Marsel Prust

1. Uvod
Ljubav. Ta čarobna riječ je za svako ljudsko biće pokretna snaga, eliksir života, preduslov za uspjeh, spokoj i sreću. Uprkos tome što se za tu riječ, to neopipljivo božanstvo, ne treba tražiti nikakvo objašnjenje, odakle potiče, kako se rađa u nama, kako opstaje, diše i vuče nas naprijed gotovo da nema pjesnika ili pisca kome ona nije bila neiscrpna inspiracija. Skoro da nema romana, drame ili pjesme u kojoj ona nije raširila svoja krila, pa makar i između redova.
Ljubav. Riječ koja okreće kormilo broda zvanog život kao svetionik vodila je autore svijh ovozemaljskih epoha. Počev od Antiče Grčke – Eshila, Euripida, Sofoklea, Homera i njihove ljubavne junake Jasona i Medeju, Antigonu i Hemona, Pariza i Helenu, Odiseja i Penelopu, potom Šekspira i njegove svima poznate ljubave sage o Romeu i Juliji, Hamletu i Ofeliji, Otelu i Dezdemoni, a onda i Igoa čija se inspiracija ljubavi ogleda u pričama o Kvazimodu i Esmeraldi, Marijusu i Kozeti, dok u poeziji ni Dučić, ni Lorka, ni Prever, ni Lamartin, ni Neruda, ni Njegoš nisu ostali dužni toj gospodarici svih nas, toliko puta pomenutoj – Ljubavi.
Ljubav je univerzalna i svevremena tema o kojoj su se napisale bezbrojne riječi, a pera kojima su pisane su nam ostavila svjedočanstva bez kraja o toj nebeskoj snazi koja spaja, ali i razdvaja i koja zapljuskuje svojim talasima naša bića, svijet, a tako i umjetnička djela.
Jedno od brojnih, ali isto tako neizmjerno vrijednih umjetničko-književnih svjedočanstava o ljubavi ostavio nam je i veliki francuski pisac XX vijeka – Marsel Prust. Taj neiscrpni izvor inspiracije kroz njegov roman rijeka U potrazi za izgubljenim vremenom se nalazi u raznim ulogama i formama: ljubav prema majci, ljubav prema ženi, ljubav prema svom zanatu, ljubav prema pisanoj riječi, ljubav prema životu, pa čak i homoseksualna ljubav je našla svoje mjesto u ovoj enciklopediji francuske, ali i svjetske književnosti. Ovo književno djelo koje se sastoji od sedam tomova (U Svanovom kraju, U senci procvalih devojaka, Ka Germantovima, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Nestala Albertina i Pronađeno vreme) obiluje raznim ljubavnim parovima, situacijama, pričama i prevratima u kojima čak i sam autor ima jednu od uloga, ali saga koju nijedan čitalac ne može da zaboravi, koja predstavlja jednu od najkompleksnijih ljubavnih priča gledano sa psihološke strane jeste saga o Svanu i Odeti iz toma koji u samom naslovu nosi onu čarobnu riječ – Jedna Svanova ljubav. Ovo je srednji dio prvog toma U Svanovom kraju kog sačinjava Kombre, Jedna Svanova ljubav, Imena, međutim, on se može čitati i posmatrati nezavisno od cijeline ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom, jer predstavlja jednu vrstu mise en abyme-a ovog romana rijeka.
No, osvrnimo se najprije na ljubav kao opštu pojavu u Prustovom djelu, a zatim se prepustimo analizi uzbudljive priče o strasnoj ljubavi Šarla Svana i Odete de Kresi…

