|
| |
Autor | Poruka |
---|
Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Tolkinove priče Čet 9 Jun - 12:49 | |
| TROLOVI Smatra se da je trolove uzgojio Melkor u podrumima svoje tvrđave Angband za vrijeme Prvog doba Zvijezda. Ti su crnokrvi divovi sijali strah svojim zlodjelima po čitavoj Međuzemlji slijedećih tri tisuće godina. Stvoreni su po uzoru na ente i bili su dva puta viši od najvišeg čovjeka. Koža im je bila prekrivena tvrdim zelenim ljuskama koje su odbijale sve osim najjačih oštrica. Jedina im je mana bila svjetlost dana. Pošto su stvoreni duboko ispod zemlje na mjestima koja poznaju samo tamu njihovo bi čarobno postojanje bilo svršeno na sunčevoj svjetlosti. Čarolija bi nestala i oni bi se pretvorili u kamen iz kojega su i nastali. Bili su toliko glupi da većina nije nikada naučila neki ljudski jezik i tek nekolicina je natucala crni govor oraka. Iako su sporo razmišljali i što ih je svatko sa imalo hrabrosti i mozga mogao nadmudriti, na okrutnim planinama i po tamnim šumama nitko nije želio susresti trola. Tisučljećima kasnije u Trećem dobu Sunca, Sauron je ponovo počeo eksperimentirati kako bi njihovu ogromnu snagu upotrijebio u vlastite svrhe. Stvorio je pametnije i hrabrije trolove koji su mogli izdržati danju svjetlost iako je nisu voljeli. Nazvao ih je Olog-hai. Naoružani sa inteligencijom ljudi, snagom divova, velikim crnim štitovima i borbenim maljevima tvorili su okosnicu vojske Mordora u ratu za prsten. Ipak njihovo je postojanje ovisilo o sudbini njihova tvorca i kada je Jedini prsten uništen u Planini usuda cijela se vojska trolova pretvorila u kamen pred Minas Tirithom. Treće doba Sunca preživjelo je tek nekoliko mudrijih trolova koji su se stotinama godina kasnije još uvijek danju skrivali u dubokim pećinama a noću vrebali usamljene i neoprezne putnike. U mnogim se legendama spominju zakopana blaga koja su trolovi nakupili krađom i ubijanjem a govorka se i o mnogim čudnim stijenama po brdima koje bi mogle biti ostatak ponekog neopreznog trola. Jedini poznati trol koji je imao dovoljno pameti (po njihovim mjerilima) da postane cijenjeni vođa bio je Azog. On je u Moriji ubio patuljka Throra i odrubio mu glavu. To je bila posljednja iskra koja je rasplamsala rat između oraka i patuljaka. Rat je završio Bitkom kod Nanduhirriona u kojoj je Azog ubio Naina da bi kasnije njega dekapitirao Dain Željeznostopalo. Azogov sin Bolg zapovijedao je orcima u Bitci pet armija gdje ga je ubio Beorn. Taur Iaur (Stara šuma) Iako ovaj otrcani, zločudni šumski predio nije pravi primjerak šume iz starih dana, napeti osjećaj “svjesnosti” i čarobne prisutnosti ipak odražava prirodu drevnih naseobina stabala. Kao takva, Stara šuma je nastala Polovicom drugog doba, kada su Númenóranski čarobnjaci pokušali prisiliti Huorne, drva stražare Eriadorianskih šuma, da se presele na par određenih mjesta, da bi odstranili neprestalnu opasnost koju su ovi predstavljali za lokalne zemljoradnike i imperiji zvan Arnor, ambicioznih Númenórianskih naseljenika. Taur Iaur, mjesto daleko na sjeveru od većine ljudskih naseobina iz Cardolana, tako je postalo utočište za vile, drevne šumske duhove i jedno od rijetkih mjesta na Međuzemlji (sa istočne strane Maglovitog gorja) koje podsjeća na Prvu šumu. Kroz naporna stoljeća, Stara šuma je postala propalo mjesto, prepuno mržnje i gorčine, ali i dom moćnih duhova Arde kao što su Tom Bombadill i Zlatokosa. ROHAN Povijest Rohana počinje sa ’sjevernjacima’ koji su živjeli pod vodstvom poglavice Marwhilija u zemljama jugoistočno od Mrke šume. U Gondoru je tada kraljevao Calimehtar a ravnice zvane Calenardhon ugrožavali su česti naleti istočnjaka iz okolice Rhunskog mora. Ubrzo je daleki sjever Gondora sa brdovitim Rhovanionom pao, i osvajači dolaze do obala Anduina. Tada je Marwhili krenuo protiv istočnjaka i udružio snage sa kraljem Calimehtarom. Poslije pobjede, sjevernjaci se nastanjuju na istočnoj obali rijeke Anduin. U Gondoru su sada znali za njih i smatrali su ih svojim saveznicima. Kralj Calimethar im je dao ime Eothed. Nekoliko godina kasnije, 1994., istočnjaci ponovo napadaju Gondor, i Eothed opet kreće u rat. U uzastopnim bitkama padaju nasljednici Gondora, prinčevi Artamir i Faramir. Dolazi do velike Bitke na poljanama u kojoj su Eothedi, sada već poznati konjanici, poraženi zajedno sa kraljevskom vojskom. Slijedeće noći Gondor spašava kraljević Earnil koji se neprimjetno provukao kroz zaraćena područja sa pojačanjima iz Harada. Pod zaštitom noći, princ upada u istočnjački logor i uništava nespremnog neprijatelja. U tome su ratu neprijatelji Gondora pretrpjeli tako teške gubitke da nastupa takozvani ‘Oprezni mir’ koji traje pet stotina godina. Za vrijeme Opreznog mira (2063-2460 T.D.) u Mrkoj šumi zli Nekromanser ulazi u tvrđavu Dol Guldur i počinje širiti svoju moć. 2509. godine Trećeg doba sa istoka dolazi nova opasnost, nomadski narod Barchothi dolazi do obala velike rijeke Anduin i pokušava zaposjesti u to vrijeme napuštene ravnice Calenardhona. Godinu dana kasnije, nomadi prelaze rijeku i razmiljuju se po zemljama Gondora. Bolje naoružana ali malobrojna kraljevska vojska Gondora povlači se na jug. Riders of Rohan Cirion, kućepazitelj Gondora, šalje po pomoć od već zaboravljenih saveznika. Šestorica ljudi, bez nade u uspjeh svoje misije kreću u potragu za Eothedom. Ipak, jedan se izaslanik uspio probiti kroz zemlje prepune Barchothija i nakon putovanja dugog 700 kilometara dolazi pred Eorla, sina Leodovog. “Tada sa sjevera dođe pomoć iznad svake nade i rogovi Rohirrima prvo su začuše u Gondoru. Eorl Mladi je došao sa svojim jahačima i odveo neprijatelje u smrt na poljanama Calenardhona.” (Izgubljene priče III) Poslije bitke na poljima Celebranta Cirion poziva Eothed sada znane kao Rohirrimi (vilenjački za ‘gospodare konja’) da se nasele u Gondoru. Tri mjeseca kasnije Cirion i Eorl se sastaju u tamnim šumama Firiena. Dogovoreno je da zemlje između Anduina i Isena sada pripadaju Rohirrimima pod uvjetom da kraljevine Gondor i Rohan zauvjek žive u miru. IMLADRIS (RIVEDELL) U Davnim danima, brdašca zapadno od Maglovitog Gorja, bila su područje divova i trolova, sve dok Durinov narod nije krenuo u potragu za rudnim bogatstvima tog kraja. Put koji su probili, Planinski put, dostizao je do fordova rijeke Bruinen, gdje put prelazi rijeku. Patuljci su ovdje namjeravali sagraditi utvrdu da bi osigurali prijelaz, ali su sreli jednog starog Silvan vilenjaka koji je tvrdio da je čuvar fordova. Objasnio je da Istočni put, koji prelazi preko Maglovitog Gorja, vrlo važan vilenjacima i zakleo se patuljcima da ako ostave fordove i obližnje doline nedirnute, on će se pobrinuti da nikakvo zlo ne zadesi putnike u dolini. Patuljci su prihvatili njegovu ponudu. Rivendell Stoljeće nakon toga, kralj patuljaka je dogovorio granice vilenjačkog područja Eregion sa Noldo vilenjakom Celebrimbornom. Stara priča se spomenula, i obje strane su primjetile da je ona čudna, pošto opis “starog” Silvan vilenjaka nije ispravan - na vilenjacima se ne primjećuje znak vremena - i pošto nitko nije više ni vidio ni čuo za tajanstvenog čuvara od tog prvog susreta. Fordovi su, naravno, bili sigurni od tada, a znakovi su pokazali da Dor-in-Imlaid, Zemlja riječnih dolina, između fordova i Maglovitih prolaza pripada vilenjacima. Par Noldo mistika koji su živjeli u tom području od tada nadalje, predpostavljalo je da je “Vilenjak” iz priče zapravo Maia, Ulmov sluga i duh same rijeke Bruinen. Elrond Poluvilenjak, herald Gil-galada, bio je jedan od vilenjačkih posjetilaca u Dor-in-Imlaid. Vjerovatno je došao u Eregion tijekom Drugog razdoblja (1695), da pomogne u obrani od Sauronovih snaga. Nakon poraza Noldo vilenjaka, dve godine kasnije, Elrond je poveo veliku grupu preživjelih sjeverno po Planinskom putu sve do fordova Bruniena. Tu je prizvao moći rijeke i planina da zaštite izbjeglice od vojske koja ih je slijedila. Na iznenađenje gonitelja i Noldo izbjeglica, Elrondove čarolije su bile učinkovite, tako da su se orkovi i trolovi razbježali ili utopili u rijeci, dok su ljudi i oživljeni mrtvaci bili osljepljeni i lutali su okolo puno dana prije nego što su se skupili da ih njihov gospodar ispita. Njegov postupak je toliko frustrirao Tamnog Gospodara da je ovaj ostavio u tom području dio vojske, a sa glavninom snaga nastavio ka Eriadoru. Elrond i njegovi pratioci izgradiše utočište iznad fordova Bruinena, nazvavši ga Imladris. Niti jedan sluga mraka mu se nije usudio približiti. Kada je Sauron istjeran iz Eriadora nakon tri godine, Elrond se tu nastanio, opčarao je zemlju tako da izbriše znanje o dolini iz umova prolaznika, dok je zle moćne stvorove ostavljao da strepe pred njegovim postojanjem. Rivendell Zemlje istočno od Bruinena neprimjetno su se mjenjale tokom slijedeća tri milenija. Kraljevi Arnora su održavali dobre veze sa Gospodarom Elrondom. Vilenjaci Rivendella dugo su uživali prijateljstvo sa Faradrim Aran, prvim pokoljenjima Arnona, poslije s onima iz Rhudara. Brđanini iz Rhudara su, naravno, ostali izolirani od obiju strana. MORIA “Ja sam Balin, sin Fundina, gospodar Morie.” Moria (Sindarin “Crna Rupa”) je pučko ime za Khazad-dum, zvan na učenom Westronu “Dwarrowdelf”, zajedno s imenima “Durinov grad” i “Patuljački grad”. Khazad-dum je najveći grad u Eriadoru po naseljenosti, po trgovini odmah uz Tharbad, i zasigurno najveći izvor metala i ruda na ovom području, kao i najboljih kovačnica. Ime “Moria” odražava drevne svađe između Durinovog naroda i Sindarin vilenjaka; pametni izbjegavaju upotrebu tog imena u društvu patuljaka. Patuljci više ne posjeduju utjecaj iz starih dana, tako da se ne upliću u poslove ljudi sve dok njihove naseobine u Eriadoru nisu u opasnosti. Morija je inače zatvorena za ljude. Da bi olakšali trgovinu, kraljevi Khazad-duma su osnovali tri naseobine naseljene ljudima, ali pod patuljačkom upravom. Hawrim-Taigh leži u podnožju planine blizu Istočnih Vrata grada, dok Drochaid a-Gheata i Glin a-Faich stoje pored Zapadnih Vrata. Sve tri naseobine su sagrađene od drva da podsjećaju naseljenike na njihovu ranjivost. Iako kroz naselja prolazi dosta lutalica i plaćenika, život u vratnim-gradovima je, začudo, prilično miran. Stada stoke, ovaca i ponia u okolici opskrbljavaju patuljke mesom, kožama, a karavane dodatnim teglećim životinjama da lakše pređu preko Redhorn prijelaza. Kola puna trupaca dovoze se sa sjevernih i zapadnih obronaka kao drvo za gradnju i grijanje. Dobro održavana polja u okolici donose žito i povrće s kojim se prehranjuje Khazad-dum. Ulaz u Moriu Nijedan naseljenik vratnih-gradova ne ulazi u Khazad-dum, nego klanovi patuljaka unose i iznose robu za trgovanje. Ulazak ljudima je dozvoljen samo uz dobar razlog, a i tada su ograničeni na područje u kome ne mogu otkriti patuljačke tajne ili narušiti njihovi privatnost. Bilo kakvo istraživanje po Khazad-dumu zahtijeva pratnju stražara. U kasnijim godinama Kad Durinov Usud uništi Patuljačku državu u trećem dobu(1980-81), zadaje Eriadoru još jedan udarac, kao što je bio pad Arthedaina nekih šest godina unazad. Poplava patuljačkih izbjeglica lutala je zemljom sa svojim zavežljima blaga, trgovina je propala, vratni-gradovi spaljeni i uništeni, i polovica trgovine južnog Eriadora je zauvjek nestala. Vladari patuljaka koji su dolazili u sljedećim stolječima, predpostavljali su, ali nisu bili sigurni, da je Durinov Usud ustvari balrog, koji je predvodio vojsku orkova i trolova za napad na Lorien ili palo kraljevstvo Arnora. Na kraju, prijetnja Durinovog usuda nikad nije izašla kroz vrata grada; njegove zle sluge su izlazili u pljačku površinskih naseobina, ali su ih vilenjaci i Dunadanski renđeri u tome spriječavali. Tako da je Redhorn prolaz još dugo godina ostao siguran i u upotrebi. LEGOLAS, PRINC MRKE ŠUME Legolas je sin Thranduila, kralja Silvan ili šumskih vilenjaka iz Mrke šume. Njegovo ime na vilenjačkom jeziku znači “Zeleni list”. Bio je visok, plave kose i odjeven u zeleno smeđu odoru Mrkodolskih vilenjaka. Kada je Gollum pobjegao iz vilenjačkog zarobljeništva, Legolas je slijedio njegove tragove i otkrio da je ovaj pobjegao u Dol Guldur, Sauronovo uporište na jugu šume. Tako ga Thranduil 3019 godine Trećeg doba šalje u Rivendell kako bi na Elrondovom savjetu objavio loše vijesti. Legolas zatim pristupa Družini prstena kao predstavnik vilenjaka i sa njom kreće na istok. Prilikom prolaza kroz Maglovite planine postao je prvi vilenjak koji je kročio u Khazad-dum u više od tisuću godina. U Lórienu je Galadriel prorekla kako Legolas više nikada neće naći mir u Međuzemlji ako ugleda more i začuje drevni poziv vale Ulma. U Zlatnoj šumi je sklopio snažno prijateljstvo sa patuljkom Gimlijem koje će trajati do kraja njihovih života. Nakon raspada družine na gazu rijeke Anduin, Legolas kreće zajedno sa Gimlijem i Aragornom u potjeru za orcima koji su oteli Pippina i Marrya. Sudjelovao je svim bitkama u Ratu za prsten, u Helmovom klancu, kod Pelargira i na Pelennorskim poljanama. U Pelargiru je prvi put ugledao ocean i shvatio Galadrielino proročanstvo. Nakon rata putuje sa Gimlijem u Svjetlucave pećine i šumu Fangorn. Doveo je skupinu vilenjaka iz Mrke šume u pokrajinu Ithilien koju su pretvorili u najljepšu među ljudskim zemljama. Nakon smrti Aragorna, kralja Gondora i Arnora, Legolas najzad popušta zovu mora i brodom kreće u Aman. Sa sobom je poveo svog najboljeg prijatelja Gimlija. mysterywithus.com
Poslednji izmenio Shadow dana Ned 12 Jun - 15:53, izmenjeno ukupno 1 puta |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Čet 9 Jun - 12:56 | |
| GUSARSKO KRALJEVSTVO UMBAR Južno od kraljevstva Gondora i Mordora nalazi se divlja barbarska zemlja Harad, prepuna velikih pustinja i šuma koje se nastavljaju daleko u neistražena područja južne Međuzemlje. Harad, što na vilenjačkom jeziku znači “jug” bio je poznat kao zemlja Sunca ili Haradwaith. Najveća luka u Haradu bio je Umbar, dom Haradrima ili Gusara Umbara. Ime Umbar odnosilo se na grad, luku, tvrđavu i poluotok sa okružujućim obalnim zemljama. To je bila velika prirodna luka koja je do drugog tisućljeća Drugog doba postala najveća Numenorijanska luka. Za vrijeme rata sa Mordorom, Numenor je sakupio veliku flotu koja se 3261.godine iskrcala u Umbaru i porazila Saurona. Nakon potonuća Dunedanskog otoka, oni što su ostali u Umbaru padaju pod Sauronovu vlast i postaju poznati kao Crni Numenorijanci. Oni često vode moćnu flotu Umbara u rat protiv susjednog Gondora, posebno suparničke luke Pelargir na Anduinu. U desetom stoljeću Trećeg doba, kraljevi Gondora napadaju Umbar i lome pomorsku moć Crnih Numenorijanaca. Umbar postaje dio Gondora zajedno sa okolnim zemljama sve do 1448.godine, kada u Gondoru izbija građanski rat. Te godine pobunjenici zajedno sa svojim Haradrimskim saveznicima zauzimaju luku i ponovo osnivaju kraljevstvo Umbar. Ponovo crni brodovi plove morima i pljačkaju obale. U to doba ime Umbar donosi teror na svim morima Međuzemlje. 2980.godine Aragorn II (pod imenom Thorongil) vodi upad u luku i vatrom uništava veliki dio crne flote. Za vrijeme Rata za prsten, Gusari Umbara se iskrcavaju u Pelargiru gdje u bitci sa živim mrtvacima iz Dunharrowa bivaju potpuno uništeni. Aragorn uzima njihove brodove i uz Anduin dolazi u bitku na Pelennorskim poljima. Od tada nadalje Umbar ponovo pripada ujedinjenom kraljevstvu dunedaina. GONDOR, ZEMLJA KAMENA Kada je bijes Valara uništio Elennu, otok na kojemu se nalazilo kraljevstvo Numenora, preživjeli dunedaini nalaze spas i utočište na bogato naseljenim obalama Međuzemlje. Sa sobom donose sedam čarobnih kugli - palantire. Ambiciozni doseljenici još uvijek snivaju o velikom carstvu pa osnivaju dvije kraljevine - Arnor i Gondor. Arnor, sjeverna dunedainska kraljevina sa prijestolnicom u Annuminasu, ubrzo biva uništen u ratu sa Angmarom i njegovim kraljem vještacem. Gondor je nadživio pad svojeg sjevernog susjeda za mnoga stoljeća. Gondor, zemlja kamena, leži uz južne obale Međuzemlje, oko velike rijeke Anduin, te okružuje gorje Ered Nimrais (Bijele planine). Pokrajine Anorien, Lebennin, Lamedon, Belfalas i Anfalas uvijek su bile samo srce kraljevine. U Gondoru su još i prije dolaska Numenorijanaca živjeli mnogi narodi. Na istoku Bijelih planina, u šumi Druedan, žive plemena divljih Pukel ljudi dok luku Edhellond kraj Morthonda (druge rijeke po veličini u Gondoru) naseljavaju pretežno vilenjaci. Prijestolnica u Osgiliathu, Minas Tirith i Minas Ithil u svoje su vrijeme bili najveći gradovi na Međuzemlji. Kasnije, nakon pada Minas Ithila i njegovog preimenovanja u Minas Morgul, te dugih ratova sa Mordorom u kojima su dunedaini izgubili Ithilien i svoju prijestolnicu Osgiliath, život u kraljevini se seli na zapad, preko Anduina. Na kraju Trećeg doba, pučanstvom su najbrojniji lučki gradovi kao Pelargir na ušću i Dol Amroth dok Minas Tirith izgleda prazno i oronulo. No tako je Gondor izgledao kada je bio najslabiji i često na meti protivnika. U svojim je mnogim usponima, južno dunedainsko kraljevstvo pod svojom kontrolom držalo Cardolan na sjeveru, te luku Umbar sa dijelom Harada na jugu. Vojska je Gondora Mordor držala okupiran nekoliko stoljeća, do Sauronovog povratka. GONDOLIN 52. godine Prvoga doba Noldor vilenjaci ‘Feanorove zakletve’ se vraćaju na Međuzemlju i ulaze u Beleriand. Među njima je bio i Princ Turgon od Navrasta koji nakon Dagor Bragollacha, uz pomoć Vale Ulma, unutar Echariotha (Okružujućih planina) pronalazi nepoznatu i dobro skrivenu dolinu Tumladen. Vilenjaci su tamo osnovali kraljevinu Ondolindë (Kamena pjesma) ili Gondolin na uzvisini Amon Gwareth. U dobro zaštićenoj dolini, skrivenoj snježnim vrhovima Echariotha i pod budnom zaštitom Velikih orlova vilenjački majstori drva i kamena pedeset godina grade bijeli, snažni grad po uzoru na drevni Tirion, dragulj zapada. Tako je izrastao Gondolin, najljepši vilenjački grad na Međuzemlji. Pet je stoljeća dolina živjela u miru, u svojem malom svijetu, dok su vani pod napadima tamnih armija padale jedna za drugom ostale kraljevine Belerianda. Kralj Turgon je sa svojim vojskama izašao samo za bitku Nirnoeth Arnoediad u kojoj je cijela vilenjačka armija potučena do nogu. Sam se Turgon, tada već vrhovni kralj Noldora, samo uz žrtvovanje cijele vojske ljudi iz Dol-lomina uspio vratiti u grad. GIMLI, PRIJATELJ VILENJAKA Gimli je sin onog istog Glóina koji je bio član družine Thorina Hrastoštita. Rođen je 2879 godine Trećeg doba u patuljačkom gradu Ered Luinu u Plavim planinama. Imao je šezdeset dvije godine kada se preselio u Erebor, sa druge strane Maglovitih planina. 3018 godine putuje u Imladris sa svojim ocem na Elrondov savjet. Odabran je da predstavlja patuljke u Družini prstena. Nakon što je pomogao Gandalfu da provede družinu kroz Moriju postao je prvi patuljak koji je ušao u zlatne šume Loriena još od pada Khazad-Duma i Durinovih vremena. Tamo je ostao opčinjen ljepotom vilenjačke kraljice Galadriele koja mu daruje nekoliko vlasi svoje kose. Tijekom putovanja sa Družinom prstena postaje dobar prijatelj vilenjaka Legolasa iz Mrke šume. Kada se družina raspala kod Parth Galena, Gimli zajedno sa Legolasom i Aragornom kreće u potjeru za orcima koji su oteli hobite Pippina i Marrya. Nakon potjere sva trojica se bore u bitci za Helmov klanac nakon koje Gimli prvi put doznaje za Svjetlucave pećine Aglaronda. Nakon boravka u Rohanu prati Aragorna kroz Staze mrtvih u Gondor gdje se bori zajedno sa Legolasom u bitkama na Pelennorskim poljima i pred Vratima Morannona. Nakon Rata za prsten, Gimli poziva patuljke da nasele Svjetlucave pećine Aglaronda koje mu je Eomer, kralj Rohana, poklonio. Među mnogim divnim predmetima koji su tamo iskovani bio je dragulj sa vlasima Galadrieline kose i nova vrata Minas Tiritha, izrađena od mithril srebra i čelika. Nakon smrti kralja Elessara od Gondora (Aragorn), 120 godine Četvrtog doba, Gimli napušta Međuzemlju sa svojim prijateljem Legolasom. Tako je postao prvi patuljak koji je otišao na zapad u Aman. Imao je 261 godinu. KRALJEVSTVO DORIATH Doriath ili Eglador osnovan je davno prije početka Prvog Doba Sunca, za vrijeme Perioda zvijezda. Nalazio se u središnjem dijelu Belerianda a izgradili su ga Sindar vilenjaci na čelu sa svojim vođom Elu Thingolom (Elwë Singollo). Na zapadnim obalama Belerianda, dok je hodao prastarom šumom Nan Elmoth na obalama rijeke Celon, Thingol susreće Maiu Melian. Zajedno, opasuju šume Neldoreth, Region i Navrim moćnom zaštitničkom čarolijom nazvanom Melianina ogrlica. Pomoću nje, u šumsko kraljevstvo Doriath nitko nije mogao ući bez Melianinog dopuštenja. U središtu Doriatha, urezan u stijene kraj rijeke Esgalduin, nalazio se Menegroth, grad Tisuća špilja u kojemu je kraljevao kralj Thingol sa svojom kraljicom Melian. Taj je podzemni grad bio jedno od čuda Međuzemlje. Zidovi su njegovih brojnih hodnika i dvorana bili majstorki izrezbareni da liče na podzemnu kamenu šumu brijestova između kojih su se nalazile fontane i statue životinja i ptica. Cijeli je grad bio osvijetljen šarenim kristalnim lampama. Kralj Thingol vladao je Doriathom tisućama godina. Kada se Noldor vilenjaci pod ‘Feanorovom zakletvom’ vraćaju na Međuzemlju, sa sobom donose Ratove Belerianda i prilično nemirna vremena. Kraj Doriatha je počeo sa dolaskom Berena i početkom ljubavi između njega i Thingolove kćeri Lúthien Tinuviel. Thingola je sudbina stigla kada mu Beren donosi silmaril kao miraz za ruku njegove kćeri. Pozvao je patuljačke majstore sa Plavih planina da postave dragulj u ogrlicu Nauglamir, no ovi su se toliko zadivili blještećim draguljem da ubijaju kralja Thingola u njegovoj riznici. Nakon tog žalosnog događaja Melian napušta dvorane Menegrotha i odlazi preko mora u Valinor. 