Religije sveta

Danas hermetisti citavog sveta tumace sadašnjost i prošlost na fonu predskazanja pojedinih religija, išcitavajuci buducnost po nacelima profetskog sadržaja...

Ljudi su do sada verovali u sve i svašta... Postojali su ljudi koji su verovali u Feniksa, u Svetu kravu, u Isusa, u Budu, u sudbinu, u istinu, u cast, u bol, u patnju...

Postojali su ljudi koji su verovali samo u sebe i samo sebi, ali najzanimljiviji su od svih oni koji veruju da ne veruju ni u šta...

Kako se topografski svet sve više civilizacijski razvijao, tako se, paralelno razvijao i rastao i duhovni svet, pa tako danas gotovo da i ne znamo tacan broj religija (niti njihovih vrsta i podvrsta) koje se protežu, ako cemo navoditi samo one najvece i najdominantnije od hrišcanske religije, Islama, africke, australijske, hananske, keltske, centralnoamericke, dualisticke religije, Budizma, Konfucijanizma, preko egipcanske, germanske, grcke, helenisticke, hetitske, mesopotamijske religije, pa sve do Hinduizma, Ðainizma, Judaizma, Indo-evropske religije, Severnoamericke, Rimske, slovenske i balticke, Šamanizma, Šinta, južnoamericke, Tibetanske, Zoroastrizma i Taoizma...

ŠTA JE, ZAPRAVO, RELIGIJA?

No, kljucna pitanja su: Šta je, zapravo, religija? Zbog cega su i racionalni, prakticni ljudi svejedno spremni da je prihvate? Zbog cega sve religije ljudskog roda, u svim vremenima, meðusobno neverovatno lice? Zašto poreklom nevezani mitovi i rituali imaju slicne narativne zaplete ili ritualne sekvence?

Sva ova pitanja cine se naivnim i zbog toga se nijedan ozbiljan naucnik, pogotovu ako je duže vreme proucavao filologiju i istoriju religija, nikada ne bi usudio da ih postavi. Pa, ipak, to su osnovna pitanja discipline, ona pitanja – i dalje pitanja bez odgovora – koja su, prakticno, disciplini istorije religija udahnula život.

Da li je uopšte moguæe odgovoriti na ovakva pitanja? Tvrdnja mnogih naucnika, koje mi danas definišemo kao saznajne istoricare, jeste da jedinstvo mentalnog mora neizostavno da leži u jedinstvu ljudskog uma. Tu perspektivu, koja je prihvacena i ovde, koristili su takvi naucnici kao što su Mircea Eliade, Caren Armstron i Clod Levy-Stros da opišu zajednicke, no ipak nepovezane mitske sheme u razlicitim geografskim zonama. Za razliku od Cloda Levy-Strosa koji je koristio saznajne pretpostavke na mikronivou mitske naracije, Eliade i Armstrong su ih koristili na makronivou koji je podrazumevao velike jedinice vere: religiozne sisteme.

Prema Eliadeu, religija je autonomni sistem. Obe reci zaslužuju da budu objašnjene. Sistem znaci da su svi fenomeni koji pripadaju jednoj jedinici meðusobno povezani i integrisani u složenu strukturu koja ih generira. Buduci mentalni proces - taj sistem prati puteve stvorene procenjivackim pravilima uma. To je njegova jedina «logika», koja ne mora uopšte biti logicna u odnosu na standardne formalne logike. Autonomni je suprotno od heteronomnog i znaci da religija po svom poreklu i funkciji nije nusproizvod drugih sistema (na primer, ekonomije ili društva), ne zavisi od njih i ne generiše ih. To bi bilo jedno od hermeticnih demistifikacija religije, no ono opšteprihvaceno i za širu populaciju razumljivije objašnjenje nalazi se u svakom relevantnom recniku stranih reci gde se kaže da je religija verovanje u natprirodna bica, narocito u Boga... Mi cemo se ovde zadržati na nekoliko najdominantnijih svetskih religija, odnosno onih koje imaju najveci broj svojih posvecenika...

HRIŠCANSKA RELIGIJA



Isus Hristos, jevreski prorok iz Nazareta u Galileji, roðen nešto pre pocetka nove ere i razapet na krstu prema tradiciji, tokom proleca 33. godine nove ere, centar je hrišcanske religije. Njegov život i kratka karijera ucitelja i iscelitelja i njegova smrt samožrtvovanjem su opsani u jevanðeljima. Istorijski izvori tog vremena gotovo da ne sadrže ikakav spomen na Isusa; radikalni teološki trend i dalje njegovo postojanje smatra fikcijom, dok ga glavna struja smatra cinjenicom, iako neuhvatljivom.

