Patty Smith



Patti Smith punim imenom Patricia Lee Smith rođena je 30.12.1946. godine u Chicagu. Otac Grant bio je tvornički radnik, a majka blagajnica radila je u trgovini mješovite robe. Odrastala je u velikoj, iznimno pobožnoj obitelji uz brata Todda i sestre Lindu i Kimberly. Organiziranu religiju napustila je već u tinedžerskoj dobi smatrajući je previše ograničavajućom. Svoje je iskustvo kasnije opisala u jednom od najvećih hitova Van Morrisona ”Gloria”, započinjući pjesmu recitacijom ”Isus je umro zbog nečijih grijeha, ali ne mojih”.

Cijelo djetinjstvo provela je u Woodburyju u New Jerseyu. Kako je još kao maloljetnica ostala u drugom stanju, morala je napustiti školu. Nakon što je rodila, dijete je dala na usvajanje i zaposlila se u tvornici.

Uštedjevši nešto novca, 1967. godine odlazi u New York s namjerom da postane umjetnica. Tu je upoznala fotografa Roberta Mapplethorpea koji je snimio fotografiju za prvi LP njene grupe Patti Smith Group.

Nakon što je 1969. godine nakratko napustila New York i otišla u Pariz kako bi radila performanse, vraća se i priključuje članovima projekta St. Mark’s Poetry te s njima nastupa po različitim klubovima recitirajući vlastitu poeziju, slikajući i izvodeći performance. U tom su periodu u suradnji s Allenom Lanierom iz Blue Oyster Culta nastale pjesme ”Debbie Denise” koja je kasnije postala njena ”In Remembrance of Debbie Denise”, ”Career of Evil”, ”Fire of Unknown Origin”, ”The Revenge of Vera Gemini” i ”Shooting Shark”. Osim poezijom i slikarstom 70-tih godina Patti se bavila i rock novinarstvom te su neki od njenih članaka objavljeni u časopisu ”Creem”.

Lennya Kayea, gitarista i rock kritičara, s kojim će kasnije osnovati svoj prvi band, upoznala je 1971. godine kada su ih spojili da zajedno nastupe na otvaranju poetske večeri. Uskoro su shvatili da imaju sličan glazbeni i književni ukus, a tu je priliku iskoristila kako bi Kaye napravio ritmičku podlogu na nekoliko njenih pjesama. Dalje su nastavili svaki svojim putem da bi se ponovo našli 1973. godine nastupajući na ”Rock ’n Rimbaud“. I tada je sve krenulo.
U proljeće 1974. godine na klaviru im se pridružio Richard Sohl, te su počeli sve češće nastupati, a uskoro se triju priključuju i Ivan Kral na basu i Jay Dee Daugherty na bubnjevima. Iste godine snimaju svoj prvi singl ”Hey Joe / Piss Factory” financijski potpomognuti od strane Roberta Mapplethorpea. Dok je A-strana bila verzija rock standarda s nadodanim recitiranjem o Patty Hearst, devetnaestogodišnjakinji, unuci američkog izdavačkog giganta Williama R. Hearsta, koja je oteta iz apartmana koji je dijelila sa zaručnikom, šokirala javnost kada je prihvatila ideologiju svojih otmičara, ljevičara iz organizacije ”Symbionese Liberation Army”, koji su je htjeli razmijeniti za svoje kolege u zatvoru. B-strana opisuje ljutnju koju je Patti osjećala radeći u tvornici i kako se osjetila spašenom kada je otkrila poeziju francuskog pjesnika Arthura Rimbauda koji joj je postao velika inspiracija za pronalazak vlastitog načina izražavanja.

Nakon što su potpisali za Arista Records izlazi njihov prvi album ”Horses” koji je producirao John Cale. Album je pomiješao punk i rock izričaj sa recitiranom poezijom, a prva skladba na albumu bila je ”Gloria” Vana Morrisona. Iako su ih već tada počeli trpati u ladicu na kojoj piše ”punk” Patti je stalno naglašavala da je ne zanima ikakvo etiketiranje budući da su na nju utjecali umjetnici kao što su Rimbaud, Wagner, Puccini, Coltraine, Mick Jagger i Doorsi koji se međusobno potpuno razlikuju u izričaju. Za Patti je bilo jedino važno to što je pronašla umjetnost kroz koju može izraziti svoje stavove, emocije, politička opredjeljenja i bijes koji se u njoj rađao zbog nepravdi koje su se događale širom svijeta. Iako nije bila školovani gitarist, niti je pohađala satove solffegia imala je nešto puno jače, snagu da stane pred ljude i kaže što osjeća o određenom problemu.

