Moderna arhitektura

Moderna arhitektura se odlikuje pojednostavljenim formama i stvaranjem ornamenta iz strukture i teme zgrade. Prve varijante su začeta početkom 20. stoljeća. Moderna arhitektura je usvojena od strane mnogih utjecajnih arhitekata i arhitektonskih djelatnika a stekao popularnost nakon Drugog svjetskog rata te se nastavlja kao dominantan arhitektonski stil za institucionalne i korporativne zgrade u 21. stoljeću.

Novi materijali

Razvojem dvije konstrukcijske tehnike u 19. st. došlo je do razvoja arhitekture 20. st. Prva je svakako razvoj čelične konstrukcije kao arhitektonskog elementa, a druga, najčešća i najbolja u 20. st. koja je omogućila neslućene mogućnosti oblikovanja i nova rješenja u graditeljstvu, - armirani beton. Armirani beton (kostur od željeznih šipaka uokviren cementom s pijeskom) počeo se rabiti krajem 19. st. za tvorničke pogone, a za primjenu u stanogradnji najodgovorniji je francuski arhitekt Auguste Perret koji je isticao kostur konstrukcije na svojim zgradama (Npr. osmerokatnica u Rue Franklin, Pariz, 1903.), kostur koji su drugi arhitekti skrivali raznim ukrasima (historicističkim ili secesijskim).

Unatoč tehnološkom napretku na kraju 19. st., u arhitekturi, kao i u drugim granama umjetnosti, postoji određena zbrka što se tiče likovnog izraza. To je najočitije u SAD-u, gdje zgrade postižu neviđene visine (engleski: sky-scraper = neboder), ali bili su prizmatični, teški, obloženi kamenom i opterećeni ukrasima iz 19. st. Dakle, vrijeme još nije pronašlo svoj stil kojim bi se izrazilo i većinom su se radile kopije ranijih stilova – tzv. neostilovi ili historicizmi, ali početkom 20. st., jačaju dvije struje.


Lewis Hine, Radnik na konstrukciji Empire State Building nebodera (Chryslerov neboder se vidi u pozadini), 1930. god.

Art Nouveau

Prva je vezana za Secesiju, tako je jedan od najoriginalnijih arhitekata pripadao umjetničkom krugu Art Nouveau-a, - Španjolac Antonio Gaudí (1852.-1926.). On gradi armirano-betonske građevine slobodnog tlocrta i čvrste konstrukcije, tako da može izvoditi elastične, vibrirajuće konkavno-konveksne plohe pročelja.


Antonio Gaudi, Casa Mila (La Pedrera), 1906.-10., Barcelona

Funkcionalizam

S druge strane postojala je struja arhitekata koja se opirala secesionističkom načinu mišljenja. Njih obično nazivamo pretečama moderne arhitekture. To su oni arhitekti koji su osjetili duh vremena i ocijenili kako je potrebno koristiti nove, kvalitetne materijale (čeličnu konstrukciju, armirani beton, staklo), lišiti se suvišnih ukrašavanja i spojiti ljepotu arhitekture s njenom funkcionalnošću. Ove postavke uokvirio je tek bečki arhitekt Adolf Loos (1870.-1933.) u svojoj knjizi Ornament i zločin (1908.) izdanoj u Beču, jednom od najistaknutijih europskih žarišta i rasadišta secesije. Kao uzor te nove arhitekture apstraktne čistoće i geometrijske jasnoće uzima se njegova revolucionarna Kuća Steiner (1910., Beč).


Adolf Loos, Kuća Steiner, 1910., Beč.

wikipedija

Postavke Loosove arhitekture – glatke plohe, odsustvo bilo kakva ukrasa, komponiranje čistih volumena pod pravim kutom – slijedit će brojni arhitekti dvadesetog stoljeća u cijelom svijetu. Najbolje ih je razradio Švicarac Le Corbusier (Piere Jeanneret) svojim djelom Pet principa armiranog betona iz 1915. koji su postali načela moderne arhitekture:

Slobodno prizemlje objekta sa stupovima – prvi kat za garaže ili poslovne prostore;
Slobodan tlocrt – fiksni su samo stupovi, pregradni zidovi se mogu stavljati proizvoljno;
Slobodno pročelje – pročelja se isto tako mogu varirati po potrebi;
Maksimalno ostakljenje – ako je pročelje slobodno zašto ne staviti što više prozora;
Ravan krov – krov više nije beskoristan, može biti prepun zelenila, za igru … npr. kao zamjena gabarita (tla koje je zgrada oduzela od krajolika).

