Zal Kopp

Gost

DVIJE KAPI

Posteljom me slijedis
i njeznim dodirima moje dodire pratis .
Dok ispod nasih ruku ,
tijela njezno klize ,
poput mora iznad sebe me nosis .

Sa grudi mi , dvije kapi ,
kao bisere nudis
da usnama mojim bljeste ,
pa kroz prste ih bijelinom cijedis
i porama slascu nadrazaje mnozis .

Mila moja zeno ,
u tebi muskost tvrda vri ,
i oko mene ti se svijas ,
ne mozes do daha doci ,
jezikom mi po ocima skaces .

Svakim pokretom ,
koljenima privlacis k sebi
i zatvaras sve strane .
Ponovno medju bedra stavljas ,
jer sokove zadovoljstva samnom uzivas .

Gost

Zal Kopp - Vrele kapije

U vremenu u kojem moje biće sanja, trenutak je smjelo bistar i dolazi s tobom kao biser u noći oblikom zavodljivog parfema. Od poslijepodneva odlučno priprema tvoje ruke za nedoumice, što ih udaljenost nabacuje, ne sasvim slučajno, našoj molitvi.
Ovo je godina dodira i zbog toga se sve manje budimo sami, nismo više uspavani i skriveni drhtaji u njedrima tihih vjetrova. Kameni likovi naših susreta polako nestaju u obrisima sjećanja i možemo dokučiti maštom nekadašnje mirise dalekih zagrljaja.
Po stepenicama kojima stižeš stojim budan na svim odmorištima, ostavljam misli o beznačajnim stvarima i razmišljam u čekanju. Nisu mi važna nasljeđa djedovine, niti balava usta djetinjstva, čeznem za zvucima što dopiru sa snažnim svjetlom bijelih vrhova.
Širok kao boja jorgovana odbacujem sve svoje izvučene primjedbe i napeto pratim tvoje približavanje snu kratkim prijelazom uzdaha. Naučen da ležim mirno i brinem se prvi put štitim mjesto samoće, ne ponavljam se govorom riječi i šuteći grizem dah crvene jabuke.
Pripijena uz mene, tečeš sporo i uspavano, primjećujem obraćaš pažnju, a nasred postelje uglavnom treperiš u pupoljcima zvjezdanog neba. Gole ruke potapaš i buci padajućeg mraka prilaziš oprezno i tiho, ponekad se zaustaviš i s cvrkutom ptica pokupiš miris šumskih jagoda.
Od prvih ljubavi izabrala si zanos zaborava i dijeliš plavim trbuhom svaki korak na pijesku, hladovinom prezrelih šetnji oslikavaš stope. Zastaješ i pomišljaš kako je lijepo vrtlogom tek otkrivenog izvora zaroniti, utažiti žeđ i zasladiti usne u toj vodi nepoznatog i prozirnog okusa.
Kako da se osnažim kad dođeš i kada po meni raspeš dubinu školjki, uspneš komadom svog srca i rascvjetaš pjesmu cijelom mojom dušom? Razvući ću se širokim pogledom i blagosloviti svakom kapi tvojih grudi. Kako da to podijelim i svako tvoje javljanje odnesem na obronke sna?
Stižeš i ja se podmećem kišnom zemljom ispod tvoga mekanog hoda, započinjem navikom ravnice i pružam nebu prostor užarenih zjenica. Želim te među koljenima kušati i skinuti veo strepnji u hrpi mraka i napokon nestati, kad jednom zauvijek prođem kroz te vrele kapije.

Gost

DALJINA

Sanjam, kako u mom nebu,
opojnom bojom sna,
poput mirisnog pupoljka
u cvijet ruze izrastas.
Pod opustjelim krosnjama
nebeske tisine,
iz moje duse citas ove stihove.
Nudim ti samo jesen i nista vise,
a ti tako osjecajna pristajes
i pretaces moje jesenje misli,
u osmjeh svojih latica.
Vrhovima usana,
tiho klizis mojim srcem
i njegovim otkucajima sapuces,
kako si odavno opustjela
i da zbog tebe,
vise nitko nije trebao doci,
a ja samo slusam tvoje rijeci
i osjecam plavu boju daljine
u crvenoj boji tvoga glasa.
Pratim drhtanje svojih prstiju.
Zeljni su tvoga obrisa.
Glasom te ljubim
i mjesto u mom bicu,
istkano za tebe
srcem njezno namjestam.
Otkrivas kakav si cvijet.
i kako da te zelim,
kako da svoja slova u uzdahe pretvorim,
kako da zaustim,
dok mojoj dusi svoje tajne dajes,
kako da te osjecam,
kad se zbog mene
u zrak pretvaras
i omamljujes me svojim stidom.

Gost

TEBI , LJUBAVI MOJA JEDINA

Namjeravam , o tebi nekoliko rijeci napisati jedina moja ljubavi .
Sretan sam , jer si moja , u rijecima jedina i ljubav u pjesmi ,
u tisini i gubljenju glasa dok promatram nebo iznad ravnice .
Uvijek si ziva slika dodira sto ima odgovor svakoj mojoj sutnji ,
moj smisao kad zaustim ili urlik u bespucu slomljenih emocija .