560. godine, patuljačka vojska iz grada Nogroda pljačka grad Tisuću špilja no ne nalazi silmaril, kojeg je Lúthien sa sobom odnijela u Tol Galen. Na tome su otoku Lúthien i Beren živjeli zajedno sa svojim sinom Diorom Eluchilom. Poslije pljačke Doriatha Dior Poluvilenjak dolazi u dvorane Menegrotha i nasljeđuje svoga djeda na prijestolju. Sa smrću njegovih roditelja silmaril prelazi u njegovu riznicu što ubrzo saznaju Feanorovi sinovi. Feanorovi sinovi traže od Diora izručenje onoga što je po nasljeđu njihovo, silmarila. Dior ih odbija na što oni okupljaju vojsku i kreću na Menegrothove dvorane. U bitci koja je uslijedila pogiba kralj Doriatha Dior te Feanorovi sinovi Celegorm, Curufin i Caranthir. Tim je događajem kraljevina Doriath prestala postojati. DOL-GULDUR Tvrđava Dol-Guldur nalazila se u jugozapadnom dijelu Mrke šume i Sauronu je služila u otprilike iste svrhe kao i utvrda Barad-Dur. Sagrađena je 1050 godine Trećeg doba na brdu koji su šumski vilenjaci zvali ‘brdo crne magije’. Tisuću je godina nepoznata zla sila koja je držala Dol Guldur uništavala šumu pretvarajući je iz Velike Zelene šume u Mrkodol. Bijeli savjet je sa time bio upoznat ali na Saurona se tada još nije sumnjalo. Oko 1100 godine u Savjetu počinju sumnjati da se jedan od devetorice Nazgula ponovo pojavio i naselio u Dol Gulduru. 2063 godine Gandalf Sivi dolazi u Mrku šumu i nalazi napuštenu tvrđavu. Sauron je tada još bio preslab da bi se otkrio pa bježi na istok. 2460 godine zli se utjecaj vraća i među šumskim vilenjacima počinje kružiti priča o tamnom nekromanseru koji širi svoju moć Mrkodolom. 2850 godine patuljački kralj Thrain II biva zarobljen i u Dol Gulduru mu oduzimaju posljednji od sedam patuljačkih prstenova. Na to Gandalf ponovo krišom ulazi u tvrđavu i potvrđuje strahove Savjeta da Dol Guldurom zapravo upravlja nitko drugi nego sam Sauron, njihov stari neprijatelj. 2941 godine Bijeli savjet napokon prestaje promatrati i otvoreno kreće na tvrđavu. Radagast Smeđi iz Rhozgobela i Gandalf Sivi protjeruju Saurona i čiste Mrku šumu od zla. Sauron se povlači u Mordor a deset godina kasnije, 2951., šalje tri Nazgula u napuštenu tvrđavu. Za vrijeme svojih putovanja Aragorn nalazi Golluma i ostavlja ga na čuvanje šumskim vilenjacima. Dok su ga ovi vodili na sjever prema Salama Thranduila napali su ih Orci iz Dol Guldura i za vrijeme bitke Gollum bježi. Tijekom Rata za prsten armije iz Dol Guldura tri puta napadaju Šumske vilenjake i Lorien. Nakon Sauronovog pada i uništenja prstena vilenjački kraljevi Celeborn i Thranduil napadaju i ruše crnu tvrđavu. Galadriela je poslije moćnim čarolijama pročistila ruševine i jame Dol Guldura. BELERIAND Okružena planinskim lancima i Velikim morem, na samom zapadu Međuzemlje, nalazi se zemlja zvana Beleriand. To je ime u davnim danima bilo ograničeno samo za usko kopneno područje oko zaljeva Balar. Kasnije se to ime proširilo na zemlje istočno i zapadno od rijeke Sirion. Ta najveća rijeka u Beleriandu izvire na hladnim visoravnima Ered Wethrina i utječe u more nekih tisuću tristo kilometara južnije. Posebna je po tome što na sredini svojega toka zaranja pod zemlju i nakon 15 kilometara ponovno izvire, u čarobnim močvarama Aelin-uiala. U Dobu zvijezda, u Beleriandu žive Sindar ili Sivi vilenjaci i to pretežno u šumskom kraljevstvu Doriathu pod vodstvom Elu Thingola. Patuljci imaju rudnike Belegost i Nogrod na istoku, u Plavim planinama. Sa pojavom Mjeseca i povratkom Melkora, na početku Prvoga doba, Noldor se vilenjaci pod vodstvom Feanora vraćaju na Međuzemlju. Njihov je cilj povratiti dragulje silmarile koje je Melkor ukrao. Iskrcavaju se u zaljevima Drengist i Lammoth i zameću desetodnevni boj u kojem tjeraju Morgothove snage na povlačenje na sjever. Ta je bitka bila prva od pet velikih bitaka u Ratovima Belerianda koji su neprekidno trajali više od petsto godina. Nakon te prve bitke, Noldor vilenjaci osvajaju Beleriand i osnivaju nekoliko kraljevina. Sa dolaskom Sunca, u Hildórienu se bude ljudi i ulaze u Beleriand. U početku samo nomadska plemena, upoznavaju vilenjake i od njih uče mnoge stvari. Ubrzo dva naroda postaju saveznici i ljudi osnivaju kraljevinu Dor-lomin te otvoreno ulaze u rat na strani vilenjaka. Beleriand Beleriand se dijeli na istočni i zapadni, a granica je široka rijeka Sirion. Istočni se Beleriand proteže do rijeke Gelion i u prvom dobu njegove su zemlje bile pod kontrolom Feanorovih sinova. Zapadnim su Beleriandom vladali Finrod Felagund iz Nargothronda i Cirdan Brodograditelj iz Falasa. Falas je sa svojim lukama Bithombar i Eglarest bio najmirniji dio Belerianda i u njemu su često utočište tražile žene i djeca iz ratom opustošenih područja. U Prvome je dobu Sunca Beleriand bio pozornica velikih bitaka, ljubavnih priča te uspona i padova divnih gradova i kraljevina. Sudbina je Belerianda bila odlučena u pet bitaka. Bile su to Prva, završena pobijedom vilenjaka, Dagor-nuin-Gilliath ili Bitka pod Zvijezdama koja je također završila pobijedom vilenjaka ali u njoj gine Feanor, prvi Visoki kralj Belerianda. Treća je bitka završila masakrom Melkorovih armija i poznata je kao Dagor Aglareb ili Bitka slave. Bila je to 56. godina i ona označava početak vilenjačke opsade Angbanda. Četvrta se bitka vodila pred vratima Melkorove tvrđave i u njoj tamne armije razbijaju opsadu Prinčeva Noldora. U njoj gine drugi vrhovni kralj Belerianda Fingolfin i naziva se Bitka Iznenadnog plamena. Peta i posljednja bitka vodila se 471. godine pred tvrđavom Barad Eithel. Okupile su se tamo vojske svih slobodnih naroda Belerianda. Iz Gondolina je po prvi put izašao kralj Turgon, došli su ljudi iz Dor-lomina, patuljci iz Belegosta te čete iz Nargothronda, Falasa i Doriatha. Bitka je nakon šest dana završila potpunim porazom saveznika i smrću trećeg visokog kralja, Fingona. Novi je kralj postao Turgon koji se zatvorio u Gondolinu i čekao kraj koji je došao 510. godine. 583. godine Earendil Moreplovac isplovivši iz Eglaresta dolazi do Valinora i moli bogove za pomoć. Oni kreću u rat nazvan Rat Bijesa i u njemu uništavaju Angband i zarobljavaju Melkora prekovavši njegovu željeznu krunu u lanac. Tako je težak bio sukob pred Thongorodrimom da Beleriand puca i tone ispod Velikog zapadnog mora. Plave planine nekada u dubini zemlje od tada se nalaze na krajnjem zapadu Međuzemlje. Silmarili, zbog kojih su se ratovi i vodili završili su, jedan na dnu mora, drugi u vulkanu a treći u kruni Earendila koji je poslije Rata Bijesa otišao sa ovoga svijeta. |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Čet 9 Jun - 12:58 | |
| BARAD-DUR Barad-Dur je bila glavna tvrđava i sklonište Sauronovo. Nalazila se na južnom dijelu Pepelnih planina (Ered Lithui) u Udunu, najtamnijem dijelu Mordora. Vilenjački prijevod imena ‘Barad-dur’ glasi doslovno ‘kula tamna’. Ljudi zapada ju jednostavno zovu tamna kula, a Orci Lugburz. Gradnja Barad-dura je počela 1000-te godine Drugog doba zbog jačanja Numenora i nastavila se kroz period od šest stoljeća. Sauron njezinu gradnju i kovanje jedinog prstena dovršava iste godine te im magijom povezuje sudbine. Barad-dur će stajati dok god se prsten nalazi na Međuzemlji. Uistinu, moćna je magija držala konstrukciju najveće utvrde na Međuzemlji kroz mnoga tisućljeća. Frodo Barad-dur opisuje kao planinu željeza opasanu dubokim provalijama i nebrojenim crnim zidovima. Čelična su vrata čuvala Sauronov mramorni toranj čiji se vrh nalazio u samim olujnim oblacima vječne noći nad Mordorom. Za vrijeme Posljednjeg saveza vilenjaka i ljudi vojske Gil-galada i Elendila opsjedaju i osvajaju tvrđavu čiju magiju nisu bili u stanju slomiti. Sauron i njegove utvare na neko vrijeme odlaze u sjenu ali Barad-dur još stoji i čeka njihov povratak. Sauron se na Međuzemlju vraća oko 2951. godine i nakon priprema počinje rat za prsten. Nakon bitke pred Morannonom i uništenja prstena, 3019. godine, Barad-dur se urušava i nestaje u oblacima dima… ARNOR Nakon propasti Numenora, oni koji su ostali vjerni okupljaju se na obalama Međuzemlje i osnivaju Kraljevine u izgnanstvu. Na sjeveru, u Eriadoru, smjestilo se sjeverno dunedainsko kraljevstvo Arnor, dok na jugu, oko ušća Anduina, nastaje Gondor. U gradu Annuminasu, Elendil (3119-3441 D.D.) se 3320. godine proglašava za Prvog visokog kralja Arnora i Gondora. Podijeljeni su palantiri, tri na sjever i četiri na jug. U Osgiliathu, prijestolnici Gondora, Elendil za vladare postavlja svoja dva sina Isildura i Anariona. Na kraju te uspješne godine, dok su u Minas Ithilu opijeni vizijama mira i napretka sadili Bijelo drvce, Sauron se vraća u Mordor. Rat izbija 3429.godine kada armije Mordora silaze preko Pepelnih planina i nakon kratke opsade zauzimaju Minas Ithil. Bijelo je drvo spaljeno. Isildur sa preživjelima iz Ithiliena bježi na sjever prema Imladrisu gdje se okupljaju vojske Gil-galada i Elendila. Sauron pokušava prijeći rijeku Anduin kod Osgiliatha, ali Anarion čvrsto drži grad. Slijedeće godine Vojska Posljednjeg saveza vilenjaka i ljudi prelazi preko Maglovitih planina i na poljima Dagorlada uništava sjevernu Sauronovu vojsku. Mordor pada a sam Sauron je opkoljen u Barad-duru 3434. godine. Opsada, tijekom koje pogiba princ Anarion, traje sedam godina. 3441. godine Sauron i devetorica Nazgula izlaze iz tamne kule i zameću boj sa Gil-galadom i Elendilom. Oba su kralja poginula a Sauron bježi u sjenu nakon što mu princ Isildur uzima Jedini prsten. Sa tim je događajem završilo Drugo Doba Sunca. Isildur, sada drugi visoki kralj Arnora i Gondora putuje na sjever sa svojim sinovima Elendurom, Aratanom i Ciryonom. Na Gladdenskim poljanama upadaju u Oračku stupicu i bivaju ubijeni. Jedini se prsten izgubio u velikoj rijeci Anduin. U Annuminasu se izmjenjuju 830 godina i deset kraljeva. Earendur, posljednji kralj Arnora umire i za sobom ostavlja tri nesložna sina koji cijepaju kraljevinu na tri dijela. 861. godine nastaju kraljevine Arthedain, Cardolan i Rhudaur. Amlaith, najstariji Earendurov sin postaje prvi kralj Arthedaina. Za vladavine Araphora, devetog kralja Arthedaina, vojska Angmara na čelu sa svojim kraljem Vještacem prelazi granice staroga Arnora. Bez većeg otpora, Cardolan i Rhudaur bivaju pregaženi a sama kula Amon Sul uništena. Njen je palantir premještan u tvrđavu Fornost. Argeleb II, sin Araphora, 1601. godine poklanja zemlje zapadno od Baranduina malom narodu Periannath. U sljedećih trideset godina, hobiti, vođeni braćom Marchom i Blancom osnivaju Pokrajinu. Za velika stradanja ratom razrušenog Arnora, 1636. godine zaslužna je i epidemija kuge. Zahvaćen je veliki dio Eriadora uključujući i Pokrajinu. 1940. godine obnavlja se prijateljstvo Arnora i Gondora. Arvedui, kralj Arthedaina, ženi se sa Firielom, kćerkom kralja Ondohera Gondorškog. Arvedui je kao petnaesti, bio i poslijednji kralj Arthedaina, jer 1974. godine armije iz Gundabada lome otpor sjevernih Dunedaina i zauzimaju tvrđavu i grad Fornost. Kralj Arvedui napuštajući Arnor sa palantirima Amon Sula i Annuminasa nestaje u brodolomu u zaljevu Forochel. Pojačanje iz Gondora, koje se prekasno iskrcava u vilenjačkom Lindonu, zameće boj sa kraljem Vještacem kraj razvaljene prijestolnice Fornost Erain. Gondorijanski general Eärnur u bitci osvećuje sjeverno kraljevstvo. Vojske Angmara bježe a njihov kralj, sada već Nazgul, nestaje sa zapada. Aranath, sin kralja Arveduia, postaje prvi vođa sjevernih Dunedaina, kasnije znanih kao lugari. Kraljevska obilježja Arnora, mač Narsil i Barahirov prsten, povjerena su na čuvanje Elrondu u Rivendellu. 2951. godine Elrond ih predaje Aragornu II, nasljedniku prijestolja Gondora i Arnora. Tol Eressëa, Usamljeni otok, je napočetku bio dio Balara, plutajućeg otoka na kojemu je Ulmo doveo Eldare preko mora u Aman. Nakon što je preneo Teleri vilenjake, otok je usidren u Eldamarskom zaljevu nadomak Valinora. Teleri su živjeli u bijelom gradu Avallónu, na istočnom dijelu otoka. Na zahtjev vilenjaka, Valari prave usjeklinu u Pelórianskim planinama da bi ovi mogli vidjeti svjetlo Dva drveta. Tako se dogodilo da je zapadni dio Usamljenoga otoka cvao pod svijetlom drveća a istočni bio okupan sjajem zvjezda. S vremenom, vilenjaci su toliko zavoljeli svjetlo Laurëlina i Telperiona da su naselili i obale Eldamara. Tamo su osnovali grad bijelog mramora i bisera, Alqualondë i njegove “Labuđe luke”. Taj je grad bio predivno mjesto čak i po vilenjačkim mjerilima. U centru se grada mogao čuti zvuk Velikoga mora i žubor brzih potoka koji su opskrbljivali vodom gradska jezera i fontane. Uz sve ovo, vilenjaci su noćima na trgovima palili lanterne i pjevali pjesme o moru i njihovom životu u Beleriandu. Vladar Alqualondëa je bio Olwe, brat Elwea Singolla. Na sjeveru, odmah iza prolaza Calacirya, stajao je moćni Tirion, najstariji vilenjački grad na Ardi. Pred kraj Perioda zvijezda Alqualondë je opsjedala i osvojila vojska Feanora u svojem naumu da krene za Morgothom natrag na Međuzemlju. Za vrijeme napada došlo je do prvog krvoprolića među vilenjacima u njihovoj povijesti. Za taj je zločin Kuća Feanora i njegovih pratilaca kažnjena prokletstvom Valara. Vilenjaci Alqualondëa i Usamljenog otoka bili su veliki prijatelji ljudi sa Numenora i naučili su ih mnogim stvarima. Kaže se da se sa vrhova Numenora za vedrog dana nazirao bijeli toranj Avallona. Pred kraj Drugog doba, nakon rata između Numenora i Valinora, Besmrtne zemlje zajedno sa kraljevstvom teleri vilenjaka odlaze iz svijeta smrtnika. mysterywithus.com |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Čet 30 Jun - 14:25 | |
| Morgoth Bauglir (Dark enemy of the world) Melkor (kasnije Morgot) je u univerzumu Gospodara prstenova bio najmoćniji od Ainura (kasnije nazvani Valari). Ainuri su sile koje su oblikovale svet iz Gospodara Prstenova, takozvanu Eu, ili Ardu. Ainure je stvorio Eru, tzv. Jedini, koji se na vilenjačkom jeziku zove i Iluvatar. Njima je data moć da, stvarajući glavnu pesmu kroz četiri teme, oblikuju i stvore gorepomenuti svet. Ove četiri teme se zovu i muzika Ainura, koje je i drugo ime za univerzum Gospodara Prstenova. Kako su Ainuri pevali, tako se stvarala vizija sveta koji je kasnije Iluvatar stvorio, a oni ga oblikovali. Melkor je stvoren kao najmoćniji Ainur. Po moći mu je jedino Manve bio sličan. Melkorov udeo u temama je bio najveći. Iako je muzika Ainura zamišljena kao zajedničko delo, on je hteo da u tom delu bude glavni, i vođa drugim Ainurima. "Ali sad je Iluvatar sedeo i slušao, i dugo mu se to činjaše dobro, jer u muzici ne beše mana. Ali dok se tema razbijala, dođe u srce Melkoru da uplete sadržaje svoje zamisli koje ne behu u skladu s temom Iluvatara; jer je nastojao da u njoj uveća moć i slavu udela njemu dodeljenog" Ime Morgot, dodelio je Melkoru, Feanor, jedan od vilenjaka zbog ubistva njegovog oca Finvea i kradje silmarila.Morgot u prevodu znači mračni gospodar. Morgot je mnoga bića zaveo i iskvario služeći se lažima i darovima. On je vilenjake koje bi zatočio, okrutno mučio dok na kraju nije dobio potpuno novu rasu, užasnih, iskvarenih slugu - orke. Mnogi Majari su bili privučeni njegovim sjajem pre njegovog spuštanja u tamu i otuđenja od drugih Ainura. Balrozi su bili neki od njih medju kojima je najpoznatiji bio Gothomog. Najodaniji sluga i zamenik bio mu je Sauron ili Gortaur Surovi, takođe Majar, koji se pominje kao glavni negativni lik u "Gospodaru prstenova."Preko njega je naneo mnogo nesrece narodima sredje zemlje.Ipak Morgot je u prvom dobu sunca(doba posle unistenja dva drveta},rasprsio veliki deo svoje moci na svoje sluge, tako da je Sauronova snaga sa prstenom moci bila skoro jednaka kao Morgotova.U jednom trenutku je skoro unistio svaki otpor u smrtnim zemljama i njegov trijumf bio bi potpun,da zajednicke snage valara,majara i noldora nisu udarile na njegovu mocnu utvrdu Agband i tu slomili njegovu silu.Vecina Balroga bila je pobijena,kao i zmajeva posle pada Ankaligona crnoga(najveci krilati zmaj koji je ikada postojao),dok su orci i ostala stvorenja bila desetkovana.Iako je molio za milost,milost mu nije bila data ,te je svezan sa lancima kojih se niko,pa cak ni vala nije mogao osloboditi i bacen kroz vrata noci(praznunu van krugova sveta).Tako su svi odahnuli od mracnog gospodara ,jer niko u okviru Arde,nije imao moc da slomi ta vrata ,pa cak ni svi valari zajedno.Morgot ipak nije bio porazen,jer su mu se moci u praznine nezamislivo uvecavale zbog najveceg dara koji je dobio od Erua ,a to je da stalno raste u moci zbog cega i dobi ime Melkor(He who arises in might). wikipedija |
| | | wild filly ADMIN
Poruka : 85778
Lokacija : divljina
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : uvek extra
| Naslov: Re: Tolkinove priče Čet 30 Jun - 14:37 | |
| Interesantno,mračan neki tip |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Čet 30 Jun - 14:40 | |
| Sauron je zli čarobnjak. U Trećem dobu Međuzemlja prebivao je u zemlji Mordor. Sauron je Gospodar prstenova jer je svojim Jedinim Prstenom mogao vladati ostalim Prstenovima moći. Saurona konačno uništava mali hobit Frodo Baggins bacivši Jedini prsten u vatru Klete gore u kojoj je iskovan, budući da je Sauron bio vezan za Prsten. Sauron je bio jedan od moćnih duhova Maiara, bića velikog znanja i moći, ali ipak nižih božanstava, pa je bio sluga velikih bogova Valara. Na početku bijaše dobar, ali ga iskvari Morgoth, zli Vala te Sauron bijaše drugi u zapovijednom lancu. Númenor bijaše kraljevstvo na otoku najzapadnijem od svih smrtnih zemalja. Utemeljio ga je Elros, a kraljevi su bili njegovi potomci. Ali, Valari, čuvari svijeta, zabranili su im da se otisnu na zapad, u potragu za Besmrtnom zemljom, njihovim prebivalištem. Númenorejci su bili dugovječni, ali ipak smrtni, pa kad su postali moćni, poželjeli su besmrtnost. Tako je počela pobuna u kojoj su se podijelili na kralja i njegove podanike, koji su od Valara tražili besmrtnost, i druge, malobrojne, koji su se nazivali Vjernima, koji nisu željeli prekršiti zabranu Valara. Njih je kralj progonio. Sauronova obmana Kralj Ar-Pharazôn Zlatni, najmoćniji númenorejski kralj, nakanio je Sauronu osporiti prevlast u Međuzemlju, gdje je ovaj djelovao. Tako se naposljetku kralj otisnuo sa silnim brodovljem, i iskrcao u luci Umbaru. Moć i sjaj Númenorejaca bijahu takvi da su sve sluge napustile Saurona, a on se, pak, napravio poniznim i pokornim te zatražio milost. Tad ga je oholi Ar-Pharazon kao zarobljenika odveo u Númenor. No, lukavom Sauronu nije trebalo dugo da začara kralja postane njegov vrhovni suradnik. Uskoro je lažima i magijom pridobio srca svih Númenorejaca, osim Vjernih. Uvjerio je kralja da su Valari izdali Zabranu samo da bi spriječili Númenorejce da njih nadmaše. "Veliki kraljevi uzimaju ono što im pripada", rekao je kralju. Kralj je naposljetku poslušao Sauronov savjet, jer je osjećao da mu je smrt blizu, a smrti se najviše bojao. Podigao je najveću vojnu silu otkad je svijeta i zaplovio; prekršio je Zabranu Valara i krenuo u rat, da Valarima oduzme vječni život. Ali čim je Ar-Pharazon stupio nogom na tlo Besmrtnih zemalja, Valari su se odrekli svog čuvarskog položaja i obratili se Jedinome. Tada se lice svijeta promijenilo: Númenor je propao i more ga je progutalo, a Besmrtne zemlje (prebivalište Valara) nestadoše iz krugova svijeta. Posljednje vođe Vjernih, Elendil i njegovi sinovi Isildur i Anárion, spasili su se na devet lađa, doplovili do Međuzemlja i tu osnovali kraljevstva Arnor i Gondor. Posljednji savez A Sauron - on nije propao. Njega je doista pad Númenora povukao za sobom, pa mu je tijelo propalo, ali njegov duh je opstao, nošen mračnim vjetrom. Ušao je u zemlju Mordor i tamo se utvrdio, i bez tijela nikad više nije imao obličja koje bi ljudima bilo lijepo. Mrzio je prognanike (Elendila i njegove sinove) pa je zaratio s njima. No, dok je on bio u Númenoru, vilenjak Gil-Galad je ojačao, pa se udružio s prognanicima u Posljednji savez, savez vilenjaka i ljudi, te su zajedničkim snagama porazili Saurona i oduzali mu Jedini prsten. Tako završava Drugo doba. Sauron u Dol Gulduru Kad je Sauron poražen, na neko je vrijeme nestao iz zbivanja u Međuzemlju. Ali, oko 1100. godine Trećeg doba Mudri (Istari i vrhovnici Eldara) otkrivaju da se neka zla sila skriva u Dol Gulduru u Mrkodolu. Oni smatraju da je to jedan od nazgula. Godine 2060. Mudri primjećuju da moć u Dol Gulduru jača, te počinju strahovati da je to Sauron u novom liku. Za tri godine Gandalf odlazi u Dol Guldur, ali Sauron bježi na istok. Počinje Budni mir. 2460. završava Budni mir, a Sauron se ojačan vraća u Dol Guldur. Gandalf ponovno u Dol Gulduru - otkriva da je Sauron tamo zagospodario, te da traga za svim Prstenovima i vijestima o Jedinstveni prsten. 