Krivotvorena, lažna, prešućena, neistinita istorija

Da li je svetska istorija falsifikat?
Piše Radomir K. Stokić
[You must be registered and logged in to see this image.]
Sumerski bogovi - kraljevi


Čak i nasumični pregled drevnih tekstova otkriva sasvim drugačiji pogled na svet prošlosti,
koji se u mnogome razlikuje od našeg. Upoznajemo ljude i njihove vladare koji
doživljavaju neverovatnu dugovečnost u vremenu tako hronološki dalekom, da ga je
gotovo nemoguće zamisliti. Nasuprot tome, naša sposobnost da precizno datiramo
specifične istorijske događaje ne ide dalje od tri do četiri hiljade godina unazad. Pomak od
samo hiljadu godina pre toga nas dovodi na prag praistorije! Nije onda ni čudo što nas
zapanjuje pomisao da su drevni ljudi uspeli da marljivo beleže događaje za koje se smatra
da su se dogodilii stotinama hiljada godina pre naše praistorije!

Sveštenici drevnog Egipta su, na primer, tvrdili da poseduju listu sa podacima o kraljevima
ostrva Atlantida. Ti podaci su sezali 12 000 godina unazad kroz vreme! Drevni indijski
tekstovi govore o užasnim, tehnološki naprednim ratovima koji su se odigrali u dalekoj
praistoriji. Naravnom, tu su i glasine o izgubljenim ostrvima i potonulim kraljevstvima koje
sežu stotinama hiljada godina u prošlost! A kao da sve to nije dovoljno fascinantno, iz
svih krajeva sveta nam stižu zapisi o kulturama koje su postojale hiljadama godina pre
našeg vremena i gotovo rutinski komunicirale sa bićima koja su naseljavala nebesa.

Ne samo da tekstovi govore kako su ta bića često i neprekidno posećivala našu planetu,
već i kako su Zemljani putovali sa njima do „domovine bogova“ koja se nalazi duboko u
svemiru! Apsolutno senzacionalna ideja. A ako je to istina, onda bi se bar nekoliko antičkih
misterija koja već dugo godina zbunjuju naučnike dalo objasniti posetama ljudi sa Zemlje
tim vanzemaljskim svetovima.

Najvažniji od ovih problema odnosi se na fantastični broj godina koje se pripisuju drevnim
vladarima. Naznaka izvesne nebeske veze je više nego očigledna u hronologiji drevnih
događanja koja se našim precima od pre tri, četiri hiljade godina uopšte nisu činila tako
neverovatnim kako ih to mi danas doživljavamo.

Osećaj za meru

Kada su u pitanju datumi i rastojanja, otkrivamo jasnu razliku između nebeskih i
zemaljskih mera računanja. Putovanje od 15 000 kilometara se na Zemlji smatralo dugim.
Ali je u svemiru putovanje dugo 150 000 kilometrana smatrano tek majušnim korakom.
Pored rastojanja, u drevnim se tekstovima pominje i vreme. U stvari, udaljenosti koje se
povezuju sa univerzumom su tako ogromne, da se jedino mogu izraziti svetlosnim
godinama – udaljenošću koju pređe svetlost tokom jedne zemaljske godine.

Tako shvatamo da se različite mere veličina odnose neobično precizno na okolinu koja se
meri. Svemir bukvalno nagoni na potrebu korišćenja astronomskih brojeva, a zemaljske
razdaljine i vreme se mere shodno zemaljskim zakonima.

Ali ponekad ti drevni tekstovi unose potpunu zabunu u našu zemaljsku perspektivu,
opisujući događaje i ljude sa vremenske skale koja potpuno odstupa od svega što nam je
poznato o istoriji ove planete!

Uzmimo za primer kalendar Maja. Taj kalendar je izuzetno kompleksan, sofisticiran i
precizan do mnogo decimala, iako je njihov fenomenalni proces izračunavanja osmišljen
pre više od hiljadu godina. Osim toga, tu je majansko znanje o astronomiji, posebno o
planetarnim ciklusima i sideralnoj godini koji su izraženi do neobjašnjivog stepena
preciznosti i tačnosti! Ni uz pomoć najpreciznijih instrumenata današnjice, ne bi se bolje
obavila tako tačna i precizna merenja.

Dugo računanje dana

Kalendar Maja je apsolutno zapanjujuć, ali ono što nas posebno može zanimati je
fantastičan opseg vremena koji kalendar obuhvata. To takozvano dugo računanje dana ,
čini ukupno pet vremenskih ciklusa. To znači da je moguće precizno datirati neverovatno
daleke događaje. Najviša jedinica ovog kalendara – alautun, ekvivalentna je količini od 23
000 miliona dana.

U knjizi Misterija Drevnih (Eric i Craig Umland :Mystery of the Ancients), autori Erik i Krejg
Amlend pišu: „Drugim rečima, ti primitivni zemljoradnici znali su da mere vreme jedinicama
većim od 23 000 miliona dana! Majanski zapis iz Kvirigve pominje događaje koji su se
odigrali pre 90 miliona godina. Drugi natpis, pronađen na istom lokalitetu, govori o
događajima od pre 400 miliona godina!“

Ali čemu tako neverovatni brojevi? Kakva je bila njihova svrha? Iako i mi koristimo tako
daleke datume, oni se obično odnose na maglovite geološke periode vremena čije je
granice unutar nekoliko miliona godina veoma teško definisati. Nasuprot tome, majanski
kalendar i njihovi zapisi uopšte ne pate od te vremenske maglovitosti. Oni govore o
specifičnim datumima starim milione godina. Poređenja radi, to bi bilo kao kada bismo
danas upotrebili sopstveni kalendar da opišemo događaj koji se odigrao 30. avgusta 30
000 000. godine pre nove ere!

Za razliku od Maja, prvi događaj o kome posedujemo ikakvo specifično znanje odigrao se
pre samo 5 000 godina. Iza tog vremena je potpuni hronološki mrak. Ali ne i za Maje,
kojima kalendar pruža mogućnost da se pozivaju na događaje iz određenog dana, nedelje
i meseca od pre mnogo miliona godina!

Komentarišući ovi fascinantnu činjenicu, Erik Tomson u knjizi Svetovi iz prošlosti(J.Eric
Thompson: Worlds of the past) kaže da jedino problemi koji se bave stelarnim distancama
i međuplanetarnim putovanjem zahtevaju jedinice mere ove veličine!

Tajne sumerskih kraljeva

Još jedna enigma ili hronološka anomalija se može videti u podacima koji se odnose na
drevne sumerske kraljeve. Ti izuzetno uzbudljivi podaci sačuvani su u tektstovima
napisanim klinastim pismom na glinenim pločicama i predstavljaju obiman i detaljan spisak
ranih sumerskih vladara. Najdetaljniji od svih zapisa je onaj uklesan na prizmi Veld-Blundel
iz muzeja Ašmolean. Veld-Blundelova prizma sadrži zapanjujuće podatke o kraljevima koji
su vladali u vremenu pre potopa – tokom perioda od približno pola miliona godina! Tekst
na prizmi govori da je upravo u ta rana vremena kraljevstvo sišlo sa neba . Drugim rečima,
kraljevi na Zemlji su vladali kao izaslanici nebeskih bogova koji su – nalik božanstvima
antičke Grčke – preuzeli fizički izgled i karakteristike zemaljskih ljudi.

Ono što posebno zapanjuje je broj godina koje je svaki vladar proveo na prestolu.
Vladavina duga dvadeset ili trideset hiljada godina uopšte nije bila neuobičajena! Na
primer, spisak kraljeva VB 444 otkriva da: „kada je kraljevstvo sišlo sa neba, kraljevstvo je
bilo u Eridu. Alulim je bio kralj u Eridu. Vladao je 28 800 godina. Alagar je vladao 36 000
godina. Ta dva kralja vladahu 64 800 godina....!“ I tako dalje, nastavlja se vladar za
vladarom i jedna neobjašnjivo dugačka vladavina za drugom.

Još jedna zapanjujuća karakteristika ovog spiska kraljeva je da se posle potopa ta
beskonačno duga vladavina urušila savim dramatično. Zapravo, otkrivamo da je Utul
Kalamana, sin Urnungala, vladao samo 15 godina! Kralj Labaser samo 9 godina. To je
zaista drastična razlika u odnosu na 30 000 godina vladavine njihovih prethodnika i još
jedna neobjašnjiva misterija. Zbog čega je period vladavine kraljeva iznenada skraćen tako
mnogo? Zbog čega su prethodni kraljevi vladali tako dugo? Šta se dogodilo u
međuvremenu?

Posebna je misterija činjenica da je izgleda nekolicina kraljeva vladala po dva puta. Čak i
površna procena pokazuje da između jedne i druge njihove vladavine postoji rupa od par
hiljada godina!

Nebeski Vladari

To je zaista misterija, ali pre nego što se upustimo u potragu za objašnjenjem, skoknimo
do Kine, još jedne drevne zemlje sa neverovatno dugom istorijom moćnih vladara i
tradicije. I drevni kineski tekstovi govore o neverovatnoj istorijskoj starosti. Oni pominju
veme kada su Nebeski Vladari vladali Zemljom. Bilo je trinaest takvih vladara i svaki je
živeo i vladao 18 000 godina! I ponovo drevni tekstovi insistiraju da je kraljevstvo sišlo sa
nebesa. Kraljevstvo koje je trajalo blizu pola miliona godina!

Da su u pitanju jedan ili dva izolovana slučaja koja pominju ta naizgled izmišljena vremena,
lako bi ih bilo ignorisati. Međutim, javljaju se u bukvalno svakoj kulturnoj tradiciji sveta kao
davni preriod slave, kada su nebeski vladari hiljadama godina vladali našom planetom.

Tako Erih fon Deniken komentariše drevni amazonski rukopis Jaguarovu knjigu. U rukopisu
se pominje kolonizacija Zemlje od strane bogova koja je trajala sve do vremena druge
svetske katastrofe . U Orlovoj knjizi, još jednom amazonskom rukopisu, precizira se da se
to dogodilo pre više od 11 000 godina.

Traktat Hronika Akakora, bavi se praistorijskim poreklom amazonskog plemena Mongulala i
decidirano tvrdi da su bogovi odabrali ovo pleme pre 15 000 godina! Poznati istoričar i
sociolog, Karl Bruger, zabeležio je 1972. na filmsku traku detaljnu istoriju ovog plemena.
Poglavica Tatunka Nara, narator filma, tvrdi da je Hronika Akakora „istorija najstarijih ljudi
na svetu...“ On objašnjava da je dugo, dugo vremena njegovo pleme bilo izuzetno
primitivno, sve dok nisu došli bogovi i doneli im svetlost. Poglavica tvrdi da se to dogodilo
13 000. godine pre nove ere, „u godini belih varvara“! Upravo su se te godine „blistavi
zlatni brodovi iznenada pojavili na nebu, osvetlivši nebesa svojim sjajem. Zemlja se tresla
a gromovi valjali preko brda. Ljudi su pali ničice puni strahopoštovanja prema moćnim
strancima koji su došli da osvoje zemlju!“

Rodna planeta stranaca – Shverta – nalazila se duboko u svemiru. To je „moćna imperija
koju čine brojne druge planete, a ima ih toliko koliko i zrna prašine na ulici“! Ta su moćna
bića Zemljom vladala iz Akakora, grada podignutog pre oko 14 000 godina.

