Da li je lov zabava, očuvanje tradicije i načina života, barbarstvo ili nešto četvrto, peto.....?


Izvor: LOVAC.info


Čovjek je s vremenom, budući daje prvo bio lovac, naučio poštivati divljač, zato što mu je ona bila suparnik. Nekada je u njihovoj međusobnoj borbi mnogo puta pobjeđivala i divljač. Kad bi se to dogodilo lovca bi polagali na prostirku ukrašenu lišćem i grančicama i oplakivali ga. Kad je pak čovjek pobjeđivao, divljač je dospijevala na prostirku, a lovac joj se klanjao sa štovanjem koje zaslužuje kao protivnik.
U toj borbi čovjeka s prirodom nastao je i običaj uporabe zelene grančice, kojim lovci simbolično poručuju da ulov nije ubojstvo, nego plemenito sučeljavanje u kojem pobjeđuje onaj tko je spretniji i vještiji, a pobijeđenom se odaje počast.

Stoljećima se u civiliziranom lovu i propisima vezanim uz njega divljači daje prilika da preživi, a ne da po svaku cijenu bude odstrijeljena....

Zelena grančica i posljednji zalogaj.

Čovjek je s vremenom, budući daje prvo bio lovac, naučio poštivati divljač, zato što mu je ona bila suparnik. Nekada je u njihovoj međusobnoj borbi mnogo puta pobjeđivala i divljač. Kad bi se to dogodilo lovca bi polagali na prostirku ukrašenu lišćem i grančicama i oplakivali ga. Kad je pak čovjek pobjeđivao, divljač je dospijevala na prostirku, a lovac joj se klanjao sa štovanjem koje zaslužuje kao protivnik.
U toj borbi čovjeka s prirodom nastao je i običaj uporabe zelene grančice, kojim lovci simbolično poručuju da ulov nije ubojstvo, nego plemenito sučeljavanje u kojem pobjeđuje onaj tko je spretniji i vještiji, a pobijeđenom se odaje počast. Stoljećima se u civiliziranom lovu i propisima vezanim uz njega divljači daje prilika da preživi, a ne da po svaku cijenu bude odstrijeljena.

Zelenu grančicu kao simbol lovci nose na svojini druženjima, priredbama, svečanostima, sprovodima. To je najčešće vršni izbojak neke od crnogoričnih vrsta, pretežno smreke, a nosi se na desnoj strani lovačkog šešira. Ona je svojevrsno obilježje lovaca, a znak je njihove zahvalnost divljači za trofeje koje stječu i pripadnosti lovačkoj zajednici.
Lovac ne odstrjeljuje divljač na primitivan način, nego to čini tako da joj zada najmanje boli. Iz poštovanja prema njoj i zbog zahvalnosti za pruženo zadovoljstvo lova odaje joj posljednju počast stavljajući joj u usta grančicu kao posljednji zalogaj. To je ritual pomirbe s ubijenom životinjom i molba za oprost zbog oduzimanja života.
Kad divljač padne, onaj tko vodi lov - obično je to lovnik, otkine grančicu smreke ili koje druge crnogorice, hrasta ili nekog drugog drveta na mjestu gdje je divljač odstrijeljena, umoči ju u njezinu krv i daje ju lovcu, pruža mu ruku i čestita, a lovac ju zatim zatakne za šešir.

Drugu grančicu otkine lovac i stavljaju divljači u usta, simbolično se odužujući za njezinu žrtvu i zahvaljujući joj za njezinu trofeju.

Jedna se grančica stavlja i na prsa divljači, kao znak daje pravilno odstrijeljena, a kraj na kojem je otkinuta usmjeri se prema glavi divljači. I na samu se ranu stavlja jedna grančica. Ako se taj obred odvija na zbornom mjestu nakon lova, onda lovac stoji s leđne strane divljači, a lovnik i ostali sudionici nasuprot njemu.
Posljednji zalogaj (grančica) daje se krupnim vrstama divljači, preživačima, oba spola i svih dobnih razreda (jelen, jelen lopatar, srna, muflon i divokoza).

Od krupnih vrsta ne dobivaju ga divlja svinja i medvjed (neki njemački običaji nalažu njegovo davanje i divljoj svinji).
I krupna pernata divljač, tetrijeb gluhan i lještarka (u zemljama gdje je njihov lov dopušten) dobiva posljednji zalogaj ali on ne pripada nijednoj vrsti sitne divljači.