Meša Selimović

Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život.

Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

Volim da mislim ono što mi je drago nego ono što je vjerovatno.

Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo.

Mladi ljudi češto čine ludosti, jer žele nemoguće.

Sve što kod nas vrijedi, to je ludo.

Veći igraju, manji plaćaju.

Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari.

Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi.

Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo…

Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene.

Nema prijateljstva među moćnima.

… radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca.

Ako je vlast nevolja, pohlepa je čini snošljivom.

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.

Ludost je jača od čovjeka.

Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ.

… ružno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi.

Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže.

Ima ljudi, mada su retki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim.

Čovjek želi moć.

Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.

… život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, a ne zato što su gluplji ili pametniji, već zato što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođes pod žrvanj. Ako nećes da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja.

Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo.

Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao.

Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Što ne znam, ne mogu ni kazati nikome.

Sirotinjska suza je teška.

Strah je najgora izdajica.

Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.

Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša.

Poručio je dvije čase rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije.

Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.

Neko je rođen za sreću, neko za belaj.

… treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se suviše što nisam budala, a ne mogu biti junak i da hoću, petlja mi slaba…

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Ako je ponekad tužan, to je zato što se sjeća sebe željenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo što jest.

Treba li da kažem i da više ne progovorim?

Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim?

Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ?

Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?

Čast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi ubojao unazad.

… čineći dobro, učiniš i zlo. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla?

Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas.

Ljudska milost je kratkotrajna.

Lako je biti dobar čovjek. Teško je ostati živ.

Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim s lažnom nadom nego sa sigurnim beznađem.

Svi ugroženi činovnici pišu pisma, tražeći pravdu koju zaboravljaju kad je dijele.

Postao sam njegova potreba, a on moja navika.

Da ne učiniš nepravdu tražeći pravdu!

… pitao sam se, da li je čovjek pošten ili nepošten, ako se časnim sredstvima služi za ružne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, ako se nečasnim sredstvima služi da ostvari časne ciljeve?

Učinio sam malo, ali sam učinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?

Da li žene sve objašnjavaju ljubavlju?

Ne mogu biti odgovoran za ono što nije moja svjesna odluka i misao.

Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.