Rubén Darío
(1876-1916)



DARIO [dar'io], Ruben, pravo ime Felix Ruben Garcia-Sarmiento, nikaragvanski pjesnik, publicist i diplomat. Jedan od najvećih pjesnika Latinske Amerike. Pod utjecajem franc. parnasovaca i simbolista, D. je uveo u hispano-američku poeziju novu muziku, motive, ugođaje. Zbirke: Plavo (1888), Profane proze (1896), Pjesme života i nadanja (1905).

MELANKOLIJA

Brate, što nosiš u sebi svjetlo koje šija,
reci mi, gdje je moje? Slijep, hodam tapkajući.
Moram se kroz vjetar i kroz oluju vući,
zaslijepio me san, izludila harmonija.

To je zlo moje. Sanjati. Poezija nije
nego željezna košulja koja mi dušu steže;
tisuću njenih bodlja ranjava me i reže,
melankolija moja od njih teške kapi lije.

I tako, lud i slijep, hodam po pomrčini
gorkoga svijeta. Čas mislim: putu nigdje kraja,
a onda mi se opet sasvim kratak čini.

I u tom teturanju uzdaha i agonije
jedva nosim teret čemera i vaja.
Čuješ li, melankolija moja teške kapi lije!

NOKTURNO

Hoću da bol izrazim u pjesmi koja će reći
kako mi je mladost lišena ruža, snova i nada,
kako mi je venenje gorko počelo život žeći
zbog patnje beskrajne i svagdašnjih jada.

I putovanje na Orijent što obećava čuda,
i žito molitve koje je u psovku cvalo,
i među lokvama zbunjenost bijeloga labuda,
i varavo sunce boeme što je u noći sjalo.

Daleki clavecin, iz čijeg zaborava
u naš san nije došla nikad draga sonata,
brod naivni, gordi jarbol, gnijezdo tamno,
koje je noć ovilo milinom punom zlata.

Mirisavu nadu svježih, mladih trava,
jutarnje pjevanje slavuja u proljeće,
ljiljan što ga kruta sudbina uništava,
bjesnilo zla i slijepo traženje sreće.

Zlu amforu što je otrovom krcata,
koji će unutrašnje mučenje životu da poda,
žalostivu savjest našega ljudskog blata
i strah od prolaznosti, od nesigurna hoda

kroz česte bojazni i staze pune drača
u pravcu neizbježnih i nepoznatih zona,
prema brutalnoj kobi, da spavamo od plača
snom iz kog nas može trgnuti samo Ona!

FATALIZAM

Blago stablu, jer mu je život pritajen i siv,
još bolje je ne osjećati ništa poput tvrda stijenja,
jer nema veće boli što je bol biti živ
nit ima većeg tereta od svjesna življenja.

Biti i ne znati ništa, ići bez sigurna cilja,
bez straha za ono što bi i budućeg udesa zlog,
bez bojazni da te jutro neće zateći živa,
bez uzdisanja zbog života, zbog sjene i zbog

onog što ne znamo i u što tek sumnjamo,
i zbog svježeg grožđa, kojim nas kuša put,
zbog groba što nas čeka sa svojim posmrtnim granama
i ne znati odakle smo
ni kud nam je određen put.

SONATINA

Princeza sjedi tužna . . . Što bi princeza htjela?
Uzdasi stalno bježe na njena usta vrela
s kojih iščeznu boja, s kojih iščeznu smijeh.
Na svom tronu od zlata princeza sjedi blijeda,
njen klavir nijem počiva, ni glasa više ne da,
u vazi napuštenoj umire jedan cvijet.

Trijumf pauna carskih u vrtu bojom se žari,
brbljava pratilica priča banalne stvari,
a na nozi se vrti smiješni, šareni klaun.
Princeza se ne smije, princeza ih ne sluša,
po nebu Orijenta njezina slijedi duša
nestalne iluzije leptira malenog.

Je li joj princ iz Kine možda na pamet pao,
il' onaj što je njemu kočiju zadržao
da bi očiju njenih slatki vidio sjaj?
Ili misli na kralja s otoka toplog cvijeća,
il se možda vlasnika dijamanata sjeća,
ili onog što ima Ormuzov kamen drag?

Oh, uboga princeza, rujnih usta i lica,
htjela bi biti leptir i biti lastavica
i ljestvama od svjetla do sjajnog sunca poć;
imati krila laka i letjeti bez kraja,
ljiljane pozdraviti stihom procvala maja,
ili nestati s vjetrom u morsku burnu noć.

Više ne želi dvore ni preslicu od srebra,
ni visoke balkone, ni skrletnoga srebra,
ni labude što prave u vodi plavi krug.
Svi cvjetovi su tužni u vrtu, u tišini,
lotosi sa Sjevera, i istočni jasmini,
dalije sa zapada, ruže i njihov Jug.

