Vedrana Rudan-Knjige i Kolumne

Okružena sam očajnicama. Sve su oko trideset i pete. Preklinju me da im nađem muža. S Anom sam bila u Dubrovniku pred deset dana. Na sebi je imala večernju srebrnu haljinu, s prednje strane zatvorena gotovo do grla, uski, dugački rukavi, leđa potpuno gola. Na glavi nekoliko kilograma svoje crne kose. Tamne, velike oči, blještavi zubi, vitka, visoka metar osamdeset, doktorica nauka, trideset i tri godine. Nađite mi muža, nađite mi muža.
S nama je bio moj četvrti muž koji je pred mjesec dana operirao, neuspješno, mrene na oba oka, tako da sam bila pošteđena njegovog slinjenja. Nađite mi muža, nađite mi muža… Nisam s njom mogla otvoreno razgovarati, a i ne da mi se stalno odgovarati na isto pitanje pa, cure, ovaj tekst shvatite kao recept i ne davite me više.
Dakle, do muža, mislim, pravog muža, može doći samo udana žena. I tu je kvaka. Sve te mlade cure žele sebi otprve naći komada. Krivo, krivo. Svi oni su ili oženjeni ili pederi i ni jedan od njih ne pada na neudane cure. Doma već imaju ženu, neki i djetešce, mlada cura želi brak i bebu i pelene i noćno vrištanje, od nje treba bježati brže nego od vlastite djece.
Zato se, drage moje, prije nego nađete muža, morate udati. Za prvoga tko naleti. Nije bitno je li pametan, lijep ili bogat. Udana žena šalje poruku koju svi mužjaci vrlo dobro kuže. Ja sam njegovom udu na milost i nemilost dana, meni nitko ne treba, ja sam zauzeta.


Ha, pomisli svaki oženjeni muškarac u vašoj blizini, ti samo misliš da je njegov ud, kako smo nekad u mračini govorili, dom kulture sa vodoskokom. Nije, srce, nije. Ja ću ti pokazati što je ud, što je udina, jebote. Jedan kres s vremena na vrijeme neće ubiti ni tebe ni mene. Ti udana, ja oženjen…
To, moje cure, to! Kad ga zgrabite, kao udana žena moći ćete birati jer ne šaljete okolo poziv očajnice, tražim muško, muško mi dajte, muža oću, obrađujte ga polako. U svakoj hotelskoj, motelskoj ili nekoj trećoj sobi dajte sve od sebe. Ponekad ne dajte nego mu kukajte, vaš je život dolina suza, niste vi znale dok njega niste upoznale što je seks, baš vam je žao što se morate na brzinu obući i otići mužu spremiti hobotnicu na bijelom, kiselom grožđu u umaku od rajčice. Morate mu dati do znanja da osim što se dobro jebete još bolje kuhate.
“Spavaš li ti s njim otkako si sa mnom?” “Naravno da ne, ljubavi, kad se riješim tvoga kurca otići ću ravno u samostan.” “Kako to misliš, kad se riješiš moga kurca? Tko govori o rješavanju?” “Zlato”, oči vam moraju biti pune suza, dobro je u kupatilu u oči prije razgovora štrcnuti nekoliko umjetnih suza koje jesu suze ali ne izazivaju crvenilo očiju, “ovo ne može trajati dovijeka. Osjećam kako se zaljubljujem u tebe, a ja sam ipak udana žena.” Nikad i nikad i nikad spomenuti da je on oženjen i da ima dvoje djece. To mora biti njegov problem.
“Zato”, oči se moraju kupati u onim suzama, plava bočica, zaboravila sam kako se zovu, “moramo prekinuti.” U razvaljena usta uvalite mu jezik, ne preduboko, i nestanite. Ako ne nazove u roku od sedam dana, sve zaboravite i krenite u novi lov. Ako nazove…
Eto, tako ćete naći zgodnog, mladog, uspješnog muža. To ima i svoju dobru i svoju lošu stranu. Dobra je što ćete s ponosom okolo moći govoriti, ovo je moj muž, pokusnog kunića ste bacili u ropotarnicu povijesti gdje mu je i mjesto. Budaletina. Loša strana je što će njegova ostavljena žena vrlo brzo naći ljubavnika, muškarci padaju na razvedene, pa će vam njegova djeca upropastiti svaki vikend, o alimentaciji, kupovanju tenisica i plaćanju ortodonta da se ne govori.
Želim reći. Mlade ste, lijepe ste, obrazovane ste, pametne ste, koji će vam ***** muž, muškarac u punoj snazi i ljepoti? Nađite nekog nonića koji će moći platiti vaše lude snove, haljine, cipele, torbe i putovanja. Prije nego mu se nasmiješite svakako provjeriti sve njegove vlasničke listove. Nakon mjesec ili tri ubaciti mu u čaj od lipe tri vijagre, oporuku neka vam sastavi ljubavnik.
Muškarci, pravi muškarci, oženjeni muškarci, uspješni muškarci, potpuno su ludi samo za udovicama. Njihov status sve govori: udaju neću, samo ud hoću!
Kužite, cure? Idealan muškarac je mrtav muškarac.

