Austro-Ugarska

Austro-Ugarska

[You must be registered and logged in to see this image.]

Austro-Ugarska (Austro-Ugarska Monarhija), naziv Habsburške Monarhije nakon nagodbe Austrije s Ugarskom (1867) do kraja I. svjetskog rata (1918). Upotrebljavao se također i naziv Dvojna Monarhija. Geografski je pripadala srednjoj Europi. Po površini bila je iza Rusije, druga zemlja u Europi: 676 616 km² i 51 356 465 st. (1910). Od toga je na Austriju otpadalo 300 006 km² i 28 571 934 st., a na Ugarsku s Hrvatskom i Slavonijom 325 411 km² i 20 886 487 st. Nakon okupacije (1878) i aneksije (1908) Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska je povećana za 51 199 km² i 1 898 044 st. (1910). Glavni su gradovi bili Beč i Budimpešta. U cjelini je bila gospodarski zaostala, iako su neki dijelovi, napose Šleska i Češka, bili među gospodarski najrazvijenijim dijelovima srednje Europe. Gospodarski napredak otežavalo je dugotrajno zadržavanje ostataka predgrađanskih društvenih odnosa i utjecaj stranoga, napose njemačkoga, kapitala.

Austro-Ugarska je bila konglomerat različitih naroda. Po statistici iz 1910., sastavljenoj u interesu Nijemaca i Madžara kao vladajućih nacija, na temelju tzv. jezika ophođenja (Umgangssprache), a ne materinskoga.

Nijemci i Madžari bili su u znatnoj manjini (42,9%) prema slavenskoj većini (47,8%); preostalih 9,3% tvorili su pripadnici drugih naroda (Rumunji, Talijani, Židovi i dr.).

Stvaranje Austro-Ugarske na načelu dualizma posljedica je duboke krize apsolutističke Habsburške Monarhije. Izbačena iz Italije i isključena iz Njemačkoga saveza, iznutra potresana nacionalnim pokretima i socijalnim suprotnostima, Monarhija je bila prisiljena preurediti svoj državni sustav. Do preuređenja je došlo nakon što su Madžari iskoristili poraz austrijske vojske u bitki kraj Sadove 1866., u ratu protiv Pruske, i prisilili cara Franju Josipa I. na sklapanje Austro-ugarske nagodbe. Država je bila sastavljena od dviju državnih cjelina: od »kraljevina i zemalja zastupanih u Carevinskom vijeću« (Gornja i Donja Austrija, Tirol s Vorarlbergom, Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Gradiška, Trst, Istra, Dalmacija, Češka, Moravska, Šleska, Galicija, Bukovina) i od »zemalja ugarske krune« (Ugarska, te Hrvatska i Slavonija). Granica je išla rijekom Leithom, desnim pritokom Dunava. Zemlje zapadno od Leithe (Cislajtanija) potpale su pod Carevinsko vijeće u Beču, a istočno od Leithe (Translajtanija) pod vrhovništvo ugarske krune. Oba dijela bila su povezana zajedničkim vladarom (iz dinastije Habsburgovaca). Dualizmom je spašeno jedinstvo Monarhije u pitanjima vojske, vanjske politike, financija za te zajedničke poslove, kao i valutom i carinskim prostorom. To je zadovoljilo većinu Ugarskoga sabora, ali je istodobno uzrokovalo jak otpor svih nenjemačkih i nemadžarskih naroda, napose Čeha i južnih Slavena, koji su u austrijskoj polovici Monarhije bili podvrgnuti režimu liberala s centralističkom i germanizatorskom politikom, a u ugarskoj polovici madžarizaciji.

enciklopedija.hr

.........................

.............

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zgrada austrijskog parlamenta iz vremena Austro-ugarske monarhije. Foto: Wikimedia Commons

