Becić Vladimir

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vladimir Becić (Brod na Savi, 1. lipnja 1886. - Zagreb, 24. svibnja 1954.), hrvatski slikar.

Studirao je pravo u Zagrebu, a slikarstvo je učio u privatnoj slikarskoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša u Zagrebu (1904.), te Heinricha Knirra u Münchenu (1905.) gdje je od 1906. studirao na Akademie der Bildenden Künste. U klasi Huga Habermanna isticao se, uz Josipa Račića i Miroslava Kraljevića, suverenim načinom slikanja (Die kroatische Schule). U Parizu upisao Académie de la grande Chaumière (1909.) i crtao za časopis Le Rire, a kao dopisnik i ratni slikar i za L'Illustration (1915.- 18) na solunskom bojištu.

Od 1919. do 1923. boravio je Blažaju kraj Sarajeva, a zatim odlazi u Zagreb. Samostalno je u Zagrebu izlagao (prvi put 1910.), sudjelovao na izložbama Proljetnog salona i na međunarodnim izložbama u Rimu (1911.), Ženevi (1921.) i Veneciji (1938.). U Zagrebu predavao na Višoj školi za umjetnost i obrt (od 1924.) i na Akademiji likovnih umjetnosti (do 1947). S Ljubom Babićem i Jerolimom Mišom osnovao je Grupu trojice (1930.).

Član JAZU od 1934. godine.

Njegovi najraniji radovi iz vremena münchenskog školovanja (Akt pred ogledalom, 1906.; Djevojka kod stola 1907.; Portret slikara Kraljevića, 1908.; Mrtva priroda, 1909.), s djelima Račića i Kraljevića čine kompleks hrvatske slikarske moderne, oni stilistički nose značajke tradicije i novoga, suvremenog münhenskog akademizma, Leiblova osebujnog realizma i maneovske rekapitulacije Goyina i Velasquezova slikarstva. Poslije će se približiti Cézanneu, a potom će naglašenim geometrijskim strukturiranjem motiva i voluminoznošću oblika ući u svoj neoklasicizam, što pokazuju Becićeva djela nastala u Osijeku (Klasija, 1911.) i u ranoj blažujskoj fazi (Autoportret, Igman, 1920.), nakon kojih počinje slikati figure (Akt u prirodi, Žetelica), portrete (Vera i Mira) naglašenih volumena, te geometrijski strukturirane krajolike (Planinski pejzaž, 1923.).

Tridesetih godina slika svjetlijom paletom pojačavajući kolorističke kontraste i osobitost svoga slikarskog rukopisa (Bosanski pejzaž, Šibenik, Ribar, Dječak s kukuruzom, Portret moje žene). U ratnim godinama češće radi mrtve prirode i portrete. Krležin portret (crtež tušem) izradio je u Blažuju 1930.

Prvi osvrt na Becićevo slikarstvo Krleža objavio je u eseju Uz slike Vladimira Becića (Hrvatska revija, 1929., 1) u kojem piše o njegovoj sklonosti modeliranju čistih volumena, o mrtvim prirodama i aktovim a, o njegovu portretu Miroslava Kraljevića iz 1908., o slikarskom sazrijevanju Račića, Becića i Kraljevića u münchenskoj i pariškoj umjetničkoj sredini, te o principima prema kojima su oni usmjerili razvitak suvremenoga hrvatskog slikarstva. U članku O Vladimiru Beciću (Hrvatska revija, 1931., 1) dao je više podataka o njegovu djelovanju analizirajući pojedine faze: münchensko-parišku (1905.-10.), srbijansku (1912.-18.), blažujsku (1918.- 23.) i zagrebačku (do 1930.), a pisao je i o pariškoj kritici koja je ismijavala Cézannea, o Becićevu cezannizmu i njegovoj »neoklasičnoj blažujskoj fazi«. Ta dva teksta Krleža je spojio u jedan i objavio ga pod naslovom O Vladimiru Beciću (Eseji. Knjiga prva, Zagreb 1932.) i u knjizi Eseji III (Zagreb 1963.), a tiskan je i u Likovnim studijama (Sarajevo 1985.) s ocjenom (iz 1929.) »da u našoj suvremenoj slikarskoj konfuziji (1921.-28.) Becić stoji još uvijek kao ogroman i nesavladljiv slikarski početak. Poslije njega slikali su već mnogi i fantastičnije nego on i literarnije, dinamičnije i simboličnije i dekorativnije. Ali bolje, jedva itko.