Indijsko nasleđe

I rana hronologija Indije je zaista kolosalna. U Tajnama izgubljenih rasa („Secrets of the
Lost Races”), Rene Nurbergen piše da u brojnim knjigama na sanskritu postoje napomene
o dalekom periodu vremena koji je dugo trajao. Hindu tekstovi se bave kosmologijom na
čijem je jednom ekstremnom kraju jedinica koju nazivaju kalpa ili Dan Brame - a to je
period od 4,32 milijarde godina!

Da li jedna ovakva hronologija ukazuje na nebeski uticaj? Ovo su zaista astronomske cifre
koje pripadaju oblasti univerzuma, dimenziji postojanja značajno široj od ove naše. A
neporeciva istina je da drevni tekstovi otvoreno pominju nebesku vezu. Sumeri jasno
govore da je kraljevstvo stiglo sa nebesa, a Kinezi da su njima vladali Nebeski Vladari.

Objašnjavajući fantastičan broj godina koje je svaki kralj proveo na tronu, Erih fon
Deniken – čovek koji je prvi u zapadnoj javnosti izneo tezu o vezama ljudi i vanzemaljaca i
stekao planetarnu slavu – ima zaista domišljato rešenje. On veruje da su ti nebeski valdari
stalno putovali tamo i nazad od Zemlje do svoje rodne planete.

Međuplanetarna putovanja te vrste podrazumevaju i diletaciju vremena. Na primer, osoba
koja poleće sa Zemlje u neverovatno brzom svemirskom brodu se može vratiti nazad posle
završenog putovanja i otkriti da je tokom puta svemirom za nju prošlo svega nekoliko
nedelja, dok je na Zemlji prošlo već nekoliko hiljada godina. To bi moglo značiti da
pominjanje vladara koji su dva puta vladali nije nikakva greška. Nebeski Vladari su možda
delili svoju vladavinu među sobom, posećujući i druge svetove.

Ako su putovali brzinom bliskom brzini svetlosti, do njihovog povratka na Zemlji bi sasvim
sigurno prošlo nekoliko hiljada godina. Istovremeno bi Nebeskim Vladarima u putu prošlo
svega dve ili tri godine.

Krivotvorena, lažna, prešućena, neistinita istorija

Iskrivljavanje povijesti ili Krivotvorenje povijesti označava pokušaje namjernog prenošenja povijesnih događaja na znanstveno nepošten ili lažan način kao i njihovu netočnu interpretaciju.

Na dugom putu od povijesnih izvora i prethodne sekundarne literature do objave, postoje brojne mogućnosti ili načini za manipulacije ili iskrivljavanje povijesti.

Krivotvorenjem povijesnih izvora, kao što su navodno stari dokumenti (na primjer Konstantinova darovnica). Ne radi se o krivotvorini ukoliko je izloženi objekt u muzeju primjerice kopija. Česta učinkovita varijanta varanja je krivotvorenje originalnog izvora, uklanjanje ili dodavanje teksta u dokumentu.

Većina povijesnih krivotvorina nastaje proizvoljnim tumačenjem izvornog materijala. Medutim većina krivotvoriona nastaje jednostavnim preskakanjem ili nedavanje pozornosti neželjenim izvorima ili služenjem jednostranih izvorima ili jednostranim izborom literature.

Primjer za izravnu laž u školskim knjigama je primjerice izjava u atlasu povijesti bivšeg DDR-a gdje je pisalo da je 25. lipnja 1950. Južna Koreja napala Sjevernu Koreju (umjesto obratno, vidi Korejski rat).

Krivotvoritelji imaju jedan ili više motiva:

Neki krivotvoritelji žele testirati mogu li proizvesti krivotvorinu koju znanost ne razotkrije.
znanstvenik koji kao krivotvoritelj pokusava poboljšati vlastita povijesna tumačenja nad svojim kolegama i želi unaprijediti svoju karijeru.
Politički motivi ukoliko krivotvoritelj želi promijeniti povijesnu sliku o osobi ili skupini osoba ili naciji:
Opravdanje ili umanjivanje počinjenih zločina jedne diktature, ratnih zločina, itd., ili omalovažavanje političkog protivnika:
Uklanjanje nepoželnjih osoba iz dokumenata ili fotografija suvremene povijesti.
Aprecijacija: kraljevdvorski rukopis bio je pokušaj produživanja češke književne povijesti.
Podcjenjivanje, kao što je antisemitska "Protokoli Sionskih mudraca".
Pravne pozicije: osobito krivotvorine iz srednjeg vijeka, kao primjerice o darovnici Konstantina, zbog polaganja prava na posjed.
Izmišljena djela poput romana ili igranog filmaa koja imaju povijesnu pozadinu često utječu na krivu percepciju tijeka stvarnih povijesnih događaja.

(Wikipedija)

Koliko je povijest kao nauka istinita?

Uvijek su postojala tajna društva. Povijest je uvijek pisao pobjednik. Već to govori da povijest ne može biti skroz istiniti prikaz prošlih zbivanja. Što je sa drevnom povijesti? Možemo li biti 100% sigurni da je naša tehnološka civilizacija prva civilizacija od kad se moderni čovijek kao vrsta pojavio na ovom planetu? Što je sa artefaktima koji se neuklapaju u službenu povijest? Možemo li biti sigurni da nikada nije postojala neka civilizacija tipa Atlantide? Kako znamo na kojem su točno tehnološkom stupnju bile civilizacije starog vijeka?

Možemo li povjerovati da se egipatska civilizacija sa sposobnošću gradnje piramida pojavila odjednom, a da nije nastavak neke nepoznate civilizacije koja se sušenjem Sahare samo preselila na Nil?

Što je sa civilizacijom pored rijeke Ind u indiji čije pismo još do danas nije odgonetnuto? Kako možemo biti sigurni da Rimljani, Egipćani itd. nisu posjećivali obale Amerike i da nije postojala neka povezanost između civilizacija starog svijeta sa obadvije obale Atlantika?

Ovakvih pitanja ima hrpa. Ukratko, pitanje je koliko se može vjerovati službenom prikazu povijesne znanosti o prošlim događajima ljudskog postojanja na ovome planetu?

(Net)

Konstantinova darovnica

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prikaz Konstantinove darovnice iz 13. stoljeća


Darovnica koja se pripisuje Konstantinu Velikom (307-337). Njome car predaje papi vrhovnu vjersku i političku vlast nad čitavim zapadnim dijelom Rimskog Carstva. Na temelju te darovnice pape su svojatali vrhovno pravo nad svim državama Zapadne Europe i Srednje Europe. U 15. stoljeću, u doba humanizma, dokazano je da je darovnica bila krivotvorina, nastala tijekom 8. stoljeća, kojom je trebalo opravdati papinske težnje za svjetovnom vlašću.

(Wikipedija)

Ni Njemačka nije imuna na iskrivljavanje povijesti u udžbenicima

Rezultat istraživanja koje je provela profesorica Heike Mätzing pokazuje da mišljenje društvene većine mijenja činjenice u školskim knjigama

Većina ljudi u školskoj klupi stekne osjećaj za povijesna zbivanja - na nastavi povijesti. Njemački nastavnici i autori školskih udžbenika nemaju lagan posao, oni svojim učenicima na prikladan i lako razumljiv način moraju objasniti komplicirani razvoj zemlje koja je četiri desetljeća bila podijeljena. To ne uspijeva uvijek s lakoćom, piše Deutsche Welle.“Ne vjerujte uvijek vašim školskim knjigama - te knjige nisu nastale na Sinaju”, rekao je jednom zgodom autor knjiga za djecu Erich Kästner. Ta mudrost je i danas aktualna, kako pokazuju udžbenici njemačko-njemačke povijesti. U njima očito nije moguća objektivna, uravnotežena (pr)ocjena zbivanja u Saveznoj Republici i DDR-u tijekom četiri desetljeća podjele Njemačke. Do te je spoznaje došla Heike Mätzing, profesorica Sveučilišta u Braunschweigu. Ona tvrdi da tekstovi u školskim knjigama počivaju na obrazovnim planovima, koji su “nacionalne autobiografije, knjige zrcale društveni konsenzus oko povijesnih zbivanja”.Društveni konsenzus oko pitanja “što se zapravo dogodilo?” je dinamičan, on se stalno mijenja. Mätzing se intenzivno pozabavila njemačko-njemačkom poviješću i udžbenicima u kojima se ta povijest objašnjava. Rezultat istraživanja: kako se mijenja mišljenje društvene većine, tako se mijenja i sadržaj školskih udžbenika. Mätzing objašanjava da je u 80-im godinama prošlog stoljeća (kada je Njemačka još bila podijeljena), slika DDR-a u Zapadnoj Njemačkoj bila obilježena tadašnjom “istočnom politikom” bivše vladajuće koalicije socijaldemokrata i liberala u Bonnu: “Promjene kroz približavanje”.To je bila politika koju je propagirao nekadašnji njemački kancelar Willy Brandt. Zbog utjecaja politike i političara u školskim udžbenicima (i na zapadu i na istoku) nije bilo kritika na račun susjeda. Sve se promijenilo početkom 90-ih godina. Berlinski zid je pao. DDR-a više nije bilo. Socijalizam je otišao u povijest. “Pobjeda” je imala posljedice i u školskim knjigama. Počela je faza marginalizacije povijesti DDR-a. Rezultat je bilo rašireno mišljenje kako je “Savezna Republika bila nadmoćno društvo, a DDR je ionako bio osuđen na propast”. Mätzing dolazi do sličnog zaključka: “Povijest dviju njemačkih država se opisivala tako kao da je od trenutka podjele nakon Drugog svjetskog rata sve išlo u smjeru ponovnog ujedinjenja”.

(Poslovni dnevnik)

Povijesne činjenice koje su ustvari neistine

Poznato je da povijest pišu pobjednici, no što je sa stvarima koje nisu zapisane ili su nepažnjom krivo zabilježene? Odgovor je ništa, jer je vrlo teško opovrgnuti činjenice koje su metodom „što je zapisano, to je uklesano" ušle u povijesne anale o kojima učimo u školskim klupama. Iako se one mogu ispraviti, nemoguće ih je iskorijeniti jer su dovoljno dugo među nama da ih se smatra apsolutnim istinama.

Donosimo vam nekoliko uvriježenih povijesnih činjenica koje su ustvari čisti mitovi.

MIT#5 Vještice iz Salema

Svima nam je dobro poznat slučaj suđenja vješticama iz Salema koje su osuđene za herezu i sotonizam, te spaljene na lomači. Ako niste učili o tome u školi onda ste to morali vidjeti u brojnim filmovima, kako žene vrište i proklinju sve okupljene dok ih obavijaju plameni jezičci. Apsolutna neistina, nažalost 20 žena je bilo pogubljeno, ali ne na način koji je naveden u povijesnim knjigama. Naime, iako je spaljivanje na lomači u Europi bila standardna kazna za herezu, u Americi se prakticiralo vješanje, pa je tom metodom skončan život 19 žena, a jedna nesretnica je bila zdrobljena na smrt.

[You must be registered and logged in to see this image.]

MIT#4 Australija

Kada vas netko pita tko je otkrio Australiju, vi ćete kao iz topa opaliti kapetan James Cook! Nažalost, odgovor je parcijalno točan. Naime, engleskom moreplovcu Cooku se pripisuje da je otkrio Australiju 1770. godine jer je jedini shvatio da se radi o novoj zemlji, no obale novog kontinenta uočene su preko 170 godina ranije. Australsko kopno detektirali su nizozemski moreplovci, a prvi je bio Willem Jansza 1606. godine, a potom Abel Tasman po kojemu je otok Tasmanija i dobio ime.

[You must be registered and logged in to see this image.]

