Gigante Hard-Rocka, grupu Aerosmith nekada su zvali Bad Boys From Boston. Grupa je osnovana 1970. godine u Sunapee, New Hampshireu kao trio pod imenom Chain Reaction. Kao rock-zabavljačai svirali su za 30 dolara po večeri u mjesnim izletištima. Otuda su uredno svake večeri radili u klubovima, po koledžima, gimnazijama, barovima itd. Ako posla nije bilo na vidiku, postavili bi opremu ispred Bostonskog sveučilišta i besplatno svirali. Iako su mijenjali imena, uskoro su postali dobro poznati u Bostonu i oko njega, te si osigurali ugovor sa izdavačkom kućom Columbia/CBS. Od diskografskih početka u grupi su bili Tom Hamilton na basu, Joey Kramer na bubnjevima, Brad Whitford na gitari kao i Joe Perry te za mikrofonom Steven Tyler.

Aerosmith su sigurno bili najvažnija američka rock-grupa 70ih. Svi nasljednici prve lige američkog rocka, od grupa kao što su Bon Jovi, Motley Crue, Skid Row do Guns'n'Roses, svi su oni naveli taj kvintet kao vrlo utjecajan na njih i njihovu glazbu. Citiriramo Jon Bon Jovija:
''Uvijek sam želio biti samo upola toliko cool kakvi su oni''. Joe Perry je jednom izjavio: ''Znate li zašto imamo legendaran status u Državama. Bili smo band, koji je svake godine dolazio u tvoj grad. Dok su se Stonesi i Zeppelini jedva pojavljivali, na nas ste mogli računati. Svirali smo u svakom zabitom gnijezdu ove zemlje.

Jel' to "fata morgana", maestralno djelo jednog kirurga za plastične operacije ili čudo prirode? On kaže da ima 50 godina iako mu u "domovnici" piše da je rođen 1948., ima dakle 54 kuke, ali izgleda kao tridesetogodišnjak. Tijelo pjevača grupe Aerosmith je mišićavo i šlank, kosa puna, lice djeluje naprasito mladenački, osim velikih podočnjaka i bora oko očiju, što ukazuje na zaključak kako je taj čovjek u preko tri desetljeća provedenih u rock'n'rollu sve vidio i sve isprobao što se vidjeti i isprobati može. (Iz jedne takve "probe" nastala je prelijepa glumica Liv Tyler).

Ako je Michael Jackson bio pokusni kunić plastičnim kirurzima, onda je Steven Tyler trademark uspješnih operacija, kad se sa svojim nosićem, manjim od Jacksonovog, zadovoljno kesi stišćući uza se starletu mlađu odsvoje kćeri.

Toliko je svemoćan da bez problema drži vodu u situacijama kad bend nemilosrdno gazi ritam, kao i onda kad su baladama ušli u teritorij Celine Dion, ali i tada Aerosmith poput mačke vješto izbjegne srozavanje.

Jel' možda poznaje neko sredstvo kojem se odupire zubu vremena? "Nikada ne razmišljam o svojim godinama, izostavljam moju dnevnu porciju jaja na oko za doručak, umjesto toga trčim dvije milje. Obilazim
luksuz, jer onda postaješ lijen. Moja generacija prijatelja je većinom već ćelava ili ćelavi, masna i debela, sakriva svoja ružna tijela u odijelima. Kad sam u njihovoj blizini hvata me strah i panika", kaže Steven.

Slijedi jedna poznata izjava Stevena: "Jedno vrijeme mi je dio ženske publike predbacivao da si stavljam banane ili zokne naprijed u hlače. Naravno da sam im dopustio da se popnu na binu i da same osjete da su sa tim izjavama bile na krivom putu!"

Tako fit, Steven Tyler nije bio uvijek. Krajem 70ih, njega i Joea Perryja su zvali "The Toxic Twins", aludirajući na "The Glimmer Twins" (Jagger/Richards). Izgledali su prilično jadno i staro, jer su bili ovisnici o heroinu, osim toga grupa je bila pred bankrotom i raspadom. Moto grupe glasi "Let The Music Do The Talking" i pod tim motom uvijek su bili željni dobre svirke i divljih tuluma. Na jednoj turneji po Sjevernoj Americi Steven je dobio jednog dana groznicu. Osjećao se loše i uzeo gomilu lijekova. Prije početka koncerta popio je nekoliko čašica Jacka da bi se još bolje osjećao i eto, dogodilo se, morali su ga prvo nositi na pozornicu, pa nakon kratkog vremena i s nje. Njegov komentar je bio: "Mi nismo mirni, dobri dečki i to nećemo nikada ni biti!".

Tijekom sedamdesetih grupa je izdala sedam albuma. Debi su odradili 1973. godine sa albumom ""Arosmith" na kojem se može ćuti hit-single "Dream On". Njihov uzlet zapravo počinje s drugim albumom "Get Your Wings" koji je bio hvaljen od strane publike i kritičara. 1975. godina im donosi konačno veliki uspjeh u Americi dugosvirajućom pločom "Toys In The Attic" s hrpom singlica kao što su "Walk This Way" ili "Sweet Emotion". Album je dosegnuo platinastu nakladu samo nakon nekoliko mjeseci, te ostao među najprodavanijim izdanjima pune dvije godine. To je istodobno skrenulo pažnju na prva dva albuma koja su zatim također otišla u platinastoj nakladi kao i četvrti album po redu, "Rocks" iz 1976. Iste godine u prodaji se ponovno našao prvi single "Dream On",
ploča je konačno postala zlatna tri godine nakon prvog izlaska i dospjela je na 6. mjesto Billboarda.