2. Ljubav u Prustovom djelu
Ljubav je osnova svega kako u životu tako i u književnosti koja predstavlja odraz života. Da bi živjeli lijepo potrebno je voljeti život i sve njegove segmente kao i živjeti u skladu sa samim sobom, sa sopstvenim potrebama i željama. Cjelokupan Prustov ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom jeste jedna oda životu koji treba da opstaje i diše uprkos vremenu koje nije na našoj strani. U isto vrijeme, ovo remek-djelo predstavlja jednu mješavinu života odnosno autobiografskih podataka i fikcije.
U teoriji znamo da se zemlja okreće, ali to u stvari ne opažamo, jer se tlo na kojem hodamo prividno ne miče, pa tako živimo spokojno. Tako je u životu i s Vremenom.
Prustovo razmišljanje o vremenu se poklapa sa Bodlerovim, Kišovim kao i sa mišljenjem brojih drugih autora. Vrijeme je naš neprijatelj, ali i pored sati koji prolaze moramo se truditi da ih ispunimo srećom, a osnova za to jeste Ljubav.
Kao i kod svakog ljudskog bića Prustova prva ljubav u djetinjstvu bila je niko drugo do njegova rođena majka. U Kombreu on opisuje majčin lik kao jedini tračak svjetlosti njegovog bolešljivog i nejakog dječačkog doba. Od svitanja do sumraka je živio za trenutak kada će majka doći u njegovu sobu da ga poljubi za laku noć. Međutim, bilo je i večeri kada ona zbog gostiju nije dolazila da mu podari tako za njega vrijedan poklon i te večeri su za njega bile sinonim za tugu i usamljenost. Jedina veza u tim trenucima između tog osjetljivog dječaka i njegove majke bila je sluškinja Fransoaza.
Ma seule consolation, quand je montais me coucher, était que maman viendrait m’embrasser quand je serais dans mon lit … Mais ce soir-là, où maman en somme restait si peu de temps dans ma chambre, étaient doux encore en comparaison de ceux où il y avait du monde à dîner et où, à cause de cela, elle ne montait pas me dire bonsoir.
Kod Prusta imamo odsustvo oca u djetinjstvu kao što kod Natali Sarot imamo odsustvo majke. I kod jednog i kod drugog ta ljubav prema pisanoj riječi koja se rodila u tom najranijem dobu i dala im kartu za vječnost, bila je spriječavana, suzbijana i omalovažavana. Prustov otac se protivio sinovljevoj želji da se bavi pisanjem. Sanjao ne za njega posao diplomate. Uprkos tim okovima koje mu je otac postavio Prust je u sitnim satima gajiio tu ljubav prema knjizi čitajući i tako njegujući svoj budući zanat.
Tu je i ljubav prema umjetnosti uopše: slikarstvu, muzici i pozorištu koja kod ovog pisca predstavlja simbol uzvišenosti, duhovnosti i utočišta.
Dominantan momenat u Prustovom djelu jeste i ljubav i divljenje koja je nastala kod mladog Prusta prema glumici Bermi i njenom izvođenju Fedre. Lik Berme inspirisan je slavnom glumicom Sarom Bernar čiji je ljubavnik bio pariski šarlantan Šarl As koji je, po mišljenju mnogih Prustova inspiracija za lik Svana. Još jedan primjer Prustove smjese fikcije i života.
Prustova Berma je poput Bodlerovog Fančula… Spoj ljubavi, Boga i umjetnosti.
…ta je Božanska ljepota, koju mi je imalo otkriti Bermino glumljenje, danju i noću na oltaru s neprekidno napaljenim voštanicama, vladala u dubini mojega duha, mojega duha za koji su mi moji strogi i lakomisleni roditelji htjeli odlučiti hoće li ili neće u sebi zadržati to zauvijek, savršenstvo te boginje, otkrivene na onom istom mjestu gdje se dizao njen nevidljiv lik.
Kada je riječ o ljubavi muškarca prema ženi Prustova prva ljubav u ovom obliku bila je prema djevojčici riđe kose Žilberti, kćerci Svana i Odete, u koju se on zaljubljuje jos u dječačkim danima, a zatim u U sjeni procvalih djevojaka imamo pojavu Albertine, djevojke sa obrazima boje germanijuma kojoj je Prust u potpunosti posvetio dva toma svog ciklusa: Zatočenica i Nestala Albertina. Opsesivno zaljubljeni Prust poput svog lika Svana ispoljava ljubomoru i njihov odnos zrači dosadom i rutinom više nego zadovoljstvom tako da se Albetina osjeća kao „zatočenica“ u toj ljubavi sve dok jednog dana ne ode ostavivši oproštajno pismo. U narednom tomu je opisana ta mučnina Prustovog srca koje žali za neostvarenom ljubavlju, a u isti mah ne prihvata ni saznanje da se Žilbera udala za jednog od Germantovih.
Međutim, stručnjaci koji su se bavili Prustovom biografijim su sumnjali u postojanje ikakve žene u fizičkom smislu u njegovom životu. Izvjesna je i Prustova homosekualnost o kojoj on bez uzdržavanja piše u Sodomi i Gomori i na taj način ulazi u plejadu pisaca poput Andre Žida, Oskara Vajdla, Margaret Jursenar koji su načeli tu temu, a samim tim i moderni roman koji ne trpi tabue. Njegova homoseksualnost je dokazana prema navodnoj naklonosti prema njegovom sekretaru Alfredu Agostineliju i prema njegovom velikom prijatelju kompozitoru Rejnaldu Hanu.
Sve u svemu Prustov ljubavni život bio je i ostao jedna velika misterija kako za kritičare, tako i za čitaoce, jer je njegova spisateljska snaga bila toliko jaka da je napravila neraskidivu smjesu života i fikcije. Ta smjesa nam dokazuje i poručuje da i uprkos svemu treba uvijek vjerovati u Ljubav…

