Viktor Peljevin

Ulica malog vijetnamskog sela, izgubljenog u dzungli. U prvom planu - za zemlje treceg sveta tipicna radionica "Najki" - to saznajemo sa table Nike sweatshop No 15679030 iznad vrata. Naokolo se uzdize tropsko drvece, zvoni komad sine okacen na ogradu umesto zvona. Na ulazu u radionicu stoji Vijetnamac sa kalasnjikovom, na sebi ima maskirane pantalone i crnu kosulju, koja podseca na film Lovac na jelene. Krupno: ruke na automatu. Kamera ulazi na vrata, i mi vidimo dva reda radnih stolova, za kojima sede radnici okovani lancima. Prizor nas tera da se setimo veslaca galije iz filma Ben hur. Svi radnici su u neverovatno starim, ofucanim i pocepanim americkim vojnim uniformama. To su poslednji americki vojni zarobljenici. Na stolovima isped njih - patike "Najki" u raznim fazama proizvodnje. Svi zarobljenici imaju kovrdzave crne brade i grbave noseve. (Ova recenica bila je dopisana olovkom izmedju redova - ocigledno se Maljuta nije dosetio kada je tekst odstampan) Zarobljenici su necim nezadovoljni - oni prvo , tiho mrmljaju, zatim pocinju da udaraju nedovrsenim patikama po stolovima. cuju se krici " Trazimo sastanak sa americkim konzulom!", "trazimo da dodje komesar UN". Neocekivano se zacuje automatski rafal u plafon, i buka momentalno prestaje. Na vratima stoji Vijetnamac u crnoj kosulji, u rukama drzi automat koji se dimi. Pogledi sviju koji se nalaze u prostoriji - uprti su u njega. Vijetnamac nezno prelazi preko automata, zatim upire kaziprstom na najblizi sto na kojem se nalaze nedovrsene patike, i govori na losem engleskom :Just do it! Glas spikera: "Najki. Dobro pobedjuje!"



GENERATION P

Viktor Peljevin, Sok od ananasa za divnu damu, prevod s ruskog Mirjana Grbić

Peljevinova maštovitost i parodija u ovoj knjizi kao da nadmašuju sve ono što je i do sada čitaoca dovodilo do gorkog smeha i začuđujućeg oduševljenja. Kroz pet novela on slika savremeno rusko i svetsko društvo, karikirajući priče o teorijama zavere, političkim špijuniranjima, tajnim službama koje se upliću u živote običnih ljudi, i suprotstavlja im istočnjačku religiju i misticizam koji nude pravu životnu harmoniju, ali pred kojima je čovek sa zapada sasvim mali i smešan i nije u stanju da ih dosegne. U prvoj noveli junaka angažuje državna bezbednost da putem radio-veze instalirane u plombi zuba, u ulozi Boga, šalje Džordžu Bušu poruke i političke smernice. U drugoj noveli prati se priča o čoveku koji je opstruirao rad američkih bespilotnih bombaških letelica u Avganistanu... Poslednja novela čini formalnu sponu sa naslovom knjige koji je parodijska replika na poeziju Bloka i Majakovskog.

Viktor Pelevin : Sindrom WikiLeaksa

Pelevinova ambicija u tumačenju recentne globalne povijesti nam je poznata. U tajanstveni ruski pisac (izbjegava javnost, ne fotografira se, rijetko daje intervjue, ne javlja se na telefon, gradom se vozi isključivo podzemnom željeznicom, itd.) tumačio nam je kako je u vrijeme komunizma u Moskvi sto tisuća ljudi dobivalo plaću za to što su ljubili u guzicu odvratnog "crvenog zmaja". Svi su oni mrzili zmaja i sanjali da njima vlada "zelena žaba" koja je bila u ratu sa zmajem. Tako su se dogovorili sa žabom da otruju zmaja ružem za usne koji su dobili od CIA-e.
U početku su cjelivatelji guzice mislili da će sa žabom biti isto kao i sa zmajem samo što će dobivati deset puta više novaca. No ispalo je da su umjesto sto tisuća cjelovatelja sad potrebna tri profesionalca koji će, radeći osam sati dnevno, žabi neprestano lizati guzicu. Pelevin nije naveo imena, prezimena i patronime dotične trojice. Međutim, oni koji su pratili rusku tranziciju mogli su naslutiti njihova imena. Isto se tako moglo naslutiti tko se to krio iza pojave moskovskog "sivog vuka iz tajnih službi": osloboditelja od oligarha i državnih tužitelja, liberala i konzervativaca, pedera i naturala, internet-kolumnista i portfeljnih ulagača, kako je u jednom dahu izrecitirao Pelevin.
U pripovijesti "Burning Bush" - jednom od dva teksta knjige koju je h
rvatski izdavač naslovio - Pelevin objašnjava neke od najvećih misterija nultih godina. Primjerice, Bushove učestale padove s bicikla, ili onaj neobični incident kada se 43. američki predsjednik umalo zadavio s perecima gledajući televiziju. Usput Pelevin tumači i maglene tajne koje okružuju Bushevu invaziju Iraka, i druge antiameričke gluposti koje je Dubya naizgled tako olako činio.
Iza naslova "Burning Bush" (koja povezuje biblijski gorući grm i "napaljenog Busha") krije se naime dijabolična operacija ruske tajne službe. Ili bolje rečeno, deistična operacija. FSB, odnosno jedan njegov dio, kontrolira Busha putem Božjeg glasa. Prvi puta kada se operativac FSB-a oglasio u Bushovoj glavi (preko tranzistora implantiranog u zubu) Dubya je od iznenađenja pao s bicikla. No postojana komunikacija između Boga i njegovih anđela i američkog predsjednika brzo je uspostavljena. Bog se obraćao izravno Bushu, anđeli su mu govorili što da radi, a Dubya je radio ono što je general FSB-a zamislio, Irak i te stvari - sve dok jednog dana nije otkriveno da američke službe uz pomoć Sotone već desetljećima kontroliraju sovjetske generalne sekretare i ruske predsjednike!
Druga pripovijest, "Protuavionski kodeksi Al-Efesbia", o ratu između američkih bespilotnih letjelica i talibana predvođenih ruskim obavještajnim mistikom - ratu između "neba i pustinje" kako kaže Pelevin - još je bolja/luđa/sintetskija/kompliciranija, no da ne prepričavamo i prepisujemo previše zadržimo se na napaljenom Bushu koji je s Božjim glasom u ušima "gulio" čitava dva predsjednička mandata. Ima u toj pripovijesti mnogo zanimljivih povijesno-obavještajnih detalja i puteljaka koji se od bazičnog narativa granaju na razne strane.
No koliko zapravo vrijedi Pelevinova priča? Koliko ona tumači neprotumačivo, i objašnjava neobjašnjivo iz recentne historije?