Isus iz jevanðelja bio je sin Marije, žene drvodelje Josifa. Pošto ga je krstio Jovan Krstitelj, prorok kome je kasnije rimski marionetski kralj Irod odsekao glavu, Isus je poceo da propoveda i da cudotvorno isceljuje. Pokušaji da se rekonstruiše njegova originalna poruka potvðuju da je on poducavao kroz price sa moralnim porukama – što je bio rabinski obicaj – i da je najavljivao ustanovljenje Božjeg carstva na zemlji, koje ce odbraniti dobre i potlacene...

U cetvrtom veku nove ere, kanonizacija hrišcanstva je završena. Ona je sadržana u dvadeset sedam rukopisa koji se nazivaju «Novi zavet», razlicitih od hebrejske Biblije (Tanakh), ili «Starog zaveta», koji su hrišcani kanonizovali. Novi zavet se sastoji od cetiri jevanðelja (Mateje, Marka, Luke i Jovana), Dela svetih apostola (nastavak pisca Jevanðelja koje se pripisuje Luki, za koga se pretpostavlja da je bio ucenik apostola Pavla), Poslanica apostola (cetrnaest se pripisuje Pavlu, jedna Jakovu, dve Petru, tri Jovanu i jedna Judi) i najzad Apokalipse (Otkrivenja) koje se pripisuje Jovanu. U svoj toj literaturi, Stari zavet obicno je interpretiran teološki, jer sadrži prorocanstva o dolasku Mesije Isusa Hrista...

Hrišcanski život imao je više dimenzija. Za neke konfesije (katolicku, pravoslavnu, nestorijansku, monofizitsku i anglikansku), liturgijska godina ima posebnu važnost. Dva glavna dogaðaja ciji su akcenti prilicno razliciti na Istoku i na Zapadu, dominiraju hrišcanskim kalendarom: roðenje Hristovo, ili Božiæ, tradicionalno slavljen 6. januara a onda prebacen na 25. decembar – što je, slucajno, i festival paganskog boga Mitre, Sol Invictus (Nepobedivo Sunce) – i Hristova smrt na krstu (Veliki Petak) i vaskrsenje (nedelja iza, Uskrs), kojima tradicionalno prethodi cetrdesetodnevni post. Evharistija, odnosno pricešæe svetom hostijom i svetim vinom, jeste sveta tajna, ritual koji je uveo Hristos licno. Katolici priznaju sedam svetih tajni: krštenje, krizma, evharistija, poslednja pomast, brak, uvoðenje u svete redove i pokora. Ucestalost evharistijske pricesti zavisi od ispovesti i vremenskog perioda: kod katolika posle Drugog vatikanskog koncila to postaje dnevna praksa; kod pravoslavaca, to je praksa koja se obavlja u dosta dugim intervalima i ne kod svih vernika.

Treba reci, iako su tradicionalno isticale patrijarhalne vrednosti, hrišcanske crkve su, od svojih ranih vekova, otvorile monaške redove za veliki broj žena, koje su na taj nacin izborile pristup obrazovanju i kulturi i mogle da imaju i odreðenu nezavisnost koju je u njihovom društvu bilo nemoguce naci na nekom drugom mestu... A posebno treba naglasiti, kao neki uslovljeni zakljucak, da je moralni život hrišcana važan kod svih denominacija...

ISLAM

Rec islam potice iz cetvrte forme glagola sa korenom slm: aslama, «pokoriti se» i znaci «pokoravanje» (Bogu); musliman je particip aktiva, sa znacenjem «onaj koji se pokorava» (Bogu).

Jedna od najvažnijih religija ljudskog roda, Islam, danas je prisutna na svim kontinentima. Dominantna je na Srednjem Istoku, u Maloj Aziji, na Kavkazu, u Severnoj Indiji, u Jugoistocnoj Aziji, u Indoneziji i u Severnoj i Istocnoj Africi.