Takav projekt Le Curbusier naziva domino (1914.) jer je smatrao da se takve obiteljske kuće trebaju slagati poput pločica u igri domina; na taj način riješio bi problem povećane potrebe za jeftinim stanovima u gradovima. Pet principa Le Corbusier je potpuno primijenio u gradnji velikih armirano-betonskih zgrada, ali i stambenih kuća iznimne ljepote kao što su Vila Stein (1927., Garches, Francuska), Vila Savoye (1929., Poissy, Francuska) ili Vila Tugendhat (Brno, Češka, 1928.). Corbusierov način mišljenja i metode projektiranja bit će poticaj nepreglednu mnoštvu arhitekata 20. st., a takav način gradnje bit će nazvan funkcionalističkom arhitekturom, jer sve polazi od namjene (funkcije) i oblikovanje se podvrgava najboljem rješenju namjene.


Walter Gropius, Tvornica Fagus, 1911.-13.


Le Corbusier, Vila Weissenhof-Siedlung, 1927., Stuttgart.

Nova razmišljanja o arhitekturi zaživjela su u djelovanju grupe De Stijl i škole Bauhaus. Umjetnička grupa okupljena oko časopisa "De Stijl" osnovanog 1917. u Nizozemskoj pod geslom "svrha prirode je čovjek, a svrha čovjeka je stil" djelovala je dvadesetih godina. Vodili su je Piet Mondrian, Van Doesburg i P. Oud, a pridružuje im se arhitekt Gerrit Rietveld. Rietveldov u arhitekturi gaji racionalizam i koristi samo osnovne geometrijske oblike, uz primjenu triju osnovnih boja. Njegova stambena kuća Rietveld Schröder u Utrechtu (1924.) je jedan od najljepših primjera nove, moderne arhitekture.


Walter Gropius, Bauhaus, 1919.-22., Dessau.


Gerrit Rietveld, Kuća Rietveld Schröder, 1924., Utrecht.

Ekspresionistička arhitektura

Ekspresionistička arhitektura je avangardna arhitektura u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Češkoj i Danskoj koja je nastala u godinama poslije Prvog svjetskog rata, s vrhuncem do 1930-ih. God. 1913. Adolf Behne je arhitekturu Brune Tauta u časopisu „Pan“ prvi put nazvao ekspresionističkom upoređujući je sa slikarskim pravcem ekspresionizma. Danas ovaj pojam podrazumjeva svaku arhitekturu koja posjeduje osobitosti ovog pokreta, kao što su izobličenja, fragmentaciju ili silovitu komunikaciju prenaglašenih emocija.

Bauhaus

Bauhaus (1919.-1933.) je bio osebujna škola koja je željela povezati sve likovne umjetnosti u industrijsku proizvodnju kroz dizajn. O tome ćemo više kad budemo govorili o industrijskom dizajnu, zasad ćemo se posvetiti samo dvojici arhitekata koji su djelovali vezano za ovu školu.
Prvi je njen osnivač Walter Gropius (1883.-1969.) koji je već 1910. svojom "Tvornicom Fagus" najavio svoje shvaćanje arhitekture, a objektom Bauhausa (sveobuhvatna škola koja je željela sjediniti sve vidove likovnih umjetnosti i povezati ih s industrijskom proizvodnjom, prvenstveno kroz dizajn) u Dessau definirao rječnik "moderne". Objekt je jasnog tlocrta, skeletne konstrukcije polivalentne namjene nastave, maksimalno ostakljena tamo gdje treba, čistih i jasnih volumena, redukcija, tj. lišena svega suvišnoga.

Drugi važni arhitekt koji u Bauhausu vodi radionicu za arhitekturu i urbanizam je Nizozemac Ludwig Mies van der Rohe (1886.-1969.). Svoja uvjerenja u arhitekturi je najbolje izrazio čuvenom rečenicom: "Manje je više!". Godine 1929. na Međunarodnoj izložbi u Barceloni projektira "njemački paviljon" koji ima briljantni tlocrt sveden na neophodnu suštinu stvari (okomite i položene plohe). Likovno je komponirao zidove, stupove, pregrade od stakla i plošnim bazenom u kojem se zrcali jednostavnost prostora – danas klasika moderne.

