Zal Kopp

Moje tijelo u tvoje vjeruje

Oblačiš me usnama u ponoćnu mekoću žudnje,
a moje tijelo obasjano uzdasima u tvoje vjeruje,
jer u tvom je snu i udiše kapljice tvoje tišine,
Naslanjam težinu vlastite duše na tvoje tijelo,
a oko mene, poput krila ptica, tvoje ruke šušte,
toplo kliču; u ovoj noći postat ćemo savršeni!
Uzvraćam; evo u rukama imam savršenu tebe!
Mjesec se brzo uvija pod sjenama naših pokreta,
ulazi u naše uzdahe i u prštanje strasti,
ali ne stiže pratiti tijela kojih posvuda ima,
pa se razočarano razliježe po kutovima usana.
Istina je sada tu gdje ležimo u prozirnom zraku,
gdje se rubom svemira noćas slijevaju zvijezde,
i po vanjskim bedemima noći kaplje mjesečina.
Tu nas uskovitlana sreća cijelu noć vrelinom ljubi,
i dok god postelja duboko zadire u zgrčena stopala
dovoljno smo jednaki, jer umijemo voljeti.

Zal Kopp

Noć prepuna tebe i mene

Noć, utkana u prozirnost mojih zjenica
ispunjava drhtavu vlažnost nijemih usana
i diše poljupcima noseći me u obličje sna,
gdje tiho ispijam prozirnost tvojih zjenica.


Noć; počinje u izmaglici tvojih nagih dodira,
tik uz osmjeh, u tirkiznim žilama vremena,
i sa zanosnih bridova vrištećih bedara
razlijeva te u izmaglicu mojih nagih dodira.


Noć posjeduje taj rasuti okus zvijezda,
i te čestice što nahrupiše glatkim sjajem,
na valovite ruke, na tajnu tvoga trbuha,
neprestano nudi kao rasuti okus zvijezda.


Noć vrelinom jezika prati uzdahe kože,
i povrh drhtave bjeline prelijeće nebo,
a unutar mraka želi samo naša tijela,
pa uz pomoć tišine prati uzdahe kože.


Noć-čarobna, noć-pustolovna, ona noć
što od bezbrojnih molitvi priznaje našu,
ta noć, natopljena našim svježim znojem,
savršena noć, noć-pustolovna, ova noć.


Noć, crna, ugljena, razbuđena, zanjihana,
prepolovljena na svjetove svjetlosti i sjena,
topla oko vrata, jara oko struka, žar u oku,
noć crna, ugljena, razbuđena, zanjihana.


Noć poput sna duboka, na pučini postelje,
nevidljiva i mračna, prepuna tebe i mene,
tone lepršavim šuštanjem noćnih zagrljaja
u dugo pripremanu oluju na pučini postelje.


Zal Kopp

SVE TI NUDIM

Sve ti nudim , sto se ponuditi moze ,
varku sunca , da te osmjehom razbudi ,
zrno uzbudjenja i klicu radovanja .
Ne nudim ti mozda , vec kicmu svoju ,
sa mramorom , u stijeni sto je srasla.
Ushite preko polja i jablanovih krosnji ,
mirisne obrise , otvorenih suma nudim.
Zajedno ti nudim , poljupce u kosi
i na obrazima , zagrljaje mojih ruku .


Sve sto ti nudim , ponuditi zelim ,
jer ne smijes uci , u maglu gustu ,
niti bez mene , kroz horizont proci .
Uzdignuti moras i trebas , vidike svoje
i u snovima , vrh ove pjesme osjetiti .
Zavjetrinu nudim i toplinu njihovu ,
da tijelo tvojih misli prihvati sjaj ,
i nad proplankom osmisljene duse ,
otkrije mjesto , pradavne istine .


Sve sam i sebe ti nudim ,
da uz mene zenom se osjetis
i u meni muza i razum pronadjes .
Dobro ti nudim , za nasim stolom
i kad posteljom rasirimo tijela .
Cijelu vjecnost , nikako uzalud ,
vec onako , najdraza moja , stvarno .
Nudim , da ti godi , zauvijek
i onda , kad nas stigne starost .


Sve nudim tebi , drugo i ne zelim ,
nista mi i ne treba , sve u tebi imam ,
ja ne stedim sebe i zato se nudim .
Ne nudim , jer ne znam ,
vec znam , da imamo , ja u tebi
i ti , u meni , ono sto nam treba .
Ponudjeno, njeznoscu prihvati ,
i radosno ljubav prigrli ,
jer ces znati , kako mi uzvratiti .

