Oton Župančič

Oton Župančič (Vinica, 23. siječnja 1878. - Ljubljana, 11. lipnja 1949.), slovenski pjesnik.

Kraće vrijeme suplent u Ljubljani, a zatim živio u Parizu, Beču i nekim njemačkim gradovima. 1910. vratio se u Ljubljanu, gdje je postao dramaturg Zemaljskoga kazališta, zatim gradski arhivar. 1914. uređuje časopis Slovan, a 1917. - 1920. Ljubljanski zvon. Između dva rata Župančič je dramaturg i upravnik Slovenskog narodnog gledališča. Blistavim pjesničkim nastupom zasjenjuje generaciju realista i naturalista, udarajući s Ivanom Cankarom temelje slovenske moderne. U liriku uvodi izdiferencirane mogućnosti poetskog izraza: melodiozni živi ritam i bogatstvo alegorija, naglašavajući osjećaj osobne uzvišenosti i izdižući izuzetno značenje pjesničkog poziva do individualnog patosa (Čaša opojnosti, 1890.). Kasnije proširuje tematiku patriotskim i socijalnim motivima, sublimirajući sve više svoj poetski način (Čez plan, 1904.).

Raskriljujući lirsku misao u dva dijametralno oprečna smjera: jedan prema misaonoj i vizionarnoj poeziji, a drugi prema stvarnoj socijalnoj problematici, zahvaća osobito pitanje slovenske ekonomske emigracije (Samogovori, 1908.). Župančič je i tvorac dječje poezije u slovenskoj književnosti (Pisanice, 1900., Lahkih nog naokrog, 1913., Sto ugank, 1915. i Ciciban in še kaj, 1951.). Zbirka V zarje Vidove (1920.) sadrži snažnu ratnu liriku. Poslije 1920. posvećuje se više kazalištu (lirska tragedija Veronika Deseniška, 1924., normiranje izgovora slovenskog jezika na sceni) i prevođenju. Preveo je mnogo poznatih djela iz različitih europskih književnosti. U posljednjem razdoblju njegova poezija, nadahnuta Narodnooslobodilačkom borbom, prožeta je borenim patriotizmom, humanošću i slobodoljubivošću.

Došla si

Došla si… tako dođe oblak lak
na noćno nebo tamo:
putnik tek hod usporio je mlak,
oko za tren zadivilo se samo,
već ogrnu ga crnim velom mrak.
Došla si… tako dođe pjesma djeva
do tihih šuma iz daljine:
i putnik stane … opet tiho … vreva
ta još kroz gustiš začuđeni pline,
u šumu lišća nestane tog pjeva.
Došla si… oči gledao sam tvoje,
tvoj zvonki slušao glas —
otišla … putnik sklapa oči svoje,
oblaka jednog zlatnog sanja kras,
i pjesmu jednu što se uvijek poje…

Duša je od tebe sjetna

Duša je od tebe sjetna,
bez tebe joj lijeka nije:
ah, kako li ime ti je,
o, ti ružo, tajno cvjetna?

Idem na prelo

Idem na prelo, na prelo,
jer dragana me ne voli više,
idem na prelo, ko ptica na vrelo —
što bješe, sad se zauvijek briše.
Predu i predu djevojke sve te
prstima sitnim tanke niti,
nit se od srca do srca plete,
u mreži će mi srce biti.
Dal’ Maricu, il Baricu?
Staziku, Anku? — Riješit se ne da!
Djevojče pravo — da si mi zdravo,
odsad ću ljubit sve cure s reda.
Idem na prelo, na prelo,
jer dragana me ne voli više,
idem na prelo, ko ptica na vrelo —
što bješe, sad se zauvijek briše.

____________________________

Ko vjetar

Ko vjetar uvrh trepetljike,
tako si ti u srcu mom:
šuti gaj, šum tek vlada njom,
i duša, puna tvoje dike,
slavi te kretnjom treptavom.

TI CVIJETE MOJ TAJANSTVENI

Ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna,
tebe tražih ja,
mimo tebe prođoh i pogledah na te,
duša trepnu sva.
Srce moje je tad naslutilo
tvoju tajnu moć,
srce moje je tad oćutilo
da se vedri noć.
Moja duša sva cvasti stala je
puna divnog blaga,
u sve biće mi čežnja pala je
za tobom, ti draga,
ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna ...
O, bogatstvo to je —
pomozi, pomozi mi podići
blago duše moje!

OLUJA

Pogledao joj je u zjene
i ona ga se bojat stala,
kao biljka je ustreptala:
"Živa su vatra tvoje zjene."

"Živa su vatra moje zjene
jer noćas oluja u njima vlada ...
K prozoru sa mnom pristupi sada,
pogledaj noćne demone zle!"

Pred njima kesteni se viju,
plaču nad vodom,
iznad njih oblaci gromkim hodom
nad gradom, mračnu melodiju
pjevaju svodom...

Munja — grom . . .
"Sad skreni zjene
kroz grane spletene:
ponos tornjeva tih — kao smijeh bruje,
prkosan, izazivlju snage oluje.
Vidiš li, čuješ li divlju tu bunu
što uvis sunu?
O djevojko mlada,
sad znaš zašto sada
živa su vatra moje zjene?!"

LJUBAVNA PJESMA

Nježnija nego dah
što tih i plah
stere se njivom širnom.
Još brža nego splet
lasta i let
njihov nad vodom mirnom;

do pjeva tiša sva,
što sklad mu zna
pomutit svaka jeka,
samotni ja neg sjaj
nad tobom taj,
što noćni put ga čeka:

tajna je miso, gle,
iz duše te,
što krila diže k tebi —
al sav zemaljski jad
i slast je sad
pomakli ipak ne bi...

POČUJ PJESMU

Počuj pjesmu, draga moja,
momak mlad je spjevao
u pokladni utorak,
u srijedu je pjevao.

"Brod kapetan vukao je
posred mora sivoga,
kapetana za nos vukla,
kapetana za nos vukla
mlada, lijepa gospoja
kraj mora."

Počuj pjesmu, draga moja,
momak mlad je spjevao
u pokladni utorak,
u srijedu je pjevao.

IDEM NA PRELO


Idem na prelo, na prelo,
jer dragana me ne voli više,
idem na prelo, ko ptica na vrelo —
što bješe, sad se zauvijek briše.

Predu i predu djevojke sve te
prstima sitnim tanke niti,
nit se od srca do srca plete,
u mreži će mi srce biti.

Dal' Maricu, il Baricu?
Staziku, Anku? — Riješit se ne da!
Djevojče pravo — da si mi zdravo,
odsad ću ljubit sve cure s reda.

Idem na prelo, na prelo,
jer dragana me ne voli više,
idem na prelo, ko ptica na vrelo
što bješe, sad se zauvijek briše.