Slavko Mihalić jedan je od najtrofejnijih i najplodnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Rođen je u Karlovcu 16.3.1928. godine, a umro je u Zagrebu 5.2.2007. godine. Pisao je pjesme i za djecu i za odrasle, a njegovu nadahnutost i kvalitetu prepoznali su mnogi i izvan granica Hrvatske. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegov je životni put zasigurno odredila činjenica da je odrastao u obitelji umjetnika. Jedan je od sastavljača Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Obrazovanje

U Karlovcu je završio pučku školu i realnu gimnaziju. Pohađao je i muzičku akademiju u rodnom gradu.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je hrvatski jezik i književnost te je za vrijeme studiranja bio vrlo aktivan pa je tako pokrenuo književni mjesečnik Tribina i osnovao 1952. godine Klub za suvremenu književnost.

Privatni život

Njegova majka Zlata bila je priznata glumica, a otac Stjepan poznati novelist, romanopisac, dramatičar i autor mnogih feljtona i putopisa.

Vrlo se rano počeo zanimati za književnost te je cijeli život posvetio pisanoj riječi, a prva je djela napisao već s 14 godina.

Slavko Mihalić bio je vatreni navijač, a posebno je bio fanatičan u vezi nogometa.

Posao

Pedesetih je godina Mihalić bio aktivan u organiziranju festivala poezije, a nakon što je njegov časopis Tribina prestao postojati, okrenuo se Društvu hrvatskih književnika te je počeo raditi u kulturnom tjedniku Telegram na mjestu zamjenika urednika. Nakon što je više puta odabran za tajnika tog društva, Mihalić pokreće reviju The Bridge koja se bavi prevođenjem hrvatske književnosti na strane jezike.

Utemeljio je u to doba i Zagrebačke književne razgovore, međunarodni književno-znanstveni skup na kojem se još i danas okupljaju književnici, književni kritičari, prevoditelji i književni znanstvenici.

1967. godine sa suradnicima sastavlja Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koji je objavljen u Telegramu 17.3.1967. godine. U ovom se proglasu raspravlja o napisanim rječnicima i činjenici da se od Novosadskog dogovora jezik naziva hrvatskosrpskim, a ne hrvatskim što je tada razljutilo mnoge hrvatske jezikoslovce. Nakon objave proglasa, Slavko Mihalić odlazi iz ovog tjednika.

Tijekom sedamdesetih godina koje su bile teške za njegovu struku, uglavnom se bavio prevođenjem sa slovenskog na hrvatski. Tih je godina postao tajnik biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Prevodio je i s makedonskog jezika, a najviše se fokusirao na poetiku Konstantina Miladinova.

1983. godine postaje izvanredni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1991. godine redovni. 1987. postaje glavni urednik Foruma, književnog mjesečnika kojeg je pokrenuo Miroslav Krleža te je na toj poziciji ostao do svoje smrti. Do svoje smrti bio je i predsjednik Društva hrvatskih književnika i to od 2001. godine.

Osim ove vrste angažiranosti, Mihalić je bio i izuzetan pjesnik. 1954. godine izlazi njegova prva zbirka Komorna muzika. Drugu zbirku pjesama pod nazivom Put u nepostojanje objavljuje dvije godine nakon prve. Naredne godine objavljuje Iskripta u tmini i Početak zaborava. 1959. izlazi zbirka Darežljivo progonstvo, 1961. Godišnja doba, a 1964. godine Ljubav za stvarnu zemlju.

Nakon Hrvatskog proljeća, počinje ga zanimati hrvatska povijest koju prikazuje kroz prizmu skepse i cinizma pa tako izlaze zbirke Klopke za uspomene, Pohvala praznom džepu, Tihe lomače i Iskorak. Nakon mračnih tema, njegova lirika u devedesetim godinama postaje nešto svjetlija i optimističnija s naglaskom na domoljublje pa izlaze Mozartova čarobna kočija, Zavodnička šuma, Karlovački diptih, Približavanje oluje i Močvara.

Pisao je i za djecu, a najznačajnije su knjiga u stihovima Djevojčica i pjesma i zbirka pripovijedaka Petrica Kerempuh.

Najveća postignuća

1957. godine osvojio je nagradu Društva književnika Hrvatske za knjigu pjesama Put u nepostojanje, a 1962. godine Nagradu grada Zagreba za Godišnja doba. 1967. njegov rad prepoznaje Matica Hrvatska i nagrađuje ga zbirku Izabrane pjesme. 1970. još jednom osvaja Nagradu grada Zagreba i to za Posljednju večeru, a 1976. Nagradu Ivana Brlić Mažuranić za dječju knjigu Petrica Kerempuh. 1982. biva nagrađen za Pohvalu praznom džepu Nagradom Tin Ujević, a 1986. nagrađuje ga Fond Miroslava Krleže za zbirku pjesama Tihe lomače.