Autor teksta: Vedrana Rudan

Bilo da je ne podnosite ili jedva čekate njen novi tekst, Vedrana Rudan uvek digne prašinu. U njenom poslednjem tekstu s naslovom "Rano ste se sjetili" pronašli su se mnogi. Verujemo da im nije lako. Nije ni nama dok ovo čitamo.

Tekst prenosimo u celosti.

"Ponavljam se. Baš me briga. Neki od nas, davne devedesete, imali smo siguran posao u državnoj službi, ja na radiju, i mogli smo šuteći opušteno dočekati penziju. Nismo šutjeli. Bila sam urednica na Radio Rijeci, emisija se zvala “S primorske poneštrice”. Kad je čitava ekipa, podsjećam, bio je to kraj devedesete, dobila otkaz organizirali smo javni pogreb ubijene emisije.

Pogrebna kolona se sporo kretala Korzom, zatim sve brže i brže. Građani oduševljeni novim vremenom, ubijanjem Jugoslavije i ukazanjem demokracije gađali su nas kamenjem i jajima. Da se u trku nismo sklonili u zgradu Općine vjerojatno bi nas kamenovali do smrti. Satima smo iza debele kapije čekali da se smiri narod obuzet demokratskim bijesom. Kad se nad Rijekom spustio debeli mrak odvukli smo se do naših domova zgađeni činjenicom da među nama žive budaletine koje će svoje sljepilo skupo platiti.

Na prste jedne ruke mogli smo nabrojiti kolege novinare koji su nas podržali. Što smo govorili? Rekli smo da Titov general ne može Hrvatskoj donijeti demokraciju, da nas mržnja može odvesti u rat u kome će ginuti sirotinja, da Hrvatski radio ima više vjerskih emisija nego Radio Vatikan, da nije fer da se sve hrvatske građane srpske nacionalnosti proglašava neprijateljima, a Tuđmanovi unuci, iako Srbi, preko noći postaju biznismeni…

Ponosim se što sam bila dio malobrojne ekipe koja je onda glasno govorila i pisala, Hrvatska ogromnim koracima kreće u *****. Gdje je tada bio narod? Gdje su tada bili radnici? Odlazili su u rat sigurni kako treba život dati za one koji su neposredno prije rata pokazali svoje odvratno, lopovsko lice. Morao si biti glup do pakla da ne bi skužio da će tvoje dijete poginuti da bi se nečiji okot mogao voziti u Mercedesu.

Zločinci su zgrabili televiziju, radio, dogovorili rat. Dok je “stoka sitnog zuba”, kako joj je Tuđman tepao, trunula na bojišnicima, razulareni “odličnici” komadali su sirotu zemlju. Pa smo sa Vatikanom potpisali sramotan ugovor, svaki jebeni pop ima plaću i sve ostalo i onda kad češće jebe dječicu nego što moli boga.

Mnogobrojna poduzeća su propala jer se našim uvoznicima, čitaj kriminalcima, moralo pomoći da se nakradu u skladu sa zakonom. Uništena je poljoprivreda, ribarstvo, zdravstvo, školstvo. Razoreno je sve što se moglo razoriti.

Narod je šutio. I kad uzgajivači mandarina nisu imali kome prodati svoje voće, uvozne su bile jeftinije, i kad su seljaci morali ubijati krave jer je njemačko mlijeko jeftinije, i kad nije mogao doći do liječnika iako na smrt bolestan, i kad bi mu bahati klinac u devetnaestoj na zebri Mercedesom ubio djevojčice, i kad su tekstilne radnice ostajale preko noći bez posla, narod je šutio.

Sjećam se, nije to bilo tako davno, prijateljica i ja otišle smo u Pulu dati podršku otpuštenim radnicama “Arene”. Plakale smo na nekom pulskom trgu, bilo nas je pedesetak, ako. Gdje su bili radnici “Uljanika” i “Trećeg maja”? Naš narod, ne znam što bi to bilo, ja “naš narod” doživljavam kao ogromnu grupu glupana, već trideset godina misli kako se sranja dešavaju nekom drugom i kako će se još gora desiti nekom drugom i kako za tebe ima nade ako kreneš na Markov trg i pred vratima ostaviš drek.

Jebote! Nisam mogla vjerovati svojim očima. Na komadu velike štrace napisali su “Govno govnima” ili tako nekako. Da bi sve bilo totalno suludo “podršku” im je dalo “govno” koje sjedi u Saboru. Plakati? Smijati se?

Nažalost, došlo je na moje. Ekipa i ja bili smo vidoviti one 1990. Hrvatska je mjesto u kome opušteno uživaju i žive samo kriminalci. Oni mogu nekažnjeno ubiti bilo koga tko im naleti pod kotače ili brod, pokrasti milijun ljudi u skladu sa zakonom, liječnika nema, školski krovovi ruše se na glave gladne djece, “dragovoljci” određuju tko će gdje pjevati, popovi rastežu dječje guzice u ime Boga, a “narod” pred Saborom ostavi govno pa ode doma pun nade da će se mafijaši prestrašiti govna. Blago mafijašima sa takvim narodom.

Naravno, sad ćete me pitati, imaš li neki recept? Imala sam ga devedesete. Rastjerati bagru dok je još bila u povojima. Bili ste slijepi. Danas serite. Dok još možete."

Knjige pišem za žene, muškarci me začude kada kažu da ih čitaju

U intervjuu hrvatskom dnevniku Novi list, Vedrana Rudan je komentarisala svoju čitalačku publiku, njene reakcije na roman „Dabogda te majka rodila“, i pozorišnu adaptaciju ovog romana koji je 2012. postavljen na riječkoj sceni u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i riječkog HKD Teatra, a u režiji Tanje Mandić Rigonat. Prenosimo delove intervjua autorke:

Za vas kao autoricu, kakve emocije pobuđuje pisanje o ovako osjetljivoj temi, a kakve njena scenska interpretacija?

Kad pišete, opsjednuti ste tehnikom. Naravno da tu ima emocija, ali ih osjećaju likovi – oni diktiraju tekst, a ja ga samo ukucavam u kompjutor. To priča netko drugi. Na pozornici vidim svoj život koga više nema, a sad je opet tu, živim svoju strašnu mladost, gledam kako mi se muči majka koje više nema... Bojim se ove predstave koja je jeziva kombinacija užasa i komedije.

Kakve su uopće bile reakcije na knjigu „Dabogda te majka rodila“? Osobno smatram da je to uz – „Uho, grlo, nož“ najbolja vaša knjiga, u svakom slučaju najpotresnija.

O toj knjizi u „velikim“ hrvatskim pisanim medijima nije napisana ni jedna jedina riječ. Budući da sam sigurno među najčitanijim autorima u zemlji i jedna od najprevođenijih književnica – računala sam da će, kad knjiga iziđe, netko o njoj napisati pet rečenica. Zato sam do neba zahvalna kritičaru Saši Ćiriću iz Novosti, glasila srpske manjine u Hrvatskoj, koji je napisao recenziju „Dabogda ti Vedrana Rudan roman napisala“. Ali činjenica da nitko, pa ni Novi list, nije napisao ni riječ – osim „Večernjaka“ koji je bio sponzor knjige (pa na to drugačije gledam) – meni je poruka: ti u ovoj zemlji ne postojiš. To me ponekad žalosti, a onda se sjetim da ni Van Gogh nije postojao u Nizozemskoj pa šta mu fali. (smijeh). Srećom imam krasan privatni život, moja mi porodica liječi „rane“.