3. Ljubav Svana i Odete – Jedna Svanova ljubav
Roman Jedna Svanova ljubav predstavlja mise en abyme čitavog ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom. Njegova posebnost leži u tome što narator pripovjeda o događajima koji se dešavaju prije njegovog rođenja u vrijeme modenskog Pariza.
Na društvenoj sceni sa jedne strane imamo aristokratsku porodicu Germantove, dok sa druge porodica Verdiren koja pokušava da sa svojim neuspješnim pomodarstvom dosegne nivo istinske aristokratije. Gospodin i gospođa Verdiren posjeduju salon koji predstavlja pozornicu na kojoj se odigrava uvod, zaplet, kuliminacija, peripretije i rasplet strasne ljubavi Svana i Odete.
Glavni junak Šarl Svan je obrazovani i otmeni mladić koji posjećuje salone u kojim prepričava svoje ljubavne pustolovine. Svan je neko ko mnogo voli žene, u njima traži zadovljstvo, nalazi ga, ali ga ono u potpunosti ne ispunjava. On je nešto poput nomada. Potom njegova ličnost, kao i njegovo porijeklo je vrlo neutemeljeno, a u isti mah on je veliki učenjak i poznavalac umjetnosti. Živi u kvartu koji ne odiše otmenošću kojom on zrači stoga imamo paradoks koji nam dokazuje njegovu neutemeljenost kao i sama činjenica da posjećuje salon Verdirenovih koji predstavlja jezgro malograđanštine.
Priča o Svanu počinje kada mlada i infantilna Odeta de Kresi, stalna gošća kod Verdirenovih, želi da svojim prijateljima iz salona predstavi svog novog prijatelja – upravo pomenutog mladog učenjaka Šarla Svana. Njihovo upoznavanje se odigralo u pozorištu gdje izvjesni Svanov prijatelj predstavlja ovom šarmantnom mladiću ovu mladu i divnu ženu koja, pak, ne ostavlja veliki utisak na samog Svana. Ona nije tip žene koja bi se njemu ikada dopala. Po Svanovom ukusu, kako je navedeno u djelu, imala je suviše naglašen profil da bi mu skrenula pažnju, njene oči su tako lijepe, ali kako kaže, suviše krupne. Ovo razmišljanje nam dodatno potvrđuje njegovu neutemeljenost i kada je riječ o ženama, njegov ukus je neodređen, jer zaljubiti se u određenu damu znači primjetiti nešto posebno, ali i neopisivo u njoj, faktor koji zrači, ali mu objašnjenja nema kao ni samoj ljubavi.
Autrefois on rêvait de posséder le cœur de la femme dont on était amoreux, plus tard sentir qu’on possède le cœur d’une femme peut suffire à vous en rendre amoreux.
Nakon upoznavanja svjedok njihovih susreta i ljubavi, nešto poput Lamartinovoig jezera, postaje kontraverzni salon Verdirenovih. Odeta de Kresi je, inače, bila mlada i neuka žena čija ni fizička ljepota nije vrijedna muškog oka. Slododno možemo reći da je ona nešto poput Bodlerove Žan Duval.
L’idéal est inaccessible et le bonheur, médiocre.
U isto vrijeme u njenoj duši je obitavala velika praznina, površnosti i neukost koju je ona pokušavala da prikrije raskošnim haljinama, kičastima nakitom i šminkom. Njena soba u koju je Svan često zalazio bila je puna nepotrebnih detalja dok je svjetlo bilo prigušeno što odaje atmosferu tajanstvenosti, kao i težnju da se prikrije to odsustvo suštine koja je vrlo okudna i kod svih pripadnika tabora Verdirenovih osim kod Svana koji je samo obični prolaznik njihovih hodnika. Verdirenovi bivaju očarani Svanom, njegovim manirima i znanjem. Odeti je imponovalo što je uspjela da jednog takvog mladog gospodina predstavi svojim prijateljima, ali istovremeno biva svjesna svog zrna vrijednosti kada je riječ o učenosti i ponašanju u odnosu na trezor zvani Šarl Svan.
Je comprends que je ne peux pas rien faire, mon chétive, à côté de grands savants comme vous autres, lui avait-elle répondu.
U razgovorima između Svana i Odete narator namjerno kroz njene rečenice potencira njenu neobrazovanost i loš ukus u umjetnosti. Dok Svan piše studiju o slavnom slikaru Vermeru iz Delfta, Odeta može na prste da nabroji umjetnike koji nisu čak ni vrijedni pomena.
