Parkour



Parkour je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela kako bi bilo sposobno kretati se što brže, sigurnije i efikasnije kroz okolinu, koristeći samo svoje tijelo i um. U osnovi, parkour je vještina kretanja koju čovjek koristi da bi najučinkovitije, najbrže i sigurno stigao od točke A do točke B. No isto tako treba znati kako se vratiti nazad od točke B do točke A (što ne mora biti nužno istim putem, i ovisi od situacije) isto tako efikasno i brzo. Parkour je vještina koja omogućava istraživanje potencijala ljudskog tijela.

Daje mogućnost prelaženja i fizičkih i mentalnih prepreka s kojima se susretnemo, bez obzira nalaze li se one u prirodnoj ili urbanoj okolini, u potrazi za kretnjama koje spajaju djelotvornost i kontrolu. Primarne karakteristike parkoura su : efikasnost, brzina te sigurno kretanje.

U parkouru je naglasak na učinkovitosti, što ga razlikuje od vještina gdje je bitna estetika, ljepota, kao što je free running, tricking, street stunts. Parkour je način života, način zdravog života, način "pronalaženja sebe", upoznavanje i kontroliranje vlastitoga tijela. Parkour je stjecanje snage i učenje kako se nositi s mentalnim preprekama isto kao i s fizičkim preprekama. Parkour kombinira tijelo i duh, snagu i kontrolu, a kontrola je jako bitna, trebaju se dobro procijeniti vlastite mogućnosti i ne izlagati se riziku.

Pojam traceur [čitaj : trejser ] (ako je muško), traceuse [čitaj : trejserica ] (ako je žensko ) se koristi za one koji vježbaju parkour.

U parkour-u nema natjecanja.

Parkour se koristi i u francuskoj vojsci i sve više se pokazuje kao učinkovita metoda (tj. nešto veoma korisno).

Parkour je korišten još od davnina u prašumama (tj. kao kretanje kroz okolinu postoji oduvijek), (lovci su morali preći prepreke, ljudi su trčali, preskakali različite prepreke itd.), no "pravi" parkour kojeg poznajemo danas se razvio puno kasnije.

Parkour nije nastao, on kao kretanje kroz okolinu postoji oduvijek. Pravilnije je reći da je parkour oblikovan, prilagođen današnjoj okolini, te možemo reći da takvo kretanje, koje je prilagođeno današnjoj okolini (gradovi, sela itd.) ima nastanak. Takvo kretanje nastaje u Francuskoj, 1980-ih godina, u mjestima : Sarcelles, Lisses, Évry. Tamo su najviše trenirali ljudi koji su oblikovali ovu vještinu, te koji su zaslužni za nastanak vještine parkour kakvu danas poznajemo. A to su : David Belle (jedan od najvažnijih osoba zaslužnih za razvitak parkoura), Sébastien Foucan (isto jedan od jako važnih ljudi, što se tiče vještine parkour, on se često navodi kao "suosnivač" parkoura iako se to može više odnositi na samo ime, a ne na vještinu, te kao osnivač free runninga).

Važne osobe koje su veoma doprinijele razvitku parkoura su ljudi iz grupe "Yamakasi", u kojoj su bili i David Belle i Sébastien Foucan, iako su oni izašli iz grupe, zbog nesuglasica (no i danas su i dalje svi prijatelji).

Te osobe (koje su zajedno s Davidom Belle-om i Sébastienom Foucan-om osnovali grupu) su : Yann Hnautra, Châu Belle Dinh, Laurent Piemontesi, Guylain N'Guba Boyeke, Charles Perriere, Malik Diouf i Williams Belle.

Naziv "Yamakasi" potječe iz afričkog dijalekta jezika Lingala (Kongo), što znači : snažno tijelo, snažan duh, snažan čovjek, što je i bit cijele discipline, biti jak : fizički, mentalno i etički (poštivati druge i pomagati drugima).

Grupa "Yamakasi" je tada bila prva grupa koja je trenirala i formirala parkour.