Svatko ima pjesmu i svatko ima rijeci , a ja tebe , ljubav jedinu .
Onaj prvi koji ima pravo u ocima vidjeti svjetlo nema tu velicinu ,
kao ja , kad me obasipa moja ljubav jedina , jedina moja ljubavi .
Rijec po rijec umivas pjesmu s mirisima svog zanosnog osmjeha
i rukopisom ljubavi pretvaras ih u slatke bukete predivnih latica .

Prostires se sa skripom prvog prosinackog snijega , ljubavi moja .
Skupljas sve zvukove sto se stoljecima skrivaju u starim sumama
i ljekovita si jer donosis maglovitim jutrima neuhvatljivi sjaj rijeke .
Budis sapatom proljeca lastavice dok njihova krila drhte u zavjetrini ,
a pospanost vlati pokrivas , svaku posebno , svojim plavim zjenicama .

Ljubavi moja jedina , izmirujes me u snovima gdje daljine ne postoje .
U vjetru sto mojom dusom struji olujna si snaga i vladar svim morima ,
pomices u meni kamene otoke i u njihove se uvale zalijeces uzdasima .
Kad zakoracim u nepregledne dubine hladnog i beskonacnog svemira ,
ti me docekujes ljubavi moja jedina i u tebi jedinoj prepoznajem zvijezde .

Zato me povedi do kraja jedina moja ljubavi i istisni komadice straha .
Izvuci mjesecinu i samo s tom srebrnom zavjesom moje tijelo podari ,
privuci me i svjetlucavim poljupcima razmnozi , podigni i nebu prinesi .
Ostavi tako ovjencanog , kraj jezera i na obali rijeke , na vrhu planine ,
uz polja i boji suncokreta , na kapi vjecne misli i u tvom srcu koje volim .

Poslusaj ljubavi moja jedina , poslusaj koliko sam sretan sto te imam .
Cijelog si me u svoj divni vijenac ljubavi isplela , cijelu te u sebi imam ,
kao dah bijelog jorgovana u meni postojis i mirises , jedina moja ljubavi .
Moje te usne prije spavanja k sebi zovu i na tvoje grudi s tobom lijezu ,
ljubavi moja jedina , poslusaj koliko sam sretan sto me zauvijek volis .

Gost

NOC JE NAGODBA ZA MOJE SNOVE

Noc je nagodba za moje snove
i u njoj me vrelina tvojih poljubaca stiti,
a ljubav tvoja, u meni izaziva silno rusenje sumnji.
Potrebni su mi tvoji mramorni trenuci
i tvoja svjetlost da po meni bdije,
potreban mi je tvoj glas,
kao potvrda vjecne smjelosti,
pa, iako sada sutis,
ja te moram pitati,
jesam li te vec negdje volio, ljubavi moja
ili samo neobicno drhtim?
I jesam li nekada davno
razgrtao mjesecinu po tebi,
kad na tvojim usnama
prepoznajem isti onaj osmjeh,
u kojem nikada nisam sam.
Zbrajam godine i pokrete
i neznam, osjecas li moju stvarnost,
divlju i raspjevanu,bez straha,
u ovom nasem krevetu prepunom ceznje,
crvene i slatke,mirisno oznojene,
slutis li misao, medju nasim tijelima,
veliku i spokojnu,hranjivu misao,
slutis li,ljubavi moja
nasu tjelesnu besmrtnost?
To sto ljubimo, to smo mi,
zgrceni u bojama i njezno rasporedjeni,
poslagani po zagrljajima i dodirima uokvireni,
u dubokom miru, u milovanja pretvoreni.
Dok te cijelu posjecujem,pitam se.
jesam li te vec nekada bez prestanka imao, mila moja
kad se ovoliko u tebi uspinjem
ili sam samo sunce otkinuo,
pa tvojim stablom iz korijena trcim?
Jesi li se sjetila draga,
zasto me snagom pozude uzdizes ramenima
i tako iz mene, sve udaljenosti brises?