2851. Gandalf nagovara Bijelo vijeće da napadnu Dol Guldur, ali Saruman se tome usprotivljuje. Poslije Saruman shvaća da je Sauron saznao kako je Isildur skončao, jer njegove sluge pretražuju Anduin (Veliku rijeku). Godine 2942. Sauron se potajno vraća u Mordor. Jedini Prsten Nekad davno, Sauron je napravio Prstene moći. Tri su dobili vrhovnici vilenjaka, sedam patuljci, a devet Prstenova je pripalo kraljevima ljudi Ali, potajno, Sauron je u vatri Napuklina kobi, u Kletoj gori iskovao Jedini Prsten, prsten moćniji od svih. Tako je ostao neraskidivo vezan za sudbinu Prstena. U taj prsten unio je veliki dio svoje snage i moći. Onih devet ljudskih kraljeva "preuze sjena", i oni postadoše Prstenove sablasti, zla stvorenja odana samo Sauronu. Na kraju Drugoga doba, kad su se vilenjaci i ljudi borili protiv Saurona rame uz rame, Isildur, sin Elendilov, odsječe Sauronu ruku i uze Jedini prsten. Ali, kad je pobjeda već proslavljena, Isildur upada u zasjedu orka. Orci ga ubiše i baciše u Anduin, a Prsten potonu. Potom ga je našao hobit Smeagol, te je Prsten kod njega mirovao petsto godina, odgađajući mu starost, i trujući mu um dok ga nije pretvorio u mršavo, jadno biće Golluma. Od njega ga je uzeo Bilbo Baggins, dobroćudni hobit iz Shirea, u koga je Prsten bio šezdesetak godina, dok ga nije predao svom nećaku Frodu. Gandalf je tada saznao da je to Jedini prsten, kojeg traži Sauron. Tako se u Rivendellu osniva Prstenova družina, a Frodo postaje Nositelj prstena. Rat za Prsten i pad Saurona Prstenova družina Kad je Sauron potajno pobjegao iz Dol Guldura u Mordor, ponovno je izgradio Barad-dur, Crnu kulu. Preuzeo je oblik oka i počeo stvarati vojsku: namnožio je orke. 3018. godine čak napada Osgilliath. Poslao je svoje Crne jahače put Shirea, slikovitog prebivališta hobita - od Golluma je saznao da tamo živi neki Baggins kod koga je Prsten. Ali, u Shireu nije našao Bagginse, jer je Bilbo već otišao u Rivendell da se odmori, a Frodo je tamo pošao po Gandalfovoj naredbi. Tamo se osniva Prstenova družina - družina kojoj je cilj pomoći "Nositelju Prstena" Frodu da baci Jedini Prsten u vatru Klete gore, tj., da ga uništi. Dvije kule Sauron je davno prije Rata za Prsten preuzeo Sarumana pomoću palantíra, a Saruman je skrivao da je njegov pravi gospodar baš Sauron. No, Gandalf je to saznao, te je na vrijeme upozorio Theodena, rohanskog kralja. Rohan se tako pripremio za napad iz Isengarda. A Sauron je želio prvo pokoriti Rohan: možda mu se činilo da će tako Gondor, najjača zemlja ljudi, lakše pasti pod njegovu vlast. Ali Gondor, koliko god bio jak ili slavan, bio je bez kralja, pa su bilo kakve vijesti o Isildurovu nasljedniku za Saurona bile dragocjene. Theoden je odveo žene i djecu u Helmovu guduru, sloništa u brdu, a sve ostale u rat. Iako su Sarumanovi orci bili su mnogobrojni i dobro naoružani, a Bijeli čarobnjak je pronašao slabu točku Helmove gudure, Rohanci su dobili tu bitku. A za vrijeme bitke, dok je Isengard bio ispražnjen, enti, prastari stanovnici Međuzemlja, koji izgledaju kao hodajuća stabla, razrušili su branu na rijeci Isenu, te je "svo Sarumanovo smeće odnijela voda", a sam Saruman ostao zarobljen u kuli. Sauronov pad Dok su se u Međuzemlju vodile bitke, Frodo i Sam nosili su Prsten do srca Mordora, odnosno Klete gore kako bi ga uništili. Nakon mnogih teškoća, ispunili su svoju zadaću: bacili su Prsten u Raspukline usuda. Sauron je bio povezan s Prstenom: ako se uništi prsten, i on će biti uništen.Tako je propala velika sjena,ali Gandalf je rekao da je Sauron jedan od izaslanika pravog mracnog gospodara,i da ce jos neki od nih doci u nadolazecim dobima,ali da Sauron nece biti medju njima,jer on postade nista vise od senke bez imalo moci.Konacnu propast Saurona autor zorno opisuje (prijevod Zlatka Crnkovića): "Razlegne se lomljava i silna zbrkana buka,(...)kule su pale a gore se slegle; zidine se srušile i istopile, stropoštale; digli se golemi stupovi dima i šiknula silna para dok se sve to nije izvrnulo kao val koji nosi sve pred sobom, a pomamni mu se vrh kovitla i pjeni udarajući o obalu. Naposljetku preko mnogo milja dopre tutnjava dižući se do zaglušnog treska i urlika; zemlja se zatresla, ravnica izdigla i prepukla, a Orodruin zaglavinjao. Iz njegova raskoljena vrhunca rigne vatra. Na nebesima se razlegne grmljavina ptošarana munjama. Izlije se crna kiša kao iz kabla.(...) Zubate se kule zanesu, zaklate i stropoštaju; debeli se bedem sruši.(...)Učini im se da se naspram pokrova od oblaka diže divovski sjenoviti lik, neprobojan, okrunjen munjom, zauzimajući čitavo nebo. Onako golem, propinjao se iznad svijeta i pružao prema njima grdnu prijeteću šaku, užasnu ali nemoćnu: jer dok se još nadvijao nad njima, zahvatio ga je silan vjetar i otpuhao, odnio, i zavladalo je zatišje. " Sauron in the Helix Nebula The helix nebula was photographed by the Spitzer Space Telescope Nasa/JPL-Caltech/K. Su (University of Arizona)
wikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Čet 30 Jun - 14:59 | |
| Aragorn II Elessar
"I am Aragorn son of Arathorn, and am called Elessar, the Elfstone, Dúnadan, the heir of Isildur Elendil's son of Gondor. Here is the sword that was broken and is forged again! Will you aid me or thwart me? Choose swiftly! " Aragorn je bio poznat kao Strider, Šumar koji je živio u Divljini štiteći stanovnike Međuzemlja. Ali on je i posljednji potomak drevne kraljevske loze, i kada se pridružio Družini Prstena došlo je i vrijeme da ispuni svoju sudbinu. I dok se Frodo Baggins nastojao domoći Klete gore i uništiti Prsten, Aragorn se borio protiv Neprijateljevih slugu te se samom Sauronu otkrio kao Isildurov nasljednik. Nakon Sauronova pada Aragorn ujedinjuje kraljevstva Gondor i Arnor. Mir i blagostanje se vraćaju u Međuzemlje. Aragorn je rođen 1. ožujka 2931.godine Trećeg doba, kao jedinac Arathorna II, 15. poglavara Dúnedaina i Gilraen. Ime je dobio po 5. poglavaru. Po svom pretku Elendilu, kojemu je jako sličio, bio je potomak Elrosa, Elrondovog brata, prvog kralja Númenora. Dvije godine kasnije, njegov otac Arathorn II je bio ubijen od strane orkâ i Aragorn je time postao 16.i zadnji poglavar Dúnedaina. Gilraen ga je tada odvela u Imladris, gdje mu je Elrond postao poočim, davši mu ime Estel (Nada), kako bi se prikrilo njegovo pravo podrijetlo. Nakon što je navršio dvadeset godina, Elrond mu je otkrio tko je on zapravo, davši mu Barahirov prsten i krhotine Narsila, koji su bila njegova baština. Treći predmet, žezlo Annúminasa, je zadržao sve dok mu to pravo neće pripasti. Drugi dan Aragorn je u šumi sreo Arwen, koja se vratila iz Lóriena da posjeti oca. Misleći da je pred njim Lúthien, zazvao ju je tim imenom, jer Arwen je jako ličila na svoju pretkinju iz Drevnih dana. Na prvi pogled se zaljubio u nju, no kad je Elrond zato doznao, bio je tužan, ali odlučan. Prvo zbog toga jer bi se Arwen morala odreći svoje besmrtnosti i biti odvojena od svog roda udajom za njega. Odlučan, jer ako se to i dogodi, Aragorn bi prvo morao učiniti velika djela. Potom se Aragorn otputio u divljinu i za to vrijeme skupljao dragocjena iskustva, suočavajući se s mnogo opasnosti. Bio je u Moriji i došao je čak do mordorskih granica kako bi dokučio Sauronove planove. Godine 2956. upoznao je Gandalfa i odmah se s njim sprijateljio. Na njegov savjet je pazio, zajedno sa svojim ljudima graničarima, na malu zemlju Shire, naseljenu hobitima. Time je zaradio ime Strider. U tim dugim godinama Aragorn je bio konjanik u vojsci rohanskog kralja Thengela, te je također služio gondorskog namjesnika Echteliona II, kao zapovjednik i sve to pod imenom Thorongil, što znači Zvjezdani orao, želeći sakriti svoj pravi identitet. Echtelion je više cijenio svog misterioznog zapovjednika nego svog sina Denethora, i kada je donio pobjedu kod Umbara protiv pobunjenika, nestao je iz Gondora, jednako kako je i došao. Na svom putu prema Imladrisu, godine 2980. Aragorn se zaustavio u Lothlórienu, gdje je ponovo sreo Arwen Undómiel. Proveli su neko vrijeme zajedno, i nakon što joj je dao Barahirov prsten, njih dvoje se zaručilo na Cerin Amrothu. Arwen je time odbacila svoju besmrtnost, prihvaćajući dar ljudima: smrt. No kada se vratio u Imladris, Elrond mu je rekao da se s Arwen neće vjenčati, sve dok on ne postane kralj Gondora i Arnora, jer je ona ipak po svojoj liniji bila iznad njega. Nakon toga Aragorn je ponovo otišao u divljinu. Pri tome je posjetio u Eriadoru svoju majku Gilraen, koja mu je rekla da neće još dugo izdržati tminu koja je se nadvila nad Međuzemlje. Ipak je naglasila kako je sretna jer je Dúnedanima dala nadu (rođenjem Aragorna op.a.). Aragorn je u međuvremenu sa svojim ljudima i dalje pazio na Shire, pogotovo otkad mu je, 3001.godine, Gandalf otkrio da je Prsten pronađen, a Aragorn ga je savjetovao da nađu Golluma. I tako se on dao u potragu mnogo godina, sve do Mordora, konačno uhvativši tragove Golluma kod Mrtvih baruština. Tamo ga je zarobio i odveo u Mrkodol na čuvanje, od kuda je ovaj pobjegao 3018. godine, kada je ta vijest objavljena na Elrondovu vijećanju. Te iste godine, dakle 3018. sreli su se Gandalf i Aragorn, te mu je čarobnjak rekao da će Prsten krenuti na svoj put u rujnu. Kako je vjerovao da će Frodo biti siguran u Gandalfovim rukama, otišao je ponovo na put koji je trajao nekoliko mjeseci. No saznavši od Galdora da se Gandalf nije vratio u Shire, da su hobiti već krenuli, a Utvare postale aktivne, Aragorn ih je dočekao u Breeju, u krčmi Kod propetog konjića. Predstavio se Frodu, ponudivši mu svoju zaštitu i vodstvo. Time je započela njegova velika uloga u Ratu za Prsten. Te noći, nakon Frodove nespretnosti s prstenom, spasio je hobite od sigurne smrti pred Utvarama, koje su osjetile snagu prstena. Sutradan su napustili Bree, okrenuli kroz Chetwood prema Imladrisu. Usprkos Aragornu, koji je učinio sve što je mogao, njihov kamp na Amon Sulu napala su petorica Utvara, od kojih je jedan, Kralj vještac, ubo Froda ispod ramena. Aragorn je odbio napad, te je zatim pomogao Frodu oko rane, iako je to bilo previše za njega. Otišli su s Vjetrovrha i nakon nekoliko dana, uz malo poteškoća i uz pomoć Glorfindela, došli do Rivendella. Arwen i Aragorn su se tu ponovo sreli, a Aragorn je prisustvovao Elrondovu vijeću, jer ga se to neposredno ticalo. Tu se otkrilo njegovo porijeklo kada je izvukao Narsil iz korica, odgovor na Boromirov san i riječi koje je čuo u njemu. Tu u Rivendellu, Narsil su zatim prekovali kovači, čime se ispunilo Elrondovo proročanstvo. Aragorn ga je prozvao Andúril, što na sindarinskom znači Plamen Zapada., te krenuo s Prstenovom družinom prema Mordoru, kako bi uništili Prsten Vladar. Put ih je vodio kroz Moriju, nakon što nisu mogli prijeći Caradhras. U Moriji je pao Gandalf u borbi s Balrogom, te je Aragorn postao vođa družine i doveo ih u Lothlórien. Tu su bili nešto više od mjesec dana. Na rastanku Galadriel je Aragornu darovala korice za mač, i jedan zeleni dragulj, zvan Elessar, ime pod kojim će bit okrunjen za kralja. 16.veljače, otišli su iz Zlatne šume, čamcima do slapova Raurosa, prošavši pritom pored Argonatha, velikih stupova Anáriona i Isildura. Tu na livadi Part Galena, raspala se družina. Napali su ih Uruk-hai, Sarumanovi sluge, koji su ubili Boromira i oteli Merryja i Pippina, Frodo je sa Samom krenuo put Mordora, a Aragorn, Gimli i Legolas u spašavanje otetih mališana. Aragorn i suputnici sreli su Eomera na granici Rohana i Fangorna poslije četiri dana potrage, gdje ih je ovaj obavijestio da su Orci koje su oni gonili pobijeni, i da nitko nije preživio. Dao im je konje, te je Aragorn produžio do tog mjesta, te po okolnim tragovima shvatio da su Merry i Pippin pobjegli u Fangorn. Kako nisu imali izbora, otišli su za njima, i tu otkrili da su oni dobro i da su s Drvobradašem, a da je Gandalf živ, tj. vratio se u život postavši Gandalf Bijeli. Zajedno s njim su pošli u Edoras, kako bi spasili kralja Theodena od Sarumanovih opsjena pomoću Grime, Theodenovog sluge. Aragorn je tu upoznao kraljevu nećakinju Eowyn, koja se u njega zaljubila. Oslobođen tame, kralj je odlučio krenuti u rat, te su svi osim Gandalfa, krenuli prema Helmovoj klisuri. U njoj su bili napadnuti od Sarumanovih Uruka, i kada se činili da će biti pobijeđeni, Gandalf je došao sa pomoći i pobjeda je bila zagarantirana. Aragorn se vratio u Isengard zajedno sa Gandalfom, Legolasom, Gimlijem, Theodenom i nešto vojske, i tu se ponovo sastali s Merryjem i Pippinom. Tijekom pregovora između Gandalfa i Sarumana u uništenom Isengardu, Grima, koji se vratio svom gospodaru, bacio je na njih palantír. Aragorn ga je kasnije preuzeo, nakon Pippinove nezgode, kao njegov zakoniti vlasnik. Na putu natrag u Helmovu klisuru, nakon što je Gandalf s Pippinom otišao u Minas Tirith, pridružili su im se Dúnedaini, i Elrondovi sinovi, Elladan i Elrohir, vodeći konja Roheryna i noseći stijeg koji je Arwen napravila za Aragorna. Prenjeli su mu poruko svoga oca Elronda da se u hitnji sjeti Staza mrtvih. Kasnije, kada su došli u klisuru, Aragorn je isprobao kamen, otkrivajući se tako Sauronu kao nasljednik, s misijom da odvuče njegove misli od Mordora, kako bi pomogao Frodu i Samu. Uz to je vidio kako Gondoru prijeti velika opasnost od pobunjenika s Juga. Odmah tog jutra Aragorn je obznanio svoju odluku Theodenu da krene Stazama mrtvih, a sa njim su pošli Legolas, Gimli, braća Elladan i Elrohir, te Dúnedaini. Bila je to Siva družina. Prvo su pošli u Dunharrow, gdje ih je dočekala Eowyn, moleći Aragorna da ju povede s njime. No on ju je odbio jer ona je sad bila gospodarica Rohana, pošto se kralj još nije vratio, iako ga je srce boljelo, jer joj nije mogao uzvratiti naklonost. 8. ožujka, ušli su na Staze i od tada ih je pratila Vojska mrtvih na putu prema Erechu. Mrtvi ljudi su bili Vjerolomnici, koji su nekoć davno okrenuli leđa Isilduru i njihovom savezništvu, u borbi protiv Saurona. Stoga je Isildur bacio na njih kletvu da se nikad ne smire dok ih njegov nasljednik ne pozove da ispoštuju tu zakletvu do kraja. Nakon Erecha, pošli su prema jugu, prema Pelargiru, do kojeg im je trebalo 5 dana. Kod Pelargira ih je dočekalo 50 brodova koja su trebala ići prema Minas Tirithu. Uz pomoć Vojske mrtvih preuzeli su ih, te je Aragorn smatrao njihovu zakletvu ispunjenom. I oni su nestali. Dva dana kasnije, brodovlje je došlo do Minas Tiritha, gdje je Aragorn razvio stijeg koji mi je izradila Arwen sa sedam zvijezda i krunom Elendila na crnom platnu. Na Pelennorskom polju susreo se s Eomerom, gdje su se ponovo zajedno borili dok neprijatelji nisu bili pobijeđeni. Iako je razvio stijeg i time pokazao svoje pravo na prijestolje, te večeri je u grad ušao samo kao poglavar Dunedaina, dok je princ od Dol Amrotha bio stavljen kao zapovjednik. Jer Denethor, namjesnik grada se spalio, a njegov sin koji je trebao biti njegov nasljednik, ležao je teško ranjen. Nakon što je izliječio Merryja, Eowyn i Faramira i mnoge druge, povukao se izvan zidina grada. 16. ožujka bilo je vijećanje, gdje je odlučeno da moraju Sauronovu vojsku izmamiti izvan granica Mordora, kako bi Frodo i Sam uspjeli u svom zadatku. Dva dana kasnije, ono što je ostalo od vojske Minas Tiritha i Rohana, krenulo je na put dug nekoliko dana, sve dok se nisu zaustavili na Cormallenskom polju. Ustvari to je bio jedan očajnički pokušaj, jer je njihov broj jedva dostizao 6,000 ljudi. 25. ožujka počela je Morannonska bitka, vojska Zapada s jedne strane, u podređenom položaju, a s druge ona Sauronova, daleko brojnija. I u trenutku samog beznađa, na rubu poraza, vojska Zapada je ipak slavila pobjedu, jer je Prsten Vladar bio bačen u Kletu goru, Sauron nestao, a neprijatelji se razbježali ili su poginuli, a neki su se predali. Aragorn se vratio u Minas Tirith 1. svibnja, gdje je bio okrunjen za kralja Gondora i Arnora. Okrunio ga je Gandalf. Pri svojoj krunidbi Aragorn je izrekao one iste riječi koje je Elendil izrekao po dolasku u Smrtne zemlje - Et Earello Endorenna utúlien. Sinome maruvan an Hildinyar tenn' Ambar-metta! (Dođoh iz velikog mora u Međuzemlje. Na ovom ću mjestu prebivati i moji nasljednici dok je svijeta i vijeka!) Na Ivanje, Aragorn je od Elronda primio žezlo Annúminasa, treći predmet Elendilove baštine, te se vjenčao s Arwen, koja je postala smrtnicom, u Bijelom gradu. Nekoliko dana kasnije Aragorn je s Arwen, gospodaricom i gospodarom Lóriena, te sa ostatkom družine otišao na pokop kralju Theodenu u Rohan, ali nije išao dalje od Isengarda. Njegova vladavina trajala je 120. godina. U Arnoru je ponovo bio obnovljen Annúminas, grad kraljeva, gdje je znao boraviti neko vrijeme. Ukazom je zabranio da itko od velikih ljudi ulazi u Shire, a šumu Drúadan je dao Ghan-buri-Ghanu i njegovu narodu, zbog njihova doprinosa u ratu, te u nju nitko nije smio ući bez dopuštenja. Arwen mu je rodila sina Eldariona i nekoliko kćeri. No i njihovoj sreći je došao kraj, 120. godine Četvrtog doba, kada je Aragorn shvatio da mu se bliži čas smrti, te je radije dragovoljno predao svoj život, nego bio otrgnut silom od njega. Legao je na postelju u Rath Dínenu, predao žezlo svom sinu, te je mirno usnuo, dok je Arwen ostala s njim do posljednjeg daha. Doživio je 210.godina, jer mu je kao Numenorejcu, bio podaren 3 puta dulji životni vijek od ostalih ljudi u Međuzemlju. Arwen je umrla godinu kasnije u Lórienu, na brdu Cerin Amroth, na mjestu gdje su se davno prije zaručili. wikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 5 Avg - 22:38 | |
| Frodo Baggins
Frodo Baggins, hobbit iz Okruga, postao je jedna od najslavnijih ličnosti u povijesti Međuzemlja kada je na sebe preuzeo zadatak uništiti Sauronov Prsten što bi dovelo i do uništenja samog neprijatelja. Frodo je uspio odnijeti Prsten do Klete Gore, duboko u neprijateljskoj zemlji Mordor i uništiti ga, unatoč svim opasnostima kroz koje je prošao i velikoj osobnoj žrtvi, dokazujući se kao junak jednak najslavnijim ratnicima. Frodo je bio rođen 22. rujna 2968. godine. Većinu svoje mladosti je proveo u Brandy Hallu u Bucklandu, koji je bio dom njezine majke i njene obitelji. Froda su pomalo smatrali nestašnim, posebice farmer Maggot od kojeg je krao gljive. 2980. godine, kada je Frodo još bio dijete, njegovi roditelji su se utopili sa čamcem na rijeci Brandywine. Frodo nije imao braće i bio je sam sve do trenutka kada ga nije njegov ujak Bilbo Baggins posvojio i odredio ga svojim nasljednikom. Bilbo i Frodo su živjeli u Bag Endu, izdašnoj hobitskoj rupi ispod brda u Hobbitonu. Bilbo je u svojim ranijim danima išao na avanture i vratio se sa bogatstvom i znanjem svijeta izvan Shirea. Frodo je mnogo naučio od njega o ljudima, legendama i jezicima u Međuzemlju. Čarobnjak Gandalf Sivi je bio čest gost u Bag Endu, kao i nekolicina patuljaka i vjerovalo se da je Frodo upoznao i vilenjake u šumama Shirea. Zbog nekih razloga, Froda su smatrali pomalo čudnim za hobita. Bilbo i Frodo zajedno su slavili rođendane 22. rujna i uživali su u organizaciji velikih preredbi. 3001. godine kada je Bilbo navršio 111. a Frodo 33, priređena zabava je bila jedna od najspektakularnijih u Shireu. Na toj zabavi Bilbo je proglasio da napušta Shire i jednostavno nestao (uz pomoć svog čarobnog prstena). Frodo je naslijedio Bag End zajedno sa svim Bilbovim stvarima, uključujući i čarobni prsten. Kako su godine prolazile, Frodo je izgledao kao da je prestao stariti i u svojoj 50. godini života izgledao je još uvijek kao mladić. Frodo je imao crvene obraze i čvrstu građu ali bio je viši od većine hobita, sa smeđom kosom i svjetlim očima. Frodo je postepeno bio uznemiren zbog svog mirnog života u Shireu. 12. travnja 3018. godine stigao je Gandalf i rekao Frodu da prsten koji je Bilbo pronašao u Gollumovoj pečini uistinu Sauronov Jedinstveni Prsten koji se koristio Prstenjima Moći kako bi preuzeo vlast nad Međuzemljem. Frodo je bio šokiran od ovih vijesti ali shvatio je ukoliko želi spasiti Shire, mora odnjeti Prsten daleko iz njega. Frodo je namjeravao krenuti prema Rivendellu zajedno sa svojim vrtlarom i prijateljem Samom Gamgeejem. Frodo je prodao Bag End Lobeliji Sackville-Baggins sa pričom da mu ponestaje novaca te da se namjerava preseliti u manji boravak smješten u Crickhollowu u Bucklandu. Frodo je krenuo na put 23. rijna, dan poslje svog pedesetog rođendana. U Woody Endu, hobiti su se sakrili od čudnovatog Crnog jahača koji je izlgedao kao da traži nešto. Frodo je osjetio želju da stavi Prsten ali to nije učinio. Sljedećom prilikom Crni Jahač je bio uznemiren od skupine vilenjaka koji su prolazili preko Shirea. Gildor Inglorion, vođa vilenjaka, pozvao je hobite da provedu noć u njihovom društvu. Gildor je cjenio Frodovo poznavanje vilenjačkog jezika i nazvao ga Prijateljom Vilenjaka. Isto tako predložio je Frodu da se čuva Crnih Jahača i da hitro nastave svoj put i to samo sa prijateljima kojima vjeruje. Na svom putu, Frodo se susreo i sa farmerom Maggotom nakon mnogo godina i bio je sretan kad je saznao da mu farmer i njegovi psi više ne žele zlo ali bio je zabrinut jer ga je jedan Crni Jahač bio tražio na Maggotovoj farmi. U Crickhollowu, Merry Brandybuck i Pippin Took iznenadili su Froda njihovim znanjem o njegovoj avanturi i njihovoj želji da krenu na put s njim. Frodo nije bio voljan voditi svoje prijatelje u opasnost ali prisjetio se Gildorovih riječi i prihvatio je ponudu. Hobiti su nastavili put sljedeći dan. Na istočnoj strani Stare Šume, hobiti su susreli Toma Bombadila. Tom je mogao vidjeti Froda kad je imao Prsten na sebi i sam Prsten nije imao učinka na njega. Hobiti su nastavili svoj put kroz močvare ali su se izgubili u magli. Frodo se našao u jednom od borrowa zajedno sa svojim prijateljima koji su ležali onesviješćeni na podu. Frodo je ponovno odoljevao da iskoristi Prsten i napao je jednog utvara koji je sezao prema njegovim prijateljima. Frodo je zatim pozvao Toma Bombadila u pomoć koji je i na kraju stigao. Četvorica hobita nastavila su svoj put prema Propetom Poniju u Breeju. U glavnoj sobi krčme, Frodu je prišao Šumar poznat kao Strider i upozorio ga da bi ga Pippinove priče o Bilbovoj oproštajnoj zabavi mogle dovesti u probleme. Frodo je pokušao omesti publiku tako što je skočio na stol i počeo pjevati ali poskliznuo se i pao je a Prsten mu je skliznuo na prst ćime je Frodo nestao. Ljudi su bili iznenađeni zbog toga a jedan poznat kao Bill Ferny pratio je njegovo ponašanje i vrlo ubrzo je napustio krčmu sa jednim od Južnjaka. Frodo i njegovi prijatelji su se povukli u svoje odaje. Uskoro su saznali da ih je Strider slijedio. Šumar je ponudio Frodu pratnju i čuvanje a potom je vlasnik krčme Barliman Butterbur predao Frodu Gandalfovo pismo kojeg je zaboravio poslati prije tri mjeseca. Pismo je otkrilo da je Strider Gandalfov prijatelj i da je njegovo pravo ime Aragorn. Frodo je na kraju pristao na ponuđenu ponudu. Krčma je bila napadnuta tokom noći ali hobiti su ostali na sigurnome zajedno sa Striderom. Sljedeći dan Strider je odveo hobite daleko u divljinu i prema Amon Sulu gdje su bili napadnuti od Nazgula 6. listopada. U njihovoj prisutnosti Frodo se nije mogao suzdržati da ne iskoristi prsten ali uspio im se suprotstaviti. Gospodar Nazgula je zabio Morgul nož u Frodovo rame ali Frodov otpor i pojava Stridera sa gorućim bakljama otjerali su na kraju Nazgule. Frodova je rana izgledala malena ali vrh noža ostao je u rani i postepeno se ketao prema Frodovom srcu. Frodo je postao teško bolestan dok su im Nazguli bili na petama. Na svom putu sreli su se sa vilenjačkim gospodarom Glorfindelom koji je postavio Froda na svog konja Asfalotha. Kako su se Nazguli približavali, Asfaloth je sa svom svojom brzinom odnio Froda u sigurnost Rivendella preko rijeke Bruinen. Frodo se probudio u Rivendellu 24. listopada i bio je iznanađen kad je ugledao Gandalfa. Froda je izliječio gospodar Elrond ali nastala rana je opterećivala Froda cijelo vrijeme dok je bio prisutan u Međuzemlju. Frodo se ponovno sastao sa Samom, Merryjem i Pippinom i bio je presretan kad je saznao da Bilbo živi u Rivendellu. 