Drevni semitski polietizam se sreo sa arabizovanim judaizmom i vizantijskim hrišcanstvom u preislamskoj Arabiji. Severne i istocne oblasti su, preko važnih trgovinskih puta, bile pod temeljnim helenistickim i rimskim uticajem. Vecno drevno obožavanje tri astralna božanstva – Sunca, Meseca i Venere – do Muhameda je vec palo u senku kultova plemenskih bogova. Svako pleme je obožavalo svog glavnog boga ili boginju, u obliku kamena, možda meteorskog porekla, ili drveta ili šumarka. Oni su bili slavljeni u hramovima, davanjem ponuda i žrtvovanjem životinja. Postojanje ponekada zlih duhova (ðin) bilo je univerzalno poznato i tako æe ostati i u Islamu. Alah («Bog») bio je poštovan zajedno sa važnim arapskim boginjama, i gozbe, proslave i hodocašca predstavljali su standardne aktivnosti. Postojali su i poneki henoteisti (poštovanje jednog boga kao glavnog u mnogobožaèkim religijama) i monoteisti, kao u kultu al-Rahmana, a u gradovima u oazama, kao što je Jatrib koji ce kasnije biti nazvan Medina, nalazila su se velika i uticajna jevrejska plemena. Prozelitske misije koje su slali hrišcani su uspele da pridobiju neke preobracenike, ali kao strano otkrivenje i strana biblija, hrišcanstvo nije spremno prihvatano. U šestom veku naše ere, Meka, a svojim CCaba hramom u kome se nalazio cuveni crni meteorit, predstavljala je religiozni centar centralne Arabije i mali ali važan trgovacki grad. Velike razlike izmeðu bogatih trgovaca i osiromašenih stanovnika ulice, grube socijalne strukture grada i dekadentni moral celoga života su mucili i pritiskali Muhameda.

Muhamed je roðen u trgovackoj familiji u Meko oko 570. godine naše ere. Ostavši bez nasleða, pošto su roditelji i deda umrli, radio je u trgovackim firmama i u dvadeset petoj godini se oženio udovicom starijom od sebe koja ga je zaposlila kao trgovackog agenta. Oko 610. godine, tokom jednog od svojih meditativnih povlacenja u pecine u blizini Meke, poceo je da doživljava vizije i slušne halucinacije. Prema tradiciji, arhangel Gavrilo se pred njim pojavio sa knjigom, nareðujuæi Muhamedu: «Citaj!»... Prema shemi hebrejskog proroka, Muhamed je primio poruke o nenadmašnoj moæi Boga i o ukletoj pohlepi i besmrtnosti ljudskih bica uopšte i, posebno, u zajednici u gradu Meka. Jedno vreme, o svojim otkrivenjima koja su ukljucivala i njegov prorocki zadatak, govorio je samo svojoj familiji i najbližim prijateljima, ali krug se širio i pocinjao svakodnevno da se sastaje. Posle tri godine, Muhamed je poceo javno da propoveda svoju monoteisticku poruku, nailazeci na izvestan prijem. Naredne godine su donele još više otkrivenja koja ce oblikovati teologiju Kurana...
BUDIZAM

Buda, cije ime znaci, i na pali i na sanskritu, «Prosvetljeni», bio je, po svemu sudeci, istorijska licnost. Ipak, u njegovim životopisima, mitologija preteže do tacke gde Budu pretvara u prototip «božanskog coveka», u skladu sa induskom tradicijom, koji ima brojne zajednicke osobine sa savršenim ljudima u drugim religijskim tradicijama, sa grckim ili potonjim osnivacima religija kakvi su Isus i Muhamed. Naravno, nemoguce je razdvojiti istorijske elemente od onih koji su cisto mitski. Pa, ipak, cini se da je nekoliko podataka stvarno. Buda je verovatno bio sin manje važnog kralja Sakya klana iz severozapadne Indije. Datiranje njegovog roðenja varira izmeðu 624. i 448. godine pre Hrista. Legenda kaže da je njegova majka umrla nekoliko dana posle poroðaja, ali ne pre nego što je saznala sve moguæe pretpostavke koje se ticu roðenja cudesnog bica. Prema doketskim verzijama (doketizam – nauka gnosticke sekte da je Hristos imao samo prividno telo i da prema tome nije roðen kao covek) Budinog porekla, njegovo zacece i život u utrobi majke su bili bezgrešni, njegovo roðenje bilo je bezgrešno, i njegovo telo je imalo sve oznake Kralja Sveta.