(Wikipedija)

Razvitak vještine parkour, Georges Hébert i prirodna metoda kretanja (méthode naturelle)



Časnik Georges Hébert (rođen : 27. travanj 1875. u Parizu, umro : 2. kolovoz 1957. u Tourgéville, Calvados)

Takvo kretanje, parkour koji postoji danas, može zahvaliti svoje postojanje jednom francuskom časniku, francuske ratne mornarice, koji je živio od 27. travnja 1875., do 2. kolovoza 1957. Rodio se u Parizu, a umro je u : Tourgéville, Calvados.

Taj čovjek se zvao Georges Hébert. On je osoba koja je veoma pridonijela kasnijem razvitku vještine parkour, te je njegova prirodna metoda treninga, koju je razvio, velika podloga vještini parkour. Parkour se razvio na temeljima njegove prirodne metode (méthode naturelle). Tu metodu je Georges Hébert razvio zbog toga jer je bio impresioniran kretnjama autohtonih afričkih plemena tijekom vremena koje je proveo u Africi.

U Afriku je išao nakon što je 8. svibnja 1902. zbog erupcije vulkana (planine) Mount Pelée organizirao i koordinirao bijeg i spašavanje 700 ljudi. Naravno da nije on sve sam to napravio, nego je uvelike pomogao organizirajući sve to, te pomažući u spašavanju.

To iskustvo je na njega ostavilo duboke posljedice i pojačalo njegova vjerovanja o tome da atletičke vještine moraju biti kombinirane s hrabrošću i altruizmom.

S vremenom je razvio ovo razmišljanje u njegov moto : "être fort pour être utile" - "biti jak da bi bio koristan" (eng. be strong to be useful).

Nakon toga je otišao u Afriku, gdje je sreo afrička plemena, kojima je bio impresioniran, odnosno, bio je zapanjen načinom kretanja tih plemena, kojima je život bio u prirodi.

Tada je rekao : "Njihova su tijela sjajna, fleksibilna, okretna, vješta, trajna, otporna, ali ipak nisu imali učitelja gimnastike, njihov život je u prirodi."

Nakon što se vratio, postao je fizički instruktor za francuske marince u Lorientu, (te je postao i učitelj tjelesnog odgoja na faksu u Reimsu) gdje je počeo definirati (razvijati) načela vlastitog sistema za tjelesni odgoj i stvarati razne vježbe da bi mogao druge podučiti svoju metodu treninga koju je nazvao „méthode naturelle“ (prirodna metoda).

Ta njegova metoda je kasnije uvrštena u sustav francuske vojske. Metoda se sastojala od obuke (tečaja) koja sadržava deset dijelova treninga, a to su : jedan dio hodanja, zatim trčanje, pa skakanje, onda dio u kojem se vježba "četveronožno" hodanje, poslije ide penjanje, pa balansiranje (npr. hodanje na nestabilnoj podlozi ), “bacanje” (tj. pokreti kao što su “roll” -kolut i slično), zatim podizanje (lifting), borba, te plivanje.

Vježbalo se na manjim ili većim udaljenostima (od par stotina metara, do par kilometara (vani, u prirodi.) Svaki dio obuke se može raditi i odvojeno, odnosno, radilo se na usavršavanju određenih tehnika, da se kasnije to sve može spojiti, u jedan cjeloviti trening.

Georges Hébert je najranije podupirao "parcours", odnosno obuku (tečaj) za prepreke. Méthode naturelle, prepreke i tečajeve su još dodatno razvili francuski vojnici i vatrogasci, te jedan švicarski arhitekt koji je razvio prepreke (i tečaje kod civila), pa je ta obuka (za vojsku i civile) nazvana "parcours du combattant" (obuka za prepreke).

Doslovno : parcours : pravac, ići ravno, po pravcu; i combattant : borac (od riječi : combat – borba), kao borba s "preprekama". Otuda i naziv "parkour" (odnosno, riječ parkour potječe od francuske riječi : "parcours").

Georges Hébert je svojim učenjem i kretanjem inspirirao i nadahnuo Raymonda Belle-a (otac Davida Belle-a) te je i Raymond Belle počeo proučavati i vježbati prirodnu metodu kretanja.