God. 1870. Austro-Ugarska se nije miješala u francusko-pruski rat te je Bismarck proveo ujedinjenje Njemačke. U tim je prilikama u austrijskoj polovici Monarhije na vlast došla konzervativna Hohenwartova vlada, koja je uzalud pokušala postići sporazum s Česima (1871). Nju su srušili liberali, koji su se oslanjali na Ugarsku i na potporu nove Njemačke. Istodobno se stabilizirao dualizam s njemačkom prevlašću u zapadnoj i madžarskom u istočnoj polovici Monarhije. U vanjskoj politici Austro-Ugarska je napustila protuprusku politiku i svoje vanjskopolitičke planove usmjerila prema Balkanu. Iskoristivši prilike nastale bosansko-hercegovačkim ustankom (1875–78), ona je na Berlinskom kongresu stekla pravo na okupaciju Bosnu i Hercegovinu. U vanjskoj politici oslanjala se na Njemačku, s kojom je 1879. sklopila ugovor o savezu, koji se pristupom Italije 1882. pretvorio u Trojni savez. U to je doba i Kneževina Srbija, pod vladarskom dinastijom Obrenovića, bila podložna vanjskoj politici Austro-Ugarske. Ostvarivanje njemačkog utjecaja s pomoću Austro-Ugarske na cijelome Balkanu poznato je kao politika prodora na istok (→ drang nach osten), koja je u Hrvatskoj i Dalmaciji potaknula zbližavanje hrvatskih i srpskih oporbenih stranaka na temelju programa koji je u početku predviđao suradnju s madžarskim pokretom za neovisnost te suradnju s Italijom protiv austro-njemačkih nastojanja (1905). Ubrzo se pokazalo da suradnja madžarske Stranke neovisnosti s Hrvatsko-srpskom koalicijom nije moguća.

...................

.......................

[You must be registered and logged in to see this image.]

Elegantni dvorac na ostrvu Margaret u Budimpešti, na razglednici iz epohe Austrougarske


Austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine (1908) i miješanje Austro-Ugarske za balkanskih ratova u balkanska pitanja zaoštrili su njezine odnose sa Srbijom, a atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. VI. 1914. postao je Beču povod za objavu rata Srbiji, čime je počeo I. svjetski rat. Tijekom rata ojačali su u Monarhiji pokreti slavenskih naroda za oslobođenje i stvaranje vlastitih država. Politički predstavnici Čeha, Slovaka, Poljaka, Hrvata, Srba i Slovenaca, koji su izbjegli tijekom rata iz Austro-Ugarske, sve su više djelovali u političkim krugovima Antante i radili na priznavanju njihova prava na stvaranje država. Obećanje cara Karla I. od 15. X. 1918. da će Austriju pretvoriti »u savez slobodnih naroda« nije više moglo spasiti Monarhiju. U jesen 1918. Austro-Ugarska je doživjela slom. Češke zemlje i Poljska, koja je pripojila Galiciju, proglašene su republikama 28. X; u Zagrebu je Hrvatski sabor 29. X. proglasio odcjepljenje hrvatskih zemalja i njihovo ujedinjenje s ostalim južnoslavenskim zemljama na teritoriju Austro-Ugarske u Državu SHS, koja je 1. XII. 1918. sa Srbijom i Crnom Gorom stvorila Kraljevinu SHS. Ugarska vlada proglasila je 3. XI. 1918. odcjepljenje od Austrije (tog su dana Austrija i Ugarska zasebno potpisale primirje sa silama Antante), a 30. X. neovisnost Madžarske. Slovačko narodno vijeće izjasnilo se za ujedinjenje s Česima u čehoslovačkoj državi. Car Karlo je abdicirao 11. XI. 1918. i sutradan napustio zemlju. Tako su dijelovi teritorija bivše Austro-Ugarske uključeni u novonastale države (Čehoslovačka, Austrija, Madžarska, te Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca), obnovljene države (Poljska) ili već postojeće države (Rumunjska, Italija).

enciklopedija.hr

Pravi naziv države - u kojoj su dva glavna naroda zajedno bili u manjinu u odnosu na Slovene - bio je "Kraljevstva i Zemlje predstavljene u Carskom savetu i Zemlje svete ugarske krune Svetog Stefana". Njena struktura je bila podjednako interesantna, ali to nije sve!
Civilna zastava Austrougarske koja nije imala državnu zastavu. Avenija Andraši u Budimpešti iz tog perioda. Foto: Wikipedia/Unknown Hungarian photographer
Na stranu to što smo, dok je  Austrougarska postojala, neprestano stremili njenim idealima kulture i lepote, i što smo neprestano žudeli da budemo u svemu kao ona: to ni na koji način ne opravdava ono što je ona nama radila, a što radi svaka imperija na ovom svetu, i nekada i sada, što bismo i mi sami (nažalost) radili je imamo.