MIT#3 Napoleon

Napoleon Bonaparte smatran je velikim francuskim vojskovođom , državnikom i carem, no tu prestaje njegova „veličina". Mnogi povjesničari i knjige uz njega vežu tvrdnju da je bio izrazito niskog rasta! No, prosudite sami da li je 170 cm uistinu nisko, možda danas i je, no u 19 st. Napoleon je bio viši od prosječnog muškarca u Europi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

MIT#2 Van Gogh i uho

Ne samo da je Vincent van Gogh bio izvrstan slikar, čije se slike i grafike danas prodaju za milijunske cifre, nego je bio ekscentrična individua koja si je u stanju općeg bunila i pomračenog uma odrezala uho. Istina je sasvim drugačija! Naime, nedavna istraživanja sugeriraju da je van Gogh izgubio uho prilikom sukoba s francuskim slikarom Paul Gauguinom oko jedne prostitutke. Znanstvenici smatraju da je Gauguin mačem okrznuo van Gogha po lijevoj strani glave, te mu na taj način otkinuo dio skalpa i odrezao uho.

[You must be registered and logged in to see this image.]

MIT#1 Marija Antoaneta

Marija Antoaneta ostala je upamćena kao zadnja i najomraženija kraljica apsolutističke Francuske koja je zajedno sa suprugom kraljem Lujem XVI pogubljena pod giljotinom na vrhuncu Francuske revolucije. Uz njeno ime se veže poznata izreka upućena gladnom francuskom narodu "ako nemaju kruha, neka jedu kolače". Svi smo učili da je to bešćutna rečenica proizašla iz njenih usta, no istina je malkice drugačija. Naime, ovaj citat je potekao od Jean-Jacquesa Rousseaua godinama prije nego što je Antoaneta uopće postala kraljica, a smatra se da je originalni autor supruga Luja XIV.

(Metroportal)

Protokoli Sionskih mudraca

[You must be registered and logged in to see this image.]

Protokoli Sionskih mudraca (na ruskom: Протоколы сионских мудрецов ili Сионские протоколы) su antisemitski spis koji je navodno zbornik zapisnika s masonskih sastanaka te tako opisuje navodnu židovsku i masonsku zavjeru da se zavlada svijetom. Protokoli se ubrajaju u najpoznatije povijesne krivotvorine.[1][2] U svom eseju Knjiga kraljeva i budala pisac Danilo Kiš detaljno istražuje podrijetlo i sudbinu ove knjige.

Protokoli su prvi put tiskani 1903. godine u ruskom listu Znamja, pa potom ponovo 1905. kao dvanaesto poglavlje knjige ruskog pravnika, mistika i pisca religijskih pamfleta Sergeja Nilusa. Nilus je tvrdio da rukopis potječe sa Prvog cionističkog kongresa održanog od 29. do 31. kolovoza 1897. u Baselu. Kada mu je skrenuta pažnja na to da je kongres bio otvoren za javnost i da su mnogi nežidovi prisustvovali, promijenio je priču i tvrdio da je rukopis potekao sa tajnih sastanaka održavanih 1902. i 1903. godine da bi konačno rekao da je tekst dobio već 1901. godine. .[3] Najveći dio teksta „Protokola“ potječe iz djela francuskog pisca i satirista Maurice Joly-ja Razgovor između Macchiavelija i Montesquiea na onome svijetu, napisanog 1864. godine kao kritika politike Napoleona Trećeg[4]. Djelo nije antisemitskog karaktera niti se u njemu spominju Židovi. Dijalog se vodi između Macchiavelija, kome su u usta stavljene ideje Napoleona Trećeg i Montesquiera, koji govori sa liberalnih pozicija. Poglavlja Protokola od broja 1 do 19 prate Jollyijev Dijalog od poglavlja 1 do 17 na mnogim mjestima od riječi do reči. Jedan manji dio teksta je preuzet iz romana Biarritz Hermanna Goedschea , napisanog 1868. godine. .[5] Goedsche je roman objavio pod pseudonimom „Sir John Retcliff“. Jedno poglavlje u knjizi je nosilo naslov Židovsko groblje u Pragu i Vijeće predstavnika dvanaest plemena Izraela i objavljeno je posebno 1872. godine u Sankt Peterburgu kao pamflet. Roman je nastao pod direktnim uticajem Joly-jevog „Razgovora“ iz koga je prepisan znatan dio materijala kao i iz romana Joseph Balsamo Alexandrea Dumasa oca . Sam Goedsche je izgubio posao u pruskoj pošti 1848. godine pošto je objelodanjeno da je krivotvorio dokumente kojima bi dokazao da je tadašnji kandidat na izborima radio protiv kralja.

Predsjednik ruskog Vijeća ministara, Petar Stolipin, je 1905. sproveo istragu i zaključio da su protokoli progurani već 1897. godine. On je rezultate svoje istrage priopćio caru Nikolaju II. koji je, mada i sam antisemit, navodno izjavio da Protokole treba zaplijeniti jer se ne može "pravedan cilj postići prljavim sredstvima".[6][7] Podrijetlo „Protokola“ je na Zapadu rasvetljeno 1920. godine u Londonu [8] kada je engleski novinar Lucien Wolf otkrio u listu Times da je tekst gotovo u cjelosti preuzet iz prethodno navedena dva rada. Najveći broj povjesničara se slaže da je „Protokole“ napisao oko 1890. godine Matvej Golovinski, novinar rusko-francuskog podrijetla, operativac Ohrane, ruske tajne policije, i antisemit. Ruski povjesničar Mihail Lepekin je 18. studenog 1999. objavio rezultate svojih istraživanja izvora Protokola u francuskom listu Ekspres. Po Lepekinu, autor je Matvej Golovinski, a djelo je nastalo 1901. godine. Djelo je pisano pod okriljem Ohrane koja je nastojala da ograniči careve modernističke težnje za industrijalizacijom, a Golovinski je angažiran da bi kompromitirao bogate Židove koji su u Rusiji imali značajnu političku moć. Izravni nalogodavci su bili ultrareakcionarni Ivan Golemikin, bivši ministar unutarnjih poslova i Pjotr Rakovski, šef tajne policije. Lepekin je svoje istraživanje zasnivao na nalazima u ruskim arhivima koji su postali dostupni 1992. godine. On nije prvi koji je identificirao Golovinskog. To je prvi put uradio 1944. godine njemački pisac Konrad Heiden. [9] Lepekin tvrdi da nalazi pokazuju da je agent Ohrane francuz Henri Bint bio angažiran platiti izradu. To je Bint priznao 1917. Sergeju Svatikovu, tadašnjem predstavniku valde Kerenskog kada je ovaj došao u Pariz da razriješi dužnosti bivše službenike Ohrane. Dokumente o Golovinskom i njegovom nalogu je 1925. bivši ruski veleposlanik, Vasilije Maklakov, predao američkoj zakladi Hoover dok je Bintov osobni arhiv bio kupljen i držan u Pragu sve dok ga SSSR nije preuzeo odatle 1946. godine . [10] 26. studenoga 1993. godine, u Okružnom sudu u Moskvi (Čerjomušinski okrug), sud, sa predsjedavajućom sudijom Valentinom Belikovom i članovima vijeća Bunjinom i Jakovljevom, po tužbi desničarske grupe „Pamjat“ protiv lista Židovska gazeta, a poslije mišljenja više stručnjaka, donosi presudu da su "Protokoli" krivotvorina da se njihovo tiskanje ima smatrati antisemitizmom. Panel stručnjaka se sastojao od tri člana koje su obe strane u sporu odobrile i koji nisu bili židovskog podrijetla .

„Protokoli“ spadaju među najviše zloupotrebljavane natpise u povijesti. Iako je njihova autentičnost stavljena pod sumnju takoreći odmah po tiskanju, a ubrzo potom i potpuno osporena, na Protokole su se kao na istinite uporno pozivale razne antisemitske struje i politički pokreti, počev od ruskih, preko Hitlera do modernih azijskih i južnoameričkih.

(Wikipedija)

Ferdinand Magellan prvi je čovjek koji je oplovio Zemlju

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ferdinand Magellan - čovjek koji nikad nije oplovio svijet


Pa i ne baš. Čuveni portugalski morepolovac Ferdinand Magellan doista se 10. kolovoza 1519. uputio na prvo pomorsko putovanje oko svijeta u povijesti koje je financirao tada novopečeni Sveti rimski car, Karlo V, dotadašnji španjolski kralj. Brodovi Conception, San Antonio, Victoria i Trinidad, s flotom od 270 ljudi otisnuli su se tog dana iz Seville na opasan put u nepoznato.

Došli su prvo do područja današnjeg Rio de Janeira, a potom se uputili južno, uz obalu Latinske Amerike, gdje je došlo do pobune u kojoj su ubijeni kapetani Conceptiona i Victorije. Ipak, putovanje se nastavilo, a preostala družina krenula je prema Pacifiku gdje je uplovila 28. studenoga 1520., sada već bez broda San Antonio čiji kapetan, Esteban Gomez, je dezertirao i vratio se natrag u Španjolsku.

Krenuli su prema sjeverozapadu, a ekvator su prešli 13. veljače 1521. da bi otprilike mjesec dana kasnije došli do Filipina gdje ih je radža Siaiu od Mazaue odveo na otok Cebu. Tamo je došlo do nevolje. Naime, radža Humabon od Cebua htio je da Magellan, kojem je inače bio vrlo naklonjen, ubije njegovog neprijatelja, Lapu-Lapua, vladara još jednog filipinskog otoka, Mactana. Magellan je nevoljko pristao na ponudu te je izrazio želju da se Lapu-Lapua preobrati na kršćanstvo. Ipak, zaputio se prema Mactanu 27. travnja 1521. godine da bi u bitci koja je uslijedila tog istog dana bio ubijen kopljem od bambusa.

Dakle, kao što jasno možemo vidjeti, Ferdinand Magellan nikako nije mogao dovršiti svoje putovanje oko svijeta jer je ubijen još dok je ono trajalo. Umjesto njega, dovršio ga je član njegove flote, Juan Sebastian Elcano. Put je završio 6. rujna 1522. godine kada je brod Victoria, s Ecanom kao kapetanom, uplovio u luku Sancular de Barrameda u Španjolskoj.



[You must be registered and logged in to see this image.]


Juan Sebastian Elcano



(Fizzit.net)

Giordano Bruno je spaljen na lomači jer je vjerovao da je Zemlja okrugla

[You must be registered and logged in to see this image.]

Već letimičan pregled podataka koje nam daje Google reći će nam kako s ovom tvrdnjom nešto ne štima. Naime, kao što smo upravo mogli vidjeti, Juan Sebastian Elcano završio je svoje putovanje oko svijeta 1522. godine i time začepio usta svima koji su do tada eventualno još vjerovali kako Zemlja nije okrugla. A takvih već tada nije bilo mnogo. Kako smo već ranije ovdje pisali, ideje da Zemlja ima oblik kugle javile su se još u doba grčkog filozofa Pitagore koji je živio na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće prije Krista, a već u 15. stoljeću je saznanje da je Zemlja okrugla bilo dio opće kulture.