Kao da Prust kroz njihov odnos želi da istakne dominaciju muškarca nad ženom , neku vrstu muškog šovinizma na način na koji je to učinio i Bodler sa pjesmom Ideal.
Međutim, kod jednog drugog para u djelu imamo potpunu suprotnost – gospođa i gospodina Verdiren. Namjerno stavljamo gospođu Verdiren na prvo mjesto, jer je ona žena koja je zasigurno poslužila Odeti kao uzor za nakićenost, ona je ta koja svojim oblačenjem i ponašanjem želi da privuče pažnju svih pripadnika tabora Verdirenovih u kojem ona drži sve konce dok se gospodin Verdiren nalazi u njenoj sjenci. Ta nadobudna žena sluša Vagnera ne zbog njegove genijalnosti, već zbog toga da bi se pokazala kao žena koja prati novitete, poznaje umjetnost i teži da istakne naprednost svoje porodice. Njena jača polovina se nije ništa pitala u tom malom taboru, jer je njegova supruga raspolagala svim sredstvima čime dokazuje svoju naklonost prema materijalnim, a ne duhovnim stvarima.
Pod plašom površnosti u Odeti se ipak nalazilo nešto što je moglo da privuče Svanovu pažnju. Njena vještina zavođenja koje ni sama nekad nije bila svjesna imala je magičnog dejstva, jer u samoj njenog rečenici…
Que n’y avez-vous oublié aussi votre cœur, je ne vous aurais pas laissé le reprendre.
…živjela je doza mističnosti, sladostrašća i zavodljivosti. Svan je bio očaran i njenom sposobnošću da pripremi jedno od najvažnijih dijelova njegovog dana – čaja.
Ce serait bien agréable d’avoir ainsi une petite personne chez qui on pourrait trouver cette chose si rare, du bon thé.
I ova činjenica pripreme tog mističnog napitka nam potvrđuje tu ideju o prisustvu mistike i tajanstvenosti u njihovom odnosu.
Svanova naklonost prema Odeti se najprije ispoljavala kroz veo putenosti i čulnosti tijela. Kasnije ta putena želja se metamorfozira u ljubav koja se u više navrata u djelu obavija velom umjetnosti. Najprije je tu dominacija Ventejeve sonate o kojoj će biti priče čitavo jedno poglavlje, no jedan isto tako značajan momenat jeste Svanovo poređenje Odete sa likom Sefore, Mojsijeve žene, a Jetrove kćeri, na fresci slavnog Botičelija. Svan je sam po sebi imao tu sklonost da u slikama velikih majstora nalazi sličnosti sa stvarnošću što je opet jedan od Prustovih dokaza koliko su život i fikcija dva svijeta koji se stapaju u jedan. Upravo kroz lik Sefore Svanova ljubav prema Odeti evoluira i dostiže svoj puni sjaj.
Le mot d’ « œuvre florentine » rednit un grand service à Swann. Il lui permit, comme un titre, de faire pénétrer l’image d’Odette dans un monde de rêves où elle n’avait pas eu accès jusqu’ici et où elle s’imprégna de noblesse…le baiser et la possession qui semblaient naturels et médiocres s’ils lui étaient accordés par une chair abîmée, venant couronner l’adoration d’une pièce de musée, lui parurent devoir être surnaturels et d délicieux.
Za njega sada i Sefora i Odeta su sinonim za jedno biće s obzirom da gledajući reprodukciju Jetrove kćeri on u tom odrazu vidi Odetu. Cijela ova vizija Odete kroz lik Sefore koja zrači i aurom erotizma pomaže Svanu da shvati da i pored svih žena koje može da ima želi samo jednu pored sebe – Odetu de Kresi.
Quand il avait regardé longtemps ce Botticelli, il pensait à son Botticelli à lui qu’il trouvait plus beau encore et approchait de lui la photographie de Zéphora, il croyait serrer Odette contre son cœur.
Njenu naklonost dobija upravo uz pomoć te mitske žene, a i zahvaljujući svojoj mudrosti i dosjetljivosti, te joj jedne večeri upućuje pismo puno gneva i razočaranja koje za nju postaje izvor misli da takovog muškarca ne smije odstranati iz svog okruženja. U strahu da ga ne odbije od sebe ona mu drhtavim rukama uzvraća odgovor, moli za sastanak i tako ta ljubav širi svoje grane i lišće. Svan je jednostavno bio neko ko je znao kako treba postupati sa ženama, ali ubrzo i taj veliki zavodnik i šarlatan počinje da gubi tlo pod nogama…