Gost

Dah proljeća

Jos sam jucer drhtao
i kao rijeka nemirnih uzdaha
takav obale oplakivao,
a danas,
rukopisom svoga srca,
na mekom papiru svoje duse
tvoje biserno ime ispisujem
i kazem ti,
kako za tebe imam osmjeh
u onom lopocu sto je jaci od svake trave koju znam
i kako narastam dahom tvoga proljeca u svom snu.
Ljubavi, mozda ti se cini da placem,
ili moj glas u ponoci nestaje,
ali ti zaista plovis mojim zjenicama
i znam,
da je svako slovo kojim pisem tvoje ime,
zlatno slovo tvoga imena u mojim otkucajima.
Ako sumnjas, upitaj svoje oci
i moje prste sto se u plavoj noci lome,
i tad mi reci zasto lutas ruzinim vrtom
i dajes mi svoje usne slatkih poljubaca,
zasto tvoju kosu zvijezde pletu,
a na tvojim grudima lisce lipe spava
i zasto se odjednom bistrom rijekom cutis
i gledas jutro u granama proljeca.
Dopusti jasnoj vrelini mog daha da te uz mene privije,
kazi svojim mislima neka zagrle moje tijelo
i ja cu ti prici crvenim jabukama
i njihovm sokovima natopiti tvoje pore.
Ne cekaj uzalud, ljubljena moja,
vec u boji mojih obraza ugasi zedj,
lezi u moje ruke i radosno zamirisi
i tada ces osjetiti,
kako s njima tvojim tijelom pjevam,
kako se u mojim prstima tvoje ime budi,
kako ih tvoji otkucaji mojom dusom slazu
i tebe,
u dahu proljeca,
mom zivotu daju.

Gost

Pod mostom moga tijela

Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tijelom nudiš
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa s usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog trbuha unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

Gost

Izvor vremena

Kad utisneš moje ime u obris svojih misli,
izabranice morskih uvala i bjeline školjki,
kad ustaneš u modrom satenu praskozorja,
nepomućena visinama planinskih vrhova,
kad mirisna zalepršaš dubinama moje duše,
zahvaljujem se njedrima ravnice sa kojih si,
u vječnom dahu, postala moja ljubavnica
puneći moj život olujnom snagom ljubavi.

Kome reči da oko mene rascvjetavaš zrak?
Ne pitaš, niti ulaziš u razvodnjena sjećanja,
već oslobađaš u meni slast postojanja.
Liježeš i moje tijelo častiš svojom ljepotom,
glasom žene ispunjavaš otkucaje srca,
lakoćom dodira hvataš bjelinu mog trbuha,
grliš kao prepelica i obuhvaćaš me zjenicom,
da se ispod tvojih krila umirim i snivam.

Kakav je to divan osjećaj, imati tebe u sebi
i svakoj slutnji izbristati trag pamćenja!
Krenuti osmjehom prema izvoru vremena,
pronaći zajedničko nebo iznad trenutka,
u predvorju beskonačnosti osvanuti s tobom,
podsjetiti stare pjesme koliko su nevješte,
dići ruke i s njima dohvatiti toplinu srca,
pokloniti se tebi i srasti u korijenu sreće.

Tako mi je lijepo vratiti se pod stare orahe
i njihovim plodovima podsjećati utrobu.
Blago ravnice unositi u sebe krvotokom.
S oblacima ptice vrhom pogleda posjećivati.
Neiskazane riječi obalom rijeke vaditi.
Po vrtovima cvijeće uz mjesečinu gledati
i u tom kraljevstvu, gdje si ti kraljica,
čekati svitanje u kojem osmjehom dolaziš.

Dok te čekam, ramenom mi tvoja ruka šeće,
druga trči mojim strukom i zalazi pod pazuh.
Jedna s drugom, kao dvije nerazdvojne sestre,
čas u kosi, čas oko vrata, šutke stižu moje želje,
proljetnim se mirisima razbacuju po meni,
nude svoje strasti kao da si i ti s njima stigla.
Zorom staju dvije nježne sestrice i u snu me
među tvoja bedra posteljom od rose vode.

Gost

Velicina cvijeta

Nocas smo se ti i ja,ponovno zagrlili u meni
i cini mi se, kad god se tako u mene vratis,
kao da te umjesto ociju imam,
jer mi sve duze ispod vjedja ostajes.
Koliko se samo u obrisu moga svijeta
tvojih zlatnih i mekih poljubaca nanizalo,
koliko je samo dragog kamenja tvog srca
u meni iskreno zablistalo.
I nocas si igra dodira nevidljivih ruku,
i po tko zna koji put, poklanjas se
pozudnim obalama mojih usana.
Osjecam, kako si sva u meni
i ne vidim kraj zanosu moje krvi,
gledam, kako se radjas mojim prstima
i odjednom postajes crvena i sjajna,
slatki okus tresnje u mojim otkucajima.
I upijam te kapi tvojih uskih bedara
i prepusten mirisu tvoga tijela,
pijem tvoj sok sto se vrelom bujicom,
niz moju kozu razlijeva.
Opijen titranjem valova,
uzburkanu tisinu tvojih bokova osjecam
i nad tihim osloncem drhtavog jezera,
tom bistrom vodom,
zauzimam prepone koje mome tijelu nudis.
Uranjas me svojom uzbudjenom povrsinom
i toplom dubinom snazno u sebe, primas.
Osjecam, kako narastam u tvom blazenom vrtlogu
i iz mjesecevog pupoljka,
postajem velicina cvijeta...