Naravno, mi ne znamo niti autorove obavještajne izvore, niti nam je poznata njegova znanstvena metoda. Ali, Pelevin daje sasvim uvjerljiva objašnjenja za Busheve biciklističke udese (mada ta teorija opet ne objašnjava kako je bilo moguće da predsjednik kojeg je javnost pericipirala kao psihofizički nesposobnog za vožnju bicikla bude i drugi put izabran na predsjednika). Pelevinova priča/pripovijest/izvješće malo je manje uvjerljivo kada govori o razlozima intervencije u ratu: zov nafte, a ne glasa Božjeg je tu ipak bio presudniji (a čak i ako se Bog glasao zovom nafte opet to ne znači da zov nafte nije bio primamljiviji).
No pravu povijesno-obavještajnu dimenziju "Burning Bush" doseže teorijom "dvostrukog dna" i njenim sveobuhvatnim spoznajnim načelom. Tu Pelevinova pripovijest zadobiva svoju povijesno-spoznajnu trodimenzionalnost, naizgled lakonski uvezujući ono vidljivo i nevidljivo, tumačeći ono što znamo na posve neobičan način, odnosno oneobičajavući ono razvidno i općepoznato.
I nema tu šale. Duhovitost je samo jedan od nusprodukata pripovijesti, nikako ne i onaj najvažniji. Baš kao što je i bizarnost teorije samo put prema jednostavnosti spoznaje. Pelevin govori ono što u realnoj geopolitici i realnoj historiografiji nema nikakvo utemeljenje, ali što kroz fikcionalni narativ uvezuje i objašnjava globalne povijesno-političke fenomene.
Recimo, u "Protuavionskim kodeksima Al-Efesbia", postavlja pitanje što je bio komunizam, objašnjava da na svijetu postoji ravnoteža sreće i nesreće, a onda zaključuje: "Cijelo dvadeseto stoljeće mi, ruske budale, bili smo generator koji proizvodi sreću zapadnog svijeta. Proizvodili smo je iz naše nesreće. Bili smo robovi na galiji koji su, sjedeći u prepunom potpalublju, pokretali svijet u sunčano jutro, umirući u mraku i smradu. Da bi drugu polovicu učinili polom sreće, nas su pretvorili u pol patnje."
Ovoj historijskoj spoznaji nema se što dodati. Hladnoratovski Zapad je onoliko uživao u svojoj sreći i ljepoti koliko je Istok bio tužan i ružan. "Crveni zmaj", "zelena žaba", cjelovatelji zmajeve i žabine guzice, sotonski glas u glavama generalnih sekretara, Božji glas u glavi Busha, samo su fantazijske spoznaje historijskih fenomena. Petljamo, pokušavamo Pelevinove sintetske tekstove, basne i obavještajne fantazije, smjestiti u prostor političkih i povijesnih spoznaja.
No ovako ili onako, upravo im je tu i mjesto. Jer Pelevin nije samo najveći suvremeni ruski pisac, ili pisac uopće: on je i jedan od najbitnijih autora za razumijevanje nedavne prošlosti i bliske budućnosti.
 ( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Viktor Pelevin (Moskva, 1962). Majka mu je predavala engleski jezik u prestižnoj engleskoj srednjoj školi, koju je krajem 70-ih i on završio, a otac je profesor vojne znanosti na Tehničkom sveučilištu. Godine 1985. postao je inženjer elektromehanike i nekoliko je godina radio u časopisu "Nauka i religija", gdje je spremao priloge o istočnjačkom misticizmu. U književnosti je debitirao 1989. pričom Čarobnjak Ignat i ljudi (Koldun Ignat i ljudi). Objavio je mnoštvo knjiga, od kojih su najpoznatiji romani Omon Ra (1992), Čapajev i Pustota (1996), Generation P (1999) i S.N.U.F.F. (2011), te zbirke pripovijedaka Plava svjetiljka (Sinij fonar', 1991), Žuta strijela (Želtaja strela, 1998) i Sok od ananasa za divnu damu (Ananasnaja voda dlja prekrasnoj damy, 2010). Ekranizirane su mu pripovijest Plava svjetiljka (2000) i Generation P (2011). Dobio je petnaestak književnih nagrada, od kojih su najznačajnije Mali Booker za zbirku Plava svjetiljka (1992), Nacionalni bestseller 2003. i Nagrada Apolon Grigorjev iste godine za roman Dijalektika prijelaznog perioda. Godine 2009. ruski portal OpenSpace proglasio ga je najutjecajnijim intelektualcem Rusije.
U Hrvatskoj mu je objavljeno sedam knjiga, od toga, zajedno s WikiLeaksom, četiri u biblioteci Na tragu klasika (Vijesti iz Nepala, Dijalektika prijelaznog perioda i Sveta knjiga vukodlaka). Uz Ilju Stogoffa najomiljeniji je ruski pisac mlađoj hrvatskoj čitateljskoj publici.

Viktor Pelevin,Ruska šuma- Život insekata


Glavno krilo pansiona, dopola sakriveno starim topolama i čempresima, bilo je mračna siva građevina koja kao da se okrenula zadnjom stranom prema moru po komandi ludog Ivanuške. Njegova fasada sa stubovima, ispucalim zvezdama i zauvek povijenim pod gipsanim vetrom snopovima bila je okrenuta prema uskom dvorištu u kome su se mešali miris kuhinje, perionice i berbernice, a na kej je izlazio sivi zid sa dva ili tri prozora. Na nekoliko metara od stubova nalazila se betonska ograda po kojoj su, svetlucajući na suncu, u daljinu odlazile cevi toplovoda. Visoka svečana vrata sakrivena u senci kiklopskog balkona koji se oslanjao na stubove bila su zaključana tako davno da je čak pukotina između krila potpuno iščezla pod slojevima zapečene farbe. Dvorište je obično bilo pusto – samo je ponekad oprezno u njega ulazio teretni kamion koji je iz Feodosije dovozio mleko i hleb.
Ali te večeri u dvorištu nije bilo čak ni kamiona, i građanina nalakćenog na ogradu balkona niko nije mogao videti, osim, možda, para galebova izviđača koji su kao dve bele tačke plovili po nebu. Građanin je gledao dole i desno na kućicu stanice za čamce, pod čijim se krovom nalazio levak zvučnika. Hučalo je more, ali kad je vetar počinjao da duva u pravcu pansiona mogli su se jasno čuti delovi rečenica upućenih pustoj plaži.
– … nismo isti, nismo skrojeni po istom šablonu…
– … stvorio nas je drugačijima – zar to nije deo velike zamisli koja, za razliku od kratkoročnih ljudskih planova, računa na mnoge…
– … šta očekuje od nas Gospod, koji nas gleda s nadom? Da li ćemo umeti da se koristimo njegovim darom?...
– … ni on sam ne zna kako će se ispoljiti duše koje je poslao na…
Doleteli su zvuci orgulja. Melodija je bila veličanstvena, samo je povremeno prekidalo nerazumljivo "umps-umps"; međutim za pažljivo slušanje nije bilo vremena, pošto se muzika čula veoma kratko, i smenjivao je glas spikera:
– Slušali ste emisiju iz ciklusa specijalno pripremljenog za našu radio-stanicu po narudžbini američke humanitarne organizacije "Vavilonske reke"… nedeljom …na adresi:"Glas Božiji", Blis, Ajdaho, SAD.
Zvučnik ućuta, i muškarac pucnu prstima.