O uboga princeza, dva sjajna oka plava,
sva skučena od zlata i blistavih oprava,
jer kavez od mramora, u dvoru nije raj.
A dvor veličanstveni čuvaju čuvari,
sto crnaca bdije, sto kopalja se žari,
hrt jedan što ne spava i pregolemi zmaj.

Šapuće kuma vila: princezo, šuti šuti,
sretnoga konjanika ovamo vode puti,
mač mu je za pojasom, u ruci jastreba dva;
ne zna te, al' te voli i samo tebe čeka,
on je pobijednik smrti, dolazi iz daleka,
da ti zapali usne kada ti cjelov da.

CIGANKA

Plesala je čudesno. Kroz crne dijamante
Vrcahu iskre ognjene iz njenih zjenica
Bila je lica lijepa, toliko lijepa lica
Kao nekada Ciganka don Miguela Cervantes

Rujne je karanfile, pune žara i snova
Nosio tamni kolut njenih raskošnih vlasi
Na bronci vrata glava, koju čvrstina krasi
Odavala je tragove razbludnih časova

Sa zvonkih žica gitara šapati su se lili
O prošlim avanturama i časovima bludnje
Letio je fandango, vonjali karanfili

A Ciganka, pijana od čulnosti i žudnje
Osjeti u njedrima, ispod laka prsnika
Kako upade zlatnik francuskog umjetnika.

Pesma jeseni




S bradom na ruci ti, čudni svate,
kog mis’o kleta
muči, zar pusti da svene, brate,
cvet sveta?

Sve jadikuješ bez pouzdanja
za prošlim dnima:
o zadovoljstvu još obećanja
budućnost ima!

Spojiti možeš krin mirisavi
i još s cvetom ruža,
i još ti sedoj, oholoj glavi,
mirta se pruža.

Presita duša radosti dane
ništi, oskvrne,
poput kraljice Angole, znane
bludnice crne.

Uživao si u milom času,
i čuješ potom
gde Propovednik kuđenja rasu,
teška strahotom.

Čarom te dani ljubavi plave,
Al mine sve to,
„Memento homo“…i Pepeljave
srede već eto.

Stog cvetnom bregu tma duša hodi
Na vrhu mu sam,
s Anakreontom razgovor vodi
Omar Hajam.

Al život ipak lepotu pruža,
jer, ma u trenu,
naši su biser, zvezde i ruža,
ljubimo ženu.

Zornjača blista. Glas mora biva
rapav, i nesta
Silvan što iza stabla se skriva
Zelenog bresta.

Neblagodarnost čemu tih ljudi
što mrze živo?
I čemu Pilata koji sudi
držanje sivo?

Kad je kraj zemnog, kraj to je svega,
raja i ada,
u večno more pena našega
života spada.

Na gozbu nas zove Ljubavi glas
venac nam vije.
U životu se svakoga od nas
Verona krije.

I još čujemo u smiraj dana
pevao glas je:
„Za Voza Ruta nasmejana
pabirči klasje.“

Cvet nek naranče zameni nama
ruže, nek zvona
zabruje Pesmom nad pesmama
car Solomona.

Mladićko doba! Ljubav te voli
i sva vrlina;
poljupca zore neka te skoli
večna milina!

Volite telo, put što nas mahom
zna da očara,
jer pepelom se ona i prahom
ubrzo stvara.

Volite sunce, paganski sjaj
vatre mu lepi;
volite sunce, jer sutra, vaj,
bićete slepi.

Volite blagost Febovog sklada
i lire zvuk;
volite pesmu jer iznenada
čeka vas muk.

Volite zemlju, njom zgode sve su
dobra za celo;
volite zemlju dok ne odnesu
u nju vam telo.

Neka vas straha ne ledi sila,
nek strepnje minu;
golubica sa Venere mila
nad Sfingom vinu.

Još nas Venera, kad borbu vodi,
pomaže smelo,
i još nagotom Frine ishodi
Fidije delo.

Još Adam krepak od krvi vrele
ljudske se vlasti,
još daje ukus jabuke zrele
ustima slasti.

Treptanje zemlje i sunca naša
lubanja hrani,
kao što školjkom šumor izdašan
mora se stani.

So mora kruži nam u žilama,
kipeća pena,
krvi Tritona ima u nama,
krvi Sirena.

Lovori nama koji se zbraše,
splet grana gustih!
Kentaura telo je naše,
Satirki pustih.

Jer život sve nas toplotom sazda
i snažnim pravi.
Kraljevstvu Smrti idemo vazda
putem Ljubavi!

https://vimeo.com/7348744