Lord Bajron

MUZICI



Nijedna od Ljepote kćeri

Nema magiju kao ti;

Poput muzike na vodi dveri

Tvoj glas u meni leti;

Kao da zbog boje tvoga glasa

Okean se smiri kao svila,

Talasi stišaju istog časa,

Vjetar svoja spušta krila.



Ponoć je, Mjesec maše

Svjetlucavim lancem po moru;

Grudi te nježno zaigraše

Kao beba pred zoru;

Duh pred tobom malaksava

On bi da te sluša i obožava

Emocijom punom a mekom

Kao voda u okeanu dalekom.

 

OČI GOSPOĐICE A. H.



Kao Sunce je Anino oko,

Ono širi zrake krasne;

I to je ono što vidi svako,

Ljepota ta neće da splasne.



Likovanje ovo stati ne smije,

Ono zauzeće sve poglede naše;

Svima nama utoliko će prije

Sunce njeno ljubavlju da paše.

 

KOSA JEDNE ŽENE



Oh, zlatni uvojku te kose

Što mrsi se po vjetriću blagom,

Draga glavo što uvojci te nose,

Hvaliću se tobom kao blagom.



Još hiljadu uvojaka krasiće

Uglačano čelo tvoje blistaće

Poput vrelih zraka koji sjaje

Više vedrog neba Kolumbije.

 

Džordž Gordon Bajron (George Gordon Byron), odnosno šesti Baron Bajron (1788 –1824), a poznatiji kao Lord Bajron (Lord Byron), bio je jedan od najvećih i najuticajnijih britanskih pjesnika. Uz Persija Biš Šelija (Percy Bysshe Shelley) i Džona Kitsa (John Keats), vodeća je figura mlađe generacije britanskog romantičarskog pokreta. U poznatija Bajronova djela spadaju duže narativne poeme Putovanja Čajlda Harolda (Childe Harold’s Pilgrimage) i Don Žuan (Don Juan), kao i kraće lirske pjesme: Ona hoda po krasoti (She Walks in Beauty), Kad smo se rastali nas dvoje (When We Two Parted) i Dakle, lutati nećemo više (So, we’ll go no more a roving).



Za života je bio poznat po raskalašnom i boemskom životu, ogromnim dugovanjima, brojnim ljubavnim aferama i egzilu. Lejdi Kerolin Lemb (Lady Caroline Lamb), jedna od Bajronovih ljubavnica, ga je opisivala kao „ludog, nevaljalog i opasnog za poznavanje”. Išao je u Grčku da se bori protiv Otomanskog carstva u grčkom ratu za nezavisnost, gdje je i umro od groznice, zbog čega ga Grci danas slave za svoga nacionalnog heroja.

Bajron je rođen 22. januara 1788. u Londonu, godinu dana prije izbijanja Francuske revolucije – u neposrednom začetku epohe romantizma. Njegova majka, Ketrin (Catherine) bila je bogata škotska nasljednica, zbog čega je Bajron prvih deset godina života proveo u škotskom gradu Aberdinu, uživajući u lijepim pejsažima, koji će brzo postati inspiracija Valtera Skota (Walter Scott) i drugih. Patio je od tjelesnog deformiteta – jedna noga mu je bila kraća – i za to je stalno krivio svoju majku. To je bio i razlog zbog čega je on u ranoj mladosti bio vrlo povučen i nesrećan. S druge strane, zbog istog tog nedostataka želio je da se fizički dokaže u plivanju i boksovanju. U doba adolescencije otkriva da ga podjednako privlače i žene i muškarci.

Bajronov otac, kapetan Džon („Ludi Džek”), koji se oženio njegovom majkom isključivo zbog nasljedstva, ostavio ju je čim je sav njen novac potrošio. Umro je u Francuskoj 1791. godine. Tri godine nakon toga, Bajronov rođak, nasljednik tutule Barona, gine, a 1798. godine aktuelni peti („zli lord”) Bajron umire, koji neočekivano ostavlja svoju titulu tada desetogodišnjem Bajronu, a uz nju i mjesto u grobnici u Njusted opatiji u Notingemšajru, kao i mnogo neizmirenih dugova.