Gost

Harfa

Između mog i tvog sna stoji harfa.
Iznad naših htijenja miješa se noć.
Moramo priznati, u svakome od nas
postoji dugi odsjaj neostvarenih maštanja
i kao što vjetar zaposjeda planinu
i mi stalno izviremo vlastitim beskrajem,
vođeni horizontom stižemo na početak.
Dakle, kako ovu pjesmu ispjevati,
a ne poremetiti smisao prvih stihova
i ne potrošiti uzalud tako škrte riječi,
kao što su, pomalo i uzbuđenje?
Jer, niti je naše divne ljubavi malo,
niti uokvirujemo naše uzbuđenje.
Vjeruj mi, ovo jest ljubavna pjesma,
njena potreba je nastala iz čežnje,
a njeni obrisi prolaze tvojim prostorom
i spuštaju se niz pramen kose u pogled,
pa kroz zjenicu ulaze vibracijama,
zalaze u mozak, iz njega klize kičmom,
da bi na kraju klicali s otkucajima srca.

Gdje se mi tu ljubimo i vodimo ljubav?
Idemo ispočetka, prislonimo prvo harfu,
ugodimo njenim tonovima naša tijela,
između neba i zemlje pronađimo mjesto
u njemu izmiješajmo sve protekle noći.
Osjećaš li sada kako plovimo melodijom?
Vidiš, s tim silnim zvijezdama na vrhu prstiju
možeš zagrebati prozirno nebo što u nas teče,
u svaku pukotinu utisnuti poljubac.
Možeš i svemir prigrliti, uzeti u sebe,
a ako to nije dovoljno, poslušaj harfu,
vrati se s vrha pjesme i zapjevaj.
Kada to jednom učiniš, zauvijek ćeš htjeti,
a vrijeme kojim ću ti reći, ljubavi moja,
pokrenuti će suštinu u tebi.
Već dolazi. Polako pođimo prema zagrljajima.
Putem ćeš naučiti koliko si snažna,
koliko u sebi skrivenih dodira imaš.
Sama ćeš otkriti molitvu svoje duše
i usvojiti osnove kretanja kroz ljubav.

Zastani na trenutak kod prvog koraka,
uskoro će i dugo očekivani zagrljaji.
Pogledaj samo oko sebe, podsjeti se harfe,
napregneš li dovoljno sluh, razaznati ćeš noć
i u njoj moje ruke kako izrastaju u tebi.
Prepoznaš li ih, vječnu ćeš tajnu otkriti,
a ako im dozvoliš i one će tebe prepoznati.
Mila moja, sada smijemo započeti ljubav,
unijeli smo sebe u pramiris uzdaha i želja,
okrijepili postojanje. Započnimo osmjehom.
Dovoljno da se u nama svemir pokrene
i dobrim vijestima napuni naše duše.
Ovo je rijetkost, jer samo ponekog iskra dotakne
i uglavnom tada ne prozbore ni riječi.
Mi ne smijemo šutjeti, nećemo tišinu u nama,
ako treba slabosti i predrasude ćemo izmiriti,
pogledati mjesečinu kroz čašu žuči,
ispiti njene namjere i stati jedno kraj drugog.
Tako ćemo, mila moja, ti i ja napraviti,
iskazivati ljubavno poštovanje i zauvijek lebdjeti.

Sada smo konačno spremni nastaviti ovo putovanje
i smireni usput uživati u beskonačnosti,
a darove sakupljene u prostoru plodnih kiša
prihvatiti kao ponuđene stvari za pamćenje.
Prihvatimo, jer smo posebnom vatrom rasplamsani,
zbog toga milovani toplinom izgaramo.
Ne postojimo u papirnatim mislima,
niti u svim onim staklenim drangulijama,
ljubavnim pričama što ih suzama rastaču.
Primjećuješ, nas zaobilazi svakodnevna mizerija.
Mi proizlazimo iz općeg nestanka kaosa,
iz nas se nebo visinom stalno uznosi,
s ponosom zrcali u nama ljepotu prostora,
uzdahom milostivo odvaja dan od noći,
stvara vrijeme po našoj mjeri.
Možda ćeš pomisliti, kako je moguće
da se odjednom u tebi trajno javlja zora
i dok pokrivena samim dahom vjetra spavaš,
posjećuju te mirisni snovi mog bića.
Sve je to razlog za kraj ove pjesme.

Gledam tvoju sliku i znam kad si zaspala.
Rubom mog oka ocrtavaš istinsko pomirenje
i ja te grlim dok hodam uspomenama.
Znam kako je tumarati uhvaćen trenutkom,
kako je biti prekrižen od svih obzira
i što poslije nemogućnosti povratka.
No, izbor je u nama, on tek dolazi,
on s nama sniva i poziva onkraj izgubljenog.
Sadašnjost i budućnost vriju našim mislima,
poput pupoljka sazrijevamo u njima
i na velikim stabljikama zelenila drijemamo.
Tu smo jednaki, istom brzinom otvaramo osjećaje,
nemamo razloga šutjeti, već naprotiv pjevamo,
želimo jedno drugom utisnuti nadu
zagrljeni u vječnost zakoračiti
i kao pečat pokloniti nezaboravne dodire
Od svih pomjeranja, naše je najveće,
u svim pokušajima, samo se naš san ostvario
i nismo zapušteni, već smo sjajem optočeni,
nismo izmišljeni, stvoreni smo iz praska vremena.