Vratimo se sada Googleu. Giordano Bruno živio je u drugoj polovici 16. stoljeća, od 1548. do 1600. Kao što možemo jasno vidjeti - nakon Magellana. Već ova činjenica trebala biti dovoljna za shvatiti da sa tvrdnjom da je pogubljen zbog uvjerenja da je Zemlja okrugla nešto nije u redu. Ipak, ako malo bolje proučimo povijesne podatke i ne nasjednemo na lažnu propagandu, brzo ćemo pronaći pravu istinu. Jedan od razloga zbog kojih je Giordano Bruno pogubljen doista jest bila Zemlja, međutim problem nije bio u njenom obliku već u - položaju. Naime, Bruno je podržavao ideju heliocentričnog sustava kojeg je prvi predstavio, 1543. godine, poljski astronom Nikola Kopernik. Prema njemu, Zemlja više nije centar svemira već se sada Sunce nalaze u sjedištu svega. Bruno je otišao čak i korak dalje te izrazio svoje uvjerenje da su i Zemlja i Sunce zapravo samo dva nebeska tijela u svemirskom prostranstvu te da je Bog jednako prisutan na svakome od njih. Nadalje, Bruno je također smatrao da u svemiru postoji više sustava kao što je naš, Sunčev, čime je izazvao bijes Crkve.

Naime, njegova uvjerenja, koja ruše teoriju da je Zemlja sjedište svega poput kule od karata, značila su da čovjek više ne predstavlja vrhunac Božjeg stvaranja. On sada više nije centar Božje kreacije već je bačen u zapećak, postaje samo jedan od mnogih, dio beskrajnog svemirskog prostranstva.
Za oblik Zemlje nikog nije bilo briga...

(Fizzit.net)

Henrik VIII pogubio je svih osam žena

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ovo je tvrdnja koju ćete vrlo često čuti, najčešće od ljudi koji nikada nisu pročitali niti jedan ozbiljniji članak na internetu, a kamoli knjigu o engleskom kralju Henriku VIII, ali se nekako kroz izmaglicu sjećaju da su prije dosta godina gledali nekakav film u kojem je glavni glumac njega tumačio, a tu su još i legende kojima su se curice međusobno plašile na lažnim seansama prizivanja duhova u ranom pubertetu.

I eto, tako se prvo raširio mit u kojeg mnogi neupućeni vjeruju, da je Henrik imao osam žena, a potom i onaj da ih je sve dao pogubiti. Istina je ipak malo drukčija. Točno je da Henrik spada u tipične mnogoženike, no ipak, u brak je stupio šest puta, a ne osam. Također, pogubio je dvije žene, a ne sve koje je imao. Zapravo... krenimo redom.

Kako bi lakše upamtila što se dogodilo kojoj Henrikovoj supruzi, djeca u osnovnim školama diljem Velike Britanije uče poznatu rimu:

Divorced, beheaded, died,

Divorced, beheaved, survived.

Kao što možete vidjeti, Henrik se rastavio od svoje prve supruge, Katarine od Aragona te od četvrte, Anne od Clevesa - točnije rečeno, ti brakovi su ponitšeni. Treća supruga, Jane Seymour je umrla od posljedica postporođajne infekcije, šesta, Catherine Parr, ga je nadživjela, dok su druga i peta - Anne Boleyn i Catherine Howard, inače sestrične u prvom koljenu - pogubljene, prva zbog lažne, a druga zbog točne optužbe za nevjeru protiv kralja koja je tada bila izjednačena s veleizdajom.

Da stvar bude još zanimljivija, dva dana prije pogubljenja Anne Boleyn - do kojeg je došlo 19. svibnja 1536. godine - Thomas Cranmer, nadbiskup od Canterburyja, u Lambethu je, na Henrikov nalog, poništio kraljev brak s Anne. Time je ona izgubila status kraljice i ponovno postala običnom ženom. Kvaka je u tome da je Henrik time zapravo za nevjeru u braku optužio ženu koja mu - nikad nije bila supruga. Time, ako baš želite ispasti pametnjaković, možete doći do zaključka da je zapravo Henrik dao pogubiti - svega jednu suprugu, Catherine Howard. Evo vidite, frajer na kraju i nije ispao tako loš.


(Fizzit.net)

Tako je ,Katarina Aragonska umrla je od starosti,sve vreme imala pocasti jedne kraljice,jer se u sustini nikad nije razveo od nje i posto je bila miropomazana kraljica on se,ma koliko bio besan na papu nije usudio ubiti je.Anne od Clevesa se odbila vratiti u Nemacku,jer joj je pretio brat,te joj je Henrik dodelio imanje i apanazu i cesto odlazio kod nje kad je bio mrzovoljan.Katarina Par se posle njegove smrti udala po cetvrti put,a istoricari je smatraju vrlo mudrom i pametnom zenom..

Pokolj u Katinskoj šumi

[You must be registered and logged in to see this image.]

U pokolju u Katynskoj šumi (poljski: zbrodnia katyńska, Katyń crime; ruski: Катынский расстрел), jedinice sovjetskog Ministarstva unutrašnjih poslova (poznatije kao NKVD) ubile su više tisuća poljskih časnika. To je bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubijeno oko 22.000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, općenito se čitava ova akcija naziva pokoljem kod Katinske šume.

Nakon što je 1943. Wehrmacht otkrio masovne grobnice kod Katina, prekinuti su odnosi između poljske vlade u emigraciji i Sovjetskog saveza. Masakr je koristila propaganda Trećeg Reicha, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom, i za njega optuživalo Nijemce. Tek je Mihail Gorbačov 1990. jasno rekao[1], da je za masakr odgovoran Sovjetski Savez. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose.

Nakon što je potpisan Sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo.

Dana 5. ožujka 1940. članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinin potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Ova široka definicija omogućila je, pored časnika, vojnika i rezervista, ubojstvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu u ožujku 1959. spominje se broj od 21.857 žrtava[2]. Smaknuća je izvršio NKVD u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine.[3][4].

Točan broj žrtava ovog zločina nije do danas pouzdano utvrđen.

Sovjetski Savez je 17. rujna 1939. godine napao Poljsku sa istoka. Napad je izvršen dok je Poljska bila u ratu sa Njemačkom koji je počeo 1. rujna 1939. godine i trpjela značajne gubitke na zapadnom frontu. Ovaj napad je izvršen u skladu sa sporazumom Ribbentrop — Molotov kojim je izvršena podjela interesnih sfera između SSSR-a i Njemačke. Zbog brzog napredovanja Crvene armije koja je naišla na slab otpor, između 250.000[5] i 454.700[6] poljskih vojnika je zarobljeno. Oko 250.000 je odmah pušteno dok je 125.000 predato NKVD-u. NKVD je odmah oslobodio još 42.400 vojnika. Oko 170.000 oslobođenih vojnika su bili podrijetlom Ukrajinci ili Bjelorusi koji su služili u poljskoj vojsci. Oko 43.000 vojnika koji su rođeni u zapadnom dijelu Poljske (tada pod njemačkom kontrolom) je predato Nijemcima. NKVD je 19. studenog 1939. godine držao oko 40.000 poljskih ratnih zarobljenika: oko 8.500 časnika, 6.500 policijskih časnika kao i 25.000 vojnika i rezervnih časnika.[7]

Do ožujka 1940. godine stvorena su tri posebna logora: Kozelsk (Козельск), Ostaškov (Оста́шков) i Starobelsk (Старобельск) u kojima su se našli skoro svi poljski časnici zarobljeni u SSSR-u kojih je bilo oko 15.000 .

Dugo vremena samo ovo je bilo poznato jer je, na tada zagonetan način, ovako velika skupina prestala da daje znake života (obitelji su naglo prestale da dobijaju pisma od zarobljenika). Glasine o masakru koje su počele da se javljaju 1943. godine SSSR je prešućivao ili odlučno odbacivao. Tek slabljenje i raspad te države su dozvolili da se u potpunosti sazna tok događaja.

Narodni komesar za unutrašnje poslove SSSR-a Lavrentij Berija je 5. ožujka 1940. godine poslao dokument (794/B) Josipu Staljinu u kojem je poslje tvrdnje da poljski vojni zarobljenici (14.736 ljudi – od toga 97 % Poljaci) kao i zatvorenici u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini (18.632 ljudi - od toga 1.207 časnika i ukupno 57 % Poljaka) predstavljaju „deklarirane i beznadežno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti“, izjavio da NKVD smatra da je razborito da se:

strelja 14.700 vojnih zarobljenika i 11.000 zatvorenika, bez saslušanja, bez iznošenja optužbi i bez odluke o okončanju istrage. [8]
slučaj i donošenje odluka vodi trojka u sastavu: Vsevold Merkulov (upisan posebno, vjerojatno od strane Staljina iznad precrtanog Berije), Bogdan Kobulov i Leonid Baštakov.
Na dokumentu se nalaze 4 potpisa: Staljinov, Vorošilovov, Molotovov i Mikojanov, kao i dopisano – Kalinin – za, Kaganovič – za. U skladu sa dokumentom Politbiro CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza je istog dana donjeo odluku br. P13/144 sa sadržinom koju je Berija predložio, ali u kojoj brojke nisu navedene. Ova odluka predstavlja primjer vansudske presude za oko 26.000 ljudi.

U Kobulovom kabinetu se 14. ožujka održao sastanak. Na njemu je sudjelovala nekolicina šefova okruga NKVD-a. Njima se danas pripisuje pokolj. Berija je 22. ožujka izdao naredbu br. 00350 „O raspuštanju zatvora NKVD-a u Ukrajini i Bjerusiji“. U tim zatvorima većina zatvorenika su bili poljski časnici i policajci. Iz Moskve su 1. travnja stigla 3 prva pisma – uputstva namenjena logoru u Ostaškovu. Ova pisma su sadržala imena 343 osoba i bila su početak akcije „raspuštanja zatvora“.

Gore navedeni nalozi za transport su uglavnom osim nekoliko o premještanju u Juhnov (ruski: Юхнов) – bili smrtne presude. Na osnovu tih naloga su stvarani konvoji, koji su na razne načine (pješke, vlakovima ili kamionima) provođeni do mjesta gdje su ljudi ubijani. Postojalo je pet mjesta gdje su ljudi masovno ubijani, ali dva mjesta su i dalje sporna pošto nema točnih podataka pa se i dalje često navodi nekoliko lokacija na kojima su te grupe žrtava ubijene. Mjesta zločina su:

