Luiza Mej Alkot (engl. Louisa May Alcott; Džermantaun, 29. novembar 1832 — Boston, 6. mart 1888) bila je američka književnica i najprodavaniji američki romanopisac krajem 19. veka. Njeno najpoznatije delo roman „Devojčice“ (Little Women) ubraja se u američke klasike i danas ostaje popularno.

Odrasla je u transcendentalističkim krugovima u Bostonu u i Konkordu, kao kćerka reformatora Brosona Alkota. Kao vatreni abolicionista, bila je dobrovoljna bolničarka u Američkom građanskom ratu. Tokom tog perioda je obolela od tifusa koji joj je trajno narušio zdravlje, ali istovremeno se počela baviti pisanjem kako bi pomogla majci i sestrama. Prvo značajnije delo koje je objavila je sažeto od pisama, pod nazivom „Bolničke crtice“ (1863).

Uspeh autobiografskog dela „Devojčice“ (Little Women) iz 1868-69, omogućio joj je ugodan život. Ostala njena dela: „Devojčice rastu“ (Good Wives) iz 1870, „Dečaci“ (Little Men) iz 1871. i „Deca gospođe Džo“ (Jo's Boys) iz 1886. se takođe zasnivaju na njenim pedagoškim iskustvima.



Luiza Mej Alkot je rođena 29. novembra 1832. godine u Džordžtaunu, u Pensilvaniji. Od detinjstva bila je u dodiru sa književnošću, budući da su pisci Ralf Voldo Emerson i Henri Dejvid Toro bili njihovi kućni prijatelji. Do 1848. godine školovala se neformalno, uz njihovu pomoć, i pod nadzorom svog oca, Amosa Bronsona Alkota.[1] Od svoje 18. godine, Luiza je, između ostalog, radila kao sluškinja i učiteljica, boraveći u Bostonu i Konkordu, kako bi pomogla u izdržavanju svoje porodice. Godine 1862, po izbijanju Američkog građanskog rata otišla je u Vašington kako bi se zaposlila kao medicinska sestra.[2]

Luiza je pisala pod različitim pseudonima, a svoje ime je počela da koristi tek kada je bila spremna da se posveti pisanju. Kao Flora Ferfild je objavljivala pesme, kratke priče, trilere i priče za decu od 1851. godine. Od 1862, takođe je pisala kao A. M. Bernard, i neke od njenih melodrama su bili izvedeni u pozorištima u Bostonu.[3]

Zahvaljujući delu „Devojčice“ (Little Women) postala je finansijski nezavisna i to je uticalo da se nastavi profesionalno bavi pisanjem. Krajem 19. veka, Alkotova postaje najbolje prodavan američki romanopisac. Međutim, kada je objavila delo „Bolničke crtice“ 1863. godine, u kome je predstavila svoje viđenje tekućeg rata i iskustva koje je stekla kao medicinska sestra[4], odlučila je da će se posvetiti pisanju. Tada prestaje da koristi pseudonime i objavljuje priče u uglednim časopisima, poput Atlantic Monthly i Lady's Companion, a pre nego što je postala urednica ženskog časopisa Merry's Museum, napravila je kraći izlet po Evropi 1865. godine.

Umrla je u Bostonu, 1888. godine.

Luiza Mej Alkot je napisala roman o četiri devojčice Merč (Margaret, Džozefina, Emi i Elizabet), koje sa majkom, bez oca, koji je bio na frontu, proživljavaju teške trenutke oskudice i snalaženja, povezane dirljivim vezama u nastojanju da zadrže hrabrost i samopoštovanje. Roman je u velikoj meri autobiografski i oslikava period od jedne godine, od Božića do Božića, u kojem devojčice kroz svakodnevni život učenja, poslova u kući, prijateljstva sa dečakom Lorijem, balova, proslava, nevolja, ljubavi i maštanja odrastaju i sazrevaju shvatajući da su najveća bogatstva ona koja se zasnivaju na najbližima i prema prijateljima. Napisan u duhu realizma sa romantičarskim tonovima, ovaj roman je po svojoj lepoti, toplini i poznavanju psihologije devojčica i njihovog sveta, ulazi u red klasičnih ostvarenja književnosti za mlade.