Zal Kopp

Imam misao o tebi i nosim je na dlanu .
U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji .
Imam poljupce mjesečine za tebe .
Svaka njena zraka moj je dodir u tebi .
Tvoje meko tijelo imam u sebi
i nad nebom tvoje bistre oči imam ,
a za česte šetnje sto ih ispod duge nosim
u vjecnom trajanju poljubaca te imam .


Znam da se jasan miris tobom prostire
i postelju našu u mlade noći pretvara .
Poredane uzdahe na usnama imam
i zajedno s njima čekam obrise tvojih ,
jer me ljubavnim danima dozivaš ,
trčiš i grliš suncem svoga pogleda .
Volim te , jer moj osmjeh u sebi čuvaš
i ponosno u sebi snivam , gdje te imam .


Trebam te , jer moje strahove rastjeruješ
i carstvom mog nemirnog bića ustrajavaš .
Žudim za tobom i žudnjom prekrivam obraze ,
vrhom tvojih grudi dolazim i u njih uranjam ,
prstima te stižem u sjeni predivnog poprsja
i pučinom tvoje puti razvlačim svoja milovanja .
Imam te i pod gorjem i u utočištu valova ,
svugdje te imam i u svemu nalazim .


Predivna moja ljubavi imam te još i više ,
jer me tvoja ljubav obuzela , pa me ima ,
imam to blaženstvo u kojem tebi pripadam .
Ljubavi moja jedina , ljubim te još jače
i poljupcima u sebi zauvijek te želim imati ,
imati i čuvati i u nježnim uzdasima nositi ,
s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi
i u tom zvjezdanom beskraju u tebi uživati .


Zal Kopp

Ljubav duše - Zal Kopp

Ako kažem, ova pjesma ima značenje sna,
a sva radost što u njemu odavno spava si ti,
ako te usporedim s blagim osmjehom jutra,
jer zora oduvijek nosi ime tvog prvog pogleda,
hoćeš li me ovjenčati svojim srebrnim rukama,
uzeti k sebi i primiti kao sretno sazviježđe?

Mila moja, pamtim dan u kojem postaješ moja,
kad si se u lahoru nasmiješenog proljeća pojavila
i sa te svoje dvije ruke, uznemirene golubice,
poput drhtavog lišća zaplela u mom zraku,
a ja sam ti odmah naznačio nebo boje meda,
i tvoje je drhtanje u dahu tiho sletjelo na mene,
tražeći mjesto gdje će dva tvoja srca smjestit.

U mlazu prvog srca besmrtnost zvijezda čuvaš,
drugo srce, zamah toplog vjetra, duša tvoja ima,
oba srca, duboku i sretnu ljubav k meni nose,
a oči tvoje, mila, savršenim plesom zjenica sjaje,
i s pravom se moje misli u bistrom cvijeću tope,
jer si tragom zaboravljenih uzdaha snena stigla,
tišini mojoj ljudskoj, ljubav svoje duše priznala.

Večeras ne ću bez ljubavi zaspati



Večeras ne smijem zaspati bez ljubavi,
ostavila si ptice i njihov glas u meni,
a prije polaska obećala mi u vazi lišće.
Izbrojio sam šume svih kontinenata,
bit će najljepši park na našoj postelji,
i pozdravit ću sve to ubrano lišće,
kad šuštanjem donese bjelinu tijela.

Večeras ne želim zaspati bez ljubavi,
topli je miris tvoga željenoga bića
ovio moj san vitkim bijelim rukama.
Umivam se dodirima njihove mekoće,
a ti s pticama preko na susjednom nebu,
čas očima sokove lišća nemirno sanjaš,
čas srebrnim perjem moju želju grliš.

Večeras ne ću zaspati bez ljubavi,
osjećam kako me kroz lišće dozivaš,
i moj pogled zaustavljaš na svom nebu.
Ponovno te srećem i ponovno imam,
usnama ljubim obrise tvoga srca,
a kiša sa tvojih krila pada na uske ulice
i donosi smirenje nad krošnje grada.

Zbog toga ne mogu zaspati bez ljubavi,
ne umijem, mila moja, bez tebe snivati,
jer tamo u gnijezdu neobične noći,
gdje tvoji poljupci dubinom postoje,
u šuštanju lišća rađaš ptice za mene
i njihovu ljubav u moju dušu slažeš.
Večeras ne ću bez ljubavi zaspati.

Ljubavi moja, budimo se stalno u nekakvom sjećanju ,
i već pomalo sijedi upiremo lica u sjetnu maglu.
Pa, mila moja, zar je cvrkut naših bradavica ranjen?
Sjeti se samo kako su nekada disale mirisom dunje,
i niz tvoje zjenice ponovno će teći višak plavetnila.
Vidiš ruke, sada su žedne, jer prsti još uvijek pamte,
ali tek kad strasti ponovno među njih uzdahe zapletu,
jedan dio tog božanstvenog neba na usne može leći.

