Borislav Pekić

"Ne voli čovek jednog pisca samo zato što ga zabavlja, ili ga pred dileme stavlja,
nego što ponekad slučajnošću otvori put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže
mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno."


"Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor samnom, ne kao puko slušanje.
 U svakom slučaju, po sredi je nemušti dijalog. "

Borislav Pekić, BESNILO
PROLOG
RHABDO VIRUS

Prodirući u živu ćeliju stranog tela, virus njenu sadržinu zamenjuje svojom i pretvara je u fabriku za proizvodnju novih virusa. Promene koje na taj način izaziva u životnoj sredini ćelije neuporedivo su dublje i dramatičnije nego što se čovek sme nadati ikad da postigne u svojoj. Virus je najsavršenije stvorenje u kosmosu. Njegova biološka organizacija nije ništa drugo nego mašina za proizvodnju života u njegovom najčistijem smislu. Virus je vrhunac prirodne stvaralačke evolucije. Vrhunac veštačke je -- inteligentan virus. Tvorevina koja ima formu čoveka a prirodu virusa, vitalnost virusa i inteligenciju čoveka. Simbioza virusa lišenog besciljnosti i čoveka oslobođenog ograničenja vladala bi prirodom, kojoj oboje služe samo kao đubrivo.

PROFESOR DR FREDERICK LIEBERMAN -- Kad je u VIII pevanju Ilijade, kroz usta Ahejca Teukra, Homer opisao Trojanca Hektora kao Kion lisitir (κύων λυσσητήρ) ili "besnog psa", čovek za Njega još nije znao. Kad ga je, godine 1962, pod elektronskim mikroskopom prvi put ugledao, imao je oblik metka, izdubljenog u podnožju, ispupčenog pri vrhu. Merio je 180 milimikrona po dužini, 75 u prečniku. Bio je trista miliona puta manji od životinje u kojoj se rodio, šezdeset miliona puta manji od čoveka koga će ubijati. Živeo je u kosmosu koji se zvao Neuron i bio pet hiljada puta veći od Njega. Sve što živi, uostalom, bilo je od Njega veće. Ali ga ova nepravda nije brinula. Jer -- bio je jači od svega što je živelo. Bio je Čudo prirode, čije je poreklo obavijeno misterijom, kao i poreklo svih čuda. Ali mu je delo bilo iznad sumnje i izvan nade. Pustošio je svoju rodnu sredinu s podmuklom, svirepom, bolesnom bezobzirnošću, s kojom čovek zloupotrebljava i razara svoju. Bio je ubitačno crno sunce svog kosmosa, zapaljeno da bude sunce i svih ostalih. Dok ih je progonio, čovek je Njegove pretke krio pod nevinim imenom helične ribonukleoproteinske kiseline u lipoproteinskoj membrani i glikoproteinskom plastu. Za Njega u tom ratu nije bilo bojazni. Došao je na svet s drugim omotačem koji još nije imao ime, ali kad ga dobije, znaće se da je neprobojan i neuništiv. Jer, bio je MUTANT, prvi u svom soju. Iako sam, nije se usamljenim osećao. Imao je usađen instinkt Velikog broja. Za dvadeset četiri ljudska časa bilo bi Njegovih predaka 6 000, za devedeset šest sati 200 000, za dve nedelje -- 20 000 000. Takvih kao On, za dvadeset četiril judska časa biće 40 000 000. Njegovim razmnožavanjem carevala je progresija koja se gubila u neizračunljivoj beskonačnosti. On će tada biti već ko zna gde. Putovaće kroz mikrokosmos kao što čovek putuje kroz makrokosmos. Lutanja će ga voditi kroz mesta s tajanstvenim imenima, kao što su za čoveka današnjice gorje Hindukuš, pustinja Karakum, prašume Amazona, i kao što bi, da mu je trajanje obezbeđeno, za čoveka sutrašnjice bile magline Andromede, sazvežđe Aldebarana, zvezda Proxima Centauri. Njegove kosmičke luke biće Nervussciaticus, Amonov rog, Cerebellum, Hyppocampus, salivarna glandula. Njegov transgalaktički put -- Kičmena moždina. Njegov cilj -- Mozak. Svuda gde bude prolazio, svetovi će se preobražavati u kataklizmi strasnijoj od svakog zemljotresa koji je još od Postanja pogodio Planetu. Svuda gde bude prolazio predavaće strah, mržnju, bes onima koji budu imali nesreću da od Njegovog dodira odmah ne polude. Poludelima će predati saznanje u čiju prirodu niko nikad neće moći da pronikne. Opet će biti ono za šta je stvoren i što mu je oholi uzurpator prirode -- Čovek, na kratko osporio: najopasniji, najmoćniji, najnemilosrdniji stvor u Vaseljeni, nedokučivoj uniji svetova, kojoj je pripadao i Njegov Neuron. Rođen da umre tek kad ostane sam, kad ne bude više smrti od koje bi mogao živeti. Ovoga puta čovek mu se ne može odupreti. Mogao bi to jedino Aresteus, sin Boga Apolona, ali se u stare bogove više ne veruje. Zato je mirno krenuo da ispuni sudbinu -- da mori i umre.

