|
| Autor | Poruka |
---|
neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Danijel Dragojević Čet 22 Dec - 9:28 | |
| Pjesnik, esejist i prozni pisac, rođen je 1934. godine u Veloj Luci na otoku Korčuli. Objavio: Kornjača i drugi predjeli, 1961; U tvom stvarnom tijelu, 1964; Svjetiljka i spavač, 1965; Nevrijeme i drugo, 1968; Bijeli znak cvijeta, 1969; O Veronici, Bezlebubu i kucanju na neizvjesna vrata, 1979; Bajka o vratima, 1972; Četvrta životinja, 1972; Prirodopis, 1974; Izmišljotine, 1976; Razdoblje karbona, 1981; Rasuti teret, 1985; Zvjezdarnica, 1994; Cvjetni trg, 1994; Hodanje uz prugu, 1997; Žamor, 2005. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Čet 22 Dec - 9:30 | |
| Lake misli
Lako je lakim mislima, lako je i nikakvim mislima, one dođu i prođu, one ne dođu. Često o njima mislim, često ih čekam i zovem, dođite lake misli, dođite nikakve misli, budite moje misli, zajedno s drugim mislima. Lake misli za naslov, lake misli u knjizi, lake misli za misli, nikakve za pogled i spavanje, nikakve kada budem na nebu sa sveticama i svecima i laganim anđelima letio iznad oblaka. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 10:12 | |
| Pticama je u mojoj glavi tijesno. Nisu one ono što sam sâm domislio i što ima mali mrak takva nastanka. Dospjele u moju glavu, one žele unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno. Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo za više prostora. Kada lete i sâm malo letim, kada se uzlepršaju odlijećem od sebe, kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć. Za mnogo prostora, za raspored upisan u krilima nemam pouzdana načina. U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću, ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama, to kaže i potok, prve kuće u izmaglici i dječak koji odmiče cestom. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 10:12 | |
| Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio kako nikada neću biti tako nešto potrebno, otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje strane, unutra i vani, ne čekam nikoga. Što sam ja prema jednom običnom prolazu kojega su želje nedopušteno napravile, kojega želje održavaju i ni trenutak ne ostavljaju samog? Čak se i kos izgleda s visoke grane sprema proletjeti kroz njega. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 10:13 | |
| Stojim usred riječi kao da je to negdje i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom, svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom koju je stvorio, slijedim li put njegovog kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi. Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu! A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza, duga rečenica za one koji umiru. Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres, veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica, zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak. Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno. Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo? Nestalo je mjesto. Izgorilo. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 10:13 | |
| Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se, sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima, malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja, naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora, zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati, vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka? |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:28 | |
| IZ I NA
Iz nečista srca izlazi tamni jezik iz tamna jezika tama je iz tame govori: šuti
Nekoliko umornih glagola iskašljavaju se na papir češće na san i prostor
Ni dolazak ni odlazak isključuje se poznavanje drugog okrenulo bih stranicu
ni na kakvu tvrdnju ni na kakvo predviđanje jednostavno na zrak u načinu
Danijel Dragojević (1934) Iz knjige Prirodopis, Studentski centar SUZ, Zagreb, 1974. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:42 | |
| U MENI SE LJULJA
U meni se ljulja kao za nevremena. Moram se prikupiti. Svakako se moram prikupiti. Ona ima dva velika oka koja me tri godine prije nisu gledala. Bože moj, gleda me! Istina je, ja sam njezin otac, držim je za ruku i krećem s njom prema parku. Ako me pita nešto znam što ću kazati, sve što se pojavljuje susreo sam već mnogo puta. Znam što traži od ovog jutra, od ulice, parka, od mene koji je držim za ruku i njezin sam otac. Moram sve držati u ravnoteži. Ne smijem se zabuniti. Moram pokazati da vjerujem u ulicu, dobru prijateljicu svačega. Svaka stvar je na svome mjestu koje je njeno mjesto. I ja sam s oblikom koji je moj oblik, moje uvjerenje. Nisam mačka, nisam nesretan ili kaktus. Koga poznam toga pozdravljam, druge ne. Ne smijem glavu zariti u dlanove. Tada mi u glavi šumi kiša ili svijetom trče samo miševi. Dignut ću glavu. Mogla bi opaziti kako se u meni ljulja roðenje, čitava Korčula. Mogla bi opaziti da nemam imena. Ako me žele zvati Bog, ljudi, životinje, stvari u velikoj su neprilici. Ni ja njih ne zovem, samo otvaram usta i ispuštam lažan glas. Kada je ona pokraj mene ljubazan sam s njima, kao na nekoj svečanosti. A ako kriknem nehotično? Ne, neću. Dobro sam odjeven, imam novaca za čokoladu, govorim tiho, stavljam točke i zareze gdje treba. Ja sam pametan, čitam knjige, puno knjiga. Sve je u redu. Doðe li mi da se izvaljam po zemlji samo ću ju pogledati, pogladiti joj kosu, nasmiješiti se, i neću to učiniti. Ljubav održava oblik, zna se. Čitav svijet, tu mislim i na njezine prijatelje mrave, bit će zadovoljni sa mnom. Bit će to zasigurno još jedan sretan dan. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:43 | |
| PTICE
Pticama je u mojoj glavi tijesno. Nisu one ono što sam sâm domislio i što ima mali mrak takva nastanka. Dospjele u moju glavu, one žele unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno. Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo za više prostora. Kada lete i sâm malo letim, kada se uzlepršaju odlijećem od sebe, kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć. Za mnogo prostora, za raspored upisan u krilima nemam pouzdana načina. U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću, ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama, to kaže i potok, prve kuće u izmaglici i dječak koji odmiče cestom. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:44 | |
| TAMA
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu pitala me Melita Roko jeste li primijetili kako neki za vrijeme predstave ne gledaju drugo nego mrak oko sebe. Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća što je sjedila daleko od mene, inače bi doznala da sam jedan od tih. Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena, kada se svjetla ugase i tišina pokaže dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama, kako da je čovjek ne sluša i ne gleda? Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda, dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada, jezik prije govora, kao dječji strah dolazi, moglo bi se reći plavi, i mi ne znamo što hoće, stajati na ramenu, ustima, razumu, biti donji i gornji glas, slika, priča prije i nakon priče, ili samo tama, tama, gušiteljica mjere, svekoliki profil slijepog oka, tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva. O, tama, tama. Približio bih je da mi bude ogrtač za večernju hladnoću, udaljio bih je da me ne zaguši, udvarao bih joj, vikao: čija si, támo? Luda i mudra hvata me s visinskog tornja. Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao svrnut ću je na sitan kvadrat ispred, to nesretno mjesto gdje se bez prestanka obnavljaju porazi. Tu budimo, ti moćna, ti svevideća, tu časak budi svjetlo, reci ja sam svjetlo. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:45 | |
| TAPISERIJA
Stojim usred riječi kao da je to negdje i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom, svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom koju je stvorio, slijedim li put njegovog kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi. Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu! A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza, duga rečenica za one koji umiru. Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres, veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica, zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak. Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno. Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo? Nestalo je mjesto. Izgorilo. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:45 | |
| OGRADA
Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio kako nikada neću biti tako nešto potrebno, otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje strane, unutra i vani, ne čekam nikoga. Što sam ja prema jednom običnom prolazu kojega su želje nedopušteno napravile, kojega želje održavaju i ni trenutak ne ostavljaju samog? Čak se i kos izgleda s visoke grane sprema proletjeti kroz njega. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:46 | |
| MRAK
U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače, kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:47 | |
| KROZ OTVOR PALUBE
Kroz otvor palube vide se poluge brodskog motora kako se pokreću gore dolje, naprijed natrag, vrte u ulju, mazivu, pari, tko zna čemu. Jedan dio dohvaća drugi, utišava ga, sporazumijevaju se kao sljepačke slike. Teško je vjerovati da jedan s drugim, da jedan do drugoga mogu išta učiniti, bilo što pokrenuti. Tu, u blizini dna, kao da sve počinje, završava se, potire. A ipak, onome tko s prozora na obali gleda kako brod klizi i bez napora ulazi u luku, a trag mu začas nestaje, srce zaigra i misao o smrti, ako se i javi, lakša je, tiša, bliža običnoj misli. :copyright: 2016 pips,chips&videoclips | uvjeti korištenja | kako kupiti u ducanu? |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:48 | |