– Aha, – promrmlja on – danas je nedelja. Znači, biće igre. Izgledao je on neobično. Iako je veče bilo toplo, na sebi je imao odelo sa prslukom, kačket i kravatu (skoro isto tako je bio obučen mali južni Lenjin koji je stajao dole, zagrljen vinovom lozom). Ali on, po svemu sudeći, nije patio od vrućine i osećao se u svom elementu. Samo je ponekad gledao na sat, osvrtao se i prekorno nešto šaputao.
Zvučnik je nekoliko minuta šištao naprazno, a zatim sa zanosom poče da govori na ukrajinskom. Tu muškarac začu iza sebe korake i okrenu se. Po balkonu su prema njemu išla dvojica. Prvi je išao debeljko niskog rasta u belom šorcu i šarenoj majici, za njim stranac sa panama šeširom na glavi, u košulji od lakog materijala i svetlim bež pantalonama, sa velikim koferom u ruci. To da je stranac bilo je jasno ne toliko po odeći koliko po krhkim naočarima u tankom crnom okviru i nežnoj preplanulosti one posebne nabokovljevske nijanse kojom se koža prekriva samo na drugim obalama.
Muškarac sa kačketom pokaza prstom na svoj sat i poče da preti debeljku pesnicom na šta ovaj povika:
– Žure! Svi lažu!
Prišavši jedan drugom, zagrliše se.
– Zdravo, Arnolde.
– Zdravo, Arture. Upoznajte se – debeljko se okrenu prema strancu – ovo je Artur o kome sam vam pričao. A ovo je Semjuel Saker. Govori ruski.
– Prosto Sem – reče stranac, pružajući ruku.
– Veoma mi je drago – reče Artur. – Kako ste putovali, Seme?
– Hvala – reče Sem – normalno. A šta ima kod vas?
– Sve je kao i obično – reče Artur. – Možete li da zamislite situaciju u Moskvi, Seme? Znajte, ovde je isto, samo nešto više hemoglobina i glukoze. I vitamina ima, naravno – hrana je dobra, voće, grožđe.
– A zatim – dodade Arnold – koliko znamo, vi na zapadu se gušite od insekticida, a naše pakovanje je ekološki apsolutno čisto.
– A sanitarno?
– Izvinite?
– Da li je sanitarno čisto? Govorite o koži, zar ne? – reče Sem.
Arnold se malo zbuni.
– Pa, da – prekinu neprijatnu pauzu Artur.– Jeste li nam došli na duže?
– Na dva-tri dana, mislim – odgovori Sem.
– Mislite da ćete uspeti da uradite marketing za to vreme?
– Ja ne bih upotrebljavao reč "marketing". Prosto hoću da nakupim utiske. Da steknem, tako da kažem, opšte mišljenje o tome koliko je svrsishodno da ovde razvijamo naš biznis.
– Odlično – reče Artur. – Ja sam već obeležio nekoliko primeraka, koji su veoma reprezentativni, i mislim da možemo početi sutra ujutro, u zoru…
– O ne – reče Sem. – Nikakva Potemkinova sela. Ja više volim da se krećem nasumice. Ma kako da je čudno, ali tako stičeš najistinitiju sliku o situaciji. I ne sutra ujutro, već odmah sada.
– Kako? – s razočarenjem reče Arnold. – A da se odmorite? Da popijete nešto posle puta?
– Stvarno – reče Arnold – da ostavimo za sutra. I da krenemo prema našim adresama. U suprotnom steći ćete pogrešnu predstavu.
– Ako je steknem, imate dovoljno vremena da je ispravite – reče Sem.
Sigurnim pokretom sportiste on skoči na ogradu balkona i sede. Klateći nogama iznad praznine. Druga dvojica umesto da ga u tome spreče i sami sedoše na ogradu. Artur tu operaciju izvede bez napora, a Arnoldu to pođe za rukom tek u drugom pokušaju, i sede on ne tako kako su sedela prva dvojica, već leđima okrenut prema dvorištu, kao da se bojao da mu se ne zavrti u glavi od visine.
– Napred – reče Sem i skoči. Artur ćutke pođe za njim. Arnold duboko uzdahnu i leđima napred svali se za njima, kao ronilac koji se prevrće u more s ivice čamca.
Treba pretpostaviti, da bi se očevidac ove scene nagnuo preko ograde, očekujući da će videti tri smrskana tela. Ali dole ne bi video ništa, osim osam barica, spljeskane prazne kutije cigareta "Primorske" i pukotina na asfaltu.
Ali zato, ako bi imao neljudski oštar vid, spazio bi u daljini tri komarca, kako lete prema selu sakrivenom iza drveća.
Šta bi u tom trenutku osetio taj pretpostavljeni očevidac i kako bi on postupio – da li bi se zbunjen počeo da spušta niz zarđale protivpožarne lestvice, jedinim putem koji je vodio sa odavno zatvorene terase, ili bi – ko zna? – osetivši u duši novo dotad nepoznato osećanje, seo na sivu ogradu, i strovalio se za trojicom sagovornika. Ne znam. A i teško da bi neko znao kako bi postupio onaj koji u stvari i ne postoji, ali zato ima neljudski oštro čulo vida.
Kad je odleteo nekoliko metara od zida, Sem se osvrnu nazad prema svojim kompanjonima. Arnold i Artur su bili komarci karakteristične boje "meni su izbe tvoje sive", koja je nekada do suza dovodila Aleksandra Bloka; sada su oni sa mračnom zavišću gledali svoga saputnika i ljuljuškali se na struji vazduha, koja se podizala sa tokom dana zagrejane zemlje.
Samo je ne baš pogodna građa usta sprečila Sema da ne napravi grimasu samozadovoljstva. On je, naime, izgledao potpuno drukčije: bio je svetločokoladne boje, sa lepim dugim nogama, ravnim stomakom i unazad iskošenim kao u mlaznjaka krilima; dok su se lica Arnolda i Artura završavala debelim cevima, koje su ličile čas na iglu mamutskog šprica čas na merač brzine na nosu lovačkog aviona, dotle su se Semove usne elegantno produžavale u šest kratkih čvrstih izraštaja, između kojih je štrčalo dugačko oštro rilce – rečju, bila je ogromna razlika između moskito-kantatora i dva obična ruska insekta. Pored toga, Arnold i Artur su se kretali na ženski način, prsno, a pokreti Semovih krila podsećali su na baterflaj, zato se on kretao mnogo brže i morao je, s vremena na vreme zaustavlja i da lebdeći u vazduhu čeka svoje saputnike.
Leteli su ćutke. Sem je opisivao široke krugove oko Arnolda i Artura, koji su turobno gledali na njegovu evoluciju; naročito se loše osećao Arnold koga je vukla prema zemlji rubinova kap, koja je svetlucala u njegovom trbuhu. Nije bilo jasno kuda Sem leti – izabrao je put prema samo njemu poznatim znacima, nekoliko se puta vraćao nazad, menjao visinu, zbog nečeg uleteo kroz prozor, projurio kroz dugački prazni tavan i izleteo s druge strane; na kraju im je u susret doplovio beli zid sa prozorima obojenim u plavo, dok je sve naokolo prekrivala debela senka krušaka koje su rasle oko kuće. Sem smanji visinu, dolete do niskog prozora, na kojem je bila kao gaza tanka zavesa, i aterira na koso pričvršćenu dasku, koja je služila kao garnišna. Arnold i Artur se spustiše pored njega. Tek kad se utiša bruj njihovih krila, koji je nadjačavao sve druge zvukove, moglo se čuti hrkanje, koje je dopiralo iza zavese.