Zato priđi, nećemo se više nikad rastati u mraku,
obećavam ti, na kamenom zidu ostaje teret srca.
Otvori bedra, umnoži svoje blaženstvo poda mnom,
plamti zrakom i zaljuljaj nogama pola mog stoljeća.
Učvrsti se kao nekada snažno u meni i raspusti kosu,
a svoje užareno tijelo zanosom moga korijenja veži.
Slobodno sakupi rastrčane snove i opojna maštanja,
i na taj se način po mojoj bjelini osmjehom razvuci.

Ljubavi moja, zauvijek ostanimo jedno u drugom,
utrobom se neprekidno izvijaju zvjezdane trave,
a njihove vlati milujući nas, ljube proplanke duše.
I konačno, osvanut ćemo kao jeka u najtišoj noći,
jer smo u vrtu pristiglog proljeća dobili vječni sjaj.
Tu nema otuđenosti koja u nama neće jednom proći
i nema tog nebeskog sazviježđa koji nas neće posjetiti,
jer nismo nepokretni dah što u daljini utočište traži.

U korist naših poljubaca



Vođeni besmrtnom inspiracijom odlijećemo u noć,
a otkucaji srca i natopljene usne odjekuju zrakom.
I uspijevamo, jer dok stenjemo i znoj naših tijela
uspinjemo putanjom zagrljaja, dolje na dlanu zemlje
u njenim travama, vibriramo sanjivim vlatima magle.
Ulazimo duboko u zdenac bistrih zvjezdanih voda,
a milioni noćnih leptira promiču kroz nas krilima,
i traže smirenje u okviru naše razbuktale pomame,
isprepliću se u odjecima prozirnih valova latica.

Na tvojim njedrima, svetom tlu vječnog postojanja,
izabirem glazbu mekih dodira kao znak tvoga mira.
Nabrekla svakim djelićem zanosa žežeš mi tijelo
i obazrivim šaputanjem rezbariš plavi okvir duše.
Pjevaš kako daleke čežnje čekanja tvore ljubav,
a ja neprestano uzdišem ljubavnim plamenom srca,
i na ulazu blago raspupanih uvala spokojno šumim.
Prelijepa si, hoću se napiti tvojih užarenih klicanja,
jer želim zauvijek ostati u tragu tvoga vjerovanja.

Rastem od sreće koliko volim tvoju raskošnu dušu,
a ti, izjednačena s mojim bokovima rastačeš trbuh
i tamo gdje te prstima stežem raspiruješ slatku vatru.
Koliko nježno u tebe klizim toliko gusto treperim,
i kao uvijek kad kružim po tebi uzavrelim rukama,
poda mnom se istovremeno grčiš među preponama
i poput divlje rose utiskuješ crvene obrise strasti.
Predviđam kamo otječu svi moji čudesni osjećaji,
sačuvani u tvojoj nijemosti, stižu točno u tvoj san.

Zadrhtali kao cvjetovi i obrubljeni sjajem noći,
dakle, sad kada nam treba još samo tračak neba
razigrajmo mjesečinu i preplavimo očekivanja,
na jednostavan način slijedimo osjećaje ljubavi.
Osvojimo nebeske iskre u korist naših poljubaca,
i ne pitajmo zašto sjajimo neponovljivim mirisom,
jednostavno pustimo uzdahe po iskonskom nebu.
Naslutili smo ulaskom u mjesečeve srebrne oči,
stupimo li obiljem osmjeha i dalje ćemo sanjati.

Silna moja misli





Ženo moja, kapljo zvijezde na mojoj kosi,

sakupljaš noć kao mirise postelje.

Sva u stoljetnom sjaju mjesečine sanjaš,

pa me po poljima s mekom rosom dijeliš,

kao da si odavno sišla nebeskom plimom,

tvoje ruke s mojom dušom ljubav zbore.



Šapućeš, dragi mužu, ljubavniče moj,

a ja ne dvojim, odvažno ljubim tvoje tijelo,

jer kako bih te mogao takvu ne imati,

ne udisati taj dragulj tvojih usana,

kako bih smio poslije u nebu zastati,

kad me plamenom dugom budeš umivala?



Ženo moja, pod tvojim očima ležim,

na sjeveru sam i promatram jug bokova,

zlatna izgaraju, tope se pod mojim prstima,

a vlati trave pjevaju o rosi koju dijeliš

i zvuk njihov para zelenilo mojih zjenica,

osjećam kako nas tišinom zajedno spajaš.