25. listopada Frodo je bio nazočan na Elrondovom Vijeću na kojem se trebalo odlučiti što će se desiti s Prstenom. Frodo se nadao da je njegova zadaća gotova ali ujedno je shvatio da nije i sam se dobrovoljno javio da će odnjeti Prsten u Mordor i tamo ga uništiti. Osam suputnika je bilo određeno da prati Froda: Sam, Merry, Pippin, Gandalf, Aragorn, vilenjak Legolas, patuljak Gimli i Boromir, sin Gondorski. Bilbo je darovao Frodu svoj mač Sting (Žalac) i košulju od mithrila te dana 25. prosinca Družina je napustila Rivendell i krenula prema jugu. Zbog nemogučnosti prolaska preko Maglenog Gorja, Družina je krenula putem kroz rudnike Morije. U Mazarbulovoj dvorani bili su napadnuti od orka i Frodo je prvi bio koji je napao pećinskog trola i zabio svoj mač u stopalo stvora. Međutim Frodo je bio priklan kopljem i svi su mislili da je mrtav ali ga je spasila Bilbova košulja od mithrila. Na mostu Khazad-Duma Frodov prijatelj i mentor Gandalf suočio se sa Balrogom ali pritom pao u ponor zajedno sa bićem tame. Družina je nastavila svoj put prema Lothlorienu, domu gospe Galadriel. Galadriel je testirala Frodovu odlučnost tako da mu je ponudila da pogleda u njeno Ogledalo. U toj viziji, Frodo je vidio starog čovjeka obučenog u bijelo koji je predstavljao Gandalfa, Bilba kako hoda po svojoj sobi u Rivendellu, grad na sedam nivoa, brod sa crnim jedrima sa kojeg je viorila zastava sa amblemom Bijelog Drveta Gondora, sivi brod koji plovi u izmaglicu i na kraju, Frodo je ugledao Sauronovo Oko kako ga traži. Galadriel je otkrila Frodu da je ona nositeljica vilenjačkog prstena Nenya i ukoliko bi Jedinstveni Prsten bio uništen, trojica Prstenja moći bi mogla izgubiti svoju snagu. Frodo je ponudio Prsten Galadriel ali ona se uspjela oduprijeti. Na odlasku iz Lothloriena Frodo je dobio na dar od gospe Bočicu ispunjenu svjetlom zvijezde Earendil. Družina je bila krenula prema jugu i Amon Henu. Tamo je Boromir pokušao uvjeriti Froda da donese Prsten u Gondor. Kada je Frodo odbio prijedlog, Boromir ga je napao i pokušao uzeti Prsten na silu. Frodo je u tom trenutku stavio Prsten i pobjegao na samo Prijestolje od kud je vidio da se rat sprema na svim stranama i da ga Sauronovo oko stalno traži. Dvije kule [uredi] U ovom trenutku, Frodo je odlučio krenuti prema Mordoru sam bez ikog od svojih suputnika. Međutim njegov prijetelj Sam mu se pridružio i inzistirao da krene na put s njim. U Emyn Muilu Frodo je susreo Golluma koji ih je slijedio još od Morije. Kada je ugledao ovog stvora, Frodo se sažalio nad njim vidjevši što je Prsten učinio sa stvorom. Bez obzira na činjenicu da je Frodo jednom rekao Gandalfu kako je žalio što Bilbo nije ubio Golluma dok je imao priliku, sad je poštedio Gollumov život. Ova je bila jedna od ključnih odluka koje su dovele do kranjeg uspjeha na tom putovanju i samog uništenja Prstena. Gollum se zakleo da će služiti Gospodaru Dragocijenog. Frodo je upozorio Golluma da će ga takvo obećanje oslijepiti. Frodo je izgledao odlučan i snažan dok se Gollum kotrljao pred njegovim nogama ali Prsten ih je velikim dijelom vezao zajedno. Gollum je vodio Froda i Sama kroz Mrtve Močvare gdje se Frodo suočio sa prizorima mrtvih lica ali Sam ga je uspio vratiti na njihov put. Kako su se približavali Mordoru, teret Prstena je postajao sve veći. Najgore od svega je bio osjećaj stalne prisutnosti Sauronovog Oka koji je mogao vidjeti kroz sve zaklone. Kada su hobiti stigli do Crnih Vrata vidjeli su da ne mogu dalje jer su bila neprolazna ali Frodo je bio odlučan. Gollum je molio Froda da ne ide tim putem jer postoji još jedan tajni način da dospiju u Mordor. Nakon puno razmišljanja Frodo je prihvatio Gollumov prijedlog. Frodo je prepoznao da je sudbina ovog stvora vezana uz Prsten i upozorio je Golluma da je Prsten prevrtljiv i da će pokušat iskrivit njegovo obećanje te na kraju ga i izdati. Frodo je rekao isto tako ukoliko će biti potrebno da će staviti Prsten na sebe i time Gollum neće biti u mogućnosti odoljeti bilo kojoj zapovjedi koju bi Frodo dao. Na svom putu kroz Ithilien, hobiti su se susreli sa Faramirom, Boromirovim bratom. Faramir je saznao da Frodo nosi Jedinstveni Prsten sa sobom ali se zakleo da ga neće htjeti uzeti za sebe već da će pomoći Frodu na njegovom putu. Gollum se bio skrivao u Zabranjenom Jezercu i Frodo je molio Faramira da poštede život stvora ali Gollum je mislio da ga je Frodo izdao time što su ga Faramirovi vojnici uhvatili. Povratak kralja [uredi] Hobiti su se rastali od Faramira i nastavili svoj put prema Mordoru sa Gollumom kao njihovim vodičem. Kako su bili prolazili Minas Morgul, Frodo je vidio Gospodara Nazgula kako vodi veliku vojsku u pohod na Gondor. Frodo je ponovno osjetio želju da stavi Prsten ali uspio se savladati. Tajni prolaz kroz kojeg je Gollum vodio hobite u biti je bila jazbina velikog pauka Shelobe. Frodo je koristio Galadrielinu Bočicu i svoj mač kako bi otjerao Shelobu ali ona ga je slijedila, ubola u vrat i time paralizirala sa svojim otrovom. U uvjerenju da je Frodo mrtav, Sam je odlučio nastaviti putovanje sam. Froda su odveli orci Gorbag i Shagrat u kulu Cirith Ungol gdje su ga mučili. Sam je došao u pomoć ali Frodo je okljevao jer je vjerovao da je Prsten oduzet te da je sve izgubljeno. Kada je Sam otkrio da je Prsten kod njega, Frodo je napao Sama i zgrabio mu Prsten. Frodo je odmah požalio zbog svojih postupaka prema svome prijatelju shvačajući da moć Prstena jaća. Kako su Frodo i Sam prolazili preko ravnice Gorgorotha, Frodo je osjetio kako ga Prsten vuče dolje i da je njegov um prožderan od ovog tereta. Na kraju, kada Frodo više nije mogao hodati, Sam ga je nosio na svojim leđima. Gollum ih je tada bio iznenadno napao i Frodo mu se suprotstavio sa iznenađujućom snagom kako bi spriječio da mu uzme Prsten. Kada se Gollum povukao Frodo je nastavio prema Sammath Nauru, glavnom ulazu u Orodruin dok je Sam ostao otraga. Kada je došao do svog cilja Frodo se više nije mogao suprotstaviti Prstenu i odbio ga je uništiti. Gollum je tada bio ponovno napao Froda nakon što mu je bio život pošteđen i odgrizao mu je prst na kojem se nalazio Prsten. U svom veselju Gollum je pao u vatreni ponor i time Prsten je bio uništen Frodo i Sam su bili spašeni iz ruševina Mordora od strane Gandalfa i Orlova dok im je Aragorn izliječio rane. Obojica su bili proglašeni herojima od Vojske Zapada. Na Aragornovoj krunidbi, Frodo je nosio krunu Gondora. Kraljica Arwen je kasnije dala Frodu bijeli dragulj kako bi mu olakšala teret njegovih rana i sjećanja i rekla mu ukoliko bol postane neizdrživa, da slobodno može uzeti njezino mjesto na brodu koji plovi prema Zapadu zajedno sa vilenjacima. Hobiti su se vratil kući i našli su Shire zauzetim od ljudi koji su bili navodno pod zapovjedništvom Lotha Sackville-Bagginsa. Dok su trojica njegovih prijatelja otjerali uljeze, Frodova glavna preokupacija je bila da niti jedan hobit ne bude ubijen. U Bitci kod Bywatera, Frodo nije posezao za mačem i osigurao je da nitko od onih koji su se predali ne bude ubijen. U Bag Endu, Frodo je pronašao čarobnjaka Sarumana koji je bio i pravi vođa uljeza. Frodo se nadao da će spasiti Lotha jer je znao da je hobit bio prevaren od Sarumanovih sluga ali Lotho je već bio mrtav. Frodo je poštedio Sarumanov život i nakon što ga je pokušao čarobnjak ubiti. Saruman je rekao kako je Frodo odrastao i zvao ga mudrim i okrutnim. Frodo je prihvatio imati dužnost zamjenika gradonačelnika sve dok se Will Whitfoot nije oporavio od njegovog pritvora. Njegova jedina dužnost je bila da vrati Širife na njihove stare funkcije i brojke. Frodova glavna preokupacija tokom ovog vremena bilo je pisanje događaja u Crvenu Knjigu koja su se dogodila tokom Bitke za Prsten. Dok su se trojica njegovih prijatelja uspješno vratila svojim prijašnjim životima i bili slavljeni kao heroji, Frodo nije mogao pronaći mir u Shireu. Fizički on se izmjenio i nije više bio onaj isti zdepasti hobit sa crvenim obrazima koji je napustio Shire prije godinu dana. Gandalf i Sam su primjetili tinjajuču svjetlost kako blago isijava iz Froda i Samu je on izgledao star ali i lijep. Frodo se razbolio na svakoj godišnjici svog susreta sa Gospodarom Nazgula i sa Shelob. Isto tako osjećao je veliku krivnju što nije mogao uništiti Prsten jer ga je njegova strast zavela da zadrži Prsten za sebe na samome kraju. Frodo je odlučio da jedini način da se riješi ovih muka je bilo da napusti Međuzemlje zauvjek. 29. rujna 3021. godine, Frodo zajedno sa Samom stižu u Sive Luke gdje su ih Merry i Pippin već čekali. Frodo se pozdravio sa svojim prijateljima i ukrcao na brod zajedno sa Bilbom i vlasnicima Triju Vilenjačkih Prstena: Gandalfom, Galadriel i Elrondom. Brod je konačno zaplovio prema Besmrtnim Zemljama. Besmrtne Zemlje su se nalazile zapadno od Međuzemlja. U tim zemljama živjeli su Valari i mnoštvo vilenjaka. Smrtnicima nije bio dopušten dolazak u ove Zemlje ali zbog tereta kojeg su nosili, Frodo i Bilbo su dobili to odobrenje. Galadriel se molila Valarima da omoguće Frodu prolazak na Zapad a kraljica Arwen je zamolila Gandalfa da apelira za Froda s obzirom da je čarobnjak bio jedan od izaslanika Valara. Frodova konačna sudbina nije bila nigdje zabilježena ali vjerovalo se da je ostatak svog života Frodo proveo na otoku Tol Eressea koji se nalazio u blizini same obale Amana gdje je bio Valinor. Frodo je bio smrtnik i takav je i ostao. Na kraju je on i umro ali nije zabilježen datum njegove smrti. Sam Gamgee, posljednji od Nositelja Prstena dobio je dozvolu da zaplovi prema Besmrtnim Zemljama 61. godine četvrtog doba. Vjeruje se da su se njih dvojica ponovno susrela prije njihove smrti. wikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 5 Avg - 22:46 | |
| Gandalf Gandalf je bio jedan od starijih čarobnjaka koji su bili poslani u Međuzemlje kako bi pružali otpor Sauronu. Tijekom svojih dvije tisuće godina boravka u Međuzemlju, Gandalf je počeo razumijevati način življenja tih stanovnika, pogotovo hobita. Gandalf je konstantno radio na planovima koji će kontrirati samome Sauronu i on sam je pokrenuo lanac događaja koji su na kraju rezultirali padom Gospodara Tame. Gandalf je bio jedan od Maiara, utjelovljenja koji su bili na usluzi Valarima. Kada je živio u Besmrtnoj zemlji bio je poznat pod imenom Olórin i ubrajao se među najmudrije Maiare. Nekad je znao šetati među vilenjacima, neprimjetno ili kao jedan od njih, te su međusobno dijelili stečene mudrosti. Većinu svog vremena Olorin je proveo u Lorienu - vrtovima po kojima je šuma Lothlorien u Međuzemlju dobila ime. Olórin je također često posjećivao Niennu u njezinome domu na dalekom zapadu. Bilo je rečeno da se Olórin od nje naučio sažaljevanju i strpljenju. Međutim, ime Olórin najviše se povezivalo s Valarima Manweom i Vardom - oni su bili ti koji su poslali Olórina u Međuzemlje oko 1000. godine Trećeg doba. Maiari koji su bili poslani od Valara u Međuzemlje dobili su formu starijih ljudi i bili su poznati kao Istari, odnosno Čarobnjaci. Njihova zadaća je bila da pomognu stanovnicima Međuzemlja u bitci protiv Saurona, ali bez da traže moć i dominaciju za sebe. Olórin je bio posljednji od pet čarobnjaka koji su stigli u Sive luke na sjeverozapadu Međuzemlja. Tamo mu je Círdan predao Naryu, jedan od Tri Prstena vilenjaka, uz objašnjenje da ga čekaju teška iskušenja te da će mu Prsten pomoći u nastojanjima. Narya je, naime, imao moć zapaliti vatru u srcima ljudi u teškim vremenima. Među ljudima Olórin je bio poznat kao Gandalf Sivi, a vilenjaci su ga nazivali još i Mithrandir. Putovao je po cijelom Međuzemlju, bez određenog doma. Izgled su mu definirali duga bijela brada i čupave obrve, a nosio je plavi šešir, srebrnu maramu i sivi ogrtač. Oko 1100. godine Trećeg doba, Čarobnjaci i vrhovnici vilenjaka otkrili su da je neka zla nadmoć izgradila utvrdu na Dol Gulduru u Mrkodolu i smatrali su da bi mogao biti jedan od nazgula. Međutim, Sjena koja je padala na šumu je rasla, i oko 2060. godine smatrali su da bi to mogao biti sam Sauron, koji je pao krajem Drugog doba, odnosno da je ovo bio njegov povratak. Gandalf je otišao do Dol Guldura u 2063. godini da istraži što se događa, ali Sauron bježi i skriva se na Istoku. Razdoblje Budnog mira trajalo je do 2460. godine Trećeg doba kada se Sauron vratio s većom snagom u Dol Guldur. Tri godine kasnije osniva se Bijelo Vijeće sastavljeno od vodećih čarobnjaka i vilenjaka tog doba. Vođa Bijelog Vijeća je bio Saruman koji je bio na čelu svih čarobnjaka. Galadriel je predložila da Gandalf bude vođa vijeća, ali Gandalf je to odbio jer se nije htio nadmetati ni za što drugo osim njegove glavne zadaće u Međuzemlju. Gandalf se potom, maskiran, vratio u Dol Guldur 2850. godine, i pronašao Thraina, oca Thorina Hrastoštita, u tamnici. Thrain je prije svoje smrti predao Gandalfu kartu Usamljene planine i ključ Erebora. Kasnije Gandalf saznaje da je zlo u Dol Gulduru uistinu Sauron, i pokušava požuriti Bijelo Vijeće da nešto poduzmu, ali Saruman se tome usprotivi. Bez obzira na odluku vođe Vijeća, Gandalf je bio zabrinut Sauronovom prisutnošću. Strahovao je da bi zmaj Smaug, koji je uzeo Usamljenu planinu od patuljaka, mogao biti iskorišten kao Sauronovo oruđe da unese nemir i razaranje na sjeveru, te omogućiti Sauronu da napadne sam Rivendell i Lothlorien. Igrom slučaja jednog dana u ožujku 2941. godine, Gandalf se susreće s Thrainovim sinom Thorinom Hrastoštitom u mjestu Bree. Thorin je htio preoteti natrag Usamljenu Planinu od Smauga, i Gandalf je ugledao mogućnost da oslobode sjever od zmajeve opasnosti, te su zajedno razvili plan. Thorin je okupio grupu od dvanaest patuljaka dok je Gandalf odabrao jednog hobita kao četrnaestog člana grupe. Ovo je bila jedna od ključnih odluka koje su vodile do pada Saurona. Gandalf je bio specifičan među svim Vodećima zbog svojeg interesa prema hobitima. Nije poznato kad je prvi puta stigao u Shire, ali pojavljivao se tamo s vremena na vrijeme i najviše je bio poznat hobitima zbog svojeg vatrometa. Isto tako smatra se odgovornim što je dao inspiraciju tamošnjim mladima da se upute na svoje vlastite avanture. Gandalf je stigao u pomoć hobitima tokom zime 2911. godine i biva iznenađen njihovom hrabrošću. Isto tako, primijetio je da se hobiti znaju pritajiti i takoreći proći nezamijećeni ukoliko je trebalo, osobina koja bi bila vrlo korisna za šuljanje u zmajevu špilju. Hobit kojeg je Gandalf odabrao za ovu avanturu bio je Bilbo Baggins. Gandalf je poznavao i divio se Bilbovoj majci Belladonni Took, i uvijek je smatrao Bilba mladim znatiželjnim hobitom. Međutim, kada je čarobnjak stigao u Vrećasti vijenac jednog jutra u kasnom travnju 2941. godine, suočio se s činjenicom da Bilbo više nema interesa za nove avanture kako je prije pokazivao. Ipak Gandalfovoj mudrosti nikad kraja i kako bi izveo svoj plan, čarobnjak označiva Bilbova ulazna vrata znakom kradljivca koji traži posao - tako je u biti rekao patuljcima. Trinaest patuljaka stiglo je slijedeće jutro na vrijeme za čaj u Bilbovo zdanje. Thorin nije bio zadovoljan Gandalfovim izborom i to mu je rekao kasnije u noći. Međutim Gandalfov snažni osjećaj da Bilbo mora krenuti na ovo putovanje nije ga napustio i stajao je čvrsto uz svoju odluku i na kraju je Thorin popustio. Sljedeće jutro, 27. travnja, Gandalf šalje Bilba da se uputi na putovanje prema Usamljenoj Planini. Kada su Bilba i patuljke uhvatili trolovi Tom, Bert i William, Gandalf ih je prevario i naveo u prepirku kako da skuhaju svoj ulov. Prepirali se oni sve dok sunce nije izašlo i pretvorilo ih u kamen. U pećini trolova, Gandalf je pronašao mač Glamdring, koji je nekad davno pripadao kralju Gondolina. Gandalf je potom vodio grupu prema Rivendellu gdje je Elrond pokazao zapise na karti Usamljene planine. Nakon kraćeg odmora, grupa se uputila prema Maglenom gorju. Na putu, za vrijeme oluje, patuljke i Bilba hvataju orci. Gandalf je uspio izbjeći otmicu i kasnije im je stigao u pomoć. Nakon što su izašli na istočnom dijelu Maglenog gorja, shvatili su da Bilbo više nije s njima. Na njihovu sreću, Bilbo se pojavljuje uskoro, ali nije želio otkriti kako je uspio pobjeći - što je pobudilo Gandalfovu sumnju. Kada je Bilbo prvi put spomenuo Prsten koji je pronašao, objasnio je da će mu ga Golum dati ukoliko pobijedi u igri zagonetki - što je i bilo učinjeno. Na kraju je Gandalf uspio izvući istinu iz Bilba, i smetalo ga je što mu je hobit lagao - što je naravno bilo u suprotnosti njihovoj prirodi. Tek godinama kasnije Gandalf shvaća koliko je ozbiljno bilo pitanje oko Bilbovog prstena. Kada su Thorin i grupa nastavili svoje putovanje bili su napadnuti od vargova. Gandalf je družinu prisilio da se popne na drveće, odakle su ih spaili orlovi. Gandalf je zatim vodio družinu do kuće Beornove na rubu Mrkodola, gdje ih je na kraju i napustio jer je imao hitan zadatak na jugu. U kasno ljeto 2941. godine, Bijelo Vijeće se ponovno sastaje te Gandalf opet urgira da se nešto poduzme protiv Saurona. Ovaj put Saruman je pristao i Bijelo Vijeće je napalo Dol Guldur - ali Sauron na vrijeme bježi. Gandalf se potom vraća na sjever i dolazi do Usamljene planine gdje saznaje da je Smaug mrtav, ali da su patuljci zaglavljeni u planini dok je vojska ljudi i vilenjaka čekala vani. Jedne noći Bilbo je izašao iz planine s Arkenstoneom kojeg je predao čelnicima ljudi i vilenjaka kao znak dobre volje da se izbjegne sukob. Gandalf je bio zadivljen hobitom i njegovim pokušajem diplomacije, ali napetost nije bila riješena sve do trenutka dok ih orci nisu napali. Na Gandalfov nagovor patuljci, ljudi i vilenjaci su krenuli u bitku protiv njih. Nakon Bitke pet vojski, Gandalf je putovao s Bilbom natrag u Shire. Na svom putu zastali su u Rivendellu gdje su Gandalf i Elrond razgovarali o napadu na Sauronovu utvrdu u Mrkodolu. Nepoznato Gandalfu i Bijelom Vijeću, Sauron je bio pripremljen za napad i pobjegao je u Mordor gdje ga je dočekalo devet nazgula. 2951. Sauron se otkriva svima i započinje obnova kule Barad-dur. Bijelo Vijeće se ponovno sastaje i raspravlja o Sauronovim pokušajima da pronađe Prsten koji je sadržavao veliki dio njegove moći. Saruman, koji je poznavao Prstene Moći, uvjerio je Vijeće da je Prsten pao prije dugo vremena u rijeku Anduin i da ga je ta rijeka odnijela daleko u more gdje Sauron nikad neće pronaći ono što traži. Gandalf je prihvatio mudrost vrhovnika, ali ostao je nemiran. Nastavio je svoje posjete Bilbu i primijetio je da hobit uopće nije ostario kako su godine prolazile. To povezano s činjenicom da je Bilbo lagao o svojem susretu s Gollumom zabrinulo je Gandalfa. Pribojavao se da taj prsten nije moćniji nego što on misli. U nadi da sazna kako je Gollum došao do prstena, Gandalf je postavio zamke za stvora. Gollum se pojavio s Maglenog gorja i njegov put je vodio kroz Mrkodol do Erebora i natrag. Vilenjaci su slijedili Golluma ali su mu izgubili trag nakon što je krenuo prema jugu. Gandalf je tada odustao od lova na Golluma i nije mogao si oprostiti što ga nije uhvatio prijenego ga je zrobio Sauron. U rujnu 3001. godine Trećeg doba, Gandalf se vraća u Shire na proslavi Bilbovog 111. rođendana. 