Sem upitno pogleda Artura.
– Rupa mora da je negde tu u uglu – reče ovaj šapatom.
– Obično je buše naši.
Rupa je u stvari bila uska pukotina između prozorskog rama i gaze zavese. Artur i Sem se povukoše kroz nju bez posebnih napora, ali kod Arnolda nastadoše problemi sa stomakom; on je dugo stenjao i duvao i provuče se tek onda kada ga saputnici uhvatiše za noge i uvukoše unutra.
U sobi je bilo mračno; mirisalo je na kolonjsku vodu, plesan i znoj. Na sredini sobe je stajao veliki sto prekriven plastičnim stolnjakom; pored njega su se nalazili krevet i noćni ormarić, na kojem je svetlucao pravilni red flašica od brušenog stakla. Na krevetu u gomili zgužvanih čaršava ležalo je poluobnaženo telo, čija je jedna plava noga od trikotaže visila iznad patosa. Telo se grčilo u nemirnom snu i, prirodno, nije ni primetilo da na ormariću nadomak njegove glave stoje tri komarca.
– Kakva mu je to tetovaža? – tiho reče Sem, kad su im se oči privikle na polutamu. – Pa da, Lenjin i Staljin – razumljivo, a zašto je ispod napisano "lord"? Da nije lokalni aristokrata?
– Ne – reče Artur. – To je složena skraćenica "lovačkim psima će se osvetiti rođena deca".
– Znači li to da mrzi pse?
– Znate, – snishodljivo reče Arnold – to su vam duboke kulturne naslage. Ako ja sada počnem da objašnjavam, bukvalno ćemo potonuti. Bolje kad smo već tu da uzmemo probu, dok materijal spava.
– Da, da – reče Sem. – Potpuno ste u pravu.
On se vinu u vazduh i posle vratolomnog lupinga aterira na tanku nežnu kožu pored uva.
– Arnolde – ushićeno prošaputa Artur – vidi, vidi… On bezvučno leti.
– Amerika – konstatova Arnold. – Leti i ti i pripazi na njega.
– A ti?
– Ja ću ovde pričekati – reče Arnold i potapša sebe po trbuhu.
– Artur uzlete i, trudeći se da zuji što manje, polete prema Semu. Ovaj još uvek nije počinjao da buši i sedeo je na brežuljku oko kojeg su rasle dlake slične mladim brezama.
Sem ustade, osloni se na jednu od breza i zamišljeno se zagleda u daleke cucle na grudima, obrasle gustim riđim šipražjem.
– Znate, – reče on, kad se Artur spusti pored njega – svaki pejzaž je neponovljiv. Nedavno sam bio u Meksiku – naravno, ne može ni da se poredi. Takva bogata, darežljiva priroda, čak i suviše darežljiva. Dešava se, da bi se napio, da dugo lutaš kroz čestar na grudima, dok ne nađeš odgovarajuće mesto. Ni na trenutak ne smeš gubiti budnost – sa vrha dlake može da te napadne divlja vaš, i onda…
– A šta, zar vaš može da napadne? – nepoverljivo upita Artur.
– Vidite, meksičke vaši su veoma lenje, i, naravno lakše im je da se napiju krvi iz tankog komarčevog trbuha, nego da dolaze do hrane poštenim radom. Ali one su veoma spore, i ako te vaš napadne, obično uspeš da uzletiš. A u vazduhu može da naleti buva. Rečju, to je surov svet, žestok, ali u isto vreme i divan. Istina, ja više volim Japan. Znate, ti široki prostori, gotovo sasvim bez rastinja, ali ipak ne liče na pustinju. Kad ih gledaš sa visine, čini ti se da si dospeo u duboku prošlost. Ali sve to, naravno, moraš da vidiš. Nema ničega lepšeg od japanskih guzova u trenutku kada ih ovlaš pozlati prvi jutarnji zrak i pirne preko njih lagani vetrić… Bože, kako život može biti lep!
– A ovde kako vam se sviđa?
– Svaki pejzaž ima svoju draž – diplomatski odgovori Sem.
– Ja bih ove krajeve (on glavom pokaza na vrat ispod uva) uporedio sa Kanadom u oblasti Velikih jezera. Samo je ovde sve bliže nedirnutoj prirodi, svi mirisi su nepatvoreni… – on dodirnu nogom koren dlake – ta mi smo već zaboravili kako ona miriše, mati-sirova koža…
Po intonaciji sa kojom je Sem izgovorio poslednje reči, Artur shvati da se ovaj razmeće poznavanjem ruske idiomatike.
– Uopšte – dodade Sem – razlika je otprilike slična razlici između Kine i Japana.
– A jeste li bili u Kini?
– Dešavalo se.
– A u Africi?
– Mnogo puta.
– I kako je?
– Ne mogu reći da mi se nešto posebno dopalo. Imaš osećaj da si dospeo na drugu planetu. Sve crno, mračno. A zatim – nemojte pogrešno da me shvatite, nisam rasista, ali tamošnji komarci…
Artur ne nađe ništa više o čemu bi pitao, i Sem se ljubazno osmehnu, prihvativši se posla. Činio je to na poseban način. Razmakao je bočne izraštaje oko svojih usta i njegovo rilo poče da se okreće neverovatnom brzinom, zarivajući se u tlo pored najbliže breze.
Artur se takođe spremao da se napije, ali pomislivši na to kako će njegov grubi i debeli nos početi da škripi dok bude ulazio u nepopustljivu kožu, zastide se i odluči da sačeka. Sem je uspeo da u prvom pokušaju pogodi kapilar i njegov smeđi trbuščić je već postajao crvenkast.
Površina pod nogama zadrhta, začu se mukli uzdah – Artur je bio siguran da je telo to učinilo zbog svojih unutrašnjih razloga bez ikakve veze sa onim što se dešavalo, ali ipak oseti nelagodnost.
– Seme – reče on – zgrušavajte se. Nije vam ovo Japan.
Sem uopšte nije obraćao pažnju na njega. Artur ga pogleda i uzdrhta. Dlakavo Semovo rilo, koje je pre neki minut delovalo samosvesno i inteligentno, čudno se izobliči, a buljave oči, podvučene crnom tankom linijom, izgubiše bilo kakav izraz, kao da nisu ogledala duše, već dva ugasla fara. Artur se približi i gurnu Sema.
– Ej, vreme je – reče on.
Sem ne reagova nikako. Artur ga gurnu jače, ali ovaj kao da je urastao u tlo. Njegov trbuščić je nastavio da se naduvava. Odjedom telo pod nogama poče da se vrti i promuklo riknu. Artur u panici poskoči i zaurla iz sve snage:
– Arnolde! Ovamo!
Ali Arnold već uznemiren užurbanošću i povicima dolete sam.