Grliš me, svog muža i ljubavnika ljubiš,

pa puštaš da naručje tvoje čuvam,

da mu se odužim toplim zagrljajima,

jer osmjeh što kroz pukotine obraza kaplje,

sred moga lica vrelinom zanosa teče

i na jutarnjoj magli nikad s tobom ne šuti.



Ženo moja i ljubavnice, silna moja misli,

ne mogu bez tebe, uzdahe tvoje zbrajam,

učim u tebi i nježnost tvoga tijela slijedim,

svjetlost ili oblik, u dubine me njegove vodi,

pusti da te u njemu s poljupcima kušam,

i tom vječnom ljepotom sna, u sebi sjedinim.

Korak prema vremenu



Imam taj korak prema vremenu
s kojim ljubav postaje čudo.
Imam dovoljnu moć da nagost sna
obriše običnu golotinju zidova.
Ne želim čeznuti u sjećanju
i uzalud buditi uzdahe prstiju,
jer tom jatu dragih ptica,
unutar ruku pripada sjeme vjetra.

Kroz mene još uvijek hoda mjesec,
prolazi hladno i bolno srebro,
ali odazivam se naručju postelje,
gdje mirisno cvjetanje oka
uzbuđeno dodiruje čežnju vihora.
U oluji što se sprema čist je zagrljaj,
i pokraj mojih nemirnih stopala
zastaju slatki prizori suncokreta.

I ako treba zaronit u sluh noći,
zaronit ću u vlati zlatne vatre
i s korijenom svoga bića
kao šum zvijezda ili šum svijeta,
posred neba kušati svjetlost.
Imam pravo imati ljubav,
jer ta me blažena dobrota duše,
oduvijek primala na svoje usne

Godina trešnje

Kad se u mom pogledu nasmiješi ptica,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i cijeli svijet ovije letom,
više ne tražim obrise tvoga tijela,
jer opijen travnjem,
osjećam kako vriješ na mojim usnama,
u poljupcima vjetra prepoznajem
dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijeci osjećaja,
pa s njim na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu nježnog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta započinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem,
a svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i pletem mjesečinom niti zagrljaja,
u sočne plodove požude slažem.
S godinom trešnje,
dozrelu dunju sve jače u tebi grlim.
Beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njišem svojim bokovima
i tiho u studeni nosim.
Izvijenih dlanova,
oko tvoga vrata
sebe u dukate nižem
i mirne drvorede breza
sjajnom bjelinom prosinca oblačim.
Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje
i s kristalima pahulja
strasno ljubim.
Plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka,
da s prvim poljupcem proljeća,
u godinu trešnje,
sa mnom ponovno uđeš...

Imam misao o tebi i nosim je na dlanu .
U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji .
Imam poljupce mjesečine za tebe .
Svaka njena zraka moj je dodir u tebi .
Tvoje meko tijelo imam u sebi
i nad nebom tvoje bistre oči imam ,
a za česte šetnje sto ih ispod duge nosim
u vjecnom trajanju poljubaca te imam .


Znam da se jasan miris tobom prostire
i postelju našu u mlade noći pretvara .
Poredane uzdahe na usnama imam
i zajedno s njima čekam obrise tvojih ,
jer me ljubavnim danima dozivaš ,
trčiš i grliš suncem svoga pogleda .
Volim te , jer moj osmjeh u sebi čuvaš
i ponosno u sebi snivam , gdje te imam .


Trebam te , jer moje strahove rastjeruješ
i carstvom mog nemirnog bića ustrajavaš .
Žudim za tobom i žudnjom prekrivam obraze ,
vrhom tvojih grudi dolazim i u njih uranjam ,
prstima te stižem u sjeni predivnog poprsja
i pučinom tvoje puti razvlačim svoja milovanja .
Imam te i pod gorjem i u utočištu valova ,
svugdje te imam i u svemu nalazim .


Predivna moja ljubavi imam te još i više ,
jer me tvoja ljubav obuzela , pa me ima ,
imam to blaženstvo u kojem tebi pripadam .
Ljubavi moja jedina , ljubim te još jače
i poljupcima u sebi zauvijek te želim imati ,
imati i čuvati i u nježnim uzdasima nositi ,
s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi
i u tom zvjezdanom beskraju u tebi uživati .

DAH DUGE

Kistom svog srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavs beskrajni oblik dubina,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis.

Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda,
s njom, obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade.

Zacet u tvojoj bjelini, otkrivam milost svih osjecaja,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice.