Katyn, grad kod Smolenska sa odmaralištem NKVD-a.
Ubijeno 4.410 zatvorenika iz logora Kozelsk, a od tog broja je dio vjerojatno ubijen u Smolensku u sjedištu NKVD-a. Iz logora su odlazili konvoji u grupama od 50 do 344 ljudi i to od 3. travnja do 12. svibnja. Zadnjeg dana organizirana su 2 konvoja u kojima je ukupno bilo 205 ljudi i poslana u logor u Juhnovu. Ostali su pobijeni i sahranjeni u 8 masovnih grobnica. Među žrtvama su bili i: kontradmiral Xawery Czernicki i generali Bronisław Bohatyrewicz, Henryk Minkiewicz i Mieczysław Smorawiński, kao i jedna žena – potporučnik Janina Lewandowska.
Konvoji su željezničkom prugom u trajanju od oko 24 sata, preko Smolenska dovoženi do stanice Gnjazdovo, prisutan svjedok na skoro cijelom putu konvoja 29. i 30. lipnja 1940. godine. je bio profesor Stanisław Swianiewicz. Sa željezničke stanice časnici su autobusom prevoženi na mjesto pokolja, gdje su nad masovnim grobnicama mlađim i jačim žrtvama stavljani šinjeli preko glave i vezivane ruke konopom sovjetske proizvodnje isječenim na jednake dijelove. Potom su iz bliza ubijani iz pištolja marke Walther, kalibra 7,65 mm, uglavnom pucnjem u zadnji dio glave; neke žrtve su dodatno prebijane sovjetskim bajunetom. Na mjestu ubojstva i kod grobnica su nađene čahure metaka iz spomenutoga pištolja. Masakriranje na mjestu gdje su žrtve sahranjene nije u potpunosti potvrđeno, a postoje izvori koji kazuju da je barem dio žrtava ubijen u Smolensku, kao i Harkivu. Dokaz za ovaku tvrdnju može da bude i to što su tijela u jednoj od masovnih grobnica složena drugačije nego u ostalim. Tijela su bila više zbijena, ljepše složena i okrenuta licem na dolje. Ostaci žrtava su sahranjeni u 8 masovnih grobnica.
Harkiv, okružno sjedište NKVD-a
Ubijeno 3.739 zatvorenika iz logora u Starobelsku. Iz logora su odlazili konvoji od 5. travnja do 12. svibnja. Dva konvoja od 25. travnja i 12. svibnja u kojima je ukupno bilo 78 ljudi je poslano u logor u Juhnovu. Ostali su ubijeni i sahranjeni u masovnim grobnicama u okolini Harkiva, 1,5 kilometara od sela Pjatihatki (Пятихатки). Tom prilikom su ubijeni generali: Leon Billewicz, Stanisław Haller, Aleksander Kowalewski, Kazimierz Orlik-Łukoski, Konstanty Plisowski, Franciszek Sikorski, Leonard Skierski, Piotr Skuratowicz i Alojzy Wir-Konas.
Konvoji sa zarobljenicima su vagonima dolazili do Harkiv, a sa željezničke stanice automobilima do zatvora NKVD-a. Poslje identifikacije zatvorenicima su vezivane ruke, potom su uvođeni u dvoranu u kojoj su ubijani pucnjem u potiljak. Tijela ubijenih su, sa čaršavima vezanim oko glave, po noći odvožena kamionima i sahranjivana.
Tver, okružno sjedište NKVD-a
Ubijeno 6.314 zatvorenika iz logora u Ostaškovu. Iz logora su odlazili konvoji od 4. travnja do 16. svibnja. Tri konvoja od 29. travnja, 13. i 16. svibnja u kojima je ukupno bilo 112 osoba je poslano u logor u Juhnovu. Ostali su ubijeni i sahranjeni u preko 20 masovnih grobnica u okolini Tvera u naselju Mednoje (Медное).
Konvoji sa zarobljenicima su pješice dovođeni preko zaleđenog jezera Seliger do naselja Tupik i željezničke stanice Soroga, a potom vagonima do Tvera u zgradu NKVD-a (sada je Tverski medicinski institut). U podrumu je svaki zarobljenik identificiran, poslje čega je dovođen do tapeciranih vrata. Slično kao i u Harkivu, žrtve su ubijane pucnjem u potiljak iz pištolja marke Walther. Prvi put, kada je došao konvoj od 390 osuđenika egzekutori su imali problema sa ubijanjem tako velikog broja ljudi pa sljedeći konvoji nisu prelazili brojku od 250 osoba. Ostaci ubijenih su odnošeni na kamione koji su čekali ispred i potom voženi do 32 km udaljenog naselja Mednoje. Tamo je, na letnjikovcu Tverskog NKVD-a na kraju šume, uz pomoć bagera iz Moskve već bila pripremljena raka dubine 4-6 m u kojoj je moglo da se smjesti oko 250 posmrtnih ostataka. Leševi su ubačeni u raku poslje čega je bager zatrpavao leševe i pripremao raku za sljedeći dan.
Kijev
Ubijeno 3.435 (po drugim podacima 4.181) zatvorenika iz zapadne Ukrajine.
Minsk, ul. Lenjina 17
Ubijeno 3.870 (po drugim podacima 4.465) zatvorenika iz zapadne Bjelorusije.
U Katiynskom masakru NKVD je pobio skoro polovinu ukupnog broja poljskih časnika[9]. Među ubijenim časnicima bilo je ukupno 14 generala.[10] Masovno ubistvo je izbeglo jedino 395 (često se spominje i brojka od 448) zatvorenika[3] koji su prebačeni u logor logor u Juhnovu. Među zarobljenicima koji su prebačeni u Juhanov su bili i Stanisław Swianiewicz i Józef Czapskiref name="Fischer"/>.

Poslije izvršenja pokolja, koji je imao status državne tajne, za obitelji ubijenih je nastupila nagla tišina, prestala su da stižu pisma, pisma koja su slana ubijenima su se vraćala, svaka proba da se dođe do podataka o sudbinama zarobljenika i mjestu gdje se oni nalaze je nailazila na zid šutnje. Počele su da se javljaju razne glasine, između ostalih da su zarobljenici poslani u logore na sjeveru Rusije, na Zemlju Franje Josipa i Novaju Zemlju i da su utopljeni u Bjelom moru ili Sjevernom ledenom moru.

U ovom periodu nije se javljala teza koja će ubrzo postati veoma zastupljena o umješanosti Nijemaca u sudbinu zarobljenika. Iako su se odnosi Poljske i SSSR-a izmjenili nabolje poslje napada Njemačke na SSSR, Sovjetske vlasti nisu odgovarale na zahtjev poljske vlade da objasni status zarobljenika.

U ovom periodu se pojavljuje izvještaj iz 1940. godine koji je premijeru Churchillu poslao bivši vlasnik Katyna i koji je vidio ubacivanje tijela u jame.

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Wikipedija)

Da li mi uopće poznajemo svoju istoriju

Da li su se nekada u davnoj prošlosti zemlje i čovečanstva koristila neka fantastična oružja, koja ni dan danas nisu identifikovana, pitanje je istorije mnogih isčezlih civilizacija, čiji mitovi, legende, pa i sami zapisi govore u prilog ovoj hipotezi.
Tragovi takvih sukoba i uništenja sreću se nebrojeno puta u istoriji ljudske rase, a sami zemljini slojevi još i danas čuvaju svedočanstva takvog strahovitog razaranja, koja arheološki do danas nisu objašnjena.
U velikim indijskim spevovima 'Ramajani' i 'Mahabharati' sreču se izveštaji o čudovišnim oružjima i ratovima koje su vodile mitske i povesne ličnosti starog doba.To božansko oružje jeste u hronikama povest koja se nimalo ne razlikuje od današnjih dostignuća u oblasti tehnološkog oružja, s obzirom na gotovo savremene opise u kojima se prepoznaju laseri, nuklearna oružja i druga tehnička čuda.
Pošto je reč o vremenu koje sanskrit postavlja u hiljadama godina, sasvim je izvesno da opisi nisu nastali slučajno ili imaginacijom autora tih i sličnih tekstova, pogotovo ako je reč o doslednoj implikaciji opisa tih oružja koje koristimo danas. Po najstarijim legendama tih epoha, reč je o oružju koje su koristili "bogovi sa neba" zbog čega u sanskritskoj literaturi to oružje i pripada svetu božanskog neba.Jačina njihovog dejstva merila se postepenu jačine uništenja, a to su:
... oružja koja su mrvila u prah i pepeo čitave armije, gradove i velike oblasti zemlje ! Među tim opisima, najpoznatija božanska oružja indijske mitologije bila su: Indrin plamen, bramaširas, bramadandon, sandagara, pašupati, pinaka, Bramino oružje, tvaštar i razne vimane: rukma, shakuna, tripura.
Što se tiče oružja indijskih bogova, već je Indrin plamen bilo oružje svetlosnog porekla koje je po svom dejstvu uništavalo područje širokog dijapazona, pri čemu bi se ... javile kuglaste munje koje su razorno uništavale neprijatelja !
Ako uzmemo u obzir da su hronike o strašnom oružju tek usmeni prepis nekih starijih tradicija, onda su događaji u 'Ramajani', 'Mahabharati' i dugim indijskim tekstovima mnogo stariji od vremena u kom su zabeleženi.
Mnoga od opisanih oružja u sanskritskoj literaturi mogla su da izazovu masovne kataklizme, raijacione mutacije, kao i trenutačno isčezavanje raznih ljudi, predmeta i barijera. Međutim, takav primer sintetičkih orušja, kao što su kuglaste munje, kojima se još naš Nikola Tesla bavio, još su i danas čovekov san, s obzirom da je reč o tehnologiji koja je još i danas nedostupna.
U sanskritskoj literaturi postoji čak i nauka o božanskom oružju, Astravidža čija pojava nije objašnjena jer su ista oružja jednostavno isčezla iz povesti ljudskog roda.Slične primere o božanskim oružjima imamo u nizu legendarnih prikaza kod mnogih civilizacija, od Sibira do Ognjene zemlje, usled čega i nastaju božanski ratovi na zemlji.Utuda i imamo, u nemalo primera, legende koje govore o sukobu bogova čija se osnovna nit priče prebacila na legendarnu osnovu ratova na nebu, koji su se vodili izmedju: Horusa i Seta, Tiamate i Marduka, Zevsa i Titana, Arimana i Ormuzda, Odina i divova, Jehove i palih andjela.
Tragove dejstva energetskih oružja imamo u arheološkim slojevima mnogih nestalih kultura, kao što su tuneli, podzemlja, kiklopski gradovi ili basnoslovna utvrđenja. Tako već u biblijskoj priči o Sodomi i Gomori postoji opis uništenja

[You must be registered and logged in to see this image.]

gradova posredstvom nuklearnih eksplozija. Treba pomenuti Božanskog Indru iz indijske mitologije, koji je 'kidao tvrđave kao što starost dere haljine'. Danas medjutim u celoj Indiji postoji jedan jedini spomenik ovom božanstvu.Sa druge strane, jedna indijska knjiga mudrosti 'Surija panati' (Spoznaja sunca) sadrži opisane tajne o energiji Sunca ! Opet, pojava termonuklearnih bogova iz prošlosti dobro se uvrežila u sećanju ljudskog roda, pošto čovek kao vrsta nije mogao da u svojoj svesti sagradi tako fantastična verovanja o božanskom oružju i njegovoj upotrebi. To je moglo doći od jedne mnogo naprednije civilizacije, bilo da je sišla sa zvezda ili je pripadala legendarnoj Atlantidi. Otuda se stravični kult rata proširio celom ljuskom vrstom još od vremena pećinskog čoveka.Od celokupne istorije čovečanstva, samo 300 godina prošlo je bez ratnih sukoba ! Svi ostali milenijumi prošli su u krvavim sukobima svih vrsta.
Navešćemo sada primere delovanja fantastičnih oružja na istorijsku stvarnost.






Primere ovih zagonetno spaljenih gradova nauka do danas nije objasnila, jer joj se činilo 'nemogućim' da oni upravo bivaju uništeni nekom višom energijom. Mnoga od tih oružja se ne mogu identifikovati, bez obzira na opsežan opis.Takav primer imamo u zapisima iz Indije: mohanastra - oružje koje šalje u besvesno stanje čitave armije, taštra - oružje koje izaziva svojevrsnu maglu i uništava sve pred sobom.
Mnoga od ovih oružja imaju i svoju hijerarhiju, a tako tvrde i indijski izvori, rečima da postoje takozvana prva i poslednja oružja! Prvo se oružje verovatno podrazumeva pod vrstama konvencionalnog oružja, dok je poslednje oružje sredstvo nepojmljive moći, čiji opis koji ćemo navesti to i potvrdjuje:
...Oružje se vinulo visoku u vazduh i plamen koji je sevnuo iz njega, bio je sličan ognju koji je pogodio Zemlju na kraju geološke epohe. Krhotine su padale sa neba, a zemlja je sva podrhtavala... (Aunshani parva)
...Iz te mase, iznenada je izletelo mnoštvo plamenih strela, praćenih bukom koja je prevazilazila svu poznatu tutnjavu na zemlji... Pri padu na površinu zemlje, te gromovite strele su eksplodirale.Njištanje ranjenih konja, urlanje umirućih slonova i vapaj ljudi, stvarali su užas među preživelima... (Mahabharata)
Legende svetskih naroda govore o vremenu takozvanih božanskih ratova, koji su bili vidjeni i na nebu i na zemlji.