U šesnaestoj godini, princ Siddharta oženio je dve princeze i vodio je bezbrižan život u roditeljskoj palati. Meðutim, izlazeci iz palate tri puta, naišao je na tri neizbežna zla koja ljudskom rodu nanose bol: starost, patnju i smrt. Izašavši još jednom, shvatio je lek za njih, mir i spokoj koje donosi prosjacka askeza. Probudivši se jednom usred noci naucio je još jednu lekciju o prolaznosti sveta, koju su mu pružila mlitava, poput leševa, tela njegovih usnulih konkubina. Predstavljen, princ je na brzinu napustio palatu i postao je prosjak pod imenom Gautama. Pošto je napustio dvojicu ucitelja koji su ga ucili necemu što je bilo srodno joga filozofiji i praksi pristupio je, zajedno sa još petoricom ucenika, surovim mucenjima tela. Shvativši besmislenost takvog nemilosrdnog asketizma, prihvatio je ponuðeni pirinac i pojeo ga. U tom gestu, njegovi su ucenici videli slabost i napustili ga. Sedeci pod drvetom smokve, Sakyamuni (asketa Sakya klana) doneo je odluku da ne ustaje pre nego što primi Buðenje. Doživeo je juriše Mara, lika koji u sebi ujedinjuje osobine koje bismo mogli pripisati smrti i ðavolu. U zoru, pobedio je Mara, postajuæi tako Buda, sada posednut od strane Cetiri Istine kojima je ucio u Benaresu one iste ucenike koji su ga bili napustili. Prva Istina bila je da sve prolazi kroz patnju (sarvam dhkham): «Roðenje je patnja, oronulost je patnja, bolest je patnja», sve što je prolazno je patnja. Druga Istina je da patnja nastaje iz žudnje (tanha). Treca Istina je da nestanak žudnje za sobom povlaci prestanak patnje. Cetvrta Istina je otkrivenje Osmostrukog Puta (astapada) ili Srednjeg Puta koji vodi gašenju patnje: ispravno (samuak) gledanje, viðenje (drsti), rešenje, odlucnost ili namera (samkalpa), rec (vak), akcija (karmanta), smisao postojanja (ajiva), napor (vyayama), sabranost (smrti) i meditacija (samadhi). Cini se da je ovo ona forma koja je najbliža originalnoj poruci Bude... Posle te prve propovedi u Benaresu, zajednica obracenih spektakularno je narasla, privlaceci bramane, kraljeve i askete pa tako danas imamo tantricki budizam, budizam u Jugoistocnoj Aziji, kineski, korejski, japanski i tibetanski budizam...

JUDAIZAM

Rabinski judaizam izrastao je posle 70. godine naše ere iz grane fariseja, tradicionalnih suparnika konzervativne partije sadukeja, to jest iz škole rabi Hilela koja je postala popularnija od zvanicnije škole Šaman. Hilelov pogled može biti izražen «zlatnim pravilom»: «Ne cini bližnjem svom ono što ne želiš da on tebi cini». Posle 70. godine naše ere, rabin Johana ben Zakai, pracen rabinom Gamalielom II, organizovao je Sanhedrin ili rabinsku skupštinu u Jamni, u Judeji. Generacija iz vremena pada Hrama je proizvela mnogo slavnih tanaima, kao što su Eliezar ben Hirkan, Eleazar ben Azarija, Jošua ben Hanani, Išmail ben Eliša, Akiva ben Josef i drugi... Posle krvavog obracuna sa pobunjenicima Bar Kohbe i Akivinog muceništva, Sanhedrin je premešten u Galileju. Veliki ucitelji Šimon ben Johaj i Meir su povezani sa ovim periodom. Pod rabinom Juda ha-Nasija, Mišna je zaokružena. Sveto pismo judaista zove se Talmud (koji ima dve verzije: jerusalimski i vavilonski), a današnji topografski stožer je Jerusalim...

Zahvaljujuci najnovijim arheološkim otkriæima zajednicki substratum Hanana je poceo da otkriva neke od svojih tajni. Proroci su podeljeni na «drevne» i na «nove». Drevni prorocki rukopisi u stvari sadrže šest istorijskih knjiga: Jošua (Knjiga Isusa Navina), Suci (Knjiga o sudijama), Prva i Druga knjiga o Samuelu, Prva i Druga knjiga o Kraljevima ciji su junaci Isus Navin (Mojsijev naslednik), Samuil, Saul, David, proroci Ilija i Jelisije, sve do vavilonskog osvajanja 587. godine pre nove ere. Novi prorocki rukopisi sadrže predzneke i vizije Izaija, Jeremije, Ezekiela i «dvanaestorice» (Osije, Joila, Amosa, Jone, Zaharija i ostalih)...

Pocev od treæeg veka pre naše ere, jevrejska religija je dodala svojim ekstra-kanonskim rukopisima izvestan broj apokaliptickih tekstova koji su opisivali ili putovanja nebom (poput Enohovog ciklusa) ili dolazak novog doba (poput Cetvrte Ezrine i Druge Baruhove knjige), ili ponovo kombinaciju vertikalnog uspona na nebo i horizontalnog eshatološkog prorocanstva. Pri kraju prvog veka naše ere, pojavila su se dva tipa jevrejskog misticizma: jedan je bio misticka interpretacija Knjige postanja; drugi nazvan «Rad Kocija» - opisuje kocije (merkabah) koje su prevezle Božji presto u viziji proroka Jezekilje. Jedna grana merkabah misticizma, takozvana hekalotska literatura opisuje nebeske dvore kroz koje mistik prolazi na svom putovanju do prestola Božjeg...

Najvažniji jevrejski praznici su Nova Godina (Roš Hašana), Dan pomirenja (Jom Kipur), Praznik senica (Sukot), Posveæenje (Hanuka), Purim, Pasha i Pentekost...