Zemlja ti je dom, smedja i topla, cvrsta poput majke,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina.

Tu me znansvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek.

Ti si dah duge, pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju,
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu.

Misao o tebi


Imam misao o tebi i nosim je na dlanu.
U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji.
Imam poljubce mjesecine za tebe,
Svaka njena zraka moj je dodir u tebi.
Tvoje meko tijelo imam u sebi
i nad nebom tvoje bistre oci imam,
a za ceste setnje sto ih ispod duge nosim
u vjecnom trajanju poljubaca te imam.

Znam da se jasan miris tobom prostire
i postelju nasu u mlade noci pretvara.
Poredane uzdahe na usnama imam,
i zajedno s njima cekam obrise tvojih,
jer me ljubavnim danima dozivas,
trcis i grlis suncem svog pogleda.
Volim te jer moj osmjeh u sebi cuvas
i ponosno u sebi snivam, gdje te imam.

Trebam te, jer moje strahove rastjerujes
i carstvom mog nemirnog bica ustrajavas.
Zudim za tobom i zudnjom prekrivam obraze,
vrhom tvoji grudi dolazim i u njih uranjam,
prstima te stizem u sjeni predivnog poprsja
i pucinom tvoje puti razvlacim svoja milovanja.
Imam te i pod gorjem i u utocistu valova,
svugdje te imam i u svemu nalazim.

Predivna moja ljubavi imam te jos i vise,
jer me tvoja ljubav obuzla, pa me ima,
imam to blazenstvo u kojem tebi pripadam.
Ljubavi moja jedina, ljubim te jos jace
i poljupcima u sebi zauvijek te zelim imati,
imati i cuvati i u njeznim uzdasima nositi,
s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi
i u tom zvjezdanom beskraju u tebi uzivati


Uzimam ove rijeci sa tanjura, iz sobe, sa setnji,
pogleda u Dravu,obicnog svakodnevnog razmisljanja,
razgovora u sobi, prelazaka ceste, voznje u tramvajem,
izmisljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi,
uzimam ih i nudim u predvecerje, zauvijek,
po kisi, na suncu,u jesen i hladnoj samoci.

Donosim ti i ovaj put na elektronskom papiru sebe,
da me mozes takvog dodirivati i milovati pogledom,
ili ugsiti i sjesti u auto i jednostavno otici,
mozda i zaspati u svijetlu mojih slova,
prebrisati ih i potraziti na karti zvjezdanih snova
i prelistati u sjecanjima svih nasih susreta.

Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruze,
ostavio ih u tvojoj ruci i usnama potekao,
ispod krosnji hrasta zagrlio, glasom unio,
volio bih sve to i jos vise, nebeske oci da to vide
i da mirisom jesenje kise umiju nasa lica,
volio bih, ali istjecem ustrajalim vremenom i krivnom cekanja.

Ne mogu se od bezbrojni naleta boli povuci u rijeci
i ne smijem u beskrajnoj tisini pomisliti kako si daleko,
jer ne zelim osjecajima prepustiti da mi nedostajes,
moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina sto dolaze,
ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir,
izvuci srce i prestati kucati, dok me ponovo ne dotaknes.

Moram i hocu, priznajem ovako sam izlozen promjenama,
pomalo izgubljena razuma i podredjen svjetovnim nazorima,
neprihvacen i sutljiv i samo s jednim razlogom disem,
istina, onako kako osjecam ne mogu, vec s naporom
i ako se sirim svim horizontima beskrajne maste,
u meni ravnica jos uvijek smiruje nemirne brazde.

Idem, jer ti ces sa svakom rijeci sada malo sjesti ,
pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmisljati,
zasutjeti i pokazati osmijeh, zapaliti cigaretu,
izvuci se iz tjeskobnog polozaja usamljenosti,
izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noci,
da u njoj zajedno samnom osjetis, smirenje mjesecine.

Modra tresnja

Pored mog prozora, svaku vecer, mjesec zastane
i sto zatekne tada na ulici, ponudi mom pogledu,
zatim dovede vijetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici, kakvu samo srebro napraviti moze,
neprestano titra moja zelja da te ugledam u noci.

Gledamo se, mjesecinom optoceni, moja ljubav i ja,
cekamo i neslutimo buru sto dolazi s vjetrovima,
ne cutimo u toj nagomilanoj tisini, pozar samoce,
vec uz jecaje i ritam srca, prislanjamo najdrazu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dusu.