U svojoj trinaestoj godini Bajron pohađa državnu školu u Harou, gdje ispoljava snažan interes za pozorište i javni nastup. Kasnije studira na Trinity College-u u Kembridžu, gdje anonimno objavljuje prvu knjigu stihova 1806.godine pod nazivom Fugitive Pieces. Knjiga je smatrana opscenom, dijelom stoga što je ismijavala Bajronove profesore, kao i što je sadržala erotsku notu. Na molbu prijatelja, Bajron spaljuje sve primjerke knjige, osim četiri, koja zadržava, nakon čega odmah kreće da sastavlja njenu izmijenjenu verziju - koju za života nikada nije objavio. Ipak, naredne godine Bajron objavljuje svoju drugu zbirku stihova, Časovi dokolice (Hours of Idleness), u kojoj se nalazilo dosta njegovih ranih pjesama, kao i pjesme posvećene Džonu Edelstonu (John Edelston), mladiću u kojeg je Bajron bio zaljubljen.

Do svoje dvadesete godine Bajron je pretrpio dosta dugova. Iako mu je druga zbirka stihova doživjela znatan i prijemčiv uspjeh, ipak se u januaru 1808. o njoj objavljuje negativan prikaz, a par mjeseci kasnije i još oštrija kritika, zbog čega Bajron odgovara satirom English Bards and Scotch Reviewers, koja je doživjela izmiješani prijem. Javno ponižen, s osjećanjem da nema gdje da ode, Bajron s prijateljem kreće na put po Mediteranu (po Portugaliji, Španiji, Albaniji, Turskoj i Grčkoj). Uživajući u svojoj seksualnoj slobodi, Bajron, nakon što mu se prijatelj vraća u Englesku, odlučuje da ostane u Grčkoj da nauči grčki jezik, i da radi na poemi koja bi opisivala sve njegove skorašnje avanture. Inspirisan grčkom kulturom i mediteranskom klimom, Bajron je kasnije pisao sestri: „Ako sam ja pjesnik, vazduh Grčke me je napravio pjesnikom”.


Bajron se vratio u Englesku ljeta 1811, pošto je dovršio uvodni kantos Putovanja Čajlda Harolda, poeme koja govori o mladiću koji traga za smislom. Kada su prva dva kantosa poeme objavljena u martu 1812, njihovo luksuzno prvo izdanje bilo je već za samo tri dana rasprodato, nakon čega je Bajron izjavio: „Probudio sam se jednog jutra i vidio da sam slavan”. Dvadesetčetvorogodišnjeg Bajrona pjesnika brzo su pozivali iz domova najelitnijih britanskih porodica. Primao bi na stotine pisama obožavatelja, koji traže nastavak kantosa njegove velike poeme. Nastavci su se konačno pojavili 1818. godine.


Kao političar u Domu Lordova, Bajron je svoju popularnost koristio za promovisanje javnog dobra, zauzimajući se za prava radnika i društvene reforme. Takođe je nastavio da objavljuje romantične priče u stihu. Njegov privatni život je, u međuvremenu, pretrpio dosta iskušenja. Oženio se i razveo. Njegova ga je žena En Izabela Milbenk (Anne Isabella Milbanke) optuživala za sve počev od incesta do sodomije. Uslijedile su i druge avanture, uključujući i onu s Kler Klermont (Claire Clairmont), svastikom pjesnika Šelija. Sve do 1816. godine, Bajrona je bilo strah za vlastiti život. Bojao se da će ga, izađe li na ulicu u Londonu, linčovati gomila.



Primoran da napusti Englesku, Bajron se nastanjuje u Italiji, gdje počinje da piše svoje remek-djelo, Don Žuan, satirični epski roman u stihu, inspirisan životom legendarnog junaka. Takođe je dosta vremena Bajron proveo i u Grčkoj, boreći se protiv Turaka, gdje se i razbolio od groznice i umro, 19. aprila 1824 u trideset šestoj godini života. Ostavio je Don Žuana nedovršenog, iako je napisao njegovih sedamnaest kantosa. Njegov privatni dnevnik, koji takođe nije bio objavljen, spalili su Bajronovi prijatelji koji su se bojali kako za sebe da ne budu umiješani u skandal nakon objavljivanja, tako i za Bajronovu reputaciju.



Danas se Don Žuan smatra jednom od najdužih engleskih poema. Bajronovski prototipski junak, kojeg karakterišu velika strast i nagon za pobunom u središtu su njegovog literarnog fokusa, i vrše znatan uticaj na djelo kasnijih generacija.


Bajronovo tijelo je nakon smrti prenijeto iz Grčke, a tadašnje engleske vlasti su zabranile da ono bude, kako i dolikuje engleskim velikanima, sahranjeno u Vestminsterskoj opatiji. Umjesto toga, Bajron je sahranjen u porodičnoj grobnici u Notingemšajru. No, 1969. godine je ipak Bajronu dodijeljen spomenik u čuvenom Pjesničkom uglu u Vestminsterskoj opatiji.