Ova dva umjetnika-arhitekta 1933., kad Hitler zatvori Bauhaus, odlaze u SAD i tamo skupa s F. L. Wrightom predvode revoluciju u arhitekturi. Od tada je SAD predvodnica moderne arhitekture.

CIAM

Na kraju, treba spomenuti kako su ovi arhitekti u radovima drugih prepoznali jednaka nastojanja i 1929. u La Sarrazu u Švicarskoj održali su Prvi svjetski kongres moderne arhitekture (tzv. CIAM) gdje su raspravljali o utjecaju tehnike na arhitekturu, standardizaciji, urbanizmu, kulturi stanovanja, te odnosu države i arhitekture. Zajedništvo i jedinstvo načela moderne arhitekture postala su od tada baština cijeloga svijeta i nastaje internacionalni funkcionalistički stil koji će promijeniti izgled svjetskih gradova poslije II. svjetskog rata.

Internacionalni stil

S jačanjem nacizma u Njemačkoj, najbolji njemački arhitekti traže sklonište u SAD-u, i uvelike utječu na razvoj američke arhitekture. Gropius, kao predsjednik odsjeka arhitekture na Harvardu, i Ludwig Mies van der Rohe u Chicagu će nakon drugog svjetskog rata ostvariti san moderne arhitekture. Oni započinju stil u arhitekturi koji će trajati nekih 25 godina, a mi ga nazivamo Visoki Modernizam (Internacionalni stil). To je bio vrhunac razvitka koji se odvijao prvom polovicom 20. st. Njegovi jedinstveni prostori, geometrijski ili organski, utjelovljuju skladnu viziju stila koji se razvijao, bez obzira na nebrojene loše kopije koje su istovremeno nastajale širom svijeta.

Krunsko djelo američke arhitekture nakon II. svjetskog rata je svakako neboder (Skysraper), kojeg je uvelike definirao Mies van der Rohe. Njegovo djelo "Zgrada Seagram" iz 1958. g. je utjelovljenje dostignuća Louisa Sulivana, F. L. Wrighta i Bauhaus i Chicago škole s težnjom ka visinama. Pa opet, zgrada ne liči nimalo na prethodne. Utjelovljujući svoju krilaticu: "Manje je više", postižući maksimalnu vertikalu zrcalne fasade, skrivajući konstrukciju, postigao je sklad vertikalnih i horizontalnih sila. Skladnost ove zgrade odražava društveni i estetski idealizam koji promovira arhitektura visokog modernizma.

U Europi, Le Corbusier, ide dalje od "zgrada-kutija na stupovima"; on gradi u skladu s čovjekom, tj. posebnu pozornost obraća na ljudske proporcije, i zgradama daje kiparski dodir. Takva je zgrada u Marseilleu, Unité d'Habitation (1952.), sa stanovima apsolutno proporcionalnim ljudskim mjerama, kiparskim stepenicama i otvorima za ventilaciju, te kasetiranom pročelju od betonskih linija (što je postalo uobičajeno u toplijim krajevima).


Ludwig Mies van der Rohe, Zgrada Seagram, 1958., New York.

Arhitektura slobodnih oblika


Oscar Niemeyer, Zgrada Kongresa u Braziliji, 1960.

Najrevolucionarnija zgrada Le Corbusiera je njegova crkvica Notre Dame du Haut u Ronchampu, Francuska. Crkvica iracionalnog dizajna, masivnih zidova koji se uvijaju i izvijaju kao da su od papira, krova koji izgleda kao ogromni šešir ili prepolovljeni brod, i sitnih periodičnih otvora koji smisao dobivaju tek iznutra tvoreći predivnu (božansku) igru svjetla.