Onda odjednom, ispod misli, modra tresnja zadrhti,
sjaj vise nije trom, i vrhovi se neba poloze na cigle,
tamne sjene nestanu i tracak ceznje uplovi u sobu,
tijelo postane mijesto dogadjaja, snaga dahom uzleti
i splanina ravnicom procvijetaju tvojeprozirne latice.

Voda sto tece mojim venama poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti njeznosti,
mreza radosti razapne se dolinom kojom kapi rastu,
a ti, prostrujis zrakom i vatrom, zemljom i vodom
i svakom kutku moga tijela, dodas osmijeh zvijezda.

Nitko me, kad si u meni ne dira svojim osjecajima,
nicije me ruke, dok se rastapas mojom dusom, ne traze,
ali nemir se ipak porama javlja, jer zedj u raju postoji,
kao kad, natopljeni suncem, nizinom zasjednu oblaci
i umjesto kisom, prstom tuge dotaknu njihovosjecanja.

Kamo,kamo si otisla nocas, moja draga prepelice,
kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka?
Zar sebojis mirisa modre tresnje i obrisa njenog zrelog,
pa u meni ostavljas uzaludna cekanja kao melem placu?
Kamo, kamo si se sakrila,po ovom suhom vremenu?

Htio bi se, prstenom, zauvijek oko tebe okruziti,
posjetiti, mila moja, jutra u kojima tvoja njedra disu,
zalaskom dana, protrcati radosnim proplancima srece
i s tobom usred tople postelje docekati mjesecinu,
da umore smirimo zagrljajima nasih vreli usana.

Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otici,
vec sa zlatnom skoljkom danas podji i moju ljubav potrazi,
a u okusu modre tresnje, sve ce tvoje strepnje nestati
i ti ces opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti,
umjesto rumene magle, tvojim ce se ocima spokoj siriti.



Ja bih trenutak, u zeleni list uvio
i takav biser, kao zavjet, poklonio Tebi.
Onda mislju obgrlio Tvoje ime,
a hod Tvoj, ostavio pored vremena.
Na blagom vijetru, kosu Ti raspleo,
pa uvio strucak osjecaja usred dodira.

S mirisom jutra, ruku primio,
puno njeznosti, u pogled Tvoj donio.
Daleko od tuge i nemira saptao,
izmedju bedara, sliku blazenstva upijao.
Pod poljupcima, Tvoje snove uzimao
i setao, po Tvojim slatkim odmoristima.

Sve bih to, nebrojno puta ucinio,
milovanjima i uzdasima potvrdjivao.
Sasvim tiho, beskonacnost pokazivao
i bogatim darovima nagradjivao.
Neprimjeno, na daleka putovanja vodio,
a svoju veliku ljubav, samo Tebi davao.

Ja bih trenutak, u plavo nebo utkao
i taj dragulj, na Tvoja njedra stavio.
Priljubio Tvoju dusu, uz moju,
pa s Tobom ispratio vrijeme i zapjevao.
Bez ijedne rijeci, uz Tebe pristao,
jer u TEBI, na sebe bih naisao.

UŽIVAM U TEBI LJUBAVNICE

Sve sam svoje pjesme za tebe napisao
i misli s riječima pred tebe iznio,
sve ispjevao potaknut tvojim pokretima,
a dodire utkao u zagrljaje,
da svaku noć, zaronjen u zjenicu tvoga milog oka,
svo bogatstvo pred tvoju dušu stavim,
jer u ljubavi moraš stalno snivati.
Tvojim se tijelom razliježem uzdasima
i kao dijete veselo trčim bijelim proplancima,
s toplim poljupcima smirujem strasti,
a na vrhovima prekrasnih visoravni šapućem
i milujem oblake tvojih pogleda,
pa se u suton spuštam vrelinom divlje mjesečine
i odmaram na prekrasnim poljima zadovoljstva.
Uživam u tebi, ljubavnice,
jer dok me uznosiš beskrajno i strasno,
odvajam se dio po dio i rastopljen u kapima,
utječem u tvoju toplu nježnost
gdje izrastam u muškarca kojeg tako voliš,
i osnažen milinom tvoje ljepote
pronalazim ušće kojim bujaš kao žena koju volim.