(Wikipedija)

Vladimir Becić, nenadmašni ratni reporter

[You must be registered and logged in to see this image.]

Samo je manji dio crteža i fotografija sa Solunskog fronta, koje je Becić objavljivao u francuskom magazinu L’Illustration, poznat našoj javnosti. Neki od ovih radova spadaju u sam vrh slikarova opusa

Najznačajnija izložba godine. Izložba koja nas je živo podsjetila na sve što je naš narod propatio - glasila je ocjena jednog kritičara. “Mi dosad nismo među nama imali ovakvog realistu, koji je zbilju unutarnjosti i zbilju vanjštine znao harmonički iznositi pred gledaoce. Becićeve slike imadu i realizam forme i realizam izražaja. One time djeluju... Becić je realista, ali ne realista razuma već realista srca”, napisao je drugi kritičar o izložbi Vladimira Becića postavljenoj u Zagrebu 1919. godine. Glavnina izloženih djela jednog od najvažnijih hrvatskih slikara 20. stoljeća bili su radovi nastali tijekom tri godine na Solunskom frontu, mahom objavljeni kao ilustracije Becićevih reportaža s ratišta u uglednom francuskom magazinu L’Illustration.
Magazinu koji je, najvećim dijelom zbog objave reportaža sa svih ratišta u razdoblju od 1914. do 1918. godine, postizao vrtoglave naklade koje su prelazile 400 tisuća primjeraka. U godini u kojoj obilježavamo 100. godišnjicu Prvog svjetskog rata, potresna Becićeva slikarska, ali i fotografska svjedočanstva o ratu nisu nepoznata, no nisu ni približno postala opće mjesto kakvo zaslužuju biti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Važan za Makedoniju
Stvari bi se mogli promijeniti jer je, primjerice, Boris Nonevski, umirovljeni dugogodišnji ravnatelj makedonske kinoteke, ljetos dovršio knjigu koja se bavi tom etapom slikarova života, a u kojoj je došao do novih otkrića koja nisu bila poznata ni najbližim članovima obitelji.
- Vladimira Becića sam otkrio preko njegovih fotografija jer me kao onoga koji se bavi filmom zanimalo sve što je vezano uz fotografiju kao preteču filma, a Becićevo mjesto tu je bilo iznimno važno. Nadalje, u njegovu životu prostor današnje Makedonije jako je važan; ondje je dobio prvo stalno zaposlenje, oženio se, zasnovao obitelj i, nažalost, doživio iskustvo rata. Ali, on je važan za Makedoniju jer je, što je malo poznato, njegova izložba s ratnim motivima održana u Bitoli 1915. ušla u povijest kao prva izložba održana na makedonskom tlu i time otvorila novu etapu. O njoj su pisale i francuske novine koje su tu izlazile. Da bi vam bio jasniji kontekst, sljedeća izložba održana je tek dvadesetih i o njoj ima bitno manje tragova. Nadalje, Becić i njegova supruga Ljubica bili su iznimni ljudi, a njihova priča, koja je slabo poznata, zaslužila je da bude ispričana. To su bili neki od mojih motiva da se upustim u istraživanje - objašnjava Nonevski.