(Wikipedija)

Raymond Belle



Raymond Belle je rođen u Vijetnamu, (tada Francuska Indokina). Otac mu je umro tijekom Prvog indokineskog rata, a kasnije je i njegova majka prisilno odvedena od njega 1954. godine. Uzela ga je Francuska vojska, te je primio vojničko znanje i obuku „parcours du combattant“, što je oblikovalo njegov karakter. S padom Dien Well Phû, Raymond Belle je repariran u Francusku gdje nastavlja svoje vojničko učenje, te s 19 godina (1958. god.) završava svoju vojničku obuku. No on nije ostao u vojnoj službi nego je odlučio postati vatrogasac, i postaje član posebne elitne francuske vojne postrojbe Pariza : "sapeurs-pompiers." (francuska vatrogasna služba).

Raymond Belle je proučavao učenja Georges Héberta i njegovu prirodnu metodu (méthode naturelle), preteču današnjeg parkoura.

Ubrzo je Raymond Belle uz pomoć svojih atletskih mogućnosti postao poznat širom Francuske kao heroj spašavajući mnogobrojne živote, i bio je jedan od onih koji su odrađivali teške akcije spašavanja, a to su mogli biti samo najbolji. Postao je stalni član vatrogasaca, te je puno puta postao prvak u planinarenju (rope-climber). Bio je nagrađen medaljom časti te je postao veliki nacionalni heroj.

Otišao je iz službe 1975. godine.

Umro je 1999. godine, ali će ostati heroj vatrogasnih postrojbi Pariza.

Potrebna oprema za parkour

Jedina potrebna oprema su obična majica, udobna trenirka i par trkaćih tenisica. Ali, može se trenirati i bos, što je veoma preporučljivo, pogotovo u toplijim danima. Nisu potrebne nikakve sprave za vježbanje ili posebna oprema, jer se koristi okolina i tijelo, pronalazi se najučinkovitiji put od "točke A do točke B" (i nazad ako je potrebno). Poželjno se prije parkoura baviti nekim sportom ili vještinom zbog stjecanja snage i potrebne kondicije. Kad vježbamo parkour, rizik se treba dobro procijeniti i vidjeti koji je sigurniji put (tad i efikasniji) prelaska prepreke. Što se više trenira, to više vjerujemo vlastitim procjenama, postajemo sigurniji u sebe i svoje tijelo, vidimo druge puteve, tj. što više treniramo, to nam je okolina sve jasnija, i vidimo kako preći neke prepreke i stići do cilja nekim sigurnijim, efikasnijim, bržim putem, vidimo nove mogućnosti. No to dolazi s treningom i osoba koja je tek počela trenirati, ne vidi iste mogućnosti kretanja kroz okolinu, kao i ona osoba koja duže trenira.

Trening i treniranje parkoura

U početku, kad tek počinje trening parkoura, na početku tijelo treba ojačati i počinju vježbe za snagu i ojačavanje tijela, što znači da se prvih godinu dana ili dvije vježbaju sklekovi, čučnjevi i ostale vježbe za ojačavanje tijela. Nakon toga se počinje s vježbanjem nekih osnova kao što su kolut (eng. roll), balansiranje, (eng. balance), doskok, (eng. landing) te s raznim laganim preskocima (eng. vault). Nakon ojačanog tijela i naučenih osnova koje se uče od godinu dana do dvije, (zavisi od osobe), nakon toga se počinje s težim pokretima i usavršavanjem svih kretnji. Stalno i pravilno vježbanje vježbi za jačanje tijela i kondiciju bi trebalo biti uvijek prisutno u treningu traceura. Jer, bez jakog tijela, možemo se samo ozlijediti i nanijeti štetu vlastitom tijelu. Isto tako, balansiranje, preskoci, doskoci, kontrolirano kretanje i precizni skok bi se uvijek trebali vježbati, usavršavati, jer su to jedne od jako važnih stvari u parkour-u. Početnicima se ne preporučuje skakanje s većih visina (s visine veće od 1 metra). Zagrijavanje je jako bitan dio treninga. Najviše ozljeda je uzrokovano propuštanjem zagrijavanja. Trčanje i kondicija je jako bitna u parkour-u. U trening parkour-a bi trebao ići i trening snage i kondicije (veoma važno). I istezanje, dobro se istezati na početku treninga, a na kraju treninga je istezanje obavezno, ako želimo poboljšati mogućnosti našeg tijela. Istezanje povećava fleksibilnost i elastičnost mišića. Istezanje se radi prevencijski i rehabilitacijski. U parkour-u je veliki naglasak na učinkovite, efikasne i korisne pokrete. Isto tako, svatko tko vježba parkour trebao bi naći neki svoj put razvoja i sve prilagoditi vlastitom tijelu, tj. nipošto ne bi smjeli "kopirati" druge ili se forsirati, što je nepoželjno. Svi pokreti bi se trebali usavršavati, ponavljati i trebali bi biti ustrajni u treniranju, ako želimo uspjeti u vještini parkour. Trebali bi napredovati po vlastitim mogućnostima, i trebali bi istražiti vlastiti način prelaska prepreka. Preporučuje se i treniranje u različitim sredinama od grada,sela ili šume.