OTMJENO OBNAŽENA

Oduvijek šaputanjem ulazim u dušu,
i pod okriljem srca ispijam nebo.
Šumski mirisan, otmjen i obnažen,
širinom ruku vežem tvoje poljupce
i ljubavnim snom uranjam u tebe.
Zato uz krošnje glasa pripijaš grudi,
i mekanih dodira pjevaš o cvijeću.
Kao plavi vjetar na sve četiri strane,
sretna šapućeš dok ti ulazim u dušu
Tebi, ženo, tihom biću svoga svemira,
donosim svu nježnost potocima zraka
i uzdišem s oblacima noćnih buđenja.
Vežem te poljupcima pod okrilje srca,
a bezbrojne zvijezde, štiteći moje riječi,
slobodno s tobom drhte na mjesečini.
Između krošnji glasa i pripijenih grudi,
usred svake kapi treperiš crvenilom,
i šapućeš sretna kad ti ulazim u dušu.
Zadovoljstvo je u tebi osjećati zrelost
i obnaženu otmjeno umatati u naručje.
Zavodljivo je ljubiti vrelinu tih usana,
i taj prsten od zore oko tvoga struka,
jer tečeš kroz prste na dohvat svjetla.
Kad je tvoj struk tanak prsten od zore,
osvajam krišom oblake potocima zraka
i zanosno živ u tvojim snenim očima,
otmjeno obnaženu pokrećem usnama.
Tada i zvijezde još uvijek štite riječi,
a njihov zlatni žar, neizrecivim sjajem
veže moje poljupce pod okriljem neba
i sretan ulazim šaputanjem u tvoju dušu.
Tiho u tebi, ženo, biću moga vremena,
potocima zraka osvajam oblake požude
i neprestano bujam radošću plavetnila.
Osjećam zadovoljstvo u tvojoj zrelosti,
zato i šapućem ulazeći u tvoju dušu…

BESKONAČAN SAN

Uspinjem se tvojim tijelom i ti ne dvojiš,
među grudima gdje me pogledom smještaš,
otkrivaš razlog svih mojih uzdaha i čežnji.
U zvjezdanom obrisu tvoje kose zastajem,
a ti vrelinom usana smiruješ moje molitve,
premještaš otkucaje u bedra i sazrijevaš.

Plamtim silinom dok se oko struka izvijaš.
Među nogama pratim sve tvoje pokrete
i kao mjesečina razvlačim prstima dodire.
Vlažnom dolinom rajskih mirisa prilazim
i savijen u želju tiho promatram usjeke,
kojima se plodovi nižu u probirljive strasti.

Ljubim po trbuhu odsjaj zvjezdanih noći
i jezikom klizim prozirnim kapima požude,
pa me u zanosu dočekuješ, opijaš i sladiš.
Nježnim milovanjima zatvaraš moje pore,
u beskrajnu dubinu blaženstva me uvlačiš
i oko sebe tople privijaš, osjećaš i čuvaš.

Preko vrhova tvoga tijela gledaš kako stižem
i kako se dolinom puti nezaustavljivo širim,
pružaš ruke i u njima moj osmjeh odmaraš.
Ljubavnice, kad me tako mekom kožom maziš,
a bezbrojnim uzdisajima dojiš i stalno primaš,
tad u beskonačnom snu moje tijelo držiš.

Čvrsti dah velike čežnje

Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.
Nikako slučajno, već ponosno s mirisima
i čvrstim dahom velike čežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo čudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuđene krošnje mjesečine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
Pitaš otkud toliko nebeskog veličanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći započeli ljubavlju cvjetati
i nikada se više nećemo usamljeni svlačiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale

BJELINOM TVOJE PUTI

Okom ti dodirujem prsa
i pogledom
između mirisa i uzdaha
žurim ostavljajući poljupce.
Bjelinom tvoje puti
letim preko bradavica,
prislanjam usne
na tebe tako drhtavu
i praćen tvojim pokretima
u vlažnim obrisima bedara
stišćem trbuh,
da se poda mnom,
tvoja ženstvenost
u mlazu vatre rastoči .
Uzimaš moje obzire,
širiš ih po sebi
i vješto,
dijagonalom postelje,
rastežeš zanosne obline.
Mjesečinom uskačeš u mene
i savijena u prstenu požude,
zvijezdama namiruješ utrobu.
Znojna,
mekoćom dodira
svaki pedalj mog tijela
osvajaš.
Izlaziš iz okvira mirnoće
i divlje spojena sa mnom
uzimaš te predivne trenutke
i posvećuješ se
vječnom blaženstvu
vođenja ljubavi.

CRVENI CVOR

Ponosan sam kad me zanosno pozoves
na tvoje ljupko osuncane brezuljke
i socna, slatkim kapima tople rose,
moje tijelo, kao cvijece na sebe primis,
pozudno otvoris mekane proplanke
i ponudis mu nepregledne travnjake.

Radost je nezaustavljiva u tom beskraju,
ono te zudno ljubi oblakom ispod sebe
i bojom kestena plovi u tvojim krosnjama,
dolazi sretno, jer tocnoscu iskusne zemlje,
njegovo uzareno srce vezes i kako pristaje
sve ga vise u crveni cvor stezes.