Naši su je preci mrzeli, a nama je danas uglavnom svejedno, jer je to prošlost a mi imamo sadašnjost i budućnost o kojoj moramo da mislimo.

Bez obzira na to da li je i dalje mrzite ili ne, postoji mnogo zanimljivih stvari sa njom u vezi. Mi smo sabrali 17 činjenica koje se nama čine najinteresantnijim.

1. Austrougarska se uopšte nije ni zvala Austrougarska. To je bio samo međunarodni naziv, mada je kolokvijalno korišćen i za unutrašnje potrebe, čak i od strane njenih zvaničnika i institucija. Zašto? Pa, zbog toga što je korišćenje punog i zvaničnog njenog naziva bilo vrlo nepraktično.
Prag na razglednici iz vremena Austrougarske. Foto: Wikimedia Commons/Derzsi Elekes Andor
Kako staviti u rečenicu "Kraljevstva i Zemlje predstavljene u Carskom savetu i Zemlje svete ugarske krune Svetog Stefana" a da ne zvuči rogobatno i da ne potrošiš pola dana? Da, ovo što vidite pod navodnicima, to je puni, zvanični naziv Austrougarske.

2. Austrougarska monarhija je bio najčešći kolokvijalni naziv, ali nije bio jedini. Kada bi se o njoj govorilo, često bi koristile i fraze kao što su Dvojna monarhija, Dunavska monarhija i Habzburška monarhija.

Austrijski nadvojvoda (u tom trenutku i sveti rimski car) postao je ugarski kralj 1527. godine, ali Ugarska je ostala izvan Svetog rimskog carstva. Kada ga je Napoleon uništio, Beč je napravio Austrijsko carstvo čijeg je Kraljevina Ugarska bila sastavni deo, poseban, ali potčinjen caru koji je bio i njen kralj. Za sve to vreme ugarski parlament je postojao, ali sa vrlo malim ovlašćenjima. (Istovremeno, Austrija je ostala i deo Nemačke konfederacije u koju se Sveto rimsko carstvo transformisalo.)
Unutrašnja podela Austrougarske monarhije. 1-15. su delovi Austrije, broj 16. je Uža Mađarska a broj 17. Hrvatska-Slavonija. 18. je Bosna-Hercegodina kojom se vladalo zajednički. Foto: Wikimedia Commons/IMeowbot/Obradovic Goran
Zbog težnji Mađara za nezavisnošću koje su eksplodirale u revoluciji 1848, došlo je do nagodbe 1867. godine, te je tako nastala Austrougarska, država krajnje neobične strukture.

Naime, Dvojna je monarhija bila podeljena na Austriju ("Kraljevstva i Zemlje predstavljene u Carskom savetu") i Ugarsku ("Zemlje Svete ugarske krune Svetog Stefana"). Austrija je obuhvatala mahom zapadni i severni deo (57 odsto ukupne teritorije), dok je Ugarska uglavnom bila na istoku i jugu. Bosna-Hercegovina je bila kondominium, odnosno, njome je zajednički upravljano.

Oba entiteta su imala veliki stepen suvereniteta, svaki je imao svoj parlament i vladu a zajedničkog parlamenta nije bilo. Kada je trebalo uskladiti neki zakon, delegacije od po 60 članova oba parlamenta su se odvojeno sastajali da bi diskutovali o odlukama zajedničkih institucija.

Zajedničko je zapravo bilo vrlo malo stvari: pored činjenice da su bili u personalnoj i realnoj uniji (car Austrije je bio i kralj Ugarske), tu su još bili spoljni poslovi, odbrana i mornarica. Pored toga, iako su imali istu valutu, Austrija i Ugarska su bile fiskalno suverene i nezavisne jedna od druge.

Carina je takođe bila odvojena, carinska unija između Austrije i Ugarske je obnavljivana svakih deset godina, a spoljnotrgovinske sporazume su posebno potpisivali.

Razlika između Austrije i Ugarske je bila u toj meri izražena da nije uopšte postojalo zajedničko državljanstvo: pojedinac je mogao da bude ili državljanin Austrije, ili državljanin Ugarske, nije mogao da bude i jedno i drugo. Drugim rečima, pojedinac je ili imao pasoš Austrije, ili pasoš Ugarske.

