|
| |
Autor | Poruka |
---|
lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:55 | |
| Franz Kafka (Prag, 3. srpnja 1883. - Kierling, 3. lipnja 1924.) je bio poznati i utjecajni češki pisac židovskog porijekla kojeg kritika danas smatra jednim od najvećih autora XX. stoljeća. Stilom pisanja, Kafka je pripadao avangardi, pravcu iz srednje faze modernizma, ali je svojim djelovanjem uvelike utjecao na brojne stilove kasnog modernizma, uključujući i egzistencijalizam. Njegova najznačajnija djela, pripovijetka Preobražaj te romani Proces i Dvorac prepuni su tematike koja predstavlja arhetipove alienacije, psihofizičke brutalnosti, sukoba na relaciji roditelji-djeca, likova na zastrašujućim putovanjima i mističnih transformacija. Kafka je rođen u židovskoj obitelji srednje klase u Pragu, tada u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja je govorila njemački jezik, a školovao se za odvjetnika. Po završetku pravnog studija, Kafka se zaposlio kao osiguravatelj. U slobodno vrijeme je počeo pisati kratke priče te je ostatak života proveo žaleći se kako nema dovoljno vremena posvetiti se onomu što je smatrao svojim pravim pozivom. Također je žalio što je toliko vremena morao posvetiti svom Brotberufu (njemački: "Posao koji donosi kruh"; dnevni posao). Zbog nedostatka slobodnog vremena i društvenog života, Kafka je preferirao komunikaciju preko pisama, ostavivši iza sebe stotine pisama među kojima su i ona pisana ocu, zaručnici Felice Bauer te najmlađoj sestri, Ottli. Kafka je imao problematičan odnos sa svojim autoritativnim ocem koji će uvelike utjecati na njegovo pisanje, kao i interni konflikt s vlastitim Židovstvom, za koje je smatrao kako nema velike poveznice s njim. Tijekom njegova života, samo je malen broj Kafkinih djela izašao iz tiskara: zbirke kraktih priča Razmatranje i Seoski liječnik te neke individualne pripovijetke (Preobražaj) izdavane u časopisima. Iako je zbirku Umjetnik gladovanja pripremio za tisak, ona nije tiskana do nakon njegove smrti. Kafkina nedovršena djela, uključujući i romane Proces, Dvorac i Amerika, nisu tiskana do nakon njegove smrti, a većinu ih je izdao njegov prijatelj Max Brod, ignorirajući tako Kafiknu želju da mu se djela unište nakon smrti. Albert Camus i Jean-Paul Sartre predvode popis pisaca na koje je utjecalo Kafkino djelo, a termin "Kafkijanska atmosfera" ušao je u teoriju književnosti kako bi se opisale nadrealne situacije kao u Kafkinim djelima. Franz Kafka rođen je 3. srpnja 1883. u židovskoj obitelji srednje klase, koja je govorila njemačkim, u Pragu, tada dijelu Austro-Ugarske. Njegova oca, Hermanna Kafku (1852. - 1931.), biograf Stanley Corngold opisao je kao "glomazna, sebična i ohola biznismena",[1] a sam Kafka kao "pravog Kafku, snažnog, zdravog, gladnog, glasnog, elokventnog, samodostatnog, dominantnog, izdržljivog, koncentriranog i izvsrnog poznavatelja ljudske naravi."[2] Herman je bio četvrto dijete Jakoba Kafke,[3][4] obrednog krvnika (hebrejski: shochet) koji je u Prag došao iz Oseka, češkog sela u blizini mjesta Strakonice s velikom židovskom populacijom.[5] Nakon što je radio kao trgovački putnik, s vremenom je postao trgovac neobičnim dobrima i odjećom koji je zapošljavao i do 15 radnika, a kao logo svog posla koristio je sliku čavke, koja se na češkom zove kavka.[6] Kafkina majka, Julie (1856. - 1934.), bila je kći Jakoba Löwyja, bogatog trgovca biljkama iz Poděbradyja,[7] koji je bio bolje obrazovan od njezina supruga.[3] Kafkini su roditelji vjerojatno govorili varijantom njemačkog pod utjecajem jidiša koji se, ponekad, pejorativno naziva Mauscheldeutsch, ali kako se njemački smatrao osnovnim sredstvom društvenog uspona, vjerojatno su djecu poticali da govore književnim njemačkim.[8] Kafkina rodna kuća nalazi se u blizini Starog gradskog trga u Pragu, a u obitelji od šestero djece, Franz je bio najstariji.[9] Njegova braća, Georg i Heinrich, umrli su kao djeca, još prije Franzove sedme godine; sestre su mu se zvale Gabriele ("Ellie") (1889. – 1944.), Valerie ("Valli") (1890. – 1944.) i Ottilie ("Ottla") (1892. – 1943.). Tijekom radnih dana, oba roditelja nisu bila kod kuće. Majka Julije je radila i do 12 sati dnevno kako bi pomogla u vođenju Hermannova posla. Kao rezultat toga, Kafkino je djetinjstvo bilo prilično samotno,[10] a djecu su mahom odgajale brojne guvernate i sluškinje. Kafkin problematičan odnos s ocem pomno je dokumentiran u njegovom pismu ocu (Brief an den Vater), na preko 100 stranica na kojima piše kako je očev autoritativan stav uvelike utjecao na njega.[11] S druge strane, majka mu je bila tiha i sramežljiva.[12] Upravo je očeva dominantna ličnost uvelike utjecala na njegovo pisanje U razdoblju od 1889. do 1893., Kafka se školovao u Deutsche Knabenschule (Njemačka osnovna škola za dječake) u današnjoj Ulici Masná (tada Masný trh/Fleischmarkt). Mada je govorio češki, Kafka je školovan u njemačkim školama na inzistiranje njegova autoritativna oca. Njegovo židovsko obrazovanje završilo je s njegovom bar micvom u dobi od 13 godina. Sam Kafka nije uživao odlaziti u sinagogu te je išao samo praznicima, s ocem, četiri puta godišnje.[2][14][15] Po završetku osnovne škole 1893., Kafka je primljen u strogu, klasično-orijentiranu njemačku gimnaziju Altstädter Deutsches Gymnasium, na Starom gradskom trgu, u sklopu palače Kinsky. I ovdje se nastava odvijala na njemačkom, ali Kafka je znao i pisati i govoriti češki;[16][17] potonji je učio u gimnaziji punih osam godina, postigavši dobar uspjeh.[18] Mada je dobivao samo komplimente za svoj češki, nikada se nije smatrao fluentim.[19] Maturske ispite položio je 1901. godine.[20] Nakon maturiranja, Kafka je upisao Karl-Ferdinands-Universität u Pragu, ali se nakon samo dva tjedna studiranja kemije prebacio na pravo.[21] Mada ova struka nije previše zanimala Kafku, otvarala mu je široku lepezu poslova koji su zadovoljavali njegova oca. Uz sve to, studij prava trajao je razmjerno duže što je Kafki omogućilo da istovremeno pohađa predavanja iz njemačkih studija i povijesti umjetnosti.[22] Također se pridružio i studenskom klubu, Lese- und Redehalle der Deutschen Studenten (njem. Čitalački i nastavni klub njemačkih studenata), koji je organizirao književna događanja, čitanja i slične aktivnosti.[23] Među Kafkinim prijateljima bili su novinar Felix Weltsch, koji je studirao filozofiju, glumac Yitzchak Lowy, koji je dolazio iz varšavske hasidističke obitelji te pisci Oskar Baum i Franz Werfel.[24] Pred kraj prve godine, Kafka je upoznao kolegu Maxa Broda, koji će mu ubrzo postati doživotni prijatelj.[23] Brod je ubrzo primijetio da su, iako je Kafka bio sramežljiv i rijetko je pričao, stvari koje je rekao izrazito duboke.[25] Kafka je tokom cijelog života bio strastven čitatelj;[26] zajedno s Brodom, pročitao je Platonovog Protagoru na izvornom grčkom, na Brodovu inicijativu, te Flaubertova djela Sentimentalni odgoj i Iskušenje svetoga Antona na francuskom, na Kafkin prijedlog.[27] Kafka je Fjodora Dostojevskog, Gustavea Flauberta, Franza Grillparzera i Heinricha von Kleista smatrao "istinskom braćom po krvi".[28] Uz navedene, Kafka je bio zainteresiran i za češku književnost[16][17] te djela Johanna Wolfganga Goethea.[29] Kafka je 18. srpnja 1906. godine[lower-alpha 1] stekao titulu doktora pravnih znanosti te je odradio godinu dana besplatnog stažiranja kao sudski vježbenik na građanskim i kaznenim sudovima Dana 1. studenog 1907., Franz Kafka je dobio posao u kompaniji Assicurazioni Generali, talijanskoj osiguravajućoj kući za koju je radio gotovo godinu dana. Njegova pisma iz tog razdoblja upućuju kako je bio nezadovoljan radnim vremenom - od 08:00 do 18:00[33][34] - koje mu je onemogućavalo da se posveti pisanju, koje mu je postajalo sve važnije. U tom je razdoblju mogao pisati isključivo noću, a noćno pisanje bilo je izrazito iscrpno s obzirom na radno vrijeme. Dana 15. srpnja 1908. dao je otkaz, a za dva tjedna je našao posao u Institutu za radničko osiguranje od ozljeda Kraljevine Češke koji mu je omogućio više vremena za pisanje. Opis posla bilo mu je istraživanje i procjena kompenzacija za osobne ozljede industrijskih radnika; incidenti kao izgubljeni prsti ili udovi bili su česti u to vrijeme. Profesor menadžmenta Peter Drucker kreditira Kafku kao tvorca prve civilne zaštitne kacige, ali to ne potvrđuje nijedan dokument Kafkina poslodavca.[35][36] Njegov je otac često njegov posao u osiguravajućem društvu nazivao Brotberuf, posao koji radi samo kako bi plaćao račune; sam Kafka je nekoliko puta izjavio kako ga prezire. Kafka je jako brzo napredovao te su njegovi zadaci uključivali procesuiranje i istraživanje zahtjeva za naknadom, pisanje izvještaja i rješavanje apela raznih biznismena koji su smatrali kako im je kompanija stavljena u kategoriju previsoka rizika, što im je povećavalo premije za osiguranje.[37] Također, tokom nekoliko godina rada u društvu, zadatak mu je bio sastavljanje godišnjeg izvještaja o osiguranju. Njegovi nadređeni su jako dobro primali te izvještaje.[38] Radno vrijeme uglavnom mu je završavalo oko 14:00, što mu je davalo dovoljno vremena za pisanje, kojemu je bio posvećen.[39] U kasnijim godinama, bolest ga je često sprečavala u odlasku na posao, ali i pisanju. Mnogo godina kasnije, Brod je skovao termin Der enge Prager Kreis (nje. Uski praški krug), kako bi objedinio grupu pisaca kojima su pripadali Kafka, Felix Weltsch i on.[40][41] Krajem 1911., Kafka i Karl Hermann, suprug njegove sestre Elli, postaju partneri u prvoj tvornici azbesta u Pragu, znanoj kao Prager Asbestwerke Hermann & Co., otvorenoj uz pomoć miraznog novca kojeg je dao Hermann Kafka. Iako je isprva pokazivao entuzijazam i velik dio slobodnog vremena posvećivao poslu, Kafka je ubrzo zamrzio i tvornicu jer mu je oduzimala previše vremena za pisanje.[42] U ovom razdoblju se zainteresirao i za židovsko kazalište, unatoč bojaznima prijatelja kao što je Brod, koji su ga svejedno podržavali u njegovim zanimacijama. Nakon što je u listopadu 1911. prisustvovao predstavi teatra, Kafka je sljedećih šest mjeseci proveo intenzivno se baveći jidišom i židovskom književnošću.[43] Ta je zanimacija služila i kao temelj za njegovu rastuću povezanost sa židovstvom.[44] Otprilike u ovom razdoblju postao je i vegeterijanac.[45] Negdje tijekom 1915. godine, Kafka je dobio poziv za vojsku kako bi služio u Prvom svjetskom ratu, ali su njegovi poslodavci sredili otpust jer se njegov posao smatrao esencijalnim za državu. Kasnije se ipak pokušao pridružiti vojsci, ali u tom su ga spriječili zdravstveni problemu povezani s tuberkulozom,[46] koja mu je dijagnosticirana 1917. godine.[47] Prema Brodu, Kafku je konstantno "mučila" seksualna požuda.[48] Kao odrasla osoba, često je posvećivao bordele,[49][50][51] a zanimala ga je i pornografija.[48] Uz sve to, tokom života je spavao s mnogo žena. Dana 13. kolovoza 1912., Kafka je upoznao Felice Bauer, Brodovu rođakinju, koja je radila u Berlinu kao predstavnica jedne diktafonske kompanije. Tjedan dana nakon upoznavanja u domu Brodovih, Kafka je napisao u svoj dnevnik: Wikiquote „Gospođica FB. Kod Broda sam stigao 13. kolovoza, ona je sjedila za stolom. Nisam uopće bio željan saznati tko je ona, već sam ju odmah uzeo zdravo za gotovo. Košćato, prazno lice koje je otvoreno pokazivalo svoju praznoću. Goli vrat. Nabačena bluza. Izgledala je jako domicilno u svojoj haljini iako, kako se ispostavilo, uopće nije bila takva. (Promatrajući ju ovako detaljno, pomalo se otuđujem od nje ...) Skoro slomljen nos. Plava, nekako ravna, neatraktivna kosa, snažna brada. Kada sam sjedao, dobro sam ju pogledao po prvi puta, dok sam sjeo, već sam imao nesalomljivo mišljenje o njoj.