HINDUIZAM



Induska dolina, koja prekriva teritoriju današnjeg Pakistana i severozapadne Indije, bila je mesto velicanstvene kulture (približno savremenika kultura «Plodnog polumeseca»), ciji su centri bili gradovi Mohenðo Daro i Harapa. Veæ oko 1600. godine pre naše ere, na primer, pre arijevskog osvajanja, ova se kultura raspala. Ona nije imala hramove, a njena kultna mesta verovatno su bila bazeni za ritualna pranja: uistinu, ova dva grada imaju impresivno razvijeni sistem tekuce vode i kanalizacije. Statuete koje prikazuju ženska božanstva èini se dominiraju u licnom kultu, dok je javni kult bio najverovatnije usredsreðen na muška životinjska božanstva. Jedan itifalusni (sa penisom u erekciji) bog, okružen životinjama, identifikovan je kao proto-Šiva. Pasupati, hinduisticki bog cije je moguce poreklo prearijevsko.

Oko 1500. godine pre Hrista, Arijci, indoevropski nomadski ratnici, nametnuli su svoju ideologiju osvajaca onoj mirnih nenomadskih zemljoradnika u Induskoj dolini. Arijanska literatura, jedina koja je preživela, slika je domorodaca daleko od laskave: oni su bili ili demoni crne kože ili robovi, primitivni obožavaoci falusa. Arijci su bili mesojedi i praktikovali su životinjske žrtve. Kasnije, veda-sveštenici primili su vegetarijansku ishranu.

Hindu sinteze koje formulišu one bazicne koncepte koji su svoju vrednost ocuvali do današnjih dana, nastale su posle epohe Upanišada, od 500. godine pre Hrista do 500. godine naše ere. Tokom tog perioda, oblikovano je šest tradicionalnih darsana (bukvalno «pogleda»), ili filozofskih škola, zajedno sa sistemom kasta, sa cetiri nivoa (asrama) života, sa tradicionalnim zakonom (dharma), razlikom izmeðu otkrivenja (sruti), sa tradicijom (smrti), i tako dalje.

Teorija kasti (varane) bila je formulisana u legalnom korpusu smarte: postojala su cetiri neprobojna nivoa hinduistickog društva, bramani, ratnici (kšatrija), trgovci-bankari (vaisaja) i sluge (sudra). Muškarci koji su pripadali prvim trima kastama bili su dviða, ili dva puta roðeni, jer su oni primili upanajanu, ili inicijaciju, od bramana. Oni su, na taj nacin, imali mogucnost da ispune sva cetiri nivoa (asrama) života hindu-muškarca, iako bi se obicno zaustavljali na drugom: bramakaraja (ucenje), grhasta (glava porodice), vanaprasta (povlacenje u šumu) i sanajasa (odricanje od sveta). Druge cetvoroslojne serije objašnjavale su ciljeve (arta) vredne da se u životu krece ka njima. Prva tri (trivarga) ljudski su ciljevi: arta, ali materijalna dobra; kama ili eros; i darma ili zakon. Cetvrti je osloboðenje od bilo kakvog materijalnog cilja (mokša). Trivarga je suprotan mokši na nacin na koji su prve tri asrame bile suprotne sanijasi.

Gurui: Guru Nanak pracen je nizom od devetorice gurua, ili religioznih šefova; rang je postao nasledan poèev od drugog gurua, Angada (1538-1552. n.e.), za kojim su došli Amar Das (1532-1574), Ram Das (1574-1581), Arðan (1581-1606), Har Gobind (1606-1664), Teg Bahadur (1644-1661), Har Krišan (1661-1664), Teg Bahadur (1664-1675) i Gobin Singh (1675-1708). Angad je naslikao svetu azbuku Sika (ucenika) koristeci pundžebi alfabet. Arðan je zapoceo graðenje Har Mandara, Zlatnog Hrama usred jezera Amritsar, i uspostavio je kanone Sika, Grant Sahib, ili Plemenitu knjigu (kasnije poznatu kao Adi Grant, ili Prva knjiga), sveti rukopis u kome se nalaze Arðanove himne, Japði, ili sveta molitva, koju je sastavio Nanak, pesme prvih gurua i petnaest preteca – hinduistickih i muslimanskih svetaca meðu kojima bi Kabir (1380-1460), svetac Banarasa, trebalo da bude Nanakov direktan prethodnik...Ukidanjem svih kastinskih razlika, Gobin Sing postao je voða mocne armije parija koje su se preobratile u Lavove. Pre smrti on je takoðe ukinuo i instituciju gurua. Novi Grant, «Grant deset gurua», bio je sastavljen u njegovu cast, i sadržavao je Japði Gobinda Singa. Akal Ustat, ili «Pohvalu Stvoritelju», himne koje su posveæene Svetom macu, simbolu božje blagodatne snage, i «Divnu dramu», stihovanu istoriju desetorice gurua.

