Dragan Kulidžan

ZLATOKOLO
SREBRNKOLO

Sunašce se niz brdo,
za brdo
skoturalo
do Danice,
zlatokolo, srebrnkolo.

Danica je u kolo
veselo
dozivala
zvezdice,
zlatokolo, srebrnkolo.

Zvezdice su vencem
u venac
primamile
Mesec,
zlatokolo, srebrnkolo.

Tiho kolo titra,
kruni srebrn cvet,
mesečeva citra
uspavljuje svet.

Nina, nana
do belodana.

SIPAJTE, SIPAJTE

Sipajte, sipajte,
pahulje lake,
srećan vam pad;
padajte, padajte —
bijelite grad!

Kitite, kitite,
pahulje lake,
volimo vas;
nosite, nosite —
radost za nas!

Letite, letite,
zvjezdice zime —
pahulje lake;
veselite, veselite
nestašne đake!

Sipajte, sipajte,
pahulje lake,
srećan vam pad;
padajte, padajte —
bijelite grad!

VRAPČEVA ŽALOST
 
Gaj ima bundu bijelu,  
plotovi iz snijega vire,  
navukle kuće u selu  
meke, snježne šešire.

Zasuta i kolska staza,  
ljut sjeverac reže.  
Nema kud — komšija Laza  
vitke saone preže.

A vrabac? On tužno gleda,
ne vidi nigdje puta.  
Dočeko je strica Leda  
bez hrane, bez kaputa...

Ne mari za pahulje lake  
kako kolo pletu.
Kaže: "To je za dječake,  
ja se radujem ljetu!"

SRNIN POTOČIĆ
ili
JEDNA OD PRIČA
MLINSKOG TOČKA
 
Niz ljestve zlatne
zora se čilo
spusti na slap.
Tad točak mlinski
zapjeva milo:
klipa-klapa-klap.
 
Plahovit potok
pojuri brže,
proziva ptice.
Komšija čvorak
prvi se trže —
prebira žice.
 
Prhnu i zeba,
otrese snove,
probudi kosa.
Leptiri trke
počeše nove.
Na njima rosa!

I bubamara
nekuda krenu
u pratnji puža.
Pčelu vrijednu
potočić prenu:
— Zove te ruža!
 
Lagani vjetar
u goste ode
do tanke breze.
Pauk mrežu
na grmu kraj vode
pažljivo veze . . .
 
Ostavi svako
postelju meku,
posla se lati!
— — — — —
Otplovi zora,
minute teku,
prolaze sati . . .

Umorno stiže
i podne vrelo,
košulju skinu.
Tiho je onda
snovima splelo
djeda u mlinu.
 
Tad ko strijela
pod mlin stiže
jato ribića.
Točak ih zove
da dođu bliže:
Počinje priča!
 
— Potočić bistri
nekad ovuda
nije skakuto.
Bilo je pusto,
stršilo svuda
kamenje ljuto.
 
Al' jednog dana,
davno je bilo,
za sedam gora,
mrtvo u šumi
lane milo
zateče zora.
 
Veselo lane,
ljepše neg' zora,
ko leptir lako,
i nikog nije
cijela gora
voljela tako.

Kraj njega srna,
s tugom bez kraja,
prolijeva suze
što čedu njenom,
osmijehu maja,
vuk život uze.
— — — — —
A kad se mjesec
u šumu snenu
tiho doveze,
srnu, od tuge
skamenjenu,
nađe kraj breze.
 
Al' su joj dalje
točile oči
niz kamen sivi . . .
Tako naš potok
od ove noći
poče da živi.
 
On je donio
cvrkut gnijezda
i šapat trava;
igre vaše
i osmijeh zvijezda
i jutra plava.
 
Pozvo u njedra
ljupkog cvijeća
rojeve pčela;
prosuo priče
dragog drveća —
borova, jela . . .
 
Moji ribići,
davno je bilo,
za sedam gora,
kada je mrtvo
lane milo
zatekla zora.

Al' tu i danas
leži stijena
svakome draga:
Vitonoga,
skamenjena
srna blaga.
 
Srnin potočić
zato se zove,
dragi ribići . . .
Drugi put priče
čućete nove.
Možete ići!
 