22. rujan je također bio rođendan Bilbovog nasljednika Froda. Gandalf je došao kako bi predstavio svoj vatromet na toj zabavi i da otprati svog starog prijatelja Bilba koji je planirao napustiti Shire nakon zabave. Gandalf nije bio oduševljen činjenicom da je Bilbo iskoristio svoj čarobni prsten kako bi nestao ispred očiju posjetitelja ali još više ga je iznenadilo Bilbovo ponašanje nakon toga. Kada je došlo vrijeme da ostavi prsten za Froda, Bilbo je odbio to učiniti. Postao je odjednom ljut na Gandalfa i nazivao je Prsten "Dragocjenim" kako je nekad to činio i Gollum. Na kraju, Gandalf je uspio pomoći svom prijatelju da ostavi Prsten iza sebe i Bilbo se osjećao kao da je težak teret bio maknut s njegovih leđa. Gandalf je međutim postao izrazito zabrinut. Bojao se da Bilbov prsten nije Prsten koji pripada Sauronu i odlučio je da mora saznati više o njegovom podrijetlu. Gandalf je zatim pozvao Aragorna, graničara sa Sjevera i ujedno potomka Isildura. Prvi put su se sastali 2956. godine i poslje toga Gandalf i Aragorn su ostali prijatelji. Aragorn je predložio da nastave lov na Golluma i to je učinjeno narednih nekoliko godina, no bez velikog uspjeha. Gandalf zatim posjećuje Minas Tirith, tražeći informaciju o Sauronovom padu i o Isilduru samome koji je odrezao prsten sa Sauronove ruke. Denethor, namjesnik Gondora, nije baš previše dragovoljno ustupio pristup arhivama jer nije vjerovao čarobnjaku. Denethorov sin Faramir je bio drugačijeg mišljenja i htio je što više naučiti od Gandalfa. 3017. godine Gandalf se ponovno vraća u Minas Tirith sjećajući se Sarumanovih rijeći da je prsten imao određene znakove na sebi. Na kraju Gandalf pronalazi zapis napisan od samog Isildura koji opisuje što se vidi na prstenu kada Prsten dođe u dodir s vatrom. Gandalf isto tako saznaje da je Aragorn uspio uhvatiti Golluma i kreće na put prema Mrkodolu. Saznaje da je prsten bio pronađen nedaleko od polja gdje je Isildur poginuo. Isto tako saznaje da je Gollum nekad bio hobit po imenu Sméagol koji je ubio svog prijatelja Déagola kako bi zadržao prsten za sebe i nakon toga se sakrivao u Maglenom gorju petsto godina prije nego što ga je Bilbo susreo. U travnju 3018. godine, Gandalf se vraća u Shire i priča Frodu o njegovim sumnjama. Na kraju Gandalf vrši konačan test i baca Prsten u vatru koji na kraju otkriva zapise potvrđujući da je to uistinu Prsten Gospodara Tame. Frodo je ponudio prsten Gandalfu ali ovaj je to odbio iz straha da bi ga učinio premoćnim i strašnim. Gandalf je zatim rekao Frodu da će učiniti što najbolje može ali da odluka leži na njemu samome. Kada je Frodo dobrovoljno pristao da nosi Prsten van iz Shirea kako bi spasio svoj dom od Sauronovog bijesa, Gandalf je bio zadovoljan ali ujedno i iznenađen tom istom odlukom. 1. svibnja, Gandalf se sastaje s Aragornom i informira ga o njegovom planu. Krajem lipnja saznajući vijesti o nadolazećem ratu, Gandalf se sastaje s čarobnjakom Radagastom smeđim. Radagast je ispričao Gandalfu da ga je Saruman poslao kako bi mu donio vijesti - da su devet Nazgula krenuli put Shirea u potragu za Prstenom. Gandalf je potom odlučio posjetiti Sarumana, ali prije toga je obavijestio Radagasta da upozori ptice i životinje da tragaju za novostima te da ih donesu u Isengard ukoliko je potrebno. Gandalf je zatim proveo noć u Propetom poniju gdje je vlasniku ostavio poruku za Froda - da napusti Shire. Na kraju ta poruka bila je zaboravljena i nikad nije bila dostavljena. Kada je Gandalf stigao u Isengard saznaje da je Saruman postao korumpiran te da želi moć. Saruman predlaže Gandalfu da ujedine snage sa Sauronom ili da uzmu Prsten za sebe. Kada je Gandalf odbio, Saruman ga je, nakon borbe, ostavio na vrhu Orthanca. Odatle je Gandalf vidio da je Saruman uništio vrtove Isengarda, i zamijenio ih strojevima i vojskom orka. 18. rujna Gwaihir dolazi u Isengard noseći vijesti o Gollumovom bijegu iz Mrkodola. Orao je zatim spasio Gandalfa i odnio ga do Edorasa u Rohanu. Tamo Gandalf otkriva da je kralj Theoden pao pod Sarumanov utjecaj. Theoden nije slušao Gandalfova upozorenja i na kraju ga je zamolio da uzme konja te da odlazi. Gandalfov odabir je bio Shadowfax s kojim je jahao prema sjeveru svom brzinom. U Hobbitonu 29. rujna Gandalf saznaje da je Frodo napustio Vrećasti vijenac prije manje od tjedan dana. Slijedeći dan pronalazi Frodovu kuću uništenu. Međutim, kad je stigao u Bree bio je presretan saznajući da je Frodo otišao iz mjesta zajedno sa Aragornom. 3. listopada na vrhu Amon Sul, Gandalf pronalazi devet nazgula koji su čekali na njega i držali ga u klopci. Bljeskovi svjetlosti i vatre mogli su se vidjeti miljama daleko te noći usred njihove bitke. U zoru sljedećeg jutra, Gandalf bježi i nada se da će maknuti nazgule što dalje od Froda. Gandalf dolazi u Rivendell 18. listopada i saznaje da je vilenjak Glorfindel već krenuo u potragu za Frodom. 25. listopada, Elrondovo Vijeće se sastaje kako bi donijeli odluku što učiniti s Prstenom. Gandalf je ispričao Vijeću kako je saznao o tom Prstenu i o Sarumanovoj prijevari. Odluka je pala da se Prsten odnese u Mordor gdje će biti uništen. Gandalf je tvrdio kako je to zadnja stvar na koju bi Sauron posumnjao. Frodo se dobrovoljno prijavio kao nositelj Prstena i Gandalf je rekao kako će mu se pridružiti. Pridružuju mu se i Aragorn, vilenjak Legolas, patuljak Gimli, Boromir, sin Denethorov i, naravno, Sam Gamgee, njegov vjerni pratilac. Isto tako Gandalf je nagovorio Elronda da dopusti Merryju i Pippinu da budu članovi ove Družine jer je smatrao da prijateljstvo i lojalnost moraju stajati ispred mudrosti i moći. Tako je nastala Prstenova družina. Devet članova napušta Rivendell 25. prosinca. Družina na svom putu preko Maglenog gorja nije mogla proći zbog mećave koju je izazvao Saruman, te Gandalf predlaže put kroz rudnike Morije. Aragorn se usprotivljuje tome jer je osjećao opasnost za Gandalfa u Moriji, ali na kraju prihvaća Gandalfov prijedlog. 13. siječnja kod zapadnih vrata Morije Gandalf pokušava sve moguće izreke kako bi otvorio vrata ali na kraju saznaje da je Merry bio najbliži odgovoru jer je tražena riječ već bila upisana u zapisu nad vratima. Gandalf je prije išao ovim putem i tako je bio u stanju voditi Družinu kroz tunele. 15. siječnja Gandalf pronalazi Knjigu Mazarbula, zapise Balinovih neuspjelih pokušaja da preotme Moriju od orka. Samo što nije završio sa zadnjim retkom zapisa bubnjevi su se oglasili i družina biva napadnuta. Borili su se protiv orka i zatim pobjegli kroz istočna vrata prostorije pri čemu je Gandalf pokušao zaključati vrata za sobom koristeći svoju magiju ali osjetio je da ima neka veća moć s druge strane vrata i to ga je koštalo mnogo snage. Na mostu Khazad-duma, Gandalf se suočio licem u lice s tim zlom. Bio je to balrog, stvor sačinjen od sjene i vatre. Gandalf je naredio svojim prijateljima da bježe dok se on suočio s balrogom. Gandalf je razbio balrogov mač Glamdringom, pri čemu je balrog skočio na most. Aragorn i Boromir su pokušali priskočiti u pomoć ali Gandalf je razbio most pod Balrogovim nogama i ovaj je pao u ponor. Međutim, balrogov bič omotao se oko Gandalfa i odvukao ga sa sobom u ponor dok su njegovi prijatelji bespomoćno gledali. Ponor je bio dubok i Gandalf je padao zajedno sa balrogom, opaljen njegovom vatrom, sve dok nisu završili u podzemnom jezeru. Balrogova vatra je bila ugašena, ali nastavio se boriti protiv Gandalfa duboko ispod korijena planine pa sve do njezinog vrha Silvertine gdje je konačno Gandalf bacio balroga niz stijene same planine. Gandalf je tada pao u tamu izvan vremena i misli. Kao Gandalf Sivi on je umro ali s obzirom da se žrtvovao dobrovoljno i time postavio svoju sudbinu u ruke veće moći, Eru ga je poslao natrag u Međuzemlje da dovrši svoj zadatak. Postao je Gandalf Bijeli, veći u mudrosti i snažniji u moći. Gandalf se probudio gol na vrhu Silvertine od kud ga je ponovno spasio Gwaihir i odnio ga u Lothlorien gdje ga je gospa Galadriel obukla u bijelo. Gandalf je osjetio Frodovu bitku da se prikaže Sauronovom oku na Amon Henu. Čarobnjak se konfrontirao sa Gospodarom Tame sve dok Frodo nije bio u stanju preuzeti kontrolu nad sobom i skinuti prsten. Umoran od te konfrontacije, Gandalf je lutao u mislima neko vrijeme. 1. ožujka Gandalf se ponovno sastaje sa Aragornom, Legolasom i Gimlijem na rubu šume Fangorn. Uvjerio je tri lovca da su Merry i Pippin na sigurnom s Drvobradašem i rekao im kako se sad moraju usredotočiti na Sarumana i njegov plan da napadne Rohan. Gandalf je potom prizvao Shadowfaxa te su odjahali u Meduseld, prijestolnicu kralja Theodena. Theoden je bio pod dubokim utjecajem svog savjetnika Gríme Gujoslova koji je bio Sarumanov sluga. Gandalf se suočio s Grímom i otkrio se kao Gandalf Bijeli te prisilio Theodena da se oslobodi od zla i bijede. Theoden je slušao njegove riječi i uzimajući svoj mač ponovno u svoje ruke preuzeo vodstvo nad svojom zemljom. Theoden je prihvatio Gandalfov savjet da odmah krenu u rat protiv Sarumana. Na svom putu do Isengarda susreli su izvidnika koji im je rekao da je Sarumanova vojska prošla rijeku Isen. Gandalf je zatim rekao Theodenu da vodi svoje ljude u Helmovu guduru i da će se ponovno susresti tamo. Gandalf je zatim hitro odjahao. Sakupio je preživjele iz Bitke na Isenu i poslao nekolicinu tih ljudi da se sastanu sa Éomerom, dok je ostalima naredio da zakopaju mrtve i slijede Elfhelma u Edoras. Gandalf je zatim odjahao u Isengard gdje su enti držali Sarumana da ne pobjegne. Pippin je bio iznenađen njegovom posjetom, ali Gandalf je bio u žurbi jer deset tisuća orka se približavalo Helmovoj guduri. Gandalf je rekao Drvobradašu da je mnogo jahača već u lovu na Sarumanovu vojsku, te je Drvobradaš pristao da pošalje pomoć. Gandalf je potom krenuo u potragu za Éomerom. Gandalf i Éomer stigli su u bitku u zoru 4. ožujka s tisuću vojnika. Kako je Bijeli Konjanik vodio napad, divljaci su se predali a orci su pobjegli u šumu Huorna koja se uzdigla u noći i nikad više nisu bili viđeni poslje toga. Slijedeći dan Gandalf i Theoden su krenuli prema Orthancu na razgovor sa Sarumanom. Saruman je pokušao uvjeriti nazočne kako je nepravedno postupano prema njemu ali nije mu uspjelo. Gandalf otkrivajući Sarumanu svoju novu titulu i moć Gandalfa Bijelog, razbio je njegov štap i izbacio ga iz reda čarobnjaka i Bijelog Vijeća. Nakon toga Gríma je bacio palantír s Orthanca i Pippin ga je uzeo u ruke ali Gandalf je ubrzo preoteo kuglu od hobita. Kasnije dok su kampirali u Dol Baranu, Pippin je uzeo palantír od Gandalfa koji je spavao. Mladi hobit je pogledao u palantír i bio je suočen sa Sauronom koji je zahtijevao da sazna tko je on. Gandalf se probudio kada je Pippin zajecao i vratio hobita natrag iz transa. Kada je Pippin objasnio što je vidio, Gandalf je shvatio da je Sauron mislio da je Nositelj Prstena sam Pippin i Sarumanov zarobljenik. Nakon što je krilati nazgul preletio iznad kampa, Gandalf je uzeo Pippina sa sobom i svom brzinom su krenuli prema Minas Tirithu. Gandalf i Pippin stižu u Minas Tirith 9. ožujka gdje imaju audijenciju s Denethorom, namjesnikom Gondora. Denethor je ispitivao Pippina o smrti njegovog sina Boromira. Gandalf je primijetio da Denethora najviše zanima misija Družine, i tko je taj netko višeg ranga koji je vodio grupu iz Morije, a ne njegov sin. Slijedeći dan, Denethorov drugi sin Faramir se vraća u Minas Tirith, ali biva napadnut od strane pet krilatih nazgula. Gandalf zatim jaše u pomoć i tjera nazgule magijom. Faramir objašnjava kako je vidio Froda i Sama i da su krenuli prema Cirith Ungolu, te da ih je vodio Gollum. Gandalf je bio zabrinut, ali isto tako osjećao je nadu za uspjeh pogotovo sada kad je Sauronova pozornost bila usmjerena na Gondor. Denethor je bio ljut što njegov sin više sluša savjete Gandalfa nego njegove i šalje Faramira da drži obranu kod prijelaza rijeke. Međutim Sauronove snage su prevelike a vodi ih Gospodar nazgula koji unosi strah u srca branitelja. Faramir je bio prisiljen povući se. Gandalf kreće njemu u pomoć, ali Faramir odlučuje da ostane na začelju, pa na kraju biva teško ozlijeđen. Denethor je očajavao i ostao je uz krevet svoga sina dok je Gandalf preuzeo vodstvo u obrani Minas Tiritha. Neprijateljske snage probile su vrata grada i Gospodar nazgula je pokušao ući, ali Gandalf se suočio s njime i nije mu dao prolaz. U tom trenutku pijetao se oglasio kako je došla zora novog dana, i zvuk rogova se čuo u daljini - to su rohanski jahači dolazili u pomoć. Rohanci su mnogo pomogli ljudima iz Gondora, koji su bili na izmaku snaga. Nakon toga Pippin je rekao Gandalfu kako Denethor sprema pogrebnu lomaču za svog sina koji je još bio živ. Gandalf je morao odabrati između lova na Gospodara nazgula i spašavanja Faramira. Slijedio je na kraju Pippina do Kuće namjesnika od kud je uzeo onesviješteno Faramirovo tijelo i odnio na sigurno uz pomoć vojnika Beregonda Poslije Bitke na pelennorskim poljima, vođe su se sastale kako bi odlučile svoj slijedeći korak. Gandalf im je savjetovao da pobjeda ne može biti dobivena oružjem i da najbolje što mogu učiniti je omesti Sauronovu pozornost te dati šansu Nositelju Prstena da ispuni svoj zadatak. 25. ožujka zajedno s vođama Zapada kreću prema Crnim dverima gdje se sastaju sa Sauronovim izaslanikom koji im pokazuje Frodovu košulju od mithrilla i zahtijeva da se predaju ukoliko žele vidjeti svog prijatelja živog. Bez obzira na sve činjenice Gandalf je to odbio i time je započela bitka kod Morannona sa Sauronovim snagama. Nakon uništenja Prstena Gandalf poziva ponovno Gwaihira kako bi spasili Froda i Sama iz ruševina Mordora. Gandalf je bio kraj Frodovog kreveta kad se ovaj probudio. Aragorn je zamolio Gandalfa da on bude taj koji će ga okruniti za kralja jer ga je smatrao glavnim pokretačem Sauronovog pada. Poslije krunidbe, Gandalf se pridružio hobitima na njihovom putu kući. Osjetio je da je Frodo u boli, ali kada ga je Frodo upitao gdje će naći mir Gandalf nije odgovorio. Gandalf se rastao od hobita u Breeju kako bi posjetio Toma Bombadila. Rekao im je kako će biti problema u Shireu, ali da se sami moraju suočiti s time. Odlazak iz Međuzemlja Gandalfov zadatak u Međuzemlju je bio dovršen. Od svih Istarija poslanih tamo, on je bio jedini koji je uspio u tom zadatku: da pomogne slobodnim ljudima u njihovoj borbi protiv Saurona bez da traži moć za samog sebe. Bilo je njegovo vrijeme za povratak u Besmrtnu zemlju i 29. rujna 3021. godine odlazi u Sive luke gdje susreće Elronda i Galadriel. Frodo je također bio tamo jer je dobio mjesto na brodu koji plovi prema Zapadu, gdje će naći ozdravljenje od svojih rana. Bilo je vjerojano da je Gandalf, kao izaslanik Valara, odobrio ovu želju kraljice Arwen. Nakon toga brod je zaplovio prema zapadu od kud je Gandalf i stigao i posilje toga nikad više nije bio viđen u Međuzemlju. wikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 5 Avg - 22:57 | |
| Boromir Boromir je sin Denethora II. i žene mu Findulias iz Dol Amrotha. Rođen je 2978 godine 3. doba. Imao je brata Faramira te iako je otac više volio Boromira, njih dvojica su uvijek bili u prisnim odnosima. Kako mu je otac bio kralj Gondora on je postao njegov kapetan. Bio je veliki domoljub, ponosan, karizmatičan i snažan. Pobijedio je Saurona u mnogo bitaka. Išao je u Rivendell da bi dobio Jedan prsten za obranu Gondora, no kad ga nije dobio postao je član Prstenove družine. Boromir je kod Parth Galena želio uzeti prsten za sebe no Frodo je uspio pobjeći. Da bi se iskupio hrabro je napadao orkove da bi obranio Merryja i Pippina te poginuo. wikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 5 Avg - 23:03 | |
| Smeagoll (Golum)On je bio od naroda sličnog Hobitima. Kada je njegov prijatelj Deagol upecao Jedinstveni Prsten, Golum ga je ubio da bi došao do njega. Zatim je pobjegao u planine i tamo se skrivao mnogo godina. Prsten mu je podario neobično dug život. 500 godina mu je trovao um. Kada je prsten na kraju Golumu ukrao hobit Bilbo Baggins, on je krenuo da traži svoj dražesni Prsten. Nakon što su ga zarobili u Mordoru i izvukli informacije od njega pustili su ga, ali je on pratio Družinu Prstena. Bio je vodič Frodu i Samu i, iako je izgledalo da ga Frodo kontroliše, on je živio od izdaje. Kada je Frodu oteo Prsten u grotlu Planine Usuda, on je sa Prstenom moći slučajno pao u lavu. I tako se istovremeno završio život Goluma i Jedinstvenog Prstena. wikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Tolkinove priče Čet 15 Dec - 19:33 | |
| Džon Ronald Ruel Tolkin Džon Ronald Ruel Tolkin (engl. John Ronald Reuel Tolkien; 3. januar 1892 — 2. septembar 1973) je bio profesor anglosaksonskog jezika na Oksfordskom univerzitetu u periodu od 1925. do 1945. godine, kao i profesor engleskog jezika i književnosti, takođe na Oksfordu, od 1945. do 1959. godine. Bavio se pisanjem epske fantastike, fantastike uopšte i poezije tokom celog života, i kroz njih je doživeo međunarodnu slavu. Van naučnih krugova, najpoznatiji je kao autor romana „Gospodar prstenova”, zatim njegovog prethodnika, „Hobita”, kao i velikog broja posthumno izdatih knjiga o istoriji zamišljenog sveta zvanog Arda, najviše jednog njenog kontinenta, Srednje zemlje, gde se odigrava radnja ova njegova dva najpoznatija romana. Velika popularnost i uticaj ovih dela su ustoličila Tolkina kao oca žanra moderne epske fantastike. Što se tiče naučnih krugova, bio je cenjeni leksikograf i stručnjak za anglosaksonski i staronordijski jezik. Bio je član udruženja pisaca The Inklings i blizak prijatelj K. S. Luisa. Tolkin je rođen u Blumfontejnu (Bloemfontein) u današnjoj Južnoafričkoj Republici, kao sin Artura Tolkina (Arthur Tolkien), engleskog bankara, i Mejbel Tolkin, rođene Safild (Mabel Tolkien, neé Suffield). Većina Tolkinovih predaka po ocu, koliko je poznato, bili su zanatlije. Porodica Tolkin potiče iz Saksonije u Nemačkoj, ali živi u Engleskoj od XVIII veka. Prezime Tolkin je anglicizirano Tollkiehn od nemačkog tollkühn, ludo odvažan. Lik pod imenom Profesor Rašbold (Professor Rushbold) u The Notion Club Papers je aluzija na ovo ime. Tolkin je imao samo jednog brata, Hilarija Artura Ruela Tolkina (Hillary Arthur Reuel Tolkien), rođenog 17. februara 1894. godine. Tolkin se sa svojom majkom, koja se teško nosila sa afričkom klimom, vratio u Englesku u trećoj godini – otac mu je umro u Južnoj Africi od teškog krvarenja u mozgu pre nego što im se mogao pridružiti. Pošto je on bio jedini član porodice koji je bio zaposlen, živeli su sa Mejbelinim roditeljima u Birmingemu neko vreme, ali su uskoro, već 1896, prešli u Serhol (Sarehole), tada selo u Vorvikširu (Warwickshire), a danas deo Birmingema. Mejbel je podučavala svoja dva sina i Džon je bio predan učenik. Naučila ga je mnogo o botanici, ali najviše su ga zanimali jezici – majka ga je naučila osnovama latinskog vrlo rano. Naučio je da čita u četvrtoj godini, a ubrzo je znao i dobro da piše. Pohađao je Školu kralja Edvarda (King Edward’s School), Akademiju kralja Filipa (King Phillip’s Academy) i studirao je na Egzeter koledžu u Oksfordu (Exeter College, Oxford). Njegova majka je prešla u rimokatoličku veru, uprkos oštrim protestima njene porodice. Umrla je od dijabetesa 1904, kada je Tolkinu bilo dvanaest godina, a on je ceo život smatrao da je postala mučenik za svoju veru, što će imati veliki uticaj na njegova katolička uverenja. Tolkinova predana vera je bila značajni faktor u prevođenju K. S. Luisa u hrišćanstvo, a njegova dela sadrže dosta hrišćanske simbolike i vrednosti. Budući siroče, odgajio ga je otac Frensis Morgan (Father Francis Morgan) iz Birmingemskog oratorijuma, u delu Birmingema zvanom Edžbaston (Edgbaston), gde je dalje i odrastao. Tamo je upoznao i zaljubio se u Edit Brat (Edith Bratt) (koja će kasnije poslužiti kao model za Lutijenu). Uprkos mnogim preprekama, on uspeva da se oženi njome, svojom prvom i najiskrenijom ljubavi u životu. Tolkin se priključio britanskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata. U tom periodu je video mnoge sadrugove, od kojih su neki bili njegovi najbliži prijatelji, kako ginu, a on sam je uskoro završio u bolnici zbog rovovske groznice. Tokom oporavka, počinje da piše seriju bajki, zasnovanih na proučavanju mitologije i folklora, koje naziva „Knjiga izgubljenih priča” (The Book of Lost Tales). Proučavaoci njegovih dela kažu da je rat uticao na njegovo pisanje i to tako što je kroz fantaziju nalazio put da pobegne od okrutne realnosti fabrika, mašina, pušaka i bombi XX veka. Njegovo prvo civilno zaposlenje nakon rata bilo je na Oksfordskom rečniku engleskog jezika (Oxford English Dictionary), u kojem je, među mnogim drugim, reč morž (engl. 'walrus') njegov unos. 1920. godine postaje docent za engleski jezik na Univerzitetu u Lidsu (University of Leeds), ali se 1925. vraća u Oksford kao profesor anglosaksonskog jezika. 