Popularni hinduizam je mreža rituala i praznika, sezonskih ili vezanih za glavne dogaðaje u životu, što je religiozno nasleðe svakog Indusa. Najvažniji praznici bogova posveceni su Indri, Krišni, Ganesu, Šivi... Meðu najcešæim religioznim aktivnostima treba da budu spomenuta hodocašæa svetim mestima, što znaci, izvorima velikih reka, svetim gradovima kao Što su Varanasi, Vrndavan ili Alahabad, ili velikim religioznim festivalima kao što je Jaganat u Puri.

Danas hermetisti citavog sveta tumace sadašnjost i prošlost na fonu predskazanja pojedinih religija, išcitavajuæi buducnost po nacelima njenog profetskog sadržaja...

KULTNE KNJIGE

Od kad je sveta svedoci smo da je kultno samo ono što je istovremeno i sakralno, odnosno, religiozno i sveto. Ako govorimo o kultnim knjigama onda sigurno ne grešimo kada kažemo da ih na svetu postoji svega nekoliko. Ono što je hrišcane Biblija (inace, najprodavanija knjiga na svetu svih vremena), za muslimane Kuran, to je za jevreje Talmud. Mnogi bi se, zasigurno, složili da su upravo ove tri knjige i jedine kultne knjige na svetu. No, nikako ne bismo smeli zaboraviti na budiste. Šta je to što je kultno i sveto u Budizmu? Kod njih je filozofija oduvek bila briga svake obrazovane osobe. U davna vremena, ukoliko je covek uopšte bio obrazovan, prvo obrazovanje koje je dobijao bilo je iz takozvane Cetiri Knjige (koje se sastoje od Konfucijanskog štiva, Mencijevih dela, Velikog znanja i Doktrine sredine). Ove cetiri knjige su oduvek predstavljale najvažnije, odnosno, kultne i svete tekstove budisticke civilizacije...

EMANACIJA

Proces kojim se zamišljalo da razni stepeni stvarnosti isticu iz jedinstvenog, primarnog izvora, koji su monoteisti identifikovali kao Boga. Neki Jevreji, hrišćani i muslimani, ukljucujuci i filozofe i mistike, više su voleli da upotrebljavaju ovu staru metaforu da bi opisali poreklo života umesto konvencionalnijebiblijske price o Božjem trenutnom stvaranju svih stvari u trenutku vremena.

DOGMA

Kod grckih (istocnih) hrišcana rec upotrebljavana za opis skrivenih, tajnih tradicija Crkve, koje se mogu samo misticki razumeti i simbolicno izraziti. Na Zapadu, dogma je dobila znacenje skupa religioznih nacela, iskazanih kategoricki i autoritativno.

DUH SVETI

Termin koji su koristili rabini, cesto naizmenicno sa Šekinom, da bi oznacili Božje prisustvo na zemlji. Naèin da se razlikuje Bog koga možemo da iskusimo i spoznamo od potpuno transcedentnog božanstva koje nam izmice zauvek. U hrišcanstvu æe Duh Sveti postati treca «osoba» Trojstva.

NIRVANA

Doslovno «ugasnuce, utrnuce» kao plamen; gašenje. Budisti ovaj termin koriste za krajnju realnost, cilj i ispunjenje ljudskog života i kraj bola i patnje. Kao i Bog, kraj monoteistickog traženja, ona se ne može definisati racionalno vec pripada jednom drugom redu iskustva.

VELIKI BOG

Vrhovno Božanstvo kome su se klanjali mnogi narodi kao jedinom bogu, stvoritelju sveta, i koga je kasnije zamenio panteon pristupacnijih i privlacnijih bogova i boginja. Poznat i kao Nebeski Bog.

vudu.dzaba.com

Religije svijeta

Autor: Ljerka Čulina



Nikad u prošlosti nisu postojale ljudske zajednice bez religije, a malo ih je takvih i danas. U svakoj kulturi i svakom razdoblju ljudi su bili svjesni kako u svijetu prirode postoji veća sila od njih samih.

Okruženi fenomenima koje ne razumiju i silama koje mogu kontrolirati, uvidjeli su svetu prisutnost. Ljudi su na tu nadnaravnu silu reagirali sa strahopoštovanjem te su pokušali shvatiti i pridobiti nedokučivo. Razvili su obrede obožavanje, priznali određene fenomene svetima i odvojili ih o svakodnevnih aktivnosti.