Ratovi koji su se u mnogome razlikovali od konvencionalnih ratova, kao i od geoloških presija prirode kakvi su vulkani, erupcije, poplave i uragani. Reč je o opisima božanskih oružja koja su koristila neka nama nepoznata bića, a čija tehnika i dejstvo na zemlji jesu u dlaku isti sa današnjim sličnim oružjem.
Ako se svim ovim stvarima da naučna realnost, onda je istorija čoveka na ovoj planeti samo puko ponavljanje jedne već doživljene stvarnosti, s obzirom da mnogi izumi nisu uopšte izmišnjeni, već samo ponovo i ko zna po koji put otkrivani.


(Misterije sveta)

Bertolt Brecht: Pet teškoća u pisanju istine

Onaj ko danas namerava da se suprotstavi laži i neznanju i da piše istinu, mora da prevaziđe najmanje pet teškoća.
Mora da ima hrabrost da piše istinu, iako se ona svuda potiskuje, pamet da je prepozna, iako se ona svuda prikriva, umeće da je učini upotrebljivom kao oružje, promišljenost da izabere one u čijim rukama istina postaje delotvorna, lukavstvo da je među njima proširi. Za one koji pišu pod fašističkim režimom ove teškoće su velike, ali one postoje i za sve one koji su prognani i izbegli, pa čak i za one koji pišu u zemljama s građanskim slobodama.

Hrabrost da se piše istina

Izgleda podrazumljivo da pisac istinu treba da piše tako da je ne potiskuje i ne prešućuje i da ne piše ništa što je neistinito. Ne sme se savija pred moćnima, ali ne sme ni da obmanjuje slabe. Naravno da je jako teško ne savijati se pred moćnima, kao što i obanjivanje slabih može biti vrlo udobno. Ne dopadati se posednicima znači odreći se poseda. Raditi bez naknade pod tim okolnostima znači i odreći se rada, a odbiti priznanje od strane moćnih često znači i odreći se priznanja uopšte. Za to je potrebna hrabrost.

Vremena najveće represije uglavnom su vremena kada se mnogo govori o velikim i uzvišenim stvarima. Potrebna je hrabrost da se u takvim okolnostima govori o nečem sitnom i prizemnom, kao što je hrana, uslovi života i rada, da se okružen nasilnom vikom govori da je smisao žrtvovanja glavno pitanje. Dok se seljaci obasipaju počastima, hrabro je govoriti o strojevima i jeftinim prehrambenim sirovinama, što bi olakšalo njihov cenjeni rad. Kada svi mediji galame o tome kako je čovek bez znanja i obrazovanja bolji od onog koji zna, hrabro je zapitati za koga bolji? Kada se govori o čistim i nečistim rasama, hrabro je pitati – zar nisu upravo glad i neznanje i rat ti koji dovode do malformacija? Hrabrost je isto tako potrebna da bi se izrekla istina o sebi samom, o sebi kao pobeđenom. Mnogi od progonjenih izgube sposobnost da prepoznaju vlastite pogreške. Progonstvo je za njih najveća nepravda. Progonitelji su, a zato što ih progone, nosioci Zla, a oni, prognani, bivaju progonjeni zbog Dobra koje predstavljaju. Ali ovo Dobro je napadnuto, pobeđeno i onesposobljeno i bilo je, elem, jedno slabo Dobro, jedno loše, neodrživo, nepouzdano Dobro, jer Dobru se ne može pripisati slabost onako kako se kiši pripisuje vlažnost.

Reći da dobri nisu pobeđeni zato što su bili dobri, već zato što su bili slabi – za to je potrebna hrabrost. Naravno da u borbi protiv neistine istina mora da se piše i ona ne sme biti ništa nalik nečem opštem, uzvišena, višeznačna. Od ove opšte, uzvišene, višeznačne vrste upravo je neistina. Kada se za nekog kaže da je rekao istinu, to znači da je pre njega nekolicina ili mnoštvo govorilo nešto drugo, neku laž ili nešto opšte, ali da je upravo on rekao istinu, nešto praktično, suštinsko, neosporno, nešto o čemu se radi.

Nije potrebno mnogo hrabrosti, u delu sveta gde je to i dalje dozvoljeno, da bi se uopšterno žalilo zbog toga što je svet loš i zbog trijumfa prostaštva pretiti trijumfu duha. Tamo nastupaju mnogi, kao da su u njih upereni topovi a ne samo pozorišni dvogledi . I izvikuju svoje zahteve u jedan svet prepun prijatelja i bezazlenih ljudi. Zahtevaju jednu opću pravdu, za koju sami nikad ništa nisu učinili, i jednu opštu slobodu da im pripadne deo plena koji se ionako već dugo s njima deli. Istinom smatraju samo ono što lepo zvuči. Ako je istina nešto brojivo, suvo, faktičko, nešto za čije je pronalaženje neophodan trud i što zahteva proučavanje – to onda za njih i nije istina, ništa dakle što ih dovodi do zanosa. Oni imaju samo vanjske držanje onih kojih govore istinu. Nevolja je sa njima: oni istinu ne znaju.

Pamet da se istina prepozna

Pošto se istina svuda potiskuje i zbog toga ju je teško pisati, većina u tome – da li se istina piše ili ne – vidi pitanje stava. Veruje se da je za to potrebna samo hrabrost. A zaboravlja se na drugu teškoću, na pronalaženje istine. Ne može biti govora o tome da je pronaći istinu lako.

Pre svega, teško je već i odrediti koja je istina vredna biti izrečena. Tako npr.. sada pred očima celog sveta jedna za drugom najveće civilizirane države tonu u krajnje barbarstvo. Uz to svako zna da ovaj unutardržavni rat, vođen najsurovijim sredstvima, svakog dana preti da se pretvori u međunarodni, koji će naš deo sveta možda ostaviti u ruševinama. To je nesumnjivo jedna istina, ali naravno da istina ima još mnogo. Tako npr.. nije neistinito da stolice imaju sedala i da kiša pada odozgo nadole. Mnogi pisci pišu ovakve istine. Oni su nalik slikarima koji zidove brodova koji tonu prekrivaju mrtvom prirodom. Naša prva teškoća za njih ne postoji i oni povrh svega imaju i mirnu savest. Neometani od strane moćnih, ali i neosetljivi na vapaje zlostavljanih, oni slikaju svoje slike. Besmislenost njihovog pristupa izaziva u njima samima jedan “duboki” pesimizam, a koji prodaju po dobroj ceni i koji bi, imajući u vidu ovakvo majstorstvo i dobru prodaju, bio svojstveniji nekom drugom. Pritom nije uvek lako prepoznati da su njihove istine one o stolicama i kiši, jer one obično zvuče sasvim drugačije, upravo onako kako zvuče i istine o važnim stvarima. Jer se umetničko oblikovanje sastoji upravo u tome da se nekoj stvari dodeli važnost. Tek se pažljivim posmatranjem može prepoznati da oni kažu samo: stolica je stolica i ništa ne može da se “uradi” protiv toga da kiša pada dole. Ovi ljudi ne pronalaze istinu koja zavređuje da bude napisana. Drugi se opet i bave najhitnijim zadacima, ne plaše se ni moćnika ni siromaštva, ali istinu ipak ne mogu pronaći. Njima nedostaju znanja. Puni su starog praznoverja, poznatih i još u stara vremena nastalih preduverenja. Svet je za njih previše zamršen, oni ne poznaju činjenice i ne uviđaju odnose. Pored stava neophodna su im i osvojiva znanja i naučne metode. Svim piscima je u ovom vremenu zamršenosti i velikih promena potrebno poznavanje materijalističke dijalektike, ekonomije i istorije. Ako se uloži neophodan trud, ovo znanje se može osvojiti iz knjiga i kroz praktična uputstva.

Mnoge istine se mogu otkriti i na jednostavniji način, polazeći od delova istine ili stanja stvari koja do istine vode. Kada postoji namera da se traži dobro je imati metodu, ali moguće je pronalaziti i bez metode, pa čak i kada se ne traži. Ali na ovakav slučajan način teško se ostvaruje takvo predstavljanje istine na temelju kojeg bi ljudi znali kako delaju. Ljudi koji beleže samo nevažne činjenice nisu u stanju stvari ovog sveta da učine upotrebljivim. Ali istina ima samo ovaj cilj i nijedan drugi. Izazovu da pišu istinu ovi ljudi nisu dorasli. Kada je neko spreman da piše istinu i sposoban da je prepozna, preostaju mu još tri teškoće.

Umeće da se istina učini upotrebljiva kao oružje

Istina mora da se kaže radi posledica koje iz nje proizlaze i utiču na ponašanje. Kao primer za istinu koja ne može imati posledice ili ima pogrešne posledice može nam poslužiti široko rašireno shvatanje da u pojedinim zemljama vladaju loši uslovi koji vuku koren u barbarstvu. Prema ovom shvatanju fašizam je val barbarstva koji je u pojednine zemlje provalio kao prirodna nepogoda. Prema ovom shvatanju fašizam je jedna nova, treća sila pored (i iznad) kapitalizma i socijalizma; bez fašizma bi ne samo socijalistički pokret nego i kapitalizam mogli nastaviti postojati. To je naravno jedna fašistička tvrdnja, kapitulacija pred fašizmom. Fašizam je istorijska faza u koju je kapitalizam stupio, nešto koliko novo toliko i staro. Kapitalizam u fašističkim zemljama egzistira još samo kao fašizam i obračun s fašizmom moguć je samo kao obračun s kapitalizmom, sa najogoljenijim, najsirovijim, najneospornijim i najnepoštenijim kapitalizmom.

Kako neko sada kaže istinu o fašizmu, protiv kojeg istupa, a da ne kaže ništa protiv kapitalizma iz kojeg fašizam proizlazi? Kako onda njegova istina da se pokaže kao delotvorna? Oni koji su protiv fašizma, a nisu protiv kapitalizma, koji jadikuju zbog barbarstva koje od barbarstva i potiče, liče na ljude koji hoće svoje parče teletine, ali da tele ne bude zaklano. Oni hoće da jedu teletinu, a da ne vide krv. Daju se zadovoljiti ako mesar opere ruke pre nego što meso iznese na stol. Oni nisu protiv posedničkih odnosa koji dovode do barbarstva,već samo protiv barbarstva. Oni dižu svoj glas protiv barbarstva i čine to u zemljama gdje vladaju isti posjednički odnosi, ali gde mesari i dalje peru ruke pre nego što iznesu meso.

Glasne optužbe protiv barbarskih mera mogu delovati samo kratko, naime dokle god slušaoci veruju da u njihovim zemljama ovakve mere ne bi mogle doći u obzir.Neke zemlje su u stanju da svoje posedničke odnose održe manje nasilnim sredstvima nego druge. Njima demokracija i dalje omogućava ono za što drugi moraju da potegnu na-silje, naime garanciju posedništva nad sredstvima proizvodnje. Monopol nad tvornicama, rudnicima, zemljištem svuda uspostavlja barbarske uslove, samo što su ovi obično manje vidljivi. Varvarstvo postaje vidljivo onog trenutka kada monopol mora se štiti otvorenim nasiljem.