U Hrvatskoj, primjerice, ni u jednim novinama ne mogu dobiti kolumnu, iako imam blog koji je do sada pročitalo više od milijun ljudi. Imam trinaest tisuća „fanova“ pa bih se sigurno svakom vlasniku „isplatila“. Doduše, s urednicima uvijek imam problem, oni ne vole istinu a ja ne volim manipulaciju i licemjerje. Tješi me da ni Chomsky u Americi ne može dobiti kolumnu u pisanim medijima, a on je po meni najveći živući svjetski filozof. Pa se ja tako Chomskim tješim i mislim kako sam i ja velika u Hrvatskoj – kad me nigdje nema... Srećom, postoji internet.

Mnogi Vas, naime – upravo nakon čitanja vaših knjiga – smatraju bezosjećajnom. Zašto toliko potencirate negativne emocije!?

Jer je to pravi život. Oko nas ne šeću sretni ljudi. Ja sam iznimka. Moje knjige nisu priče o meni osim, u nekim detaljima, „Dabogda te majka rodila“. Ali ja ne pišem u knjigama o sebi – privatno sam možda najsretnije biće koje sam u životu upoznala – imam muža kojeg obožavam, djecu koja su po mojim kriterijima savršena i koja me vole, ta djeca imaju partnere koje ja također volim, unučicu koja je prevelika ‒ da nije, nosila bih je u torbi. Doduše njeni se roditelji s tim ne bi složili. Dakle, savršeno sam sretna. Ali nije uvijek bilo tako.

Kao dijete, bila sam užasno nesretna, a ne mogu se pohvaliti ni srećom u prvom braku... Dakle, u sebi imam akumulirano mnogo nesreće, zato je mogu u knjigama prodavati. Ne zanima me što ljudi o meni misle kao osobi, niti osjećam potrebu da svakome koga sretnem objasnim da sve te nesretnice nisu ja. Ali čitatelji naslućuju da u njima ipak ima mene, zato mi vjeruju i zato me čitaju. U ovoj predstavi me definitivno ima, pa me zato, najvjerojatnije, neće biti u gledalištu...

Osjećate li kao književnica, razliku u prijemu vaših knjiga kod muške i ženske čitalačke publike.

Svaku knjigu pišem samo za žene. I kada mi priđe muškarac i kaže kako čita moje knjige, to me uvijek začudi... Jer muškarce duboko u sebi, na moju veliku žalost, još uvijek doživljavam kao bića druge kategorije što naravno nije fer jer sam okružena fenomenalnim muškarcima. Sin, posinak, zet... Pametni, vrijedni, dobri, zgodni, pristojni, nikakvi mačo divljaci koji šeću stranicama mojih knjiga. Ali to je jače od mene. Imala sam problema s ocem, još uvijek djeca i ja imamo frku s njihovim ocem. Teško se osloboditi traume. Siroti dobri muškarci koji čitaju moje knjige. Oprostite, dečki, nije u vama problem. Priznajem, ponekad mi je jako teško pisati knjigu u kojoj je muškarac nepodnošljivi kreten dok oko mene skače muž i razbija si glavu na koje bi mi sve načine mogao ugoditi. Da sam vjernica, pomislila bih da mi je Bog poslao ovakvog muža da u meni ubije sve predrasude koje imam vezano uz muškarce. Hvala bogu da sam u godinama kad mi oni više nisu tema. Došla sam u fazu kad mi je glumljenje krokodila preko telefona, kad razgovaram sa svojom unučicom, mnogo veći užitak nego razmišljanje o prinčevima kojih nema i konjima koji dolaze.

To što pišete, pomaže li Vama kao osobi da prebrodite traume iz prošlosti? Ili one i dalje ostaju kao težak kamen na duši?

Teško pitanje. Dok pišem o svojim iskustvima iz djetinjstva, o emocijama koje su užasne – ja se opuštam. Ali, to se napiše, objavi, čita i pročita, a onda se opet vrati. Čovjek ne može pobjeći od nesreće koja je u njemu dovijeka. Ne vjerujem u psihoterapiju. Imam mnogo prijatelja, u njih spada i profesorica Mirjana Krizmanić s kojom često razgovaram i zapravo je zloupotrebljavam. Ona je vrhunski stručnjak, pomogne mi sat-dva dok razgovaramo, a nakon toga sam opet na startu. Ja ne mogu pobjeći od sebe iako neki možda mogu. Sigurna sam da psihijatri i psiholozi imaju toliko posla jer su njihovi pacijenti stalno na početku. Ja više vjerujem u tablete – one ništa ne pitaju, a opuštaju.

Autor: Svjetlana Hribar

DRŽ’TE AMAZONTOČKAKOM!
Ova tema baš nikoga ne zanima, ali ne mogu odoljeti. Danas sam u Jutarnjem puna gađenja pročitala tekst o tome kako Amazontočkakom prodaje piratska izdanja hrvatskih knjiga. Hrvatski izdavači su, naravno, popizdili i još su ogorčeni. Neki su pisali Amazonutočkakomu, drugi traže odvjetnike koji će zaštititi njihove interese, treći se samo tresu i puni samosažaljenja kukaju. Njima se nanosi šteta, oni su bespomoćni, Amazontočkakom ne jebe živu silu.Zašto sam taj, rijetkima zanimljiv tekst, pročitala puna gađenja? Zato što se hrvatski izdavači k’o lud rešetkama čude lopovluku koje mi pisci, dobro, zaboravite ovo “mi”, koje ja pisačica u Hrvatskoj od hrvatskih izdavača podnosim godinama. Jedina sam koja načinje ovu nebitnu temu. Ostali pisci u mišijoj su rupi zato jer znaju da hrvatski izdavači imaju i sukno i škare. Bolje i da ti ne plate, da te lažu, da ne poštuju ugovor, da te kradu, nego da ti knjiga ne izađe. Ipak si ti, je li, pisac, a pisac živi od “slave” i činjenice da je “pisac”, a ne od honorara koga bi trebao dobiti u skladu sa ugovorom.



Kako funkcionira Amazaontočkakom pročitajte u Jutarnjem, ja ću vam reći kako funkcioniraju domaći amazoni. Potpišu sa autorom ili autoricom ugovor na određeni rok. Neki dobiju avans, rijetki, većina samo “postotak od prodanih knjiga”. Koliko knjiga izdavač proda autor ne sazna nikad pa ni tada. Izdavači, oni “najveći” ili onaj “najveći”, u pravilu su slizani sa politikom. Knjizi nabiju nesuvislu cijenu od, primjerice 150 ili 300 kuna. Onda im “država” otkupi brdo knjiga po suludoj cijeni, kad im lova sjedne na račun knjige prodaju uz nevjerojatan “popust” od 50%, 60%, 70%… Autor je u cijeloj priči nebitan.

Siroti pisci, oni najuporniji, najnaivniji i najgluplji, nazivaju svoje izdavače, preklinju ih da im pošalju koju kunu, objašnjavaju im da su nasmrt bolesni, da po ugovoru imaju pravo na “obračun” koliko je knjiga prodano u šest mjeseci ili godinu dana. Uzalud! Lažu nas, dobro, dobro, lažu me, kradu me, ne šalju obračun meni, grabe od države potpore jer su oni “jadni”, oni “imaju troškove”, oni “plaćaju poreze” i “preskupe najmove”. Pisci su govna koja nemaju troškova, oni parazitiraju na sirotim izdavačima kojima svi kožu deru pa i Amazontočkakom.

Sranje koje godinama imam sa hrvatskim izdavačim zaista mi je dopizdilo. Ne pada im na kraj pameti da ispoštuju bilo što što smo se dogovorili i potpisali. Pravo da izdaju moje knjige kod nekih je davno isteklo pa ipak sam prekjučer kupila svoju knjigu “Crnci u Firenci” u izdanju Profila, cijena 39.00 kuna, iako Profil godinama nema pravo prodavati moje knjige. “Ljubav na posljednji pogled” vidjela sam u Zagrebu u knjižari A.G. Matoš iako A.G. Matoš nema godinama pravo prodavati moje knjige. Poželjela sam ući, pokupiti svoje knjige i pobacati ih po knjižari. Onda sam pomislila, kakve veze sa mojom tako tipično hrvatskom pričom ima jadnica koja tamo za crkavicu dreždi.

Ponovit ću. Ova tema nikaga ne zanima. Državi Hrvatskoj kultura uopće ne postoji kao rupa na svirali. Postoje samo umrežene, lopovske grupe koje jedna drugoj dijele moj novac po pitaj boga kojim kriterijima, a od mene očekuju da sve to gledam i šutim kao što šute svi pojebani hrvatski pisci i pisačice. SVI! Po portalima, na Hrvatskoj televiziji uvijek ćete naletjeti na nekog “sirotog” izdavača koji će ispričati svoju tužnu priču. U njoj pisca nigdje. Pitam se, zašto u Hrvatskoj kao problem oduvijek postoje samo izdavači?