Eto, napokon ti donosim ljubav,
još malo, pa ćemo je i početi voditi,
a onda ćeš utonuti i sve ovo neopisivo osjetiti.
Tvojim ću srcem sve do korijena prodrijeti,
ponijeti te u naručju neuhvatljivog sazviježđa,
njegovim dodirima primiriti nemirnu utrobu,
svaku tvoju poru u međunožju nježno ljubiti,
sagnuti se i posegnuti za tvojim očekivanjima,
a zatim skinuti veo i udahnuti te.
Unijeti te u svoj krvotok, rasaniti milovanjima,
prihvatiti igru tvojih prelijepih grudi
i neću se ondje zaustavljati, moja ljubavi.
Dalje ću krenuti vrišteći prostranstvima puti,
jer naša ljubav nudi i može više.
Na početku ove pjesme istrčala je našim stomacima,
urezujući požudu najavila svoju moć
i dala svakome od nas pravo izbora.
Hoćemo li se nakon što je osjetimo,
promijeniti u beskonačnoj praznini blještavila?
Ili ćemo s njom nastaviti, moja ljubavi?

Gost

Pjesma tvome tijelu

Kao nikada do sada osjećam tvoje meko šuštanje
i dahom mjesečine drijemam u parku tvojih usana
bez obzira što znamenje šume povremeno doziva,
moje ruke sklanjaju tragove dana u predvečerje.

Započinjem titrati naglašenim plamenom strasti,
jer tvoje čipkasto tijelo uronjeno je u moje prste
i toliko se radujem zagrljajima njegovih uzdaha
da nabreklim grudima ostavljam svu svoju žeđ.

Sred postelje svjetluca svijet tvoje glatke kože,
pa radosno prosipaš tišinu znojnih bradavica,
a kad se podno zvijezda šutke zalijećeš u noć,
podsjetiš me koliko je vatrena moć krijesnica.

Pristojno se prepuštam naletima tvojih dodira,
i uvijek sam sretan pri izranjanju tvog osmjeha,
jer na meridijanima njegove bjeline raste cvijet
čije si ime nastanila u prapočetke vremena.

Uživam bujati u srebrnim tokovima bokova,
i opijen toplim glasom plavetnog ritma srca
gledam kako sa zajedničkih polja dlanova
tvoje nježno drhtanje doseže do ravnine neba.

Ustrajavam čežnjom u tvome nagom tijelu,
jer tu imam tebe, imam oblik svog života,
u njemu su, ženo moja, okus zraka i vode,
s njim sam, ženo moja, među zvijezdama.

Gost

Pod sjenom mojih prstiju

Plod mjesečeve šetnje lakoća je srebrne svjetlosti
što drhti poput srne i postupno zauzima tvoje tijelo,
a ti, slatkoćo moja, prevrćeš se u nagosti mog šapta,
i opijaš uzdasima dok ljubim krepost tvojih bedara .

Pod sjenom mojih prstiju sjatilo se dovoljno mjesečine,
pa sad mogu pouzdano nastaviti čudesnom slatkoćom,
mogu dohvatiti pojam neba, dozrijevati duboko u tebi,
mogu piti radost na izvoru tvojih pozlaćenih brežuljaka.

Ćutim kako čežnja obogaćuje sanjarenje mojih zagrljaja
i znajući da je sveto mjesto gdje nam se susreću pogledi,
uzimam svoj osmjeh i stavljam ga u naručje tvoga lica
neka zauvijek pjeva na sav glas u svjetlosti tvojih obraza.

A na obronke bijelih grudi spuštam moje srce neka sanja,
neka njegova strast zaroni u meko svjetlucanje tvoje kože,
a otkucaji, kao da nikada u tvoje tijelo neće sići, neka vrište,
jer samo je tako moguće ubrati svaki cvijet sa tvojih polja.

A tvoje cvijeće, mila moja, tvoje cvijeće posjeduje žudnju,
mirisi se iz njega očima piju, a boje počivaju u glasu daha,
i sve to predivno tvoje cvijeće okrećeš prema mom tijelu,
pa uz pomoć beskrajnog sanjanja duboko zalaziš u mene.

Tako se u stvari razliježeš nježnošću i pjevaš ritmom dodira,
da to postaje čista harmonija zanosa i ta tvoja neizrecivost,
ta tvoja ženstvenost, fantastična je sloboda mog postojanja,
oduzima mi razum, a moja čula nadahnuta tobom uživaju.