Neke od zemalja u kojima zbog barbarskog monopola još uvek nije neophodno ukidati formalne garancije pravne države, kao ni takve pogodnosti kakve su umetnost, filozofija, književnost, rado slušaju goste koji zbog ukidanja takvih pogodnosti optužuju svoje zemlje , jer time stiču prednost u ratovima koji se očekuju. Da li bi se moglo reći da su istinu prepoznali oni koji npr.. glasno zahtevaju bespoštednu borbu protiv Nemačke “Zato što je ona istinska postojbina zla našeg vremena, podružnica pakla, boravište antihrista? “Pre bi se moglo reći da su ljudi koji to govore površni, bespomoćni i štetni. Jer iz ovih brbljarija sledi da Nemačku treba uništiti. Celu zemlju sa svim njenim ljudima, jer otrovni plin dok ubija ne bira samo krivce.

Lakomislen čovek, onaj ko istinu ne zna, izražava se uopšteno, zamorno i neodređeno. On naklapa o “tim” Nemcima, zapomaže zbog “tog” zla, a slušaoci u najboljem slučaju ne zna šta će s tim. Treba li da odluči da ne bude Nemac? Ako on bude dobar, da li će i pakao nestati? Tako je od iste ove vrste i govor o barbarstvu koje potiče od barbarstva. Zatim, iz barbarstva dolazi barbarstvo i završava civilizacijom do koje se dolazi obrazovanjem. To je sve izraženo sasvim uopšteno ni zbog kakvih delotvornih posledica i, u osnovi, nikome.

Takva predstavljanja prikazuju samo malobrojne članove uzročno-posledičnog niza i izdvajaju pojedine pokretačke snage kao nesavladive. Takva predstavljanja prepuna su magle i prikrivaju upravo one snage koje pripremaju katastrofu. Malo svetla, i već se kao uzročnici katastrofa razaznaju ljudi. Jer, živimo u vremenu u kome je čovek čoveku sudbina.

Fašizam nije prirodna katastrofa kojoj bi moglo da se pristupi upravo iz ljudske “prirode”. Ali i kod samih prirodnih katastrofa ima predstavljanja koja su čoveku vredna, zato što su apel na svu njegovu raspoloživu snagu. Nakon jednog velikog potresa koji je razorio Jokohamu, u mnogim američkim časopisima mogle su se videti fotografije koje su prikazivale jedno polje u ruševinama. Ispod je pisalo “steel stood” (čelik je izdržao) i zaista, ako je neko na prvi pogled video samo ruševine, mogao bi, nakon što mu je ovim rečima skrenuta pažnja, da uoči pojedine visoke građevine kako su ostale stajati.

Među svim mogućim prikazima jednog potresa neusporedivu važnost imaju upravo oni od strane građevinskih inženjera, prikazi koji uzimaju u obzir pomicanja tla, snagu udara, oslobođenu toplinu i time vode konstrukcijama koje potresu odolevaju. Ko hoće opisati fašizam i rat, te velike neprirodne katastrofe, mora stvoriti jednu praktičnu istinu. Mora da pokaže da se ove katastrofe priređuju velikim masama ljudi koji rade bez vlastitih sredstava proizvodnje, a od strane posednika ovih sredstava. Ako neko namerava da sa uspehom piše istinu o lošim stanjima, mora pisati tako da se mogu prepoznati njihovi predupredljivi uzroci. A ako se prepoznaju preduprediljivi uzroci, moguće je i obračunati se s ovim lošim stanjima.

Promišljenost da se odaberu oni u čijim rukama istina postaje delotvorna

Kroz viševekovne prakse trgovine napisane na tržištu mišljenja i saopštenja, time što je oslobođen brige o onom što je napisao, pisac je stekao dojam da njegova mušterija ili naručitelj, posrednik, nadalje svima isporučuje napisano. Mislio je: ja govorim, a oni koji hoće da me čuju, čuće me. U stvarnosti, on je govorio, a oni koji su mogli da ga plate, čuli su ga. Ono što je govorio nisu čuli svi, a oni koji su čuli – nisu hteli da čuju sve. O tome je rečeno mnogo, iako možda još uvek premalo; hoću samo da istaknem da se “pisati nekom” pretvorilo u “pisati”.

Istina, upravo, ne može tek da se piše; da bi njome moglo nešto da se započne, ona sve vreme mora da se piše nekome. Saznavanje istine je za pisce i čitataoce zajednički proces. Da bi neko rekao nešto dobro, mora dobro da sluša i da sasluša ono što je dobro. Istina mora da bude rečena sračunato i da se sasluša sračunato. Za nas pisce je važno kome je govorimo i ko nam je govori. Istinu o lošem stanju moramo da kažemo onima koji su u najgorem stanju, a to moramo da iskusimo od njih samih. Moraju se osloviti ne samo ljudi određenog stava, već i ljudi kojima ovaj stav ujedno predstavlja i razlog njihovog položaja. I vaših je slušaoca sve više i više!

Čak se i dželatima može obratiti ako više ne dobijaju nadoknadu za vešanje ili ako su im okolnosti posla postale opasne. Bavarski seljaci nisu bili ni za kakav prevrat, ali kada je rat potrajao dovoljno dugo i kada su se sinovi vratili kućama ne našavši više svoja mesta na imanjima, za prevrat ih je bilo lako pridobiti. Za pisce je važno da istini pogode ton. Uobičajeno se tu čuje jedan nežan, napaćeni ton nekoga ko ni mrava ne bi zgazio. Ko živi u bedi i čuje ovakav ton, postaje još bedniji. Tako govore ljudi koji možda i nisu neprijatelji, ali sigurno nisu saborci. Istina je nešto ratoborno,ona se ne obračunava samo sa neistinom već i sa ljudima koji neistinu šire.

Lukavstvo da se istina proširi među mnogima

Ponosni što imaju hrabrost za istinu, sretni što su je pronašli,umorni, možda, od truda uloženog u dovođenje istine u delotvornu formu, nestrpljivo iščekujućo pristup onima čije interese brane – mnogi potcenjuju neophodnost primene posebnog lukavstva da bi se istina proširila. Time često dovode u pitanje učinak celog svog rada. Oduvek je za širenje istine, kad god je bila potiskivana ili prikrivana, bilo primenjivano lukavstvo. Konfucije je tako krivotvorio jedan stari patriotsko-istorijski kalendar. Ako je pisalo – “Vladar Kuna je naredio da se filozof Van pogubi zbog toga što je rekao to i to “- Konfucije je umesto” pogubi “stavio “Ubije”. Ako je pisalo da je Tiranin tako i tako završio život atentatom, Konfucije je napisao “pogubljen”. Time je prokrčio put jednom novom tumačenju istorije.

Ko u naše vreme umesto “narod” kaže “stanovništvo”,a umesto u “zemlja” kaže “zemljišni posed”, tim izbegava mnoge laži. Reč “narod” iskazuje izvesnu uniformnost, upućuje na zajedničke interese i trebalo bi, dakle, da se upotrebljava samo kada se govori o drugim narodima, jer se jedino tada može zamisliti zajedništvo u interesima.

Stanovništvo jednog područja, naprotiv, ima različite, često i suprotstavljene interese i to je istina koja se potiskuje. Tako i onaj ko kaže “zemlja” i pričajući o mirisu i boji zemlje njuhu i očima dočarava njive, time potpomaže laži vladalaca; jer, niti se ovde radi o plodnosti zemlje, niti o ljudskoj ljubavi prema njoj, niti o marljivosti – već je cena zrna i cena rada ono što je glavno.

Oni koji od zemlje ubiru dobit nisu oni koji žanju,berzama je miris oranica nepoznat. Berze miriše drugačije. Nasuprot tome “zemljišni posed” je ispravan izraz, njime se smanjuje mogućnost obmane. Umesto reči “Disciplina” trebalo bi, tamo gde vlada represija, koristiti reč “poslušnost”, jer je disciplina moguća i bez vladara i time po sebi ima plemenitiji prizvuk nego poslušnost. A od reči “čast” bolja je reč “ljudsko pravo”.

Time pojedinac ne iščezava tako lako iz vidokruga. Zna se kakav samo šljam daje sebi za pravo da brani čast jednog naroda! I kako samo, rasipnički, siti dele počasti onima koji ih hrane, sami gladujući. Konfucijevo lukavstvo primenjivo je i danas. Konfucije je zamenio neopravdana tumačenja nacionalnih procesa onim opravdanim. Tomas Mor je u Utopiji opisao zemlju u kojoj vladaju pravedni uslovi – to je bila zemlja veoma različita od one u kojoj je živeo, ali joj je veoma ličila, ako se izuzmu ovi pravedni uslovi.

Živeći pod pretnjom carske policije, Lenjin je hteo da opiše represiju i eksploatciju koju je na otoku Sahalin vršila ruska buržoazija. Umesto “Rusija” pisao je “Japan”; a umesto “Sahalin” pisao je “Koreja”. Metode japanske buržoazije čitataoce su u svemu podsećale na one na Sahalinu, ali opis nije bio zabranjen jer je Japan bioneprijatelj Rusije. Mnogo od onoga što u Nemačkoj ne može da se kaže o samoj Nemačkoj, sme da se kaže koristeći seAustrijom.Postoji mnoštvo lukavstava kojima se može obmanuti podozriva država. Voltaire se obračunao s crkvenom verom u čuda time što je napisao jednu dopadljivu pesmu o mladoj Jovanki Orleanskoj. Opisao je čuda koja bez sumnje mora da su se dogodila da bi Jovanka u vojsci i na imanju i među monasima ostala mlada.

Elegancijom stila i opisivanjem erotskih avantura svojstvenih raskošnom životu vladalaca, Volter ih je namamio da napuste religiju koja im je za ovakav život davala podršku. Da, na taj način je stvorio mogućnost da njegovi radovi na zaobilazan način deluju na one kojima su bili namijenjeni. Moćnici među njegovim čitateljima zastupali su i bili blagonakloni prema njihovom širenju. Time su okrenuli leđa i policiji koja je služila njihovom zadovoljstvu. I veliki Lukrecije je izrazito naglasio da za širenje epikurejskog ateizma mnogo duguje lepoti svojih stihova.

Književni mivo može jednom iskazu da služi kao zaštita. Mada često može da pobudi i sumnju. Tada može da se desi da pisac nivo mora namjerno da “rašrafi”. Tako se, na primer, u prezrenoj formi krimi-romana događa da se na neupadljivim mestima prokrijumčare opisi mučnih stanja. Ovakvi opisi sasvim su opravdani u jednom krimi-romanu. Veliki Shakespeare je, oblikujući govor Koriolanove majke kojim odvraća sina suprotstavljenog otadžbini, iz mnogo finijih obzira spustio književni nivo do neuverljivost, jer Koriolan od svog plana nije trebalo da se okrene zbog snage stvarnih razloga ili nekakvim dubokim unutarnjim pokretom – već zbog inertnosti da se prepusti jednoj staroj navici.

Kod Šekspira nalazimo još jedan obrazac kako se istina lukavo proširi – u govoru Antonija nad Cezarovim telom. Antonije neprestano naglašava da je Cezarov ubica Brut čovek vredan poštovanja, ali istovremeno i opisuje njegovo delo i to tako da je opis ovog dela upečatiljiviji od opisa njegovog počinitelja; govornik time dozvoljava biti poražen činjenicama, on sam im dodeljuje veću uverljivost. Džonatan Svift predložio je u jednoj brošuri da bi zarad blagostanja u jednoj zemlji decu siromaha trebalo usoliti i prodavati ih kao meso. Ispostavio je tačne izračune koji dokazuju kako se može mnogo uštediti ako se ni pred čim ne usteže. Svift se napravio glup. Sa mnogo vatre i ozbiljnosti branio je jedan određeni, njemu omraženi način mišljenja, i to po onom pitanju gde se pred svima osvetljava sva njegova niskost. Svako bi mogao biti pametniji ili, u najmanju ruku, humaniji od Svifta, a posebno onaj ko svoja gledišta do tada nije preispitivao.

