[You must be registered and logged in to see this image.]

Ne postoji izvor, osim brojnih priča i predaja, koji bi nam sa sigurnošću mogao reći nešto više o postanku lepeze, tog simpatičnog predmeta koji je već čitav niz stoljeća pratitelj brojnih civilizacija. Očito je oduvijek postojala potreba za predmetom koji jednako dobro pruža sjenu kao što i laganim pokretom ruke stvara lagani povjetarac. Pretpostavlja se da su prve lepeze nastale u davnoj prošlosti. Bile su jednostavne, izrađene od palmine grane, da bi se na svoj tih, gotovo bešuman način vremenom pretvorile u prava mala umjetnička djela.

Zanimljiva je poveznica između lepeza i ptica prisutna u brojnim kulturama. Očito je upravo ptičje krilo bilo inspiracija za nastanak lepeze. Tako je u Indiji naziv za lepezu panka, što dolazi od riječi pankh u značenju “pero” ili “ptičje krilo”. Isto značenje ima i shan, kineski naziv za lepezu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Egipat

Na brojnim crtežima u egipatskim hramovima nalaze se likovi koji drže lepeze: od jednostavnih palminih grana do velikih i veličanstvenih lepeza koje su se koristile za osvježenje u uvje­tima vruće i suhe klime, te u ceremonijalne svrhe kada su u kraljevskoj povorci nošene kao amblem kraljevskog dostojanstva. Zato je vrlo zanimljiv pronalazak Howarda Cartera koji je u Tutankhamonovoj grobnici pronašao 8 manjih i 7 velikih lepe­za. Sve pronađene lepeze polukružnog su oblika, a posebno se ističe mala ručna lepeza dužine 18 cm, koja je bila pohranjena u bijeloj drvenoj kutiji i za koju se pretpostavlja da je pripadala Tutankhamonu. H. Carter je zapisao: Ovaj dražestan ostatak djeluje kao da je izmakao vremenu, brojne civilizacije uzdizale su se i propadale od kada je ta lepeza pohranjena. Pa tako taj vrijedan i rijedak, a opet poznat predmet stvara vezu između nas i veličanstvene prošlosti i pomaže nam shvatiti da je mladi kralj bio vrlo sličan nama.

Prva od velikih lepeza na dugačkoj dršci je tzv. zlatna lepeza. Dužina drške iznosi 1,015 m, a držala se s dvije ruke. Površina lepeze presvučena je zlatom. Na prednjoj strani prikazan je vrlo finom gravurom faraon u lovu na nojeve, a na stražnjoj veličanstven povratak faraona iz lova, kako pod rukom nosi cijenjeno nojevo perje. Ova lepeza bila je urešena s 42 nojeva pera koja nisu ostala sačuvana. Slične lepeze izrađivale su se i od papirusa, lotosovog cvijeta i palme.

Kina

Kinezi najvjerojatnije imaju najstarije povijesne zapise o konti­nuiranoj izradi lepeza. Za svaku od brojnih vrsta imaju i poseban naziv dok je pojam shan zajednički za sve tipove. Tako je u počecima izrade bila popularna yu-shan, lepeza izrađena od ptičjeg perja, najčešće guske, fazana, pauna, ždrala, pijetla ili sokola. Velike lepeze na dugačkim štapovima koristile su se u carskim procesijama i to po dvije jednake u paru, a izrađivale su se od perja i luksuznih materijala.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Majstori izrade lepeza vrlo su brzo zauzeli važno mjesto u kineskoj umjetnosti jer upravo profinjenim linijama, jednostavnošću tema i lijepom kompozicijom lepeze postaju predmeti koji u sebi spajaju umjetnost i praktičnu primjenu. Sam oblik se mijenjao kroz stoljeća od okruglog i ovalnog do heksagonalnog, kvadratnog i cvjetnog oblika. Površina se izrađivala od brokata, svile, izvezenih tkanina, a drška je najčešće bila od bjelokosti, zlata, srebra i cijenjenih vrsta drveta. Oslikane lepeze izrađivale su se od bijele svile ili kvalitetnog ukrasnog papira i, iako mala, takva površina služila je kao slikarsko platno.

Običaj oslikavanja i ispisivanja lepeza zabilježen je vrlo rano. Još 33. g. pr.Kr. Cheng, car dinastije Han, na lepezama je ispisivao vlastite stihove. Za vrijeme dinastije Song (960. – 1279. g.) u carskoj su palači bile izuzetno popularne ovalne oslikane lepeze i često su se, tek izrađene, vadile iz okvira i pohranjivale u posebne albume, zbog čega su ostale i do danas sačuvane.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Majstori u izradi lepeza počeli su svoje uratke potpisivati tek u XVI. st. Kada bi se lepeza istrošila, mijenjao se samo papir ili tkanina: konstrukcija, ako je bila neoštećena, ostajala je ista, jer su lepeze s patinom od korištenja bile vrlo cijenjene. Papir se posebno pripremao na način da se presvlačio zlatnim listićima kako bi bio otporan na vodu. Samom odabiru materijala, detalja i motiva majstor je pristupao vrlo ozbiljno i njegov osobni izbor se poštivao.