Gost

Čarolija nježnosti

Ljubljena moja, sve možeš razumjeti
ako nasloniš lice na moje poljupce
i svoj zlatom nauljen struk prepustiš
zvijezdama mog zadihanog njihanja.
Sve ćeš osjetiti u mom blistavom znoju,
kad stigneš okupat ću te osmjehom,
a čim jezikom i prstima zakoračim na tebe
prepolovit ću na tebi mjesečinu.
Evo, nagnut nad obiljem tvoga znamenja
prolazim gustoćom tvoje tišine,
i obogaćen mirisom vrelih cvjetova
u trenutku se vežem za tebe usnama.
Klizim ponad visokih vlati tvojih uzdaha.
i ploveći bijelim odljevima tvoga disanja
nudim ti uzvišeno svoju težinu,
neprekidno izgaram nad tobom,
rastačem u tvoju krv plamen dodira,
a na putanji zanosnog kruženja
zaustavljam noć pod sjenom naših tijela
i žudnju uskomešanu vrelinom
pretvaram u strast naših milovanja.
Uhvaćeni smo u čaroliju nježnosti,
u snagu prisnosti, u nevinost sna,
bokovi su nam žive vatre, ruke zgrčene,
noge isprepletene u šaputanja,
a naši trzaji oslobađaju nebo pticama.
Iz mog srca rađa se tvoje zadovoljstvo
iz tvog srca proizlaze čistoća moga glasa,
iz mojih očiju treperi tvoja putenost,
iz tvojih očiju prelijeva se moje nadahnuće,
i živo si korijenje svih mojih krošnji.
Prozirnost sam svih tvojih čežnji,
i oduvijek si ples moga disanja,
zapletena u moj oživljeni svemir
spremna si uživati moje riječi.
Pošto istinom ostaješ u meni
spremno ću obogatiti tvoj svijet
oblikovat svoju srčanost tobom,
svakodnevno te obnavljati dušom,
citirati tvoj sjaj kao hranu svog života,
i besprijekorno te izdvajati iz mnoštva.
Tobom ću zauvijek oslikati svoje lice.

Gost

UŽIVAM U TEBI LJUBAVNICE

Sve sam svoje pjesme za tebe napisao
i misli s riječima pred tebe iznio,
sve ispjevao potaknut tvojim pokretima,
a dodire utkao u zagrljaje,
da svaku noć, zaronjen u zjenicu tvoga milog oka,
svo bogatstvo pred tvoju dušu stavim,
jer u ljubavi moraš stalno snivati.
Tvojim se tijelom razliježem uzdasima
i kao dijete veselo trčim bijelim proplancima,
s toplim poljupcima smirujem strasti,
a na vrhovima prekrasnih visoravni šapućem
i milujem oblake tvojih pogleda,
pa se u suton spuštam vrelinom divlje mjesečine
i odmaram na prekrasnim poljima zadovoljstva.
Uživam u tebi, ljubavnice,
jer dok me uznosiš beskrajno i strasno,
odvajam se dio po dio i rastopljen u kapima,
utječem u tvoju toplu nježnost
gdje izrastam u muškarca kojeg tako voliš,
i osnažen milinom tvoje ljepote

Gost

BJELINOM TVOJE PUTI

Okom ti dodirujem prsa
i pogledom
između mirisa i uzdaha
žurim ostavljajući poljupce.
Bjelinom tvoje puti
letim preko bradavica,
prislanjam usne
na tebe tako drhtavu
i praćen tvojim pokretima
u vlažnim obrisima bedara
stišćem trbuh,
da se poda mnom,
tvoja ženstvenost
u mlazu vatre rastoči .
Uzimaš moje obzire,
širiš ih po sebi
i vješto,
dijagonalom postelje,
rastežeš zanosne obline.
Mjesečinom uskačeš u mene
i savijena u prstenu požude,
zvijezdama namiruješ utrobu.
Znojna,
mekoćom dodira
svaki pedalj mog tijela
osvajaš.
Izlaziš iz okvira mirnoće
i divlje spojena sa mnom
uzimaš te predivne trenutke
i posvećuješ se
vječnom blaženstvu
vođenja ljubavi.

**Učlanjen** : 22.01.2017

POSTELJA

Svako jutro
u isto vrijeme,
pred vratima naše sobe
Ti zastaneš .
Tu gdje leptir oblači krila,
zadnjom riječju,
dotakneš moj nemir.

Dok se tako
nijemi promatramo,
Ti se svučeš i okreneš prema suncu.
Gdje je pao snijeg
tu izgoriš,
a Tvoj pogled,
poput ptice,
u letu nestane.

Zagrljajem započneš svoj ples
i usred postelje,
nas povedeš.
Uzdasima tijela
pažljivo prekriješ
da ne bismo,
između neba i zemlje,
zaspali.

Pokraj Tvog mirisa
bosonogog me vodiš,
i na kapi požude,
toplim poljupcima smiruješ.
Takvog,
kada samo Tebi pripadam,
odvodiš i za sva vremena otkrivaš

....My heart beats only for you....

Gost

Početak večeri

Večeras, draga, slavimo našu ljubav iznad zvijezda.
Ne žurimo, mila, naša sreća nikamo neće uteči.
Postavimo prvo stol i na njega zdjelicu crvene riže,
tom hranom života dostići ćemo beskonačnost sna.
Dok uživamo besmrtnost kraj pšenice i suncokreta,
upalit ćemo dvije svijeće na svjećnjaku neka sjaje.