Slusa kako njezno iz njedara sapuces
i vec te odavno prepoznaje u otkucajima,
sanja kako teces njegovim venama,
a to sto ga prozirnim krilima uzdaha volis
i njegovim se poljupcima rado odazivas,
samo pokazuje koliko mirisnog sjaja imas.

Pronalazi te izmedju horizonta i neba
i u svakom njihovom drhtaju plamtis,
a prije nego sto pocne ljubiti tvoju ruzu,
svaku laticu suzama svoje duse pomiluje,
onim suzama sto se u tisini usana tope
i svojim neprimjetnim okusom rastapaju ceznju.

Gdje ga god svojim sokovima dotaknes,
ostavljas mu omamljujuci san makova
i ono te, u ritmu preplanulih bokova udise,
vec i zato sto postojis beskonacno jedra
i sto za njega uvijek imas dovoljno vremena,
u ocima i rukama, na usnama i grudima

Jednostavne misli

Gledam te kako niz zelenu padinu rasipaš korake.
Zavidim svoj toj travi po kojoj gaziš i po njoj hodaš,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjećuješ
i krivo mi je što se u tvom pogledu izvijaju i maze.

Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku.
Između sna i jave ćutim kako ljepotom sladiš svijet
i zamišljam koliko se more trudi uljepšati svoje blago,
što ravnica čini da se suncokreti stalno tebi okreću.

Otvaram svoje srce ptici što na nebu nepomično stoji,
pomjeram njen red iz očiju i nudim joj veliku zvijezdu.
Pokrivena sjajnim kapima kiše slijeće u moje obrve,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje.

Kažem naglas, pa što ako čeznem i ne mogu bez tebe?
Zar se moraju nad mojom glavom skupljati noć i dan
i zašto šutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja?
Kad možemo sjediti i mjesečinu sa svijetom podijeliti.

Polako me u kandže stavi i ponese iznad oštrih visoravni,
a između njenog tijela i mene prostruje daleki vjetrovi.
Mimoišli smo velike gradove i njihova zagađena mjesta,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred otoka u vremenu.

Tu smo reče i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna.
Sad je i sjenka njenog kljuna zatreperila mojim likom,
uhvaćena milinom svih proteklih uzdaha mojih drhtaja.
Izvadi školjku iz pijeska i bez riječi na zeleni kamen stavi.

Znam, u dodiru kamena i školjke krije se tajna koju želim znati,
jer zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora,
on se čuva tamo gdje se ne skuplja mrak, gdje nema svjedoka,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duše, samo u nama samima.

Horizontom pogleda


Još se i sada u tebi osjećam i noć u meni luduje,
još po tvom tijelu u mirisnim dodirima izgaram
i zanosom vječnog ljubavnika tvoje sokove ispijam.
Proplancima tvoga tijela voćnjake grudi posjećujem
i razuzdane prste puštam da beru sočne trešnje,
dozrele na suncu moje ljubavi i kiši mojih strasti.

Još uvijek, između neba i zemlje, u tebe uranjam,
odsjedam dodirima muškosti na tvojim stijenama
i tvrdim valovima zauzimam meke crvene rubove.
Još me horizontom svog požudnog pogleda mamiš,
razvlačiš u obrisima čežnje i tihim uzdasima opijaš,
prislanjaš na uzglavlje i šapatom zvijezda pozivaš.

Pučinom mog tijela izazovno slažeš olujne strasti,
ispod svakog pokreta hvataš moje burne osjećaje
i poput sna vrelim trbuhom sigurno po sebi vodiš.
Još te u sebi imam i iako si pokraj mene tiho zaspala
i usnula u hodu, na mojim tek razbuktalim usnama,
nastavljam te milovati nježnim mislima ljubavi.

Dopuštam mjesečini da te tada dodiruje zagrljajima
i prostre bjelinu tvoga tijela pod moje nemirne dodire,
jer s tobom i kad spavaš, nastavljam voditi ljubav.
Osmjehnem se kad dotaknem prostor raširenih nogu
i na moje dlanove izneseš dubinu otiska divnih usnica
što vječnu vatru među moja bedra slatko urezuju.

Ponekad, itekako volim spokoj tvoga sna izazivati,
odsjajem treperavog svjetla preko tebe pretrčavati
i u toplim odajama tvog hrama maštom zalaziti.
A kad me poneki tračak nemirnih misli tiho podsjeti
kakvo se bogatstvo u tom prekrasnom hramu krije,
moram te probuditi i zajedno s tobom u njemu uživati.