1945. godine prelazi na oksfordski koledž Merton (Merton College, Oxford), gde postaje profesor engleskog jezika i književnosti, što ostaje sve do penzionisanja 1959. godine. Džon i Edit Tolkin imaju četvoro dece: Džona Fransisa Ruela [John Francis Reuel] (1917.), Majkla Hilarija Ruela [Michael Hilary Reuel] (1920.), Kristofera Ruela [Christopher Reuel] (1924.) i Prisilu Anu Ruel [Priscilla Anne Reuel] (1929.). Tolkin je umro u Oksfordu 1973. godine, i sahranjen je na groblju Volverkot (Wolvercote Cemetery) kraj svoje žene Edit, a na nadgrobnom spomeniku su uz njihova imena uklesana i imena Berena i Lutjene, upoređujući njihovu ljubav sa najvećom ljubavnom pričom Srednje zemlje. Njegova DelaTolkin je uživao u izmišljanju priča da bi zabavio decu. Svake godine je za njih pisao pisma od Božić Bate i slao im ih za Božić. Ona su sakupljena i izdata u knjizi pod imenom „Pisma od Božić Bate” (The Father Christmass Letters). Tolkin nikada nije očekivao da će njegove priče postati popularne. Na nagovor bivšeg studenta, izdao je knjigu koju je napisao za svoju decu pod naslovom „Hobit” (The Hobbit) 1937. godine. Iako namenjena deci, postala je popularna i kod odrasle čitalačke publike, i to dovoljno popularna da izdavačka kuća „Allen & Unwin” zatraži od Tolkina da napiše nastavak. Ovo je rezultiralo njegovim najpoznatijim delom, koje će postati trotomni roman „Gospodar prstenova” (The Lord of the Rings) (izdat u periodu 1954 — 1955). Tolkinu je trebalo skoro deset godina da napiše svoju sagu, tokom kojih je imao svesrdnu podršku prijatelja iz The Inklings, posebno K. S. Luisa, autora poznate serije knjiga o zemlji Narniji. „Gospodar prstenova” je ubrzo postao veoma popularna knjiga kod mlađe populacije 1960-ih, i do danas je ostao u vrhu čitanosti kao jedno od najpopularnijih dela fantastike XX veka, i prema prodaji i prema ispitivanjima čitatelja. Tolkin je u početku nameravao da ispriča dečiju priču sličnu „Hobitu”, ali ona je ubrzo prerasla u mračnije i ozbiljnije delo. Iako direktan nastavak Hobita, obraća se starijoj publici, opisujući mnogo dublju i veću istoriju Srednje zemlje, čija će se veličina i sjaj pokazati tek u posthumno skupljenim rukopisima izdatim u knjizi „Silmarilion“ (The Silmarillion) i drugim knjigama. Tolkin je bio profesionalni filolog i jezici i mitologije koje je proučavao ostavili su veliki trag u njegovim delima. Tako su imena Patuljaka iz „Hobita“ potiču iz mitova Voluspa (Völuspá) i Eda (Edda), dok su neki zapleti (npr. krađa pehara iz zmajevog legla) uzeti iz epa „Beovulf” (Beowulf). Tolkin je nastavio da se bavi istorijom Srednje zemlje do svoje smrti. Njegov sin Kristofer Tolkin je uz pomoć pisca fantastike Gaja Gavrijela Keja (Guy Gavriel Kay) sredio deo tog materijala i izdao ga u jednom delu pod imenom „Silmarilion” 1977. godine. Kristofer je nastavio da sređuje i izdaje materijal vezan za nastanak Srednjeg sveta, odnosno dela kao što su „Istorija Srednje zemlje” (The History of Middle-earth)" u dvanaest tomova i „Nedovršene priče” (Unfinished Tales). Ona sadrže nedovršene, napuštene, alternativne i često kontradiktorne verzije priča na kojima je Tolkin radio decenijama, često ih prerađujući, prepisujući i proširujući. Samo je „Silmarilion” u skladu sa prethodno izdatim romanima, i to samo zahvaljujući Kristoferovoj preradi – iako i on sam kaže da i dalje ostaju neke nesuglasice. Čak je i „Hobit” ostao delimično neusaglašen sa „Gospodarom prstenova” nakon njegovog izdavanja, iako je mnogo toga izmenjeno i čak jedno celo poglavlje prerađeno u drugom izdanju iz 1951. U univerzitetu Market (Marquette University) u Milvokiju, Viskonsin, SAD (Milwaukee, Wisconsin, USA) čuvaju se originalni rukopisi „Gospodara prstenova” i „Hobita”, dok su u Oksfordu rukopis „Silmariliona” i Tolkinovih naučnih radova (među kojima i najbolji prevod epa „Beovulf” na engleski jezik, koji je nađen tek nedavno, ali je već postao obavezna literatura za studente engleskog jezika i književnosti u Oksfordu). JeziciFilologija, nauka o jezicima, ostala je Tolkinova najveća ljubav tokom celog života. Budući lingvista, stvorio je čak petnaest veštačkih jezika, od kojih su napoznatija dva vilovnjačka iz „Gospodara prstenova” : kvenija i sindarin. Kasnije je razvio čitavu kosmogoniju i istoriju Srednje zemlje kao pozadinu za te jezike. Uz ogromno poznavanje anglosaksonskog i drevnog norveškog jezika, Tolkin je govorio ili razumeo dosta evropskih jezika, od velškog i gelskog do romanskih (francuski, španski i italijanski), germanskih (rani oblici nemačkog i holandskog kao što je stari saksonski) i baltičkih i slovenskih (kao što su litvanski i ruski, a sa razumevanjem je čitao i srpski). Od svih jezika koje je znao, najviše je voleo finski, koji je naučio da bi u originalu mogao pročitati finski ep Kalevala (Kalevala); govorio je da mu zvuk finskog najviše prija. Naučni radoviA Middle-English Vocabulary (1922) Sir Gawain and the Green Knight (1924) – sa E. V. Gordonom, anonimno remek-delo srednjoengleske književnosti Some Contributions to Middle-English Lexicography (1925) The Devil’s Coach Horses (1925) Anacrene Wisse and Hali Meiohad (1929) Sigelwara Land – I & II (1932/1935) The Reeve’s Tale (1934) The Monsters and the Critics (1936) – predavanje, revolucionarna savremena kritika „Beovulfa” Songs for the Philologistis (1936) On Fairy-Stories (1939) Sir Orfeo (1944) – izdanje srednjovekovne pesme On Fairy-Stories (1947) – esej Ofermod (1953) – uz pesmu The Homecoming of Beorhtnoth, Beorhthelm’s Son Ancrene Wisse: The English Text of Ancrene Riwle (1962) English and Welsh (1963) Jerusalem Bible (1966) – pomoćni prevodilac i leksikograf [uredi]Proza The Hobbit or There and Back Again (1937) – Hobit ili Tamo i opet natrag The Leaf by Niggle (1945) – Mazalov list – kratka priča Farmer Giles of Ham (1949) – Farmer Gil od Buta The Lord of the Rings - Gospodar prstenova The Fellowship of the Ring (1954) – Družina Prstena The Two Towers (1954) – Dve kule The Return of the King (1955) – Povratak kralja Tree and Leaf (1964) – Drvo i List (O Vilinskim pričama i Mazalov List uz pesmu Mitopeja) Tolkien on Tolkien (1966) – autobiografija Smith of Wotton Major (1967) – Kovač iz Velikog Vutona PoezijaGodine označavaju vreme nastanka, osim ako nije drugačije napomenuto. The Battle of the Eastern Field (1911) From the many-willow'd margin of the immemorial Thames (1913) Goblin Feet (1915) The Happy Mariners (1920) The Clerke's Compleinte (1920) Iumonna Gold Galdre Bewunden (1923) The City of the Gods (1923) The Eadigan Saelidan (1923) Why the Man in the Moon Came Down Too Soon (1923) Enigmala Saxonic - a Nuper Inventa Duo (1923) The Cat and the Fiddle: A Nursery-Rhyme Undone and its Scandalous secret Unlocked (1923) An Evening in Tavrobel (1924) The Lonely Isle (1924) The Princess Ni (1924) Light as Leaf on Lindentree (1925) The Nameless Land (1926) Adventures in Unnatural History and Medieval Metres, being the Freaks of Fisiologus (1927) Progress in Bimble Town (1931) Errantry (1933) Fíriel (1934) The Adventures of Tom Bombadil (1934) Songs for the Philologists sa E. V. Gordonom i dr., izdato 1936. The Dragon's Visit (1937) Knocking at the Door: Lines induced by sensations when waiting for an answer a the door of an Exalted Academic Person (1937) The Lay of Aotrou and Itroun (1945) The Homecoming of Beorhtnoth, Beorhthelm's Son (1953) Imram (1955) Zbirka The Adventures of Tom Bombadil and Other Verses from the Red Book – Avanture Toma Bombadila i drugi stihovi iz Crvene knjige (1962) Bilbo's Last Song (1966) Zbirka The Road Goes Ever On izdata (1967) Once upon a time (1965) For W. H. A. (1967) Lay of the Children of Húrin – štampana u The Lays of Beleriand (1985) The Lay of Leithian – štampana u The Lays of Beleriand (1985) Posthumno izdata delaPrevodi pesama Pearl i Sir Orfeo (1975) The Father Christmas Letters (1976) The Silmarillion – Silmarilion (1977) Pictures by J. R. R. Tolkien (1979) Unfinished Tales of Númenor and Middle-earth – Nedovršene priče Numenora i Srednjeg sveta (1980) The Letters of J.R.R. Tolkien (priredili Kristofer Tolkin i Hamfri Karpenter [Humphrey Carpenter]) (1981) The Old English Exodus Text (1981) Finn and Hengest: The Fragment and the Episode (1981) Mr. Bliss (1982) The Monsters and the Critics – zbirka eseja (1983) The History of Middle-Earth: (1983–1996) I The Book of Lost Tales 1 (1983) II The Book of Lost Tales 2 (1984) III The Lays of Beleriand (1985) IV The Shaping of Middle-earth (1986) V The Lost Road and Other Writings (1987) VI The Return of the Shadow (The History of The Lord of the Rings vol. 1) (1988) VII The Treason of Isengard (The History of The Lord of the Rings vol. 2) (1989) VIII The War of the Ring (The History of The Lord of the Rings vol. 3) (1990) IX Sauron Defeated (The History of The Lord of the Rings vol. 4) (1992) X Morgoth's Ring (The Later Silmarillion vol. 1) (1993) XI The War of the Jewels (The Later Silmarillion vol. 2) (1994) XII The Peoples of Middle-earth (1996) Index (2002) J. R. R. Tolkien: Artist and Illustrator – zbirka Tolkinove umetnosti (1995) Roverandom – [?] (1998) Knjige o Tolkinu i njegovom svetuMali izbor od knjiga koje su napisane o Dž. R. R. Tolkinu i njegovom svetu: J. R. R. Tolkien - A Biography – biografija autora Hamfrija Karpentera [Humphrey Carpenter] (1977) The Complete Guide to Middle-earth – enciklopedijska knjiga Roberta Fostera [Robert Foster] (1978) Journeys of Frodo – atlas „Gospodara prstenova” autora Barbare Streči [Barbara Strachey] (1981) The Atlas of Middle-earth – atlas „Gospodara prstenova”, „Hobita”, „Silmariliona” i „Nedovršenih priča” autora Keren Vin Fonstad [Karen Wynn Fonstad] (1991) J. R. R. Tolkien - Author of the Century – T. A. Šipi [T. A. Shippey] (2000) The Complete Tolkien Companion - 3rd edition – enciklopedijska knjiga, koja pokriva „Gospodara prstenova”, „Hobita”, „Silmarilion” i „Nedovršene priče”, znatno dopunjeno izdanje od prethodna dva, autora Dž. E. A. Tajler [J. E. A. Tyler] Filmovi zasnovani na Tolkinovim knjigama„Gospodar prstenova” je adaptiran u film iz tri dela (2001, 2002. i 2003), koji je režirao novozelandski reditelj Piter Džekson [Peter Jackson]. 1978. godine je Ralf Bakši [Ralph Bakshi] režirao animirani film (sniman u rotoskop tehnici) koji pokriva otprilike polovinu romana, a čiji nastavak nije nikada snimljen. 1980. je drugi reditelj, Rankin-Bas [Rankin-Bass], snimio dečiji animirani film koji se ugrubo nastavlja na Bakšijev, pod nazivom Povratak kralja, a isti reditelj je nešto ranije (1977) snimio i animirani TV film prema „Hobitu”. Tolkin je prava za film, scenu i robu „Hobita” i „Gospodara prstenova” prodao firmi United Artists 1968. godine, ali oni nikada nisu snimili film, tako da su 1976. prodali prava firmi Tolkien Enterprises. Prava za „Silmarilion” i dalje pripadaju firmi The J.R.R. Tolkien Estate ltd., koja je u vlasništvu njegovih potomaka. wikipedija |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 15 Nov - 17:47 | |
| RAT ZA PRSTENOVE
Pišući svog Gospodara Prstenova Dž. R. R. Tolkin nije izmislio pojam kralja volšebnika koji vlada pomoću natprirodne moći jednog prstena. Drevno verovanje u moć prstenova prisutno je u Ijudskoj rasi još od osvita istorije; i to u tolikoj meri da je - u Evropi posebno - potraga za prstenom, tj. poslanje prstena, osnova većeg dela njene mitologije. Štaviše, ovo verovanje u natprirodne prstenove nije se ograničavalo na legende i bajke; ono je u velikoj meri i deo same istorije.
Čak i Tolkinova središnja zamisao Rata za Prsten ima značajnog istorijskog prethodnika. Ideja da je jedno carstvo mogao da proguta rušilacki rat zbog jednog prstena možda izgleda neverovatna kao istorijski dogadaj, ali Tolkinov izvor bio je čuveni antički naučnik Plinije, od koga potiče obaveštenje da je prepirka oko jednog prstena bila direktan uzrok pada Rimske republike. Plinije je napisao da je svađa oko posedovanja prstena izbila između čuvenog govornika i vođe Druza i glavnog senatora Cepija. Spor je doveo do krvavog sukoba i izbijanja građanskih ratova, koji su za ishod imali propadanje i slom Rimske republike.
Još jedno istorijsko predanje pad nekada moćne pomorske imperije, Mletačke republike, pripisuje se direktno jednom prstenu. U danima svoje slave, Venecija je vladala Mediteranom zahvaljujući svojim brodovima. Da bi proslavio svoju pomorsku silu, mletački Dužd bi jednog dana svake godine s velikom pompom i ceremonijama uplovljavao u Jadransko more. Da bi proslavio "venčanje" Venecije kao "morske neveste", Dužd bi bacao jedan zlatan prsten u duboko plavo Jadransko more. Nekoliko meseci posle jedne takve ceremonije, Dužd je priredio državničku večeru na kojoj je za njegovim stolom servirana velika riba. Kada je riba stavljena na Duždev tanjir, otkrilo se da je u njenom stomaku bio zlatan prsten. Vraćanje venčanog prstena je protumačeno kao odbijanje mora da uzme Veneciju za svoju nevestu - i predskazanje o propasti Republike. Istorijski događaji su potvrdili ovo proročanstvo. Ta ista godina označila je preokretanje ratne sreće u pomorskim bitkama na štetu Venecije, i ubrzo je usledio slom imperije Mletačke republike.
Daktilomantija, ili korišćenje prstena za gatanje i mađiju, ozbiljno je korišćeno kroz istoriju. Ovo verovanje u moć prstenova nije bilo predmet literarne uobrazilje; ono je bilo deo svakodnevnog života. Njeno upražnjavanje je zabeleženo u hiljadama primera. Vredi detaljno razmotriti nekoliko značajnih slučajeva. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 15 Nov - 17:47 | |
| Holandija, 1548.
Godine 1548. u Arnhemu, u onome što je tada bio Gvelderlend, jedan od najpoštovanijih građana toga grada je izveden pred Kancelara pod optužbom za vračanje ili bajanje. Taj čovek je uživao glas kao najučeniji i izuzetan lekar te oblasti, i znao je "lek i medicinu za svaku vrstu bola i bolesti", prema učenom svešteniku Hegvudu. Ali njegova upućenost nije bila ograničena samo na medicinu. On je uvek bio "upoznat sa svim novostima, fldAutoanim kao i domaćim".
Tužitelji su izjavili da je lekar dobijao svoje moći iz prstena kojeg je nosio na ruci. Svedoci su tvrdili da se doktor - koji je kasnije postao poznat kao Volšebnik ili Veštac iz Kortreja - neprestano savetovao s prstenom. Rečeno je da je "prsten imao u sebi zarobIjenog demona, s kojim je trebalo da govori svakih pet dana".
Uprkos tome što Kancelar očito nije bio rad da donese presudu protiv tako cenjenog građanina, on je našao da su dokazi toliko ubedljivi da nije imao drugog izbora nego da presudi da je čovek kriv. Lekar je odmah zbog vračanja javno osuđen i usmrćen. Začudo, čak je veći značaj pridat sudbini prstena nego sudbini volšebnika.
Kancelar je zapovedio da posle pogubljenja lekara prsten mora da bude isečen s njegove ruke. Kako bi svi mogli da budu svedoci njegovog uništenja, prsten je trebalo odmah da se odnese na javni trg. Pred očima svih građana Arnhema demonski prsten je trebalo "da se postavi na nakovanj i gvozdenim čekićem smrvi u komade".
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 15 Nov - 17:48 | |
| Engleska, 1376.
U Engleskim hronikama (Chronicon Anglais) Sv. Albanija godine 1376. zabeleženo je izuzetno suđenje Alisi Perers od Anglije, Ijubavnici Edvarda, Kralja Engleske. Alisa Perers bila je žena "ni pohotljiva ni lepa, ali vešta na jeziku" koju je parlament optužio da je začarala Kralja koristeći magične prstenove.
Preko moći tih prstenova, tvrdilo se, Alisa Perers je odvratila Edvardovu naklonost od njegove kraljice, uključila ga u zabranjene seksualne ludosti i stekla uticaj nad njegovim odlukama na dvoru. Na sudu se obelodanilo da ima gospodara koji je čarobnjak i za koga je nađeno da ima figure Alise i Kralja. Saopšteno je da je čarobnjak koristio trave i bajalice koje je izumeo egipatski mag Nektanabus, i "koristio prstenove, kakve je Mojsije pravio, prstenove zaborava i sećanja kako Kralj nijednog dana ne bi bio sposoban da dela a da se ne posavetuje s njegovim laznim proročanstvima".
Zbog Kraljeve intervencije, pokazalo se da je nemoguće primeniti na optuženu punu i fatalnu silu zakona tog doba. Međutim, Alisa Perers je zauvek prognana s dvora i iz otmenog društva. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 15 Nov - 17:48 | |
| Vizantija, 379.
Godine 379, za vreme vladavine rimskog imperatora Valensa, jedna moćna grupa plemića je fldAutoahovala da njihov monarh nije ni dovoljno snažan ni dovoljno mudar da dugo ostane na vlasti. Zabrinuti za sopstvenu sudbinu i za sudbinu Carstva, plemići su se tajno posavetovali s proročištem.
Proročište se koristilo daktilomantijom, ili "gatanjem prstenom". Ovaj oblik predskazivanja se obavljao pomoću kruga iscrtanog na podu hrama. Na kružnici prstena su bila ispisana slova alfabeta, a jedan zlatan prsten bio je okačen na tavanici hrama na dugačkoj niti, neposredno iznad središta kruga.
Kada je pitanje "Ko treba da nasledi presto Imperatora Valensa?" postavljeno proročištu, zlatni prsten se lagano ali određeno kretao, lebdeci od slova do slova, i ispisao "T-H-E-O-D".
Svi koji su posmatrali proročanstvo verovali su da ovo može da znači samo Teodorus (Theodorus), čovek plemenitog porekla, koji se isticao dobrim osobinama i uživao veliku popularnost. Međutim, među okupljenim plemicima bila je i neka uhoda odana Valensu. Kada je Valens saznao za proročanstvo, zaključio je da Teodorus može da dođe na vlast samo zaverom. Mada nije bilo nikakvog dokaza da Teodorus ima ikakvu nameru da kuje zaveru protiv njega. Imperator Valensije je naredio da tog čoveka odmah usmrte.
Veliki britanski istoričar Gibon daje opasku o čudnoj ironiji ovog dobro dokumentovanog proročanstva u svom monumentalnom Usponu i padu Rimskog carstva. Jer, godine 378. divlja vizigotska plemena su se otvoreno pobunila protiv carske vlasti. Varvarske vojske su prešle Dunav i zapretile maršom na samu prestonicu. Carska vojska im se hrabro oduprla u krvavoj bici kod Adrijanopolja ali, brojno nadjačana i pod lošim zapovedništvom, poražena je od Vizigota i Imperator Valens je ubijen.
Iz meteža koji je usledio posle osvajanja, jedan nemilosrdni general se moćno uzdigao nad španskim legijama na zapadu. lme ovog čoveka bilo je T-H-E-O-D-osius. U skladu s predskazanjem prstena, ovaj nepoznati vojni zapovednik prigrabio je vlast nad Carstvom. Krunisan je u Konstantinopolju i postao je lmperator Teodosije Veliki.
Pored upečatljivih svedočenja koja su ovde data, ima i hiljade drugih tokom zabeležene istorije koja pružaju ubedljive dokaze široko rasprofldAutoanjenog verovanja u moć prstenova. U devetnaestom veku Ser Valter Skot je napisao u svom delu Demonologija i vradžbine da zna za mnoge slučajeve pojedinaca koji su tvrdili da imaju sposobnosti da prinude duhove da uđu u prsten i da od zatočenog duha zahtevaju odgovore na postavljena pitanja.
Vredna pisana svedočanstva bila su posebno česta u srednjovekovnoj Evropi. 1431. jedna od mnogih ozbiljnih optuzbi protiv Jovanke Orleanke bila je da je koristila čarobne prstenove da začara i leči. Drugi slučaj, dobro dokumentovan, je slučaj Hijeronimusa, Kancelara Mediolanuma koji je doveden do propasti i prokletstva lažnim uputstvima proročanskog prstena koji mu je "govorio". Još jedan značajan primer je zabeležio Džoulijun od Kembreja 1545. U tom slučaju, jedno dete bilo je rob kristalnog prstena u kome je "moglo da vidi sve što su demoni u njemu od njega zahtevali". Demoni prstena su toliko mučili svog roba da je u napadu beznađa dete zdrobilo opaki kristalni prsten i razbilo njegove čini.
Jedno od najživopisnijih istorijskih svedočenja o verovanju u moć prstena je događaj koji se odigrao u Veneciji tokom petnaestog veka. Ovaj slučaj je predstavljao pravu faustovsku borbu za čovekovu dušu, koja veoma podseća na mnoge borbe kroz koje je Gandalf prošao dok je posmatrao kako Jedini Prsten porobljava i kvari druge, i čak predstavlja pretnju za njegovu dušu.
Venecijanski slučaj se ticao jednog darovitog slikara i vajara po imenu Pitonikes, za koga se govorilo da poseduje začarani prsten. Duhovi u prstenu su izgledali puni čari i mudrosti, i Pitonikes je verovao da je uz njihovu moć stekao ugled nadahnutog umetnika. Međutim, s vremenom, Pitonikes je počeo da fldAutoahuje za svoju besmrtnu dušu i poželeo da se oslobodi bilo kakvih zahteva koje bi prsten mogao da mu postavi. Ne znajući da li ima snage da se sam reši prstena, on je priznao jednom kaluđeru propovedniku da ga poseduje, jer je znao da je ovaj dobar i mudar čovek.
Pitonikes je zamolio kaluđera da sasluša oštrouman govor duhova u prstenu kako bi mogao da odredi da li su oni dobri ili zli, ali je kaluđer to odmah odbio. Kaluđer je naredio Pitonikesu da smesta uništi začarani prsten, ali je umetnik sad postao takav rob prstena da više nije imao volje da to učini.
Da bude još gore, čim je kaluđer izgovorio tu zapovest, kažu da se iz prstena začuo jedan fldAutoašan, žalostan vapaj. Zli dusi u njima ponudili su svakovrsnu mudrost i slavu kaluđeru. Kaluđer je shvatio da će uskoro i njegova duša biti u opasnosti ako ne dela odmah. Tako je, po rečima srednjovekovnog učenjaka Mengiusa, "Sveštenik pobesneo i sa žarom, velikim čekićem smrvio prsten skoro u prah".
O čemu je ovde reč? Mnogo histerije oko demona i vradžbina? Možda, ali zašto tu neprestano iskrsava slika prstena? I naročito, čemu ta ideja o prstenovima koji govore i predskazuju?
Ako zavirimo u anglosaksonsku Eksitersku knjigu - koja je sastavljena i napisana oko 1000. god. n. e. - nailazimo na jednu tajanstvenu rečenicu ili nerešenu zagonetku o prstenu. Ona glasi: "Čuo sam o jednom sjajnom prstenu koji je posredovao pravedno pred ljudima, mada bez jezika, mada nije vikao jakim glasom i snažnim rečima. Dragocena stvar je govorila pred ljudima, mada je bila tiha. Kad bi ljudi razumeli misteriozne reči crvenog zlata, magičnog govora!"
Delimično, Eksiterska knjiga možda upućuje na proročišta koja su koristila prstenove mnogo pre dolaska Hrista. Kao što smo videli u slučaju prokletog vizantijskog Imperatora Valensa, daktilomantija je bila uobičajena u antičkom svetu. Slučaj Valensovog proročanstva bio je, međutim, samo jedan način da se prsten pusti da "govori". Drugi je uključivao vodu i, kao što to objašnjava latinski učenjak Peucer, izgleda da je predstavljao sasvim prihvatljiv test otkrivanja laži: "Jedna činija se punila vodom, a prsten koji je visio sa prsta bi se zanjihao u vodi, i tako se dobijala, u zavisnosti od toga kako je pitanje postavljeno, izjava, ili pak potvrda istine ili, suprotno od toga. Ako je ono što je izrečeno bilo istina, prsten je, bez ikakvog podsticaja, udarao fldAutoane pehara izvestan broj puta."
