Rabindranat Tagore

Усред журбе и вреве живота,
о лепото у камену истесана,
стајала си нема и непомична,
усамљена и удаљена.

Велико време седи заљубљено
крај твојих ногу и шапуће ти:

- Говори, говори ми, драгана,
говори ми, невесто моја!

Али твој говор је зачаран
у камену,
о непомична лепото.

О жено, ти ниси само Божји створ већ и људски;
Oви те обасипају лепотом из својих срдаца.
Песници испредају за те пређу концима златне фантазије;
Сликари дају твом облику увек нову бесмртност.

Море даје свој бисер, мајдани своје злато, цветњаци своје цвеће,
Да те омотају, да те покрију, да те учине драгоценијом.
Жудња мушких срдаца прострла је свој сјај преко твоје младости.
Ти си пола жена, а пола сан.

Чувам јој руке, грлим је и тражим
Да пољупцима опљачкам њен смех,
У наручју да отмем јој дражи
Да испијем јој усне, тамне као грех.

Али ко небу плаветнило да узме?
Лепоту ми се додирнути хтело,
Ал' измеђ' руку она ми испуже:
У рукама ми оста само тело.

Где је лепота? Где је њен свет?
Враћам се натраг преварен и сможден.
Ах како телом да дотакнем цвет
Што само дух га дотакнути може?

Čini mi se da sam te morao voljeti

Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

Druga bezimena

Nikada ne kažeš riječ koju bi trebalo.
Da te ne bih ocijenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomiješao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtjev veći je od prohjteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.

Dođi na moje jezero

Ako hoćeš da budeš jednom vredna
i da napuniš svoj krčag, -
o dođi, dođi na moje jezero.
Voda će se pripiti uz tvoje noge
i izbrbljati svoju tajnu.
Po pesku je pala svežina kiše koja ide,
oblaci se nagli pod modrim linijama drveta
kao bujna kosa nad tvojim obrvama.
Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem,
udara me u srce.
O dođi, dođi na moje jezero,
ako moraš da napuniš svoj krčag.
Ako hoćeš besposlena da bezbrižno sediš,
dok ti voda nosi krčag, -
o dođi, dođi na moje jezero.
Padina se zeleni i divljega je cveća
bezbrojno.
Misli će tvoje izletati iz tvojih tamnih očiju
kao ptice iz svojih gnezda.
Prevešće ti spasi na stopala.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da sediš besposlena.
Ako si sita igre pa hoćeš da zagnjuriš u vodu, -
o dođi, dođi na moje jezero.
Ostavi na obali plavi ogrtač,
plava će te voda ogrnuti i pokriti.
Talasi će se prpinjati da ti ljube vrat,
da ti na uho šapuću.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da se zagnjuriš u vodu.
Ako moraš u bezumlju da skačeš u svoju smrt, -
dođi, o dođi na moje jezero.
Jezero je moje sveže i bezdano.
Crno kao san bez snova.
U dubinama njegovim isto su dani i noći,
a pesma je ćutanje.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da utoneš u svoju smrt.

Gradinar 3

U zoru bacih mrežu u more.
Izvukoh iz mračna bezdana stvari čudnovata
obličja i čudnovate ljepote – neke se
blistahu poput smiješka, neke se sjahu
poput suza, a neke bijahu rumene poput
obraza u nevjeste.
Kada s dnevnim ulovom dođoh kući, dragana
moja sjeđaše u vrtu dokono trgajući latice
s cvijeta.
Malčice oklijevah, a onda joj metnuh pred
noge sve što bijah izvukao te stadoh bez
riječi. Ona pogleda i reče: “Kakve li su ovo
čudnovate stvari? Ne znam koja li je korist
od njih!”
Postiđen, ponikoh nikom i pomislih: “Nisam
ovo izvojštio u ratu ni kupio na sajmištu;
nisu ovo darovi nje dostojni.”
Onda ih cijele bogovetne noći jednu po jednu
bacah na ulicu.
Zorom naiđoše putnici; pokupiše ih i
ponesoše u svoje zemlje.

Gradinar 25

“Dođi k nama, mladiću, reci nam po istini:
odakle ova ludost u očima tvojima?”
“Ne znam kakva sam se vina od divljega
maka ponapio pa mi je ludost ova u
očima.”
“Ah, sram te bilo!”
“Pa, neki su mudri, neki glupaci; neki su
oprezni, a neki nehajni. Ima očiju koje se
smiješe, ima očiju koje plaču – a ludost je
ova u mojim očima.”