| TENISKA IGRALIŠTA
U šetnji prolazim teniskim centrom. Ne vidim mnogo, igrališta su skrivena zidom zelenila uz žicu. Čujem udarce loptica, deseci njih fijuču istodobno, zrak je pun zvuka, na tlu geometrija (pravi kutovi), u zraku teško disanje. Vjerojatno sam u nekoj metafori, možda snu, jer za začuđenost situacijom (čitavo područje je pokrenuto i ratoborno) ne uspijevam naći pitanje i odgovoriti na njega. Sve što se pokazuje čisto je, udarci biraju smjerove (horizontale malo iznad zemlje), čujem poneki usklik i uzdah, a ipak ne znam što se tu oko mene na rubu grada događa, gdje to smjestiti i kako prevesti. Možda sam pogođen količinom prostora koji trpi, odsutnošću digresija koje se kamo god krenu nađu u lakoj uzaludnosti. Da sam u Srednjem vijeku sve bi bilo lako, sliku bih smjestio u veliki zahtjev općeg spasa: čemu služi na putu? I odgovorio. Ovako, što učiniti s jednom od novih Boschovih igara? Što s čitavim prostorom, njegovom dvodijelnom zbiljom? Ne znam. Pakao je ipak možda svakodnevniji nego što mogu zamisliti. Njegovo bilo tuče na različite načine. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:48 | |
| STANICA
Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se, sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima, malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja, naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora, zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati, vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka? |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:49 | |
| Lijepo lice
Lijepo lice, moramo ga odmah zaboraviti, vratiti tamo odakle je došlo, u čisto, u bijelo, u daleko, u njegovo vrijeme, gdje nas nema. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:50 | |
| |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:50 | |
| Večeras kada se od nje okrećeš k zidu, Lice u kojoj si poročnoj priči? Granicu čiju si prešao, gdje si? Putniče, ne budi siguran. Ne budi siguran, Da te napadnu plaćenih ima uvijek. Ne reci Neka ide, odlazite, I neka dođe san koji olakšava. Iza sna, eno ga, nokte guli, Na naša tijela meće pasje glave. Tražiš se, ali kako da se nađeš, Sa svakim novim pokretom dublje si u Laku noć. Pripazi, ta privlačna tmina Polako, skoro lakomisleno, Putniče, Pomirit će te s malim grobom Što ti od nedavna gnjije usred usta. (Nokturno) |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:51 | |
| |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:52 | |
| NEDJELJA
Feudalna dušo. Ovdje si, i malo dalje. Vidimo te i znamo. Nekada ti zavidimo a nekada ne. Ipak uglavnom da, i sve više. Dva mjesta dobitak su i za vjetar. Tako i ti, ako nešto izgubiš ovdje, žuriš i nađeš tamo. Gledali smo te nedjeljom. Potrebno je mnogo sreće da sja sunce. Visoke su uši za sovin dobar dan. Da si ga slijedila ovdje, ne bi ga našla, zaboravljala bi ga i zaboravila. Daj budi uz nas nepostojeća, uvijek ćeš odlaziti. Papiri lete, krunu misli nose, osvojile bi kulu zatvorenim očima, u snu, i zaplakale, kako je bilo pisano. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:52 | |
| Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu kao na ulici i trgu nekog stranog grada. Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži, ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli, bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati, udaljeni od vlastita jezika i događaja. Sada je kolovoz, kraj kolovoza, i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati, možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu, za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Danijel Dragojević Sre 4 Sep - 13:53 | |
| Na jednoj Fra Angelicovoj slici dva muškarca Na jednoj Fra Angelicovoj slici dva muškarca iz nekih otvorenih sudova presipaju žito, upravo se vide otvori vreća sa zrnevljem. Ta me slika, posebno ta scena, ponese mnogo više od mnogih njegovih otvoreno svetačkih. Uvijek kada vidim zrna, mnogo zrna na jednom mjestu, uskliknem, vidi koliko dragojevića. To znači da svako od tih zrna može rasti, može biti ono što može biti, a sada je zatvoreno u svoju okruglinu i čeka, s bezbroj stvari koje također čekaju, čeka strpljivo, bez straha da će ga mljeti, ptice zobati, jer zar je to važno kada je upravo sada živo i čeka budućnost koja je, naime, u svakom času ostvarena. Dakle, to uvijek pomislim kada vidim Fra Angelica, kada vidim žito, ali ne ustrajavam, usporedba mi na samom početku ispada iz ruku, ne dižem je, ne provjeravam, ne sumnjičim. Ako je pogrešna, pogreška je stvorila malu vezu, bio sam časak u svakom zrnu, u svakoj od njegovih mogućnosti, očekivao sam sunce, zemlju, vlagu, zrak, više prostora, više vremena, intenzivniji život (to je kao da sam imao dušu), bio sam zatvorio oči, oponašao sam zrna koja su to činila mnogo potpunije, bez varanja.