Bila je iskrena u svojim nastupima i upravo je time pridobila mnoge poklonike širom svijeta. Svojom je poezijom, a kasnije i glazbom pokušavala utjecati na svijest ljudi kako bi počeli razmišljati o ljudskim pravima, zaštiti okoliša, političkom aktivizmu i sličnim, za neke možda teškim temama.

Sljedeći album ”Radio Ethiopia” izlazi već 1976. godine. Zvukom je bio siroviji od prvoga, a publika ga nije prihvatila kao album prvijenac.
Zbog ozljeda koje je Smith zadobila kada je pala sa stagea tijekom koncerta u Floridi uslijedila je dvogodišnja pauza, nakon koje su snimili još dva albuma do kraja 70-tih. Na albumu ”Easter”, s kojim su je prvi put došla na Top 20 LP, našla se skladba koju je napisao Bruce Springsteen ”Because the Night”, a koja je i danas jedna od njenih najvećih hitova. Pjesma je dosegla visoko 13. mjesto na ”Billboard Hot 100” listi, te je album vratio band na svijetla pozornice i pokazao da su još u dobroj formi. Na albumu su se našle i skladbe ”Babelogue” koja nas vraća u recitatorske dane u zadimljenim, malim klubovima i ”Rock and Roll Niger” u kojoj Smith progovara o otporu prema konformističkim normama i malograđanskim konvencijama.

Nakon što je ”Easter” izašao odlazi Dougerthy, a na njegovo mjesto dolazi Fred Sonic Smith, bivši gitarist rock bandova MC5 i Sonic’s Rendezvous Band koji je obožavao poeziju jednako kao i Patti. S njime snimaju sljedeći, po mnogima najslabiji album u tom periodu, album ”Wave”. Uz obradu Byrdsa, ”So You Wanna Be A Rock’n’Roll Star”, našla se i skladba ”Frederic” posvećena Pattinoj velikoj ljubavi Fredu. Par se povukao iz javnog života nakon koncerta održanog 10. rujna 1979. godine u Firenci pred 70.000 ljudi i odselio u Michigan. Patti se u potpunosti posvetila obiteljskom životu i pisanju. U braku su dobili dvoje djece, a sin Jackson je kasnije počeo svirati gitaru u ”maminom” bandu.
U periodu njihove bračne idile 1988. godine izlazi album ”Dream of Life”, na kojeg su poklonici njenog glazbenog izričaja čekali punih devet godina. Na albumu se našla pjesma ”People Have the Power” koju je kasnije 2004. godine u vrijeme predsjedničkih izbora, u kampanji ”Vote for Change” izvodio Bruce Springsteen. Uz ovu prosvjednu skladbu našle su se i uspavanke napisane za njihovu djecu.
Album nije kocertno predstavljen, niti ga je promovirala kroz intervjue. Na stage je stala tek četiri godine nakon izlaska albuma u Central Parku kad je recitirala vlastitu poeziju i otpjevala a’ capella nekoliko pjesama. Ovaj je nastup posvetila dvojici preminulih prijatelja, R. Mapplethorpeu i R. Sohlu.

Patti Smith se u New York vraća tek nakon Sonicove smrti 1994. godine, nakon što je sin Jackson napunio 21. godinu. Gubitak bračnog druga jako ju je pogodio, a bol se pojačala kada su nedugo zatim umrli i njen brat Todd i Richard Sohl. U to joj je vrijeme najpotrebnija bila podrška. Michael Stipe iz R.E.M.-a i Allen Gisberg uvjerili su je da se vrati glazbi i počne održavati koncerte. Tu su bili i Bono, Sam Shepard, Flea iz RHCP-a i Bob Dylan koji su joj pomogli da se ponovno izloži očima javnosti. Na prvu turneju nakon 16 godina krenula je s Dylanom koji ju je pozvao da pjeva s njim na pozornici.

Patti se u rock svijet vratila albumom ”Gone Again” 1996. godine na kojem se uz naslovnu pjesmu našla i ”Summer Cannibals”, obe nastale u suradnji s pokojnim suprugom te skladba ”About A Boy” posvećena Kurtu Cobainu.
Iste je godine otpjevala prateće vokale na R.E.M.-ovoj pjesmi ”E-Bow the Letter” s albuma ”New Adventures in Hi-Fi”.

