Zanimljivosti iz istorije

Mocart i Beč - grad svijetlosti

"Proglašavam Beč veličanstvenim gradom. Za ljude iz moje branše, ovaj grad je najbolje mjesto na svijetu." Ove je riječi Mocart izgovorio 1781.godine kao pohvali Beču, glavnim gradu Austrije i stjecištu umjetnika. Bilo je to u periodu kada je Mocart odlučio da napusti svoj rodni grad Salcburg i da se zauvijek nastani u Beču.
Hajdn, Mocart i Betoven su živjeli i postigli uspjeh u Beču, gradu muzike u vijeme vladavine Marije Terezije (1740-1780). Muzičari nisu imali samo koristi od milosti carice koja je bila pokrovitelj umjetnosti. Marija Terezija je nudila državljanstvo arhitektama, vajarima , slikarima, dramskim i drugim piscima, i na taj način pretvorila Beč u glavni grad umjetnosti u Evropi. Ovaj trend se nastavio i u 20.vijeku i takav kosmopolitski grad nikada ranije nije postojao. Slava Beča kao kule svjetilje za umjetnike bila je sačuvana više od šest vijekova zahvaljujućimi Habzburgovcima, porodici koja je u Beču imala najveći plemićki status.

Frojd i snovi o klasičnim junacima

Kada je Jakob, njegov otac, još uvijek mlad, šetao ulicom, seljak hrišćanin mu je oteo vuneni šešir koji je upravo kupio. "Jevrej si, a hodaš gradom kao da si važan!", rekao je seljak i bacio mu šešir u blato. Kada mu je otac to ispričao, Frojd ga je upitao:"I, tata, šta mu se desilo poslije?" Sigurno, da se energično suprotstavio tom seljaku, ljudi bi ga uvažavali. Međutim, njegov otac je promrmljao: "Mirno sam pokupio šešir i otišao", kao da je sve bilo u najboljem redu.
Iako je razumio okolnosti nakon ovog se njegova slika uvaženog oca u tajnosti raspršila i on je smišljao kako da se osveti za očevo javno poniženje. Frojdovu maštu je u velikoj mjeri inspirisao Hanibal, kartaginski junak kojeg je pobijedio Rim. Smatrao je da je njegov otac trebalo da svoju krivnju riješi suprotstavljenjem i osvetom. Pošto namjerno nije ništa javno govorio o surovoj diskriminaciji Jevreja, to je, skriveno duboko u duši, utisnulo trag na njegovom egu. Za njega je Kartagina bila jevrejska socijalna sredina. U ovakvom okruženju, Frojd je sebe viidio kao Hanibala, a njegove studije su bile oružje osvete za očevo poniženje.

Frojd i njegov učitelj Šarko

Frojd je najviše poštovao čovjeka koji mu je dao podsticaj da osnuje psihoanalizu - svog profesora Šarkoa.
Žan-Martin Šarko rođen je 1825.godine, mnogo godina je proveo na medicinskom odsjeku Univerziteta u Parizu, a 1882.godine je premješten u bolnicu Selpetrier. Bio je poznat širom Evrope kao stručnjak za neurološku patologiju. Kada je Frojd posjećivao njegova predavanja, Šarko se fokusirao na istraživanje histerije i podržavao je činjenicu da je ta bolest psihosomatska. Frojdova ideja da osnuje psihoanalizu kao novu oblast istraživanja sigurno je nastala uz Šarkovih teorija. Potom, Frojd je kritikovan kada je u Beču izjavio da je histerija prisutna i kod muškaraca kao i kod žena; u to je takođe vjerovao Šarko. Poslije Šarkoove smrti 1893.godine, Frojd je napisao govor u njegovu čast. Frojd je svog prvog sina Martina nazvao po svom voljenom učitelju. Frojdove teorije se odnose na "transfer". Postojalo je mnogo vrsta ljudskih odnosa, uključujuči odnos između roditelja i djeteta ili odnos među prijateljima, ali se Frojdova osjećanja prema Šarku mogu tumačiti samo kao supstitucija (transfer) za osjećanja prema njegovom poštovanom ocu.