“Mladiću, zašto tako nepomično stojiš u sjeni
drveta?”
“Noge moje otečaše od bremena mojega
srca, pa nepomičan u sjeni stojim.”
“Ah, sram te bilo!”
“Pa, neki stupaju svojim putem, neki su
slobodni, neki okovani – a noge moje
otečaše od bremena mojega srca.”

Jednog trenutka sve zaboravih

Jednog trenutka sve zaboravih i dođoh.
A ti mi pogledom svojim otkri da l’ onih dana
postoji
još sen, kao daleki bledi oblak na vidiku u kome
kiše više nema.
Oprosti mi moj zanos, samo sad.

Ruže su još u pupoljku; ne znaju one da ovog leta
cveća mirisnog brati nećemo.
Jutarnja zvezda treperi u zoru, ranu svetlost
zamrežilo granje
pred tvojim prozorima, ka nekad, onih dana.
A ja zaboravih da vreme je sad drugo, i dođoh.

Zaboravih kako si me postidela, okrenuvši glavu od srca
koje sam ti nudio.
Sećam se samo onih reči što izgovaraše drhtavim usnama,
sećam se u svojim tamnim očima bleska strasti
kako pomicaše, kao u smiraj dana krilo ptice
što traži svoj dom.
Zaboravih da se ti i ne sećaš i dođoh.

*

Srećan sam što me više nećeš čekati sa izrazom
sažaljenja u pogledu.
Na oči mi suze naviru, al’ to je samo čarolija noći,
to su samo reči moje na rastanku, što i mene
zbunjuju prizvukom očaja.
Proći će noć i doći svetlost dana, oči će se osušiti, srce će
se smiriti; i neće više biti vremena za plač.
Ko kaće da je teško zaboraviti?
Milosrdna smrt nagriza srž života i ludoj upornosti
njegovoj smirenje donosi.
uzburkano more utišaće se najzad u svojoj stenovitoj kolevci;
šumski požar pašče u san na postelji od pepela.
Ti i ja ćemo se rastati, raskid će sakriti mlada trava
i cveće što se smeje na suncu.

*

Ako ljubav nije ništa nego bol,
zašto će ljubav ova?
Kakva ludost tražiti uzdarje srca njenog
za svoje što joj dade.
Sa gorućom u krvi strašću
i žarom mahnitim u pogledu.
Zašto lutanje kroz pustinju?
Ne čezne ni za čim na svetu
onaj koji sebe poseduje sam.
Za njega nije slatki miris proleća, cveće i ptica poj;
A ljubav kad dođe, kao senka zakloni sav svet,
Potire život i mladost.
Zašto onda tražiti u magli ljubavi
pomračenje postojanja svog?

Kada i zašto

Kada ti donesem šarene igračke, dijete moje,
onda razumijem otkud boja razigranim oblacima, vodi i cvijeću-
kada ti donesem šarene igračke, dijete moje.

Kada poželim gledati kako plešeš, ja zapjevam.
Onda zaista znam zašto je muzika u lišću i zašto talasi šalju horove
svojih glasova u srce ustreptale zemlje-
kada zaplešeš uz moju pjesmu.

Kada spustim slatkiše u tvoje željne ruke,
ja znam zašto postoji med u čašici cvijeta,
i od kuda dolazi slast zrelog voća-
kada spustim slatkiše u tvoje željne ruke.

Kada poljubim tvoje lice da izmamim osmijeh,
onda pouzdano razumijem čari neba u svjetlu zore
i slasti što ih ljetni povjetarac donosi mome tijelu-
kada poljubim tvoje oči da izmamim osmijeh.

Molitva

Tamo gdje je misao bez straha i glava se drži uspravno
Gdje je znanje besplatno
Gdje svijet još nije polomljen u komade
Tijesnim poznatim zidovima
Tamo gdje riječi izlaze iz dubine istine
Gdje neumorna težnja pruža svoje ruke prema savršenstvu
Gdje bistra struja razuma još nije izgubila put
U turobnoj pustinji mrtvih navika
Tamo gdje je um vođen tvojom rukom
U uvijek rastuću misao i akciju
U tom slobodnom raju, moj Oče,
Probudi moju zemlju

Reci mi

Reci mi, je li sve to istina, dragane, reci mi je li sve to istina?

