Da li smo i koliko smo zlopamtila kad nam srce slome??

Da li želimo da to vratimo istom mjerom ili da se osvetimo na neki način.. 
Dali nas ta "osveta" može učiniti sretnijima i zadovoljnima u toj svojoj tuzi?

Nisam neko zlopamtilo ali (ovisno) treba mi puno vremena da se vratim u neki normalni kolosijek.. Kako god, vrijeme ili nova ljubav (u)čini svoje.. negdje nam ostane neki gorak osmjeh i bolna uspomena..  u stanju sam to oprostiti jer je jednostavno, možda je tako trebalo i biti. 

Ipak, poslije..!! poželim joj svu sreću ovog svijeta.. ako je bila dobra duša.    ali ako se na kraju ispostavi da je ipak zla osoba.. ne zanima me kako je, da li pati ili je srećna.

slomljeno srce nije čist posao. ne slama se srce samo tako lako. ako se slomi znak je da je neka velika izdaja u pitanju. a za izdaje.... sledi doživotni progon i iz srca i iz svesti. dovoljna osveta. ignore. 

Nisam zlopamtilo i ne volim da se svetim,ali mi nije svejedno.Prvo sto pomislim da je mozda i bolje tako da takva osoba pokaze svoje pravo lice, nego da me folira i zavlaci na neki duzi vremenski period.

Sreca pa mi se takve stvari ne desavaju cesto.

Nisam naravno. Niti se svetim. Svaki od njih pozeli da se vrati kad-tad. Da zadovolji neku svoju sujetu, ego...mozda i da pokusa sastaviti polomljeno. Ko to zna.  I tada samo OSMJEEEH. I osveta ti ne treba, jer jos se niko nije izborio sa iskrenim osmjehom.

Srce mi je nesalomivo

nisam

Ko nije imao barem jednom slomljeno srce u životu, teško da će razumjeti šta znači voljeti a ostavljen(a) biti.. šta je neuzvraćena ljubav.. kad vam srce slome, "sijeku se vene".. ali biti zlopamtilo, teško.

nisam uvucem se u osamu i patim dugo, vremenom prebolim ali nikad ne zaboravljam