STIHOVI NAPISANI U JEDAN ALBUM NA MALTI

Ko putnika što mami novog
Ime na hladnoj grobnoj ploči,
Nek moje ime s lista ovog
Privuče tako tvoje oči.
I kad ti opet pogled sleti
Kroz mnogo leta na to ime,
Ko umrlog se mene seti,
I znaj, tu srce leči s njime.

 

JEDNOJ GOSPI
upitan zbog čega napuštam Englesku u proleće

Kad Čovek, isteran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet' kob što mu je data.

Al' idući kroz daleke krajeve,
Nauči snositi greh svoj prek;
Tad drugo vreme ću mu vaje,
U radu svome nađe lek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smem videti čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg' što sam znao.

Mudriji bit će beg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledati u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.


 

UPITAN KOJE JE
"POREKLO LJUBAVI "!


"Poreklo ljubavi"! Ah,mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zene:
Videć' te ljubav živeti stade!


Želiš znati kad će kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo će čeznuti, suze liti,
Al' živeti - sve dok živim ja.


 

NEĆEMO VIŠE ŠETATI PO NOĆI

Ne, nećemo više šetati po noći,
Do sitnih sati odlagati san
Ma koliko mi srce želelo poći,
Ma mesec sjao kao da je dan.

K'o mač po boju u korice što legne
K'o duša što grudi zna da smori,
Tako i srce mora da prilegne
I ljubav mora da se odmori.

Mada je noć za milovanje,
I mada prebrzo osvane dan,
Nećemo ići u ašikovanje
Kad mesec sija kao da je dan.


 

ATENSKA DJEVO, PRIJE NEG SATI

Živote moj, volim te

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dodu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bol,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reč' što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem' Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te

 

Ona ide

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne

Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita.

Gle, ide lijepa kao noć



Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

Sunce svih bez sna

O tužna zvijezdo, sunce svih bez sna!
Što iz daljina suzna treptiš sva,
Što u noć sjaš al' ne goniš tim mrak,
O kakve davne sreće ti si znak!

Tako sja prošlost, svjetlost sveg' što minu,
Što blistava je, al' nema toplinu;
Zuri u tami Bol u sjaj tvoj blijed,
Jasan, al' dalek - čist, al' kao led!

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji
što te ljubljaše oni?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga

Džordž Bajron - Terezi Gvičoli

Tereza, moja najdraža,

Pročitah ovu knjigu u tvome vrtu. - Ljubavi moja, ti nisi bila tu, inače je ne bih pročitao. To je jedna od tvojih najdražih knjiga, a autor je - moja prijateljica. Ti nećeš razumeti ove reči na engleskom, ni drugi ih neće razumeti: to je razlog što ih nisam napisao na italijanskom. Ali, ti ćeš razumeti rukopis onoga koji te strasno voli, i pogodićeš da je, sedeći sa tvojom knjigom, mogao misliti samo o ljubavi.
U toj reči, prekrasnoj na svim jezicima, a ponajviše na tvom - amor mio - sadržan je moj bivši i moj budući život.
Osećam da ovde postojim i da će me biti i posle smrti, a sa kojom svrhom - ti ćeš odlučiti. Ti si moja sudbina, osamnaestogodišnja žena, već dve godine van manastira: voleo bih da si tamo i ostala, ili da te bar nikada nisam sreo.
Ali, kasno je za sve. Volim te, i ti mene voliš, konačno to kažeš i ponašala si se kao da je tako bilo, a to je za mene velika uteha u svemu. Ja osećam prema tebi i mnogo više od ljubavi i ne mogu da prestanem da te volim.
Pomisli ponekad na mene kada nas Alpi i okean budu razdvajali - ali to se nikada neće desiti, dok god ti sama to ne poželiš.
Bajron

KAD JE NA LETA MNOGA...

Kad je na leta mnoga trebalo,placuc nemo i srca slomljenoga,
da se rastanemo,
bledilo tvojih obraza i tvojih usana led jasno mi,jasno predskaza
nesrecnih godina sled!
Jutarnja rosa sto pade ledena na me sa granja nagovestaj mi dade
danasnjih osecanja.
Prekrsi sve sto rece,slavna si sad-al cime?Stid me zbog tebe pece
kada ti spominju ime.
Ja cujem,kad pomenu tebe,mrtvacka zvona,i lako stresem se,srce zazebe:
zasto te voleh onako?
I ne slute za nas dvoje oni sto tebe su znali:dugo ce,dugo moje
srce za tobom da zali.
U potaji smo se sreli,u cutnji sad jadujem dane:sto srce ti zaborav preli?
Sto duh tvoj da me obmane?
Ako se ikad ja i ti na svetu jos sretnemo,kako cu pozdraviti tebe?
-Placuci nemo.