– Zašto udaraš na sva zvona? Šta se desilo?
– Nešto se desilo Semu – reče Artur – on se, čini mi se, paralizovao. Ne mogu da shvatim šta je.
– Hajde hvataj ga ispod krila. Aha, eto tako. Oprezno, stao si mu na nogu. Seme, da li možete da letite?
Sem slabo klimnu. Koža na kojoj su stajali se zatrese i poče da se naginje udesno.
– Brzo gore! On ustaje! Seme, mašite krilima, jer može biti kasno! – povika Artur, pridržavajući otežali Semov trup, i jedva uspevajući da se skloni ispred njegovih krila koja su besmisleno mlatarala napred-nazad.
– Na kraju nekako uspeše da slete na noćni ormarić. Telo se podiže s kreveta, nadnese se iznad komaraca, i u strašnoj tišini ispod plafona krenu prema njima tamna senka ogromnog dlana. U trenutku kada su Arnold i Artur bili već spremni da bace Sema u čeljusti neumitne sudbine i da polete kud koji, dlan promeni pravac, nepogrešivo uhvati jednu od flašica na ormariću i nestade iznad; začu se daleka škripa federa; telo se opet zaljulja u postelji.
– Arture, – tiho upita Arnold – znaš li šta je u ovim flašicama?
– U njima je šuma – iznenada reče Sem. – Naša ruska šuma.
– Kakva šuma?
– Kipr, šipr – nerazgovetno promrmlja Sem.
– Seme, jeste li vi u redu? – upita Arnold.
– Ja? – zloslutno se osmehnu Sem. – Ja sam u redu. A vas ću već dovesti u red…
– Treba ga što pre na vazduh – zabrinuto reče Artur.
– Arnold klimnu glavom i pokuša da podigne Sema, ali ovaj ga ošinu krilom po surli, vinu se u vazduh, polete prema prozoru i sa neverovatnom veštinom prođe kroz usku pukotinu između prozorskog rama i zavese, iza koje se već plavio južni sumrak.
Jutro sledećeg dana bilo je tiho. Magla koja se spuštala s planina tekla je kroz aleje čempresa i odozgo se činilo da ispod njene površine, rasečene paralelnim zelenim bedemima, nema nikakvog dna, a ako ga ima, ono je veoma duboko. Retki prolaznici ličili su na ribe koje plivaju blizu površine: njihove konture su bile nejasne, tako da su se Arnold i Artur već dva puta uzalud spuštali, misleći da je neko od njih Sem Saker, a to je prvi put bila raskvašena kutija televizora, a drugi put plast sena pokriven parčetom najlona.
– Možda je seo na prvi i otputovao u Feodosiju? – prekinu ćutanje Artur.
– Možda, možda – odgovori Arnold. – Sve je moguće.
– Gledaj, – reče Artur – da to nije on?
– Ne – zagledavši se pažljivo, reče Arnold – to nije on. To je kip odbojkaša.
– Ama ne, dalje, kod kioska. Izlazi iz žbunja.
Arnold ugleda glomazni predmet, izdaleka sličan velikoj kugli od đubreta. Predmet se izvaljao iza žbunja i ljuljajući se tamo-ovamo dokotrljao se do klupe i tresnuo na nju, ispruživši napred neobično tanke i duge noge.
– Da sednemo i odmorimo se – reče Arnold.
Kroz par minuta oni izađoše iza praznog novinskog kioska, razgledaše tri-četiri metra vidljivog prostora i sedoše na klupu sa obe strane pored debeljka. Nesumnjivo, to je bio Sem, ali to nije bio onaj Sem, koji je sinoć stajao na balkonu hotela, već neki drugi. Nije se radilo samo o strašno uvećanom stomaku – to je normalna za komarce transformacija koja ne zaslužuje pažnju – već o licu koje je, ostavši isto, izgledalo kao da je nečim napunjeno, ali ne kao, na primer, faširanim jabukama gusan, već pre kao faširanim gusanom jabuka.
"Do đavola – pomisli Artur, gladajući na mirni ali žućkasti profil stranca – možda ne sme tu krvnu grupu? Možda je na nju alergičan?"
– Jedva vas nađosmo, Seme – progovori Arnold.
– A zašto da me tražite – reče Sem – evo to sam ja. Sami ste se, znači, dovukli.
Govorio je novim, nepoznatim glasom, potmulim i otegnutim.
– Gde ste to prenoćili? – uputa Artur. – Niste valjda na nekoj klupi? Ovo je za vas nepoznato mesto, a narod sada već znate kakav je…
Sem se neočekivano okrenu prema Arturu i uhvati ga za revere.
– Šta vam je, Seme… – silom odvajajući od sebe Semove ruke, zašišta Artur – pustite! Pustite! Ljudi gledaju!
To nije bilo tačno – na njega i Sema gledao je samo zbunjeni Arnold.
– Pruznaj, kurvo, – surovo reče Sem – piješ li rusku krv?
– Pijem – tiho reče Artur.
Sem oslobodi jednu ruku i čeličnim prstima uhvati Arnolda za vrat.
– I ti piješ?
– I ja – duboko potresen priznade Arnold.
Ruka je pritiskala Arnoldova ramena s takvom snagom da je ovaj morao da sedne, kao dizač tegova koji je pokušao da podigne suviše veliku težinu, i čak se seti kamene desnice iz Puškinove tragedije, koju je čitao još dok je bio larva. Sem utonu u ćutanje, kao da razmišljaše šta još da kaže.
– Tako znači. A zašto je pijete? – glupavo upita posle dva-tri minuta.
– Žedni smo – žalostivo reče Artur.
Arnold ga nije video – zaklanjao ga je Semov ogromni trbuh, koji je ličio na usamljeno crveno jedro. Arnold se oseti povređenim zbog poniznog tona u Arturovom glasu.
– A kakve su to aluzije – zajedljivo upita on. – Pijemo svaku. A zar vi ne pijete? Odavno sam shvatio tu priču. Vi sami hoćete da popijete sve, i to je to. Gle kakav vam je trbuh. Artur i ja za nedelju dana nećemo toliko popiti.
Sem pusti Artura i dlanom potapša svoj ogromni uzbibani trbuh.
– Ustaj, zemljo ogromna, – promrmlja on, s naporom se podiže i zamalo rukom ne zgnječi Arnolda na klupi. Zabacivši glavu naviše, on nekoliko puta udahnu vazduh, zatim okrenu glavu u stranu, ali umesto da kine, kako se moglo pretpostaviti iz pripremnih radnji, poli asfalt bujicom bljuvotine zatvorenovišnjeve boje, koja je mirisala na krv i kolonjsku vodu, i njegov trbuh odmah se upola smanji.
– Gde sam ovo ja? – upita, osvrćući se oko sebe, glasom koji je već malo podsećao na glas starog Sema.
– Vi ste kod prijatelja – reče poluzgnječeni Arnold, osećajući kako slabi ruka koja mu je pritiskala ramena. – Ne uzbuđujte se.
Sem zavrte glavom i pogleda na ogromnu krvavu baru ispred svojih nogu.
– Šta se dešava? – upita on.