Svan je bio i srećan i nesrećan.To je balans kojim upravlja vaga zvana život. Prust nam od srca poručuje da trebamo biti svjesni nesreće, ali u isto vrijeme permanentno tragati za srećom.
On ne connaît pas son bonheur. On n’est jamais aussi malheureux qu’on croit.
Svanova opsesivnost u nekim komponentama nalazila se samo u njegovoj mašti tako da je potrebno u životu oduprijeti se samom sebi, toj tanatovskoj strani našeg bića i truditi se da pobjedimo u najtežoj životnoj borbi – borbi sa samim sobom. Isto tako prepustiti se svom biću i svemu onom što život nosi, i ljubavi i ljubomori, jer samo tako ćemo spoznati ono što je ljudsko, a ono što je ljudsko ne treba da nam bude strano. Svan i Odeta su dokaz da smo svi mi ljudi koji su rođeni da vole i da budu voljeni i da se bore, jer njihova ljubav je ipak našla svoj put, a to možemo vidjeti u ostatku ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom…

Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je
rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: "Ali
zasto me ne pustate da cesce dodjem?" a on, smejuci se, odgovorio
udvaracki: "Iz straha da ne patim". I sada se jos, avaj, desavalo katkad
da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim
zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. "Ovo je
pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo
odigralo?". Setio se kako su gasili plinske svetiljke na Italijanskom
bulevaru kad ju je ono sreo izgubivsi vec svaku nadu, medju senkama sto
su se sunjale, u onome mraku sto mu se cinio gotovo natprirodan, a ta je
noc - ta noc kad nije morao cak ni da se pita nece li joj biti krivo
sto je on trazi, niti kad je nadje, toliko je bio siguran da nema za nju
vece radosti nego da se sretne sa njim i zajedno sa njim vrati kuci -
ta je noc odista pripadala jednome tajanstvenom svetu u koji se nikad
vise ne mozemo vratiti kad mu se vrata jednom sklope. I Svan ugleda,
nepomicnog, suocenog sa tako ponovo prozivljenom srecom, nesrecnika, na
koga se sazali, jer nije ga odmah prepoznao, tako da je morao da obori
oci da svet ne bi video da su mu oci pune suza. To bese on sam.

Marsel Prust - "U Svanovom kraju"

Kako bi se zaštitio od polena i prašine, držao je zatvorene prozore i navučene teške zavese, a kad je počeo da piše, zamenio je dan za noć…



Nikakava selidba na Južni pol, niti odlazak na vrh Mon Blana ne odvaja nas toliko od drugih, koliko skriveni poroci kojih se ne možemo odreći.
 
[/center]

Ja držim vrlo mudrim ono keltsko verovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto tako je s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je svešću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet pre smrti susresti ili nećemo.Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvek ostaju samo miris i okus; premda su nežniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, verniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim jedva zametljivim kapljicama, nepokolebljivo nose celu golemu zgradu uspomena.

Koliko god bile duboke naše simpatije prema nekom realnom biću, mi ga pretežno zamećujemo svojim osetilima, a to znači da nam ono ostaje nejasno i nepojmljivo, da nam pruža samo svoju mrtvu težinu koju naša osećajnost ne može oživiti. Ako to biće zadesi neka nesreća, taj će nas događaj moći ganuti samo u vrlo malom delu našeg sveukupnog znanja o njemu; štoviše, to će i njega samoga moći uzbuditi samo u jednom delu znanja koje ima o sebi. Romanopiščev je pronalazak u tome što je došao na misao da one delove duše u koje nije moguće prodreti nadomesti jednakom količinom netvarnih delova, to jest onakvih koje naša duša može usvojiti. Sve je ostalo potpuno nevažno čim nam se delovanje i osećaji tih bića nove vrsti čine istinitima: čim smo ih usvojili, te se to delovanje i osećanje odigrava u nama i po svojim zakonima, dok grozničavo okrećemo stranice knjige, upravlja brzinom našeg disanja i prodornošću našeg pogleda. I kad nas je pisac već jednom doveo u to stanje u kome je, kao u svim potupno unutrašnjim stanjima, svako uzbuđenje udesetorostručeno, u kome će nas njegova knjiga uznemirivati poput sna, i to sna koji je mnogo jasniji od svih onih koje sanjamo spavajući, i mnogo trajniji u našem sećanju, tada on u nama u jednom jedinom satu oslobađa sve moguće sreće i nesreće, kojih bismo u stvarnom životu u više godina doživeli tek nekoliko, a pri tom one najintenzivnije čak ne bismo ni prepoznali, jer bi nam sporost, s kojom se u životu zbivaju, onemogućila da ih opazimo; (tako se naše srce za života menja, i to je najteža bol; ali ga mi upoznajemo samo čitajući, u mašti; u stvarnosti, ono se menja onako kao što se odvijaju i ostale prirodne pojave: dovoljno polagano da nam sam oset da se nešto promenilo, premda možemo ustanoviti redom svako od uzastopnih stanja pri menjanju, ipak ostaje ušteđen).