U devedesetima osvaja Goranov vijenac, Nagradu Vladimir Nazor, i Povelju Visoka žuta žita za trajni doprinos hrvatskoj književnosti. 1999. zbog istog razloga osvaja i Nagradu Dobrojutro, more.

Zbog kvalitetnog prijevoda sa slovenskog jezika na hrvatski, prima Župančićevu listinu, nagradu Društva slovenskih književnika.
Njegove su zbirke objavljivane diljem svijeta i prevođene na više od 20 jezika. Svojom je političkom i književnom angažiranošću promijenio položaj hrvatskog jezika i književnosti te se zlatnim slovima upisao u mnoge antologije.

Dječak s loptom

Gledaj samo svoju loptu
Ne krajičkom oka nego cijelim vidom
Sve drugo neka se ugasi
Kuće koje tonu ili lete u nebo
Jutarnja vika rasrđenih žena
Jurnjava muškaraca s trubama, zvoncima

Lopta je tvoja nova zemlja
I pažljivo je udaraj dlanom
Točno po sredini da se skupi sva u jedno
I poleti prema tlu točno po tvom nalogu
Zatim se osmjehne prepoznajući igru
I vrati prema ispruženoj ruci

Ne misli o udarcu, on je već u tebi
Čeka da ga probude dva upaljena oka
Da ga uzdigne iz krpa sluh
Pa da očvrsne u ruci i sleti loptu
Prividno uvijek okomito a ipak centimetar dalje
Odmotavajući srebrnkasti prostor

Ne slušaj glasove oko sebe
To u njima bruji tvoje kolebanje
Samo jedan pogrešan udarac: prejak ili preslab
Samo jedan udarac sa strane
I tvoj će se planet ugasiti
U nekoj mlaki, na nekom žalosnom gnojištu

Ova lopta to si ti sam, svoj svijet
Ovo ti odskačeš, ovo se ti vraćaš
Skidajući paukove niti granica
Ovo se ti produžuješ, ovo se ti množiš
U igri koja nema druge svrhe
Osim da sebe odigraš do kraja

Slavko Mihalić

LAKU NOĆ
Čuješ li večer veću od svega svijeta
Uzet će nas u naručje ma koliko bili mali
Svakoj ptici bi probuđen glas; kako pjeva
Svakome listu zaokružen oblik, i on drhti
Pamtim, ovo je vrijeme kada skidaš haljine
Zbog kojih te često ne poznam na cesti
Odjednom sva zasjaš neslućenom ljepotom
Vidim te i zatvorenim očima
Laku noć, daljina koja nas dijeli samo je igra
mjeseca
Laku noć, moje su ruke jedna krila s tvojima
Oboje smo negdje drugdje
Laku noć, laku noć, ovog se neba ne treba bojati
Stabla su naši prijatelji, kamen meka prostirka
Zbrisani su putevi, svaki je korak dobar trag
Laku noć, ti, koja si sada moja riječ i moja krv

DJEVOJKE ZA ŠIVAĆIM STROJEVIMA
Kako se možete smijati, vi, djevojke za šivaćim
strojevima?
Odakle hrabrost vašim dojkama da se njišu poput
slobodnog mora.
Ipak sam otkrio nešto tuge u vašim smeđim, plavim
i zelenim očima.
Malo previše straha u vašim prstima na
skupocjenim tkaninama.
Ne pitam vas o bestidnim ljubavnicima, vojnicima
i mladićima s nepodrezanim kosama.
Ne pitam vas o rukama koje ne bi znale letjeti
tipkama glasovira.
O jednom vlažnom stanu i roditeljima koji za sve
vaše brige imaju samo neprilične
prijetnje.
Hoću da vas zamolim za jednu uslugu: da se
umjesto plaču priklonite mojoj
nesebičnoj ljubavi.

Ani..

DOŠLO JE, DOŠLO VRIJEME
Možda je došlo vrijeme
kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti
u podrumu kakve napuštene
kuće.
Izrezati je iz mesa,
odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta,
oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju,
spaliti, i njezin prah
razbacati na sve četiri
strane.
Došlo je, došlo vrijeme
kad je i poezija nepravda