Sama riječ religija potječe od latinskog glagola religare koja znači blisko povezati stvari. Ona naime povezuje ljude zajedničkom vjerom te ljude i Boga ili bogove.

Danas na religije gledamo kako na zajednice koje povezuju običaji i vjera (često u Boga i bogove), skupljaju se u posebnim zgradama za štovanje ili meditaciju te žive na poseban način.

Svaku pojedinu religiju možemo promatrati u najmanje šest dimenzija, a to su:

Doktrina - sustav vjerovanja koji daje potpuno tumačenje stvarnosti,
Mit - priče o Bogu i bogovima, o stvaranju i spasenju te o događajima povijesna značenja,
Etika - vrijednosti i pravila ponašanja,
Obredi - štovanje, svetkovanje, obredi pristupa i inicijacije, obredi kojima se određuje ishrana i odijevanje,
Iskustvo - doživljaj pojedinca o onome što ga nadilazi ili osjećaj pripadnosti i predanja nekom većem od sebe,
Društvo - institucionalna organizacija ljudi pomoću koje izražavaju svoju religioznost.

Uvažavajući navedene dimenzije predstaviti ćemo vam religije svijeta.
Krenimo s upoznavanjem pojedinih religija…

Iščezle religije


Prva vjerovanja

Teško bi bilo tvrditi da su pretpovijesni ljudi prakticirali jednu religiju. No, arheološki nalazi upućuju nas da su neka vjerovanja bila zajednička prvim ljudskim društvima.

Najstariji tragovi postojanja religije su pokapani ljudski ostaci, okruženi ili prekriveni raznim predmetima, a te grobnice datiraju iz doba neandertalskog čovjeka koji je živio prije 80 000 godina.

Od 30 000 g. pr. Kr. pojavljuju se prvi oblici umjetnosti i čini se da imaju vjersko značenje. To su skulpture žena od kosti i kamena, a vjerojatno prikazuju božicu plodnosti. U zapadnoj Europi iz tog razdoblja je pronađeno jako puno pećina ukrašenih slikama ili rezbarijama.

Najranija obožavanja bogova i božica vrlo su važna jer su stvorila zajedničku kulturu sa zajedničkim simbolima i pripovijestima.

Religija Mezopotamije



Religija Mezopotamije najstarija je poznata religija. Između 3000. i 300. g. pr. Kr. u Mezopotamiji razvijali su se i napredovali gradovi Ur, Ašur i Babilon. Tamo je, oko 3000. g. pr. Kr. čovjek izumio pismo. Arheolozi su pronašli glinene pločice u koje su stanovnici Mezopotamije urezali povijest svojih Bogova. Mnogobrojni su bogovi i božice Mezopotamije, a svatko od njih ima ulogu u organizaciji svemira. Bog An stvoritelj je neba i svemira, a vlast je povjerio svom sinu Enlilu, koji je bog vjetra i najveći gospodar svemira. Bog vode, Enki vrlo je inteligentan zato mu se ljudi obraćaju u teškim situacijama. To su tri najvažnija boga koja su okružena mnogim drugim božanstvima.

Mezopotamska pjesma koja je također urezana na glinenim pločicama opisuje kako su se bogovi skupili i odlučili stvoriti ljude da im služe. Ta legenda pokazuje da su za Mezopotamce bogovi gospodari nad ljudskom sudbinom.



Zla kao što su glad i bolesti za Mezopotamce su bili znakovi božjeg gnjeva. Zato su ljudi nastojali pridobiti naklonost bogova podižući hramove -zigurate i štujući u njima kultove.

U religiji Mezopotamije svećenici su imali vrlo važnu ulogu. Bili su zaduženi za nadgledanje odvijanja kulta, pisar, bavili su se proricanjem i pogađanjem volje bogova.



Astrologija koja je rođena u Mezopotamiji bila je tada vrlo važna i služila je da se zahvaljujući kretanju i položaja nebeskih tijela saznaju poruke koje su bogovi poslali ljudima.

Religije starog Egipta



Povijest drevnog Egipta zapravo počinje s Egiptom kao ujedinjenom državom, što se dogodilo oko 3000 p.K.

Tijekom više od 3000 godina (od 3200. do 30. g. pr. Kr.) egipatska se civilizacija širila pustinjskom zemljom. U dolini koju su poplave Nila učinile plodnom, moćni su se gradovi ujedinili pod vlašću jednog kralja, faraona kojeg su egipćani smatrali vrhovnim svećenikom i živim bogom među ljudima. Zbog toga mu se nije smjelo gledati u lice. Egipćani su mislili da je on potomak prvog kralja Egipta, Ozirisa te da se zahvaljujući njemu svake godine ponavljaju ciklusi izlijevanja Nila i berbi. On bi trebao biti jedini koji se u hramu moli bogovima, ali on svoje ovlasti predaje svećenicima jer ne može svaki dan obavljati tu dužnost.



