Najgore skijaške nesreće

"...svjestan sam da i moj život može biti u opasnosti..." – dio je "ugovora" koji vrhunski skijaši potpisuju prije nastupanja na utrkama Svjetskog skijaškog kupa.

"Mislio sam da mi je glava odrubljena", kazao je Hermann Maier o svom spektakularnom padu na utrci spusta za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1998. u Naganu. Izgubio je kontakt sa zaleđenom podlogom pri brzini od 120 km/h, naletio na zapuh vjetra koji ga je 3,5 sekunde nosio zrakom i nemilice prizemljio na glavu usput lomeći dvije zaštitne ograde. Svakom drugom ova bi nesreća označila kraj karijere, ako ne i života. Ne i Herminatoru. Dignuo se, odšetao sa staze i ušetao u legendu s dva zlata u sljedećih šest dana.



Maier je imao sreće, no mnogi su svoju strast za brzinama na snijegu platili glavom. Zadnji slučaj pogibije u Svjetskom kupu je bio onaj Regine Cavagnoud. Francuskinja je 2001. nastradala na ledenjaku Pitztal za vrijeme zajedničkog treninga njezine i njemačke ekipe. Do nesreće je došlo zbog telekomunikacijskih problema između dvaju timova. Njemački trener, koji je uređivao stazu, nije bio obaviješten da je Cavagnoud već krenula sa starta. Francuskinja je naletjela na njega u punoj brzini, udarivši ga prvo glavom. Teške ozljede mozga, fraktura kosti lica, ozljede jetre i pluća nisu davale previše šanse nesretnoj skijašici – preminula je dva dana poslije u bolnici u Innsbrucku. Njemački je trener uspio preživjeti.

"Dok helikopteri odvoze unesrećene sa staze, atmosfera u startnim kućicama je kao na sprovodu", plastično opisuje atmosferu bivši spustaš Daron Rahlves. Amerikanac je na spustu 2001. u Val d'Isereu vrijeme do starta kratio čavrljajući s mladim Silvanom Beltramettijem. "Kad sam kasnije čuo što mu se dogodilo, pozlilo mi je", iskren je Rahlves. Beltrametti je na toj utrci izgubio kontrolu nad skijama i izletio sa staze probivši zaštitnu ogradu. Sa slomljenom kralježnicom ostao je paraliziran od struka naniže.

Deset godina ranije na Lauberhornu, jednoj od najtežih spustaških staza na svijetu, smrtno je stradao Gernot Reinstadler. Austrijanac je u ciljnom zavoju otišao preširoko udesno, izgubio kontrolu i odbio se od stupa u zaštitnoj mreži. Lomovi zdjelice i prerezana bedrena arterija ostavili su krvavi trag na bijelom snijegu. Reinstadler je preminuo iste večeri.

Možda se i najviše u svijest publike utisnula pogibija Ulrike Maier 1994. na Kandaharu u Garmisch-Partenkirchenu. U izravnom TV prijenosu Njemica je desnom skijom zakačila podlogu što ju je odnijelo točno na drveni stup na kojem je bio postavljen mjerač vremena. U silovitom srazu ostala je bez kacige, a skija joj je prerezala vratnu arteriju dok se bez svijesti kotrljala niz staz. Na ekranu je nijemo ostala zabilježena brzina kojom se spuštala – 104 km/h. Trebala je to biti njezina posljednja natjecateljska sezona.



Svježa su sjećanja na pad Mathiasa Lanzingera u Kvitfjellu 2008. Pri doskoku je zakačio vrata na stazi Olympiabakken i doživio stravičan pad koji je otežala činjenica da se vez lijeve skije nije na vrijeme otpustio te je Austrijanac zaradio težak prijelom potkoljenice. Još ozbiljnije komplikacije su nastale pri spašavanju kada je zbog nepripremljenosti organizatora utrke izgubljeno previše dragocjenog vremena. Da je bilo drukčije, Lanzingeru možda ne bi bila amputirana potkoljenica.

2009. na treningu spusta na Streifu je stradao Daniel Albrecht. Na završnom skoku Albrecht je izgubio kontrolu te je let dulji od 36 metara završio na leđima. U nesvijesti se zaustavio blizu ciljne ravnine. Liječnici su uspjeli spasiti Albrechtu život, a Švicarac se mukotrpnim radom uspio toliko oporaviti da se ponovno vratio skijanju. No, Streif je ove godine ponovno uzeo danak u krvi. Na treningu je nastradao Hans Grugger, a prve vijesti govore da ima nade za njegov oporavak.

Je li Svjetska skijaška federacija (FIS) naučila što iz ovih nesreća osim što skijašima nudi da potpišu izjavu koja sadrži i riječi iz podnaslova članka? Potpisivanjem te izjave, koju je FIS uveo nakon pogibije U. Maier, skijaši na vlastitu odgovornost nastupaju na utrkama Svjetskog kupa. Günter Hujara, čelni čovjek Svjetskog kupa za skijaše, kaže: "Postavljači staze sada moraju postaviti više zavoja i skokova kako bi skijaši bili oprezniji. Postavite li im stazu ravnu poput autoceste, oni će njome juriti baš kao i po autocesti – bez razmišljanja. Odjedanput, nađu se u zavoju i lom je neizbježan. Nove ih staze usporavaju. Osim toga, odredili smo i maksimalnu dopuštenu udaljenost pancerice i skije kako bi smanjili torzijska opterećenja na koljena."

Opterećenje na koljena je poraslo uporabom carving skija koje zbog svog oblika imaju tendenciju skretanja u zavoj. Brzinu se pokušava smanjiti i sa što mekšim stazama s prirodnom snježnom podlogom. "Znali smo potrošiti po par skija na utrci. Staze su bile toliko ledene da je baza skije bila doslovno spaljena", prisjeća se D. Rahlves.



Sve ovo navodi male skijaške nacije, prisutne s tek nekoliko natjecatelja u Svjetskom kupu, da se radije odlučuju za nadmetanja u tehničkim disciplinama. Rizik od ozljede tamo je nešto manji i prije se dolazi do dobrih rezultata. Spustaši se "odgajaju" do ranih tridesetih godina života kada su tek zreli za pobjede. Teško je i pronaći kvalitetne staze za trening spusta, staze nakon kojih se može bez straha kročiti na, primjerice, mitski Streif u Kitzbühelu. Upravo tamo su prošle godine u slalomu nastupile 23 nacije i 90 skijaša. U spustu – tek 16 nacija i 59 skijaša.

No, spustaši su posebna sorta. Mnogi od njih s negodovanjem reagiraju na mjere ublažavanja brutalnosti. "Postalo je prelagano. To je spust. Mora biti opasnosti i rizika", ocjenjuje Rahlves. "Možeš sutra umrijeti", ne ostavlja mjesta sumnji Bode Miller. "Moraš biti svjestan toga, to je vrlo izgledna mogućnost kad voziš većinu vremena oko 130 km/h niz padinu."


skijanje.hr