Frojd i cigara bez koje nije mogao

Gledajući Frojdove sačuvane fotografije, obično ga možemo vidjeti kako u ruci drži cigaru. Čini se da je bio strastven pušač.
Skoro nikada nije pio alkohol i nije bio izbirljiv po pitanju hrane, ali je bio zavistan od duvana. Frojd nikada nije ostajao bez kvalitetnih Havana cigara i pričalo se da je pušio više od dvadeset komada dnevno. Počeo je da ***** sa dvadeset čeitri godine, ali je kasnije pokušao da ostavi cigarete na godinu dana zbog srčanih tegoba. Međutim, ponovo je propušio rekavši:"Kada pekinem divnu naviku pusenja, moja intelektualna interesovanja se smanjuju. Nikada ne bih mogao da ostavim cigare samo da bih živjeo duže."Njegova hronična pušačka navika je vjerovatno uzrokovala rak usne koji je dobio sa 65 godina. U toku sedamnaset godina prije nego je umro, imao je više od trideset operacija i, ignorišuči bolove, nikada nij eprestao da ***** cigare. Kada su ga usputno upitali zašto ne voli alkohol, a obožava cigare, odgovorio je da "alkoholpomućuje rasuđivanje, a cigare podstiču koncentraciju." To su bile Frojdove sažete riječi koje pokazuju kako nije volio dvosmislenost.

Frojdovi čuveni psi

Oko Frojda, u trenucima zabilježenim kamerom u njegovom starijem dobu, uvijek je trčao neki pas. Kako je Frojd stario, sve više je volio pse. Njegova prijateljica i pristalica Ledi Mari Bonaparta poklonila mu je kuju rase čau-čau zvanu Tatun, koja je okotila sva šteneta, Jofija i Juna. Frojd je zavolio Jofija i nazvao ga "pas psihoanalize". "Jofi izgleda nekako čudno kada ugleda nekoga koga ne voli", Ako se psu na neki način ne bi svidio neki njegov pacijent, desilo bi se da je to isto mislio i Frojd.
Frijs je čak u njegovim knjigama pisao o "neospornoj vezi" između njega i njegovog psa." "na neki način, ćinjenica da jednostavna duša ne poznaje nepodnošljive borbe civilizacije u potpunosti opravdava ljepotu cijeloga svijeta."
Frojd je bio skoro gluv i nije mogao da čuje ničije pjevanje, ali kada je davao takt Jofiju, otpjevao je stih Mocartove opere "Don Đovani"-"Nas dvojicu veže spona prijateljstva."
Ana, njegova kćerka, imala je velikog psa sa imenom Volf. Često je uzimala taksi i šetala Volfa po parku. Jednog dana Volf je otrčao u šumu i nestao. Ona ga je dozivala i tražila svuda ali ga nije mogla naći. Ana je došla kući slomljenog srca, a Volf se kasnije vratio - taksijem. On je bio navikao na uobičajenu vožnju taksijem i ušao je u jedan. Iznenađeni taksista je htio da se odveze, ali je pas zalajao i nije htio da se pomjeri sa sjedišta. Adresa psa je bila ispisana na psećoj ogrlici tako da ga je taksista dovezao na pravu adresu. Tu priču je porodica Friojd uvijek pričala sa velikim ponosom i zadovoljstvom