Hvatanje konaca
Šira je hrvatska javnost dio Becićevih radova s fronte imala priliku vidjeti na njegovoj retrospektivi 70-ih i u monografiji slikara koju je 1988. objavio Zdenko Tonković te preko malobrojnih tekstova u novinama. Dio njih čuva se u Vojnom muzeju u Beogradu, a zapravo jedina adresa na kojoj se svi mogu vidjeti su članovi obitelji, koji imaju uvezane primjerke časopisa. Jedan od njih je Vladimir Velebit, ugledni kardiokirurg koji živi u Švicarskoj, sin Becićeve mlađe kćeri Vere iVladimira Velebita, bliskog Titova suradnika i jednog od najznačajnijih jugoslavenskih diplomata.
- Ni sam nisam znao detalje tog dijela života svog djeda i bake, zapravo sam ih doznao tek 90-ih. Znao sam i ranije da je moja teta rođena u Solunu 1916., ali ništa više od toga. Moja majka Vera počela je sakupljati brojeve časopisa L’Illustration kako bi ih kao dio obiteljske ostavštine poklonila meni, bratu i drugim unucima. A ja sam ih uvezao kad smo ih sve prikupili. Kako me zanimala povijest, krenuo sam istraživati te prve godine braka mog djeda i bake kako bih ih stavio u širi kontekst povijesnih zbivanja.
Da bi se pohvatali konci priče o boravku velikog slikara na frontu, nužno je vratiti se u godine koje su prethodile Prvom svjetskom ratu - kad se Becić, nakon školovanja u Münchenu i Parizu - odlučio nastaniti u Osijeku, gdje je namjeravao pokrenuti slikarsku školu. Dobro zamišljen projekt nije išao kako je on zamislio jer nije uspijevao naći stalno zaposlenje. Godine 1913. odlazi u Beograd, gdje dobiva i privremeno zaposlenje profesora akvarela na Umetničko-zanatskoj školi. Ondje upoznaje i svoju buduću suprugu, Ljubicu Jokanović, djevojku podrijetlom iz Sarajeva koja je također došla u Beograd raditi u ljekarni, nakon studija u Beču, gdje je kao prva žena iz Bosne i Hercegovine završila studij farmacije. Mladi par brzo je razdvojen jer Becić dobiva ponudu za stalni posao tzv. učitelja vještina na gimnaziji u Bitoli, kamo odlazi u prosincu 1913., samo par mjeseci prije početka rata. Tri mjeseca poslije pridružuje mu se i buduća supruga. Miran život prekida atentat u Sarajevu. Becić, baš kao i brojni hrvatski umjetnici i intelektualci, odlazi kao dobrovoljac u srpsku vojsku, gdje je ispočetka bio zadužen za čuvanje zatvorenika. Njegova se supruga, pak, uz posao u ljekarni brinula za ranjenike.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mirnodopske slike prirode i ljudi u Bitoli zamjenjuju ratni motivi. Nakon izložbe 1915. u Bitoli, Beciću je ponuđeno novo mjesto slikara u štabu komande Šumadijske divizije. Nakon preustroja vojske, imenovan je za ratnog slikara u Vrhovnoj komandi kao jedan od prvih umjetnika koji su nosili tu titulu na ovim prostorima.
Među njegovim prvim zadacima na mjestu vojnog slikara bilo je dokumentiranje povlačenja vojske, tzv. albanska golgota u zadnjim mjesecima 1915.
- Zapravo, kad sam se uputio u tu priču, bilo mi je nevjerojatno kako su sve to uspjeli preživjeti. Baka se, dakle, kad su Bugari napali Bitolu, sama uputila u Solun, najvećim dijelom propješačivši oko 150 kilometara. Djed je, pak, uspio preživjeti to strašno povlačenje vojnika tijekom kojeg je što od gladi, što od hladnoće umrlo više od polovice njih. Istina, moj djed je bio dijelom privilegiran jer je bio uz kralja, ali i on je dijelio sudbinu svih ostalih.