 U traganju za izgubljenim vremenom

Mi, istina, kažemo da je smrtni čas neizvestan, ali kad to kažemo, mi taj čas zamisljamo kao da je u nekom neodredjenom i dalekom prostoru, ne mislimo da je u kakvoj bilo vezi s ovim već započetim danom i da može značiti da smrt – ili onaj tren kad ona prvi put delimično zavlada nad nama, posle čega nas više ne pušta – može nastupiti još ovo isto popodne, tako malo izvesno, ovo popodne čiji smo svaki sat unapred rasporedili. Stalo nam je do naše šetnje, da bismo za mesec dana nakupili potrebni zbir čistog vazduha, dvoumimo se birajući koji kaput da oubučemo, kojeg kočijaša da pozovemo, u fijakeru smo, dan je sav pred nama, kratak, jer hoćemo da se vratimo kući na vreme, pošto će nam doći u posetu jedna prijateljica; hteli bismo da i sutra bude isto ovako lepo vreme; a i ne slutimo da je smrt, koja je putovala po nama nekim drugim putevima, po nedokučivom mraku, izabrala baš ovaj dan da stupi na pozornicu, kroz nekoliko minuta, otprilike kad naša kola stignu do Jelisejskih polja. A oni koje obično progoni užas zbog izuzetne neobičnosti koja je svojstvena smrti, možda će takvi naći da ima nečeg umirujućeg u takvoj vrsti smrti – u takvom prvom dodiru sa njom – zato što ona tada dobija vid nečega poznatog, prisnog, svakodnevnog."

  Oko Germantovih

U Svanovom kraju"

Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome što joj je rekao, kada se treći put video sa njom, a ona mu je ponavljala: "Ali zašto me ne puštate da češće dođem?" a on, smejući se, odgovorio udvarački:
"Iz straha da ne patim".
I sada se još, avaj, dešavalo katkad da mu ona piše iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa štampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. "Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zašto li je tamo otišla? I sa kim? Šta se tamo odigralo?". Setio se kako su gasili plinske svetiljke na Italijanskom bulevaru kad ju je ono sreo izgubivši već svaku nadu, među senkama što su se šunjale, u onome mraku što mu se činio gotovo natprirodan, a ta je noć - ta noć kad nije morao čak ni da se pita neće li joj biti krivo što je on traži, niti kad je nađe, toliko je bio siguran da nema za nju veće radosti nego da se sretne sa njim i zajedno sa njim vrati kući - ta je noć odista pripadala jednome tajanstvenom svetu u koji se nikad više ne možemo vratiti kad mu se vrata jednom sklope. I Svan ugleda, nepomičnog, suočenog sa tako ponovo proživljenom srećom, nesrećnika, na koga se sažali, jer nije ga odmah prepoznao, tako da je morao da obori oči da svet ne bi video da su mu oči pune suza. To beše on sam.