[52][53] “ (―) Nedugo nakon ovoga, Kafka je u samo jednoj noći napisao priču "Presuda", a u plodnom periodu je radio na svom romanu Amerika i na pripovijetci "Preobražaj". Kafka i Felice Bauer su, tokom sljedećih pet godina, komunicirali uglavnom preko pisama, povremeno su se viđali i dva su se puta zaručili.[54] Druge zaruke, Kafka je prekinuo 1917. kada je obolio od tuberkuloze. Kafkina opsežna pisma izdana su kao zbirka Pisma Felice; njezina pisma nisu preživjela.[52][55][56] Biografi Reiner Stach i James Hawes tvrde kako je Kafka, oko 1920., bio zaručen i treći put, za Julie Wohryzek, siromašnu i neobrazovanu hotelsku sobaricu.[54][57] Stach i Brod također navode kako je Kafka, dok je poznavao Felice Bauer, imao aferu s njezinom prijateljicom, Margarethe "Grete" Bloch,[58] Židovkom iz Berlina. Brod također tvrdi kako je Blochova rodila Kafkina sina, iako ovaj nikada nije saznao za dijete. Dječak, čije je ime nepoznato, rođen je ili 1914. ili 1915. te je umro u Münchenu 1921. godine.[59][60] Ipak, Kafkin biograf Peter-André Alt tvrdi da, iako Blochova jest imala sina, Kafka nije otac jer par nikada nije bio intiman.[61][62] Stach također tvrdi kako Kafka nije imao djece.[63] U kolovozu 1917., Kafki je dijagnosticirana tuberkuloza, nakon čega je nekoliko mjeseci boravio u selu Zürau, gdje je njegova sestra Ottla radila na farmi sa svojim šurjakom Hermannom. Tamo mu je bilo jako ugodno te je kasnije to opisao kao vjerojatno najbolji period svoga života, vjerojatno zato što nije imao nikakvih obaveza. Pisao je dnevnike i oktave. Iz tih je bilješki Kafka uspio izvući 109 numeriranih komada teksta na Zettelu, komadu papira bez nekog reda. Oni su izdani kao zbirka Razmišljanja o Grijehu, Nadi, Patnji i Pravom putu (na njemačkom izdano kao Die Zürauer Aphorismen oder Betrachtungen über Sünde, Hoffnung, Leid und den wahren Weg).[64] Godine 1920., Kafka je započeo vezu s češkom novinarskom i spisateljicom, Milenom Jesenskom. Kafkina pisma njoj kasnije su izdana kao Pisma Mileni.[65] Tijekom odmora u srpnju 1923., kojeg je proveo u mjestu Graal-Müritz na Baltiku, Kafka je upoznao Doru Diamant, dvadesetpetogodišnju odgajateljicu iz ortodoksne židovske obitelji. Kafka se, nadajući se da će se tako osloboditi obiteljskog utjecaja i moći pisati, nakratko preselio u Berlin, gdje je živio s Dorom. Postala mu je ljubavnica i zainteresirala ga za Talmud.[66] U tom je periodu radio na četiri priče koje su trebale biti tiskane pod naslovom Umjetnik gladovanja.[65] [Only admins are allowed to see this image] Kafka se bojao da će ga ljudi smatrati fizički i psihički odbojnim. Ipak, oni koji su ga upoznali uvidjeli su kako je tih i staložen, kako posjeduje očitu inteligenciju i suh smisao za humor; također su ga smatrali dječački zgodnim, ali mu je pojava bila oštra.[67] Brod ga je usporedio s Heinrichom von Kleistom, primijetivši kako su oba pisca imala sposobnost jasnog i realističkog opisivanja situacije do u detalje.[68] Kafaka je bio jedna od najzabavnijih osoba koje je Brod upoznao; uživao je šaliti se i zabavljati s prijateljima, ali im je i davao dobre savjete u problematičnim situacijama.[69] Također, prema Brodu, Kafka je bio strastven recitator koji je mogao govoriti kao da pjeva.[70] Brod je smatrao kako su "apsolutna istinoljubivost" i "precizna savjesnost" dvije Kafkine najznačajnije osobine.[71][72] Istraživao bi detalj, ono neprimjetno, temeljito s tolikom ljubavlju i preciznošću da su se počele pojavljivati stvari koje su dotad bile neviđene, ali su bile ništa doli istinite.[73] Iako kao dijete nije njegovao vježbanje, u kasnijoj je dobi pokazivao interes za igre i fizičku aktivnost,[26] postavši dobar biciklist, plivač i ronilac.[71] Vikendima, Kafka bi s prijateljima išao na duge šetnje, koje bi najčešće predložio on sam.[74] Među ostalim interesima bili su alternativna medicina, novi obrazovni sustavi kao metoda Montessori[71] te tehnički noviteti kao što su avioni i film.[75] Samo pisanje bilo mu je toliko bitno da ga je smatrao "vrstom molitve".[76] Bio je i jako osjetljiv na zvuk tako da je volio tišinu prilikom pisanja.[77] Autor Pérez-Álvarez sugerirao je kako je Kafka možda bolovao od shizoidnog poremećaja ličnosti.[78] Njegov stil, ne samo u "Preobražaju" već i u drugim djelima, sadrži određene shizoidne karakteristike koje objašnjavaju dobar dio iznenađenja u njegovim djelima.[79] Njegova muka vidljiva je u dnevničkom zapisu od 21. lipnja 1913.:[80] Wikiquote „Veliki svijet što ga nosim u glavi. Ali kako osloboditi sebe i njih bez da rastrgam. I tisuću puta radije plačem u sebi. Radi toga sam tu, toliko mi je jasno.[81]“ (―) Kao i u aforizmu iz Züraua, broj 50: Wikiquote „Čovjek ne može živjeti bez stalnog vjerovanja u nešto neuništivo u njemu samom, ali mu i to nešto neuništivo i vjera u to mogu biti trajno skriveni.[82]“ (―) Mada se nikada nije ženio, Kafka je brak i djecu izrazito cijenio. Iako je imao nekoliko djevojaka,[83] neki su autori spekulirali o njegovoj seksualnosti; drugi su, pak, sugerirali kako je imao nekakav poremećaj hranjenja. Doktor M. M. Fichter s Psihijatrijske klinike Sveučilišta u Münchenu u svom radu iz 1988. predstavlja "dokaze za hipotezu da je pisac Franz Kafka bolovao od atipičnog oblika anoreksije nervose."[84] U svojoj knjizi Franz Kafka, the Jewish Patient iz 1995., Sander Gilman je istražio "zašto bi jednog Židova smatrali 'hipohonrdom' ili 'homoseksualcem' te kako Kafka inkorporira aspekte tih načina shvaćanja židovskog muškarca u svoju vlastitu sliku i djelo."[85] Isto tako, Kafka je barem jednom razmišljao o suicidu, pred kraj 1912. godine.[86] Prije početka Prvog svjetskog rata,[87] Kafka je bio na nekoliko sastanaka Kluba Mladých, češke anarhističke, antimilitarističke i anitikleričke organizacije.[88] Hugo Bergmann, koji je pohađao istu osnovnu i srednju školu kao i Kafka, razišao se s Kafkom tijekom njihove posljednje akademske godine (1900./1901.) jer su "[Kafkin] socijalizam i moj cionizam bili previše stridentni".[89][90] "Franz je postao socijalist, ja sam postao cionist 1898. Sinteza cionizma i socijalizma tada još nije postojala."[90] Bergmann tvrdi kako je Kafka u školu nosio crveni karanfil kao znak podrške socijalizmu.[90] U jednom dnevničkom zapisu, Kafka je referirao na poznatog anarhističkog filozofa, Pjotra Kropotkina: "Ne zaboravi Kropotkina!"[91] Kasnije je, o češkim anarhistima, rekao: "Oni su svi bezhvalno htjeli shvatiti ljudsku sreću. Ja sam ih razumio. Ali... nisam mogao predugo marširati uz njih."[92] Tijekom komunističkog razdoblja, ostavština Kafkina djela za socijalizam Istočnog bloka je bila vruća tema. Mišljenja su sezala od toga da je satirizirao birokraciju raspadajuće Austro-Ugarske do toga da je utjelovio uspon socijalizma.[93] Još jedna bitna točka bila je alienacija; dok je konzervativno stajalište glasilo da Kafkini prikazi alienacije više nisu relevantni za društvo koje je navodno eliminiralo alienaciju, konferencija održana u čehoslovačkom mjestu Liblice 1963. godine, povodom autorova osamdeseta rođendana, naglasila je trajnu važnost Kafkinog prikaza birokratskog društva.[94] Ipak, pitanje je li Kafka bio politički autor ili nije je još uvijek predmet debate.[95]Odrastajući, Kafka je bio Židov koji je govorio njemački u Pragu, gradu u kojem je dominirao češki jezik.[96] Bio je duboko fasciniran Židovima iz istočne Europe, za koje je smatrao da posjeduju intenzitet duhovnog života koji je nedostajao Židovima na Zapadu. Njegov dnevnik je pun referenci na židovske pisce.[97] Ipak, nerijetko je bio otuđen kako od Židova tako i od judaizma: "Što ja imam zajedničko sa Židovima? Jedva da imam nešto zajedničko sa samim sobom i bolje mi je da stojim tiho u kutu, zadovoljan što mogu disati."[98] Hawes sugerira da Kafka, makar iznimno svjestan svog židovstva, nije inkorporirao te elemente u svojim djelima, kojima, prema Hawesu, nedostaje židovskih likova, scena ili tema.[99][100][101] Prema mišljenju književnog kritičara Harolda Blooma, Kafka je, iako mu je vlastito židovstvo bilo strano, bio suštinski židovski pisac.[102] Lothar Kahn je jednako jasan: "Prisutnost židovstva u Kafkinom djelu sada je nesumnjiva."[103] Pavel Eisner, prvi prevoditelj Kafkinih djela, tumači Proces kao utjelovljenje "trostruke dimenzije žitova Židova u Pragu... njegov protagonist, Josef K. je (simbolično) uhićen od strane Nijemca (Rabensteiner), Čeha (Kullich) i Židova (Kaminer). On predstavlja 'neskrivljenu krivnju' koja prožima jednog Židova u suvremenom svijetu, iako nema dokaza da je i on sam Židov."[104] U svom eseju Tuga u Palestini?!, izraelski pisac Dan Miron istražuje Kafkin odnos prema cionizmu: "Čini se da su i oni koji smatraju da takva veza postoji i da je cionizam odigrao centralnu ulogu u njegovom životu i djelu, kao i oni koji negiraju takvu vezu u cijelosti ili joj ne pridaju važnosti, svi u krivu. Istina se nalazi na vrlo nejasnom mjestu koje se nalazi između ova dva pojednostavljena pola." Kafka je razmišljao da se, prvo s Felice Bauer, a onda i s Dorom Diamantr, preseli u Palestinu. Dok je boravio u Berlinu učio je hebrejski, unajmivši Brodovog prijatelja iz Palestine, po imenu Pua Bat-Tovim, da ga podučava i odlazivši na satove rabina Juliusa Guttmanna[lower-alpha 2] na berlinskom Fakultetu za židovske studije. Livia Rothkirchen naziva Kafku "simboličnim figurom svoga vremena". Njegovi suvremenici bili su mnogi židovski pisci (njemački, češki i nacionalni Židovi) koji su bili osjetljivi na njemačku, austrijsku, češku i židovsku kulturu. Prema Rothkirchenovoj, "ta situacija dala je njihovim djelima širok, kozmopolitski izgled i kvalitetu egzaltacije koja je graničila s transcedentnom metafizičkom kontemplacijom. Najbolji primjer je Franz Kafka."Kafkina tuberkuloza grkljana pogoršala se u ožujku 1924. godine te se morao vratiti iz Berlina u Prag, gdje su se za njega brinuli članovi obitelji, posebice sestra Ottla. Dana 10. travnja 1924. otišao je u sanatorij doktora Hoffmanna u Kierlingu, pokraj Beča,gdje je i umro 3. lipnja 1924. godine. Čini se kako je uzrok smrti bilo gladovanje - bol u grlu bila je, očito, toliko snažna da Kafka nije mogao jesti, a kako tada još uvijek nisu postojale druge metode hranjenja, nije postojalo načina da ga se nahrani.Tijelo mu je prenešeno natrag u Prag, gdje je pokopan 11. lipnja 1924. na Novom židovskom groblju u četvrti Žižkov.Kafka je tokom života bio anonimac, ali slavu je smatrao nebitnom. Ipak, stekao ju je ubrzo nakon smrti. Sva izdana djela Franza Kafke, osim nekoliko pisama Čehinji Mileni Jasenskoj, pisana su na njemačkom jeziku. Ono malo što je izdano za autorova života, privuklo je oskudnu pozornost, što se ne može reći za njegova posthumno izdana djela. Kafka nije dovršio nijedan svoj roman, a spalio je gotovo 90% svega što je napisao,[108][109] posebice dok je živio u Berlinu, gdje mu je Dora Diamant pomogla u paljenju skica za djela.U ranoj stvarateljskoj fazi, uzor mu je bio njemački pisac Heinrich von Kleist kog je, u jednom pismu Felice Bauer, opisao zastrašujućim i za kog je smatrao da mu je bliži nego vlastita obitelj. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:56 | |