Elem, sve ovo mnogo podseća na ustrojstvo današnje Evropske unije, samo bez jedinstvenog monarha.

4. Premda je Austrougarska monarhija bila podeljena na Austriju i Ugarsku, unutar ta dva entiteta je postojalo bezbroj posebnih kraljevstava, nadvojvodstava, velikih vojvodstava, vojvodstava, kneževina, i tako dalje.

"Njegovo Carsko i Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo, Franja Josif I, milošću Božjom car Austrije; Apostolski kralj Ugarske, kralj Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije, Lodomerije, Ilirije; kralj Jerusalima, itd; nadvojvoda Austrije; veliki vojvoda Toskane, Krakova; vojvoda Lorena, Salcburga, Štajerske, Koruške, Kranjske, Bukovine; veliki knez Transilvanije; markgrof Moravske, vojvoda Gornje i Donje Šleske, Modene, Parme, Pjaćence, Guastale, Osvjenćima, Zatora, Ćešina, Friulija, Raguze, Zare; kneževski grof Habzburga, Tirola, Kiburga, Gorice i Gradiške; knez Trenta, Briksena; markgrof Gornje i Donje Lužice, Istre; grof Hoenemsa, Feldkirha, Bregenca, Zonenberga, itd; gospodar Trsta, Kotora, Vendskih krajina; Veliki vojvoda Srbije; itd..." - nećete verovati - u jednom je trenutku bila puna titula Franje Josifa.
Krunisanje austrijskog cara Franje Josifa za kralja Ugarske 1867. godine u Budimu. Foto: Wikimedia Commons/Szalay József–Baróti Lajos: A magyar nemzet története (1895)
Skraćeno, kada se govorilo o Franji Josifu, govorilo se Car i kralj, što se odnosila na to da je car Austrije i kralj Ugarske. Jednako tome, koristila se fraza "Carska i kraljevska vlada" kada se radilo o zajedničkoj vladi cele države, odnosno o Carskom i kraljevskom ministarskom veću.

Pažljivom čitaocu nije promaklo da je Franja Josif bio i markgrof Osvjenćima. U pitanju je mesto koje je postalo ozloglašeno zbog svog nemačkog naziva tokom Drugog svetskog rata. U pitanju je Aušvic.

6. Austrijski deo imperije se na unutrašnjem planu neslužbeno najčešće nazivao Cislajtanija, a ugarski - Translajtanija. Uzrok podele je bila pritoka Dunava, rečica Lajta, koja je bila istorijska granica između nadvojvodstva Austrije i Ugarskog kraljevstva u rejonu jugoistočno od Beča, na putu za Budimpeštu. Cislajtanija tako doslovno znači "sa ove strane Lajte", a Translajtanija - "preko Lajte".

. Demografski gledano, Nemaca i Mađara koji su vladali tom državom (premda pod kapom jednog čoveka) bilo je zajedno manje nego što je bilo Slovena, koji nisu imali sopstveni entitet. Naime, Slovena je bilo 23,5 miliona, Nemaca 12, a Mađara 10. Stoga ne čudi što su ovu državu njeni unutrašnji neprijatelji nazivali "tamnicom naroda".

8. Austrougarska nije imala jedinstvenu, državnu zastavu, ali je imala civilnu zastavu (koja se koristi od strane civilnih brodova, trgovačkih i privatnih).

9. Ni sama Ugarska nije imala zakonski određenu zastavu zato što je zbog Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine određeno da se u svim zajedničkim mađarskim i hrvatskim poslovima ističu i zastava Kraljevine Ugarske i zastava Kraljevine Hrvatske-Slavonije koja je bila deo Ugarske.

Tako bi recimo u Budimpešti pri zajedničkoj sednici ugarsko-hrvatskog parlamenta bile okačene i zastava Ugarske i zastava Hrvatske-Slavonije, a ispred dvorca Šenbrun visile su austrijska crno-žuta dvobojka, mađarska crveno-belo-zelena trobojka i trobojka Hrvatske-Slavonije.

Ratna mornarica je nastavila da koristi i dalje austrijsku zastavu određenu 1786, a vojska je i dalje koristila zastave sa dvoglavim orlom jer su imale kultni status zbog bogate istorije. 1915. su stvorene nove insignije, ali nikada nisu implementirane.

10. Pravno gledano, Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija su nagodbom 1868. godine ujedinjene u Kraljevinu Hrvatska-Slavonija.