Stari Rimljanin Numa Pompilius je očigledno koristio ovaj metod gatanja; dok je Eksecetus, fokidski tiranin, koristio metod gatanja koji se zasnovao na zvukovima koji su dolazili od udaranja dva velika prstena. Drugi, koji su upražnjavali daktilomantiju, radije su bacali prstenje ili kamenje u bazene s vodom i tumačili "prstenove" koji su se formirali na mirnoj površini. (Ovaj poseban oblik gatanja nije daleko od proročanskih slika koje su se pojavljivale u vodenim prstenovima "Ogledala Galadrijelinog", kojim je gospodarila vilenjačka Kraljica Galadrijela pomoću snage svog prstena, Nenje.)
Ma kako bila zanimljiva i zabavna daktilomantija, ja, međutim, ne nalazim u njoj potpuno zadovoljavajući odgovor na eksitersku zagonetku o "magičnom govoru" prstena. Ne verujem da je lekar iz Arnhema spaljen, niti Alisa Perers prognana, niti Teodorus nabijen na kolac zato što su se igrali prizivanja duhova s prstenovima.
Šta je bio odgovor na zagonetku "magičnog govora" prstena? Da li je postojala tradicija zasnovana na simbolu prstena koja je tekla paralelno s tradicijom simbola krsta? Da li je moguće da se uđe u trag toj tradiciji i da se razume gde, zašto i kako je zadržala svoju snagu i moć tokom vekova potiskivanja i zabrana?
Odgovor je da je prsten zapravo bio primarni simbol jedne tradicije za koju je Crkva smatrala da je u sukobu s ortodoksnim doktrinama hrišćanstva. Da bi se ovo razumelo, mora se razmotriti kult vračanja. U Mjurijevom "Veštičjem kultu u zapadnoj Evropi" autor zaključuje da takozvani "kult vračanja", u izvesnom smislu, nije potpuni plod mašte Crkve. "Jedino objašnjenje za ogroman broj veštica kojima je zakonski suđeno i koje su usmrćene u zapadnoj Evropi je da imamo posla s jednom religijom koja je bila raširena po celom kontinentu i u čije pripadnike su se ubrajali ljudi iz svih staleža društva, od najviših do najnižih." Mjuri identifikuje ovu "religiju" kao ostatak primitivnih paganskih kultova koji opstaju u raznim nesavršenim stanjima širom Evrope.
Razumna je pretpostavka da su neki aspekti paganskih religija preživeli hrišćansko preobraćenje. U stvari, uobičajena taktika u preobraćenju pagana bila je primanje mnogih aspekata paganskog obožavanja u crkveno Jevanđelje. U drugim prilikama, međutim, hrišćanski oci su nalazili da je, ako su imali dovoljno moći, lakše slomiti sve paganske običaje za koje se verovalo da predstavljaju pretnju ortodoksnim hrišćanskim doktrinama.
Ako je trebalo da ta preživela paganska verovanja budu predstavljena bilo kojom jedinstvenom slikom, na način na koji se hrišcanstvo predstavlja krstom, nema sumnje da je ta jedinstvena predstava bio prsten. Kao što ćemo videti u ovoj knjizi, u Evropi je prsten bio dominantan simbol svih paganskih tevtonskih plemena. On je posebno bio dominantan simbol vikinške ratničke kulture koja je predstavljala najveću pretnju i muku hrišćanskoj Evropi na kraju prvog milenijuma. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 15 Nov - 17:49 | |
| Iznad svih ostalih, vikinški jednooki bog čarobnjak Odin bio je "Bog Prstena". (On je bio Tolkinov osnovni izvor inspiracije za njegovog volšebnika "Saurona, Gospodara Prstenova".) Isto kao što je obožavanje Hrista bilo simbolizovano Krstom, obožavanje Odina bilo je simbolizovano prstenom. Posle sloma rimske vlasti evropska hrišćanska naselja, crkve i manastiri su doživljavali vekove nemilosrdnog vikinškog terora. Nije čudo da je, jednostavno rečeno, Crkva videla u simbolu prstena najveću pretnju autoritetu Krsta.
Naravno, ovaj problem je još zamršeniji. Prsten je mnogo stariji simbol autoriteta od hrišćanstva, i sama Crkva je primenjivala njegov autoritet u mnogim oblicima. Papa je nosio prsten kao simbol svog položaja, kao što su to činili i svi drugi zvaničnici Crkve. Hrišćanska venčanja su sprovođena i dobijala punovaznost onim što se svodi na paganski običaj polaganja zakletve nad prstenom. Monahinje su bile "venčavane" s Hristom zlatnim prstenom; a u formi keltskog Krsta predstava prstena i Krsta su čak sjedinjene u jedan simbol prikladan za obožavanje u hrišćanskoj crkvi.
Pitanje je bilo gde je ukorenjena moć nekog pojedinačnog prstena. U liku rano pokrštenog vikinškog Kralja Olafa vidimo pravog krvoločnog i vatrenog misionara koji je verovao da zna gde se nalazi izvor moći posebnog prstena. Kada je Olaf pokrstio Farska ofldAutova, junački farski poglavica Sigmund Bresteson je prihvatio hrišćanstvo kao novu veru svog naroda. Međutim, Olaf je saznao da je Sigmund zadržao u svom posedu jedan sveti zlatni prsten iz paganskih hramova. Tačno znajući dublji simbolični smisao Sigmundovog postupka, Kralj Olaf je zahtevao da prsten bude predat Crkvi. Hrišćanske vrline blagosti nisu se još mogle videti u Kralju Olafu. Kad je Sigmund odbio da preda prsten, Olaf je naredio da ga ubiju na spavanju.
Prsten je takođe bio i simbol alhemičara. Alhemičarski prsten u obliku zmije koja guta svoj rep - predstavljao je potragu za znanjem koje je Crkva zabranjivala. Alhemičari su često pogubljivani kao vešci ili opsenari. Obavljanje posla i vršenje obreda ovih alhemičara bilo je uvek povezano s njihovim prstenovima. Stvarna ili zamišljena upotreba i trgovina takvim "prstenovima moći" smatrane su zlom koje mora biti iskorenjeno.
Srednjovekovni Francuz Le Laje (Le Layer), u svojoj neobičnoj studiji Des Spectres, o trgovini takvim prstenovima i njihovoj pretpostavljenoj upotrebi zapisao je:
"U pogledu demona koje oni zarobljavaju u prsteno-
vima, ili činima, magičarima škole Salamanke i Toleda,
i njihovom majstoru Pikatriksu, zajedno s onima iz
Italije koji trguju ovom vrstom robe, ni na pamet ne
pada da kažu da li su se ili nisu oni pojavljivali onima
koji su ih imali u posedu ili ih kupili. I zaista, ja ne
mogu da govorim a da se ne užasnem o onima koji se
pretvaraju da su tako vulgarno bliski s njima da čak
govore o prirodi svakog pojedinačnog demona zatvo-
renog u prstenu, bilo da je to merkurijalni, žovijalni,
saturnski, Marsov ili afrodizijački duh; u kom obliku je
on uobičajio da se pojavi kad se to traži; koliko puta
noću budi svog vlasnika; da li je dobroćudan ili okrutan
po prirodi; da li može da se ustupi drugome; i da li, ako
jednom dođe u nečiji posed, može da izmeni prirodni
temperament, tako da ljude saturnske naravi načini
žovijalnim, ili žovijalne saturnskim, i tako dalje." Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 15 Nov - 17:49 | |
| Zbog stalnih progona, alhemičari su obavijali svoja proučavanja tajnošću i zapisivali svoje eksperimente i formule u šifrovanim beleškama. Vodeći istoričar religija dvadesetog veka, Mirča Elijade, zaključio je da su alhemičarska proučavanja prenošena mistično, baš kao što poezija koristi basne i parabole. Elijade je o alhemiji napisao: "Ono sa čim se mi ovde suočavamo je TAJNI JEZIK kakav srećemo kod šamana i tajnih društava i među misticima tradicionalnih religija."
Ovaj "tajni jezik" veoma podseća na "magični govor" prstena iz Eksiterske knjige. Verovatno je da se suočavamo s istom vrstom tajne komunikacije. "Magični govor" prstena i "tajni jezik" alhemije su jedno isto. Dominacije simbola prstena u paganskim religijama - i u svim šamanističkim plemenskim kulturama koje upotrebljavaju metal - povezana je s alhemijskim poreklom prstena.
Tajna prstena je u njegovom stvaranju. Da bi se načinio prsten, čovek mora da poseduje znanje da istopi i iskuje metal. "Tajni jezik" alhemičara simbolizovan prstenom bio je njegovo poznavanje metalurgije. Konačno, ovo se tiče tajne topljenja i kovanja gvozđa, za šta se veruje da je otkriveno oko 1000. pre n. e. u oblasti Kavkaskih planina. Bila je to atomska tajna svog doba, tajna koja je fldAutoogo čuvana: gde se iskopavala ruda, kako se dobijao metal, kako se on kovao u oruđa i oružja. Oni koji su znali tu tajnu pokoravali su i često ifldAutoebljivali neupućene. Gvozdeno doba preobrazilo je narode bojažljivih pastira i ratara u okrutne ratnike sposobne za katafldAutoofalna uništavanja njihovih nekad moćnih a sad podjarmljenih suseda. Heroj koji bi zadobio alhemičarski "prsten" u obliku tajne topljenja gvozđa bukvalno je spasavao svoj narod.
Veštine kovača i okultne nauke su tehnike koje se preklapaju i prenose u nasleđe kao tajne zanata sa sopstvenim obredima i ritualima. Misterije obreda inicijacije i tajni jezik rituala ovog zanata postali su simboli u mitskim pričama.
Robert Grejvs, pesnik i izučavalac mita, daje nam odličan primer dešifrovanja "tajnog jezika" mita u svojoj analizi Kiklopa, onih jednookih divova iz grčke mitologije. Kiklopi su bili parnjaci tevtonskim Patuljcima. Kao i Patuljci (čak i Tolkinovi Patuljci), oni su bili rasa kovača koja je živela pod planinama i kovala čudesno oružje.
"Kiklopi su izgleda bili ceh heladskih kovača u bronzi.
- Kiklop (Cyclops) znači "Prstenooki" (a ne "jednooki") i
oni su verovatno imali istetovirane koncentricne kru-
gove po čelu, baš kao što su Tračani nastavili da se
tetoviraju sve do antičkih vremena. Koncentricni kru-
govi su deo misterija kovačkog zanata... Kiklopi su
takode bili jednooki i u smislu što kovači često štite
jedno oko od letećih varnica. Kasnije, njihov identitet
je zaboravljen i postao je predmet fantazije."
Mnogi naučnici, od Dž. Frejzera u Zlatnoj grani do Džesi Veston u Od rituala do romanse, pokazali su kako su se rituali i obredi kultova plodnosti povezani s obradom zemlje manifestovali u jeziku mitologije. Ono što se manje često prepoznaje je duboki uticaj koji su na mit imali metalurški rituali i obredi.
Međutim, u ovim mitovima ne prenose se toliko tehnike metalurgije, koliko tajni rituali inicijacije u ove kultove i duhovni obredi koji su upražnjavani u okviru esnafa i koji su evoluirali u simbole mita. Simbolični jezik potrage za prstenom, ili poslanja prstena, u svom najdubljem smislu, tiče se "duhovnih" posledica bronzanog i gvozdenog doba koja su promenila zauvek čovekov položaj i gledanje na svet.
Mirča Elijade naglašava ovu pojedinost: "Pre no što je promenilo lice sveta, gvozdeno doba je začelo veliki broj obreda, mitova i simbola koji su imali odjeka tokom cele duhovne istorije čovečanstva."
Ako se razmotre mitovi o poslanju prstena većine kultura, u herojevoj potrazi za prstenom pojavljuju se određene konstante: čarobnjak, kovač, ratnik, mač, patuljak, devica, blago i zmaj. Oni se, prvobitno, svi odnose na obrede i procese metalurgije, a kasnije na "simbolični jezik" alhemičarskog prstena.
U Gospodaru Prstenova imamo sve elemente potrage za prstenom, a ipak nešto potpuno originalno u njegovom sopstvenom Ratu za Prsten.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 15 Nov - 18:04 | |
| Tolkinov umjetnicki rad
Tolkinov umjetnicki rad je u mnogome bio povezan za Svjetske ratove, koji su ostavili trajne, kako psiholoske, tako i fizicke poslijedice na njega. Isto tako, katolicizam, iako ga nije definisao u svojim dijelima, bio je Tolkinova glavna pokretacka snaga u zivotu i radu. Tolkin je u Gospodaru Prstenova dotakao krajnje dno sustine covjekove(uopste bica) egzistencije. Mnoge druge, psiholoske probleme kao i surove strane zivota razradio je svojom fantasticnom kompozicijom i samo njemu dosljednim stilom pisanja. Tolkin je majstor opisivanja kako enterijera tako i eksterijera, prvenstveno licnosti. Kako je koji lik dolazio u njegovu pricu tako je on bio sve vise tajanstven. Tolkin nikada nije otkrivao cjelokupnu sliku nekog od svojih junaka, on ju je konstantno nadogradjivao i razradjivao. Zbog toga su neki od likova ostali ne dovrseni i nedoreceni na kraju romana. Stvorivsi potpuno novi svijet, svoj svijet Srednje Zemlje, Tolkin je dosta mijesta u svom prvom djelu Silmarilion ostavio za opis klime, reljefa, biljnog i zivotinjskog svijeta, naroda koji su naselili posebne krajeve njegove Slobodne Zemlje, kao i Bogova koji su u samom pocetku napravili potpuno nov svijet. Jedna od najcuvenijih Tolkinovih izjava proistekla je iz odgovora na pitanje odakle su se pojavili Hobiti. “Sve cega se sjecam u vezi sa pocetkom Hobita je da sam sjedio i pregledao diplomske testove, jednako umoran od tog godisnjeg posla koji je bio nametnut nama, siromsnim univerzitetskim nastavnicima sa djecom. Na praznom listu naskrabao sam:”U jednoj rupi u zemlji zivio je Hobit”. Niti sam znao niti sada znam zasto!”
U svom Gospodaru Prstenova Dz.R.R. Tolkin je probudio nesto duboko u ljudskoj svijesti kroz univerzalni jezik mitskih slika izvucenih iz rane istorije covecanstva. Njegova epska prica cini ga naslednikom drevne tradicije pripovjedanja kojaje koristila opste simbolicki jezik mita da bi stvorila najobimniju cjelinu izmisljene mitologije u istoriji i knjizevnosti. Bogatstvo ovog nasledja je ocevidno u njegovim pricama i njegovim kolosalnim strukturama. Tolkin je bio duboko posvecen proucavanju drevne mudrostii poznavanja ljudske duse kakve su sacuvane u mitu i legendi. “Namjera mi je bila da stvorim jezgro manje-vise povezane legende, koja bi se protezala od velike i kosmogonijske, do nivoa romanticne bajke…koju bih mogao da posvetim jednostavno: Engleskoj, mojoj otadzbini.” Tolkinova tuga skrivala se iza cinjenice da sve Evropske civilizacije posjeduju svoju mitologiju, mitsku religiju i istoriju, a da takav, najdublji korijen jednog naroda engleski narod nema. Zato je, kako on kaze “jednim segmentom”(to je bio jedan od uzroka) zapoceo stvaranje svoga svijeta.
Kljuc za Tolkinov svijet nije tolkiko u tome gdje bi se on mogao pronaci, koliko u tome kada bi se on mogao naci. “Pozornica moje price je ovaj svijet, ovaj u kome mi sada zivimo, ali istorijski period je imaginaran”, pisao je. “Radnja price se odigrava na sjeverozapadu Srednje Zemlje sto je po geografskoj sirini ekvivalentno obalskom podruciju Evrope i sjevernoj obali Mediterana”. To imaginarno vrijeme je mitsko, neposredno prije prvih ljudskih istorija i uzdizanja bilo koje zabiljezen civilizacije. Ono pocinje sa stvaranjem svijeta poznatog kao Arda(Srednje Zemlje i Neumiruce Zemlje) u prostornim sferama vazduha I svijetlosti. Taj svijet naseljavaju paganski Bogovi, Vilenjaci, Patuljci, Enti, Orci, Trolovi, Zmajevi i, najzad smrtni ljudi. Nalazimo se trideset sedam hiljada godina u istoriji ovoga svijeta prije pocetka dogadjaja ispricanih u Gospodaru Prstenova. U fusnoti jednog od svojih pisama Tolkin procjenjuje da je nase istorijsko vrijeme nastupilo nekih sest hiljada godina poslije Treceg Doba, sto, po njegovoj, sugestiji, stavlja dvadeseti vijek u Peto ili Sesto Doba sistema racunanja Srednje Zemlje.
Naravno, Tolkinov svijet Arde nije se stvorio ni iz nicega. On je predstavljao sazetak svega sto je Tolkin bio: kreativni pisac, filolog, istoricar, poznavalac narodnih obicaja, mitograf, geograf, filozof, umjetnik. Jednom je o Danteu napisano: “Skoro sva enciklopedijska erudicija srednjeg vijeka je iskovana i zavarena, u bijelom usijanju jedne nesalomljive volje, u od celika spletenu strukturu Bozanstvene komedije.” Slicno tome, o Tolkinu bi se moglo reci da je sazimanje svega sto je procitao, znao, o cemu je sanjao i u sta je vjerovao odzapadnjacke istorije i kulture uslo u stvaranje njegovog svijeta Slobodne Zemlje i Neumkirucih Zemalja.
Tolkin nam u djelu “O bajkama” kaze: “Magbet je u stvari djelo autora koji je trebalo da, barem tom prilikom, napise pricu, da je imao sposobnosti i strpljenja za tu vjestinu”. Posto Sekspirnije vise bio na raspolaganju da primi ovaj savjet, Tolkin je odlucio da se sam prihvati tog posla. Trudeci se da to uradi, Tolkin se uzdigao i prosirio izvan samog motiva sume koja marsira(Enti), uputivsi izazov portretisanju samog Magbeta. Tolkinov zli Gospodar Utvara Prstena-Vestac Kralj od Morgula, koji je prodao svoju smrtnu dusu Sauronu(mracnom gospodaru) da bi stekao prsten moci i iluziju o zemaljskoj vlasti treba da nam nagovjesti veliki i drevni arhetip za pricu Magbeta o kralju koji je posjedovao ukletu i djavoljsku dusu.
Srz ovog knjizevnog “macevanja” nije da li je Tolkin zaista uspio u svom izazovu Sekspiru ili bilo kome drugome, niti je posebno vazno da li su citaoci Gospodara Prstenova zapazili tu aluziju. Iz toga proizilazi da je Tolkinov um bio podstaknut da stvori originalne likove i dogadjaje koji odzvanjaju dubinim i snagom koju nasledjuju od svog izvora. Ovo je bio jedan od najdubljih aspekata Tolkinovog genija kao pisca, jer je kombinovao prirodan dar i mastovitost pripovjedaca sa sposobnoscu ucenjaka da crpe iz dubokog izvora mita, legende, knjizevnosti i istorije. On je udahnuo zivot u drevne tradicije koje bi, da nije bilo njega, ostale zauvijek nepoznate milionima savremenih citalaca.
Radnja Gospodara Prstenova moze se porediti sa Drugim Svjetskim Ratom, dok se Hobit kao pred prica vezuje, u jednom pogledu za Prvi Rat. Naime, Iz biografije je poznato da je Tolkin ucestvovao u Prvom S. R., dok su njegovi sinovi bili poslati na front za vrijeme cetrdesetih godina dvadesetog vijeka. Dakle, u njegovom svijetu, svijetu Srednje Zemlje susrecemo se sa Ratovima za prsten, prvi se jos odigrava neposredno prije Izilduriove(kralj ljudi) propasti, dok se sa drugim i konacnim ratom za prsten susrecemo u romanu Gospodar Prstenova. U prvom ratu pada Sauron, mracni gospodar i sa time se zavrsuje sam sukob sila tame i ljudi, vilenjaka i patuljaka Srednje Zemlje. Zlo je jedanput pobjedjeno, bas kao sto je to bilo i 1918, kada su Centralne sile potpisale kapitulaciju. Zatim slijedi vrijeme zatisja, mira i spokoja. Svi su mislili kako je Sauron savladan, unisten, ali njegov duh pronalazi u Minas Morgulu, Crnoj Kuli u sredistu kraljevine Mordor, gdje skuplja snagu stvarajuci nove vojske, koje ce ici u konacni rat, rat za prsten. Ovde vidimo paralelu Sauron-Hitler, koji stvara veliku Njemacku, sireci ideju fasizma. Period pisanja koji je bio direktno povezan za Drugi S.R. bio je veoma tezak za Tolkina, jer su mu tri sina stajala na borbenoj liniji boreci se protiv zla. Zato su bitke u trecem dijelu Povratak Kralja pune gnjeva, mrznje i bijesa.
Možda najbolji uvid u Tolkinovu životnu filozofiju nudi jedna njegova kratka priča o slikaru koji čitavog života slika drvo, konstantno ga ispravljajući i prepravljajući. Kada ode na onaj svet, slika ostaje nezavršena i kako godine prolaze, boje nestaju i na kraju na platnu ostaje samo jedan jedini list. Na kraju svog nebeskog putovanja, slikar stiže u zemlju u kojoj njegovo drvo, ovoga puta završeno, čini deo nečega mnogo savršenijeg od onog što je slikar zamislio. Mnogi kriticari proglasili su Tolkina najvecim umom dvadesetog vijeka. Njegov rad ostavio je vjecni trag u knjizevnosti, jer je on svojom fenomenalno definisanom epskom fantastikom dokucio najskrovitije sfere covjekovog uma i razuma. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Pet 15 Nov - 18:05 | |
| Esej: "Slobodna Zemlja"
Ходајући ивицом живота, на танкој линији која разграничава свјетло од таме, добро од зла, достижем крајњу тачку људског постојања. Сада сви моји психолошки ратови и немири остају иза мене. У овом тренутку схватам поенту људског постојања, схватам да је човјек ту само због равнотеже међу звијездама. Када промислим, свијет у ком се налазим изгледа тако смијешно и нестварано, као какав сан. Тај свијет је у такво стање довела само људска похлепа за нечим бољим и љепшим. Заиста, каква агонија, и прави доказ да је човјек само лоша копија разумног бића. Толико негативних и црних ствари потпуно ме растуже, али само једна помисао на циљ који је преда мном , тако близу, доводи ме до услика. Тако сам охрабрен док ходам и након сваког корака постајем све чвршћи и самоувјеренији. Коначно , прилазам капији Слободне земље. Свијетлост те капије обасипа моје чело које је препуно капљица зноја које облијевају моје образе. За неколико тренутака та иста свијетлост нагло слаби, а мало након тога и нестаје, брзо и бесчујно. Помислио сам да је ово крај, да је све готово, све потпуно избрисано појавом таме која је прогутала ону раздрагану свијетлост капије. У једном тренутку сам помисилио да сам мртав и заробљен у тами која ме окружује. И тако неколико минута, сати, дана… бејах затворен у царству таме које је бескрајно и без излаза. Нашао сам себе као још једну жртву краља Моргота, господара Мрке планине и свих мрачних и злих сила са оне стране ријеке Трк. Али, одједном, некако из ничега створио се старац, са дугом сребрном брадом која је благо падала на његова топла прса, да би се на крајевима савијала према горе и тако стварала утисак велике скривености. Лаганим и ситним корацима све се више приближавао. Након неког времена, био је ту, веома близу. Коначно ми је пришао и пружио руку уз ријечи :
- ”Ја сам Гандалф, чувар мудрости и добре магије. Дошао сам да ти помогнем и упутим те на прави излаз из Морготове краљевине”
- ”Али”, рекох ја… “.
- “Нема али”, прекиде ме одмах и рече да пођем смјеста за њим.
Нисам могао распознати правац којим идемо. Упркос дугом ходању и мом силном упирању очима, ништа нисам видио јер свуд око нас била мукла тишина и мрак. Негдје након неколико сати хода у правцу, непознатом за мене, прозбори Гандалф:
- “За сада смо сигурни, можеш да сједнеш и да се мало опустиш”.
Ове ријечи требале су да представљају за мене охрабрење, али усред мрака и таме, која нас је окруживала , нису могле да имају позитиван утицај. Затим сам, изнемоглим очима, погледао Гандалфа тако очајно, у једном тренутку избезумљено, да би на крају занијемио на те његове ријечи. Послије пола часа одмарања, Гандалф се придиже и забринуто погледа уоколо:
- “Кренимо”, рече он, сигурним и истовремено дрхтавим гласом и затим пружи руку показујући правац.
Тако кренусмо журним кораком, надам се у оном истом правцу којим смо се били упутили на почетку. Ишли смо тако, не знам тачно колико, а оклиш се полако почео мијењати и постајати свјетлији, али још увијек доста нејасан. Рекох себи : На улазу у овај свијет мислио сам да су сви моји психолошки ратови иза мене и да нећу морати више да се борим за свој мир. Тако размишљајући и концентришући сву своју пажњу на мисли које су струјале мојом главом, непримјетно, али полако, заостајао сам за Гандалфом. Упрос свему, успио сам да се усредсредим и одржим трчећи корак којим је ишао Гандалф и који је за мене значио излаз. Већ сам био потпуно изнемогао и на неки начин преплашен да нећу успјети издржати и сустићи Гандалфа. Али, у том тренутку мудрац стаде и окрену се према мени. Испред нас се указаше велика гвоздена врата, а ја још увијек у страху и онако задихан нисам био у стању да схватим да смо коначно стигли.