Te je godine nastala glasovita Becićeva fotografija kralja Petra na kolima, u koja su upregnuta četiri vola, kako napušta stari zavičaj. Slovi za jednu od najznačajnijih fotografija Prvog svjetskog rata. Godinu poslije, kad je fotografija objavljena u L’Illustrationu, francuski pjesnik Edmond Rostand, nama najpoznatiji po drami “Cyrano de Bergerac”, napisao je poemu “Les quatres beufs du roi Pierre”.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Becić se krajem 1915. nalazi s Ljubicom, sad već udanom Becić, u Solunu i traži kratki dopust iz vojske da bi u Parizu, na preporuku francuskog dopisnika kojeg je upoznao u Skadru, dogovorio suradnju s magazinom L’Illustration. Sa sobom je, kaže Boris Nonevski, nosio i niz svojih radova koje je pohranio u stanu nekog argentinskog umjetnika. Radovi koji su oduševili francuske urednike nestali su tijekom rata.

Povratak na front
Nakon dogovora, Becić se vraća na front, a Solun u kojem je živjela njegova supruga i u kojem mu se u studenom 1916. rodila prva kći postao mu je svojevrsna baza. Kad je beba navršila nekoliko mjeseci, Ljubica Becić uputila se u Francusku, prvo u Pariz, a onda u Nicu, gdje je ostala do završetka rata. U samo par mjeseci svladala je francuski, što joj je omogućilo pronalazak posla u struci.
- Tu se otvara prostor obiteljskih priča, od kojih jedna kaže da im se na putu prema Francuskoj u Italiji prevrnuo vlak, a oni su u cijelom tom kaosu zaboravili na kćer. Kad su se nakon desetak minuta vratili, pronašli su je kako mirno spava, nesvjesna svega što se dogodilo. Postoji i anegdota sa zlatnim satom koji je moj djed dobio nakon partije šaha s prestolonasljednikom Aleksandrom. Dogovor je bio da ako prestonasljednik izgubi, zauzvrat mora predati sat, a ako dobije, moj djed će izraditi njegov portret. Djed je dobio sat, ali je svejedno napravio portret - uz smijeh priča Vladimir Velebit.
U L’Illustrationu Becić je tijekom dvije godine objavio seriju reportaža, sve praćene fotografijama i ilustracijama (olovka, ugljen i akavarel). Posljednja od njih datira sa samog kraja rata, ali je napisana iz Bugarske. Spoj prizora, Becićeva talenta i neposrednosti crteža kao medija i danas ostavlja izniman dojam.
- Kad je riječ o samim tekstovima, zanimljivo je da je jezik bio jako dobar. Moj djed jest živio u Parizu i sigurno je taj jezik govorio relativno dobro, ali sasvim sigurno nije bio besprijekoran pa pretpostavljam da je imao dobrog redaktora. Ne mislim ja, naravno, da su ti tekstovi bili velika književnost, ali su bili pisani s puno duše i srca neposrednog svjedoka stradanja i ratnih zbivanja - dodaje Vladimir Velebit.
Visoki honorari francuskog magazina Beciću su omogućili miran početak poslijeratnog života. U Blažuju kraj Sarajeva kupuje kuću koja mu je, čak i nakon odlaska u Zagreb gdje 1923. postaje profesor na Akademiji, ostala utočište u kojem je godišnje boravio po nekoliko mjeseci. Odustao je od objave ratne mape i brzo se vratio svojim starim motivima, preciznije svijetu koji ga je okruživao. Koliko je poznato, više nije surađivao za novine niti se bavio fotografijom, osim u obiteljskom krugu.

(Jutarnji.hr)

Ratna tajna slikarskog klasika

VLADIMIR VELEBIT, ugledni švicarski kardiokirurg i unuk jednog od najvažnijih
 hrvatskih slikara 20. stoljeća Vladimira Becića, ekskluzivno otkriva crteže
 koje je njegov djed kao ratni reporter radio na fronti u Prvom svjetskom ratu

[You must be registered and logged in to see this image.]

