Petar Preradović

**Učlanjen** : 09.02.2014

PETAR PRERADOVIĆ
(1818—1872)

Petar Preradović, Srbin po nacionalnosti, rodio se 19. marta 1818. godine u Grabrovnici kod Bjelovara, selu tadašnje đurđevačke krajiške pukovnije, u siromašnoj porodici neškolovanog nižeg krajiškog oficira. Osnovnu školu zavšio je u Grubišnom polju i Đurđevcu. Ostavši rano bez oca, na majčinu molbu primljen je u vojnički zavod u Bjelovaru a potom u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Kao siromašni pitomac u austrijskom vojnom učilištu upisan je po običaju onog doba kao rimokatolik. Sticajem okolnosti, u osmogodišnjem školovanju sasvim je zaboravio maternji jezik.

Po završenoj akademiji (vojnoj) službovao je kao oficir i kasnije general-major u raznim mestima austrijske carevine.

Svoje prve pjesme (stihove) počeo je da piše u akademiji (1834), i to na njemačkom jeziku. Prvu pjesmu "Das uskoken-Madchen" Djevojka-Uskočkinja objavio je 1841. u zagrebačkom nemačkom časopisu Croatia. Tada je doznao nešto više o prilikama u svojoj zemlji — o ilircima i počecima preporoda hrvatskog. Ali je uticaj njemačke kulture bio toliko jak da u početku nije razumjevao potrebu približavanja nosiocima novih ideja.

Preradović se prvi put ozbiljno zainteresovao za književno stvaranje iliraca i za prilike hrvatskog naroda tek u Milanu, i to pod uticajem Ivana Kukuljevića (1816—1889). Pošto je maternji jezik već bio zaboravio, morao je da ga uči prevodeći Gundulićevog "Osmana".

Prvu pjesmu na maternjem jeziku "Poslanica" napisao je 1843. godine ali je za života nije štampao. U ilirskoj književnosti javlja se prvi put pjesmom "Zora puca… ", koju je napisao za novoosnovani zadarski časopis "Zora dalmatinska" (1844). Preradović je ovom pjesmom doživeo toliki uspjeh da je otada pisao samo na maternjem jeziku. Njegove pjesme štampane su u Gajevoj "Danici" u Zagrebu i po drugim časopisima i kalendarima.

Kad je 1846, vraćajući se iz Pešte u Zadar, svartio u Zagreb, zagrebačka književna sredina primila ga je s oduševljenjem. Preradović je vec tada bio istaknuti ilirac, sav ponjet mislima o svjetlijoj budućnosti slovenskih naroda.

Preradović je pisao rodoljubive, ljubavne i misaone pjesme. U rodoljubivoj lirici ističu se pjesme: "Zora puca", "Putnik", "Dvije ptice", "Pozdrav domovini", "Rodu o jeziku", "Jezik roda moga", "Djed i unuk" i druge.

**Učlanjen** : 09.02.2014

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopat, kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
jer si pokoj sav mu razmetnula.

Da te legnem u zemljicu crnu,
u zemljici ti ne bi sagnjila,
zemska vila dragocjenost tvoju
u kamenje predrago bi zbila.

Da te spustim u duboko more,
u moru se ne bi rastopil,
morska vila dragocjenost tvoju
u biser bi predragi salila.

Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe iskopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svijetu svuda rasprodali.

A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!

/Mrtva ljubav /1845/

**Učlanjen** : 09.02.2014

JEZIK RODA MOGA

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga).
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, —
To je jezik roda moga!

Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož' slavnim;
Kad ih s njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bila
Ko što njeg'va rječca jedna!

Sile mu je glas olujne,
Njemu riječi te se ore,
Kao munje kad se bore,
A ko vali rijeke bujne,
Provaljuju kroz sve uze,
Listom dižu srca, duše
I sobom ih tamo ruše,
Kud im struja tečaj uze.

Molitve se kada silom
Uzneseni u mah diže,
On uznosom nebo stiže
I omili Bogu milom,
Jer mu tad je krotka sila,
Sladost nježna, vatra sveta,
S kojih ocu do djeteta
Jedino je molba mila.

Tuga, žalost, bol i muka
Sa vajom si i lelekom
Na njem ječe živom jekom;
Kad zacvili il zakuka
Koje slasti miloj sjeni,
Udesa li crnoj stopi,
U suze ti ćut rastopi;
Il ti srce okameni.

U radosti na sto struka
Sretnom čuvstvu izraz nađe
I lijeva ga ponajslađe
U miline svoga zvuka,
Probuđuju sve duhove
Dobre volje, blage ćudi,
Širi ruke, širi grudi
I u kolo ljubav zove.

Slavulj-pticu slušaj sitnu,
Kad zahladi ljetno veče,
Kako njojzi glasak teče
Na ugodu nedohitnu;
To je njegva važnost prava
U glasila drugoj slici —
Otkud ime slavulj-ptici
Njeg'vom glasu otud slava.

Ljubu pitam: je li moja —
A ona mi slatkom riječi
Svake sumnje sjen prepriječi
Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!
O ta radost prevelika
Još se većom meni čini
Po sladosti i milini
Premiloga mog jezika!