Prije večere lice ću ti srebrnom mjesečinom umiti,
zatim bijelom zrakom vitki vrat ogrlicom ukrasiti
i sa osam dragulja poljupcima latica je optočiti.
Sjesti ćemo i nazdraviti nektarom od ljiljana i ruža
i tako spravljeni napitak, čist iz lotosovog cvijeta,
vruči poput prepelica, naiskap s uživanjem popiti.

Dok budemo večerali pjevom ću ti u srce zasjesti,
blagim drhtajem primaknuti sve svoje ustreptale misli
i da mene muškarca prihvatiš u tebi želju razgrnuti.
Nježnim ću zanosom obasuti tvoje lice trepavicama,
napojiti kapima bistrog narančinog soka vrele usne
i natopiti polja tvojih grudi nebeskom rosom žada.

Zagrliti i usred zlatnih vrtova horizonta te dovesti,
milovati tvoja meka bedra rajskim mirisima narda
i na proplanke stomaka tiho pustiti medene uzdahe.
A zatim ćemo kada završimo s jelom, voditi ljubav
u kraljevstvu, gdje ćes se ženom i kraljicom osjećati
i pod tijelom svoga muža i podanika uživati i vladati.

Gost

Ljubav ljepša od svijeta

Ljubavi moja, moje misli nikada ne šute,
one govorom bude ili stišavaju moj nemir.
Sjede na obroncima tvog dolaska u meni
i progovaraju osjećajima bolnog čekanja,
ćute i ne priznaju nikakve udaljene sate,
već te u mirisu isprepletenih zagrljaja
vide kako horizontom pogleda stižeš.
Upijaju svaku laticu tvojih iskonskih želja
i njihovim mirisima pletu vrijeme razloga
s kojim vječno ljubiš mekoću mojih dlanova
i svoje obraze prinosiš na njihova polja.

Tvoji dijamanti na grudima i biseri u očima,
sjaj sunca među drhtavim bokovima,
lakoća tvojih usna na mojim ramenima,
prisno dozivanje milovanja na postelji,
sve su to razlozi zbog kojih se odričem
i napuštam dosadašnji život, unosim tebe u sebe,
jer u meni razbijaš siva prostranstva tjeskobe
i prepuštaš se toploj boji moga glasa,
rumeniš zajedno s mojom uzavrelom utrobom
i u nepreglednoj tišini postaješ smisao moje kose,
čije vlasi, napokon bez straha. dočekuju dah vjetra.

Tako me u prasku svog disanja rađaš,
nad mojim životom strepiš predivnom čežnjom,
sav zrak oko mene pretačeš mojim venama
i u svim uzdasima dubinom misli progovaraš.
Moju tjelesnost pretvaraš u prozirne odjeke sna
i vodiš u doline zanosa, na same izvore požude,
gdje mirisne zagrljaje otvaraš i nudiš kao pomamu,
zatim moje tijelo odvodiš u svoje vatrene vrtove,
hraniš ih dubinom njedara i sa ravnih polja trbuha,
a visinom svog plavog pogleda, spokojem opijaš
i slatkim poljupcima svoga bića najavljuješ smirenje.

Moje tijelo beskrajno raste u tvojim prstima,
moja duša tvojom svjetlošću neprekidno cvjeta
i moje biće tako postaje sudionik vječne ljubavi.
Ljubav moja u meni za tebe, glasna i čudesna,
ljubav potrebna i željena, spremna i odriješita,

Zal Kopp - Page 6 Tumblr_m7b7aeuyDN1qjuse9o1_500

besmrtna ljubav zagledana u tvoje zvjezdano biće,
ljubav jednom ili nikada, ljubav nastanjena u tebi,
ljubav što obuhvaća duboke misli u nama
i koja nas čednim prostranstvima duše rađa,
ljubav nastala iz pjesme kao poljubac riječi,
pobjednička ljubav, ljubav ljepša od svijeta.

**Učlanjen** : 12.09.2017

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.
Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.
Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.
S mirisom lipe, svu širinu moga tijela podsjećaš
na dodire s kojima se svako jutro nestrpljivo budi.
I dok ga tako mekoćom mjesečine oblažeš,
jezikom izazovno hodaš izvorom njegovih strasti
i u njima se mojim uzdasima otvorena širiš.
Prsti se moji utrkuju putenim poljima kože,
strast ih goni i poput vjetra baca na sve strane,
u odsjaju tvojih bradavica pronalaze polazište,
a među toplim bedrima utočište svojim drhtajima,
pa iznova počinju jurnjavu preko tvog trbuha.
Zjenice mi kipe od vrele žeđi za tvojim grudima.
Žedne, ispijaju rasutu bjelinu ovih nebeskih bisera
i kao lastavice kruže nad bogatstvom plodnih vrhova,
uzlijeću i slijeću i u zanosu gozbe piju kapi slasti
što su se nakupile u vrtu tvoga predivnog tijela.
Usne se tu još bolje snalaze, zanimaš ih pukotinom
kojom te mjesečina slatkim sjajem rastavlja.
Imaš otvoreno mjesto i one ga toplinom vatre žare,
svaki cjelov njihovim vlažnim usjecima unose
i blagim dodirom zvijezda plešu tim divnim klancem.
Što reći o muškosti kad me tvoje tijelo u sebe prima?
Tada se ona u meni olujnom snagom vjetra pokrene.
Dubinom utrobe, blaženom milinom žestoko naraste
i silinom bezbrojnih vulkana svoju lavu izbaci,
pa toplinom bedara navali i dolinom tvojom razlije