VERA I VLADIMIR VELEBIT, kći i unuk slikara Vladimira Becića,
u zagrebačkom stanu pokazuju njegove ratne crteže i fotografije
objavljene u časopisu L'illustration

“Malo tko zna da je moj djed Vladimir Becić, poznati hrvatski umjetnik, za vrijeme Prvog svjetskog rata bio vojni slikar i fotograf, koji je u tada uglednom francuskom časopisu L’illustration objavljivao ratne izvještaje”, otkrio je za Nacional Becićev unuk Vladimir Velebit, poznati švicarski kardiokirurg i sin jednog od najbližih Titovih suradnika, prigodom jednog posjeta Zagrebu.
“Te reportaže su vrlo duboke i jako su me se dojmile, a u njima je opisivao svakodnevni život vojnika, njihov jad, tugu i žalost, nostalgiju koja ih je mučila, ali i elan s kojim su se borili protiv Austrije”, nastavio je doktor Velebit. “Budući da je bio umjetnik, imao je prirođeni talent za scenu i kompoziciju pa ti crteži vojnika, ranjenika i izbjeglica nisu samo vizualna svjedočanstva o ratnim događajima nego i vrlo uspješni umjetnički radovi. Zato sam neizmjerno sretan što je moja majka uspjela nabaviti izdanja tog časopisa u kojem je objavljivao svoje ratne reportaže.”
Vera Velebit, njegova 86-godišnja majka i kći slikara Vladimira Becića, objasnila je da je neka izdanja časopisa L’illustration vidjela prije puno desetljeća u domu svojih roditelja, no nakon očeve smrti 1954. godine ti su listovi zagubljeni. Odlučila ih je potražiti kod bukinista u Parizu kako bi ih poklonila svojim sinovima Vladimiru i Dušanu i tako upotpunila dokumentaciju o malopoznatom fotoreporterskom radu svog slavnog oca. Za sada je uspjela pronaći desetak izdanja, a ostale će i dalje tražiti jer bi htjela skupiti sva izdanja tokom njegova trogodišnjeg izvještavanja s fronta. Zanimljivo je da se Becić ispod fotografija, crteža i izvještaja potpisivao kao Vladimir Betzitch i da ta izdanja L’illustrationa nisu nikada bila predstavljena u hrvatskoj javnosti. Do sada je samo nekoliko originalnih ratnih crteža i fotografija bilo prezentirano na izložbi u Vojnom muzeju u Beogradu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kaže, gdje se i danas čuvaju, te nekoliko na davnoj zagrebačkoj retrospektivi.

“Prve fotografije prikazuju poznato povlačenje srpske vojske preko Albanije tokom strašne zime 1915/1916. godine”, nastavio je Velebit listajući L’illustration. “Nakon što su austrijske i njemačke trupe ušle u Beograd, kralj Petar i njegov sin, prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, počeli su se povlačiti s vojskom i izbjeglicama dolinom Morave. Cijelo ih je vrijeme pratila austrijska vojska, a zatim su ih s istoka pritisnuli bugarski vojnici, koji su ih natjerali na bijeg preko Kosova za Albaniju. Bila je zima, puno je ljudi poginulo od hladnoće, gladi i bolesti. Konačno su stigli do albanske luke Dureš, u blizini Krfa. Tada su prognanici uz pomoć francuske mornarice 1916. godine prebačeni na Krf da se oporave, a vojnici na solunski front. Zatim su se 1917. godine probijali kroz vrleti planine Kajmakčalan kod Prespanskog jezera, stigli do Bitole, pa 1918. godine uz dolinu Vardara do Skopja i dalje uz Moravu do Beograda.”