| Kafka je bio plodan pisac kratkih priča i pripovijetki. Neke njegove izdane priče nazivane su Erzählung (njemački: priče), a neke Geschichte (njemački: pripovijetke). Neke od njih su relativno duge ("Preobražaj", "U kažnjeničkoj koloniji", "Presuda"), dok su druge bile samo paragraf duge (gotovo kao aforizmi; primjerice "Odustani!", "Prometej", "Mala basna" ili "Istina o Sanchu Panzi"). Najstarija sačuvana Kafkina priča je "Der Unredliche in seinem Herzen". Ona nikada nije tiskana, ali je bila dio pisma prijatelju Oskaru Pollaku iz 1902. godine. Kafkina prva izdana djela su osam priča koje su se 1908. godine pojavile u prvom izdanju časopisa Hyperion pod zbirnim naslovom Razmišljanje. U razdoblju od 1904. do 1909. radio je na priči "Opis jedne borbe". Kada ju je pokazao Brodu, ovaj ga je savjetovao da nastavi raditi i pošalje ju Hyperionu. Jedan odlomak priče izdao je 1908.,[112] a dva u proljeće 1909., sve u Münchenu.[113]
U kreativnom naletu u noći 22. rujna 1912., Kafka je napisao priču "Presuda", koju je posvetio Felice Bauer. Brod je uočio sličnost u imenima glavnog lika i njegove fiktivne zaručnice, Georga Bendemanna i Friede Brandenfeld, s imenima Franza Kafke i Felice Bauer.[114] Ova priča se uglavnom smatra za djelo koje je stvorilo Kafku kao pisca. Priča se bavi problematičnim odnosom sina i njegova dominantna oca, koji dobiva novu dimenziju nakon što se sin zaruči.[115][116] Kafka je kasnije rekao kako je pisao s "potpunim otkrivanjem svoje duše i tijela"[117] tu priču koja se je "razvila kao pravo rođenje, prekrivena prljavštinom i muljem."[118] Rukopis priče Kafka je poslao i Felice (u pismu od 2. lipnja 1913.), dodavši neobičnu tvrdnju: "Nalaziš li u Presudi ikakav smisao, hoću reći određen, suvislo izražen, shvatljiv smisao? Ja ga ne nalazim i nisam u stanju išta tumačiti?"[119] Priča je prvi put tiskana u Leipzigu 1912. godine uz posvetu "Gospođici Felice Bauer", koja je u kasnijim izdanjima promijenjena "za F".[65] [Only admins are allowed to see this image]
Godine 1912., Franz Kafka je napisao pripovijetku "Preobražaj",[120] izdanu 1915. godine u Leipzigu. Radi se o neobičnoj, gotovo nadrealnoj priči koja je vjerojatno jedan od najboljih i najreprezentativnijih primjera Kafkina magijskog realizma. Priča započinje in medias res, kultnom prvom rečenicom Kad se Gregor Samsa jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, nađe se u svom krevetu preobražen u golemog kukca. Njemački izvornik koristi termin ungeheuren Ungeziefer, koji se doslovno može prevesti kao monstruozno čudovište, s tim da riječ Ungeziefer općenito označava neželjene i prljave životinje. Žohar, u kog se Gregor Samsa pretvorio, bio je upravo to. Pripovijetka dalje prati život (ili životarenje) i propadanje žohara Gregora Samse i njegovu postepenu alienaciju, prvo od vanjskog svijeta, a onda i od obitelji i vlastitog života. Kritičari ovo djelo, koje je prepuno simbolike i metafora, smatraju jednim od temeljnih djela XX. stoljeća.[121][122][123] Priča "U kažnjeničkoj koloniji", koja govori o razrađenom uređaju za mučenje i smaknuće, napisana je u listopadu 1914.,[65] revidirana 1918. te izdana u Leipzigu tokom listopada 1919. godine. Priča "Umjetnik gladovanja", izdana u časopisu Die neue Rundschau 1924. godine, opisuje glavnog lika, žrtvu, koji doživljava pad razumijevanja za njegovu čudnu vještinu izgladnjivanja samog sebe na određene periode.[124] Njegova posljednja priča, "Pjevačica Josefine, ili puk miševa" također se bavi odnosom umjetnika i njegove publike.[125] Romani
Naslovnice njemačkih izdanja Kafkina tri romana (odozgo prema dolje): Proces (1925.), Dvorac (1926.), Amerika (1927.) Kafka nije dovršio nijedan svoj roman, a spalio je gotovo 90% vlastitog opusa. Prvi roman počeo je pisati 1912. godine,[126] a prvo poglavlje istog danas je poznato kao kratka priča pod naslovom "Ložač". Kafka je to djelo, koje je ostalo nedovršeno, nazvao Der Verschollene, ali kada ga je Brod posthumno tiskao, odabrao je naslov Amerika.[127] Iako osjetno humorističniji i realističniji od ostalih Kafkinih djela, ovaj roman, koji prati lutanja europskog emigranta Karla Roßmanna po Americi, dijeli iste motive opresivnog i nedodirljivog sustava koji protagonista stavlja u razne bizarne situacije.[128] Roman inkorporira mnoge detalje iz iskustava Kafkinih rođaka koji su emigrirali u Ameriku[129] te ostaje jedino djelo za koje Kafka nije odabrao optimističan završetak.[130]
Tijekom 1914., Kafka je započeo rad na romanu Proces,[113] svom vjerojatno najutjecajnijem romanu.[lower-alpha 3] Proces govori o Josefu K., bankovnom službeniku koji jedno jutro biva uhićen i optužen od strane daleke i nepoznate vlasti zbog zločina koji je nepoznat kako njemu tako i čitatelju. K. upada u niz bizarnih i nejasnih situacija, bori se protiv u potpunisti dehumanizirane birokracije i dobiva pomoć od niza grotesknih likova koji su, u suštini, potpuno beskorisni (uz izuzetak tajanstvenog zatvorskog kapelana) sve do samoga kraja, kada realizira snagu tog birokratskog mehanizma te mu se u konačnici prepusti. Ipak, za razliku od Amerike, prozorsko svjetlo na samom kraju romana ostavlja nadu, koja je jedan od ključnih motiva u Kafkinim djelima. No, roman je, unatoč tome što je Kafka napisao posljednje poglavlje, ostao nedovršen. Ipak, novija izdanja romana u sebi sadrže i nedovršena ili neuklopljena poglavlja (iako su ona izdvojena od glavnog romana). Prema nobelovcu Eliasu Canettiju, Felice je ključna za radnju Procesa, a sam je Kafka rekao kako je to "njezina priča".[131][132] Canetti je svoju knjigu o Kafkinim pismima Felice naslovio Der andere Prozess (Kafkin drugi proces), u čast vezi između romana i pisama.[132] Michiko Kakutani, u kritici New York Timesa, piše da Kafkina pisma sadrže "temeljne znakove njegove fikcije - onu istu nervoznu pažnju posvećenu minucioznim detaljima; onu istu paranoidnu svijest o promjenjivim balansima moći; istu atmosferu emocionalnog gušenja - kombiniranu, na opće iznenađenje, s trenucima dječačkog žara i oduševljenosti."[132]
Prema vlastitom dnevniku, Kafka je već do 11. lipnja 1914. godine planirao roman Dvorac, ali ga je počeo pisati tek 27. siječnja 1922.[113] Protagonist ovog romana je Landvermesser (nje. nadstojnik, špan) po imenu K., koji se iz nepoznatih razloga bori kako bi dobio pristup misterioznim upraviteljima dvorca koji upravljaju selom. Kafkina namjera bila je da vlasti u dvorcu obavijeste K.-a na trenutku samrti kako njegova "zakonska osnova da živi u selu nije važeća, ali je, s obzirom na brojne sporedne činjenice, imao dozvolu da živi i radi u selu."[133] Mračan i na momente nadrealan, roman se fokusira na alienaciji, birokraciji, naizgled beskrajnim frustracijama ljudskih pokušaja u borbi s vlašću i beskorisnim i beznadnim traganjem za nedostižnim ciljem. Hartmut M. Rastalsky je u svojoj disertaciji napisao sljedeće: "Kao i snovi, njegova djela kombiniraju precizne, "realistične" detalje s apsurdnim, pažljivo promatranje i rezoniranje protagonista s neobjašnjivom glupošću i nemarom."[134]
Povijest izdavanja Kafkine priče su izvorno izlazile u književnim časopisima. Prvih osam izdano je 1908. u prvom izdanju dvomjesečnika Hyperion.[135] Franz Blei je 1914. izdao dva dijaloga koja će postati "Opis jedne borbe".[135] Fragment priče "Zrakoplovi u Bresciji", napisane za vrijeme puta u Italiju s Brodom, izdan je 28. rujna 1909. u dnevniku Bohemia.[135][136] Dana 27. srpnja 1910., nekoliko priča koje će kasnije postati dio Razmišljanja, izdano je u uskršnjem izdanju dnevnika Bohemia.[135][137] U Leipzigu, tokom 1913., Brod je s izdavačem Kurtom Wolffom izdao priču "Das Urteil. Eine Geschichte von Franz Kafka" (nje. "Presuda, priča Franza Kafke") u književnom godišnjaku za umjetničku poeziju Arkadia. Priča "Pred zakonom" izdana je 1915. u novogodišnjem izdanju nezavisnog židovskog tjednika Selbstwehr; priča je ponovo izdana 1919. u sklopu zbirke Seoski liječnik te je postala dio romana Proces. Ostale priče izlazile su po raznim časopisima, među kojima su Brodov Der Jude, novine Prager Tagblatt te magazini Die neue Rundschau, Genius i Prager Presse.[135]
Kafkina prva izdana knjiga bila je zbirka Razmišljanje, koja sadrži 18 priča napisanih od 1904. do 1912. Tijekom ljetnog putovanja u Weimar, Brod je inicirao susret između Kafke i Kurta Wolffa;[138] Wolff je Razmišljanje izdao u kući Rowohlt Verlag krajem 1912. godine (mada je godina izdanja navedena kao 1913.).[139] Kafka je zbirku posvetio Brodu ("Für M.B."), da bi u osobnoj kopiji koju je dao prijatelju dodao: "So wie es hier schon gedruckt ist, für meinen liebsten Max — Franz K." (nje. "Kako je ovdje već tiskano, za mog najdražeg Maxa - Franz. K.").[140]
Kafkina priča "Preobražaj" prvi put je tiskana u listopadu 1915. u mjesečniku Die Weißen Blätter, ekspresionističkom časopisu čiji je urednik bio René Schickele.[139] Drugu zbirku, naslovljenu Seoski liječnik, izdao je 1919. Kurt Wolff,[139] a posvećena je Kafkinu ocu.[141] Posljednju zbirku, od četiri priče, koju je Kafka pripremio za tiskanje, zbirku Umjetnik glasovanja, izdala je avangardna izdavačka kuća Verlag Die Schmiede 1924. godine nakon autorove smrti. Dana 20. travnja 1924., Berliner Börsen-Courier izdaje Kafkin esej o piscu Adalbertu Stifteru.[142] Kafka je svoje djelo, kako izdano tako i neizdano, ostavio svom najboljem prijatelju Maxu Brodu, s jasnim instrukcijama da ih ovaj uništi nakon piščeve smrti. Kafka mu je napisao: "Najdraži Max, moj posljednji zahtjev: Sve što ostavim za sobom... u obliku dnevnika, rukopisa, pisama (mojih i tuđih), skica i tako dalje, ima da bude spaljeno i nepročitano."[143][144] Brod je odlučio ignorirati ovaj zahtjev te je romane i zbirke izdao u razdoblju od 1925. do 1935. Mnoge papire, koji su ostali neizdani, ponio je sa sobom u Palestinu u jednom kovčegu kada je tamo pobjegao 1939.[145] Kafkina posljednja ljubav, Dora Diamant (kasnije Dymant-Lask), također je ignorirala njegove želje, tajno sačuvašvi 20 notesa i 35 pisama. Njih je 1933. konfiscirao Gestapo, ali ih biografi i danas traže.[146]
Kako je Brod izdao sve ono što je bilo u njegovu posjedu,[32] Kafkin je opus počeo privlačiti sve više pažnje. Brodu je bilo teško kronološki poredati Kafkine notese. Jedan od problema bio je u tome što je Kafka često počinjao pisati u različitim dijelovima knjige - nekad u sredini, nekad počevši od kraja prema početku.[147][148] Ipak, Brod je dovršio dobar dio Kafkinih nedovršenih djela kako bi ih mogao dati tiskati. Primjerice, Kafka je Proces ostavio s nedovršenim i nenumeriranim poglavljima, a Dvorac pun nedovršenih rečenica s dvojakim značenjem [148]- Brod je sredio poglavlja, uredio tekst i dodao interpunkciju. Proces je izdan 1925. od strane kuće Verlag Die Schmiede. Kurt Wolff je izdao druga dva romana, Dvorac 1926. i Ameriku 1927. godine. Godine 1931., Brod je kao urednik izdao zbirku proze i nedovršenih priča pod naslovom Veliki kineski zid, koja je uključivala i istoimenu priču. Knjigu je izdao Gustav Kiepenheuer Verlag.
