STRAŠNO JE VOLJETI TE

Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom
kao što je svijet.

Mučno je voljeti te u tom kraju
punom nesavršenstva
Gdje nas sve lomi i ušutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja.

ZOVEM TE

Zovem Te jer sve još je na početku
A kad se trpi vreme traje večno.

Molim Te da dođeš i daruješ me slobodom,
Da očistiš i razoriš jednim svojim pogledom.
Ima mnogo stvari koje ne želim da vidim.

Molim Te da budeš ono sadašnje.
Molim Te da preplaviš sve.
Da carstvo Tvoje pre vremena dođe
Da po čitavoj zemlji se prostre
U proleće zversko iznenadno.

MRTVA

Mrtva,
Kako si jasna,
Kakva li svjetlost ostade među tvojim prstima.

Mrtva, kako si jasna
I procvala...

Ti si lahor
Koji mašući zbogom prolazi iznad lišća.
Lahor koji raznosi i prosipa mirise.
Ti si lagani hod lahora
Kad već nitko ne prolazi ulicama.

Ti si grana lipe u kojoj tišina cvate,
Ti si jezero gdje se slike komešaju,
Ti si tajna nostalgija svečanosti
Koja romoni u perivojima.

Pjevajući,
Kližući rukama po zidovima,
Prolaziš skupljajući
Crvenu i zrelu krv kupina.

Ideš i vraćaš se
Samotna i prozirna
I prati te sjećanje stvari.

Mrtva, kako si jasna
i izgubljena.

Ti si ponoć noći,
Ti si balkon okrenut prema vjetru,
Ti si pero samotno i glatko.

Sjene ponovno plešu,
Miris vode ispunja zrak,
Grane kao prsti kucaju na prozore.

Lahor ima mekane kose bola.
Sama prolaziš krajem šetališta.
Ne pokazuješ lice.
Prolaziš okrenuta leđima, u bjelini.

Kako si lagana i slatka, poput sna!
Dah noći je pun tjeskobe,
A iz mene izlaze samotne riječi.

Ti si miris djetinjstva, zaostao u hridini,
Ti si odjeća djetinjstva, zaostala u polju,
Ti si muka djetinjstva, zaostala u noći.

Iznenada
Gubim oblik tvog lica.

Kako si svježa!
Prolaziš a iz prstiju tvojih teku izvori.
Kako si lagana,
Laganija od plesa!

Tek što si stigla, tek što si se vratila,
Već si iščezla na dalekim putima:

Pijesak gladak i bijel po kojemu nije
Gazila nijedna noga,
Pero glatko,
Tjeskoba, svježe vrelo i lahor.

DA BIH S TOBOM PROŠLA

Da bih s tobom prošla pustoš ovog svijeta
Da bismo se zajedno suočili s užasnom smrti
Da bih vidjela istinu da bih izgubila strah
Pošla sam usporedo s tvojim koracima

Zbog tebe ostavih svoje carstvo svoju tajnu
Svoju hitru noć svoju tišinu
Svoj biser okrugli i njegovu bjelinu
Svoje ogledalo svoj život svoju sliku
I napustih perivoje raja

Tako bijah na svijetu bez koprene tvrdog dana
Bez ogledala vidjeh da sam gola
A pustinja se zvala vrijeme

Zbog toga si me svojim kretnjama odijenuo
I naučih živjeti u punome vjetru.

Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom
kao što je svijet.

Mučno je voljeti te u tom kraju
punom nesavršenstva
Gdje nas sve lomi i ušutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja.