Jovica Letic

**Učlanjen** : 09.02.2014

NEŠTO

Nešto u meni
još tebi se nada.
A posrću dani
tumaraju noći
i prvi snijeg pada.

Nešto u meni
još na tebe čeka.
A promiču sjene
curi sivilo neba
i lijeno teče zelena rijeka.

Nešto u meni
Sve je što imam.

Jovica Letic

**Učlanjen** : 09.02.2014

ODUVEK

Rasli smo
na obalama neshvaćenih života
skriveni
svako u svojoj čeznji
u nečemu
što je oduvek bilo jedno

Sanjali smo
na jastucima drugačijih boja
verujući
da ćemo se sresti
u snu
što je oduvek bio isti

Jovica Letic

**Učlanjen** : 09.02.2014

Riječ

Ako Ti kažem
samo toliko, da volim Te
strah me
da time
baš ništa neću reći.

Kažem li Ti
samo toliko, da želim Te
bojim se
da će mi
na siromaštvu rečenog
zamjeriti srce.

Gospode,
prospi s neba
jednu veliku svetu Riječ
ljudima još nepoznatu,
razastri je
svuda oko Nje,
samo tako
ja mogu joj reći sve.

**Učlanjen** : 09.02.2014

Ti

Ti si bila tu, oduvijek
negdje
u kutku nepoznatog mene
kao sjena,
kao skriven život
kao tajna potpunosti

možda
su te tek odveli putevi
na neko
sasvim drugo mjesto
no, sjenka
tvoja nepomična sjenka
ostala je
tu,
duboko u kutku neznanog mene
da jednom otvori
skrovitu
zakopanu svjetlost

ti si bila tu, oduvijek
negdje
na počivalistu za žudnje
ni mašta,
ni stvarnost
tek žena
koja čuva tajnu postojanja
smisao
svega u meni lijepim što postoji

**Učlanjen** : 09.02.2014

Tišina

Ako ikada odeš,
ostavi
vrata duše odskrinuta
da se makar kroz daljinu
ugrijati mogu
kao beskućnik na plamenu svijeće.

Ako ikada odeš,
ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svjetlosti
kao grešnik klanjati mogu.

Ako ikada odeš,
ostavi
stope na snijegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik orjentisati mogu.

Ako ikada odeš,
ostavi
tišinu svemira
da se
za smrt pripremiti mogu.

**Učlanjen** : 09.02.2014

Elegija

Kroz dan od pripaljene cigarete
ispraćam njene korake u odlaženju
u utonuće, u jesen

Moj pogled od lišća što se koti po stazi
kroz uzdrhtale breze u venama
vidi daleka svitanja
jutra
kada sam ubirao njen osmijeh
kao jabuku
noći
kada sam osmijeh vraćao nebu
da njime zvijezde topli

Kroz dan od dogorjele cigarete
ostaje samo elegija
na nekom drevnom jeziku bez riječi
u utonuću, u jeseni

**Učlanjen** : 09.02.2014

Ponoćna dilema

mislili smo da suviše znamo
baš o svemu
i da smo danas
sigurno sklonjeni i zaštićeni
u svojim iscrtanim krugovima
mira i dosade
obmanuli jedan surovi život
da smo se
ovako nemirima nedokučivi
ispeli na uzvišenja zrelosti i neranjivosti
kako bi se, tako,
u samozadovoljstvu
mogli nadmeno podsmjehivati
svemu što služi bolu i patnji

vjerovatno,
sve bi bilo mnogo bolje
da nismo ništa mislili i ništa znali,
da smo se samo
prepustili slabostima u nama

**Učlanjen** : 09.02.2014

Posljednji stihovi

Kada se
u posljednje snjegove na planinama
zariju rasanjeni dodiri sunca u martu
čekaćeš me
sama na cesti od pustoši
sva predana ranom proljeću
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više doći neću.

Kada se
u sparne tišine ljeta
uvuku zalutali, nabrekli oblaci
čekaćeš me
sama na kolodvoru bez vozova
sva predana milovanju julske kiše
a dobro znaćeš
da doći neću nikad, nikad više.

Kada se
u prezrelo rumenilo jeseni
zadomi ona tuga sive samoće
čekaćeš me
sama na raskrsnici izgubljenih puteva
sva predana žutim mirisima noći
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više neću doći.

Kada se
u pucketanju novembarske vatre
zalelujaju prve pahulje zime
čekaćeš me
sama na prozoru bez svitanja
sva predana strepnji za novi dan
a dobro znaćeš
da sam kao i ti negdje u prokletstvu sam.

Gost

Alegro
u prokletstvo
neka odu jalove svetice
a
kurve da nam rađaju djecu
jer
utrobe njihove su čedne
kao samoća
u nepamćenje
neka propadnu hohštapleri misli
a
luđaci da nas putevima vode
jer
svijest je njihova svijetla
kao snoviđenje
u kletvi
neka nestanu uškopljeni anđeli
a
bog da jedino grešnicima vjeruje
jer
istina njihova je čista
kao lik čovjeka

Gost

Čovjekov dom
Čekanje
već davno umrlo je na prozoru
glasovi posljednjih prijatelja
zanavijek se zagubili u zapuštenom dvorištu
Prazan kofer u uglu zaboravlja putovanja
trošno uranja u konture prepoznatljivih stvari sobe
što s čovjekom žive
samo još kao navika gledanja,
tek da bi pustoš naličila nečemu
Život navrati uzgred
po njima da ocrta vrijeme
ispije nekoliko kapi sebe
i ostavi jedne pored drugih
čovjeka i stvari
da u prazne posude postojanja
sakupljaju samoću kao kišnicu.