Suvremena izdanja Godine 1961., Malcolm Pasley uspio je dobiti većinu Kafkinih originalnih rukopisa za zbirku oksfordske Knjižnice Bodleian.[149][150] Rukopis Procesa kasnije je prodan na aukciji te se danas nalazi u Njemačkom književnom arhivu u mjestu Marbach am Neckar.[150][151] Kasnije, Pasley je vodio tim (u kom su bili Gerhard Neumann, Jost Schillemeit i Jürgen Born) koji je rekonstruirao romane na njemačkom; reizdao ih je S. Fischer Verlag.[152] Pasley je bio urednik Dvorca, izdanog 1982. godine, i Procesa, izdanog 1990. godine. Jost Schillemeit je bio urednik Amerike, izdane 1983. godine. Ova izdanja nazivaju se "Kritičarska izdanja" ili "Fischerova izdanja".[153]
Neizdani papiri Kada je Brod umro 1968. godine, Kafkine je neizdane papire, kojih vjerojatno ima na tisuće, ostavio svojoj tajnici Esther Hoffe.[154] Dio je objavila i prodala, ali je većinu ostavila svojim kćerima, Evi i Ruth, koje su također odbile objaviti papire. Godine 2008. započela je sudska bitka između sestara i Nacionalne biblioteke Izraela, koja smatra da su ti papiri postali vlasništvo države Izrael kada je Brod 1939. emigrirao u Palestinu. Esther Hoffe je 1988. prodala originalni rukopis Procesa Njemačkim književnim arhivima za $2,000,000.[108][155] Godine 2012., živa je bila samo Eva.[156] Presuda obiteljskog suda u Tel Avivu iz 2010. obvezala je sestre Hoffe na izdavanje papira. Dio ih je izdan, uključujući i dotad nepoznatu priču, ali pravna bitka se nastavila.[157] Hoffeovi tvrde kako su papiri njihovo osobno vlasništvo, dok NBI tvrdi kako su to "kulturna dobra koja pripadaju židovskom narodu".[157] NBI također sugerira kako je Brod upravo njima ostavio papire u svojoj oporuci. U presudi od listopada 2012., Obiteljski sud u Tel Avivu odlučio je da su papiri vlasništvo Nacionalne biblioteke.[158]
Kritička analiza Mnogi su kritičari hvalili Kafkina djela. Pjesnik Wystan Hugh Auden nazvao je Kafku "Danteom dvadesetoga stoljeća",[159] dok ga je pisac Vladimir Nabokov svrstao među najbolje pisce XX. stoljeća.[160] Gabriel García Márquez je rekao kako mu je upravo čitanje Kafkina "Preobražaja" pokazalo "da je moguće pisati na drugačiji način".[98][161] Albert Camus je u svom djelu Nade i apsurd u djelu Franza Kafke rekao kako "cijela Kafkina umjetnost leži u tome što prisiljava čitatelje da nanovo čitaju njegova djela."[162] Ključna tema Kafkina djela, etablirana u priči "Presuda",[163] je konflikt na razini otac-sin: krivnja inducirana u sinu je razrješena preko patnje i okajanja.[11][163] Ostale česte teme i arhetipovi su alienacija, psihofizička brutalnost, likovi na zastrašujućim putovanjima i mistična preobrazba.[164]
Kafkin stil uspoređen je s onim von Kliesta još 1916. godine, u analizi "Preobražaja" i "Žarača" koju je za Berliner Beiträge napravio Oscar Walzel.[165] Priroda Kafkine proze omogućava različite interpretacije i kritičari su njegov opus svrstavali u različite književne pravce.[95] Marksisti su, primjerice, bili strašno nesložni po pitanju interpretacije Kafkinih djela.[88][95] Jedni su ga optužili kako uništava realnost dok su drugi tvrdili kako kritizira kapitalizam.[95] Beznađe i apsurd, koji su česti u njegovim djelima, smatraju se znakovima egzistencijalizma.[166] Neka su Kafkina djela nastala pod utjecajem ekspresionizma, dok većinu opusa ipak karakterizira eksperimentalni modernistički žanr. Kafka se također bavio temom ljudskog sukoba s birokracijom. William Burrows tvrdi kako su ta djela koncentrirana na koncepte borbe, boli, samoće i potrebe za vezama.[167] Drugi, među kojima i Thomas Mann, smatraju Kafkina djela alegorijama: potragom, metafizičke prirode, za Bogom.[168][169]
Skulptura pred ulazom u Muzej Franza Kafke u Pragu. Ipak, Gilles Deleuze i Félix Guattari, tvrde kako su teme alienacije i progona, iako prisutne u Kafkinim djelima, prenaglašavane od strane kritičara. Tvrde kako su Kafkina djela znatno više namjerna i subverzivna - čak i vesela - nego što se čini na prvu ruku. Ističu kako čitanje njegovih djela fokusirajući se na beznađe borbi njegivih likova otkriva Kafkinu igru s humorom; on ne komentira nužno vlastite probleme, već naglašava kako su ljudi skloni izmišljati probleme. U svojim djelima, Kafka je često stvarao zlokobne, apsurdne svjetove.[170][171] Kafka je nacrte svojih djela čitao svojim prijateljima, uglavnom se koncentrirajući na svoju humorističnu prozu. Pisac Milan Kundera sugerira kako bi Kafkin nadrealni humor mogao biti inverzija Dostojevskog, koji je pisao o likovima koji su kažnjeni zbog zločina. U Kafkinom djelu, lik će biti kažnjen iako zločin nije počinjen. Kundera vjeruje kako je Kafka inspiracije za svoje karakteristične situacije vukao iz odrastanja u partijarhalnom domu i u totalitarnoj državi.[172]
Theodor Adorno, u svom djelu Aufzeichungen zu Kafka (1953.), upravo naglašava realno-nadrealno kontrast u Kafkinim djelima. Naime, polazeći od toga da se Kafkina proza točno definira kao parabola, on tvrdi kako ona predstavlja plodno tlo za interpretaciju (Svaka nam rečenica govori: tumači me), ali ju sam autor onemogućuje svojim stilom. Naglašava kako pokušaj interpretacije stvara začarani krug u kojem se čitatelj zapita odakle mu je situacija poznata, stvara se perpetualni déjà vu. Adorno također navodi kako Kafka dokida bilo kakvu estetsku distanciju prilikom tumačenja. On stvara takve likove i atmosferu koji ukidaju odnos između čitatelja i čitanog, između čitatelja kao promatrača i likova kao žrtava sistema. Takva blizina nužno izaziva strah kod čitetalja, strah koji onemogućuje čitatelja da se poistovjeti s likovima romana, što zbog same atmosfere što zbog straha da čitatelj upravo jest jedan takav lik. Adorno upravo to navodi kao glavni element nadrealnog u Kafkinom djelu.[173]
Viktor Žmegač navodi, između ostalog, dvije odlike u Kafkinom opusu. Mada Kafku danas poznajemo i po romanima i po kratkoj prozi, on bi, čak i da nema tih romana, nesumnjivo bio svrstan među majstore kratke proze, zajedno s Poeom, Čehovim i Borgesom. Ipak, s obzirom da njegova kratka proza ne prelazi pedesetak stranica, Žmegač ističe kako je upravo ta lakonska, koncentrirana kratkoća izraza jedna od temeljnih odrednica njegova stila. Drugu stvar što Žmegač naglašava je Kafkina nesklonost kritičkoj prozi. Navodi Thomasa Manna, Roberta Musila, Hermanna Brocha, Andréa Gidea, Virginiju Woolf, Georgea Bernarda Shawa i Luigija Pirandella, kao i ekspresioniste i futuriste kao kontraprimjere autora koji su, u istom razdoblju kao i Kafka, stvarali djela koja obiluju poetološkim programom ili esejističkim komentarom, što je Kafka svesrdno izbjegavao. Upravo u tome leži još jedan element Kafkine zagonetnosti, s obzirom da on krši napisano pravilno ranomodernističke književnosti - odsutnost kritičkoumjetničkog tumačenja u njegovim djelima upravo zbunjuje čitatelja koji je navikao na te elemente u modernističkoj književnosti.[174]
Bilo je i pokušaja da se identificira utjecaj Kafkine pravničke pozadine i uloga prava u njegovom djelu.[175][176] Većina interpretacija smatra kako su pojmovi zakona i zakonitosti važni za njegova djela,[177] u kojima je pravosudni sustav uglavnom opresivan.[178] Zakon se u Kafkinim djelima ne smatra utjelovljenjem nekog određenog političkog ili pravosudnog entiteta, već skupom anonimnih i neshvatljivih sila. Te su sile skrivene od individualca, ali kontroliraju život ljudi, koji su nedužne žrtve sustava izvan njihove kontrole.[177] Kritičari koji podržavaju ovakvu apsurdnu koncepciju citiraju situacije u kojima je sam Kafka opisivao svoj konflikt s apsurdnim svemirom, kao što je ova iz njegova dnevnika:
Wikiquote „Zatvoren u vlastita četiri zida, osjećam se kao imigrant zatvoren u stranoj zemlji... Svoju sam obitelj vidio kao čudne vanzemaljce sa stranim mi običajima, posvetama i vrlo apsurdnom komunikacijom... iako to nisam htio, prisilili su me da sudjelujem u njihovim bizarnim obredima... nisam se mogao oduprijeti.[179]“ (―) Ipak, James Hawes tvrdi kako je većina opisa sudskih postupaka u Procesu - koliko god oni bili metafizički, apsurdni, konfuzni i košmarni - utemeljena na točnim opisima njemačkih i austrijskih kaznenih postupaka tog doba, koji su više bili inkvizitorni nego akuzatorni.[180] Iako je radio u osiguranju, kao školovani odvjetnik, Kafka je bio "jako svjestan pravnih debata svog doba".[176][181] U jednoj poblikaciji s početka XXI. stoljeća, koja polazi od Kafkinih uredskih spisa,[182] Pothik Ghosh tvrdi kako je Kafki, zakon "nije imao nikakvo značenje izvan činjenice da on čista sila dominacije i determinacije."[183]Komemoracija Muzej Franza Kafke u Pragu posvećen je autorovu životu i djelu. Važna komponenta muzeja je izložba Grad K. Franz Kafka i Prag, koja je prvi put izložena u Barceloni 1999. godine, zatim se preselila u Židovski muzej u New Yorku da bi 2005. postala stalni eksponat u Pragu, u četvrti Malá Strana, uz Vltavu. Muzej svoju zbirku originalnih fotografija i dokumenata naziva Město K. Franz Kafka a Praha, a za cilj ima uvesti posjetitelja u svijet u kojem je Kafka živio i o kojem je pisao.[188]
Nagrada Franz Kafka je godišnja književna nagrada koju su 2001. utemeljili Grad Prag i Društvo Franza Kafke. Nagrada komemorira književni trud kao "humanističkog karaktera i doprinos kulturnoj, nacionalnoj, jezičnoj i vjerskoj toleranciji, njezin egzistencijalni, bezvremenski karakter, njezinu generalnu, ljudski vrijednost i njezinu sposobnost da bude svjedok naših vremena."[189] Izborni komitet i dobitnici dolaze iz cijeloga svijeta, ali su ograničeni na žive autore čije je barem jedno djelo izdano na češkom jeziku.[189] Nagrada se sastoji od iznosa od $10,000, diplome i brončanog kipića koji se dodjeljuju u Pragu krajem listopada.[189]
San Diego State University (SDSU) predvodi tzv. Kafka Project, započet 1998. s ciljem pronalaska Kafkinih posljednjih zapisa. Četveromjesečna potraga vladinih arhiva u Berlinu 1998. rezultirala je otkrićem Gestapove naredbe o konfiskaciji i nekolicine drugih važnih dokumenata. Godine 2003., u sklopu projekta su pronađena tri originalna Kafkina pisma, datirana 1923. godine.
Književni i kulturološki utjecaj Za razliku od drugih poznatih pisaca, Kafka nije često citiran od strane drugih autora. Umjesto toga, počast u se odaje zbog njegovih ideja i perspektiva.[190] Profesor i pisac Shimon Sandbank smatra kako su Jorge Luis Borges, Albert Camus, Eugène Ionesco i Jean-Paul Sartre neki od pisaca na koje je Kafka utjecao.[191] Književni kritičar novina Financial Times smatra kako je Kafka utjecao i na portugalskog nobelovca Joséa Saramaga,[192] dok urednik Al Silverman tvrdi kako je i J.D. Salinger volio čitati Kafkina djela.[193] Godine 1999., skupina od 99 pisaca, znanstvenika i kritičara proglasila je romane Proces i Dvorac drugim, odnosno devetim najznačajnijim romanom na njemačkom jeziku u XX. stoljeću.[194] Kritičar Shimon Sandbank smatra da, unatoč Kafkinoj sveprisutnosti, njegov enigmatični stil još treba doseći.[191] Neil Pages, profesor koji se posebno bavi Kafkom, smatra kako Kafkin utjecaj nadilazi književnost i znanost o književnosti - on utječe na vizualnu umjetnost, glazbu i pop-kulturu.[195] Harry Steinhauer, profesor njemačke i židovske književnost, tvrdi da je Kafka "ostavio veći utjecaj na pismeno društvo od bilo kojeg drugog pisca XX. stoljeća."[184] Brod je jednom rekao da će XX. stoljeće biti znano kao "Kafkino stoljeće".[184]
Michel-André Bossy piše kako je Kafka stvorio rigidno nefleksibilno i sterilno birokratsko društvo. Kafka je pisao na rezerviran način pun pravne i znanstvene terminologije. Ipak, njegov je ozbiljni univerzum imao i humor, sve s ciljem isticanja "iracionalnosti u korijenu navodno racionalnog svijeta".[164] Njegovi su likovi zarobljeni, zbunjeni, puno krivnje, frustrirani i ne mogu shvatiti svoj nadrealni svijet. Jako puno post-kafkijanske književnosti, posebice znanstvene fantastike, slijedi teme Kafkinih djela. Eklatantan primjer za to je podžanr cyberpunk, koji kombinira antiutopističke elemente s tehnički superiornim, ali depersonaliziranim svijetom. Neki od tih elemenata vidljivi su u djelima Georgea Orwella i Rayja Bradburyja |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:56 | |
| KRITIKE Franc Kafka: ZAMAK
Kafka spada u one pisce koji se trude da neprekidnim preispitivanjem sebe dokuče smisao života, a potom da to prenesu na delo. Ophrvan teškim psihološkim problemima, on je skoro čitav svoj život proveo u strahu, strahu i od sebe i od drugih ljudi. U prilog tome ide i činjenica da nije dugo živeo: umro je od tuberkuloze u 41.godini. Nije imao dece, a imao je i nameru da spali svoja dela, ali zahvaljujući njegovom prijatelju Maksu Brodu, posthumno su objavljena sva njegova dela, dnevnici, romani, pripovetke. I pored svih tih stresova i trauma koje je doživljavao, Kafka danas uživa veliki ugled u svetu prvenstveno zbog načina na koji je iskazao usamljenost i nemoć pojedinca u surovom svetu, ali i kritikom apsurda kao strašne i opasne pošasti ljudskog duha; upravo zbog toga je Kami govorio da se uvek iznova i iznova vraćao Kafki i njegovim delima kako bi spoznao tajne besmislenosti, uplašenosti, beznačajnosti koje su mu bile neophodne za njegov „Mit o Sizifu“.