Pitagora i Tales

Pitagora je u mladosti želio da postane cijenjeni filozof, poput Talesa (640-546.pre n.e.) koji je živio u Miletu, gradu na obali nasuprot ostrvu Samos. Pitagora je otišao kod Talesa koji mu je prenio sve svoje znanje. Tales je bio zadivljen brzinom kojom je ovaj mladić upijao znanja, pa je izjavio da starac, poput njega nema više čemu da ga nauči i predložio mu da nastavi obrazovanje u Egiptu. I sam Tales stekao je visoki nivo obrazovanja tako što je matematiku i astronomiju učio u toj zemlji.
Tales je poznat kao otac filozofije prirode. On je izjavio da je "voda prauzrok svega što postoji".Istovremeno, bio je jedan od sedam grčkih mudraca". Prve filozofe su nazivali i fizičarima prirodnjacima, jer su pokušavali da otkriju tajne kosmosa uz pomoć znanja o elementima od kojih je sačinjen svijet. Mnogi od tih prvih prirodnjaka potiču od jonske oblasti, pa su kasnije dobili zajednički naziv "jonska škola".
Tales se proslavio i kao trgovac. Tokom putovanja u Egipat bavio se osnovnim pitanjima geometrije. Mogao je tačno da izračuna visinu egipatskih piramida uz pomoć njihove sjenke što je, po predanju, zadivilo faraona. Povratak u Grčku značio je, za njega, novi početak. Ne samo da je proširio znanja koja je stekao u Egiptu, več je došao do sopstvenih otkrića. Tako mu se pripisuje nekoliko teorema - na primjer ona po kojoj je prečnik linija koja dijeli krug na dva jednaka dijela ili druga, po kojoj su uglovi koji leže na osnovici jednokrakog trougla jednaki. Uspio je i da predvidi pomračenje Sunca 585.godine, koristeći stare vavilonske zapise.

čovjek koji se rađao četiri puta

Nezavisno od orfejskoj uticaja, u starog Grčkoj nastala je ideja o reinkaranaciji Pitagorine duše. Vjerovalo se da je njegova duša prethodno bila u tijelima četvorice različitih ljudi. Prvi je bio Etalid, Hermesov sin, koji je od svog oca dobio "vječno sjećanje na svoj prethodni život." Zbog ove neobične sposobnosti, bio je u stanju da se sjeti kako je njegova duša prešla iz jednog tijela u drugo. Pitagora je rekao da je nekada bio rođen kao Etalid, koji je zatim umro i reinkairao se u tijelu Euforba, zatim Hermotima i, konačno , Pira siromašnog ribara iz Delije. Kada je Pir umro, rodio se Pitagora koji je imao sposobnost da se sjeća događaja iz svojih ptrethodnih života.
Pitagorina duša se nastanjivala i u životinjama i biljkama. Kažu da je zbog tog prethodnog iskustva mogao da razgovara sa medvjedima, psima, pticama...Njegov život kroz reinkarnacije, trajao je ukupno 216 godina. Ovaj broj nastaje kao rezultat podizanja broja 6 na treći stepen, a 6 je bio "magičan broj" Pitagorine škole. Postoji bezbroj anegdota vezanih za ovu priču. U jednoj od mnogih govori se o tome da je Pitagora izgradio sebi dom pod zemljom i tamo pomagao svojoj majci da se sjeti raznih događaja, poslije čega se vratio svojoj kući.Pošto je živio dugo pod zemljom, kada je izašao, izgledao je kao kostur, pa je pokušavao uvjeriti ljude da se vratio iz mrtvih.Ljudi su bili toliko zaprepašćeni, te su povjerovali da se pretvotio u Boga.
Prema zapisima atinskog filozifa Hermipa, teorija o seobi duša već je bila tema rasprava u staroj Grčkoj.

Pitagora-prvi vegetarijanac

Ovaj stoiči, asketski način života koje je vodilo Pitagorejsko bratstvo, nalagalo je i strogi režim ishrane.. U to je spadalo vjerovanje po kome uzimanje mesa dovodi do pomućivanja uma, kao i da "nikada ne treba jesti živa stvorenja."Tako su članovi ovog bratstva bili prvi vegetarijanci.
Po Pitagorinoj teoriji o seobi duša, ljudske duše mogu da se reinkarniraju u životinjama. Iz toga je proizilazilo da oni koji jedu životinje čine zločin, a zbližavanje sa lovcima bilo je strogo zabranjeno. U periodu kada je pokušavao da dokaže svoju teoremu o pravougaonom trouglu, Pitagora je želio da žrtvuje sto volova Zevsu, ali je, umjesto toga, odlučio da kao žrtvu ponudi krave koje su se hranile isključivo medom i pšenicom.
Šta su onda članovi ovoga bratstva obično jeli? Bilo im je dozvoljeno da jedu samo laku hranu, kao što su povrče, voće i žitarice.Ručak se sastojao og hljeba i meda ili saća. Poatojala je preporuka da se povrče jede sirovo i bilo je zabranjeno da se hljeb kida na komade.Pšenični hljeb, trava, suve smokve, masline i sir bili su omiljena Piagorina hrana, a kažu da je posebno uživao u zelenoj salati.