Ali šta je sećanje koga se ne sećamo? Ili, da pođemo još dalje: ne sećamo se upamcćnog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zašto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zašto ne produžiti i dalje od rođenja taj dosadašnji život?
Kad mi već nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one već nevidljive za mene, kad nemam moć da ih dozovem, ko mi kaže da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje potiču iz vremena daleko pre moga ljudskog života?
Kad mogu u sebi i oko sebe da imam toliko uspomena kojih se ne sećam, taj zaborav (bar faktički zaborav, jer nemam moć da išta vidim) može se odnositi i na neki život koji sam proziveo u telu nekog drugog čoveka,  čak i na nekoj drugoj planeti.
Isti zaborav briše sve. Ali šta onda znači ta besmrtnost duše, za koju je norveški filozof tvrdio da stvarno postoji?
Biće koje ću biti posle svoje smrti nema nimalo više razloga da se seća  čoveka koji sam bio od svog rođenja nego ovaj da se seća onoga što sam bio pre toga.
Sobar bi usšo. Ja mu nisam govorio da sam već više puta zvonio, jer sam uviđao da sam do tada samo sanjao da zvonim. Bivao sam ipak prestravljen pri pomisli kako je taj san bio jasan kao i java. Da li bi, onda, obrnuto, i java mogla biti nestvarna kao san?

 “Sodoma i Gomora”

O crkvi Saint-Hilairea i njenom zvoniku

… ali je on bio tako tanak, tako ružičast, da se činilo kao da je na nebu samo ugreben noktom kome se prohtjelo da tom krajoliku, da toj slici koja prikazuje samo prirodu, ipak dade ovu malu biljegu umjetnosti, ovu osamljenu vijest o čovjeku.
Nema sumnje, crkva se svakim svojim dijelom, koji bi god čovjek pogledao, razlikovala od bilo koje druge građevine nekom vrstom misaonosti kojom je bila prožeta; ali se činilo da tek svojim zvonikom dosiže svijest o samoj sebi i da tek njime potvrđuje svoj individualni i odgovorni bitak.

O roditeljima

No oni su dobro znali (po nagonu ili po iskustvu) da porivi naše osjećajnosti imaju malo vlasti nad slijedom naših čina i nad našim vladanjem u životu, i da poštovanje moralnih obveza, vjernost prijateljima, vršenje svoje dužnosti ili održavanje neke dijete, imaju mnogo sigurniji temelj u slijepoj navici, negoli u trenutnim, žarkim i jalovim zanosima…

Prijatelj Bloch

- Ne mogu vam, gospodine, apsolutno ništa reći o tome da li je padalo. Ja živim tako odlučno izvan svih fizikalnih okolnosti da se moja ćutila uopće ne trude da ih zamijete.
Zatim se Bloch nije svidio ni baki, jer je poslije ručka kad je ona rekla da se baš ne osjeća dobro, prigušio jecaj i obrisao suze…
- Ja nikad ne dopuštam da na mene utječu atmosferski poremećaji, a ni konvencionalna raspodjela vremena. Bez prigovora bih odobrio i u upotrebu uveo ********* opijuma ili talasasti malajski bodež, ali neću da znam za ta dva neizmjerno opasnija i, uostalom, posve neukusna malograđanska instrumenta, kao što su kišobran i sat…