Onda se točak
tišinom ovi
i sve se smiri.
— — — — —
 
Zaspalo sunce,
sad mjesec plovi,
kroz granje viri.

Ali je zalud
hitre ribiće
u igru zvao;
da su noćas
tužni zbog priče,
nije to znao.

GOST IZ ZEMLJE

Iz brda daleka Smetaćeti izvire rijeka Mrazove niti. Na izvoru samom rijeku proguta golema Studen, opaka, kruta. Od nje ostanu smrznute niti. Njima se zemlja raskošno kiti. Ta zemlja čudna, bez ptica, bez voća... zove se odavno Strašna Hladnoća. Od izvora vodi sto putokaza: "Za Zimin dvorac ovo je staza!" A staza vijuga slita od leda; bez pada proći nikome ne da. Tri hiljade valja preći koraka pa vidjeti dvorac do oblaka.

Dvorac! Od tog čuda oči se smetu: pahuljice kolo oko njeg' pletu. Hiljade ukrasa na njemu leži. Vrh mu u snježne oblake bježi. Spratova trista trepti u sjaju... Za takav dvorac ni bajke ne znaju! Pred njim je
bazen — okean cijeli. U njemu žive medvjedi bijeli. Šetaju mirno pingvini mali. Za boravak ovdje krila su dali.

Okolo dvorca straža je viteška — jedan do drugog stotine snješkâ. Takve straže nema na svijetu — nemile goste začas pometu! Danas nikoga pustiti neće: u dvorcu tajno zasjeda vijeće. Pretresaju se pitanja važna –
stig'o je telegram od Novembra vlažna. Na listu žutu, mokrom od kiše, za Zimu ova poruka piše:

"Svoj sam posao obavio cijeli: zemlja je mokra, listovi sveli. Oblake tmaste slao sam svuda i svaka rijeka bujna krivuda. Šume su puste, zvijeri se kriju. Iz odžaka se laki prameni viju. Al' posljednje snage iz mene bježe, pa posao svaki ******* teže. Već sam star i smrt na mene reži... Snježna Zimo, kočiju preži! Ti i sinovi uzmite prijesto! Šalje Vam Novembar pozdrava petsto".

Završi čitanje Sjeverac ljuti, naočare skide i mudro zaćuti.

— Sinovi dragi, — Zima tad reče — polazim na put još ovo veče.

Decembar, odmah se za put opremi! A ti, Sjeverče, sve brzo pripremi. Bez Smrzavka pratnja ne valja pare! Ponesi, Mraze, štipaljke stare! Ti, Cvokotavko, podmaži pete! Spremite snješkâ četiri čete!

Svi klimaju glavom, pristanak daju. Zima je stroga, to dobro znaju!

— Tebi, Januare, još nije prčša; kreni kad stigne moja depeša!

Februare, o dvorcu vodi računa!... Do tvog je puta dva mjeseca puna.

***

Čekaju spremne vitke saone; na hitrim psima praporci zvone.

Sjeverac oblake pusti iz bazâ; njima se napuni vazdušna staza. Gudi Sjeverac i snijeg prši... Dolje se smotra posljednja vrši i čuju se oštre Zimine riječi:

— Na svoja mjesta! Idemo... Kreći!

Zazvoniše sitno praporci, zvonca... Pozdrave posljednje šalju iz dvorca. Saonice škripe na smrzloj stazi. Leže u mećavi putokazi. Vitlaju pahulje sve više, življe? Klize saone vrtoglavo, divlje. Na čelu je Zima, Decembar kraj nje. Imaju sanke upravo sjajne. Iza njih ostale, ne jure — lete: sva pratnja i snješkâ četiri čete. Gore se oblaci snježni jure. Dolje — goniči pse odmorne žure:

— Hajde, hajde,
brže juri —
Zima žuri!
Zima žuri!

***

Prekrasni dvorac daleko osta. Pratnja se Zimina smanjila dosta.

Tkala je Zima na putu cijelu svima redom odjeću bijelu. Uz put je snješkâ ostalo pola. Stražare putem kao patrola. Je li sve u redu okolo paze; motre pahulje, na skrite staze... Smrzavko stigo da poslove sredi. Vodenice
stale, potok se sledi! Šume su pune nemirnih snova dok im se odjeća satkiva nova. Sjeverac brije, zviždi, vrluda...