- “Ово је излаз”, рече Гандалф и извади велики златни кључ на ком је било утиснуто, веома дубоко и прецизно, што је била особина за коваче тог времена у Дивљиленду, крупним словима име Инглорион.
Инглорион се сматрао најмудријим човјеком тог времена. Затим Гандалф златни кључ стави у браву и чврстим покретом у лијеву страну начини да се врата отворе. Тако ступисмо на тло СЛОБОДНЕ ЗЕМЉЕ која је, послије оне тмине, изгледала нестварна. Направио сам први корак, по мекој зеленој трави и упитао Гандалфа:
- ”Да ли се ово заиста дешава? Да ли смо заиста стигли у Слободну Земљу”
Гандалф направи израз лица као да хоће нешто да каже, али у том тренутку, ја падох, нестигавши чути одговор. Док сам беспомоћно лежао на тлу Слободне земље - циљу и крајњој тачки остварења мојих надања, могло се десити толико много ствари којих нисам био уопште свјестан. Дошао сам себи након извјесног времена лежећи у постељи на којој се налазила отворена књига Господар прстенова поштованог господина Џ. Р. Р. Толкина. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| | | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Tolkinove priče Čet 9 Jan - 12:43 | |
| Dž. R. R. Tolkin " Gospodar prstenova "
* * *
Svet beše mlad, zelene gore, mrlje na mesecu još behu skore, još reč ne leže na potok i kam kad se Durin probudi i hodaše sam. Nenazvanom imena tvorac je bio, vodu iz nekušanih bunara pio, nad Jezero ogledala se naže i pogleda u njemu krunu od zvezda ugleda, tu kao dragulji na srebrnoj niti nad odrazom glave behu mu sviti.
Gora visokih bi svet pun vedrine u starim danima pre pada tmine. U Nargotrondu moć kraljeva vlada i u Gondolinu, što posle pada iščezoše za zapadnim okeanima; bi svet pun vedrine u Durinovim danima.
On bi kralj, a presto mu rezani kamen, u stenama dvor mu mnogostubni stamen, srebrnog poda i zlatnog krova, na vratima stoje moćna runska slova, svetlost sunca, meseca i zvezda, u kristalnim svetiljkama našla je gnezda, oblak ih ne priguši ni senka noćna sjala su tu večno svetla i moćna.
Tu dleto cepa i čekići nakovanj biju, tu graver traži slova što u kamenu se kriju, tu je sečivo kovano i balčak se radio, tu je kopač kopao a zidar gradio. Tu metal uz biser i opal bledi kovan je da krljušt oblikom sledi, štit, oklop, sekira i sjajna koplja behu tu složeni poput snoplja.
Neumoran tad beše narod Durina, muzika se dizala ispod planina: harfa svira, ori se pesma minstrela, na kapijama zova trube su vrela.
Planine su stare a svet je sada siv, plamen kovačnice više nije živ, strune ne prebiraju, čekić ne bije, tama se Durinovim dvorima vije. Senka je na nadgrobnom njegovom humu u Moriji, u Kazad-dumu. Ali zvezde potopljene se javljaju same u Jezeru ogledala još i sada sred tame tu njegova kruna leži na dnu dok se Durin ponovo ne otme snu. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Tolkinove priče Sre 1 Apr - 9:51 | |
| [*]Kada bismo više poštovali hranu, radost i poesmu od novca na gomili, ovo bi bio mnogo srećniji svet. [*]Mi imamo samo jednu važnu odluku - da odlučimo šta ćemo sa vremenom koje nam je dato. [*]Nisu svi oni koji lutaju izgubljeni. [*]Za posao koji nikad niste počeli je potrebno najviše vremena da biste ga završili. [*]Nikada nisam voleo Hansa Kristijana Andersena (pisca bajki, autora "Devojčice sa šibicama". Zato što je uvek uspevao da me dirne. [*]Mnoga deca vole da izmišljaju jezike. Ja to radim otkad sam počeo da pišem. [*]Ne želim da vam kažem: "Nemojte da plačete". Nisu sve suze loše. [*]Jedan san vredi više nego hiljadu realnosti.
[*]Hrabrost možete pronać [*]i na najverovatnijim mestima. [*]Upozoravam te: ako me ugnjaviš, uzvratiću ti istom merom. [*]Do jutra dolazite jedino kroz senke i mrak. [*]Ja sam hobit. Po svemu, osim po visini. [*]Led me može da naškodi dubokim korenima. [*]Pravo obrazovanje je priča bez kraja - to je niz uvek novih početaka, stalna potraga za novim. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Tolkinove priče Sre 1 Apr - 9:55 | |
| Gospodar mašteBritanski pisac, tvorac ‘Hobita’ i ‘Gospodara prstenova’, prema kojima su snimljeni filmovi koji su zaradili milijarde dolara, bio je profesor stare engleske književnosti na univerzitetu Oksford, ljubitelj prirode koji nikad nije vozio automobil, a ceo život je proveo sa suprugom Edit, u koju se zaljubio kad mu je bilo samo šesnaest godina Piše: Marta Štoos Hobit, stvorenje u centru zbivanja filmskih serijala “Gospodar prstenova” i “Hobit”, u mašti Džona Ronalda Rejela Tolkina pojavio se dok je dvadesetih godina prošlog veka ispravljao pismene ispite svojih studenata na Oksfordu, gde je predavao stariju englesku književnost i jezik. Na jednom od dosadnijih referata misli su mu, valjda, odlutale pa je profesor, kojem su specijalnost bile srednjovekovne legende, anglosaksonska poezija i drevni germanski jezici, gotovo odsutno na papiru nažvrljao: “a u rupi u tlu živeo je hobit”. No, pitanje je bi li svet ikad saznao da su hobiti dobroćudni mali stvorovi dlakavih tabana koji vole da uživaju u komotnom životu s barem šest obroka na dan u svom Širu, idiličnom delu Međuzemlja, ali i sposobni za velike podvige kad treba odbraniti dom, da se Tolkin nije povredio - igrajući tenis. Sportom je Tolkin počeo da se bavi još kao student na Oksfordu, gde je veslao, išao u duge šetnje u prirodu, uz tenis energično igrao ragbi i ostale popularne igre, ali i pio pivo, pušio lulu i žustro debatovao s prijateljima u brojnim klubovima kojima je pripadao. Od tih aktivnosti nije odustao ni u srednjim godinama, ali čini se da je profesor malko precenio svoje snage pa je u teniskom meču s 22 godine mlađim kolegom Angusom Makintošem doživeo težak poraz, a pritom i povredio gležanj. Prisiljen na mirovanje i besposlicu, Tolkin je pustio mašti na volju i započeo rad na knjigama koje će mu doneti svetsku slavu. Nekoliko godina kasnije, 1937, objavljen je “Hobit” koji je do danas prodat u više od sto miliona primeraka. Uprkos povredi, Makintoš i Tolkin ostali su dobri prijatelji do kraja Tolkinovog života, premda se ne zna jesu li nastavili da igraju tenis zajedno. Ali pisanje se i te kako nastavilo: kad je jednom počeo da stvara svoj izmišljeni svet, Tolkin više nije stao. Na 1.500 stranica trilogije “Gospodar prstenova”, koju je pisao više od deset godina, razradio je Međuzemlje do najsitnijih pojedinosti a njegove bukolike, zelene predele naselio hobitima, vilenjacima i čarobnjacima. Ovim bićima stvorio je i neprijatelje, moćne sile tame iz mračnog Mordora s kojima se Frodo Bagins bori za prsten u konačnom obračunu između dobra i zla. Premda su je neki kritičari pomalo podrugljivo opisivali kao “knjigu za decu koja je nekako izmakla kontroli”, a odbor za dodelu Nobelove nagrade je odbacio zbog “proze koja se nikako ne može meriti s pripovedačkom veštinom vrhunskog kvaliteta” (i nagradu 1961. dodelio našem piscu Ivi Andriću), Tolkinov britanski izdavač Stenli Anvin vizionarski je izjavio da će knjiga nadživeti i Tolkina i njegove sinove. I imao je pravo: do danas je prodato više od sto pedeset miliona primeraka “Gospodara prstenova” koji čvrsto drži drugo mesto na top-listi najprodavanijih romana svih vremena (prvi je, čini se, i dalje Čarls Dikens i njegova “Priča o dva grada”), a Tolkina su kupci knjiga na Amazonu proglasili autorom milenijuma. I “Hobit” i “Gospodar prstenova”, kao i posmrtno objavljeni “Silmarilion”, u velikoj meri odražavaju Tolkinova interesovanja i životne stavove, premda je autor uvek s gnušanjem odbacivao tvrdnje da su posredi alegorije. - Ne volim alegoriju - objašnjavao je, tvrdeći da mu zato nisu drage ni bajke Hansa Kristijana Andersena jer neprestano ima osećaj kako pisac želi da mu “pošalje poruku”. Svoje delo je doživljavao kao svojevrsnu mitologiju, donekle oslonjenu na drevne priče i legende kao i na rimokatoličku veru, koju je vatreno ispovedao, mitski poredak čiji likovi i događaji upućuju na temeljni sistem stvari i dubinski smisao sveta. Ali sebe nije smatrao tvorcem, nego samo osobom koja je tu mitologiju otkrila i dala na uvid ostalima. - Dok sam pisao, uvek sam imao osećaj da samo beležim ono što već postoji - rekao je Tolkin, duboko uveren da je pravi autor njegove sage sam Bog. Kad su ga jednom pitali šta znači neki odlomak u njegovoj knjizi, pisac je skromno odgovorio: - Ne znam, ali pokušaću da doznam. Istinska vera bila je od najveće važnosti Tolkinu, koji je na jutarnju misu išao gotovo svaki dan, a na ispovest nekoliko puta nedeljno, pa stoga i prožima njegove knjige za koje je i sam rekao da su duboko katoličke. Jednako važna komponenta je i njegovo poznavanje drevnih legendi i narečja, kao i izuzetan dar za izmišljanje novih jezika. Njega je imao još od detinjstva kad je s malim rođakama u igri smislio jezik “animalic”, a posle i “naffarin”, koji je poslužio kao temelj za vilenjački jezik u “Gospodaru prstenova”. Ali ono što se možda najsnažnije oseća u oblikovanju tog složenog sveta jeste Tolkinova silna ljubav za prirodu s kojom hobiti i ostali stanovnici Međuzemlja žive u miru i skladu kakvi su u modernom svetu nepoznati. Sam Tolkin je duboko žalio za nedirnutom prirodom prošlih, bezazlenijih vremena i opirao se sumanutoj izgradnji novih naselja i auto-puteva i ubrzanju života. Zbog toga nije posedovao auto, nego se vozio biciklom, a na jednoj godišnjoj prijavi poreza rukom je napisao: - Ne dam ni peni za avione “Concord”! Ljubav prema prirodi kod Tolkina je bila povezana s uspomenom na idilično detinjstva u seocetu Sarehol Majl pokraj Birmingama, gde se doselio kao četvorogodišnji dečak. Džon Ronald Rejel Tolkin rođen je 3. januara 1892. u Južnoj Africi gde je njegov otac Artur mislio da se obogati. Tolkinova majka Mejbel došla je s dečakom u rodni Birmingam da tamo rodi drugog sina, Hilarija, ali pre nego što što je stigla da se vrati u Afriku, Artur je umro od žute groznice. Tako je Mejbel ostala u Engleskoj i s mukom podizala svoja dva sina, bez pomoći porodice koja je se odrekla zato što je prešla na katoličku veru - skandalozan čin za tadašnje doba u anglikanskoj zemlji. No, dečaci su uživali u čarobnom seoskom predelu, koji je Tolkinu posle sparušene Afrike izgledao kao “božićna jelka”, i u slobodnoj igri na otvorenom.Idili je naglo došao kraj kad se Mejbel preselila u predgrađe Birmingama kako bi sinovi mogli da se školuju u tamošnjem Oratorijumu Svetog Filipa Nerija. Sama ih je podučavala latinskom, grčkom i francuskom, ali je htela da dobiju katoličko obrazovanje. Kontrast između prljavog, sivog, industrijalizovanog grada, nalik Mordoru, i zelene, bujne prirode poprimio je još dublje značenje kad je Mejbel 1904. umrla od dijabetesa, “kao mučenica”, kako je kasnije rekao Tolkin. Staratelj braće Tolkin postao je sveštenik, otac Frensis, koji se dobro brinuo o dečacma, školovao ih i vodio na letovanje na more, ali je ipak seosko okruženje u Tolkinovom sećanju ostalo zauvek povezano s bezbrižnim danima pre gubitka majke, pa ga je u “Gospodaru prstena” obnovio kao ljupki hobitski Šir. Dar za jezike koji je nasledio od majke Tolkin je razvio kao student na Oksfordu, gde je s klasičnih jezika i francuskog, koji je prezirao zbog “nazalnog prenavljanja” (mrzeo je i francusku kuhinju), prešao na gotski, keltski i anglosaksonski, te se posvetio ranoj poeziji, kao što je spev “Beowulf”; moderni poetski eksperimenti, čak ni oni katolika T. S. Eliota, nisu mu ništa značili. Uz snagu reči u kojima je nalazio istinsku čaroliju, Tolkin je u Oksfordu našao i prave prijatelje, trojicu s kojima se svaki dan sastajao na čaju i razgovoru. Strahovito ga je pogodilo kad su dvojica od njih poginula u “životinjskom užasu” Prvog svetskog rata koji je Tolkin preživeo samo zahvaljujući tome što je oboleo od rovovske groznice pa su ga poslali kući. Ali strahote kojih se nagledao u bici na Somi ostavile su dubok trag u budućem piscu koji je to iskustvo kasnije pretočio u krvavi sukob na vrhuncu radnje u “Gospodaru prstenova”. U rovove rata Tolkin je otišao kao oženjen čovek. U proleće 1916. venčao se s Edit Brat, u koju se zaljubio kad mu je bilo 16, a njoj 19 godina. Bili su prestali da se viđaju na nagovor oca Frensisa, koji je hteo da se Tolkin posveti školovanju, ali uprkos dugoj razdvojenosti, ljubav je izdržala, a brak Tolkinovih, u kojem su rođena tri sina i jedna kćerka, potrajao je sve do Editine smrti 1971. Je li brak bio srećan, teško je reći. Darovita pijanistkinja, koja je lepo pevala i plesala, Edit je žrtvovala snove o vlastitoj karijeri još pre udaje: bila je siroče i morala je da se izdržava radeći kao sekretarica, a kad se udala, kao da je sasvim pala u senku muža. Zbog njega je i prešla na katoličku veru, što joj je, čini se, s vremenom sve više smetalo, a najteže su joj padale česte ispovesti. Kad je Tolkin postao profesor na Oksfordu, osećala se nedoraslom ostalim profesorskim suprugama, pa se postepeno društveno izolovala. Tako se sasvim posvetila deci, koja su, po rečima Tolkinovog biografa Hemfrija Karpentera, “bila najsnažnija spojnica njihovog braka”. A najviše joj je smetalo što Tolkin traži intelektualni podsticaj u društvu prijatelja iz kluba “Inkling”, među kojima su bili pisci K. S. Luis, Hjugo Dajson i Čarls Vilijams, s kojima se redovno nalazio da bi pili pivo, raspravljali i čitali jedni drugima rukopise. Prijatelji su snažno uticali jedni na druge: Luis je pod Tolkinovim uticajem ponovo našao veru, dok Tolkin možda nikad ne bi dovršio “Gospodara prstenova” da ga Luis nije neprestano bodrio. Nisu se, naravno, u svemu slagali pa tako Tolkin nije imao baš visoko mišljenje o Luisovoj prozi, a još manje o njegovoj ženi Džoj, dok je Dajson jednom, kad im je Tolkin čitao novo poglavlje, uzdahnuo: “O, ne opet ti vilenjaci!” Ali sastajali su se neizostavno jednom ili dva puta nedeljno. Edit nikad nije učestvovala u tim druženjima, a Tolkin se katkad prema njoj odnosio kao prema detetu i sve više živeo zasebnim životom. Muž i žena imali su odvojene spavaće sobe, Tolkin je često radio dokasno, dok je Edit rano odlazila na počinak. Ali kako je imao osećaj da je ona tako mnogo žrtvovala zbog njega, čim je otišao u penziju, Tolkin se s porodicom preselio u blizinu Bornmauta samo zato da bi Edit tamo došla na svoje, bez njegovih učenih prijatelja i superiornih profesorskih supruga. I uvek ju je pamtio iz ranih, najsrećnijih dana braka, kad mu je pevala i plesala. Kad je 1971. umrla, Tolkin joj je na grobu uklesao ime “Lutijena”, jer je mlada Edit bila nadahnuće za vilenjačku princezu koja je odbacila besmrtnost da bi se udala za smrtnika Berena - a upravo je to ime Tolkin dao da se upiše na njegov nadgrobni spomenik. Nakon što je neko vreme predavao na univerzitetu u Lidsu i sarađivao na Oksfordskom rečniku engleskog, i to na slovu W (navodno mu je najviše muke zadala riječ walrus, zool. “morž”), Tolkin je sa 32 godine postao profesor na “Merton Collegeu” u Oksfordu i tamo ostao 35 godina. Imao je specifičan “stil” predavanja: studenti ga nisu uvek najbolje razumeli jer je mrmljao i često nije uspevao da jasno artikuliše ono što želi da kaže. Osim toga, opirao se svakoj teoriji književnosti, smatrajući da su književna dela događaji koje treba doživeti tako da se čitaju naglas, i to je radio s takvom strašću da se studentima činilo kao da su na nekom srednjovekovnom slavlju, dok je pesnik V. H. Oden rekao da je Tolkin zvučao kao Gandalf lično. Uprkosč ogromnom znanju, Tolkin nije samog sebe preozbiljno shvatao. Naprotiv, smatrao se običnim, slabim čovekom, ni po čemu različitim od ostalih, a često je iskazivao poseban smisao za humor. Znao je da plaši prodavce tako što bi im zazveckao šakom sitniša u koje bi stavio svoju protezu, a na sastancima inklingsa vodio je takmičenje u tome ko će duže naglas čitati jezivo lošu prozu i poeziju spisateljice Amande Makitrik Ros, a da ne prasne u smeh. Posebno je voleo maskenbale pa se jednom kostimirao u polarnog medveda, a drugom prilikom je odeven kao anglosaksonski ratnik, vitlajući sekirom, jurio komšiju po ulici. Deci je pisao i ilustrovao smešna pisma s vestima sa Severnog pola, koja im je skrivao u dimnjak ili ih slao poštom, a pisao im je i priče. “Hobit” s Bilbom Baginsom jedna je od tih priča koju je razradio dok je ležao s uganutim gležnjem nakon nesrećne partije tenisa. Kad je “Hobit” neočekivano postao pravi bestseler, izdavači su tražili još, i Tolkin je došao na ideju da u centar priče stavi prsten koji je Bilbo našao i uvede još jednog hobita, Bilbovog sina. Od ideje do realizacije proteklo je ravno 16 godina. Mnogo toga se umešalo: izbio je Drugi svetski rat i, kako je rekao Luis, “stvarni događaji počeli su zastrašujuće da se poklapaju s onim što je Tolkin izmišljao”. Ali problem je bio i Tolkinov perfekcionizam zbog kojeg je katkad i previše vremena posvećivao pojedinim lingvističkim problemima, a treba uzeti u obzir i da je kao aktivni profesor morao da odrađuje i uobičajene obaveze sa studentima. U jednom trenutku, negde pred kraj treće knjige, upao je u tešku spisateljsku krizu i šest meseci nije napisao ni slova. Nastavio je da piše 1944, na Luisov nagovor, ali onda je ponovo zapeo. Obrise priče završio je tek 1947, a konačnu verziju dve godine kasnije, pišući s dva prsta na mašini smeštenoj na krevet na tavanu, jer na pisaćem stolu više nije bilo mesta. Sledilo je natezanje oko štampanja koje je bilo problematično zbog nestašice papira u to posleratno doba i “Gospodar prstenova” je najzad objavljen u tri knjige tokom jedne godine, od leta 1954. do jeseni 1955. Kritike nisu bile jedinstvene, od oduševljenih pohvala, do negativnih napisa, poput onog u londonskom “Observeru” gde su roman otpisali kao “puki eskapizam” i poželeli mu da što pre padne u blaženi zaborav. Ali dogodilo se nešto sasvim drugo. Čitaoci nisu mogli da se nasite doživljaja Froda Baginsa i Prstenove družine, te su razgrabili na stotine hiljada primeraka, a pravo ludilo je počelo kad je knjiga objavljena u Sjedinjenim Državama. Širom Amerike obožavaoci su počeli da osnivaju klubove, šalju pisma i darove Tolkinu u Englesku, razdragani štivom telefonirali su mu usred noći, nesvesni vremenske razlike, pa mu čak i dolazili pred kuću i fotografisali ga kroz prozore. Pravi kult Tolkina razvio se krajem šezdesetih, kad se među kalifornijskim hipijima pronela priča da je Tolkin napisao “Gospodara prstenova” pod delovanjem marihuane, pa i jačih droga, a američka studentarija ukrašavala je zidove svojih soba mapama Međuzemlja i pisala grafite kao što je “Frodo živi”. Odasvud su ga saletali strani izdavači tražeći prava na prevod, pa je knjiga prevedena na 38 jezika, a Tolkin je 1968. prodao i prava na filmsku verziju za sumu koja mu se tad činila povelikom - deset hiljada funti. I postariji, anonimni univerzitetski profesor skromnih primanja odjednom je postao svetska zvezda i vrlo imućan čovek. I dok je i dalje brižno beležio svoje izdatke, kao što su poštanske marke i žileti, te gunđao zbog poreza koji mu je odneo velik deo zarade, Tolkin je novostečenu imovinu nesebično delio: dobar deo poklonio je svojoj crkvi, a pobrinuo se i da deca dobiju više nego dovoljno za udoban život. Ali nasledstvo koje im je ostavio njegovim potomcima nije nužno donelo sreću. Tolkin je umro 1973. u 81. godini, ne završivši rad na rukopisu “Silmariliona”. Posao je tako zapao Tolkinovom sinu Kristoferu, koji je sledećih 25 godina proveo u osami, daleko od javnosti, potpuno posvećen redigovanju i objavljivanju očevih preostalih dela u devet debelih svezaka, sve dok i sam nije umro krajem devedesetih. Fenomenalan uspeh filmske trilogije snimljene prema “Gospodaru prstenova”, u režiji Pitera Džeksona, zapravo je uneo razdor u porodicu jer dok su se neki grizli što ne mogu da utiču na scenario i režiju, a još više što neće imati nikakve finansijske koristi od filma koji je zaradio gotovo tri milijarde dolara, drugi su bili voljni da sarađuju s producentima, tvrdeći da ih novac uopšte ne zanima. Najgora svađa izbila je između Kristofera i njegovog sina Sajmona, advokata s književnim ambicijama, kojeg je pak potreslo što ga otac nije uključio u upravni odbor firme “Tolkien”, koja vodi porodične poslove oko autorskih prava. Sajmon se posle pomirio s ocem, ali prema njegovom mišljenju, najgore je bilo što je slava filmske trilogije sasvim zasenila individualne uspehe svakog člana. Kako je gorko rekao: - Odjednom više nisam bio advokat Sajmon Tolkin, nego unuk Dž. R. R. Tolkina. Uprkos svemu, Sajmon je odlučio da se oproba kao pisac te je objavio četiri romana i novi film “Hobit” dočekao spokojnije, možda prihvativši prioritete prema kojima je živeo njegov deda. Tolkin je slavu primao s dozom samoironije, priznajući kako “biti kultna figura tokom vlastitog života uopšte nije neugodno”, ali da je to ipak sasvim nevažno jer je jedino merilo uspeha i jedini pravi kritičar - Isus Hristos “koji se više nego bilo koji čovek divi darovima što nam ih je On sam dao”. Foto Guliver |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Tolkinove priče Uto 30 Jun - 13:25 | |
| Evo zašto nas je voleo tvorac Gospodara prstenova!Na listi srbofila pored čuvenog engleskog književnika, našli su se i književnici Johan Volfgang Gete i Jakob Grim, publicista i hemičar Arčibald Rajs, irska bolničarka Flora Sands, glumci Robert de Niro, Džoni Dep i kralj horora Vinsent PrajsŠto se Džona Ronalda Ruela Tolkina tiče, ne samo da je znao srpski jezik, već je bio fasciniran i srpskom tradicijom pre svega kao neizostavnim delom slovenske mitologije. Poznato je da je Tolkin učestvovao u Prvom svetskom ratu, međutim nedavno se pojavila prilično zanimljiva paralela prema kojoj je njegovo najpoznatije delo, epska fantastika “Gospodar prstenova” ništa drugo do transformacija burnih istorijskih dešavanja koja su zadesila Srbiju u svet legende. Otud nije zgoreg napomenuto da postoji samo jedna zemlja iz perioda Velikog rata koja po svom neobičnom geografskom položaju i specifičnoj istoriji, krajnje bajkovito odgovara Okrugu. Za žitelje Evrope u tom periodu, ta zemlja je isto tako mala i nepoznata, a njeni žitelji takođe obrađuju zemlju i žive u selima kao i hobiti. Ta zemlja je Srbija! |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Tolkinove priče | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 2 | Idi na stranu : 1, 2 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 702 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 702 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|