Spojler:

Ovu knjjigu imam u rukama, poklon samoj sebi.
Kakvo blago medju koricama.
Knjiga obuhvala prepisku Borislava Pekica sa mnogim  knjizevnicima i poznatim
intelektualcima. Tu je prepiska sa Nikolom Milosevicem, Mihizom, Danilom Kisom, Slobodanom
Selinicem, Filipom Davidom, Miodragom Bulatovicem, Vladetom Jankovicem..
Krecem u divnu avanturu citanja...

Salome, "Delfi" su izdavač? U pet tomova ako se ne varam?

Uglavnom, svaka čast na izboru, ta pisma jesu pravo blago.

Već sam pročitao ona dostupna na sjajnom blogu posvećenom Pekiću (koji uređuje njegova supruga Ljiljana Pekić), jednom od omiljenih mi svratišta na netu. Mala ilustracija...

http://www.borislavpekic.com/2009/12/pismo-danilu-kisu.html

Mirko Kovač
IZ BILJEŽNICE O BORISLAVU PEKIĆU

Ako smo imali kojeg aristokrata među piscima, onda je to bio Borislav Pekić. Njegova je otmjenost bogomdana i stavlja se iznad staleža i odgoja. Plava krv s očeve strane vuče svoju žilu iz Šavnika u Crnoj Gori; to je glavni grad plemena Drobnjaci. Ondje su i njegovi preci zasigurno sudjelovali u ubojstvu tiranina Smail-age Čengića i u lakim opancima zaigrali oko Turčinove odrubljene glave. Dakle, muška loza Pekićeva potječe "od kolaca i Crnogoraca", kako je pjevao hrvatski ban i veliki pjesnik Ivan Mažuranić. Pekićev otac zračio je srdačnošću, premda se činilo da je uvijek na distanci sa sugovornikom. Lijep čovjek, s velikom bijelom lavljom grivom koja mu je dosezala do ramena reseći njegovu moćnu pojavu. Kada sam ga upoznao, bio je još dobro držeći gospodin. Uoči Drugog svjetskog rata bio je načelnik Banovinske uprave u Crnoj Gori, što je bio rang ministra policije. U svojoj memoarskoj knjizi Godine koje su pojeli skakavci, pretenciozno i pogrešno napisanoj autobiografiji, Borislav Pekić veli da je njegov otac protjeran iz Crne Gore kao "beogradski ližisahan", te da mu je na Cetinju ostao klavir, a vraćena samo klavirska stolica na kojoj je otac sjedio u času kad mu je sin, maturant, uhapšen 1948. godine. Pekićeva majka je iz srpsko-cincarske imućne obitelji; njezini su živjeli u Bavaništu u Banatu, a njihova je obiteljska grobnica na pravoslavnom groblju u Pančevu. Borislav je ratno djetinjstvo proveo u Bavaništu i ondje malom Nijemcu, suigraču u nogometu, opsovao "švapsku mater", pa je u jednoj fusnoti spomenute knjige autor zapisao da mu je i dandanas milo što je to učinio, iako je zbog toga zamalo nadrapao.Katkad mi je godila mala doza snobizma. O, kako bi se moj prijatelj sada slatko smijao kad bi mogao pojmiti da s njim mrtvim polemiziram o modnim tričarijama. Ne bi me ušutkao, štoviše, potencirao bi priču i smijući se vrtio je do jutra, do posljednje kapi viskija u boci. Ove sam retke napisao za njegovu dušu, da ga razgalim u raju, jer do mode ne držim, a odijevanje me zanima samo koliko je nužno.
Borislav Pekić nosio je odijela krojena starinski, lijepe kravate, dobre košulje s manšetama i zlatnim gumbićima, elegantne cipele gotovo uvijek istog tipa. Mi smo često promatrali njegove cipele i analizirali ih; bili su to mali traktati, duhovito pripovijedanje o obući; svatko je od nas imao pokoju zgodu s novim cipelama, priču o žuljevima, o tomu kako smo se kao ranjenici vukli na putovanjima i ekskurzijama. Pokatkad smo na sijelima samo o toj estetici raspravljali. Mislim da je Pekić vodio računa o odijevanju. Kada je bio u sportskoj šemi, onda je nosio jaknu od jelenje kože, obično bijeli džemper i svileni rupčić vezan oko vrata. U jednom svom pismu Kišu (30. srpnja 1970.) i mene je odjenuo u neko svoje ruho i na svoj način složio mi boje; bit će da me htio učiniti grotesknim, ali šaleći se i bez zle namjere: "Kovača sam video pre odlaska u Crnu Goru. Imao je na sebi lak azurno-pamučni džemper, pastelno plave hlače, plavičaste čarape (cipela se ne sećam, nadam se da nisu bile azurne). Oblači
se, dakle, stilski." Ali to moj stil nije bio, jer slaganje boja nisam uzimao kao neku mjeru ukusa, a već tada nosio sam traperice i mahom crne maje. Na meni je zasigurno najbolje bilo ono čega se ne sjeća, a to su cipele, jer sam, za razliku od njegove klasike, uvijek bio u nekom modnom fazonu, barem kad je o cipelama riječ.