Postoji i povrće koje je Pitagora mrzio, zbog čega ni njegovi učenici nisu smjeli da ga jedu, pa čak ni da ga dodiruju.-bob-(vicia faba). Po jednoj teoriji, zrno ove biljke jačalo je vitalnost, što je bila veliks prepreka učenju. Ipak, to ne znači da je i bio pravi tazlog ovoj zabrani.

Vjenčanje u poznim godinama

O Pitagorinom privatnom životu zna se veoma malo, ali kažu da se oženio u poznim godinama, kada mu se rodio zdrav sin.
Matematičar Pitagora bio je visok preko 1,8 m, a imao je savršeno tijelo i ljudi su se divili njegovom dostojanstvenom držanju. Pronađeni crteži, kao i kamene statue, prikazuju ga kao čovjeka lijepih crta lica.Ipak , pošto se od rane mladosti posvetio učenju, oženio se tek kada je imao 69 godina, Njegova supruga Teano bila je kćerka Brontina iz Krotona. Za nju govore da je bila njegov prvi učenik u KrotonuPiagori je rodila sedam sinova, među njima i dječaka po imenu Telaug, kao i dvije kćeri, Miju i Arignotu.
Pitagorina djeca su valjano podizana pod očevim nadzorom a on je od njih tražio da se ponašaju onako kako su ih predavači učili od djetinjstva.Njegove kćeri su učile zajedno sa drugim djevojčicama, a kada su postale žene, družile su se sa pripadnicama istoga pola. Jedna od njih se udala za Menona iz Krotona, ali je, i nakon toga bila viđana u društvu ostalih žena.Kasnije je napisala knjigu o Platonovim učenjima

Platon - poslijednji dani života

Od svih priča o njegovom životu najviše nejasnoća je ona o njegovoj smrti.
Kada je Pitagora već bio u poznim godinama, antipitagorejski pokret spalio je kuću u kojoj se sastajalo Bratstvo. Većina članova je stradala u požaru, a zatim, ubrzo, nestala je cijela ova organizacija.
Postoje verzije ovoga događaja. Po jednoj od njih, Pitagora je stradao u požaru zajedno sa svojim učenicima, a po drugoj, bio je jedini koji je preživio tu nesreću.Sasvim je moguće da je ova druga priča inspirisana obožavanjem Pitagore kao boga, odnosno idolatrijom u kasnijim godinama, ali je opšte mišljenje da je on zaista uspio da se spase od požara.
Nasuprot tome, postoje bezbrojne teorije kako je preživjeo. U jednoj priči navodi se da je Pitagora ostao živ zahvaljujući svojim učenicima koji su oko njega formirali" živi štit " i tako ga spasili, a da je on kasnije sebi oduzeo život, očajan zbog gubitka prijatelja. U drugoj priči tvrdi se da je Pitagora, poslije napada na sastajalište Bratstva potražio utičište u Hramu muza u Metapontumu, gdje je umro nakon 40 dana gladovanja. Postoji još jedna priča u kojoj se kaže da je Pitagora , bježeći od požara, stigao do poljane boba i da su ga tamo njegovi sljedbenici uhvatili i ubili.
Najveći broj priča o poslednjim danima njegovog života zasniva se na šturim sačuvanim podacima. Mnoge od njih koristile su čitave generacije pisaca, ali je veliki dio zagonetki i dalje ostao neriješen.