Ptice Pticama je u mojoj glavi tijesno. Nisu one ono što sam sâm domislio i što ima mali mrak takva nastanka. Dospjele u moju glavu, one žele unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno. Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo za više prostora. Kada lete i sâm malo letim, kada se uzlepršaju odlijećem od sebe, kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć. Za mnogo prostora, za raspored upisan u krilima nemam pouzdana načina. U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću, ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama, to kaže i potok, prve kuće u izmaglici i dječak koji odmiče cestom.
Teniska igrališta U šetnji prolazim teniskim centrom. Ne vidim mnogo, igrališta su skrivena zidom zelenila uz žicu. Čujem udarce loptica, deseci njih fijuču istodobno, zrak je pun zvuka, na tlu geometrija (pravi kutovi), u zraku teško disanje. Vjerojatno sam u nekoj metafori, možda snu, jer za začuđenost situacijom (čitavo područje je pokrenuto i ratoborno) ne uspijevam naći pitanje i odgovoriti na njega. Sve što se pokazuje čisto je, udarci biraju smjerove (horizontale malo iznad zemlje), čujem poneki usklik i uzdah, a ipak ne znam što se tu oko mene na rubu grada događa, gdje to smjestiti i kako prevesti. Možda sam pogođen količinom prostora koji trpi, odsutnošću digresija koje se kamo god krenu nađu u lakoj uzaludnosti. Da sam u Srednjem vijeku sve bi bilo lako, sliku bih smjestio u veliki zahtjev općeg spasa: čemu služi na putu? I odgovorio. Ovako, što učiniti s jednom od novih Boschovih igara? Što s čitavim prostorom, njegovom dvodijelnom zbiljom? Ne znam. Pakao je ipak možda svakodnevniji nego što mogu zamisliti. Njegovo bilo tuče na različite načine.
Stanica Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se, sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima, malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja, naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora, zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati, vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?
Tama Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu pitala me Melita Roko jeste li primijetili kako neki za vrijeme predstave ne gledaju drugo nego mrak oko sebe. Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća što je sjedila daleko od mene, inače bi doznala da sam jedan od tih. Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena, kada se svjetla ugase i tišina pokaže dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama, kako da je čovjek ne sluša i ne gleda? Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda, dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada, jezik prije govora, kao dječji strah dolazi, moglo bi se reći plavi, i mi ne znamo što hoće, stajati na ramenu, ustima, razumu, biti donji i gornji glas, slika, priča prije i nakon priče, ili samo tama, tama, gušiteljica mjere, svekoliki profil slijepog oka, tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva. O, tama, tama. Približio bih je da mi bude ogrtač za večernju hladnoću, udaljio bih je da me ne zaguši, udvarao bih joj, vikao: čija si, támo? Luda i mudra hvata me s visinskog tornja. Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao svrnut ću je na sitan kvadrat ispred, to nesretno mjesto gdje se bez prestanka obnavljaju porazi. Tu budimo, ti moćna, ti svevideća, tu časak budi svjetlo, reci ja sam svjetlo.
Tapiserija Stojim usred riječi kao da je to negdje i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom, svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom koju je stvorio, slijedim li put njegovog kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi. Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu! A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza, duga rečenica za one koji umiru. Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres, veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica, zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak. Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno. Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo? Nestalo je mjesto. Izgorilo.
Mrak U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače, kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.
Ograda Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio kako nikada neću biti tako nešto potrebno, otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje strane, unutra i vani, ne čekam nikoga. Što sam ja prema jednom običnom prolazu kojega su želje nedopušteno napravile, kojega želje održavaju i ni trenutak ne ostavljaju samog? Čak se i kos izgleda s visoke grane sprema proletjeti kroz njega.
Kroz otvor palube Kroz otvor palube vide se poluge brodskog motora kako se pokreću gore dolje, naprijed natrag, vrte u ulju, mazivu, pari, tko zna čemu. Jedan dio dohvaća drugi, utišava ga, sporazumijevaju se kao sljepačke slike. Teško je vjerovati da jedan s drugim, da jedan do drugoga mogu išta učiniti, bilo što pokrenuti. Tu, u blizini dna, kao da sve počinje, završava se, potire. A ipak, onome tko s prozora na obali gleda kako brod klizi i bez napora ulazi u luku, a trag mu začas nestaje, srce zaigra i misao o smrti, ako se i javi, lakša je, tiša, bliža običnoj misli.
|
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Danijel Dragojević | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 1 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 620 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 620 Gosta :: 3 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|