sveske.ba

..............

................

Dakle, Pekiću bješe stalo do elegancije. Odijela je šivao od vrlo kvalitetnih argentinskih štofova što ih je dobivao od emigrantske i bogate obitelji Milana Stojadinovića, predsjednika jugoslavenske vlade i ministra vanjskih poslova 1935-1939. godine. Pekićeva supruga, arhitektica, nećakinja je toga glasovitog političara. Pekić mi se često žalio kako mu je svaki paket iz Argentine zagorčio život, jer je morao platiti carinu gotovo u vrijednosti štofa, te u policiji odgovarati na pitanja o emigraciji i trpjeti uvrede kao buržuj. I ja sam ga volio predstavljati kao plemića, posebice u ćumezima i mračnim jazbinama u kojima se napijao. Često sam ga spasavao od raznih nasrtljivaca i pijandura. On je svojom pojavom privlačio kavanski šljam. On sam piše u knjizi Godine koje su pojeli skakavci kako je njegovo "poznavanje radničke klase bilo marginalno", te da je izbliza, još kao dijete, upoznao jednog slovenskog radnika "u Dolu pri Ljubljani" gdje mu je ujak bio ravnatelj tvrtke Barva i dioničar Jadransko-Podunavske banke iz Beograda. Pekić piše da se prema njemu "niža klasa" ophodila prijateljski, te da se to i "naučno može objasniti kao nedostatak izgrađene klasne svesti". Kad god me netko upitao kako to da jedan takav gospon i plemić s nama loče brlju, onda sam to i ja, najčešće pred njim, tumačio kao viši stupanj dekadencije i aristokratizma.

Zapazio sam da je Pekić u svojoj prepisci što ju je vodio s piscima izvan našeg kruga (čitao sam ih napreskok i površno), vrlo ozbiljan, uljudan, bez grama humora, historijska figura, tumač svojega djela i svojih literarnih postupaka, jer su ti ljudi bili na nekim pozicijama, uglednici kojima je dostavljao svoja pisma kao priloge za povijest književnosti, kao materijal za gradnju vlastitog mita. I začudo, vodio je računa da uvijek pozdravi važne tipove iz srpskog kulturnog miljea, pa tako u jednom pismu (22. svibnja 1971.), moli Bobu Selenića da svakako "najbolje želje i čestitke prenese Dobrici Ćosiću", a ne propušta čestitati Selenićev izbor za sekretara Srpske književne zadruge. A kada piše, primjerice, Pavlu Ugrinovu, uredniku TV Beograd, tada partijskom šefu televizije, onda će se usuditi reći kako su neke Ćosićeve knjige neuspjele, jer sada se obraća posve suprotnoj strani na koju ipak računa, a nikad se ne zna koja će strana prevagnuti. U pismu Ugrinovu (3. srpnja 1972.) reći će: "Nikad nisam podnosio uobražene i egocentrične ljude tipa onog dripca Crnjanskog…", dok će u pismu Seleniću (10. veljače 1972.) ublažiti svoju nesnošljivost prema tome autoru, malo mu prigovoriti kako nije razumio Englesku, ali Roman o Londonu ipak ima "divnih odlomaka". Očito nije podnosio Crnjanskog, a svoju je netrpeljivost različito plasirao, ovisno o strani kojoj se obraća. Ne znam je li štogod prigovorio kada je 1989. godine dobio nagradu Miloš Crnjanski za memoaristiku, ali nisam čuo da je nagradu odbio, unatoč gađenju prema tome "dripcu". "Vi ste, ponajprvo, pisac spekulant…", otpisuje mu blagonaklono njegov intimus Borislav Mihajlović Mihiz, kultna figura iz razdoblja kavanskog nacionalizma, odlični pisac koji je bio uvjeren da je "srpsko književstvo" najbolje od svih "evropskijeh literatura".

.............