Paralelno uz glazbenu i književnu razvijala se i njena karijera likovne umjetnice, pa je tako 2002. godine postavljena njena samostalna izložba u „Andy Warhol“ muzeju u Pittsburghu.

Uslijedili su albumi ”Peaceand Noise” (1997.) i ”Gung Ho”(2000.) na kojima pjeva o temama kao što su AIDS, rat u Vijetnamu i američki robovlasnički sistem. Na posljednjem gostuju Michael Stipe i njezin sin Jackson koji je odsvirao gitaru na pjesmi ”Persuasion”.

U 2004.godini, godini američkih predsjedničkih izbora izlazi ”Trampin” s pjesmama koje govore o majčinstvu, ali i politici (”Radio Baghdad”, ”Trespasses, ”Jubilee” i ”Pacable Kingdom”). Na ovim je izborima Smith otvoreno podržala demokratskog kandidata Johna Kerrya, a kasnijih se godina zalagala za prestanak rata u Iraku i borila se protiv politike Georgea W. Busha.

2005. godine održan je koncert u Londonu na kojem je prvi put u cijelosti u živo odsviran album ”Horses”. Tom Verlain je zamijenio Olivera Raya na gitari. Kasnije iste godine materijal je objavljen pod nazivom ”Horses/Horses”.

Za svoj je rad Patti primila mnoga priznanja, pa je tako 2004. godine na ljestvici ”100 Greatest Artists of All Time” zaposjela 47. mjesto, a već sljedeće godine imenovana je za ”Commander of the Ordre des Arts” od strane francuskog ministra kulture koji joj je uručio i zahvalu ”Arthur Rimbaud” zbog njenog utjecaja na rock glazbu.
Kada ju je 2007. godine Zack De La Rocha (Rage Against The Machine) uveo u ”Rock and Roll Hall of Fame”, priznanje je posvetila pokojnom suprugu Fred Smithu. Svečanost je završila pjesmom ”I Wanna Be Your Dog” koju su izveli Patti Smith i R.E.M.

Na svečanosti ”Rowan Commencement” 2008. godine Smith je uručen doktorat za doprinos popularnoj kulturi. Iste godine Steven Sebring, poznatiji kao rock i modni fotograf, završio je snimanje dokumentarnog filma ”Patti Smith: Dream of Life”. Snimanje filma 16-milimetarskom kamerom o njenom životu trajalo je 12 godina. Sav materijal snimljen tih godina nije bilo moguće do kraja iskoristi, budući da film traje ”samo” dva sata. Zbog bogatog umjetničkog opusa ove svestrane i osebujne umjetnice, neke su priče samo usput spomenute. Tako se samo spominje njeno druženje s Dylanom, pisanje pjesme “Because The Night” sa Springsteenom, te 15 godina sretnog braka s Fredom. Bilo je teško sažeti sve bitno o njoj u samo dva sata, jer to je umjetnica koja je utjecala na mnoge, napisala stotine pjesama i naslikala veliki broj slika.

Mnogi priznati umjetnici pozivaju se i danas na njen utjecaj. Tako je i Michael Stipe priznao kako je njen album ”Horses” ostavio veliki trag na njemu kada je imao 15 godina. Nakon uzastopnog preslušavanja albuma odlučio je osnovati vlastiti band, ne znajući da će jednog dana on i Patti postati prijatelji, te da će pjevati prateće vokale na njenim pjesmama ”Last Call” i ”Glitter in Their Eyes”. Osim na njega utjecala je i na Shirley Manson iz grupe Garbage, U2, Sonic Youth i mnoge druge koji su kasnije utjecali na neke nove, mlađe, drugačije izvođače i štovatelje njihova rada i tako na neki način nastavili širiti poruke ove neponovljive umjetnice.

Poezija:

Seventh Heaven (1972)
Witt (1973)
Babel (1978)
Woolgathering (1992)
Early Work (1994)
The Coral Sea (1996)
Patti Smith Complete (1998)
Strange Messenger (2003)
Auguries of Innocence (2005)

Studijski albumi:

Horses (1975)
Radio Ethiopia (1976)
Easter (1978)
Wave (1979)
Dream of Life (1988)
Gone Again (1996)
Peace and Noise (1997)
Gung Ho (2000)
Trampin’ (2004)
Twelve (2007)

Ostala izdanja:

Hey Joe / Radio Ethiopia (1977)
Set Free (1978)
The Patti Smith Masters (1996)
Land (2002)
Horses/Horses (2005)
iTunes Originals (2008)



(Wikipedija)