Ezra Weston Loomis Pound (Hailey, Idaho, 30. 10. 1885. - Venecija, Italija, 1. 11. 1972.)[1] je bio američki književnik, pjesnik i kritičar, te jedan od najvećih modernističkih pjesnika u prvoj polovici 20. vijeka. Najpoznatiji je kao jedan od osnivača pjesničkog pokreta imažizma, zbirci epske poezije The Cantos, kao i po tome da je kao urednik omogućio karijere svojih kolega T. S. Eliota, Jamesa Joycea, Roberta Frosta i Ernesta Hemingwaya. Otvorena podrška fašizmu i propagandna djelatnost za Sile Osovine u drugom svjetskom ratu ga je, s druge strane, učinila i jednom od najkontroverznijih ličnosti američke književnosti.

A vi me pitate koji povodom tolike ljubavne pesme
napisah
I kako mi ova medena knjiga u usta dođe.
Ni Kaliopa ni Apolon te stvari mi ne optpevaše
na uho,
U jednoj je curi vaskoliki moj dar.

Ako prstima od slonovače po liri prebira,
Pratimo postupak.
Kako su neusiljeni pokreti prstiju; a kako su joj po
čelu
vlasi rasute,
I u odsjaju koškom nastupa, dok drhturi na njoj
tkanina,
Tu ima građe za čitav tom; u san ako joj
očni kapci potonu
To je već novi izazov za pisca;
Ako se, košulju odbaciv, sa mnom poigra,
Tu bi se dalo sročiti poviše Ilijada.
I ma šta da učini ili da kaže
Mi ćemo iz tog ništa predeuge ispresti priče.
To mi je sudba zaveštala, i ako bih, o Meceno,
I bio kadar da predvodim ljute oklopnike, ne bih
na to pristao,
Niti bih bigalisao o Titanima, ni o Osi
za Olimp prikovanoj,
Nit stazama preko Peliona,
Niti o Tebi, drevnoj njezinoj slavi,
Ni o Homerovom ugledu u Pergamu,
Nit o Kseroksovom kraljevstvu dvomorskom, ni o
Remu i njegovoj krunskoj kući,
Niti o Kartaginskim muževima,
O velškim rudnicima i o vajdi što je Mar otud izvuče.
Podsetiću na Cezarove podvige...
kao na pozadinu zbivanja
Iako ih Kalimah prećuta,
njih a i Tezeja,
Prećuta ad, Ahila kom bogovi pomažu,
Pa Iksiona, i Menecijeve sinove, i Arga i
Grob Jupiterov i Titane prećuta.

Komore srca moga ne šire se na cezarsko ore
rotundos,
Niti na melodije otaca iz Frigije.
Mornar, o vetrovima; orač, što se tiče volova;
Vojnik, da broji rane; ovčar, koze i ovce;

Mi, u našoj tesnoj postelji, (daj da) od bitaka odvraćamo glave:
Svako gde hoće i kako može, nek trči dane kako ume...

Povratak

Gle, vraćaju se; ah gle, kako krzmaju,
gle im spore i plašljive noge,
gle kako se spotiču, gle nesigurnog
vrludanja!

Gle, vraćaju se, jedan po jedan,
prestrašeni, kao napola budni;
ko da bi se snijeg skanjivao pasti
i mrmljao u vjetru,
spreman da se vrati.
To su oni što su se uzdizali
"na krilima strahopočitanja",
to su Nepovredivi!

Bogovi krilatih postola!
A s njima srebrni psi
što njuše zračni trag!

Haj! Haj!
Ti bjehu brzi na hajku;
ti bjehu oštroga njuha;
ti bjehu duša krvi.

Spori na vođici,
beskrvni vodiči!

Jednom






Gledam mastilo vekovečno i crno,
što iz besmrtnog mi pera teče.
Zašto bi se neko na misao moju osvrno?
Sve je već u onom što sam pokušao.





Jednom zajedno bismo i to je dosta:
Kakva vajda stavljati to u rime?
Zar da u jesen dođe prolećno doba?
Ili maj iz severca suvomraznične zime?





Jednom zajedno bismo, i to je dosta:
I šta ako vetar udari protiv kiše?
Jednom zajedno bismo i to je dosta.
Vreme to vide, i ne vraća se više.





Ko smo mi da bi vidovitim znanjem
sutrašnjicu lagali našim zaveštanjem?

Daljnje instrukcije

Dajte, moje pjesme, izrazimo naše niže strasti,
izrazimo našu zavist ljudima sigurna posla,
bez brige za budućnost.
Daljne instrukcije
Dajte, moje pjesme, izrazimo naše niže strasti,
izrazimo našu zavist ljudima sigurna posla,
bez brige za budućnost.
Vrlo ste besposlene, moje pjesme.
Bojim se, zlo ćete svršiti.
Zastajkujete po ulicama,
Tumarate po uglovima i stajalištima autobusa,
Ne radite skoro posve ništa.
Vi čak ne izražavate naše unutarnje plemenitosti;
Vi ćete vrlo zlo svršiti.
A ja?
Ja sam otišao poluslomljen,
Ja sam vam toliko toga pričao da vas skoro vidim oko sebe.
Drske male životinje, bestidne, bez odjeće!
Ali vi, najnovije pjesme od sviju,
Vi niste dovoljno stare da učinite mnogo zla,
Nabavit ću vam zeleni kaput iz Kine
Sa zmajevima izvezenim na njemu,
Nabavit ću vam skrletne svilene hlače
Sa statue djeteta Krista u Santa Maria Novella,
Da ne kažu da oskudjevamo ukusom
Ili da nema kasta u ovoj porodici.

Doria

Budi u meni kao vječna ćud turobnog vjetra,
Ne kao prolazne stvari koje su - radosti cvijeća.
Imaj me u ljutoj samoći tamnih hridina
I surih voda
Nek bogovi o nama nježno zbore u dane buduće
Sjenovito cvijeće Orcusa nek' te se sjeća.

POJAVA PLESAČICE

za vjenčanje u Kani Galilejskoj

Tamnooka,
O, ženo mojih snova,
U sandalama od slonovače,
Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama,
Nitko s hitrim nogama.


Ne nađoh te pod šatorima,
U tami prigušenoj.
Ne nađoh te na studencu
Između žena s krčazima.


Tvoje su ruke mlado drvo ispod kore;
Tvoje lice kao rijeka obasjana.


Bijela kao badem ramena su tvoja;
Kao mlad badem očišćen.
Ne čuvaju te eunusi;
Ni rešetke od bakra.


Tirkiz pozlaćen i srebro krase odmorište tvoje.
Smeđa halja zlatom protkana
skupljena oko tvog tijela,
O Nathat-Ikanaie, "Stablo na rijeci".


Kao potočić među rogozom, na meni su tvoje ruke;
A prsti tvoji ko rijeka sleđena.


Tvoje su djevice bijele kao oblutak;
Njihov poj te okružava!


Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama;
Nitko s hitrim nogama.