U sledeća tri dela se opisuje njihov dalji život. U tim knjigama one postaju odrasle i razumne osobe i majke, pa se Luiza Mej ponovo okreće ponovo u romanu „Dečaci“ u kojem se opisuju događaji i maštanja njihove dece koja odrastaju i napuštaju roditeljski dom.

Nakon uspeha knjige „Devojčice“, stvorila se veća potražnja za njenim knjigama, te je ona u poslednjim godinama svog života u kontinutetu izdavala romane i kratke priče koji su pretežno bili delovi iz njenog porodičnog života, uglavnom namenjeni omladini. Među ostala njena najpoznatija dela se ubrajaju „Devojčice rastu“ (1869), „Dečaci“ (1871) i „Deca gospođe Džo“ (1886). Alkotova se takođe oprobala i u romanima za odrasle, te izdala dela „Posao“ (1873) i „Savremen Mefistofeles“ (1877), mada nisu postigli takav uspeh kao ostali radovi



Wikipedia

Na Interliberu smo vidjeli i izdanje knjige “Male žene” iako vam je možda danas poznatiji film jer se često pokazuju dvije verzije – u onoj iz 1949. Mervyna LeRoya mama je Mary Astor a kćeri Elizabeth Taylor (Amy), June Allyson (Jo), Margaret O’Brien (Beth) i Janet Leigh (Meg), Laurence Peter Lawford a profesor Bhaer Rossano Brazzi. Stare zvijezde i klasik što je pokazala i zarada od preko šest milijuna dolara tada, 1949. i status jednog od najpopularnijih filmova. Jasno da je Hollywood posegnuo za tim klasikom dječje književnosti pa je peti puta, u posljednjoj verziji Gilliana Armstronga opet sjajna podjela: mama Susan Sarandon a kćeri – Trini Alvarado (Meg), Wynona Ryder (Jo), Claire Dainse (Bet) a Kirsten Dunst (Amy). Laurie je Christian Bale, učitelj Brooke Eric Stoltz a Bhaer Gabriel Byrne. Film je zaradio u prvih par dana preko šest milijuna USD, potom tri nominacije.. Neki najboljom smatraju Cukorovu verziju iz 1933. s Kate Hepburn kao Jo. Postoji i nijema verzija, japanska, BBC-ijeva serija…
Kako je moguće da se neko djelo prebaci na film sedam puta? I još nekoliko na televizijske ekrane?
Ako je riječ o Louisi May Alcott i osobito ovoj knjizi, čuda nema. Ovo je jedna božićna priča.



“Božić neće biti Božić bez poklona, gunđala je Jo ležeći na tepihu.

Tako je strašno biti siromašan, uzdahnula je Meg gledajući u svoju staru haljinu.

Mislim da nije pošteno da neke djevojke imaju puno lijepih stvari a druge ništa, dodala je mala Amy i povrijeđeno puhnuvši.

Imamo oca i majku, i jedni druge, rekla je zadovoljno Beth…”

Recimo da je izdanje kod nas bilo u četiri knjige – Djevojčice, Djevojčice rastu, Dječaci i Djeca gospođe Jo, a u originalu i kako ij poznaju to je trilogija “Male žene”: “Male žene” ili “Meg, Jo, Beth i Amy; “Good wives koje se danas uglavnom tiskaju u jednu knjigu s Malim ženama. Potom su Mali muškarci, “Little Men:Life at Plumfield with Jo’s Boys” i “Dječaci gđe. Jo”, “Jo’s Boys and How They Turned Out: A Sequal to “Little Men”. Zašto vam to govorimo? Jer kada jednom pročitate “Male žene” nećete imati mira dok ne pročitate sve djelove.

Ovo je priča o obitelji, o četiri sestre i njihovoj mami. Otac je u ratu i djevojke strepe za njega ali mi kao čitatelji vidimo kako one žive i koliko su različite. Amy je razmažena i cendrava ljepotica, Beth je anđeosko i milo djevojče, Jo je hrabra, mlada žena a Beth je odlučna mlada dama. Sve one vole, tuguju, imaju snove, muče se s oskudicom ali nikada ne gube odanost i ljubav jedne prema drugima. Svakako divna poruka za obitelj.

Obitelj Alcott potječe iz ugledne bostonske obitelji a Louisa May rođena 29. studenog 1832. bila je druga od četiri kćeri u obitelji mame Abigail koju su svi zvali “Abba” i tate Amosa Bronsona Alcotta.