Kako je jedan vojskovođa ŠARMIRAO HITLERA

Četvrtog juna 1942. komandant finske vojske napunio je 75. godina. Međutim, umesto da slavi rođendan u nekoj palati ili luskuznom hotelu, Karl Gustaf Emil Manerhajm imao je dobar razlog da se s kolegama sastane u vagonu sa oplatom od mahagonija, crvenkastim zavesama i tapaciranim sedištima, parkiranom na sporednom koloseku.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Adolf Hitler je stigao nenajavljeno, a Manerhajm nipošto nije želeo da se stvori utisak da je reč o zvaničnoj državničkoj poseti. Koristeći diplomatske sposobnost i diskretnost, po kojima je danas poznat, Manerhajm je opčinio firera za dobrobit svog naroda.

Jedini način da spase Finsku od Staljinove tiranije bilo je savezništvo s nacistima, pa je Manerhajm vešto balansirao kako bi sačuvao snagu sopstvene vojske, boreći za Hitlerovu naklonost, bez sklapanja formalnog saveza.

[You must be registered and logged in to see this image.]

“Manerhajm je bio veoma oprezan kada su u pitanju Nemci, baš kao što je to bio i 1918”, kaže za portal OZY Džonatan Klements, autor knjige “Manerhajm: predsednik, vojnik, špijun”. On ističe da Manerhajm “nije bio prijatelj nacista”, ali da je zaslužan za uspostavljanje neke vrste pakta prema kome su Nemačka i Finska, iako nisu bile saveznice, vojno sarađivale u borbi protiv istog neprijatelja.

Na sreću budućih pokolenja, sačuvan je snimak razgovora za njegov rođendan. To je jedini poznati snimak Hitlerovog privatnog razgovora, a njegov ton je začuđujuće intiman s obzirom na to da je inače bio poznat po vatrenim javnim govorima.

Finska je jedinstveni slučaj u ratu, umnogome zahvaljujući Manerhajmovim naporima. To je jedina evropska zemlja u sovjetskom susedstvu 1939. godine koja nije okupirana 1945, delom zahvaljujući Staljinovom divljenju prema maršalu koji je odbio da napadne Lenjingrad. Osim toga, Finska je stala na stranu Nemačke, dok je, istovremeno, u sopstvenim granicama bila pošteđena progona Jevreja i gotovo svih drugih izbeglica, otkriva knjiga “Finska i holokaust” Hanua Rautkalioa. Povrh svega, upravo su Manerhajmovi drugarski odnosi s Hitlerom zadržali naciste.

Igra mačke i miša sa firerom lično

Prikrivajući sopstveno iznenađenje zbog Hitlerove iznenadne rođendanske posete, krišom ga je odveo u svoj privatni salon, a kada mu je Hitler poklonio “mercedes benc” u znak zahvalnosti što je 1941. odlučio da stane na njegovu stranu, Manerhajm je zahvalno i diskretno primio njegov poklon. Uprkos tome, kada je avgusta 1944, izabran za predsednika, Manerhajm je na inauguraciju došao u svom “sedanu V12 pakard”, a ne u “mercedesu”, otkrivaju dokumenti iz arhive Manerhajmovog muzeja.

Igra mačke i miša koju je Manerhajm igrao s Hitlerom bila je vrhunac spektakularne karijere čoveka visokog 193 centimetara, koji je lovio tigrove, suočio se sa Staljinom, govorio šest jezika i, kao tajni agent, na konju prešao hiljade kilometara kroz nepoznatu teritoriju Centralne Azije.

Povodom 75. rođendana, finska vlada dodelila je Manerhajmu zvaničnu titulu “maršala Finske”, a 53 godine posle njegove smrti finski narod ga je izabrao za najznačajnijeg Finca. “Fincima Manerhajma nikad dosta”, kaže Klements.

Maršal Finske je rođen u aristokratskoj porodici koja je govorila švedski. Otac je pobegao s ljubavnicom i ostavio porodicu u dugovima. Manerhajm je, međutim, opstao i izgradio karijeru u armiji Carske Rusije i služio je poslednjem ruskom caru. Kao tajni agent, iz Sankt Peterburga je otišao u Kinu, koju je prešao na konju, i učio je 13. Dalaj Lamu da puca iz pištolja.

