Pjesma o Čovjeku i Suncu


Zaogrnuv tamni plašt,
Čekat ću osvitak dana.

I poći zatim na pute daleke:
Kroz dozrela polja i livade zelene,
Preko voda, planina, dolina,
Do devetoga brda.

A Sunce još neće
Planuti na mene!

No kad stupim na vrh,
Izaći će Sunce, veliko, sjajno,
I zaliti mene, Vječnoga Bježača,
Srebrnim i zlatnim zrakama.

Pružit će se moja sjenka
Duboko.

Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo.

Sunce će me milovati blagim rukama,
A ja ću biti na vrhu sam.

Zaviknut će grlo moje Suncu:
Pobijedio sam mrak,
Savladao sam žalost...
Sad sam radostan, jak.

Vječan sam kao i ti, Sunce!

Najzad ću početi da se spuštam, lagano,
S vrha u dolinu.
Sunce će me pratiti neprestano.

Moja će sjenka bivati sve manja,
Sve tanja:
Nestajat će me, polako, u dolu.

Pa ću se okrenuti vječitom Suncu
I pogledati na vrh:
Ugledat ću Drugoga Čovjeka
Gdje ide mojim stopama;
Čovjeku ću se nasmijati,
A Suncu šapnuti, malen:
Tko može s tobom, Sunce?

Nestat će mene
I moje sjene

U dolini mraka.

Brod
travanj 1921.

Plavetnilo neba


Učitava se...
Sinoć sam promatrao
Plavetnilo neba.

Zatim sam, u mislima,
Došao k tebi i gledao
Plavost očiju tvojih,
Šuteći.

Najposlije, rukom
Dodirnuh tvoje pletenice,
I počeh šaputati riječi
Bez smisla.

Nasmijavši se, iznenada,
I sebi, i nebu,
Dugo sam gledao
Tvoje oči,

Plavetnilo neba.

Rastušje
16.8.1932.

Pozdrav šumi


Učitava se...
Pozdravljam te, zelena šumo, velika.
Pozdravljam te u ovo jutro mirisno,
Kad se granje po teškom rosom savija
Blistajući na sunčanoj svjetlosti.
Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,
A stabla stoje čvrsto kao divovi.

O, šumo, zelena šumo!

Ja volim miris tvojih cvjetova,
I šuštanje lišća na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore,
I mahovinu, i bilje, i košute.
Volim te kao majku, šumo.
Tebe i tvoje ptice.

Brod-Rastušje
potkraj lipnja 1921.

Prsten


Kad me pitaju kakav je
Prsten moj, i odakle je, odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi koju zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki (tko zna išta
O njemu?). Kasnije, mnogo kasnije,
Nuernberški zlatar kamen je okovao
U srebro. I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
"Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov."
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj
Crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu: Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam,
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Računska zadaća


U razredu mora biti red i mir.
Kad izvadimo pločice i pisaljke,
Gospodična zada velike račune.

Ja ne volim računati.
No, svejedno, kad vidim da moram,
Zamislim se i napišem.

Brže sam gotov nego Adam.
On sjedi za mnom, i treba jako
Vrat istegnut ako hoće da prepiše.

Prepisivat nije lako. Jer gospodična
Na klupu usred razreda sjedne
I čita, gleda - Ilustrovani list.

Hoću li moći ikad, samo načas,
Razgledat slike Ilustrovanog lista?
Šta bi to moglo da znači: i-lu-stro-van?

"Gospodična! Zašto vi nikad
Ne pokažete, bar jedanput,
Slike... makar samo meni,

Jer zašto ja prvi zadaću svršim?"
Tako ja mislim u sebi, i šutim.
Gospodična lista... i ne vidi me.

Runjaninova 4
Zagreb
23.7.1935.

Rastanak u jesen


Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se mladi rastanemo.

Lišće u tvom vinogradu
Požutjelo, osušeno,
I većinom popadalo
Po umornoj crnoj zemlji.

Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se tiho rastanemo.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

Brod
24.10.1922.

Sam


Sjedim sam u dolini, na travi. Tužan.

Znam
Da se ti na ravni zabavljaš... s njim.
Od radosti, smješkaš se neprekidno.

Volim te!
Zar da se uspnem na ravan?
Tebe bih vidio.

Ti?
Okrenula bi svoju zlatnu glavicu
Od mojih pogleda.

Sjedim sam u dolini, na travi. Tužan.

Brod
1.5.1923.

Snove sniju stari maslinici


Snove sniju stari maslinici;
Zelene se rodni vinogradi.
Žarko sunce žeže sa visine
Kamen tvrd i zelene doline.

Na stablima žuti limunovi,
I masline, i slatke naranče,
Šalju miris raskošno u prostor,
Kud prolazim ja i moja sjenka.

Vjetar njiše vitkim čempresima
I grmovljem rumenih ružica
I zelenom granom, rascvjetanom.

More mirno. Vali pozaspali.
Ponad mora bijeli galeb leti.
Tko će rijeti kamo galeb leti?

Brod
25.5.1923.