Činilo se, da su dečki iz grupe Aerosmith bili preodređeni za daljnje uspjehe među visikoklasnim rock-grupama kao što su u to vrijeme bili Kiss ili Grand Funk Railroad, narodne grupe, grupe koji su radili samo za svoje fanove. Ipak, sljedećem albumu nedostajao je vatre, jer je grupa ušla u studio odmah nakon naporne turneje. Originalni omot za LP "Draw The Line" iz 1977. činile su crno-bijele karikature članova grupe. Cijeli album snimljen je u ruhu nekakvog ego-tripa koji je bio čista suprotnost tadašnjem naletu punka. Nakon objavljenih koncertnih snimaka na dvostrukom albumu uživo, "Live! Bootleg" godinu dana kasnije, dopustili su si uživanje zadovoljni stečenim statusom grupe. Krajem osmog desetljeća prošlog stoljeća, new-wave postaje glavni glazbeni pravac, Aerosmith izdaje svoj šesti studijski uradak pod imenom "Night In The Ruts", a potom se originalni sastav grupe rastaje.

Do sredine 80ih nova postava pod vodstvom Steven Tylera i dalje se borila za opstanak na tržištu, a Perry je osnovao kratkovječni Joe Perry Project, ali se 1984. ipak vratio u matičnu grupu. Vratio se također i drugi gitarist, Brad Whitford. Godine 1986. grupe iznenada ponovno postaje iznimno popularna zbog suradnje s rapperima Run DMC na "Walk This Way". Novi miks rapa i heavy metala osigurao je grupi Aerosmith svjetsku slavu.

"Permanet Vacation" iz 1987. bio je njihov prvi uspjeh na britanskim top-listama. No uskoro ga je zasjenio album "Pump" iz 1989. koji se prodao u više od četiri milijuna primjeraka. Dvije godine kasnije časopis Rolling Stone, u svojoj godišnjoj dodjeli glazbenih nagrada, proglasio je Aerosmith najboljom grupom, 21 godinu nakon njihova osnutka. O sljedećim albumima zna se sve, pogotovo o megauspješnom "Get A Grip".

Aerosmith, koji nastupa u originalnoj postavi zadnje 23 godine, je prodao 140 milijuna albuma u svijetu, 65.5 milijuna samo u SAD-u, što ih čini najprodavanijim američkim hard rock bendom svih vremena. Također drže rekord za najviše zlatnih, platinastih i multi-platinastih albuma od svih američkih grupa.[6] Bend je imao 27 Top 40 hitova na mnogim ljestvicama širom svijeta, devet #1 Mainstream Rock hitova, četiri Grammy nagrade i deset glazbenih video nagrada. Primljeni su u Rock and Roll Hall of Fame 2001. I dalje nastavljaju s turnejama i zarađuju oko milijum dolara po koncertu.[7] Njihova glazbena evolucija tijekom godina ih je učinila velikim inovatorima u američkom hard rocku, popu, glamu, bluesu i rapu. Inspirirali su legije rock izvođača koji su došli nakon njih. Rolling Stone magazin je rangirao Aerosmith kao broj 57 na listi 100 najvećih izvođača svih vremena.[9]. Bend ima odanu skupinu obožavatelja, oko milijun u svijetu, poznati kao Blue Army (Plava vojska), koja se jednako proširila zadnje tri generacije. Aerosmithova dugovječnost, izdržljivost i angažiranost ima je omogućila da zadrže visoke razine popularnosti i uspjeha veći dio 37-godišnje karijere.

Ako postoji bend koji živi američki san, onda je to Aerosmith. Ili su nas barem tako uvjerili. Na to podsjete svakim svojim albumom ili greatest hits kompilacijom (koje su se počele pojavljivati malo češće).

'Devil's Got A New Disguise' ne razlikuje se previše od prethodnih kompilacija osim po tome što su uvrštene dvije nove pjesme 'Sedona Sunrise' i 'Devil's Got A New Disguise', na kojima Steven Tyler dokazuje da drugi pjevači možda stare i gube dah, ali on nikako. A koliko radi na svojem pomlađivanju, primijetimo kad uveliča neki događaj svojim pojavljivanjem kao što je bio slučaj na posljednjem Brit Awardsu.

Tu je i megahit 'I Don't Want To Miss A Thing' (to je onaj ulazak na teritorij Celine Dion, o kojem je bilo riječi). Faze iz sedamdesetih kad je Aerosmith doslovce živio moto 'sex, drugs & rock 'n' roll', predstavljena je sa 'Sweet Emotion' i nezaobilaznom 'Dream On'.

Upravo je ta 'Dream On' ključna pjesma u karijeri Aerosmitha. Uvijek zvuči kao pjesma koja ne pripada njihovom opusu, kao neki period davno prije Aerosmitha kakvog svi poznajemo. U 'Dream On' Tyler ne zvuči kao Tyler, već se sramežljivo otvara kao pjevač, za kojeg se te davne 1973. nitko ne bi mogao okladiti da će postati jedna od najvećih ROCK IKONA SVIH VREMENA.

Svi smo svjedoci dokle su ih snovi doveli. Postoji li veći američki rock bend od njih?



Izvor:Gitar