Gost

Čovjekov običan dan
trgovci naših života
prodaju posljednje misli
kao što se
rasprodaje natrulo voće
svjetina
se tiska oko tezge
ostacima duše
čovjekovu smrt da kupi
u praznim
zjenicama ratnika
ludilo huškača urla
poslanici neba
blagoslove djecu božju
u pohodu
ubijanja bližnjeg svog
gore vatre na horizontu
pravednici
tuđu pale djecu
svoju da ugriju
vjetar
poslušno pepeo raznosi
pustinja oko nas narasta
zbijen u toplini
čopor sito spava
zlo je uvijek negdje drugo
i sasvim je običan čovjekov dan

Gost

Dani
Prikradu se, odnekud, izdaleka
neki čudni dani
zaboravljeni u osami vremena,
davno već prošli
a da i dogodili se nisu.
Putuju i prolaze
bez satnica i samilosti
duž zapuštenih tračnica sna
poljima rastrgnutih svitanja
šumama u prolaznost obojenim
kroz svjetlost
očiju koje te traže.

Gost

Dilema u nesanici
Počinjem li
ili prestajem postojati
dok iskisla noć
nesanicom
puzi oko mene
dok sklopam oči
da vratim se
ka onom
što je još preostalo
od sebe i svoga
onom malo
što je još negdje
preživjelo
u zdjeli vremena

Gost

Februar
u tami
kao sablazni
svijetle
mrazom prekrivene šume
tih i nadmen
dolinom
za dahom znojnih konja
tumara vjetar
gubi se
u bremenitoj magli
i zaboravlja
prekriti za sobom
u snijegu ostavljene
tragove
zimske tuge

Gost

Groteska
Nije li suludo
tražiti
a ne znati što uopšte tražiš
željeti
tek da nešto poželiš
odlaziti
a uvijek ostajati
smijati se
kako bi se narugao
sopstvenom plaču
i u beznađu
znati reći tako obične riječi
- dobro je.

Gost

Iza
Ona je tamo
Iza svih snova
Iza života
Iza svih ovih laži od postojanja
Iza svega
Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
riječi kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačni smisao mene happy

Gost

maginacija
niz moj pogled survava se dan
potrošen,
u nepamćenje bačen
utanjaju u nigdje njegova lica
šumovi predgradja
makovi pored samotnog puta
kao ptice
bijeli oblaci u prolazu
nije li on, ipak, samo imaginacija
loša navika mojih čula
jer
stvarna je, tek, zjenica vječnosti
u tvom vučjem oku.

Gost

Jesenja
Ljeto je Tvojih osmijeha
šapata i snova,
ljeto istina i nevinih grijehova.
Ljeto je
s oblacima od srebra
u čijoj utrobi
putuju snene sive kiše
sanjaju
kapljičasti let nebom
i mir u tvojoj kosi.
Sva ćeš biti kišna.
Samo par kapi na usnama
mokra,
ostavićeš za mene
da skinem s njih
sve dodire rane jeseni.

Gost

Minijatura
kao ovlašnim dodirima prstiju
u neke bludne noćne sate
dotakne me i probudi
tvoje ime
snen šapat
u polumraku sobe
stapa se s molitvom neba,
s kišom
što vani jesen sriče

Gost

Misao
U kasne sate,
kad samoća, s glasom sobne studeni,
priziva melanholiju
uvučem se u misao o Tebi
kao u toplu postelju,
kao u utrobu majke.
I sve potpuno nestane
da sve samo postane
jedan san sa izgubljenim budjenjima.

Gost

Nešto
Nešto u meni
još tebi se nada.
A posrću dani
tumaraju noći
i prvi snijeg pada.
Nešto u meni
još na tebe čeka.
A promiču sjene
curi sivilo neba
i lijeno teče zelena rijeka.
Nešto u meni
Sve je što imam.

Gost

Oduvijek
Rasli smo
na obalama neshvaćenih života
skriveni
svako u svojoj čeznji
u nečemu
što je oduvijek bilo jedno
Sanjali smo
na jastucima drugačijih boja
vjerujući
da ćemo se sresti
u snu
što je oduvijek bio isti

Gost

Odraz
tvoj lik
u jutarnjem ogledalu
nije tvoj,
veċ mutan odraz
neke izgubljene sjenke
koja ti naliči
prerano
pristigao zaborav
u izmijenjenim oblicima
tvog lica
smišljena varka očiju
zagledanih
u konačnost samoodricanja
u naviku
lišenu svake bliskosti
u savršenstvo
jedne proporcije nevažnosti
u staklo
na kojem se igraju
obrisi
preostalog tebe

**Učlanjen** : 04.01.2012

Dilema u nesanici

Počinjem li
ili prestajem postojati
dok iskisla noć
nesanicom
puzi oko mene
dok sklopam oči
da vratim se
ka onom
što je još preostalo
od sebe i svoga
onom malo
što je još negdje
preživjelo
u zdjeli vremena

"Treba otimati radost danima koji beze "
Majakovski

**Učlanjen** : 04.01.2012

Plavi blues

Iskapava još jedan dan
polumrakom se misli
kao u boemskom pijanstvu sapliću
od zida do zida
ti čudni slijepci
što izlaz ne traže
već čekaju te i sanjaju te
u plavim zvukovima bluesa
Ti gaziš još jednu mjesečinu
negdje,
s ispruženim rukama mjesečara
bježiš iz snova
lutaš krovovima poznatih sistema
bosa
po užarenom limu istinskog života
i ne čujes da traže te
plavi zvukovi bluesa
Možeš li prekoračati sudbinu
pobjeći, tako bosa, od svog bitka
i prokletstva
putevima tuđeg smisla
usjecima
kroz tuđe dane i noći
a da ne poželiš
postati zanavijek utopljenik
u plavim zvukovima bluesa