Imao je 72. godine kada je poveo finsku vojsku protiv teško naoružane Staljinove vojske. Finska armija od 346.000 ljudi suočila se sa gotovo tri puta više ruskih vojnika, odolevajući mnogo duže nego što bi bilo ko očekivao. Manerhajmu je ova bitka donela slavu kao junaka finske slobode, a četiri godine kasnije preuzeo je funkciju predsednika.

Danas je njegov ugled uzdignut do mita, što potvrđuje i kenijski film “Crni Manerhajm” u kome su svi likovi, uključujući i Manerhajma, crnci. Međutim, njegova ličnost je i dalje obavijena velom tajne. Oženio se bogatom ruskom plemkinjom srpskog porekla, koja mu je rodila dvoje dece. Njihova veza se, međutim, završila razvodom, što je Manerhajma bacilo u depresiju. O njegovom privatnom životu se malo zna. “Izgleda da nije imao mnogo prijatelja”, kaže Erik Eno Tam, čija knjiga “Konj koji skače kroz oblake” opisuje njegovo epsko putovanje kroz Aziju.

Manerhajmova veza s nacističkom Nemačkom spasla je Finsku i od Staljina i od Hitlera, što nije zanemarljiv uspeh. Iako nije bio naročito uspešan kada su u pitanju brak i prijateljstva, njegov zahvalni narod će ga uvek pamtiti zbog mudrog rukovođenja i neumorne posvećenosti.

blic

Kratkoročni brak
Godinama je odbijao da stupi u bračni odnos sa svojom partnerkom Evom Barun plašeći se kako će to uticati na njegov imidž. Kada se Nemačka našla pred porazom, Hitler je odlučio da je pravo vreme za brak. Narednog dana, međutim, pronađena su njihova tela.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kontroverzni odnos sa polu-sestričinom

Tokom studija medicine Geli Raubal, njegova polu-sestričina, boravila je u Hitlerovom stanu u Minhenu. Hitler je bio posesivan do te mere da joj je zabranio da radi bilo šta bez njegove dozvole. Nakon što se vratio u taj stan posle jednog kratkog sastanka, Hitler je pronašao njeno telo. Iskoristila je njegov pištolj da sebi prekrati muke.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hitlerova Nobelova nagrada

Nakon što je zabranio dodelu Nobelove nagrade, Hitler je osmislio sopstvenu verziju prestižnog odlikovanja – Nemačka nacionalna nagrada za umetnost i nauku. Austrijski automobilski inženjer Ferdinand Porše bio je jedan od nagrađenih, čovek najpoznatiji po svom izumu – Folksvagen bubi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Umetnik u duši

Hitler je bio veoma naklonjen slikanju. Kada se preselio u Beč želeo je da se ostvari baš u ovoj profesiji i nameravao je i da pohađa Bečku akademiju umetnosti međutim nije bio primljen.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hitlerov otac

Odrastao je u vrlo hladnom porodičnom okruženju i imao je oca koji je bio izrazito strog i disciplinovan. Mnoge od njegovih osobina nasledio je i sam.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mržnja prema fudbalu

Hitler nije bio fan fudbala jer nije mogao da osigura pobedu Nemačke u sportskim nadmetanjima koliko god da se trudio da je namesti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obožavalac Diznija

Fudbal mu možda nije bio omiljen, ali je zato obožavao Diznija i svojevremeno je okarakterisao Snežanu i sedam patuljaka kao najbolji film koji je gledao.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čuveni brkovi

Hitlerovi brkovi nisu oduvek bili tako uredni i kratki, kakve ih svi pamtimo. Naime, on ih je stilizovao na taj način kako bi mogao da nosi gas masku onako kako je propisano. Takođe, prema nekim tvrdnjama, Hitler je smatrao da sa takvim brkovima njegov nos deluje manje nego što zapravo jeste. Šta ćete, čovek esteta!