Ovog puta ćemo reći nešto više o njegovom nadasve poznatom „Zamku“. „Zamak“ je roman koji nema neku posebnu, naročitu radnju osim što se sve vrti oko srednjovečnog zemljomera gospodina K. koji dolazi u neko selo obavijeno snegom kako bi se zaposlio u zamku. Zamak se nalazi odmah iznad sela, međutim niko od seljana nikad tamo nije bio niti sme da ode sem par službenika koji idu po selu i skupljaju neophodne podatke za… za koga? To se ne zna, osim što je poznato da vrlo visoki ugled u tom tajanstvenom zamku uživa grof Klam, koji ponekad svrati u selo ali ni s kim ne razgovara, živi potpuno usamljen, ako izuzmemo to da ima ljubavnicu, Fridu. U takve prilike dolazi zemljomer K. koji odmah pokušava da uspostavi vezu sa zamkom, ali mu to ne polazi za rukom. Posle toga, on se upoznaje sa Fridom i ubrzo se zaljubljuju jedno u drugo i počinju da žive prvo u gostionici u kojoj je K. iznajmio sobu, a kasnije u praznoj školskoj učionici u koju su se smestili pošto je, nakon niza neuspešnih pokušaja da dopre do zamka, K. dobio posao školskog poslužitelja kod seoskog učitelja. Roman nije završen. Roman počiva na dve glavne teze: jedna je osećaj beznačajnosti i nemoći pojedinca u nepoznatom svetu a druga skrivena moć vladanja i upravljanja drugima. U prvoj tezi oličen je glavni junak, zemljomer, koji pokušava da svoj osećaj beznačajnosti prebrodi nakon samo nedelju dana koliko provodi u selu, a u drugoj je oličen zamak, koji upravlja selom i kontroliše seljanima, samo se to na prvi pogled ne uočava. Kafka je uspeo da na majstorski pokaže na koji način čovek uspeva prividno da otkloni svoje strahove: zemljomer K. čini sve kako bi došao do zamka, a kada u jednom trenutku shvata da od toga nema ništa, on odlučuje da ostane u selu, da se oženi sa Klamovom ljubavnicom, kao da to čini u inat zamku i njegovim službenicima. Ali, on to ne čini u inat zamku već shvata da bi se, ako bi iznenada otišao iz sela, osećao progonjeno: kao da ga ljudi iz zamka sada traže kad on nije tu, i da on ne bi mogao da se suprotstavi svima njima koji ga jure i koji će ga zauvek juriti. Mnogi književni analitičari i kritičari kažu kako je K. u romanima „Zamak“ i „Proces“ jedna te ista osoba u stvarnom životu: sam autor lično. Kao što se u pripoveci „Preobražaj“ (mnogi kažu) poistovetio sa bubom koju svi gaze, omalovažavaju tako se i u svojim najpoznatijim romanima poistovetio sa progonjenim i uplašenim ljudima, koji ne uspevaju da odgovore na uvrede i provokacije čitavog jednog drugog, za njih surovog, mističnog i bezobzirnog sveta. Osećaj beznačajnosti i nemoći kod Kafke je vrlo karakterističan: on polazi od teze da svaki pojedinac vešto koristi svoje mehanizme odbrane kako se ne bi suočio sa strahom odmah, već da prođe neko vreme u kojem bi taj strah iščezao sam od sebe. Zemljomer K. zato ostaje u selu i verovatno bi ostao u selu sve do momenta dok strah ne bi ovladao njime u potpunosti i on shvatio da treba da se suoči sa njim, ili dok ne bi umro, potpuno sam i napušten. Osim problema straha, bežanja od odgovornosti i osećanja potištenosti, Kafka je, u mnogim svojim delima, ali i u „Zamku“, istraživao šta može biti moguć uzrok takvih strahova kao što ih ima zemljomer K. On je pošao od ideje koju su kasniji pisci dorađivali i uobličavali poput Orvela, Kamija, Hakslija, Barnsa i drugih a to je da svetom upravlja apsurd, današnjim rečima rečeno: sve više i više ulazimo u neki nov, nepoznat totalitarizam. Taj zamak u Kafkinom delu sam po sebi je totalitaran: on tajno kontroliše ljudima, a oni svi izgledaju sasvim u redu, izgledaju da žive potpuno normalnim životom. Međutim nije tako, jer da li može biti normalno da se u tom selu, zavejanim snegom (koji fizički dočarava osećaj nemoći), niko ne pobuni protiv tog zamka, protiv onih ljudi koji na tajanstven način vladaju selom i seljanima. Problem ne leži u zamku već u seljanima koji shvataju u kakvom se položaju nalaze, ali pasivno i ravnodušno prihvataju činjenicu da zamak njima kontroliše. Ko je zamak ovlastio da kontroliše seljane? Zašto se ne bi pobunili protiv učmalosti, protiv te ravnodušnosti koja ih sve više i više potkopova, protiv tog lažnog morala, u krajnoj liniji protiv zamka? Kafka se upravo bavio tim problemima: iz kojih razloga pojedinac nije u stanju da se suoči sa svojim strahovima i sa strahovima koji mu se nameću. On je nemoćan jer beži od odgovornosti, a jedna od životnih odgovornosti je biti spreman izazvati izazov. Zamak se bavi čudnim poslovima: neki seljani (vrlo mali broj njih) uspeva da dopre do zamka ali možda samo do jednog dela zamka, jer ko zna koliko zamak ima članova, kakva je hijerarhija i ustrojstvo u tom totalitarnom svetu. Ljudi iz zamka čini sve kako bi pomrsili konce svima koji misle drugačije od njih, drugačije od politike zamka. Jedna od tih žrtava je bio je i K., kome je prvo rečeno da dođe u to i to selo i da tu počne da radi pri zamku (ili u zamku) kao zemljomer; posle mu je seoski delovođa objasnio da je vrlo verovatno da je neko iz jedne od mnogobrojnih kancelarija zamka pobrkao redosled predmeta u arhivi, pa je zemljomer u zamak pozvan greškom, jer je ranije postojao neki zemljomer koji je zamak tražio, ali kako se on nije pojavio, predmet je bačen u zabiti prašnjavog kancelarijskog ormana kojeg je posle nekog vremena izvadio neki službenik slučajno i poslao ga u dalju proceduru. Eto zbog kakve greške je zemljomer pretpreo sve one teškoće u selu. Skriveni totalitarizam, ljudska ravnodušnost, apsurd i uplašeni pojedinac u njemu glavni su tokovi – pravci Kafkinog „Zamka“. Treba napomenuti da nada odigrava važnu ulogu u „Zamku“. Interesantno je da zemljomera nikada ne napušta osećaj da ne može dopreti do zamka, iako zna da sve u stvarnosti ide suprotnim putem. Ali, to je lažna nada, ona nada koja sprečava pokušaj suočavanja čoveka sa strahom i odgovornošću pred drugima ali pre svega, pred samim sobom. Zato se Kafka danas ubraja u preteče modernog egzistencijalizma, čiji je kamen – temeljac postavio Sartr 40-tih i 50-tih godina prošlog veka. Kafka se nemilosno obrušava na čoveka, stavlja ga u neugodan položaj i istražuje istovremeno uzroke apsurda u modernom vremenu ali i načine na koji pojedinac reaguje u čudnim ali neizbežnim okolnostima (poput iznenadnog hapšenja Jozefa K. u „Procesu“ ili potpuno čudnog osećaja kada se čovek budi i shvata da je buba – „Preobražaj“). I pored turobnog i teškog života, Kafka je uticao na mnoge, naročito na moderni egzistencijalizam koji se bavi ključnim problemom: problemom čoveka.
Istražite imaginarni svet Franca Kafke, pridružite se Klubu kreativnog čitanja „Vergilije“. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:57 | |
| Zamislite da Strašni sud funkcioniše na ovom svetu kao paralelna institucija. I dalje je lociran negde gore, samo što je to “gore” sa nebeskih visina spušteno na prašnjave, zagušljive tavane. Ne tvrdim (mada pretpostavljam) da je Kafka nužno imao tako nešto na umu kad je pisao “Proces” – to tumačenje je problematično kao i bilo koje drugo – pre svega zato što “Proces” bez sumnje jeste i kritika habzburške birokratije. Svaki element ove fantastične pripovesti može se tumačiti na bar dva načina koja bi se, prema zakonima logike, morala međusobno isključivati, ali ovde ipak egzistiraju u neponovljivom skladu. Dvosmislenost je simbolično prikazana u nožu sa dvostrukim sečivom, kojim je K. ubijen. Neki drugi simboli – kao što je boginja pravde koja, na Titorelijevoj slici, liči na boginju lova – nisu do kraja razrađeni, što nas podseća (i to stalno moramo imati na umu) da Kafka nije imao vremena da dovrši svoje remek-delo – a ko zna da li bi i tada pred tumačima bio lakši zadatak. Tačno shvatanje jedne stvari i nerazumevanje iste stvari ne isključuje potpuno jedno i drugo, kaže sveštenik u IX glavi Procesa. Pokušajmo da se ne zadržimo na tačnom shvatanju. Mladog, ambicioznog i perspektivnog bankarskog službenika po imenu Jozef K. jednog lepog jutra hapse dvojica stažara, iako nije učinio ništa loše. K. je ogorčen i uvređen. Tog dana je njegov trideseti rođendan. Godinu dana kasnije, veče pred njegov trideset prvi rođendan, ponovo dolaze dva čuvara, odvode ga do kamenoloma izvan grada i ubijaju ga u ime Zakona; K. im dopušta. Proces je hronika K.-ovog suđenja, njegove borbe (ako se to može nazvati borbom) sa nespoznatljivim Zakonom i nedodirljivim Sudom. Ovaj roman može da se čita kao opis diktiranog (od strane države?) psihološkog samouništenja. Ipak, kao što je slučaj sa svim Kafkinim delima, značenje je daleko od jasnog. Kao što parabola o vrataru koju izlaže sveštenik u IX poglavlju izaziva bezbroj komentara i različitih tumačenja, tako i Kafkin Proces predstavlja kamen spoticanja dvadesetovekovne kritičke interpretacije. Na samom početku se susrećemo sa nečim što bismo, s određenom rezervom, mogli nazvati tipičnom kafkijanskom situacijom: uz obaveštenje o, u najmanju ruku, neobičnom (uistinu alogičnom) događaju ide naivno, savršeno zdravorazumsko objašnjenje od kog se do kraja ne odustaje, iako događaji o kojima se pripoveda nemaju veze sa zdravim razumom. Neko mora da je oklevetao Jozefa K., jer iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra je bio uhapšen. Junak “Preobražaja”, Gregor Samsa, pretvorio se u bubu jer je suviše naporno radio – to je jedini artikulisan pokušaj objašnjenja fenomena Samsine nesreće u celoj pripovetki. Jozef K. je uhapšen jer ga je neko oklevetao, jer on – razume se – nije kriv. Drugo objašnjenje je da su mu kolege s posla priredile rođendansku šalu. Čitava problematika u tumačenju Procesa sadržana je u traženju odgovora na dva pitanja: 1. U čemu se sastoji K.-ova krivica? 2. Kakav je to uopšte sud? U romanu ne dobijamo definitivne odgovore (nigde nisu jasno izrečeni), jer svet vidimo kroz perspektivu Jozefa K., a on se tim pitanjima nije bavio, sve do samog kraja. Uostalom, ko bi to očekivao od njega. Podsetimo se kakav je bio njegov položaj pre “hapšenja” – visoko pozicionirani birokrata, savršeno uklopljen u sistem koji, po njemu, besprekorno funkcioniše. Ali K. živi u državi u kojoj postoji pravo, svuda vlada mir, svi zakoni su na snazi, ko se dakle usuđuje da u njegovom stanu izvrši prepad na njega? Zar bi se od čoveka koji tako razmišlja moglo očekivati da (1) preispituje sebe i (2) preispituje svet?. Lik Jozefa K. Tumači se slažu u tome da za likove u romanu Proces ne možemo upotrebiti pojam “ličnosti”, budući da im nedostaje psihološka komponenta. Sporedni likovi (tj. svi osim Jozefa K.) do krajnosti su instrumentalizovani i predstavljaju samo opredmećenja svojih funkcija u romanu. Sa K.