Zato jer su pisci bijedna, gladna, nemoćna, neumrežena stvorenja sretna kad im umrežene, bogate lopine s vremena na vrijeme dobace koju kunu. Imam tu sreću da ne živim od milosti svojih hrvatskih izdavača koji mi odavno laganjem i krađom idu na *****.

Drago mi je što Amazontočkakom jebe naše izdavače. Sad bar vide kako se osjećamo mi, dobro, dobro, JA koja je jebena godinama. Nadam se da će mi se nakon ovog teksta bar neki od njih javiti i da ćemo, najzad, prekinuti suradnju. Gospodo, pun mi vas je *****!

Ludaci me, zasad, zaobilaze
Događa li se da na vaše književne promocije zaluta neki nezadovoljnik koga iritiraju vaše kolumne ili javni nastupi?

RUDAN: Vrlo zanimljivo pitanje. Knjige pišem deset godina, ne znam koliko je promocija iza mene a samo mi se jedanput dogodilo da je na moju promociju u jednoj varšavskoj knjižari došao "naš" čovjek i zaurlao kako nisam prava Hrvatica nego izdajica hrvatskoga roda i naroda. Poljski zaštitari su ga izbacili iz knjižare. Stvarno ima luđaka ali me, zasad, zaobilaze. Vjerojatno misle da sam njihova. Ha, ha, ha.

U zemlji krvi i idiota
Ništa novo nećemo reći konstatacijom da Vedrana Rudan piše bez dlake na kompjutoru, što dokazuje i zbirkom kolumni iz Nacional
išta novo nećemo reći konstatacijom da Vedrana Rudan piše bez dlake na kompjutoru. No, čitajući njezine novoukoričene kolumne iz Nacionala i s njezina bloga u oči upada jedna poražavajuća činjenica: kao i uvijek, ta autorica uhvati se neke od tabu tema, i to one s popisa svjetskih, a ne samo hrvatskih tabua. I ovdje ćete tako naći priče o starosti i umiranju, staračkom seksu, opakim Amerikancima i Židovima..., ali i jedan nadasve potresan tekst o smrti djeteta. Rudanica se pita progovara li u čovjeku suočenom s najvećom ljudskom tragedijom (mi jednostavno nismo stvoreni da bismo pokapali vlastitu djecu) zapravo obična sebičnost? Ona se usuđuje javno postaviti pitanje: mučimo li na smrt bolesnu djecu zadnjom ili nepotrebnom kemoterapijom, a sve to samo da bi nama koji ostajemo bilo lakše? Odgovori, naravno, nisu jednostavni ni jednoznačni, no najgore od svega je status koji je autorica morala postići da bi takva pitanja mogla – i smjela – javno izreći. Za to u ovoj zemlji morate biti ridikul! Morate u TV emisijama gostovati odjeveni u vjenčanicu s maskom teško pretučene žene na licu! I tu se opet suočavamo s drugim, nimalo manjim problemom. Takvu autoricu svi će, naravno, zapaziti. Svi će o njoj govoriti, samo će je neki i pročitati. No, hoće li njezine riječi ikada biti ozbiljne analize problema s kojima se svakodnevno susrećemo ili će se na njih odmahnuti rukom kao na novi cirkus? Stoga zaboravite sve što ste ikada vidjeli od Vedrane Rudan. Uzmite ovu knjigu i pokušajte je čitati bez predrasuda i unaprijed stvorenih zaključaka. Tada ćete joj morati priznati autentičnost, ali i rijetko viđenu sposobnost postavljanja dijagnoza za bolesni svijet u kojem živimo.

Nijedna ljubavna priča nije sretna
Burno, opštro i provokativno... Promocija knjige Vedrane Rudan u Banjaluci.
Promocija knjige slavne regionalne spisateljice Vedrane Rudan održana je danas u Kulturnom centru Banski dvor u dnevnom programu banjalučkog Demofesta!