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lični fotograf
Hugo Jaeger ime je Hitlerovog ličnog fotografa koji mu je tokom njegove strahovlade bio izuzetno veran. Nakon pada Nemačke, fotograf je sakrio sav svoj rad kako ne bi bio doveden u vezu sa nacističkim vođom, ali je 1955. godine prodao sve fotografije magazinu Life i to za pozamašnu svotu novca. Bio je jedan od retkih koji je u to vreme fotografisao u boji.

[You must be registered and logged in to see this image.]


http://shpajz.rs/

Aleksandar i divljenje heroini iz Tebe

Makedonskim vojnicima koji su osvojili Tebu, bilo je dozvoljeno da pljačkaju, siluju i ubijaju. Stanovnici Tebe nisu mogli da se odupru zaprepašćeni makedonskom vojnom silom i nisu mogli ništa da učine da svoja stradanja spriječe. Jedna od žrtava je bila žena po imenu Timokleja, koju je napao jedan vojnik kada joj je upao u kuću. Ali, za razliku od ostalih građana ona mu se oduprla. Prezirala je tiraniju makedonske vojske pa mu je rekla;"Dođi da ti pokažem gdje su moje dragocjenosti" i odvela ga do ivice bunara. Kada je vojnik pogledao u bunar, gurnula ga je unutra. Bunar je bio dubok, pa je vojnik pozvao u pomoć, ali je žena bacala kamenje na njega sve dok ga nije ubila. Makedosnka vojska je ubrzo saznala za to, a Timokleja je uhvaćena i dovedena pred Aleksandra..
Timokleja je očekivala smrtnu kazbu. Bez ustručavanja je odgovarala Aleksandru na njegova pitanja i pokazala mu da ga se nimalo ne boji, što je velikog vojskovođu zadivilo, pa je načinio izuzetak kao rijetko kada i poštedio život ovoj hrabroj ženi. Može biti da je Aleksandar , koji od trenutka kada je stupio na prijesto nikada nije oklijevao da pogubi pobunjenike, poštovao hrabrost ove žene, poredeći je sa hrabrošću heroja kojima se divio i koju je i sam želio da dokaže.

Gordijev čvor

Godine 333 pre n.e., u hramovima grada Gordiona koji je osvojila makedonska vojska su se mogle pronaći mnoge neobične stvari. Jedna od njih su bile kočije na kojima je dio za koji su se vezivali konji bio obmotan konopcem vezanim u čvor. Legenda je kazivala da će osoba koja uspije da razveže čvor postati kralj Male Azije. Mnogi su pokušavali da odvežu ovaj čvor, ali niko nikada nije uspio. Kada je čuo za ovu priču, Aleksandar je odmah prihvatio izazov. Konopac je međutim bio tako uvezan da Aleksandar nije mogao da pronađe mjesto odakle bi počeo da ga odvezuje - oba kraja su bila sakrivena u čvoru. Aleksandar je bez razmišljanja izvukao mač i presjekao konopac. Kao što se moglo i očekivati, čvor se mačem mogao presjeći bez problema, tako da se raspao u komade. Aleksandar je pokušao nešto čega se niko prije njega nije dosjetio. Tako je prema proročanstvu Aleksandar bio taj koji će postati kralj Azije.
Postoje teoretičari koji sumnjaju u istinitost ove priče. Budući da je Aleksandar poslije svoje smrti predstavljan kao božanstvo, o njemu postoje mnoge slične priče. Postoje i mnogi mitovi, ako onaj što govori o tome da su njegovi uspjesi i neuspjesi zavisili od jednog boga dalekog Sjevernog mora. Svejedno, sudeći po njegovoj sopstvenoj prirodi, priča o Godrijevom čvoru bi lako mogla da bude istinita.