Djaur

Pogled viri ispod kamilavke
Pun uzasa - nepogodne slike.
Crne oci u zgaslom plamenu
O prosastom govore vremenu -
I prem boje nisu navek jedne,
Mnogima su nemilo-pogledne,
A groznijeg moze l' biti cara,
Nego koj' cutec dusu, srce para.-
Nesagibim i duh vele jaki,
Nadmocnije pogled javlja svaki!
Ko sto s' zaman ptica letit sili
Gled kad zmije moc joj uzme krili:
Hrabrost i moc drugi gube tako
Kroz gledanje njegovo opako,
Ako samog kaludjer ga sretne,
Pol' ustrasen tek na stranu letne -
A njegovih crtica smejanje
I na druge prenosi kajanje.
Reko s' smeje, a kat to ucini,
Bas se onda vidi u istini
Da na podsmev svojim jadom cini.
Kako l' drhce bledilo usana!
Ko da j' mu kraj mu dotrajao dana,
Ko da briga, koja njega muci,
Od smejanja sasvim ga odluci.
I tako je: veselja uzasna
Ne isticu iz srdasca jasna.
A jos grdje b' ispitivat bilo,
Cim bi s' lice tako razvedrilo,
I casi mu crte ne zbrisase,
No sa jasnim mracne izmesase;
Nit ga svasvim ostavise boje,
Pored greha, kojih toliko je
On imao, za mladosti svoje.
U njim vidi tek bezdelje mnogi,
Koje sledi njegov udes strogi,
Slavan porod al ispitatelji
Uvidjaju, i duh njegov velji,
I da j' sve to bas kod njega bilo,
Pa sad tugom, jadom odletilo,
To tek prostom ne b' stvorenju dano
Za te dare da bude izabrano;
I uzvisen strah neki obuzme,
Koj' o tome razmisljati uzme:
Nuz kolebu kojoj krov opo je,
Nece zdrzat putnik stope svoje,
Ali kule, sumna razvalina,
Mada jedna jos stoji zidina,
Zove oko s uzasnih milina.
Komad stuba u vencu brsljana,
Gordo zbori o prosastih dana.

Redovi napisani na jednom
peharu načinjenom od lobanje



Ne boj se - i znaj da je moj duh još uvek sa mnom;
Jedina lobanja ja sam iz koje - mada se pije, -
Nasuprot glavama živim u ovom svetu tamnom,
Ma šta isteklo, ništa nikada glupo nije.
I ja sam živeo kao i ti; i voleo i pio,
I umro: nek se zemlja odriče kostiju mojih;
Ti toči; mene nećeš okružiti, ma htio;
Usne su crva uvek odvratnije od tvojih!
Jer bolje je u sebi nositi sokove skupe
No blatnom gojiti crvu naraštaj glibav i sluzav;
Bolje je nuditi redom uzevši oblike klupe
To piće bogova, nego hranu za porod puzav.
Tu, gde se nekad, možda, moj duh pun snage sjao,
Kroz druge opet moja nek blesne sadržina;
Kad je već iz glava naš mozak izčezao,
Kakvu bi mogli naći zamenu bolju od vina?
Dok možeš, pij, jer ko zna? - Možda će buduće pleme
Kad ti, i tvoji kao ja budete mrtvo ime,
I tebe spasti jednom iz krila zemlje neme,
I s mrtvim stihove plešće i pirovaće s njime.
Što ne? kad naše glave u kratkom danu života
Toliko malo mogu koristi da nam pruže,
Pošto ih poprave crvi, i blatna spremi toplota,
Za njih je sreća ako bar tako nečemu služe.

MRAČAN MI DUH JE

Mračan mi duh je - o, brzo strune
Harfe dotakni da čujem njih;
Nek blagi zvuci uši mi pune
Uz prsta tvojih dodir tih.

Ako još nada puni grud meni,
Taj zvuk će je izmamit znat,
Ako još suza ima u zjeni,
Poteći će, i bol će stat.

Nek trzaj bude dubok i snažan,
Nek vedra nota ne bude prva;
Minstrele, čuj me, plač mi je važan
Prije neg' bol mi srce shrva,

Jer tuga je odnjihala njega
I duga, nijema bol i nesan,
Sad spoznat najgore od svega
Mora, i puknut - il' rodit pjesan.