Tijekom duge kineske povije­sti lepeza je sa svojom nevelikom površinom bila mjesto na kojem su se susretale tri vrhunske kineske umjetno­sti – slikarstvo, kaligrafija i poezija – stvarajući tako jedinstvena umjetnička djela.

Proglašenjem Narodne Republike Kine (1949. g.) kao da preko noći nestaje ona tradicionalna Kina, a s njom i lepeza. Lepeze se doduše nasta­vljaju proizvoditi, pejzaž je i dalje čest motiv, ali zatomilo se vjerovanje o lepe­zi kao simbolu leta prema zemlji besmrtnika. Kao da su od duge i bogate povijesti lepeze ostale samo sjene.

Japan

U VI. st. lepeze stižu do Japana gdje nastaje prva sklopiva lepeza ili hi-ogi, koja je u sljedećim stoljećima ostala i najpopularniji oblik lepeze. Razlikovala su se tri osnovna tipa sklopive lepeze: lepeza urešena perjem, klasična sklopiva lepeza (uchiwa ili ogi), presvučena tkaninom, i tzv. hokkan lepeza (u Europi poznata kao brise), izrađena od čvrstih dijelova (rebara, letvica) međusobno spojenih zakovicama i urešena trakom ili snopom niti. Priča govori da je takva lepe­za nastala kada je jedan dvoranin spojio tanke drvene pločice koje su službenici dvora koristili za zapisivanje. Nastanak klasične sklopive lepeza navodno je inspiriran krilom šišmiša. Od X. st. poklanjala se kao izraz poštovanja japanskog dvora kineskom i tako se u ponešto promijenjenom obliku vratila u svoju pradomovinu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Higoi je naziv za lepezu koja se koristila na dvoru isključivo u ceremonijalne svrhe, a nikada za hlađenje. Ona je obavezni dio ceremonijalne opreme koju i danas koriste šintoistički svećenici te carski dvor prilikom krunidbi i vjenčanja. Izrađivala se od 34 ili 38 drvenih letvica međusobno spojenih metalnom zakovicom u obli­ku leptira s prednje i ptice sa stražnje strane lepeze. Lepeza carice je umjesto zakovica imala spoj od papirnate trake, a na oba tipa carskih lepeza letvice su na donjem kraju bile spojene svilenom uzicom. Lice lepeze oslikavalo se jakim bojama te iscrtavalo motivima borova, krizanteme, cvijetom šljive ili trešnje te ponekad pticama na bijeloj podlozi okruženim zlatnim i srebrnim oblacima koji su se najčešće još obru­bljivali crvenom, plavom, zelenom ili lila bojom.

Oko 1550. godine slavni majstor čajne ceremonije Sen no Rikyu uvodi u ceremoniju rikiu-ogi, lepezu koja se koristi isključivo za dodavanje kolačića prilikom čajne ce­remonije.
U japanskoj no drami važnu ulogu ima chukei lepeza, izrađena od jednostavnih bambusovih štapića i papirnatog lista. Njen se izgled mijenjao kroz stoljeća, a postojala je i razlika između lepeze koju su koristili glumci iz kora i lepeze solista, koja je bila veća i obojana u crveno. Bila je sa­stavni dio nastupa i u toj cijenjenoj kombinaciji plesa, pokreta, glume i pjesme, glumac bi je koristio kako bi naglašenim kretnjama oblikovao geste i osjećaje prema publici.

Zanimljivo je da je u Japanu lepeza bila obavezan novogodišnji poklon kao i poklon dječacima kada su navršavali 16 godina.

Otvaranjem Japana prema svijetu u XIX. st. otvaraju se brojne manufakture za proizvodnju lepeza koje su u svom izvornom obliku postale omiljene na Zapadu i jedan od glavnih sinonima za egzotični Japan. Postaju kićenije, koriste se brojni rezbareni elementi, a izrazito popularne postaju nesklopive lepeze na kojima su se motivi otiskivali. Kyoto je do danas ostao glavni grad u proizvodnji tradicionalnih japanskih lepe­za, a dašak te prošlosti još se može osjetiti u staroj gradskoj jezgri.

