I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo.
Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i sto me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim.
Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi.
To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog.

“Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje”

"Nama su sva vrata otvorena, sve želje ostvarive, sve mogućnosti nadomak, treba samo hteti, a ja hoću. Svejedno je odakle ću početi, negde će izbiti ova nagomilana osećajnost s kojom se teško nosim, jer još ne znam čemu da je podredim. Nekome će biti potrebno ono što budem učinio, neko će zastati pred tim i pogledaće me začuđeno: zaista, to je tvoje delo? Još ne znam kakvo je to delo, ali ma kako da bude, biće lepo."

Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa nerječita, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu, pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana od pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi.

Kad krenes na put , napuni dzepove snovima , nahrani ceznju ljetnim kisama ...i kreni ! Ne okreci se, ne daj da ti cipele gaze po mulju svakodnevnice , vini se visoko, sto vise mozes.Ne moras biti prica da bi letio, samo pozeli jako, kao sto bih se za zrak borio.Bori se za svoja krila .

"Mučno je osetio koliko je čovek nesavršeno i nepotpuno stvorenje koje samo uz ženu ili muškarca postiže neki smisao. Sam sebi je nedovoljan, i njegova sreća ne zavisi samo od njega. Ništa čovjek ne vredi sam, unutar sebe."

"Uvek postoji neko ko nas čeka na kraju puta, na kraju dana na kraju svega... uvek... Uvek postoji neko ko nas voli baš takve kakvi jesmo, ko nas baš takve prima."

Prvi put u životu znam šta je sreća. Osjećam je, vidim, mirišem..
Cio svijet i cijela vasiona, samo nas dvoje.
Ništa mi više u životu ne treba.

Nemir me strpljivo cekao

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izašao.
Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodredeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tišinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nešto promašio, da sam u necemu pogriješio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i cuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Cemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.
Bila je mjesecina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj durdevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strašcu i bijesom, ludošcu i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što cinimo? Je li rijec božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod,
sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je
sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine,
od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno,
ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

"Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas,i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha.Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega.Uvijek je bilo rata,otkako svijet postoji ,a ljudima je nanovo teško.Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća i nikad se niko ne utješi mišlju : nisam sam i nisam prvi ni posljednji."

Citat iz romana “Tvrđava” (1970.)
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć… Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv,jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu. Jer dobre osobe nam daju sreću, loše nam daju iskustvo, a zle lekciju… u svakom slučaju, dobijemo nešto i ne možemo nikako biti gubitnici, jer u životu, koliko si naučio - toliko si pobjedio.

"Ja nemam dva srca jedno za ljubav, drugo za mrznju. Ovo sto imam - zna samo za tugu.

Sve ću biti pošten koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.