Njime milim, krasnim zato
I odijevam svoje pjesme.
Oj! Spjevi su njemu česme,
S kojih teče obilato
I put neba silno štrca,
A odozgo rosom blagom
Po rodu se siplje dragom,
I uvela krijepi srca.

Oj! roda mi slavni glase,
Razliježi se na sve strane
Zemlje tobom opjevane
I ushićuj srca za se!
Grozno kao s božje trube
Uvjeri ih tvrdom vjerom
Da tu vrijede samo mjerom,
Kom po tebi dom svoj ljube!

Petar Preradović, 1862

**Učlanjen** : 09.02.2014

ZVANJE SLAVJANSTVA

Božja sveta ruka rasu
Po širokom krugu zemlje
Razne puke i narode.
Po iskricu svakom dade
Svoga uma, svoje moći.
Komu dade oštroumlje,
Komu mudrost, komu blagost,
Komu jakost, komu nježnost,
A slavjanskom uz sve oto
Dade još i ljubav svoju,
Pa mu reče davajući:
"Najveći si i najjači
I raširen svud po zemlji,
Zato čuvar njoj mi budi!
Kad joj svijet se izopači,
Oštroumlje kad se smuti,
Mudrost kada precijeni se,
Jakost kada razdivlja se,
Blagost kada raspueti se,
Nježnost kada razmazi se:
Ti osvijesti, ti razbistri,
Ti ukroti, ti ublaži,
Ti okrijepi, ti uznesi,
Ti mi spasi svijet na zemlji!

HRVAT ILI SRBIN
(Nekom prijatelju)

Ti se na me srdis, mili bobratime,
velis: "Srbin jesi, srpsko imas ime,
tvoji pradjedovi svi su Srblji bili,
na Kosovu polju morda krvcu lili,
a ti, njihov unuk, za Srblje ne maris,
vec se u Hrvatsku pokvarenu kvaris!"
Tvoj me ukor, pobre, tisti odvec jako,
i da nijesam vojnik, pod tiskom bih plako;
al' ovako, znades, lake su mi misli,
i popustam ondje gdje bi drugi stisli.
Izvan, ako hoces da se porvamo,
a ti sedlaj noge ter dojasi amo,
ustanovi mjesto, vrijeme i drugara,
pa cemo raspacat sto nam srce para,
a u cijelom svijetu neka spomen bude,
da su do dva brata bili dvije lude.

**Učlanjen** : 09.02.2014

CAR DUŠAN

U polnoćno jednoć doba
Dušan car se riješi groba,
Strese s sebe prah umrli
I poprimi duh svoj vrli.
Prek krajeva gleda ravnih
Iz vremena svojih slavnih,
Mjeri gore, polja, šume,
Rijeke, luge, staze, drume,
Sve nalazi kao prije,
Promjenilo ništ' se nije.
Raduje se car Dušane,
Za života željno plane,
Te dozivlje k sebi vilu,
Posestrimu negda milu:
"Posestrimo mila moja,
Ne imam mira ni pokoja,
Željan sam ti živjet opet
I na prijestol moj se popet;
Kažider mi što je moje,
Što li od carstva propalo je?"
Razumiv ga posestrima,
Za desnu ga ruku prima
I obiđe raku s njime,
Pa mu veli: "Pobratime,
Obidjosmo carstvo tvoje,
Sve ostalo propalo je!"
Zapanji se car Dušane,
Od žalosti u grob pane,
Nit ga želja više sjeti
Da bi htio oživjeti.

Petar Preradović
Izabrane pjesme
1981. Beograd

**Učlanjen** : 09.02.2014

Kad te vidim na prozoru,
Ja ugledam bijelu zoru
Iza mrkle noći tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad te slijedim, kad sam ušo
U trag mili tebi, dušo,
Svoju sreću slijedim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad me grli tvoja ruka,
Ispod njena nježnog luka
Svu slast zemlje kušam tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Tvoje usne rumen-ruže
Kad mi slatki cjelov pruže,
Rajsku slast okusim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad ću tebe uvijek gledat,
Ljubit, grlit, a ne predat
Ko što tužan predam sad,
Kad ćeš moja biti, kad?

**Učlanjen** : 09.02.2014

MIRUJ, MIRUJ, SRCE MOJE

Tko je, srce, u te dirno
da si tako sad nemirno?
Kao ptica u zatvoru
za svijetom te zelje moru:
nij' u svijetu nebo tvoje;
miruj, miruj, srce moje!

Ne udaraj toli jako,
razbit mozes prsi lako:
preslabe su, izmucene,
a da puknu, bez koprene
bile bi sve rane tvoje;
miruj, miruj, srce moje!

Ah, stisni se u svom kutu
i pregori zelju ljutu;
tople su ti ove grudi,
sebicni su vani ljudi:
svaki grije srce svoje;
miruj, miruj, srce moje!

Oj mahni se svijega, ma'ni,
u bolesti sta ces vani?
Svijet boluje vijek dovijeka,
ni sam zase nema lijeka,
kamol' za bol rane tvoje;
miruj, miruj, srce moje!