Ukratko, fascinantni ljudi. Otac je bio gola sirotinja, odrastao na farmi lana, sam je naučio pisati ugljenom po drvenom podu, s nevjerojatnom upornošću je stekao obrazovanje i to takvo da je bio – učitelj i vođa transcendalista (pokreta književnika i mislilaca u Novoj Engleskoj 1830-ih; vjerovali su da su svi ljudi rođeni kao dobri, da posjeduju snagu i moć koja se zove intuicija i da kroz prirodu mogu doći bliže Bogu). Alcottima su najbliži prijatelji bili Ralph Waldo Emerson i Henry David Thoreau, također u pokretu pa je Louisa o obojici velikih mislilaca sanjarila kao tinejdžerka. Kuća je bila ispunjena uglednim ljudima koji su zagovarali aboliciju a istovremeno pripadali vodećim intelektualcima tog doba. Ono što je neobično i važno jest metoda učenja Bronsona. Vjerovao je da djecu treba uključivati u nastavu, da u znanje i moral dolaze iznutra i da se dobrim vodstvom učitelja u djeci te kvalitete samo otkriju, razviju. Nije vikao, nije kažnjavao. Naravno da je imao problema i ne jednom izgubio posao. Predavao je u Connecticutu, Pennsylvaniji i Bostonu i to umjetnost, glazbu, prirodne predmete i tjelesni. Roditelji nisu shvaćali njegovu metodu pa su ispisali djecu iz škole a on je zato s familijom u 30 godina promijenio – više od 30 adresa.

Vjerovao je i da sve dolazi iz obitelji i da otuda dolazi do promjena i u društvu i duhovnog rasta. Odgojio je svoje kćeri da imaju osjećaj odgovornosti, da se žtvuju za druge, da pomažu drugima i da se oslanjaju same na sebe. Dobra poruka i za danas. Još jedna stvar – izražavanje je važno – pa je svaka od njih vodila dnevnik. Mnogo se čitalo. Kasnije su ga priznali kao transcendalista pa su ga osim Walda i Thoreau cijenili i drugi. Životna želja bila mu je da otvori školu filozofije u Concordu u kojem su se na kraju skrasili i devet je ljeta radila sve do njegove smrti.

Abba je bila velikog srca, temperametna, pomagala je siromašnima, Afroamerikancima, imigrantima i zalagala se za ukidanje ropstva i za ženska prava. Bronson se strašno zaljubio ali kako je bio grozno sramežljiv dao joj je da pročita stranice u dnevniku na kojima piše o njoj. Vjenčali su se i dobili četiri kćeri: prva je Anna Alcott (udata Pratt i lik je Meg), druga naša Louisa May (Jo), treća je Elizabeth Sewall (Beth) i najmlađa May Alcott Nieriker (Amy).

Abba je bila temelj doma i obitelji, podržavala je muža iako su imali mnogo gorkih i gladnih trenutaka ali bez njega nije moga zamisliti život. Nevjerojatna žena koju su kćeri obožavale dala im je savjete kojih su se držale – vladajte sobom, volite susjeda, uvijek imajte nadu ali i pune ruke posla…

S takvim roditeljima nije moglo biti greške s djecom.

Mnogo su puta bili gladni i zamalo beskućnici. Jedini su svjetli trenuci bila ljubav koju je obitelj imala i intelektualno bogatstvo. Seljenja su kod Louise razvila otvoren um, osjetljivost na socijalu, od osme je godine vodila dnevnik u koji je zapisivala misli, raspoloženja, kako joj je teško smiriti vatrenu narav i sve ššto se događalo u obitelji, način života i njihovi odnosi bili su temelj za knjige koje je napisala a u kojima se divno vidi sve što čovjeku prolazi kroz glavu i srce.

Louisa je pokušala pisati pjesme pa drame a sa 17 je napisala prvi roman, pod utjecajem Jane Eyre a zvao se “Nasljedstvo”, The Inheritance. Rukopis je nestao. Napisala je 11 knjiga, trilogiju, tri knjige pod speudonimom i jednu anonimno. Uz to zbirku priča (66), sedam zbirki priča i novela, razne člnake, priče velike i male.. i do dan danas jedna je od najomiljenijih spisateljica za djecu i mlade. Sve skupa preko stotinu raznih djela.