**Elita** **Poruka** : 3344 **Učlanjen** : 28.04.2018

**Učlanjen** : 12.09.2017

Veliki plan noći

Veliki plan noći tajnovitom je snagom
razlio mirise tvoga blistavog tijela,
iznjedrio vatru požudne boje mjesečine
i upleo moje tijelo u mrežu nadražaja.
A kakvo je ustvari tvoje tijelo?
Čezne za uzdasima u vodama krvotoka
i mirisnim svijetlom teče mojim rubovima,
a ti tako nježna smiješiš se osjećajima,
jer dok ljubavlju prstiju drhtim na tebi
spremaš moj dolazak tiho u svoju dušu,
i sklanjajući me u žensko lice svoga srca,
uvijek miluješ kristalnim otkucajima.
A kakvo je ustvari tvoje srce?
Ono potpuno tiho moli i uspinjući me
kupa moje dodire u strasti tvoga života,
tvoje srce neumorno teče mojim mislima
ili leti kao draga ptica živim ognjem sna,
a kako tvoje srce mome srcu okus duše daje,
najbolje shvaćam koliko me očima ljubiš.
A kakve su ustvari tvoje oči?
Svemir je u njima vidljiva naslada,
i kroz tvoje odvažne oči upoznajem zvijezde,
šapućem nebom u smirenom dahu oblaka,
jer moje oči, mila, na tvoje usne liježu.
A kakve su ustvari tvoje usne?
Otkad sam nastanjen u tvome tijelu
razumijem tisuće okusa tvojih usana.

**Elita** **Poruka** : 3344 **Učlanjen** : 28.04.2018

Trpeza ekstaze

Očito me tvoji ženstveni pokreti liječe,
jer otkad su moje ruke užarene tobom
osjećam nijanse noći kojima vladaš.
Zaposjela si sav prostor utrobe i neba,
pa tu gdje oduvijek i liježem u san,
pretvaraš čvrsta bedara u trpezu ekstaze
i dok jezikom pretrčavam bijele pejzaže,
prstima nudiš izobilje uzdaha i osmjeha.

Došla si rumena na jezero moga znoja,
u haljini od pora i s laticama podno struka
krijepiš poput krijesnica moju snagu.
Jednostavno dišem u ljuljanju tvojih koljena,
a crveni dragulji kojima puniš moje usne
ubrzanim otkucajima daju sjaj tvom tijelu
i tvoje grudi, tako veličanstvena sunca,
omamljuju kružnicama bezbrojnih valova.

Zrak kupa usijana milovanja naših tijela,
i dahom ruže slijeće u našu kosu,
ponovno otkrivam jedinstvo svjetla u tebi,
poda mnom tečeš crvenim ognjem naslade.
Sokovi požude gase žeđ u nama,
a gdje klikćemo slašću dodira, voljena ženo,
gustim poljupcima ulazi u naša srca
i stiže u čudesno treperenje uzavrelih tijela

Nabrekao u tebi grlim te muževnošću,
i dok ti dajem muškost predajem sebe,
a lice koje promatraš, strast je u očima,
možda u zanosu izgleda djetinjasto,
možda dio mene pjeva zajedno s pticama,
ali upravo nježnost koju toliko voliš
punog se glasa otvara u tvojim rukama,
zato što su moje ruke užarene tobom....

Gost

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.
Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.
Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.
S mirisom lipe, svu širinu moga tijela podsjećaš
na dodire s kojima se svako jutro nestrpljivo budi.
I dok ga tako mekoćom mjesečine oblažeš,
jezikom izazovno hodaš izvorom njegovih strasti
i u njima se mojim uzdasima otvorena širiš.

(Zal Kopp

**Učlanjen** : 12.09.2017

Ako me tražiš u pjesmama mojim
naći me nećeš,
jer ja sam svoju dušu sakrio
ako me tražiš u očima drugim
naći me nećeš
jer te niko tako pogledao nije..

Gost

...Otkad sam te zavolio,
poprimio sam oblik svemira,
u kojem smo, ti poput zvijezde,
a ja putanja kojom tvoj sjaj prolazi.
Nastojim ne mirovati, već se stalno kretati,
za tobom i uz tebe, s tobom i u tebi, poput sna,
jer samo tako dostići ću vječnost i postati beskonačan....

Zal Kopp