Jedanaesta knjiga, ujedno i njen sedmi roman, nosi naziv “Muškarac u grlu” i predstavlja ovu provokativnu spisateljicu u najzrelijem izdanju do sada.
Banjalučani poštuju rad Vedrane Rudan što se moglo vidjeti u prepunoj Vijećnici u Banskom dvoru, a sama promocija počela je pitanjem autorke: O čemu vi mislite dok se seksate? Publika se zakomešala. Nikad se više riječi k..., j... i p... nisu čule u ovoj kulturnoj ustanovi.
Vedrana je "rešetala" publiku pitanjima o seksu, muško ženskim-odnosima, sreći, o onome o čemu misle dok imaju sekusalne odnose, kako naći ljubav i kako ju zadržati.
Vedrana kaže da je prije pisanja knjige provela malu anketu i pitala je žene o čemu misle dok imaju sex, a odgovori su bili: o spremanju kuće, o kupovini, o vrtiću i slično. Nakon toga, Vedrana je pitala muškarse: šta vi mislite o čemu žene misle dok imaju sex sa vama, a oni su rekli: o meni.
"Sve su moje priče o životu. Nijedna ljubavna priča nije sretna, uvijek dođe vrijeme kad će jedno drugome reći: svinjo. Međutim, moj život mene dematira, jer sam ja zaljubljena, ali smatram da sam ja izuzetak koje potvrđuje pravilo", rekla je Vedrana Rudan na promociji u Banjaluci.

Zašto mrzim žene koje više nisu u cvetu mladosti  

Leto je i Vedrana Rudan nije otišla na plažu, ali je surfujući netom primetila pojavu koju je opisala u svom novom tekstu "Kad kokoške prolupaju".


"Ne idem na plažu, ali surfam. I čudim se. Sa ekrana mi se smiješe žene 50+ i pokazuju uvele grudi. Ja vrijedim, ja sam još u igri, izgledam bolje nego ikad, bezglasno viču sirote žene onima koji ih gledaju. Posebno je uporna pjevačica koja polugola izjavljuje, nikad se toliko muškaraca nije oko mene motalo kao danas. ?!

Žena ima sedamdeset godina. Zašto se oko nje motaju toliki muškarci? Što oni od nje traže? Svi je žele odvući u krevet. Što će s njom u krevetu? Promijenit će joj pelenu? Dečki su ludi i za onom drugom pjevačicom koja je “hrabro” ovih dana zgrabila u šake svoje šezdesetogodišnje sise, pa ih nudi. Kome?


Naša poznata teve voditeljica jednom je izjavila, kako se samo pamte izjave teve voditeljica, nikad me nitko neće vidjeti u bikiniju. Ovih je dana u pedeset i nekoj porekla ono što je rekla u trideset i nekoj. Istopila je pedeset kilograma, tko zna po koji put, uskočila u bikini, grudi ubacila u košarice, snimila ih iz ptičje perspektive, fotku provukla kroz filtere i smiješi li se smiješi. Postala je brejking njuz.

Što žene na pragu starosti sa kvocijentom inteligencije oko sto tjera da se svuku? Zaista misle da su obješene sise, celulitična bedra i kiselinom ispunjeni obrazi ono najbolje što mogu svijetu ponuditi?

U trend se, naravno, ubacila i naša predsjednica. Kolinda je pokroviteljica skupa bajkera. Dečki organiziraju i Hot Erotic Show. Hoće li se i naša pedeset i nešto godišnja predsjednica svući i gola i vruća i erotična napaljenim bajkerima pokazati sise? Doduše, ova 50+ dama ništa im drugo i ne bi mogla pokazati.

Zašto mrzim žene koje više nisu u cvijetu mladosti? Imaju pravo, neka se svlače, neka uživaju u životu. Ljubomorna sam jer se oko mene nitko ne mota iako sam tek u sedamdesetoj? Ružna sam i otpisana sam, zato sam puna zlobe?

Nisam zlobna, žalosna sam. Muškarcima mojih godina koji imaju više dlaka u nosu i ušima nego na glavi, nosačima bojlera, ne pada na pamet izvući iz gaća nadrkani ***** i ponudit ga kameri. Dobro oni znaju da im je miš mali najpoželjniji kad siročić drhturi u skupim hlačama.

Cure, cure. Na pragu šezdesete sise su vam najjači adut? Ne kužim. Sve ste žene, a glupe k’o *****."

rudan.info