Vera Velebit se prisjeća obiteljskih kazivanja po kojima se njezin otac slikar 1914. godine prijavio kao dragovoljac u rat, a zatim je već iduće godine postao slikar srpske vojske. Časopis L’illustration bio je u to doba jedan od najuglednijih u Europi. Imao je veliki A3 format i bio tiskan na dobrom papiru, a postao je slavan po objavljivanju vrlo kvalitetnih ratnih fotografija i ilustracija s raznih frontova na početku 20. stoljeća, od rusko-japanskog sukoba preko Mandžurije do Balkana. Imao je golemu nakladu - prije rata oko 80 tisuća, a za vrijeme rata varirao je između 300 i vrtoglavih 400 tisuća primjeraka. U redigiranju ratnih reportaža, kaže, Beciću je pomogao tadašnji dopisnik Haubert Vaucher, kojeg je upoznao u Rimu, a kako je suradnja s časopisom L’illustration napredovala sprijateljio se s obitelji tadašnjeg direktora magazina Mauriceom Normandom. Becićeva supruga čak je neko vrijeme stanovala kod njegove kćeri učeći francuski jezik. “Bile su velike prijateljice i do kraja života su se dopisivale”, kaže. Becić je u L’illustrationu objavio i portret kralja Kraljevine SHS Petra i njegova sina, prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića, s kojima je bio u prijateljskom odnosu i igrao šah.
“Kad su jednom igrali šah, Aleksandar je rekao: ‘Ako ja pobijedim, dat ćeš mi jednu svoju sliku, a ako ja izgubim, poklonit ću ti svoj zlatni sat Patek Philippe’, ispričala je Vera Velebit. “Tata je pobijedio i zaista je dobio taj skupocjeni zlatni sat Patek Philippe na kojem su se nalazili kraljev grb i posveta. Sat još uvijek čuva naš rođak Ljubomir Becić, iako nas je skoro stajao glave. Naime, za vrijeme NDH-a prokazala nas je ustašama naša djevojka, rekavši im da imamo odlikovanje kralja Aleksandra. Ustaše su tražile to odlikovanje, međutim, moja majka ih je uvjerila da je riječ o zabuni.”


 [You must be registered and logged in to see this image.]

PORTRET VERE VELEBIT, Becićeve kćeri, koju je umjetnik
naslikao prije više od 60 godina

Vladimir Becić (1886. - 1954.), jedan od najpoznatijih slikara hrvatske moderne te jedan od najtraženijih i najskupljih umjetnika, predstavnik minhenskog kruga, rođen je u Slavonskom Brodu u obitelji suca, koji je zbog službe često mijenjao mjesto boravka, od Osijeka i Požege preko Novog Vinodolskog i Kraljevice do Zagreba gdje je bio sudac Vrhovnog suda. Otac je želio da studira pravo, međutim, njega je zanimalo jedino slikarstvo pa je počeo učiti kod Bele Čikoša Sesije i Klementa Mencija Crnčića. Kako se prisjeća kći Vera Velebit, imućni ujak omogućio mu je odlazak u München gdje je završio likovnu akademiju. Tamo je upoznao Mirka Kraljevića i Josipa Račića, koji su postali poznati kao hrvatska škola. Zatim je otišao u Pariz gdje je radio kao crtač u časopisu Rire, a za njim su došli Kraljević i Račić. Nažalost, Kraljević je umro od tuberkuloze, a Račić se ubio pa se Becić vratio iz Pariza, iako mu je u Francuskoj, kaže, jako dobro išlo. “Kad je počeo Prvi svjetski rat, odlučio je otići u samostalnu Kraljevinu Srbiju kao dobrovoljac, jer je bio protiv Austro-Ugarske”, kaže Vera Velebit. “I tamo je, u Beogradu, upoznao moju majku Ljubicu, mladu apotekaricu iz Sarajeva koja je u Beču kao prva žena iz Bosne diplomirala farmaciju. Budući da je Bosna u to vrijeme bila bila u sklopu Austro-Ugarske, bilo je uobičajeno da studenti odlaze u Beč. Nakon završetka studija 1914. godine vratila se u Sarajevo, ali je uvidjela da u Bosni nema perspektivu. Naime, Austrijanci su se strašno ponašali u Bosni: pljačkali su trgovine, a neke nedužne ljude ubijali, primjerice, ubili su supruga moje tetke koji je imao veliki dućan s engleskim štofovima. Otac joj je savjetovao da ode u Beograd gdje je odmah dobila posao u apoteci u središtu grada i upoznala brojne književnike i slikare, pa tako i mog oca. On se odmah zaljubio u nju i nakon samo 15 dana, dok su šetali Kalemegdanom, on ju je zaprosio. Zatim je dobio mjesto učitelja slikanja u Bitoli pa su se preselili u Makedoniju gdje se ona zaposlila kao apotekarica. Kad je počeo 1. svjetski rat prijavio se kao dobrovoljac i otišao na front, započevši karijeru ratnog reportera sa solunskog fronta.”

