"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života."

Najbolje se osjećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu da odbacim svoje oklope, da zaboravim komplekse i opreznost, s kojima mogu da se smijem, da kažem sve što mislim, ne plašeći se da će me pogrešno shvatiti. Srećom, ima takvih ljudi, i ja im se uvijek neobično radujem.

"Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud. Nećete postati bolji, nećete postati JA, jer treba vam i DUŠA . A nju mi ne možete uzeti i sve dok je imam, ostat ću ČOVJEK."

Meša Selimović

Kakvi smo ljudi mi Bosanci?
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.

Meša Selimović

" Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom
u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vešt razmišljanju, više volim
život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava
mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini,
i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me
ubaciti samo druga slučajnost."

" Ne verujem da mi je unapred zapisan put kojim ću proći, jer ne verujem u neki naročit
red ovoga sveta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih
izmena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može
sačekati, u toku mešanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš.
Pa plivaš, ili potoneš. "

"A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži."

Tvrđava

Možda je tako i najbolje,nećemo se više vidjeti,ali je način ružan.Ništa nisam kriv,ništa nisam učinio (neprestano se branim od krivice,a ona je iskoristila prvi povod,smiješan i slučajan,da me napusti).Da i ja sam to želio,ne mogu da to sakrijem od sebe,smetala mije njena odmjerenost,odstojanje na kojem se držala,nezavisnost koju je ljubomorno čuvala kada je meni bila potrebna privrženost,bez čuvanja sebe, bez osvrtanja,nimalo uzdržana,možda čak i spektakularna,da me opsjeni.Zamjerao sam joj obuzetost sobom,odsustvo spremnosti da mi pomogne,i počeo sam da je odvajam od sebe,ali ona to nije znala,zato nije imala prava da ovako ružno postupi.Znam,želio sam da se to desi,ali ne ovako,nije mi jasno na koji od mogućih načina,ali ne ovako.Jer mojim postupcima ništa nije mogla da prigovori,a moju misao nije mogla do otkrije,i to je onda njena odluka,jednostrana,bez moje krivice.Ostavila me,jednostavno,kao što se to obično dešava,a trebalo je da se objasnimo,da se lijepo raziđemo,ili da pokušamo da se ne raziđemo.Tad sam već vidio da sam pretjerao i da se to u stvari moja sujeta buni protiv načina na koji je ona riješila stvar,brzo i odlučno.Možda je tako najbolje,kažem ponovo,ali ne mogu da odagnam osjećanje povrijeđenosti i nepravde koja mi je nanjeta.

Meša Selimović,
Tišine

Ne znam,nisam sasvim siguran,to mi je uvijek ostala tajna,ali ne vjerujem da nikad nije osjetio strah,da nije poznavao sumnje i kolebanja,da se nije rvao sa čamom koja čovjeka ponekad spopadne i kad on to neće,da,napokon,nije bar ponekad mislio o sebi samom,izdvojenom,onakvom kakav bi bio da nije postao plemenito i surovo oruđe revolucije.

Meša Selimović,Tišine

"Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi."

Meša Selimović - "Magla i mjesečina"

Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke, što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.
Sve ljudsko ipak ne umire. "

Meša Selimović - "Tvrđava"