Pravno gledano, Kraljevina Hrvatska-Slavonija bila je deo Kraljevine Ugarske u smislu da je sa njom bila u personalnoj uniji (isti vladar); imala je odvojen parlament (koji je imao vrlo ograničenu ulogu) za tih skoro hiljadu godina, kao i bana koji je bio nešto kao vicekralj u Hrvatskoj, a tako je ostalo i nakon nagodbe, osim što su ovlašćenja hrvatskog sabora proširena.

Paradoks je što je Ugarska bila politički nezavisnija od Austrije. Naime, premda je monarh imenovao i jednog i drugog predsednika vlade, ugarski premijer je odgovarao samo ugarskom parlamentu, dok je u Austriji car davao i oduzimao posao premijera po slobodnom nahođenju bez učešća austrijskog parlamenta u tom procesu.

Tako je isto radio i za ministre zajedničke vlade, kojih uostalom kao što možete da zaključite i nije bilo mnogo: odbrana, mornarica, spoljni poslovi i carinska unija. Njih četvorica, uz monarha, dva predsednika vlade i nekoliko nadvojvoda činili su Ministarski savet.

12. Početkom 20. veka izbila je duboka ustavna kriza u Austrougarskoj zbog pitanja koje se poteglo a koje se ticalo toga koji će se jezik koristiti za komandovanje u mađarskim vojnim jedinicima. Kriza je produbljena aprila 1906. godine kada je na vlast u Ugarskoj došla nacionalistička koalicija. Problem nije rešen, ako ste se pitali šta se desilo, već su privremeno produženi prethodni dogovori na bazi statusa kvo. A onda se zemlja raspala.

Po popisu iz 1910. godine, Zagreb je bio peti najveći grad u Ugarskoj, četrnaesti u celoj državi. Subotica je bila veća od Zagreba; naime, dok je ona imala 94.610 stanovnika, prestonicu Hrvatske je naseljavalo 79.038.

14. Srpski jezik je bio jedan od zvaničnih jezika Austrougarske monarhije, i kao takav nalazio se i na novcu. Ako ne verujete, pogledajte banknotu od 20 kruna priloženu na slici ispod, i pronaći ćete na njoj vrednost ispisanu na srpskoj ćirilici.

Na vrhu ove strane je nemački natpis, a ispod su natpisi na češkom, poljskom, ukrajinskom, italijanskom, slovenačkom, hrvatskom, srpskom i rumunskom. Poleđina pripada mađarskoj strani.

BDP Austrougarske je u proseku rastao 1,76 odsto svake godine u periodu 1870-1913, što je neverovatno. Međutim, sveukupno uzevši, njena ekonomija je i dalje mnogo zaostajala za ekonomijama drugih zapadnih sila.

Mađarsko žito je išlo na sve strane, pa je tako Ugarska bila osnovni snabdevač hranom najvećih gradova Velike Britanije. Sa druge strane reke Lajte, neki delovi Austrije su bili razvijeniji od ostalih; na primer industrijski najnaprednija je bila Češka.

16. Poseta banjama je tokom 19. i početkom 20. veka bila glavna turistička aktivnost, kako kod nas tako i u ostatku Evrope. Austrougarska je prednjačila u tome, i oni su imali mnoštvo banjskih lečilišta.

Ipak, jedna banja je bila najbitnija u Dunavskoj monarhiji, i to zato što je u njoj letovao sam car i kralj Franjo Josif: Bad Išl. Ovo mesto je zbog ljubavi svog uvaženog gosta postalo praktično druga, "tajna" prestonica imperije, stecište svih najbitnijih ljudi u zemlji iz redova aristokratije i buržoazije.

Upravo je u "Kajzervili", svojoj zvaničnoj rezidenciji u Bad Išlu, Franjo Josif potpisao objavu rata Kraljevini Srbiji; narednog dana je otišao u Beč i nikada se više nije vratio u gradić koji je nazvao "rajem na Zemlji". Ovo zdanje je i dalje u vlasništvu porodice Habzburg-Loren.

17. Budimpeštanski metro - sagrađen u periodu 1894-96 - je najstariji kontinentalni metro u Evropi, i drugi najstariji u svetu; u tom pogledu ga tuče samo onaj u Londonu.

(O. Š.