Obitelj se preselila u Boston jer je tata dobio posao učitelja, zbog svojih ideje da djeca moraju uživati u školovanju izgubio posao pa su se preselili 1840. u Concord a da se smjeste pomogao im je Ralph Waldo Emerson. Tu je Louisa May uživala – igrala je komade sa sestrama a po prirodi šetala s Thoreauom a obojica mislilaca i otac školovali su je kod kuće.

Kada je imala deset godina tati je, 1843. palo na pamet da obitelji preseli i da žive u eksperimentalnom selu po principu komune koju je nazvao Fruitlands, dvije su godine tako živjeli dok dovele obitelj do siromaštva, tatu na rub samoubojstva a brak mame i tate skoro je otišao k vragu. Sve je to Louisa May zapisala u dnevniku. Ali, još nešto. Odlučila je da obitelj izvuče iz siromaštva, učini je bogatom a ona će biti slavna.

Prvo je željela biti glumica i pisala je predstave koje je režirala, producirala, izrađivala kostime i glumila. Alcottovi su bili abolicionisti koji su podupirali potpunu jednakost rasa, uključujući i brakove između rasa, pomagali su i sakrivali odbjegle robove što ih je dovodilo u konstantnu opasnost. Bili su dio tzv Underground Railroad, ilegalne mreže koja je pomagala robovima u bijegu sakrivajući ih, hraneći ih, prebacujući ih na “slobodni” teritorij… Jednom je sedmogodišnja Louisa May otvorila peć koju nisu koristili i našla se oči u oči s odbjeglim crncem. Naučila ga je pisati. Kasnije je kao odrasla znala sve važne ljude pokreta za oslobođenje i davanja punih građanskih prava svim rasama.

Emerson je poticao Louise May da “čačka” po njegovoj knjižnici koliko god želi. S Thoreauom je učila o botanici a obitelj Nathaniela Hawthornea (Grimizno slovo) su bili prvi susjedi. Mislim, kako ne postati pisac uz takvo društvo?

Projekt komune je propao i preselili su 1845. na Hillside. Bronson nije mogao garantirati stalne prihode a Louisa se zaklela, poput Scarlet O’Hara da njene aobitelj neće biti gladna. Za početak je radila milijun poslova – čitala je jednom čovjeku i njegovoj invalidnoj sestri ali je bila ogorčena kada joj nisu platili. Sa sestrom Annom poučavala je malu djecu, krpala i prala rublje, šivala, pisala, sestre su šivale a mama je uz to pomagala siromašnim irskim emigrantima.

Prva je pjesma Sunlight” izašla 1852. u magazinu pod imenom Flora Fairfield. Platili su malo ali su platili pa je Louisa počela pisati. Tako je počela karijera koja ne samo da je pomogla obitelji već je i iščupala iz siromaštva a nju proslavila. A čitateljima diljem svijeta dala prekrasne knjige.

Samo tri godine kasnije objavljena joj je prva knjiga, “Flower Fables”,, “Cvjetne bajke” 1855. s kojom je željela razveseliti Emersonovu kćerkicu. Obitelj se preselila u New Hampshire dok je Louisa ostala u Bostonu zbog pisanja. Kada je Lizzie dobila šarlah cijela je obitelj mislila da će mala umrijeti ali se srećom oporavila, a Emerson im je kupio kuću 1858. – slavnu Orchard House. Na žalost, Lizzie se bolest vratila i umrla je od posljedica šarlaha 14. ožujka. Smjena tuge i veselja dio je života pa su sada na redu bile lijepe vijesti – Anne, najstarija zaručila se a zbog smrti jedne i udaje druge sestre Louisa se vratila 1857. Željela je utješiti mamu i pomoći joj. Pisala je, vodila kućanstvo i toliko je bila premorena da je razmišljala o samoubojstvu.

Selidba u u Orchard House, kuću okruženo jabučnjakom koja je danas nacionalni spomenik ali i kuća koja je preko Louisinog opisa života četiri sestara Alcott stvorila književnu inačicu – sestre Marsh označila mirnije razdoblje. Dugi niz selidbi prekinuo se i ova je kuća postala njihov dom slijedećih 20 godina.

Vidite li? Ovo je cijela fabula knjige “Male žene”!