Kad ove oči sipaju munje, tamni oblaci u grudima tvojim
odgovaraju burom.

Je li istina da su moje usne slatke kao razvijeni pupoljak
prve ljubavi?

Oklijevaju li uspomene minulih majskih noći
u mojim udovima?

Treperi li zemlja, kao harfa u pjesmama,
kad je moja stopala dodirnu?

Je li istina kako iz očiju noći kaplje rosa kada se pokažem
i da se zora veseli kada obavije moje tijelo?

Je li istina, je li istina kako je tvoja tvoja ljubav
lutala kroz vjekove i svjetove tražeći baš mene?

I kad si me našao, kako je tvoja duga čežnja
našla svoje krajnje spokojstvo u mom nježnom govoru,
toplom zagrljaju, u mojim očima i usnama,
u mojoj bujnoj kosi?

Je li istina da je tajna beskonačnosti ispisana na mom
malom i dragom čelu?

Reci mi, dragane, je li sve to istina?

UČINI ME SVOJIM PESNIKOM, O, NOĆI...

Učini me svojim pesnikom, o, Noći, Noći pokrivena velom!

Ima onih koji su vrlo dugo bez reči sedeli u tvojoj senci;
daj da obznanim njihove pesme.

Podigni me na tvoju kočiju bez točkova,
koja se bešumno kreće od sveta do sveta,
ti kraljice u palati vremena, ti mračno divna!

Mnogi je znatiželjni um krišom ulazio u tvoje dvorište
i tumarao kroz tvoju neosvetljenu kuću tražeći odgovore.

Iz mnogih su srca, probodenih strelama radosti iz ruku Neznanca,
prsnule blistave pesme, uzdrmavši tamu iz temelja.

Mnoge duše lišene sna zure u zvezdanu svetlost
diveći se riznici koju su iznenada pronašle.

Učini me svojim pesnikom, o, Noći, pesnikom bezdane tišine.

ČAROLIJA TVOJE VATRE

Dotakni mi život čarolijom tvoje vatre,
I njenim darom bola što peče
učini ga dragocjenim.
Upotrijebi ovo moje tijelo,kao svjetiljku što biće ti
u hramu,
I neka njen plamen gori pjesmom kroz
svu noć i cijeli dan.
Neka zvijezde zatrepću iz moje tame,
Putanjom dodira tvoga
Svim stražama noći uprkos.
Crna magla će nestati s mojih očiju,
Gdje god se okrenu sve će u tvojoj svjetlosti
vidjeti,
Moj bol će se vinuti visoko do tvog oltara
u plamtaju plamena.

DOPUSTI MI...

Dopusti da tvoja ljubav
odjekuje mojim glasom
i spusti se na moju šutnju..

Dopusti joj neka uđe
preko moga srca
u sve moje pokrete..

Zablistaj svojom ljubavlju
kao zvijezda
u tami moga srca
i učini da zarudi
moje buđenje..

Učini da izgori
u vatri mojih želja
i poteče u sve snage
moje ljubavi..

Dopusti mi da ponesem
tvoju ljubav u svoj život
kao što harfa nosi svoju melodiju
i dopusti da ti je vratim na kraju
zajedno s mojim životom...

Čini mi se da sam te morao voljeti…


Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

Tuzne su ispitivacke oci tvoje



Tuzne su ispitivacke oci tvoje.
One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno.
I upravo me zato ne poznajes.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadic i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zala i dno njegovo?
Ti ne poznajes granica ovomu kraljestvu pa ipak si kraljica njegova.
Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam zivot tvoj, ali je nikada ne mozes sasvim upoznati...

Ti i ja

Ti ispunjavas moje misli
Dan za danom;
Pozdravljam te u samoci
Van svijeta;
Ti si zagospodarila
Mojim zivotom i smrcu.

Kao sunce na zalasku
Moja dusa tebe netremice gleda
Kao jedino oko.
Ti licis na uzviseno nebo,
Ja licim na beskrajno more.
A izmedju pun mjesec plavi.

Ti si vjecito spokojna,
Ja sam bez pocinka trajno,
Pa ipak na dalekom horizontu
Mi se stalno srecemo...

Čeznem

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.