Zima sa pratnjom dostiže svuda.

***

Evo i sela iza vrbaka — svjetiljke žmire, tjeraju Mraka. Rasute kuće uz brdo leže. Iz odžakâ gusti dimovi bježe. Silna se voda u rijeku slila... Dobro je posao Jesen obavila! Okolo leže goli voćnjaci. To vam je selo Bezimenjaci.

Al' noćas neće na počinak leći; čuje se, evo, i lavež pseći. Sjeverac zviznu, u selo stiže; oštri poklici dolaze bliže:

— Zima stiže!

Zima stiže!

Skočiše seljaci da goste prime. Vični su na takve dolaske Zime. Da se odmori, uvijek svrati. Obilnim snijegom posjetu plati! Ne vole oni dolazak Zime; teška je srca u goste prime. Al' nema zbora kada se mora.

U Bezimen jake noć pospana stiže; zacvokota kad priđe bliže: pocijepani oblaci pahulje roje — bunde se selu od njih kroje...

Zasjela Zima, naredbe daje:

— Hajte, goniči, odmah u staje! Stare sam našla u selu znance, za pse umorne daju nam vrance. Prežite brzo — od tog ste zanata! Krećemo dalje za pola sata. Sjeverče, razvij krila široka; pojuri hitro, brže od oka! U
dvorac ponesi poruku ovu: da oblakâ puste kolonu novu. Što brže možeš vrati se s njima! Reci — sve redom pozdravlja Zima.

Odzvižda Sjeverac, iz sela nesta. Bijesno vitlanje pahulja presta.

***

Zimina pratnja po selu šeta. Sve joj odreda nekako smeta.

Smrzavku i Mrazu napor ne vrijedi – neće se brza rijeka da sledi.

— Hajdemo dalje! — rekoše ljuti. — Eno Šarova, ništa ne sluti.

Šarov gleda vrapce što kisnu... Drž'! — Mraz mu uši štipaljkom stisnu. Zalaja Šarov, bježati stade: brže u kuću do tete Rade!

— Eno i djeda, s drvima žuri. De ga, Smrzavko, malo najuri!

Smrzavko djeda poče da gladi; stari ubrza, uz put se jadi:

— Zima je, bo'me, odviše ljuta, ne pomažu mi ni tri kaputa!

U krugu, više logora Zime, dva snješka na lule dime. Pričaju nešto, pred polazak sijele. Ukrase i metlu od babe Jele! I lonac se kod njih nalazi stari koji je nestao sa peći Mari!

Mlijeko Smrzavko Mišino sledi.

Ni Cvokotavko mirno ne sjedi. Zbog njeg' se stresla baba Štaka, umalo ne osta bez krnjataka!

Mraz potrčao da mačka ščepa, al' tek mu pola uštinu repa, jer mačak brzo doðe do baze — pod toplu peć kod starog Laze!

***

Nestašluk svaki odjednom presta — povika Zima:

— Na svoja mjesta!

Bičevi zvižde, škripe saone i vranci ržu, praporci zvone... Zima sa pratnjom nesta u tmini, ostade selo u tišini. Težak mu teret sa srca pade! San se u kuće poče da krade...

Dolazi Zima do svakog kraja... S fijukom vjetra pjesma se spaja:

Zima stiže —
kuc-kuc-kuc!
Bič se plete —
puc-puc-puc!

Vranci žure —
đija-đija!
Sanke jure —
hija-hija!

Vjetar šiba —
fiju-fiju!
Grane giba —
fiju-fiju!

Snijegom Zima
ime piše ...

I tu je tačka — ništa više: sve se smrzava od Zime ciče, pa se i nastavak sledio priče!

ŽENI SE MEDO MEDADAJ

Staze svakog mame od juče u zemlju meda, privlačan kraj, jer glas šumom cijelom puče: Ženi se Medo Medadaj! Trajaće slavlje sedam dana i sedam zvjezdanih noći. Mogu zvijeri sa svih strana na ovu svečanost doći.

Upali noć fenjer žuti, prosu zvijezde da žmire, pa se u šumu uputi. Snovi joj iz vreće vire. Kada noć odveže vreću i pusti nečujno sanke, tad oni kroz šumu kreću i tkaju uspavanke. Al' ovog je puta stala, nije mogla sebi doći. Od vike je zadohtala:

— Ko to ruši spokoj noći?