.......

nacional.hr

Čitajući ratne izvještaje i gledajući fotografije vojnika, Vladimir Velebit najviše se fokusirao na njihov povijesni aspekt; zanimalo ga je “kako spojiti povijest Prvog svjetskog rata s poviješću njegove obitelji”. Kaže da ga je najviše fascinirao utjecaj tadašnjih svjetskih događaja, kao što su rat i stvaranje Kraljevine SHS, na sentimentalnu priču njegova djeda, hrvatskog slikara Vladimira Becića iz Slavonskog Broda, i njegove bake iz Sarajeva. Posebno je istražio kako je njegova baka usred ratnog vihora iz Bitole dospjela u Nicu. Zato o povijesti svoje obitelji i njihovim putešestvijama priprema knjigu.
“Moj djed Vladimir Becić otišao je s vojskom na ratište, a kako je baka bila sama i trudna, pobjegla je u Solun gdje je rodila moju tetu Miru, kojoj su danas 92 godine”, kaže unuk Velebit. “Zatim je s malom bebom, preko Krfa, uz pomoć francuske mornarice prebačena u Nicu, u zemlju čiji jezik nije govorila. To je za ono vrijeme bio nevjerojatan podvig, koji me fascinirao. Bila je hrabra i inteligentna žena, brza hoda i čim je stigla u Nicu počela je učiti francuski jezik kako bi što prije mogla početi raditi u apoteci. Čim je za moju tetu pronašla guvernantu, jednu malu Afrikanku, počela je raditi. 

[You must be registered and logged in to see this image.]

VLADIMIR BECIĆ, SLAVNI HRVATSKI SLIKAR, s 18-mjesečnim
unukom Vladimirom Velebitom potkraj 40-ih u Zagrebu

A djed je za to vrijeme bio na solunskom frontu i povremeno dolazio u Nicu te Pariz.” Vera Velebit je zaključila da je njezin otac “bio veliki idealist i Jugoslaven što se poklapalo s tadašnjom težnjom južnih Slavena za oslobađanjem od Austro-Ugarske te je zato i otišao u samostalnu Kraljevinu Srbiju. No, nakon Prvog svjetskog rata, kaže, jako se razočarao.
“Kad je vidio da su nakon rata srpski prvoborci dobili visoke položaje, posjede i novac i tako unovčili svoje ideale, odlučio je napustiti Beograd jer nije želio u tome sudjelovati”, kaže. “Rekao je da ne želi zarađivati na svojim idealima i zajedno s obitelji preselio se u Blažuj kraj Sarajeva. Tamo, na velikom imanju moje bake i djeda, svećenika i vrlo poduzetnog čovjeka, izgradio je svoj prvi atelje. Više nije htio ići ni u kakvu službu nego je htio samo slikati. Po nacrtu zagrebačkog arhitekta Huga Erlicha izgradio je jako lijepu kuću s ateljeom, a zatim je osnovao Blažujsku likovnu koloniju, jednu od prvih u Bosni, u kojoj su bili Karlo Mijić, Vilko Šeferov, Lujza Kuzmić Mijić i Adela Ber. Moj je otac tamo bio jako sretan. Mislio je da će moći živjeti od slikarstva, međutim, nije išlo. Tada su mu ponudili mjesto profesora na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, što je prihvatio i tamo ostao do mirovine 1947. godine. Ubrzo nakon dolaska u Zagreb 1930. uslijedila je poznata izložba Grupe trojice - Babića, Becića i Mišea što je bio veliki kulturni događaj, prava senzacija,” zaključila je Becićeva kći Vera Velebit.

nacional.hr