-om stvari stoje malo drugačije, on se ipak nalazi u centru, kroz njegovu tačku gledišta posmatramo svet. Pa opet, ni njegov lik nije psihološki razrađen (znamo da je to bilo namerno, Kafka je povodom toga zapisao “poslednji put psihologija”). Čak ni to što Jozef K. na početku romana odbacuje i suđenje, i mogućnost krivice, a na kraju postaje saučesnik u sopstvenom smaknuću, ne može se objasniti ni psihološkim razvojem, ni psihološkim slomom. U pitanju je određeno saznanje, a ne razvoj ličnosti: u poslednjoj glavi romana vidimo da K. poseduje znanje (gotovo da sam u iskušenju da napišem – informaciju) koje na početku nije imao. U tom smislu, bitno je primetiti preokret koji se dogodio prilikom K.-ovog razgovora sa sveštenikom u IX glavi Procesa. Tu stoji i jedna rečenica za koju bi psiholozi mogli da se uhvate: K. se osetio napuštenim.. Sud Famozni Sud iz Kafkinog Procesa možda predstavlja Strašni sud, ali je svakako oblikovan prema ovosvetskim uzorima – sudu, crkvi, državi. Možemo, naravno, govoriti i o Kafki-proroku i upoređivati svet Procesa sa svetom nakon Kafkine smrti, ali moramo paziti da, idući u tom smeru, ne zaobiđemo u širokom luku mogućnost poređenja ovog suda sa institucijom crkve. U samom tekstu ima mnogo osnova za takvo poređenje, štaviše – posmatrane iz tog ugla, mnoge situacije i objašnjenja u romanu prestaju da deluju apsurdno. Najočigledniji primer je kazivanje Titorelija (koji je, moramo naglasiti, prva ličnost koja Jozefu K. govori o sudu, ne pokušavajući pri tom da ga obmane) – on govori o mogućim ishodima svakog procesa. Čovek, dakako, može biti osuđen; postoji i mogućnost oslobađanja, ali postoje tri vrste oslobađanja: pravo oslobađanje (koje je jako teško, gotovo nemoguće postići, koje samo retkima polazi za rukom, o čemu se u stvari i nema saznanja, jer svaki trag o procesu u tom slučaju biva izbrisan), prividno oslobađanje (koje proglašava niži sud i koje ne podrazumeva brisanje procesa, tako da čovek jednog dana ponovo može da bude uhapšen) i odugovlačenje (veštačko zadržavanje procesa u određenom stadijumu kako do presude uopšte ne bi došlo). Ako reč “oslobađanje” zamenimo rečju “spasenje”, stvari postaju mnogo jasnije, a ishode procesa možemo nazvati tradicionalnim imenima: pakao (osuda=prokletstvo), čistilište (prividno oslobađanje i odugovlačenje) i raj (stvarno oslobađanje=spasenje). Sa druge strane, reč “oslobađanje” je sugestivna, jer upućuje na čovekovu slobodnu volju i ideju da čovek jedino sam sebe može da oslobodi. Ovo postaje još očiglednije u IX glavi romana. Zadržimo se još časak na Titoreliju. On je sudski slikar. Svoje znanje i zvanje nasledio je od oca. Pošto učestvuje u procesu mistifikacije Suda, zna ponešto i o njegovom pravom licu. Zna, na primer, da sudije koje slika, mada ih nije video lično, nisu ni tako moćne, ni tako strašne, kao što na slikama izgledaju – izgledaju tako jer gospoda su sujetna, a dozvoljeno im je da se tako slikaju. Precizno je propisano kako svako, u skladu sa svojim položajem, može da bude predstavljen, pa tako čak i niže rangirane sudije smeju da se sede na predsedničkoj stolici (tronu?), okruženi simbolima moći koji ne moraju biti ovozemaljske prirode – npr. boginje pravde i pobede (oreol?). Ovo zaista podseća na hrišćansku ikonografiju i načine na koje se konvencionalno prikazuju sveci. Jedan od Klijenata K.-ovog advokata Hulda, trgovac Blok, govori o raznim vrstama advokata koje je usput krišom angažovao. Zar to ne bi mogli biti sveštenici drugih religija koji, svaki na svoj način, obećavaju vernicima spasenje?. Parabola Pred Zakonom Najvažnije mesto za razumevanje suštinske poruke romana nalazi se u IX glavi. U katedrali sveštenik, koji se predstavlja kao tamnički kapelan, iznosi K.-u sledeću priču o Zakonu. Ova parabola (koju je, uzgred budi rečeno, Kafka za života objavio samostalno, kao kratku priču) predstavlja zagonetku koja nužno svakog čitaoca prvo navodi na pogrešno tumačenje, koje zatim treba da bude ispravljeno, ali na taj način da onaj koji pokušava da je odgonetne mora da uvidi da jedinstveno rešenje ne postoji. Da li? Sasvim je izvesno da je Kafka, kroz razgovor između sveštenika i Jozefa K., hteo ponešto da kaže i o značenju romana u celini, pa nam to može poslužiti kao vodič. Ipak, moramo biti oprezni sa takvim vodičima – oni i vode i zavode. Većina vodiča koje Jozef K. sreće na svom putu imaju za cilj da ga obeshrabre. Na isti način, vratar pred Zakonom obeshrabruje čoveka koji je hteo da u Zakon uđe. K. je, prirodno (kao i mi koji smo se, prilikom prvog čitanja, uživeli u njegov lik, uprkos svom onom anti-psihologizmu), odreagovao tvrdnjom na je čovek prevaren. Dobro, on jeste prevaren, ali ko ga je prevario? Ta on je slobodan čovek koji se sam odrekao svoje slobode. Ko onda može da oslobodi Jozefa K.? I priča o vratima zakona ima zgodnu analogiju u stvarnom svetu. Uzmimo da je Zakon neki viši, transcendentni poredak, koji obično zovemo Božijim zakonom. Postoje dokumenti, sveti spisi raznih konfesija – sve je dostupno običnom čoveku, ali ovaj se retko kad usudi da čita, još ređe da tumači, a tek poneki pojedinac taj zakon traži u sebi. U isto vreme, postoji nebrojeno mnogo posrednika, sveštenstvo pozvano da tumači zakone, tako da slobodan čovek često zaboravlja da je slobodan, da čitava organizacija postoji da bi mu ulila pobožni strah i da često članovi te organizacije (a to su upravo oni niže rangirani sveštenici sa kojima narod dolazi u neposredan kontakt) o zakonu znaju taman toliko koliko ovaj vratar ili neki od stražara koji su uhapsili Jozefa K. Sve ovo ne mora striktno da se primeni na crkvu – u moderno doba ateizam je veoma rasprostranjen i među nemislećim svetom – zato postoje razne spiritualne vođe, ulogu sveštenika preuzima svako ko ima ambiciju da posreduje između čoveka i njegove duše. Ma koliko ovo paradoksalno zvučalo, većina ljudi traži mir van sebe, umesto u sebi, i ne samo da prihvata, nego čak traži posrednike na tom putu.. Krivica Jozefa K. Najsloženije pitanje u romanu Proces tiče se K.-ove krivice. Pouzdano možemo zaključiti da je ta krivica u najtešnjoj vezi sa, sa jedne strane, K.-ovim nepoznavanjem Zakona, i sa druge strane, sa odsustvom samokritike i preispitivanja svoje prošlosti (ne u krivično-pravnom, nego u jednom suštinskijem vidu). Jozef K. sve do razgovora sa sveštenikom pokazuje težnju da sve dovede u red, tj. da učini da sve bude baš onako kako je bilo pre hapšenja. Ne samo to, nego i taj incident dovodi u vezu sa tim što se tog jutra nije ponašao na uobičajen način, tj. razumno. Usput priznaje stražarima da ne poznaje zakon. K.-ova krivica se može dovesti u vezu sa Kafkinim razmišljanjima o prvobitnom grehu. S tim u vezi, u IX poglavlju Jozef K. kaže svešteniku: Ali ja nisam kriv. (…) To je zabluda. Kako čovek može uopšte da bude kriv? Ta mi smo svi ljudi, i svi smo jednaki. Zatim kaže da će još potražiti pomoć, a sveštenik mu odgovara: Ti isuviše tražiš tuđu pomoć, naročito kod žena. Istina, K. se previše oslanjao na žene, kao da je planirao da se domogne spasenja putem seksa. On liže Fraulajn Birstner kao žedna životinja, upušta se u erotske odnose sa Leni, bolničarkom advokata Hulda, i sa ženom sudskog poslužitelja, pretpostavljajući da su poslednje dve veoma uticajne i da će mu pomoći u procesu. Dok ga vode na pogubljenje, K. shvata: Uvek sam hteo da sa dvadeset šaka zgrabim svet, i to još za cilj koji nije za odobravanje. To je bilo pogrešno. Video je gospođicu Birstner, koja za njega znači opomenu. Kakva je to opomena? Šta je to tako posebno kod gospođice Birstner? Jednostavno je – ona je slobodna! Ona je jedina ličnost sa kojom K. dolazi u kontakt koja ne pripada sudu. Istovremeno, protiv nje se ne vodi nikakav proces. Za Jozefa K. ona predstavlja opomenu, za nas – izraz Kafkine nade da je spasenje ipak moguće. Ni božanstvena, ni ljudska – Proces je egzistencijalistička komedija koja, uprkos porazu koji doživljava protagonista, ne poriče mogućnost spasenja. Nakon Kafkine prerane smrti (1924. godine, u 41. godini života, podlegao je tuberkulozi), suprotno njegovim željama, objavljeno je sve što je ikad napisao; u isto vreme su mnogi košmari o kojima je pisao dobili svoje konkretizacije u novim evropskim totalitarnim režimima. Njegovi romani Amerika, Proces i Zamak ostali su nedovršeni, ali ipak je imao poštovaoce za života. Zbirke pripovedaka koje je objavio bile su malo prodavane, ali veoma cenjene u akademskim krugovima. Šira publika je počela da obraća pažnju na Kafku kada je svet počeo da liči na njegova dela, kada je postao “kafkijanski”. Proglašavali su ga prorokom, naglašavajući da su neke osobe koje su Francu Kafki bile izuzetno bliske nestale u koncentracionim logorima, mnogo godina nakon njegove smrti. Za veliki broj čitalaca, situacije prikazane u Procesu predstavljaju sablasnu anticipaciju psihološkog oružja kakvo se koristi u mnogo podmuklijim režimima od onog iz Kafkinog vremena. Ne znam da li je bio prorok. Bio je genije. ️Valentina Đorđević, Interpretacije.com
Poslednji izmenio lana dana Sre 21 Avg - 7:58, izmenjeno ukupno 1 puta |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:57 | |
| Franc Kafka i devojčica ~ poučna priča
Priča kaže da je Franz Kafka sreo devojčicu u parku gde je svakog dana šetao. Plakala je. Izgubila je lutku i bila je neutešna. Kafka se ponudio da joj pomogne u traženju lutke, pa su se dogovorili da se nađu na istom mestu sledećeg dana. S obzirom da nije našao lutku, sastavio je pismo u lutkino ime i pročitao ga devojčici.
"Molim te, ne žali za mnom. Krenuh na put da vidim sveta. Pisaću ti o svojim dogodovštinama."
Bilo je ovo prvo u nizu pisama. Kada bi se sreo sa devojčicom, Kafka joj je čitao ova pažljivo osmišljena pisma o izmišljenim avanturama voljene lutke. Devojčici je to pružalo utehu. Kako je susretima došao kraj, Kafka je devojčici doneo lutku.
Ona, naravno, nije bila slična izgubljenoj.
Na prikačenoj poruci pisalo je: "Putovanja su me izmenila...”
Mnogo godina kasnije, sada već odrasla devojka, našla je skriveno pismo u lutki. Sažetak tog pisma bi glasio:
"SVE ŠTO VOLIŠ ĆEŠ JEDNOG DANA IZGUBITI, ALI NA KRAJU, LJUBAV ĆE SE VRATITI U NEKOM DRUGOM OBLIKU."
Izvor: HeraZnanje.com Preuzeto sa: alternativainformacije.com |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:58 | |
| Noću, Franc Kafka
Uronjen u noć. Onako kao što ponekad spustimo glavu da razmislimo, potpuno utonuli u mrak. Okolo ljudi spavaju. Mala predstava, nevina iluzija da spavaju u kućama, solidnim krevetima, pod sigurnim krovom, rašireni ili sklupčani na dušecima, na čaršafima, pod ćebadima; u stvarnosti oni su se okupili kao davno jednom i opet kasnije u pustoši; logor na otvorenom, nebrojeni ljudi, vojska, narod, pod hladnim nebom na hladnoj zemlji, bačeni tamo gde se nakad stajalo, čela oslonjenog o ruku, licem prema zemlji, dišući tiho. A ti bdiš, ti si jedan od noćobdija, pronalaziš sledećeg vitlajući zapaljenim drvetom iz gomile pruća pored tebe. Zašto bdiš? Neko mora da bdije, rečeno je. Neko mora da bude tu.