U svijetu bi bokce bilo,
placuc prage oblazilo,
svak bi mislio da ti treba
za utjehu mrva hljeba.
Tko bi pozno suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!

Znam ja, ti bi mah na vrata
poletjelo tvoga zlata!
Nije Milka tvoja vise,
vec za drugog ona dise,
drugi ljubi zlato tvoje.
Miruj, miruj, srce moje!

**Učlanjen** : 09.02.2014

SVRAĆANJE

Misli moje, kud bludite
u tu tamnu noć?
Kuda vjerom za nevjerom,
kud mislite poć?

Zalud vam je za Njom hrlit
kroz daljine sve,
vraćat bi ju samo mogle,
ali vratit ne.

Tuđom Ona stazom ode,
tuđin joj je cilj,
tuđe cvieće nju već resi,
ne domaći smilj.

Smirite se moje misli,
ostanite tu,
ovdje samo ako dođe,
dočekajte ju.

**Učlanjen** : 09.02.2014

TUGA

Odkad, dušo, ti mi ode
mome oku iz okruga,
na srce mi pade tuga
kao mraz na jadan cviet.

Moje misli bez slobode,
kano pčele usred zime,
neće da se leta prime,
studen mi je cio sviet.

Ne znam nigdje mira za se,
simo-tamo hodajući,
kad sam vani moram kući,
i iz kuće moram van.

Tako trajem moje čase;
vrjeme kao iz olova,
pritiskuje prsa ova,
vječnost mi se čini dan.

Niti spavam, niti bdijem,
već onako čudno 'e meni,
Živim samo u spomeni
da si živa još mi ti.

Jeste, dušo, reći smijem:
da si život žitje moga,
da si prva mi do Boga,
andjeo njeg've ljubavi!

**Učlanjen** : 09.02.2014

LAKU NOĆ

Sunce zađe, mrak proteže
po obzoru svoju moć;
sanak spušta svoje mreže
i sve hvata — laku noć!

Opet jedan danak prođe,
kao što će i svi proć,
dozvati ga nitko odje
već ne može — laku noć!

Dan za danom tako gine,
motajuć nam život proć,
i posljednji dok ne mine,
i Smrt reče: Laku noć!

ROĐENE SESTRICE

O mladosti, nezasitno gladna,
o, starosti, zasićeno jadna!
Sve što vas i razlikuje lice,
opet ste si rođene sestrice.
K jednom poslu ruke si davate,
objedvije se djecom zabavljate.
Jedna s čedom na rukama hodi,
druga šedo za ruku pak vodi.
Što je starost neg' djetinjstvo, bože.
Svega željno što dostić ne može;
a detinjstvo nije l' starost prava
koja bdijuć od nemoći spava?

**Učlanjen** : 09.02.2014

RADOST I MUKA PJESNIKOVA

Majka ima lijepe kćeri,
Na udaju usporedo,
Kćeri su joj san i bdjenje,
Sveđ ih pazi i ogleda.
Ljubi, mazi i njeguje,
A u srcu već nagađa:
Kako koja udat će se,
Jere ne dvoji ni najmanje
Da će svijet se jagmit za nje.
To je radost sretne majke.
Ali majka uboga je,
Ne ima svile ni kadive,
Ne ima resa ni nakita
Da bi kćerke odjenula
I pristojno izvodila
Bijelom svijetu na uglede,
Veće mora jadna mati
Prnjama ih odijevati.
To je muka tužne majke.
Ima pjesnik lijepih misli,
Uznešenih čuvstva ima,
U njih mu je san i bdjenje,
Sveđ ih pazi i njeguje,
Mazi, Ijubi, obožava
I visoke smjere snuje:
Kako će se dopadnuti
Kad iziđu u svijet bijeli
I razviju čar svoj cijeli.
To je radost pjesnikova.
Ali pjesnik oskudijeva
Na izrazu, na odjevu
Svojim mislim, svojim čuvstvom.
Uzor stoji pred njim jasno,
Ali tužan ne dostiže
Da mu riječju oblik shvati,
Krpež mora u svijet slati!
To je muka pjesnikova.

**Učlanjen** : 09.02.2014

Kaži r'jeci da više ne teče,
Kaži vatri da više ne peče,
Kaži duhu da misli ne hrani,
Kaži srcu da ljubit' s' okani,
Pa kaž' onda i pjesniku na ma'.
Da on više ne pjeva pjesama.

Petar Preradović

**Član** **Poruka** : 239 **Učlanjen** : 31.05.2019

Mrtva ljubav

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopat, kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
jer si pokoj sav mu razmetnula.

Da te legnem u zemljicu crnu,
u zemljici ti ne bi sagnjila,
zemska vila dragocjenost tvoju
u kamenje predrago bi zbila.

Da te spustim u duboko more,
u moru se ne bi rastopil,
morska vila dragocjenost tvoju
u biser bi predragi salila.

Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe iskopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svijetu svuda rasprodali.

A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!

» Petar Kočić
» Petar Lubarda
» Petar II Petrović Njegoš
» Petar Meseldžija
» Petar Hranuelli