Propaganda za način mišljenja, a to je područje gde se uvek uspeva, povlađuje interesu potlačenih. Takva propaganda je bitna. Pod vladama koje služe eksploataciji mišljenje se takva propaganda smatra niskom. Niskim se smatra ono što je podređenima korisno. Niskim se smatraju stalna briga o sitosti, saznanje o srozavanju ugleda branitelja države time što su primorani da gladuju, sumnja u vođu koji vodi u nesreću, otpor prema radu koji radnika ne hrani,suprotstavljanje prinudi na besmisleni stav, stavljanje ravnopravnosti nasuprot porodici čiji interesi više ničem ne koriste. Gladne vređaju da su proždrljivci, one koji nemaju šta izgubiti da su kukavice, one koji sumnjaju u svoje tlačitelje vređaju da sumnjaju u vlastitu snagu, one koji traže nadoknadu za svoj rad vređaju da su lenjivci … Pod takvom vlašću mišljenje uopšte smatra se niskim i biva ozloglašeno.

Mišljenje se više nigde ne podučava i, tamo gde istupi, proganja se.Postoje, ipak, područja u kojima se nekažnjeno može ukazati na uspehe testiranja; to su ona područja u kojima je diktaturama mišljenje potrebno. Tako se, na primer, mo-že ukazati na uspehe testiranja u oblasti vojne nauke i tehnike. I odmotavanje klupka organizacije i izumiteljstva rezervnih materijala zahteva mišljenje. Kvarenje životnih namirnica, obučavanje mladeži za rat, sve to zahteva mišljenje i: to se može opisati. Pohvala ratu, besmislenom cilju ovog testiranja – može, pak, lukavo da se izbegne. Tako mišljenje koje polazi od pitanja kako najbolje da se vodi rat, može se dovesti do pitanja da li ovaj rat ima smisla i, najzad, da se primeni na pitanju kako najbolje izbeći jedan besmisleni rat. Ovo pitanje naravno teško da može otvoreno da se postavi. Može li, dakle, mišljenje koje je do tada propagirano da se sirovo i odlučno oblikuje? Može.

Da bi represija koja služi eksploataciji jednog (većeg) dela stanovništva od strane drugog (manjeg) mogla da bude moguća u vremenu kao što je naše, neophodno joj je da stanovništvo zadrži sasvim određeni stav, i to takav koji se mora protezati na sve oblasti. Jedno otkriće u oblasti zoologije, kao što je to biloDarvinovo, bilo je u stanju da iznenada ugrozi eksploataciju; pa ipak se o njemu jedno vreme brinula samo crkva, policija ništa nije primećivala. Istraživanja fizičara dovela su poslednjih godina do promena u oblasti logike koja bi, između ostalog, mogla postati opasne za niz postulata na kojima počiva represija.

Pruski državni filozof Hegel, zaposlen mukotrpnim istraživanjima u području logike, ostavio je Marksu i Lenjinu, klasicima proleterske revolucije, metode od neprocjenjive vrednosti. Različite nauke razvijaju se pod međusobnim uticajima, ali ipak neravnomerno, tako da država nije u stanju da sve drži na oku. Prvoborci istine mogu sebi da odaberu borbena polja na koja se u dotadašnjim prilikama nije obraćala pažnja. Sve se svodi na podučavanje ispravnom načinu mišljenja koje sve pojave i procese preispituje sa njihove prolazne i promenljive strane.

Vladaoci imaju jaku odbojnost spram velikih promena. Oni bi želeli da sve ostane kako jeste, po mogućnosti i hiljadu godina. Bilo bi najbolje zamrznuti mesec i zaustaviti sunce! Niko tada ne bi bio gladan, niko tražio večeru. Ako su oni pucali, kako to da se neprijatelj usuđuje da uzvrati pa,njihov pucanj, pobogu, treba da je poslednji. Ugao posmatranja koji posebno ističe ono što je prolazno predstavlja dobro sredstvo da se ohrabre potlačeni … pre nego što se u svakoj stvari i stanju javi i počne rasti protivrečnost, pobednicima mora nečim da se suprotstavi.

Jedan takav ugao posmatranja (kao što je dijalektika ili učenje o životnoj reci) može se primenjivati ​​na onim predmetima koji neko vreme izmiču pažnji vladalaca.Može se primeniti u biologiji ili hemiji. Ali se može primeniti i pri opisivanju sudbina jedne porodice, a da se pritom ne privuče previše pažnje. Zavisnost jedne stvari od mnogih drugih, a koje su i same u stalnoj promeni, takvo mišljenje je za diktature opasno i može nastupiti u raznim vidovima ne pružajući policiji ništa opipljivo.

Potpuni opis svih okolnosti i procesa s kojima se susreće neko ko hoće da otvori duvandžinicu, takav opis može da zada težak udarac diktaturi. Vlade koje masu ljudi dovode do bede moraju izbeći da se u bedi na njih misli. Zato mnogo govore o sudbini. Jer je sudbina, ne oni, kriva za neimaštinu. Ko neimaštini traži uzrok, biva zatvoren i pre nego što spomene vladu. Ali, moguće je uopšteno se suprotstaviti govoru o sudbini; može se pokazati da je za čovekovu sudbinu odgovoran čovek. Ovo, opet, može se ostvariti na različite načine.

Može, na primer, da se ispriča priča o jednom seoskom imanju, recimo o seoskom imanju na Islandu. Celo selo priča o tome da je na ovo imanje bačena kletva. Jedna seljanka je skočila u bunar, jedan seljak se objesio. Jednog dana biva venčanje, mladi naslednik imanja ženi se devojkom koja u miraz donosi nekoliko njiva. I kletva je skinuta. Selo, pak, nije jedinstveno u tumačenju ovog sretnog preokreta. Jedni ga pripisuju vedroj prirodi mladog seljaka, drugi njivama koje je mlada seljanka donela i time učinila imanje sposobnim za život. Ali, čak i u pesmi koja opisuje neki pejzaž može nešto da se postigne; naime, kada se prirodi pridodaju stvari koje su stvorili ljudi. Lukavstvo je neophodno da bi se istina proširila.

Zaključak

Velika istina našeg doba (čijim se spoznavanjem još nije bavilo, a bez čije spoznaje nijedna druga istina od značaja ne može biti pronađena) jeste da naš deo planete tone u barbarstvo zato što su odnosi posedništva nad sredstvima proizvodnje nasilno uspostavljeni. Kakva je korist od pisanja nečeg hrabrog, nečeg iz čega proizilazi da je stanje u koje tonemo nešto barbarsko (što je istina) – ako nije jasno zašto smo u taj položaj dospeli? Moramo reći da do zlostavljanja dolazi jer posednički odnosi ostaju isti. Naravno, kad ovo kažemo izgubićemo mnoge prijatelje koji su, doduše, protiv zlostavljanja, ali koji veruju da se posednički odnosi i bez zlostavljanja mogu održati (što je neistina).

Mi moramo da kažemo istinu o varvarskom stanju u našoj zemlji, da moramo učiniti ono što će barbarstvo dovesti do nestanka, ono što će promeniti posedničke odnose.

Dalje, mi to moramo da kažemo onima koji zbog posedničkih odnosa najviše ispaštaju i koji u njihovoj promeni imaju najviše interesa, radnicima, kao i svima onima koje možemo pridobiti za saveznike zato što nemaju vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, čak i kada imaju udeo u profitu.

I moramo, kao peto, da postupamo lukavo.I svih ovih pet teškoća moramo da savladavamo istovremeno, jer ne možemo reći istinu o stanju varvarstva a da ne mislimo na one koji zbog barbarstva ispašutaju, i dok, neprestano sa sebe stresajući svaki napad malodušnosti i stalno držeći pred očima istinske odnose,tražimo one koji su spremni iskoristiti znanje – moramo da mislimo i na to da im istinu podarimo takvu da bude oružje u njihovim rukama i sve to tako lukavo da neprijatelj ovu primopredaju ne može da primeti i spreči.

Toliko je potrebno kada se od pisca zahteva da piše istinu.

Beleška

Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je objavljen 1935. u nemačkom emigrantskom časopisu Unsere Zeit (Paris, Heft 2-3, April).

Biografska beleška

Bertolt Breht (rođ. Berthold Eugen Friedrich Brecht, kasnije Bertolt Brecht) rođen je 1898. u Augsburgu. Još od prvih antiratnih pesama objavljenih 1916. u Augsburger Neuesten Nachrichten trudi se da „studira stvarnost“, da stvara „dela od upotrebne vrednosti“, dela koja imaju „snagu dokumenata“. U ranijim pozorišnim komadima koristi se neposrednim afektima proisteklim iz stvarnosti Vajmarske republike. Produbljivanje društvene kritike, tačnije kritike kapitalističkih odnosa, uslediće nakon što je proučio Marksov Kapital. Nastaje „epski teatar“ i Breht preko noći stiče slavu izvođenjem Opere za tri groša 1928. u Berlinu.

1930. počinje Brehtovo otvoreno suprotstavljanje nacionalsocijalistima. 1933. mora da napusti Nemačku i čini to dan nakon spaljivanja Rajhstaga. Aprila 1933. naći će se na čuvenoj „crnoj listi“ Volfganga Hermana, u maju njegove knjige bivaju javno spaljene, Breht u Nemačkoj biva zabranjen kao pisac, a 1935. godine oduzeto mu je nemačko državljanstvo. Emigrantska odiseja odvodi ga u Češku, Austriju, Švajcarsku, Dansku, Švedsku, Finsku, da bi 1941-1947. živeo i radio u Holivudu. Sve vreme egzila Breht je aktivan kao pisac.

Brehta u umetnosti zanima stvarnost, a ona je društveno-ekonomski i politički determinisana. Njegova umetnost je delatna, angažovana. Sa druge strane Brehtova politička uverenja determinisala su i njegov stvaralački razvoj. Svoje suprotstavljanje nacizmu platio je dugogodišnjim egzilom, a odanost socijalističkoj ideologiji dovela ga je u položaj da u Istočnoj Nemačkoj posle Drugog svetskog rata bude instrumentalizovan u državnog pisca. Tako je npr. njegova pesma Rođenima posle nas postala deo standardnog repertoara kulturnih manifestacija i recitala u DDR-u. Politička realnost pretvorila je socijalističku utopiju u državu funkcionera i birokratije, od čega se Breht umetnički sve više distancira. Agitatorski, odlučan ton smenjuje melanholija, osetna u 1953. objavljenim Bukoličkim elegijama. Bert umire iznenada od srčanog infarkta 1953. u Berlinu.

Ponovno čitanje i rehabilitacija Brehta u Zapadnoj Nemačkoj uslediće tek šezdesetih i sedamdesetih godina, pošto je prethodno bio prezren kao komunistički pisac.


Prevod sa nemačkog i beleška: Marko Stojkić

Mi smo toliko površni i skloni preterivanju u svemu, pa tako i u tvrdnji da smo pod Turcima robovali 500 g. a istina je 375 g. 

Prvo nije tacno sto ti iznosis..1459 je Tursak osvojila cijelu Srbiju a tek 1882 Srbija oslobodila se jednog djela od Turak ai posala kraljevina ,prije tog a knezevina a u Balkanskim ratovima zavrisla sa Turskom 1913..tako d aprije to osvajnja i krajem proterivanja izadje 500 godina od osvajanja I POSTAVLJANJA VLASTI TURSKE