– Znate, – reče Artur – desila se tehnička greška. Izgleda, da je primerak bio neispravan. Nemojte misliti da svi kod nas piju "Rusku šumu"…
Od tih reči Semu se opet smrači pred očima i on ponovo zgrabi Arnolda i Artura.
– Hajde kreći, – reče on.
– A kuda to?
– Videćete. Hoće da piju, pasji sinovi…
Vukući za sobom kompanjone, koji se nisu previše opirali, Sem napravi nekoliko monumentalnih koraka alejom u pravcu keja, i ponovo poče da riga, ali ovog puta daleko temeljnije. Široki tamni potok, zapahnuvši Arnolda i Artura neverovatnim mirisom (tako sigurno mirišu papirne orhideje manifestanata), poče da teče niz nagnuti asfalt. Arnold oseti kako ruka koja ga je kao kuka tegljača vukla za sobom sada sama traži oslonac i grčevito se hvata za njegov vrat.
– Izgleda, da je to sve – reče on Arturu, hvatajući Sema za ruku. – Da ga prošetamo po keju, da se izduva.
– Šta je to bilo sa njim? – upita Artur.
– Labilna psiha – odgovori Arnold. – Popio suviše krvi i izgubio kontrolu. Nešto kao trans.
Aleja se završila i sva trojica pođoše kejom. Sem se već kretao sam, pomalo se teturajući i popravljajući naočari, na jednom od stakala bila se pojavila pukotina.
– Seme, jeste li dobro? – upita Arnold.
– Čini mi se, da – slabim glasom odgovori Sem.
– Možete li sami da idete?
– Gospodo, – reče Sem – molim vas da primite moje izvinjenje. Hvata me užas kad se setim svoga ponašanja.
– Sitnica – veselo reče Arnold. – Mi smo to već zaboravili.
– A ja sam vam govorio – upade Artur – da se valja odmoriti pre početka.
– Izvinjavam se – reče Sem – a gde je moj kofer?
Arnold pogleda naokolo. Kofera nigde nije bilo.
– Eto ti nevolje. A šta ste imali u njemu? Nešto vredno?
– Ništa posebno. Materijale za konzervaciju. Video-kameru. Kako sad da vršim probe?
– Jasno, – reče Arnold – vi ste ga tamo i zaboravili. Odmah ćemo se vratiti… No, dobro, dobro, Seme. Razumem. Ja ću lično odleteti tamo i sve će se razjasniti.
– Ah, kakav uragan emocija – reče Sem – kakav vodopad osećanja! Verujte, umalo da me odnese.
Arnold i Artur brižljivo posadiše na klupu mršavo telo koje je podrhtavalo i sedoše sa strane.
– Smirite se, Seme – majčinski prošaputa Arnold – gledajte, kako je naokolo lepo i tiho. Eno galebovi lete, devojke prolaze. Eno i brodić plovi. Kakva lepota, a?
– Sem podiže oči. Kroz maglu po betonskim pločama išli su prvi jutarnji šetači. Od restorana doleteše dva glasa: dečji, koji je nešto nerazumljivo pitao, i autoritativni bas, koji je nešto nerazumljivo odgovorio.
Iz tame izroni brkati muškarac niskog rasta u trenerici. Za njim je skakutao dečak sa torbom za plažu, u kojoj je, izgleda, bilo nešto teško. On sustiže muškarca i pođe pored njega, iskosa gledajući na Sema i njegove saputnike. Dečak je na nogama imao plave vijetnamke, i vukao je levu nogu, jer je jedna papuča bila pocepana.

S ruskog preveo Novica Janjušević

"U životu ćete vidjeti ono što vam je pred očima, kamo god okrenuli dupe. A ovdje ćete vidjeti ono što vam je pred očima, kamo god okrenuli glavu. To su, kako se govorilo kod nas u xxx, nebo i zemlja, iako zvuči slično. Nikakvog nezavisnog koordinatnog sustava nemate, i sve što vidite određujemo mi. Zato ništa ne možete ni posumnjati. I život za vas više nije ono što zapravo jest, već ono što vam se prikazuje."Viktor Pelevin, Kaciga užasa: Mit o Tezeju i Minotauru

Vrata su se za njim zatvorila i napokon sam odahnula.
Već sam rekla da lisice nemaju spolne stvari u ljudskom smislu. No, ispod repa imamo rudimentarnu jamu, elastičnu kožnu vreću koja nije spojena ni s kojim drugim organom. Obično je stisnuta u sićušnu rupicu, kao unutrašnjost ispuštene lopte; no kad osjetimo strah, ona se širi i lagano ovlaži. Ona u našoj anatomiji igra ulogu kakvu ima specijalni spolni cilindar od plastične mase u opremi radnika majmunskog rasplodnika.
Stvar je u tome da je kod velikih majmuna prihvaćena ista tehnologija kontrole kao i u kriminalnoj ili političkoj sredini: mužjaci koji su u upravi ritualno spuštaju one koji, kako im se čini, pretendiraju na neopravdano visok status. Ponekad se u toj ulozi nađu i ljudi sa strane – električari, laboranti i tako dalje (mislim u rasplodniku). Da bi bili spremni na takav obrat događaja, oni među nogama nose obješeni šuplji cilindar od plastike za koji imaju krasnu riječ “kurcolovac”. U njemu je jamstvo sigurnosti: ako na njih navali veliki mužjak, opsjednut osjećajem društvene pravde, treba se samo nagnuti i pričekati nekoliko minuta – majmunsko negodovanje završit će u tom cilindru. Zatim mogu nastaviti dalje.
Isto sam tako i ja mogla nastaviti svoj put.
On je vodio u kupaonicu, gdje sam najprije pogledala svoje tijelo. Ne računamo li da je rudimentarna jama ispod repa bila nažuljana i crvena, sve je dobro prošlo. Doduše, zadnjica me boljela kao da sam cijeli dan jahala na pobjesnjelom konju (što je bio prilično točan opis onoga što se dogodilo), ali traumom se nije moglo nazvati. Priroda je sigurno pripremila lisice za susret s vukovima-vukodlacima.
Slutila sam da ću se morati okupati u njegovoj sedefastoj kadi – i predosjećaj me nije prevario. Cijeli svoj rep, leđa, trbuh i noge, koje je zaprskala ona vučja gnusoba, pažljivo sam oprala šamponom. Zatim sam rep brzo osušila fenom i obukla se. Palo mi je na pamet da ne bi bilo loše pretražiti prostoriju.
No, u tom raskošnom praznom hangaru praktički se nije imalo što pretražiti – nije bilo ni ormara, ni komoda, ni ladica. Vrata koja su vodila u druge sobe bila su zaključana. Ipak, rezultati su bili zanimljivi.
Na radnom stolu kraj elegantnog kompjutera-monobloka nalazio se masivni srebrni predmet koji mi se na prvi pogled učinio kao kipić. Pri pažljivijem gledanju ispala je giljotina za cigare. Predstavljala je Monicu Lewinsky kako leži na boku s nogom-polugom podignutom uvis, što je trebalo pritisnuti (nisam se mogla suzdržati), i onda ne samo da je radila giljotinica u prstenu između bedara, nego je izvirivao i jezičac plavičastog plamena iz otvorenih usta. Stvarčica je bila dobra, jedino mi se američka zastava, koju je Monica držala u ruci, činila suvišnom: ponekad je dovoljan sićušan uteg da se napravi ravnoteža i erotika se pretvorila u kičasti agitprop.