Mala fraza je , za Svana, i dalje bila povezana sa ljubavlju koju je osecao prema Odeti. On je dakako osecao da je ta ljubav nesto sto ne odgovara nicemu spoljnom, nicemu sto bi i drugi, osim njega, mogli ceniti, uvidjao je da Odetine osobine ne opravdavaju da toliku vrednost pripisuje trenucima koje provodi sa njom. Pa je cesto, u casovima kad je razborita pamet sama gospodarila u njemu, pozeleo da prestane zrtvovati tolike intelektualne i drustvene pogodnosti za ljubav te uobrazene radosti. Ali ta mala fraza, cim bi je cuo, umela je da u njemu oslobodi prostor koji joj je bio neophodan, i srazmere su u Svanovoj dusi time bile izmenjene; jedan okrajak obezbedjen je bio u njoj za tu nasladu koja ni sama, opet, nije odgovarala nikakvom spoljnom predmetu, a koja se ipak, umesto da bude prosto svojevrsna, kao sto je ljubavna naslada, nametala Svanu kao nekakva stvarnost visa od konkretnih stvari. Tu zedj za nekom nepoznatom cari budila je mala fraza u njemu, ali mu nije pruzala nista odredjeno cime bi je utolio. Stoga je ta mala fraza ostavljala prazne i ciste one delove Svanove duse u kojima je zbrisala staranje o materijalnim interesima, ljudske i opstevazece razloge, i on je bio slobodan da tu upise Odetino ime. A zatim, onome sto je u Odetinoj ljubavi moglo biti pomalo plitko i razocaravajuce, mala fraza je dodavala, stapala s tim svoje tajanstveno sustanstvo. Kad bi covek video Svana dok slusa tu frazu, pomislio bi da on to uzima neki anestetik koji daje vise dubine njegovom disanju. A uzivanje koje mu je pricinjavala muzika i koje je u njemu imalo uskoro stvoriti jednu istinsku potrebu licilio je odista, u tim trenucima, na uzivanje koje bi osetio kusajuci mirise, dolazeci u dodir s nekim svetom za koji nismo stvoreni, koji nam se cini bezoblican zato sto ga nase oci ne opazaju, bez znacenja zato sto izmice nasem razumu, sa svetom koji je dostupan samo jednom nasem culu. Za Svana - ciji je um, mada ostrouman posmatrac ljudskih naravi, cije su oci, mada osetljivi ljubitelji slikarstva, nosili zauvek neosporni trag njegovog svetlog zivota - za Svana je veliko uspokojenje, tajanstven  preporod  bilo to sto se osecao tako preobrazen u neko stvorenje izvan covecanstva, slepo, liseno logickih sposobnosti, gotovo kao nekakav fantastican jednorog, neko himericno bice koje samo sluhom opaza svet. A kako je ipak u toj maloj frazi trazio neki smisao do koga njegov um nije mogao da pronikne, kakvo je cudno pijanstvo osecao kad je tako svoju najdublju dusu oslobadjao svake pomoci rasudjivanja i pustao je da sama prodje kroz tesnac, kroz mracni filter zvuka. Pocinjao je uvidjati sve sto je bilo bolno, mozda i potajno neutoljeno u dubini neznosti te fraze, ali nije mogao zbog toga da pati. Sta mari sto mu ona kazuje da je ljubav krhka, njegova je tako jaka! Poigravao se tugom kojom je ona odisala, osecao je kako ona prelece preko njega, ali kao neko milovanje, koje je cinilo jos dubljim i sladjim osecanje koje je imao o svojoj sreci. Po deset, po dvadeset puta trazio je od Odete da mu je odsvira, zahtevajuci da ne prestane da ga istovremeno i ljubi. Svaki poljubac trazi nov poljubac. O, u to prvo vreme kad volimo, poljupci se tako prirodno radjaju! Kipte i tiskaju se, i coveku bi isto tako tesko bilo  da izbori poljupce u jednom satu kao i cvece na livadi u maju. A ona bi toboze zastala i rekla : ''Pa kako hoces da sviram tako, kad me grlis?'' Ne mogu sve da radim u isti mah; znaj bar sta hoces; treba li da sviram frazu ili da se milujemo?'' On bi se naljutio, a ona bi prsnula u smeh koji bi se preobrazio i popadao po njemu u kisi poljubaca.
 
Marsel Prust, ''Jedna Svanova ljubav''.

Charles Sellier – Two Angels, 1865.
 

Uživao sam na svoj način u danu koji je počinjao; samovoljna želja - hirovita i samo meni svojstvena željica - da okusim te užitke ne bi bila dovoljna da mi oni postanu pristupačni, kad osobito vrijeme ne bi oživljavalo ne samo minule slike, nego i potvrđivalo sadašnju stvarnost neposredno pristupačnu svim ljudima koje slučajna, pa zato i nevažna prilika ne prisiljava da ostanu kod kuće. Nekih lijepih dana bilo je tako hladno, bio sam u tako neposrednoj vezi s ulicom te mi se činilo da su se razmaknuli kućni zidovi, pa je, svaki put kad je prolazio tramvaj, njegovo zvonckanje odjekivalo kao da tko srebrnim nožem udara u staklenu kuću. Ali bih tada u sebi slušao nadasve onaj novi zvuk koji je izvodila unutarnja violina. Njezine su strune napinjale ili labavile obične razlike u temperaturi ili u vanjskom svjetlu. U našem se biću, glazbalu koje je ušutkala jednoličnost navika, rađa pjesma baš zbog tih razlika i varijacija koje su izvor svake muzike: već prema tome kakvo je dotičnoga dana vrijeme, prelazimo s jedne note na drugu. Iznova nalazimo zaboravljenu ariju, koje smo matematičku nuždu mogli pogoditi i koju u početku pjevamo a da je ne prepoznajemo. Samo su mi te unutrašnje promjene, iako su dolazile izvana, obnavljale vanjski svijet. U mojem su se mozgu otvarala spojna vrata, već odavno zazidana. U meni su opet nalazili mjesto život nekih gradova, veselost nekih šetnja. Sav dršćući na ustreptaloj struni, za to izuzetno raspoloženje bio bih rado žrtvovao svoj nekadašnji i budući bezbojni život, već izbrisan gumom navika.

Marcel Proust- U traganju za izgubljenim vremenom