Sunce nad oranicama

U svojoj sobici u kavezu Đačkoga doma
pod svjetiljkom električnom sjedim i zapisujem
kako hodam godinama gradskim ulicama
i razgovaram sa znancima
i svraćam se u gostionice i pijem
i vraćam knjige nepročitane
i lišće pada ujesen svenuto

A vršnjaci moji u mom zavičaju
urane u zoru i očešu konje
pa ih pod plug zapregnu
i svak na svoju njivu brižan odlazi
U svanuće zaore gvozden plug
i neumorno stane nizat brazdu pokraj teške brazde
(đerdanski teški niz)

A ja dragi prijatelju
dok ustajem iz kreveta
prije podneva
znam da se u mom zavičaju
muče ljudi kao stoka
i raskošno blista
sunce nad oranicama

Runjaninova 4
Zagreb
11. i 12.4.1933.

Šume snivaju


Izlazim u noć. Žaloban. I lutam.
Cesta mi pruža dlanove mrke: gazi!

Oblačje prekri plavetnilo neba,
Dok vjetar, skitalac star, za rubom šume drijemaše:
U ruci mu svinut štap.
Za pojasom zataknute svirale.

Mrak, pretežak mrak
Liježe na lubanju moju
I razgovara sa mnom kao brat.

Iznemogao, pružim se po travi
Te nasloniv uho čujem srce zemlje:
Udara, udara, udara.

Šume oko mene, u povorkama, snivaju.

Rastušje
2.10.1929.

Tužbalica za vinogradom


Vinograd je moj svenuo, neveseo.
Neveseo, i ja venem,
I ja za njim venem.

Za vinogradom svelim, neveselim,
Neopazice nestaje
Mladost moja, sjenka blistava.

U tišini iščezava sjenka mladosti,
U zaboravu,
U naborima žalosti.

O, zašto je vinograd moj uvenuo,
Neveseo,
Vinograd moj zeleni?

Rastušje
31.12.1922.

Večer

Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastika.

Zaatim se, nenadano, iza oblaka,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

Rastušje
22.7.1922.

Vezan za zemlju


U svom dječaštvu, prije pola stoljeća,
Dugo sam znao boraviti na brijegu
Kod ulaza u Rastušje, u ljetna
Predvečerja,među grmljem borika,
Čekajući u tišini, na travi, bos,
Da se pojavi Večernjača i za njom
Druge zvijezde na nebesima pa da započne
Noćni razgovor u beskrajnom prostranstvu.

Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih
Osluškivao, okovan i vezan
Uza zemlju koja me kao sina
Zagrlila objema rukama, čvrsto,
I ne pušta me do dana današnjeg
Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva...

Rab (Park Komrčar)
25. srpnja 1970.
Subota, od 9.30 do 11 sati

Vraćanje u noć


Sivim putem kosci se, šutke, vraćaju
Noseći miris pokošenih livada:
Oštre im kose zaspale preko ramena;
Žar duhana, zdaleka vidljiv, pred tamnim glavama.

Rastušje
15.7.1927.

Zaljubljena djevojčica


Sad je vrijeme kad on prolazi
Ispod njenih prozora:
Ona već stoji skrita iza zastora
(Da je on izvana ne spazi).

Bezbrižan, dok ide pored prozora,
Ni ne sluti da za zidom udara
Zaljubljeno srce... samo za njega.

Čim on prođe, ona se brže naginje
Na prozor otvoren,
I gleda za njim gdje odlazi kroz drvored,
Dok joj iz vida ne iščezne.

Rastušje
24.8.1931.

Žene pod orahom


U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko ***** iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Bileće
Hercegovina
28.4.1929.

Balada o zaklanim ovcama


Učitava se...
Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.

Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom... Na povratku
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu.

Kolašin
Crna Gora
27.7.1930.

Dugo U Noć, U Zimsku Bjelu Noć
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
po snijegu što vani pada
u tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! Kaži, što sja
u tvojim očima
dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Moja Baka Blagosilja Žita
Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagoslovit, Bože pomozi!

Velečasnog boli noga... Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
u sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.

Čuj moju baku:
- Isuse blaga i ponizna srca!
Svi: - Učini srce nače po srcu svojem!

Liza Šumareva svaku riječ kaže
dva trenutka kasnije od svih.

Moje razmatranje:
Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev.
Isus bi se njemu smilovao i Toma ne bi morao psovati kao jučer,
kad je u blatu zapao s drvima i tri puta opsovao,
oslobodi Bože, - Sveti Isusov Križ.

Tada me prekinu moja baka:
- Od kuge, glada i vojske!
Svi: - Oslobodi nas, Gospodine!

Moje drugo razmatranje:

Ogledala Sreće
Mladić i djevojka nose
u srcu mladost vedrine.
Jutrom, kad prolaze cestom,
drže se za ruke, nježno.

Ruka je djevojke topla:
Mladić se njom poigrava.
Djevojka veselo gleda,
smiješi se, žurno korača.

Oči su im pune radosti.
oči su im ogledala sreće.

Skinuo Bih Šešir Pred Gospodinom
Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,
od hiljadu devesto i devetnaeste,
na gvozdenom crnom križu
visi Naš Gospodin Isus
srebrnom bojom namaljan.

Zimi je sav u ledenicama,
ljeti ga nebesko sunce žeže:
Kad se za nj, s kiša, uhvati rđa,
on ponovo bude premaljan bojom
zlatnom, srebrnom.

A ja?...Uvijek bih dolazeći
u Rastušje, pri povratku
iz daleka grada, tužan, svite glave,
pred srebrnim Gospodinom
s pobožnošću skinuo šešir...kad bih ga imao.