Prevod sa nemačkog Darinka Kovačević |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:59 | |
| Uhodim je da je ne bih sreo – Franc Kafka
Iako je za svakoga pomisao na Franca Kafku povezana sa sumornim i bizarnim svetom iz njegovih priča, veliki praški pisac ostavio je za sobom, u svojim dnevnicima i pismima, mnogo intimnih zapisa o svojim unutrašnjim nemirima i ljubavnim jadima. Mnogi od njih savršen su prikaz otuđenih ljudskih odnosa koji su naročito uzeli maha u decenijama nakon što su napisani. Poput ovog: „Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.
Voleo sam devojku koja je i mene volela, ali morao sa da je ostavim. Zašto? Ne znam. Bilo je to kao da je okružena oružnicima koji su koplja držali napolje uperena. I kada bih joj se približio, naleteo bih na šiljke, bivao ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.
Da li je za to devojka bila imalo kriva?
Ne verujem, ili sam čak siguran da nije. Poređenje od maločas nije bilo potpuno, pošto sam i ja bio okružen oružnicima koji su koplja držali okrenuta unutra, naime prema meni. Kad god bih se primakao devojci, naleteo bih najpre na koplja svojih oružnika, već tu je moje napredovanje bilo zaustavljeno. Možda do devojčinih oružnika nikad nisam ni dospeo, pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to već krvareći od svojih kopalja i bez svesti.
Da li je devojka ostala sama?
Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i ničim sprečavan. Iscrpljen sopstvenim nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodušno kao da sam vazduh kroz koji su se njihova lica nagla jedno na drugo u prvom poljupcu.”
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:59 | |
| Jastreb
Bio jedan jastreb, koji mi je kljuvao noge. Cipele i čarape je već raskidao, i sad je već kljuvao i sama stopala. Neprestano je udarao, zatim bi me nemirno obleteo nekoliko puta, i onda bi nastavio svoj posao. Naiđe neki gospodin, stade neko vreme posmatrati, pa tad zapita zašto trpim jastreba. "Pa bespomoćan sam", rekoh, "došao je i počeo da kljuje, i ja sam, naravno, hteo da ga oteram, čak sam pokušao da ga zadavim, ali takva ptica raspolaže ogromnom snagom, pa mi je već htela nasrnuti na lice, i ja sam onda radije žrtvovao stopala. Sad su već gotovo raskomadana." "Ama zašto dopuštate da vas toliko muči", reče gospodin; "jedan metak, i jastreb je gotov." "Zaista?" upitah; "i hoćete li vi da se pobrinete oko toga?" "Rado", reče gospodin, "moram samo otići do kuće i doneti pušku. Možete li pričekati još pola sata?" "Ne znam", odgovorih, i za trenutak se ukočih od bola, a onda rekoh: "Molim vas, pokušajte, za svaki slučaj." "Dobro", odvrati gospodin, "pohitaću". Jastreb je mirno slušao naš razgovor i okretao pogled čas ka meni čas ka gospodinu. Sad sam video da je sve razumeo: uzleteo je, sav se zavalio da dobije dovoljno zamaha, pa je onda, poput bacača koplja, zario kljun kroz moja usta duboko u mene. Rušeći se na zemlju, s olakšanjem sam osećao kako se on, ne mogući više da se spase, davi u mojoj krvi što je ispunjavala sve bezdane i prelivala se preko svih obala. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 7:59 | |
| Odluke
Uzdići se nad bednim stanjem - to mora biti lako čak i kad se energija na silu ulaže u to. Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razmrdaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osećanju, burno ću pozdravljati A. ukoliko sada naiđe, ljubazno ću trpeti B. u svojoj sobi, a sve što bude rekao C. upijaću dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.
Ali čak i ako tako bude, ipak će pri svakoj grešci, koja ne može izostati, dolaziti do zastoja u celini, i u onome što je lagano i u onome što je teško, i ja ću biti prinuđen da se vrtim u krug.
Stoga, ipak, kao najbolji savet ostaje: primati sve onako kako je, ponašati se kao teška masa, pa makar se sam osećao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nešto namami na pogrešan korak, posmatrati druge životinjskim pogledom, ne osećati kajanje, ukratko - sopstvenom rukom pritiskati ono što je od života još ostalo kao avet, to jest još uvećati poslednji grobni mir i ne znati više za postojanje ičega drugog osim njega.
Karakterističan pokret takvog stanja jeste prelaženje malim prstom preko obrva. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:00 | |
| Najiskrenije Proces sam procitala dva puta...reakcija je bila katastrofa...pre par godina kada sam ponovo uzela da ga citam poruku koju onda nisam mogla da shvatim je bila sasvim drugacija.Otudjeni smo na mnogo nacina i od sebe i od sveta. Proces je knjiga koja na jako dobar nacin to predstavlja. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:00 | |
| Kafka je vise puta rekao " Sacinjen sam od knjizevnosti i ne mogu biti nista drugo."
Slazem se sa ovom izjavom.Kafka je za mene covek koji je ziveo za knjizevnost. Milenino pismo Kafki:
Koliko malo znaš o meni! Razmišljam, sve što osjećam, dišem, lebdi ka Tebi. Da li ćeš to ikada shvatiti?
Ja sam vatreni znak.
Pozvala sam te da budeš vječni gost u mom domu - Suncu.
Ja sam u njemu jedina. Zapravo, Sunce jedino u meni nalazi utočište i zato sam te pitala: hoćeš li zauvjek da ostaneš u mojoj duši? Ti već to jesi. Uskoro ću napuniti dvadeset četiri godine. Kako vrijeme prolazi! Ponekad, kada slučajno pogledam u izlogu i ugledam na staklu svoje lice, uplaši me i iznenadi što više nisam mlada djevojka. Zato žalim za svakim danom što nismo zajedno. Pamtim Vaš svaki korak u Folksgartenu, svaki Tvoj pogled, kako mi ruku prebacuješ preko ramena, ne mogu da vjerujem da je sve prošlo.
Nisi mi dogovorio da li pristaješ da budem tvoje Sunce?
Ne zaboravi!
Lavica mnogo traži od života. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:00 | |
| Razgovori sa Kafkom
Kafka reče: "Sve plovi pod lažnom zastavom, nijedna reč ne odgovara istini. Ja, na primer, vraćam se sada kući. No, to samo tako izgleda. U stvari, penjem se u specijalno za mene instaliranu tamnicu koja je utoliko teža što je nalik sasvim običnom građanskom stanu i u kome niko, osim mene, ne prepoznaje zatvor. Otuda nema ni nekog pokušaja bekstva. Nikakvi se lanci ne mogu raskinuti kada nikakvih vidljivih lanaca nema. Zatočenje je, stoga, organizovano kao sasvim obično, svakodnevno egzistiranje bez preteranog komfora. Sve izgleda da je od čvrstog i postojanog materijala. Ali je to, pritom, lift u kome se spuštate u bezdan. Ne vidite ga. No, čujete ga, ako zatvorite oči, kako već žamori i tutnji pred vama." |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:00 | |
| Jedanaest sinova
Imam jedanaest sinova.
Prvi je spolja vrlo neugledan, ali ozbiljan je i pametan; uprkos tome, mada ga volim kao i svu drugu decu, ne cenim ga mnogo. Njegovo mišljenje mi se čini odveć jednostavno. On ne gleda ni desno ni levo niti u daljinu; on neprestano trčkara unaokolo po svom malom krugu, ili, bolje reći, vrti se.
Drugi je lep, vitak, skladno građen; svako se ushiti kada ga vidi kako zauzima mačevalački položaj. I on je pametan, ali osim toga snalazi se u svetu; mnogo je video, i stoga kao da čak i zavičajna priroda govori s njim prisnije nego sa onima koji su ostali kod kuće. Ali za ovo preimućstvo on, zacelo, nema da zahvali samo putovanjima: naprotiv, ono spada u one njegove osobine koje se ne mogu podražavati i koje, na primer, priznaje svako ko bi želeo, recimo, želo da ponovi njegov akrobatski skok u vodu, pri čemu se on nekoliko puta obrće u vazduhu, a ipak na upravo mahnit način vlada sobom. Do kraja odskočne daske podražavaocu još stiže hrabrosti i volje, ali onde, umesto da skoči, iznenada seda i diže ruke izvinjavajući se. A uprkos svemu tome (pa trebalo bi, zapravo, da budem presrećan zbog takvog deteta), moj odnos prema njemu nije nepomućen. Njegovo levo oko je nešto manje od desnog, i veoma žmirka; to je tek sićušna mana, zacelo, mana koja mu daje licu odvažniji izgled no što bi inače bilo, i niko pred nepristupačnom zatvorenošću njegovog bića neće sa prekorom primetiti to sitnije žmirkavo oko. Ali ja, otac, to primećujem. Naravno, ne boli me ta telesna mana, već neka mala nepravilnost njegovog duha koja joj na neki način odgovara,neki otrov što luta po njegovoj krvi, neka nesposobnost da se zaokruži jedino meni vidljiva podloga njegovog života. S druge strane, pak, valja priznati, uravo ga to čini mojim pravim sinom, jer ta mana je u isti mah i mana cele naše porodice, a na ovom sinu se samo preterano jasno ističe.
Treći sin je takođe lep, ali ono što se mi se na njemu sviđa nije lepota. To je lepota pevača: povijena usta; sanjalačko oko; glava kojoj je pozadi potrebna draperija da bi delovala; grudi što se neobuzdano napinju; ruke koje lako polete uvis i odveć lako klonu; noge koje se prenemažu, jer ne mogu da nose telo. A povrh toga: zvuk njegovog glasa nije pun; obmane za trenutak; navede znalca da pažljivije posluša; ali ubrzo potom izgubi snagu i utihne. Ionako, uopšte uzev, sve mami da se taj sin pokaže svetu, ja ga ipak držim na skrovitom mestu; on se sam ne nameće, ali ne zbog toga, recimo, što bi poznavao svoje nedostatke, već iz nevinosti. Sem toga, oseća se tuđ u našem vremenu; kao da pripada mojoj porodici ali osim nje i nekoj drugoj, za njega zauvek izgubljenoj, on je često neraspoložen i ništa ga ne može razvedriti.
Moj četvrti sin je, možda, najdruževniji od svih. Pravo dete svoga vremena, svakom je razumljiv,stoji na svima zajedničkom tli i svako dolazi u iskušenje da mu klimne glavom. Možda zahvaljujući ovom opštem priznanju, njegovo biće stiče izvesnu lakoću, njegovi pokreti izvesnu slobodu, njegovi sudovi izvesnu bezbrižnost. Neke njegovi izreke čovek bi da često ponavlja, doduše samo neke, jer on u suštini boluje od prevelike lakoće. On je kao neko ko zadivljujuće odkoči, poput laste proseca vazduh, ali zatim ipak žalosno okonča u gluvoj prašini, kao prava ništarija. Ovakve misli mizagorčavaju dušu kad gledam ovo dete.
Peti sin je mio i dobar; obećavao je mnogo manje nego što je ostvario; bio je toliko neugledan da bi se čovek u njegovom društvu osećao sam; ali je ipak doterao dotle da stekne izvestan ugled. Kad bi me ko upitao kako se to desilo, teško da bih umeo odgovoriti. Nevinost se možda ipak najlakše probija kroz bešnjenje elemenata na ovom svetu, a on je nevin. Možd isuviše nevin. Ljubazan prema svakome. Možda isuviše ljubazan. Priznajem: ne osećam se prijatno kada ga preda mnom hvale. Ipak ne zahteva neki naročit napor hvaliti nekog ko je tako očigledno vredan hvale kao moj sin.
Moj šesti sin kao da je, bar na prvi pogled, najumniji među svima. Malodušan je, a ipak brbljiv. Zato nije lako izaći s njim na kraj. Kad podleže, pada u nepobedivu tugu; kad postigne premoć, čuva je brbljanjem. Ali ja ne poričem da u njemu ima izvesne strasti koja ide do samozaborava; u sred bela dana on se često bori kao u snu da prokrči put kroz mišljenje. Mada nije bolestan – naprotiv, vrlo je dobrog zdravlja – on ponekad posrće, naročito u sumrak, ali mu nije potrebna pomoć, ne pada. Možda je za tu pojavu krivo njegovo telesno razviće, jer previsok je za svoje godine. To je razlog što u celini nije lep, uprkos upadljivo lepim pojedinostima, kao što su, na primer, ruke i noge. Nije mu, uostalom, lepo ni čelo; kako kožom tako i sklopom kostiju deluje nekako zbrčkano.
Sedmi sin mi, možda, pripada više od svih ostalih. Svet ne ume da ga ceni po zasluzi; ne razume njegovu posebnu vrstu duhovitosti. Ja ga ne precenjujem; znam da je on prilično beznačajan; kad svet ne bi imao druge mane osim te što ne ume da ga ceni po zasluzi, i pored toga bi ostao neporočan. Ali ne bi želeo da mi u krugu porodice nedoistaje ovaj sin. On donosi kako nemir tako i strahopoštovanje pred tradicijom, a i jedno i drugo uklapa, bar po mom osećanju, u celinu kojoj se nema šta zameriti. Istina, on sam najmanje zna da nešto započne; on neće pokrenuti točak budućnosti; ali ta njegova podloga toliko sokoli, toliko nade uliva; želeo bih da ima dece i da i ona imaju dece. Na žalost, kao da se ta želja neće ostvariti. Sa samozadovoljstvom koje je meni, doduše, shvatljivo, ali isto toliko i nepoželjno, samozadovoljstvom koje je, svakako, u ogromnoj suprotnosti samišljenjem njegov okoline, on samo tumara unaokolo, ne haje za devojke, a uprkos tome nikad neće izgubiti dobro raspoloženje.