Europa

Još u VI. st. u Europi se tijekom crkvenih procesija koristila ceremonijalna lepeza, flabellum, izgledom poput veli­kog i bogato urešenog kišobrana. Put do Europe ručne le­peze pronašle su međutim tek u drugoj polovici XVI. stoljeća. Pretpostavlja se da su se pojavljivale i ranije, ali nisu bile zapažene jer se očito nisu uklapale u modni ukus Europe tog vremena, sve dok umjetnici i obrtnici nisu stil Dalekog Istoka zamije­ni­li onim europ­skim, što je dovelo do toga da lepeza postane izuzetno popular­nim predmetom. Izrađuju se čvrste lepeze, lepeze po­put zastavica na kratkim drškama, sklopive lepeze i sve obiluju detaljima poput rezbarenih drški, ukrasnih pon-pon loptica i različitih materijala od kojih se najčešće koristila koža. Tu započinje razdoblje raskoši u kojem kao da je sve bilo dozvoljeno. Počinju se koristiti ukrasni detalji poput bisera, oklopa kornjače, zlato i srebro. Tamna koža vrlo je često podloga na kojoj umjetnici iscrtavaju po dimenzijama mala, ali vrlo vrijedna umjetnička djela klasične ili biblijske tematike. Jedna od najstarijih sačuvanih lepeza tipa brise je ona iz 1620. godine. Izrađena je od sedam dijelova, s drvenim rebrima od kojih je svako oblikovano poput nojevog pera. Lepeza je izrađena u Firenci, tada jednom od središta izrade lepeza.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za vrijeme baroka često se na lepeze prenose djela veli­kih majstora, a detalji poput vrlo precizno izrezbarenih letvica od bjelokosti ili čipke na okvirima postaju nezaobilazni. U XVIII. st. u Europi je vrlo popularan chino serie, stil oslikavanja lepeza motivima kineskog načina življenja koji se prikazuju u tri male vinjete uklopljene u već ustaljenu raskoš europske lepeze. I u Europi je lepeza vrlo cijenjen dar, pa tako udvarači svojim odabranicama poklanjaju lepeze kao izraz naklonosti. Lepeze su i prikladan vjenčani dar koji je mlada na dan vjenčanja s ponosom nosila kao vrlo vrijedan ukras. U XVIII. st. razvija se i kolekcionarstvo, stvaraju se zbirke i prve privatne izložbe te lepeze postaju i zanimljiv suvenir.

Brojna događanja u XX. st. su poput snažnog vjetra zbacila lepezu s pozornice javnog života tako da je u današnje vrijeme neobično koristiti se lepezom. Danas nam lepeze ­donose tek dašak nostalgije za prošlim vremenima.

Autor: Martina Popović Novosel

Kišobran je u prošlosti bio statusni simbol, simbolično je predstavljao vlast i bio atribut božanstva.


Inače, italijanska reč ombrello, engleska umbrella, vode poreklo od latinske reči umbra što znači senka.

Ne može se sa sigurnošću reći da li kišobran vodi poreklo iz Egipta, Kine ili Indije jer svaka od ovih zemalja ima svoju priču koja seže duboko u prošlost zbog čega bi trebalo da nosi titulu postojbine današnjeg kišobrana koji je imao statusni simbol, simbolično je predstavljao vlast i bio je atribut božanstva.

Međutim, u to vreme nije služio da bi se ljudi zaštitili od kiše već od sunca, a najstarije slike kišobrana nalaze se u drevnim kineskim knjigama i u egipatskim grobnicama.

U Indiji se verovalo da kišobran predstavlja nebo, a Egipćani su verovali de će boginja plodnosti, Nut, prekriti celu zemlju svojim telom kao kišobranom i da će tako štititi ljude.

Kišobran je u Kini bio deo svečane odore vladara, a broj kišobrana koji se nosio u svečanim trenucima bio je direktno proporcionalan njegovom ugledu.

Ono što te kišobrane razlikuje od današnjih je što su imali više nivoa, pa je tako kišobran kineskog cara imao četiri, a sijamskog čak sedam ili devet nivoa.

Oko 500. godine pre nove ere, kišobrani su u Grčkoj korišćeni tokom procesija da bi se zaštitile statue božanstava i pretpostavlja se da se odatle običaj preneo u Rim gde su pape i kardinali nosili kišobrane kao simbol božanske moći.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tada, u antičkom Rimu, kišobran se prvi put pojavio i u rukama žena kao simbol statusa, a u 12. veku kišobrani su pravljeni od svile i bili su ukrašeni biserima.

Zabeleženo je da je Papa Aleksandar III zatražio dozvolu da se pojavljuje i u javnosti sa kišobranom kao simbolom moći i dostojanstva.

U 17. veku kišobran stiže do Engleske, a u 18. i do Francuske, gde su ih žene sve više nosile uglavnom kao suncobrane i on je bio modni detalj koji je trebalo da naglasi ženinu eleganciju.

U 20. veku kišobran počinje masovno da se koristi i više nije simbol statusa i moći.

rtv.rs