Pa protrlja oči snene — sva Medina kuća blješti. Plove svirke opijene i od pjesme šuma trešti.

— Kakva ovo buka stiže ?

U odgovor — smijeh se prosu, zdravica se nova diže.

Svicima se šuma osu. Na potoku noć se stvori.

— Neposlušni, šta je tamo?

A potočić zažubori:

— Još to ne znam, gledam samo!

Tad pritrča vjetar lako:

— Obrati se za to meni! U šumi ti znade svako Medo nam se noćas ženi!

Nasmiješi se, glavu diže noć u zvijezde pune sjaja, prikrade se mjessc bliže, dok listove vjetar zbraja.

*

Privuče se noć do stola: za njim mnogi gosti sjede. Dok leptiri pletu kola, za stolom se pije, jede.

Iz pečurki gosti piju medovinu, razna pića.

Spazi odmah mudru liju i pred njome dva pjetlića! Prede svoje mudre priče, premudra glava svijetla, i dok se kraju primiče, pred njom je manje pijetla! Vuk mezeti jagnje jedno (ta gladnica nikad sita!) Vjeverica gricka vrijedno sve orahe. Srnu pita:

— Tužna si mi nešto, mila! Zašto tvoja lanad plaču? Zalud si se uplašila, pusti djecu neka skaču!

Al' Srna se ipak plaši, u igru ih još ne šalje. Tad za lulu Jež se maši, nastavi da priča dalje. Priča, melje o svom mlinu, al' naglo je moro stati — hor slavuja pjesmu vinu, sa gitarom Zeko prati. Svako odmah uho posta, pa pozdravi pjesmu ovu. Tad Jazavac ispred gosta diže zdravicu novu:

— Medo dragi, mnogo sreće sa Mariškom na tvom putu. Grijalo te svud proljeće, ne osjećo zimu ljutu! I želim svakom lovcu da je sporiji od Raka; neka je tanji od konca a manji od zrna maka! Neka im sagnjiju puške, kao što i laži trunu, a tebi zrele kruške i kad mećave dunu. I pčele neka se roje, da teku potoci meda! Zvale te jagode crvene, maline rasle iz leda . . .

Svak se diže, svako reče:

— Mnogo sreće, mnogo sreće!

Stiže tada poštar Sova i pred svima važno javi:

— Pristigla su pisma nova, i pokloni, brzojavi.

"Primi, Medo, ovo veče sa daleke rijeke Nila vreo pozdrav, tovar sreće, od afričkog krokodila!"

— Šalju ti sa žarkog juga uz čestitku i tri šala tri žirafe vrata duga . . . Čestitka je sasvim mala:

"Mnogo sreće, drago Meče!"

A slon silni, brdo pravo, iz Afrike, tople klime, poručuje:

"Medo, zdrado! Navrati mi, bjež' od Zime!"

— Tako — redom puna pošta brzojava s južnih strana . . . Uz čestitku od majmuna stigao je voz banana! Sa Sjevera, vječnog leda, čestitali Pingvin, Foka . . . Rod ti neki, Bijeli Meda, obećava:

"Prije roka, Medo dragi, mili rode, nastojaću snijeg da pa'ne, da se smrznu rijeke, dode; da se bijeli na sve strane ..."

Zacvokota na to Meda i po stolu jako tresnu. Zna sad Jazo šta je reda:

— Sovo, dosta! Dajte pjesmu!

I nastavi da se jede, medovina opet toči. Svi pjevaju, glas ne štede . . .

Noć odlazi, sklapa oči: na kočiju zvijezde sjele, mjesec tjera — brže, brže . . . A dolazak zore bijele oko stola goste trže, jer — lovačke puške glasno pripucaše . . . (dah da stane!) I gostima bi tad jasno — spasavaj se na sve strane!

*

Ne potraja gozba ova sedam dana, sedam noći. Uskoro će biti nova. Možeš i ti na nju doći!

Kitite, kitite,
pahulje lake,
volimo vas;
nosite, nosite —
radost za nas!

Letite, letite,
zvjezdice zime —
pahulje lake;
veselite, veselite
nestašne đake!