U građanskom ratu 1862. Louisa se prijavila kao medicinska sestra, zaradila tifus i upalu pluća i iako se oporavila, zbog trovanja živom (lijek za liječenja tifusa imao je žive) imala je doživotne posljedice. Napisala je “Skice iz bolnice”; “Hospital sketches” 1863. koje su zbir njenih pisama kući i knjiga je postala trenutni bestseller a ona priznatom književnicom. Godinu nakon objavljena su i “Raspoloženja”, “Moods”. Pisala je i trilere koji su bili popularni ali pod pseudonimom a kako nije mogla zaraditi mnogo novca i dalje je šivala.

Louisa se zaputila kao pratiteljica jednoj invalidnoj ženi u Europu što joj je bio san. U Švicarskoj je upoznala mladog poljskog borca za slobodu Ladislasa Wisniewskog kojeg je prozvala Laddie a kasnije po njemu napravila lik Lauriea. Kasnije su se sreli u Parizu i “bez pratnje” proveli dva tjedna zajedno – zapisala je u dnevnik da je imala malu romansu s Laddijem ali je na tom mjestu stranica dnevnika istrgana i to je jedini takav slučaj u svim njenim dnevnicima. Samo je preko ove rečenice napisala “neostvarivo”. Zapravo se ne zna je li imala ikakvu ljubav i s kim kasnije i izgleda da je Laddie bila ljubav njenog života. Vratila se iz Europe 1886. i zatekla obitelj u dugovima ali je sada znala da pisanjem, olovkom, može više zaraditi nego šivaćom iglom.

Izdavač, Thomas Niles, rekao je Louisi kako “sada želi žensku priču”. Dva i pol mjeseca pisala ja kao luda i tako su nastale – “Male žene”, priča o četiri sestre od kojih je baš svaka bila posebna. Kao i Louisa i njene sestre. Roman je objavljen krajem rujna 1868. i postao trenutno bestseller – više od 2000 knjiga odmah je planulo. Izdavač je preklinjao za drugi dio jer je cijela Amerika bila očarana pričom o sestrama Marsh. Louisa se ponovo bacila na pisanje i napisala nastavak u travnju 1869. izašao je u 13 000 primjeraka. Odmah su prodani. Želje koje je mala Louisa imala ispunile su se – postala je čitana, bogata i slavna, stvarno slavna. Riješila je sve financijske probleme obitelji a slijedeći je uspjeh bila knjiga “Staromodna djevojka”. Nakon što je izašla 1870. Slava nije jenjavala jer je svaka knjiga bila uspjeh, obožavali su je i djeca i roditelji. Napisala je “Mali muškarci” kod nas svojevremeno prevedena kao “Dječaci”.

Objavljivala je knjigu za knjigom ali se bavila i pravom žena i to ne samo pišući za magazine već je išla od vrata do vrata i žene ohrabrivala da se registriraju u glasačke popise, izađu na izbore, glasaju. Postala je prva žena u Concordu koja se upisala u registar. Mama Abba je pak postala voditeljica agencije za zapošljavanje a Louisa je sa sestrom Anne i mamom organizirala besplatne tečajeve čitanja i pisanja za siromašne Afroamerikance, Irce. Obitelj je bila osigurana a ona je i dalje činila dobročinstva: osnovala je dom za siročad, odlazila u zatvor pripovjedati priče “jer ništa tako ne liječi kao dobra priča”, siromašnoj djeci pripovjedala priče ali i pacijentima u bolnici. Tata je bio priznat a uživao je i da ga zovu “Otac Malih žena” a objavio je nekoliko filozofskih knjiga.

Malo tko danas zna da je objavljivala i pjesme, trilere, priče za mlade ali i nekoliko melodrama koje su postavljene na pozornice Bostona a da nitko nije znao da ih je ona napisala te da je nakon povratka iz Europe radila kao urednica magazina za djevojke.

Problem sa slavom bio je sve veći jer su joj u samo mjesec dana preko stotinu obožavatelja banuli na vrata. Otvorila im je ali se predstavila kao sluškinja Louise May.