Nakon rata, osjeća se zasićenje od jednostavnih kockolikih građevina od betona i umjetnici – arhitekti započinju cijeli niz objekata koji se opiru strogim geometrijskim planovima (tankoljusna struktura). Neki od ponajboljih su Palača sporta u Rimu (Pier Luigi Nervi i Annibale Vitellozzi, 1960. god. – za olimpijadu u Rimu; kasetirana kupola i »Y« kontrafori drže lebdeću kupolu), Terminal TWA u zračnoj luci John F. Kennedy u New Yorku (1963.) Eeroa Saarinena (kojemu krov kao da lebdi – asocijacija leta), cijeli kompleks zgrada (kao i urbanizacija) grada Brazilije u Brazilu arhitekta Oscara Niemeyera (1960-ih), Opera u Sydneyu (Jorn Utzon), itd.

Nakon 1970-ih, nastaje više struja: visoki modernizam, postmoderna i dekonstruktivizam.

HI-TECH arhitektura


Norman Foster, Hong Kong banka, 1986.

Arhitektura visokog modernizma je nastala uvođenjem novih materijala i formi, a završila kao ekstremna visoko-tehnološka (HI-TECH) gradnja. To su zgrade na kojima se nije štedilo i izgledaju futuristički u svojim originalnim rješenjima. Prva je bila Centar Pompidou, u Parizu (Richard Rogers i Renzo Piano, 1977.). Ona izgleda kao da je izvrnuta naopako, tj. cijela konstrukcija i stubište su izvana na čeličnim nosačima (izgleda kao zgrada - viseći most), tako da je interijer potpuno polivalentan, tj. uopće nema fiksnih zidova, sobe se mogu planirati proizvoljno i služiti svakojakoj namjeni.

Najreprezentativnija zgrada ovog stila je svakako Hong Kong banka u Hong Kongu (1986.) arhitekta Normana Fostera. Ogromna i najskuplja zgrada do tada na kojoj je sve ekstremno. Kao kod gotičke katedrale, nosivi elementi su izvana, a iznutra skeletna gradnja s ogromnim atrijem – "katedrala bankarstva", što su naručitelji i željeli.

Postmoderna


Michael Graves, Zgrada Portland, Portland, Oregon (1982.)

Postmodernizam se u arhitekturi odlikuje kao i u slikarstvu: eklektičnom mješavinom koja ovisi samo od mašte arhitekta i želja naručitelja. (npr. Michael Graves, Zgrada Portland iz 1982. g.; Kuća Vanna Venturi Roberta Venturija, i dr.)

Dekonstruktivizam


Frank Gehry, Guggenheim muzej u Bilbau, 1997., Bilbao, Baskija

Dekonstruktivizam u arhitekturi je usmjeren protiv pravila utvrđenih u stilu modernizma. Tu arhitekti grade protivno pravila pa se građevina ponekad doimlje kao da ne prati ono osnovno pravilo, čvrstoću (npr. SITE, Best prodavaonice, Houston, 1975.; Frank Gehry, Guggenheim muzej u Bilbau, 1997., Španjolska i Plešuća kuća Vlade Milnunića u Pragu, 1996., i dr.).

Koncem stoljeća se često suvremeni stilovi u arhitekturi spajaju, kao što je HI-TECH arhitektura slobodnih oblika i postmoderne simbolike Santiaga Calatrave i dr. Danas samo možemo nagađati kojim će od ovih pravaca krenuti buduća arhitektura.

wikipedija

Aqua Tower – Čikago, SAD



Širom sveta podižu se nova čuda arhitekture. Oduvek se divimo inspiracijama zahvaljujući kojoj uživamo u lepoti novih arhitektonskih prizora. Predstavljamo vam novu i čudesnu arhitektonsku atrakciju koja je nastala zahvaljujući „vodi kao inspiraciji“.



Milionski Čikago oduvek je bio omiljena turistička destinacija gde su se ljubitelji modernog života divili najvišim oblakoderima na svetu, zgradama koje su podsećale na klipove kukuruza, lepotama dela koja je projektovao arhitekta Frenk LLoyd Wright, a od protekle godine uživaju u pogledu na „vodu na nebu“.



Fascinantni „Aqua“ toranj novi je simbol Čikaga. Svojim jedinstvenim izgledom pobrao je simpatije ljubitelja arhitekture, ali i mnogobrojnih turista. Čudesna talasasta fasada, sa staklenim poljima koji deluju kao „barice vode“ postala je deo novih foto uspomena, ali i razglednica iz Čikaga.