Srebrna Monica pritiskala je na stol veliku patentnu mapu. Unutra je bila hrpa papira najrazličitijih vrsta.
Na samom vrhu nalazio se, ako je suditi po sjaju, list iz albuma o umjetnosti. S njega me gledao golemi žutooki vuk s runom na grudima nalik na slovo “F” – fotografija skulpture načinjene od drveta i jantara (jantarne su bile oči). Potpis je glasio:
FENRIR
Sin Loke, golemi vuk, koji je na nebu juri za suncem. Kad ga Fenrir sustigne i poždere – dolazi Ragnarök. Fenrir je svezan do Ragnaröka. I Ragnarök će ubiti Odina i biti ubijen od Vidara.
Iz potpisa nije bilo jasno na koji način Fenrir sustigne sunce i poždere ga, ako je svezan do Ragnaröka, a Ragnarök dolazi onda kad on sustigne i poždere sunce. Međutim, sasvim je moguće da je naš svijet sve do sada postojao upravo zahvaljujući ovakvim mimoilaženjima: strašno je pomisliti koliko ga je umirućih bogova proklelo.
Znala sam tko je Fenrir. Bila je to najstrašnija životinja nordijskog bestijarija, glavni junak islandske eshatologije: vuk koji je trebao požderati bogove poslije ukidanja sjevernog projekta. Želim vjerovati da se Aleksandar nije odveć poistovjetio s tim bićem, i žutooko čudovište jednostavno je nedostižni estetski ideal, nešto poput fotografije Schwarzeneggera koja visi na zidu kulturista početnika.
Ispod se nalazila stranica s Borgesovom minijaturom Ragnarök. Znala sam tu priču koja me zadivljavala svojom somnabuličnom točnošću u nečem glavnom i strašnom. Junak i njegov znanac nađu se kao svjedoci čudne povorke bogova, koji su se vraćali iz vjekovnog progonstva. Val ljudskog obožavanja iznosi ih na scenu dvorane. Oni izgledaju čudno:
Jedan je držao grančicu, nešto od bezazlene flore snoviđenja; drugi je u širokoj gesti izbacio ruku s noktima naprijed; Janusov lik nije bez bojazni pogledavao na iskrivljen kljun Tota.
Snoviti odjek fašizma. Međutim, dalje ide nešto vrlo interesantno:
Netko od njih, vjerojatno potaknut ovacijama – sad se više ne sjećam tko – odjednom je počeo pobjednički kliktati, nepodnošljivo prodorno, kao da fućka ili grglja. U tom trenutku sve se promijenilo.
Dalje su tekst gusto pokrivali znakovi. Riječi su bile podcrtane, ograđene uskličnicima i čak obrubljene baroknim ornamentima – očito da prenesu malo emocija:
Počelo je sa sumnjom (očito pretjeranom) da Bogovi ne znaju govoriti. Stoljeća divljeg i nomadskog života istrijebila su u njima sve ljudsko; islamski polumjesec i rimski križ nisu znali za sućut prema progonjenima. Kosa čela, žuti zubi, rijetki brci mulata ili Kineza i izokrenute usne životinja govorili su o siromašenju olimpijske vrste. Njihova odjeća nije bila u skladu sa skromnim i poštenim siromaštvom i navodila je na pomisao o mračnom šiku igračnica i Bakhovih bordela. Rever je krvario karanfilom, ispod sakoa se naslućivala drška noža. I tada smo shvatili da !ide njihova posljednja karta!, da su !lukavi, slijepi i okrutni, kao iskusne zvijeri u hajci!, i -!OSLOBODI MI STRAH ILI SUOSJEĆANJE – ONI ĆE NAS UNIŠTITI!.
I onda smo izvukli svatko po jedan težak revolver (odnekud su u snu došli revolveri) I SA ZADOVOLJSTVOM UPUCALI BOGOVE”.
Iza toga su išle dvije stranice iz Starije Edde – čini se iz Velvina proricanja. Bile su istrgnute iz nekakva besplatnog izdanja: tekst je bio otisnut krupnim crvenim pismom na kredom bijeljenom papiru, krajnje neekonomično:
Vjetar podiže
do neba vale,
na kopno ih baca,
nebo se mrači;
ide vijavica,
i bjesne vjetri;
to nagovještaj je
smrti bogova.
“Smrt bogova” u posljednjem stihu bila je označena noktom. Tekst na drugoj stranici bio je jednako mračan-znakovit:
Neće više biti
najjači od svih,
ime njegovo
izgovoriti ne smijem;
malo tko zna,
da će se dogoditi
odmah iza bitke
Odina i Vuka.
Sve ostalo bilo je u istom duhu. Većina papira u fasciklu na ovaj se ili onaj način ticala sjevernoga mita. Najmračniji dojam na mene je ostavila crno-bijela fotografija njemačke podmornice Naglfar – kako se u skandinavskoj mitologiji zove brod boga Loke, napravljen od noktiju mrtvaca. Naziv podmornice odgovarao je vremenu Drugog svjetskog rata. Neobrijani i koščati članovi posade, koji su se smješkali s njenoga mosta, bili su naizgled vrlo simpatični i podsjećali su na podvrstu modernih “zelenih”.
Prema kraju fascikla bilo je sve manje znakova na papirima; kao da je taj, koji ih je listao, razmišljao o prikupljenome materijalu i gubio zanimanje, ili, kako se u drugoj priči izrazio Borges, “nekakvo plemenito nestrpljenje” smetalo mu je da prelista papire do kraja. No, momak je bio dobro upućen, osobito prema mjerilima našega komercijalnoga vremena (“stoljeće mačeva i sjekira”, kako je definirao jedan od povezanih odlomaka, “vrijeme prokletog bogatstva i velikog razvrata”).
Najzadnji je u fasciklu ležao list papira sa crtama, istrgnut iz školske teke, pospremljen u prozirnu plastičnu omotnicu. Na listu je bilo nešto poput posvete:
Saški u znak sjećanja.
Pretvori se!
WOLF-FLOW!
Pukovnik Lebedenko.
Zatvorila sam fascikl i vratila ga natrag pod Moniku te nastavila razgledavanje. Više me nije začudilo kad se kraj muzičke linije našlo nekoliko CD-ova s različitim izvođačima jedne te iste opere:
RICHARD WAGNER
DER RING DES NIBELUNGEN
Götterdämmerung1.
Sljedeći zanimljivi objekt koji mi je upao u oči bila je debela teka sive boje. Ležala je na podu, između zida i divana – kao da ju je netko listao preko noći, zametnuo i ispustio. Na njenim je koricama pisalo:
Vrlo tajno
primj. Br. 9
Projekt “Shitman”
ne iznositi iz zgrade.
U tom trenutku uopće nisam povezivala taj čudni naziv i priču o ludom šekspirologu koju mi je ispričao Pavel Ivanovič. Moje su misli krenule drugim putem – zaključila sam da je to još jedan dokaz snage američkog kulturnog utjecaja. Superman, Batman, još par sličnih filmova i um počinje klišeizirati realnost prema njihovoj slici. No, pomislila sam, što suprotstaviti tome? Projekt Govnjuk? Teško da bi netko htio na njemu crnčiti noću za malu plaću. Zbog tog govnara u lošem odijelu je i stradao sovjetski imperij. Ljudskoj je duši potreban lijep omot, a ruska kultura ga ne predviđa nazivajući takvo stanje stvari duhovnošću. Upravo otuda sve nevolje…
Sam fascikl nisam ni otvorila. Tajni dokumenti izazivali su u meni antipatiju još od sovjetskih vremena: koristi nikakve, a problema može biti preko glave, čak i ako je kagebeovska.
Moju pozornost privlačilo je nekoliko neobičnih grafičkih radova koji su visjeli na zidu – rune narisane širokim kistom ili šapom. Po nečemu su podsjećali na kinesku kaligrafiju – najgrublje i najekspresivnije njene obrasce. Između dvije takve rune visjela je grana imele, što je postajalo jasno iz potpisa – na prvi pogled bio je to samo suhi naoštreni štapić.
Zanimljiv je bio crtež na sagu, koji je prikazivao borbu lavova i vukova – vjerojatno kopija rimskog mozaika. Na jedinoj polici za knjige stajali su uglavnom masivni albumi (The Splendour of Rome, The New Revisited History of the Russian Soul, Origination of Species and Homosexuality2 i jednostavno o automobilima i oružju). Ipak, znala sam da knjige na takvim policama uopće ne odražavaju ukus domaćina, jer ih odabiru dizajneri interijera.
Kad sam završila s razgledavanjem, prišla sam staklenim vratima na krov. Otuda je pucao lijep pogled. Dolje su se crnjele rupe dorevolucionarnih dvorišta, oplemenjenih restauracijom. Iznad njih se uzdizalo nekoliko novih zgrada faličke arhitekture – pokušali su ih uvesti u povijesni krajolik ravnomjerno i blago, i na kraju su one izgledale kao namazane vazelinom. Dalje je bio Kremlj, koji je veličanstveno dizao prema oblacima svoje drevne buzdovane s prišivenim zlatnim kuglama.
Prokleti posao, kako je nagrdio moje shvaćanje svijeta, pomislila sam. Ipak, je li baš tako nagrdio? Ili je nama, lisicama, svejedno – idemo kroz život sa strane kao azijska kišica. No, tu je teško biti čovjek. Korak u stranu od tajnog nacionalnog gestalta i ta zemlja će te uzeti. Teorem koji dokazuje svaka do kraja jasna sudbina, ma koliko stavljali glamurozni veo na svakodnevnu svečanost života. Znam to, nagledala sam se. Zašto? Naslućujem, no neću sad izvlačiti tu temu. Sigurno se ovdje ne rađaju tek tako, oh, ne tek tako… I nitko nikome nije u stanju pomoć. Da li zbog toga moskovski zalasci sunca u meni uvijek izazivaju takvu tugu?
– Divan je pogled odavde, zar ne?
Okrenula sam se. Stajao je pred vratima lifta s dupkom punom vrećicom u ruci. Na vrećici je bila zelena zmija, koja je obavila medicinski pehar.
– Joda nije bilo – rekao je zabrinuto – dali su fuksidan. Rekli su da je to isto, samo je narančaste boje. Mislim da nam je čak i bolje – neće biti tako uočljivo kraj repa…
Postalo mi je smiješno i okrenula sam se prema prozoru. Prišao je i stao kraj mene. Neko smo vrijeme šutke gledali grad.
– Ljeti je ovdje lijepo – rekao je. – Pustiš Zemfiru3, gledaš i slušaš: “Doviđenja, moj voljeni grade… zamalo sam dospjela među kronične tvoje…” Kronične – što? Alkoholičare ili narkomane?
– Neću dovoditi u zabludu.
– Kao da ti je bolje?
– Želim kući – rekla sam.
– A…
Kimnuo je prema vrećici.
– Ne, hvala. Kad ti donesu ranjenog Ščorsa4, liječit ćeš ga. Idem.
– Mihalič će te odvesti.
– Ne treba mi tvoj Mihalič, sama ću.
Bila sam već kod lifta.
– Kad te mogu vidjeti? – upitala sam.
– Ne znam – rekla sam. – Ako ne umrem, nazovi me za tri dana.
*
Poslije kopulacije svaka je životinja tužna – govorili su stari Rimljani. Osim lisice, dodala bih. I osim žene. Sada sam to točno znala.
Ne želim reći da je žena životinja. Baš naprotiv – muškarac je puno bliži životinjama u svim očitovanjima: mirisima i zvukovima koje ispušta, tipu tjelesnosti i metodama borbe za osobnu sreću (a da se ne govori o tome što on smatra svojom srećom). No, stari Rimljanin, koji je metaforički opisao svoje raspoloženje poslije ljubavnog čina bio je, čini se, toliko organički seks-šovinist da ženu jednostavno nije uzimao u obzir, a to od mene zahtijeva da uspostavim pravednost.
Inače kod te uzrečice mogu biti najmanje četiri objašnjenja:
1) Rimljani ženu nisu smatrali čak ni životinjom.
2) Rimljani su ženu smatrali životinjom, ali su se s njom kopulirali tako da je žena doista postala žalosna (na primjer, Svetonije priča da je zakon zabranjivao smaknuće djevica štrikom, i krvnik ih je silovao prije smaknuća – kako se tu ne ražalostiti?).
3) Rimljani ženu nisu smatrali životinjom, držeći da je to samo muškarac. Pa za takav plemeniti pogled na stvari Rimljanima bi se mnogo toga moglo oprostiti – osim, naravno, te njihove smicalice s djevicama i štrikom.
4) Rimljani nisu imali sklonosti ni prema ženi ni prema metafori, zato su je držali s domaćim životinjama i peradi i nisu dijelili tu sklonost te nisu znali sakriti svoje osjećaje.
Dio istine mogao se skrivati u svakom od tih objašnjenja – svašta se, zacijelo, događalo tijekom carskih stoljeća. Međutim, ja sam bila sretna životinja.
S ruskoga prevela Irena Lukšić- Sveta knjiga vukodlaka

"Kada u skupom butiku ugledam devojku sa kavaljerom koji joj kupuje broš u vrednosti omanjeg aviona, svaki put se iznova uverim da ljudske ženke stvaraju iluzije nimalo lošije nego mi. A možda čak i bolje. Pa treba umeti mašinu od mesa, stvorenu za razmnožavanje, predstaviti kao divan prolećni cvetak, dostojan rama od dragog kamenja i održavati tu iluziju ne nekoliko minuta, kao mi, već godinama, decenijama."
"Žena je - miroljubivo biće i omadjijava samo svog sopstvenog mužjaka, ne dirajući ni ptičice ni zverčice. Pošto to radi u ime višeg biološkog cilja, to jest, ličnog preživljavanja, obmana je oprostiva."

Viktor Peljevin "Sveta knjiga vukodlaka"