Pokreti u parkouru

Za neke pokrete ne postoje nazivi na hrvatskom jeziku pa ćemo staviti samo francuske i engleske nazive, ali samo za neke pokrete. Svi pokreti u parkouru moraju biti brzi i efikasni, jer ako nisu efikasni, nisu dio parkoura. Neki definirani pokreti u parkouru su :

Atterrissage (Landing) : doskok, koristi se na skokovima s manjih visina tako da se na zemlju dočekamo i rukama i nogama.
Équilibre (Balance) : balansiranje
Équilibre de chat (Cat balance) : "mačje" balansiranje, četveronožni hod po prepreci (po zidiću, ili ogradi npr.), koristi se i kao vježba za jačanje tijela.
Franchissement (Underbar) : prolazak ispod neke prepreke na način da se zaljuljamo ili skočimo ispod prepreke.
Lâché (Lache, swing) : način prelaženja prepreke da se zaljuljamo te odbacimo i uhvatimo za drugu prepreku (najčešće se koristi za vježbanje snage, tako da se odbacimo s jedne šipke do druge npr.).
Passe muraille (Pop vault, wall hop, Wallpass, wallrun) : "obično" penjanje, nogom se odbijemo od zid i uz pomoć ruku i nogu popnemo se na zid (ili nešto drugo, gdje se koristi ovaj pokret).
Passement (Vault, Pass) : preskok s rukama
Demitour (Turn vault, Turn Down) : ovaj preskok se koristi kada je iza prepreke neka velika visina (ili nešto nepoznato), na način da prepreku preskočimo s dvije ruke, no u jednom trenutku je potrebno zaokrenuti naš položaj (tj. preokrenuti ruku), te onda preskočimo prepreku.
Passement (Speed vault) : brzi preskok, način da preko prepreke (većinom se ovaj pokret koristi kod manjih prepreka) pređemo s jednom rukom na što brži mogući način.
Saut de chat ("SDC", Cat pass/jump, (king) kong vault, monkey vault) : preskok na način da ruke postavimo na zid (ogradu, ili neku drugu prepreku, gdje nam ovaj pokret može koristiti) i da noge "prođu kroz njih" (najsličnije gimnastičkoj "zgrčki").
Planche (Muscle-up, climb-up) : podizanje ili penjanje.
Roulade (Roll) : kolut, ali ne isti kolut kao gimnastički, koristi se pri skokovima s većih visina, da bi apsorbirali i što bolje amortizirali pad.
Saut de bras ("SDB", Arm jump, cat leap, cat grab),
Saut de fond (Drop) : skok s neke visine, ili doskok na nešto.
Za skok s neke visine (posebno veće) je potrebno imati dovoljno snažne mišiće nogu i leđa, zbog toga jer skokovi s većih visina proizvode ogromnu silu, te da bi tijelo dobro podnijelo tu silu, a da se ne ošteti, potrebno je konstantno jačati te mišiće.

I kod skokova s većih visina se gotovo uvijek koristi roll (odnosno, trebao bi se koristiti, jer on pomaže da se ta sila, ta energija prenese na cijelo tijelo, a ne na samo jedan dio, i tako je taj skok ublažen).

Saut de détente (Gap jump, running jump),
Saut de précision (Precision jump) : precizni skok,
Saut de mur (Wall Jump, Tic-Tac ili Tac Vault).