Nama najzanimljivije zvuči podatak da je ovo najveći projekat u istoriji SAD-a koji je dodeljen na realizaciju jednoj ženi! Ma koliko ovaj podatak zvučao neverovatno, ali žene arhitekte retko dobijaju prilike da realizuju svoje projekte nebodera. Jeanne Gang je zato ušla u istoriju svetske arhitekture, ali je i stvorila svima dragi „Aqua“ oblakoder.



Toranj čini rezidencijalni i poslovni deo. Visok je 86 spratova i 2009. godine, kada je podignut, ovenčan je prestižnim priznanjem za „oblakoder godine“.

Glavna osobenost oblakodera jeste fasada, čija je zakrivljenost nastala dodavanjem terasa na staklenu kubičnu formu. Prosto rešenje, vrlo lepo i efektno, a građanima i posetiocima Čikaga vrlo drago. Unutar zgrade nalazi se i hotel sa 215 soba, 476 stanova i 263 promenjivih stambeno poslovnih celina. Danas se u njoj nalazi prvi „Radisson Blu“ hotel koji je otvoren u SAD-u. Zanimljivo zvuči da je cela površina krova tornja prekrivena travnjakom.

Jeanne Gang je detinjstvo provodila na čestim putovanjima sa porodicom. Otac ju je vodio da upoznaju prirodne lepote SAD-a. Najveći uticaj na nju ostavili su boravci u Velikom kanjonu u Koloradu, ali i leta na stenovitoj obali Mičigen jezera pored kojeg se uzdiže Čikago. Jeanne je uzor u osmišljavanju izgleda zgrade pronašla upravo u obali Mičigen jezera i njenim stenama koje povremeno prekrivaju talasi. Intimno, Jeanne voli da kaže da je ovim svojim delom „balerinu pretvorila u neboder“.



„Aqua“ toranj visok je 262 metra i najviša je građevina na svetu koju je projektovala jedna žena. Njeno ime je Jeanne Gang i omiljeni broj joj je osam. Upravo zbog toga, ona je na 8. spratu isprojektovala vrtove, gazebo ambijente, bazene, postavila đakuzije i mikroambijente koje krase kamini.

Tekst: Columbo;
Photo: Columbo
Arhive, Studio Gang Arhitects.

DRUGI LUVR



Luvr muzej – Abu Dabi, UAE



Nakon Gugenhajma i najveći muzej na svetu – pariski Luvr pridružio se želji UAE da se ovde podigne novi Luvr muzej. Završetak izgradnje kolosalnog novog Luvra planiran je za kraj 2014. godine, a, inače, delo je možda najangažovanijeg arhitekte današnjice Francuza Jean Nouvela. Francuska država je potpisala ugovor na 30 godina o saradnji dva Luvra i o razmeni artefakata koji će biti izloženi i u Abu Dabiju. Možda će Mona Liza ipak nakratko napustiti Pariz u ovom veku! Namera arhitekte bila je da svetu predstavi lebdeću kupolu koja će na „Nouvel način” propuštati svetlost i poštovati „pustinjske vizure i islamske motive”. Jean Nouvel je želeo da se svako ko se nađe ispod kupole oseća kao da je ispod palminih krošnji u pustinjskoj oazi. Ovo delo do sada izaziva najveće kontroverze od kojih su najjači strahovi da će pariski Luvr prodati Abu Dabiju neka od svojih dela, što naravno nije istina.







Tekst: Columbo,
Photo: Columbo
Archive, Visit Abu Dhabi.

München, Allianz Arena



- Iako ju je Ptičje gnijezdo pomalo zasjenilo, münchenska Allianz Arena (takoder arhitekata Herzog & de Meuron) i dalje je među najljepšim stadionima na svijetu. Njenoj atraktivnosti doprinosi fasada koja uz pomoć LEED rasvjete, prema željama i prilikama mijenja boje

PEKING, PTIČJE GNIJEZDO



- Olimpijski stadion u Pekingu, slavnog švicarskog arhitektonskog studija Herzog & de Meuron kulminacija je “trilogije” vrlo uspješnih stadiona poznatih Švicaraca. Naime, ideja o strukturalističkoj fasadi, začeta na stadionu u Baselu, na Ptičjem gnijezdu posve je kulminirala, a Pekingu osigurala titulu grada s najarhitektonskijim, najikoničkijim, najizdizajniranijim stadionom na svijetu