Moj osmi sin mi zadaje najviše briga, iako, zapravo, neznam koji je razlog tome. Gleda me kao stranac, a ja se ipak osećam očinski prisno povezan sa njim. Vreme je popravilo štošta, ali ranije bi me ponekad obuzela drhtavica samo što pomislim na njega. On je pošao sopstvenim putem; prekinuo je sve veze sa mnom; i zacelo će sa svojom tvrdom lobanjom i svojim malim atletskim telom- jedino su mu noge kao dečaku bile vrlo slabe, ali to se u međuvremenu verovatno već popravilo- uspeti da se probije kud god mu je volja. Često mi je dolazilo da ga zovnem natrag i da ga upitam šta je to, zapravo, sa njim, zašto se toliko tuđi od oca i šta u suštini smera, ali sad je on toliko daleko i toliko je vremena već prošlo, sad neka ostane ovako kako je. Čujem da je, jedini među mojim sinovima, pustio bradu; naravno, čoveku tako malog rasta to ne može stajati lepo.
Moj deveti sin je veoma elegantan i ima onaj sladak pogled namenjem ženama. Toliko sladakl pogled da katkad čak i mene može zavesti, mene koji, dabome, znam da je dovoljan običan vlažan sunđer da se obriše sav taj nadzemaljski sjaj. Ovaj mladić je, međutim, izuzetan po tome što mu uopšte nije stalo do zavođenja; njemu bi bilo dovoljno da ceo život preleži na kanabetu i da pogled protraći gledajući tavanicu, ili , još kudikamo radije, da ga ostavi da počiva pod očnim kapcima. Kad se nalazi u tom položaju, koji mu je najdraži, voli da govori, i to ne loše; sažeto i plastično; ali ipak samo u uskim granicama; kad ih pređe, što je pri njihovoj uskosti neizbežno, ono što govori postaje sasvim prazno. Čovek bi mu rukopm mahnuo da prestane kad bi bilo nade da to ovaj pogled, prepun sna, može primetiti.
Moj deseti sin važi kao neiskren karakter. Ne želim da tu manu ni sasvim poričem ni sasvim potvrđujem. Sigurno je ovo: ko god ga vidi kako se približava, sa svečanim držanjem koje veoma premašuje njegove godine, u vazda zakopčanom i zategnutom pohodnom kaputu, sa starim, ali preterano brižljivo isčetkanim crnim šeširom, sa nepomičnim licem, malo isturenom vilicom, sa otromboljenim kapcima i sa dva prsta koja katkad prinosi ustima- ko ga vidi takvog, taj pomisli: ovo je bezgraničan licemer. Ali počujmo ga kad progovori! Promišljeno; smotreno; odsečno; preplićuči pitanja sa pakosnom živahnošću; zadivljujuće, sasvim prirodno i veselo saglasan sa celokupnošću sveta; a ta saglasnost mu nužno zateže vrat i uzdiže glavu. Mnoge koji sebe smatraju veoma pametnim i koje je, po njihovom mišljenju iz tog razloga, odbijala njegova spoljašnost, on je snažno privlačio svojim rečima. Ali , s druge strane, ima i ljudi koje njegova spoljašnost ostavlja ravnodušnim, dok im se njegove reči čine licemerne. Ja, kao otac, ne želim tu da presuđujem, ali moram priznati da su ovi drugi ocenjivači svakako dostojniji pažnje od onih prvih.
Moj jedanaesti sin je nevažan, verovatno najslabiji među mojim sinovima, ali vara tom svojom slabošću; naime, on povremeno ume da bude snažan i određen, mada valja priznati da se čak i onda temelji na slabosti. Ali to nije nikakva slabost zbog koje se valja stideti, već nešto što samo na ovom našem zemaljskom tlu izgleda kao slabost. Nije li, na primer, i spremnost na letenje slabost, pošto uključuje i njihanje i neodređenost i lepršanje? Nešto slično pokazuje i moj sin. Otac se, naravno, ne raduje takvim osobinama; jer one su očigledno usmerene na uništenje porodice. On me ponekad pogleda kao da mi hoće reći: „Povešću te sa sobom, oče.“ Ja onda pomislim: „ Ti bi bio poslednji kome bih se poverio.“ A njegov pogled, opet, kao da kaže: „ Pa onda neka budem bar poslednji.“ To su mojih jedanaest sinova. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:01 | |
| Smiluj se na mene,gresan sam do u najskriveniji kutak svoga bica.A imao sam dara,sklonosti Koje nisu bile sasvim za preziranje, male dobre sposobnosti,rasipao sam ih,nerazborito stvorenje kakvo sam bio sad se blizim kraju, upravo u vreme kada bi se spolja sve moglo okrenuti na dobro po mene.Ne guraj me medju izgubljene.
Iz Kafkinog Dnevnika,20.jula 1916...
Franc Kafka...,jedan od onih, koji ostavivsi za sobom neizbrisiv trag, tako snazno utisnut u psihu coveka dvadesetog veka , i jedan od onih koji je u sebi nosi obilje protivurecnosti tipicne za znacajne stvaraoce,ali i obilje bolesti...
U znacajnom Kafkinom pismu upucenom ocu,koje je pisao u novembru 1919.godine,a koje nikada nije dospelo u oceve ruke,u kome Kafka slobodno,iskreno i neometeno od bilo kakvih unutrasnjih prepreka,kojih je bilo tako mnogo kada bi se nasao sa ocem licem u lice,iznosi sve godinama potiskivane i silom ugusivane prekore koji se penju direktno do optuzivanja,Kafka istice svoju najglavniju primedbu ocu:ocevu sposobnost da sinu obezbedi sigurnost,ljubav i priznanja unutrasnjih vrednosti...
''Uvek i svuda imao sam potrebe za ohrabrivanjem.'',pise Kafka,''ta ja sam bio pritisnut vec samom Tvojom telesnoscu.Kao Otac Ti si bio suvise jak za mene,narocito jer su moja braca umrla rano ,sestre su dosle na svet mnogo kasnije ,ja sam znaci morao da izdrzim prvi udar,za ovo bio sam isuvise slab.Hrabrost,odlucnost,sigurnost,radost za ovo ili ono, nisu istrajavale u meni kada si Ti bio protiv toga ili kada je Tvoje protivljenje bilo samo pretpostavljeno,a ono je moglo biti pretpostavljeno gotovo pri svemu onome sto sam ja cinio...Molim Te,oce,razumi me dobro,bile su to po sebi potpuno beznacajne pojedinosti,one su me pritiskivale tek onda kada se Ti sam,koji se i za mene bio tako presudan,nisi pridrzavao zabrana koje si meni postavljao. Na ovaj nacin svet je za mene bio podeljen u tri dela,na jedan u kome sam ziveo kao rob,pod zakonima koji su samo za mene bili izmisljeni,a kojima ja nisam mogao,ne znam zbog cega da odgovorim...zatim na jedan drugi svet koji je beskrajno od mene udaljen,u kome si Ti ziveo,zaposlen rezimom,izdavanjem zapovesti i ljutinom zbog njihovog neizvrsavanja i,najzad,na jedan treci svet u kome ostali ljudi zive,srecan i slobodan od naredjenja i poslusnosti.
Neprestano sam se necega sramio,ili zato sto sam slusao Tvoja naredjenja koja su vazila samo za mene,ili zato sto sam im prkosio,jer kako bih smeo da budem prkosan,ili zato sto nisam mogao da ih sledim,jer na primer,nisam imao Tvoju snagu,Tvoj apetit,Tvoju spretnost,iako si Ti ovo od mene zahtevao kao nesto samo po sebi razumljivo...ovo je bila najveca sramota.Ovako dete,istina,ne razmislja,ali ovako oseca...''
Jednostavne ,dirljive i iskrene reci odraslog koji se jos oseca detetom...neuroticnim detetom sa snaznim literarnim izrazom... |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:01 | |
| Meni omiljeni deo iz knjige "Pisma Mileni":
Zasto mi govoris, Milena, o zajednickoj buducnosti koje nikada nece biti? Da li je to upravo zato sto je nece biti? U Becu jos one veceri kada smo dotakli ovo pitanje, imao sam utisak da se stvari desavaju kao da trazimo nekoga koga dobro poznajemo, ko nam je mnogo nedostajao i koga iz tog razloga nazivamo najlepsim imenima, ali nam odgovor ne dolazi; kako bi i mogao odgovoriti kad nije tu, toliko je daleko da se o tome samo sanjati moze. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:01 | |
| Bio sam ukočen i hladan. Bio sam most, raspet nad bezdanom.
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:02 | |
| “Pravilno razumevanje jedne stvari I nerazumijevanje iste ne iskljucuje se medjusobno u potpunosti” |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:03 | |
| "Istina je nedeljiva,pa stoga ne moze samu sebe spoznati;ko zeli da je spozna,mora biti laz." |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:03 | |
| Putnik u tramvaju
Stojim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne zahteva od mene, ali to je svejedno.
Tramvaj se približava stanici, jedna devojka staje blizu vrata, spremna da siđe. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odevena je u crno, nabori na suknji se gotovo ne pomeraju, bluza joj je pripijena uz telo i ima okovratnik od bele guste čipke, otvorenom levom šakom se oslonila o zid, kišobran u njenoj desnoj ruci dotiče drugi stepenik odozgo. Lice joj je preplanulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i širok. Ima mnogo smeđe kose i lelujave kratke vlasi na desnoj slepoočnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i vidim celu poleđinu desne ušne školjke i senku pri korenu.
Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne čudi sebi, da drži usta zatvorena i ne kazuje ništa o tome? |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:03 | |
| FRANZ KAFKA: PREOBRAŽAJ
Bilješke o piscu: Franz Kafka (Prag, 3. 7. 1883. – Beč, 3. 6. 1924), austrijski književnik. Podrijetlom iz imućne obitelji praškog Jevreja. Radi liječenja putovao u Njemačku, Italiju, Francusku, Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio. Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvijencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti cijeloga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, prerađene cjeline pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogaćuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svijet nije više onaj klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovjek je usamljen i uplašen, dio mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, dotjerane realističke pojedinosti, elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja dojam složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svijet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.
Analiza likova: Otac Odnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on ga mrzi i ne smatra ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a poslije umire zbog toga.
Majka Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.
Greta Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati... Tematika: Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo šta da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela vidjeti jer nije podnijela sve to.
Zaljučak: Kafkin je svijet apstraktan i abnormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat. Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna značajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet božji. On je slobodan na strašan besprigovoran način. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:04 | |
| Više nego verni Kafkin prijatelj, Maks Brod (1884-1968) svoje je delo, istorijski roman, "Tycho Brahes Weg zu Gott" (1916) objavio s posvetom "…Meinem Freunde Franz Kafka..." |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:05 | |
| Počev od 1906. godine, veletrgovina Hermana Kafke, Kafkinog oca, bila je smeštena u palati Kinski, na Starogradskom trgu. Pre toga, u toj palati u rokoko stilu, bila je nemačka gimnazija, koju je, pak, Kafka pohađao u periodu od 1893. do 1901. godine. Godine 1920, Kafka je stanovao s roditeljima u kući Opelt, na samom uglu Starogradskog trga i Pariske ulice. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:05 | |
| Mada uobičajen kod nas, naslov "Ložač" za pripovetku "Der Heizer" nije možda baš najtačnije izabran. Ta pripovetka je trebalo da bude prvo poglavlje Kafkinog nezavršenog ‘američkog romana’ Nestali (Der Verschollene, koji je u našem izdavaštvu, opet, poznat pod naslovom 'Amerika', ali to zahvaljujući Maksu Brodu koji ga je s takvim naslovom obelodanio 1927. godine). Kafka je 'Ložača', zajedno s još dve svoje priče, 'Presuda' i 'Preobražaj', hteo da grupiše u celinu pod nazivom 'Sinovi'. U svakom slučaju, ovaj ‘fragment’ pojavio se kao poseban tekst 1913. godine, a onda i 1916. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:05 | |
| Češki književni časopis Stablo, osnovan je 1920. godine u Pragu. Milena Jesenská (1895-1944), prva je prevodila Kafkine radove na češki jezik. O Kafkinom odnosu prema njoj najbolje je videti njegova pisma, objavljena - prvi put 1952. godine - kao 'Pisma Mileni'. To su pisma upravo iz vremena Janouhovih konverzacija s Kafkom, i dočaravaju povest jedne od beznadnih ljubavi i utoliko su jedan od najpotresnijih dokumenata o čoveku kakav je bio |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Franz Kafka Sre 21 Avg - 8:06 | |
| Pripovetka 'Das Urteil', napisana je za jednu noć, nekoliko dana posle prvog pisma upućenog Feliciji Bauer. Pročitana je sutradan, 24. septembra 1912. godine, kod Oskara Bauma, a javno iste godine, 4.decembra. Prvi put je objavljena, juna iduće godine, u lajpciškom časopisu Arkadia, s posvetom „Za gospođicu Feliciju B.” U okviru knjige je objavljena septembra 1916. godine, s posvetom „Za F.”... „F.” je, dakle, Felicija Bauer (1887-1960), s kojom je Kafka bio dvaput veren (1914. i 1917.). Tu neobičnu i sumornu ljubavnu povest možemo sagledati blagodareći Kafkinim pismima u zbirci 'Pisma Feliciji' i druga prepiska iz doba vereništva, na nemačkom objavljenoj prvi put 1967. godine. |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Franz Kafka | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 7 | Idi na stranu : 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 312 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 312 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|