Cijeli je život posvetila svojoj obitelji a željela je putovati i upoznavati svijet što joj nije uspjelo. Kada je prvi puta kao već bogata žena otputovala u Europu u Veneciji je dobila vijest da je muž sestre Anne umro. To je bio veliki udarac za sve jer je brak bio sretan. Najstarija sestra Anna udala se 1831. za Johna Bridgea Pratta s kojim je glumila i osnovala Concord Dramatic Union. John umro samo deset godina nakon vjenčanja pa je Anna ostala udovca s dva sina Frederickom i Johnom. Da bi Anninim sinovima osigurala budućnost napisala je “Little Men”u venecijanskoj hotelskoj sobi a prava dala nećacima. Louisa joj je kupila Thoreau House u kojoj je živjela neko vrijeme sa sestrom. Kuća je danas privatno vlasništvo.

Mama je umrla 1877. i tati je da se izvuče iz tuge ispunila želju – izgradila mu je ljetnu školu. Kada je dobio moždani udar smjestila ga je u ekskluzivan dom i svaki dan ga posjećivala.

May već priznata i hvaljena slikarica udala se za bogatog Švicarca, trgovca duhanom i violinista Ernesta Nieikera i živjeli su u Parizu a godinu nakon vjenčanja 1878. rodila je početkom studenog kćer koju je nazvala Louisa May. Obitelj nije bila sretna udajom jer je ona imala 38 a on – 22 godine. Bila je poznata slikarica i jedina Amerikanka čija je slika izložena na Pariškom salonu a njeno je školovanje u Europi financirala – Louisa.

Ponovo, šok. May je umrla šest tjedana nakon porođaja a da se ne zna točno od čega, ali kako je već prije rekla da želi, dogodi li joj se nešto, da o maličkoj, koju je Louisa zvala Lulu brine njena slavna sestra tako je i bilo. Bebicu je brodom dovela očeva sestra a Ernestu je takav aranžman pdgovarao jer je zbog posla morao biti stalno na putu. Louisa je odgajala Lulu a mala ju je zvala majkom. Osim strašnih vrtoglavica Louisa je patila od osipa, vjerojatno je imala i lupus a sumnja se i na neku autoimunu bolest. Koliko je god Lulu u Louisin život unijela sreću na malu je pala i briga za tetu – trovanje živom uzimalo je danak ali je Louisa uspjela objaviti “Dječaci gospođe Jo”, “Jo’S Boys” 1886. Otvorena uma pokušala je liječiti se homeopatijom i medicinom.

Jedan je dan razgovarala s tatom za kojeg je osjećala da se gasi. “Tata, to sam ja, tvoja Louy. Što misliš dok ležiš ovako sretno?” a on je prstom pokazao ka nebu i rekao “Idem gore. Hodi sa mnom”, a ona je rekla “Oh, voljela bih da mogu.”

Tata Alcott umro je par dana kasnije, u travnju 1888. a samo dva dana kasnije, 6.travnja u dobi od 55 godina i Louisa May Alcott, od moždanog udara. Posljednje što je rekla je “Nije li to meningitis?”

Do dana današnjeg, od 1868. “Male žene” se redovito tiskaju, prodano je na milijune knjiga a prevedene su na više od 50 jezika. Prva je kazališna verzija bila na Broadwayu već 1912. a postoji i musical i – opera. Osim onih brojnih filmova, televizijskih serija… U Japanu su napravili crtanu seriju od 48 epizoda”

Kraj postelje bila je olovka jer je pisala novu priču; igla s crvenim koncem na haljinici od flanela koju je šivala za dijete nekih siromašaka.

Na grobu je samo mala ploča s imenom i prezimenom i dtumima, a malo dalje američka zastavica zbog njenog rada kao medicinske sestre. Preko puta su majka i otac, a blizu su i Emerson, Hawthone i Thoreau, na brdašcu koje je poznato kao književničko.

Lulu je živjela u Švicarskoj i teško se prilagodila i njemačkom i striktnom i krutom životu očeve obitelji. Pokopana je u Concordu 1888. na groblju koje se zove Sleepy Hollow.

Amerikom je odjeknula vijest – nađen je Louisin rukopis “A Long Fatal Love”. Knjiga je obavljena 1995. Kada s svi pomislili da je iznenađenjima kraj nađen je još jedan rukopis, i objavljen 1996. – “The Inheritance”. Bio je bestseller. Drugačije s Louisom May Alcott i nije moglo biti.



Razmišljate li koju knjigu pokloniti svojoj djevojčici, dileme nema. “Male žene” knjiga su s porukom, nježna i puna ljubavi, likovi očaravajući. Nama samo javite kako joj se dopala knjiga.



Za vas napisala: Sandra Veić Sukreški