Širenje imena Aleksandrije po cijelom svijetu

Aleksandru je trebalo mnogo vremana da osvoji Persijsko carstvo, ali se poslije toga pojavio problem vezan za upravljanje ovom osvojenom zemljom. On nije mogao njome da upravlja zati što je nastavio da vodi slijedeće bitke. Osim toga, ova zemlja je bila isuviše daleko od njegove domovine Makedonije. Zato se dosjetio novog načina uprave, koju je nazvao "gradska uprava".
I njegov otac ranije je koristio ovaj metod, ali ga je Aleksandar prilagodio tako što je ostavljao dio vojske u gradovima da ih štite i upravljaju okolnim oblastima. Aleksandar je sa svojim vojnicima obučavan od djetinjstva i imao je zu sreću da je mogao potpuno da se pouzda u njih. Uz to, dovodio im je porodice i prijateljeiz domovine. Zbog toga je podignuto mnogo gradova i naselja tokom napredovanja makedosnske vojske a svi su nosili ime Aleksandrija. Smatra se da je osnovano sedamnaset gradova sa tim imenom tokom ovog perioda. Kod ljudi je očito lako moglo da dodje do zabune kada se pomene Aleksandrija. Ovi gradovi su počeli da propadaju nakon mnogo godina, a samo je jedan, onaj u egiptu, do današnjeg dana očuvao proslavljeno ime Aleksandrija.

Aleksandrov omiljeni konj Bukefal

Aleksandar je imao svog omiljenog konja Bukefala. Prvi put ga je vidio kao djete, Jedan trgovac je kralju pokazivao crno punokrvno grčko ždrijebe. Filip, Aleksandrov otac je pokušavao par puta da se popne na konja, ali je ovaj bio toliko divlji da Filip nikako nije uspio da se održi na njemu. I mnogi njegovi generali su pokušavali da savladaju konja, ali nisu uspjeli čak ni da mu pridju a kamoli da ga uzjašu.
Zatim je Aleksandar nakon pomnog posmatranja samog ponašanja konja, zatražio od oca da i on pokuša. Povukao je konju uzde i okrenuo ga ka suncu.Konj se iznenadio i nije mogao da vidi više svoju sjenku koja je i bila razlog njegovog straha, pa je Aleksandar bez problema uspio da ga uzjaše. Elegantno je prodefilovao ispred oduševljene publike. Tako je mladi pastuv postao Aleksandrov konj, nerazdvojan i u svim njegovim bitkama i osvajanjima. Za Bukefala govore da je rođen iste godine kada i njegov gospodar, ali za to ne postoje istorijski dokazi. Ovo je, uostalom, još samo jedna priča.
Aleksandar je toliko bio privržen svom konju, kao uostalom i ovaj njemu da ga je ukrasio zlatnim rogom kako bi ličio na jednoroga. U bitkama je znao jahati i druge konje, ali je u važnim trenucima osvajanja i teških bitaka, jahao samo Bukefala.
Konj je stradao podlegavši povredama koje su mu nanijete u bici protiv Pora. Aleksandar je oplakao smrt svog konja i jednom gradu nadjenuo njegovo ime, gradu koji je izgradio na sjeveru Indije.

Surovi rat za naslijeđe

U aleksandrovom ogromnom carstvu su poslije njegove smrti izbili silni neredi. To se dogodilo zato što nije stigao imenovati naslijednika prije smrti. On sam nije imao djece a njegov jedini rođak je imao probleme mentalne prirode. Tako je došlo do sukoba generala od kojih je svaki smatrao da im po pravu puno toga pripada. U tom trenutku, Roksana, Aleksandrova žena je bila u drugom stanju i trebala je roditi Aleksandrovog sina.Mogli su da sačekaju da Roksana rodi, ali to ne bi mnogo značilo zato što bi i tako bilo premlado da samo vlada. Prvi korak je bio da se izabere namjesnik. Prvi namjesnik je bio vođa Perdika. On je bio kum Roksaninom djetetu i uspješno je komandovao pješadijom. General Atal je pokušao da ga ubije, ali nije uspio.
Poslije toga je general Ptolomej napravio pobunu i proglasio se za guvernera prije nego je prevezao Aleksandrove ostatke u Egipat. Perdika je odmah pojurio za njim i došlo je do bitke. Ovo je bio početak "rata za naslijeđe".
Makedonski generali su neprestano vodili krvave bitke za krunu, Tek dvije godine po Aleksandrovoj smrti mir se konačno vratio u njegovo carstvo.