Karakteristika religije starog Egipat je i da svaka pokrajina i grad štuju različite bogove te da se vjeruje u život poslije smrt. Iako postoji cijelo mnoštvo bogova glavni bogovi su za sve jednaki. Amon-Ra, bog sunca, jedan je od najvažnijih bogova. Sa sunčanim krugom na glavi, on se rađa svako jutro i nestaje svake večeri, a cijeli dan plovi nebeskim oceanom u svojoj zlatnoj barci

Hramovi su obitavališta bogova, a sagrađeni su na obali Nila i njihovo je pročelje uvijek paralelno s Rijekom Nil. Dugačka aleja sfingi vodi prema monumentalnom ulazu hrama,a u unutrašnjosti se nalazi dvorište na čijem kraju je ulaz u dvoranu za prinose žrtava za vrijeme obreda. U dnu hrama je dio koji je božje prebivalište, a u njega smiju uči samo faraon i svećenici.



U svakom hramu je bilo više svećenika koje je vodio jedan svećenika, a njihova služba prenosila se s oca na sina. Bili su izrazito bogata i moćna društvena grupa a zadatak im je bio da se brinu o bogu kojem je bio posvećen hram. Budući da se mislilo da bog živi u kipu koji ga je predstavljao njihova briga se sastojala u tome da svako jutro bude kip, umivaju ga, oblače i hrane.



Iz vjere u život poslije smrti proizašli su razni obredi i molitve, a grobnice su smatrane pravim stanovima te se u njih stavljao namještaj i predmeti potrebni pokojniku u novom životu. Vjerovalo se da mrtvac može živjeti na drugom svijetu samo ako je njegovo tijelo sačuvano,a zahvaljujući tim vjerovanjima tijela su se balzamirala kako bi se pretvorila u mumiju koja bi se zatim polagala u tri sarkofaga uz koji bi se smještali svi predmeti potrebni za svakodnevni život.



Kako bi zaštitili svoja tijela i bogatstvo koje nose sa sobom na onaj svijet faraoni su dali izgraditi divovske grobnice, piramide.
U početku su piramide bile stepenaste, a simbolizirale su divovske stube kojima se penje k bogovima. Zatim su četiri strane piramide postale glatke, kao strane Keopsove piramide i simbolizirale su zrake Sunca.



U unutrašnjosti piramide je bio dugačak hodnik koji je vodio do pravog stana koji se sastojao od više prostorija odvojenih zapečaćenim vratima.Te sobe u kojima se nalazilo blago pokojnog faraona okruživale su sobu u kojoj se nalazio sarkofag. Nakon smrti pokojnik započinje dug put u Ozirisovo kraljevstvo koji ga dovodi pred sud. Knjiga mrtvih koja se stavljala u sarkofag trebala je pomoći pokojniku koji je morao odgovoriti na Ozirisovo pitanje o djelima iz svog života. Zatim bi se pokojnikova duša vagala na način da bi se njegovo srce stavljalo na jednu stranu vage, a na drugoj se strani nalazilo pero. Ako bi vaga bila u ravnoteži pokojnik bi ušao u Ozirisovo kraljevstvo.

Religija starih Grka



Od 600 g. pr. Kr. Grčka se sastojala od nezavisnih gradova-država koji su jedni drugima bili protivnici: Atena, Sparta…
No, iako su ih ratovi stavljali na suprotne strane, različiti gradovi-države dijelili su ista vjerovanja koja su se sastojala od zanimljivih mitova. Mitovi u početku nisu bili pisani već su ih pripovjedači učili napamet i prenosili uz pratnju citre. Pjesnik Homer (IX. ili VII. st. pr. Kr.), bio je prvi koji je zapisao te stare legende. Njemu se pripisuju dva vrlo poznata djela Ilijadu i Odiseju. Ilijada priča o ratu koji su Grci vodili protiv grada Troje. Za vrijeme rata neki su bogovi stali na stranu Trojanaca, a neki na stranu Grka. Bogovi su se svađali preko ljudi, a ljudska je sudbina ovisila o volji Bogova.

Odiseja priča o povratku grčkog heroja Odiseja u njegovu domovinu nakon Trojanskog rata. Za povratak kući trebalo mu je deset godina. Tijekom povratka dok su ga drugi bogovi progonili božica Atena ga je štitila.

Grci stvaranje svijeta objašnjavaju kako djelo bogova. U početku je Kaos stvorio Geju, zemlju, koja je stvorila planine i nebo, Urana. Zatim su Geja i Uran imali djecu divove, titane, prve vladare svemira. Jedan od njih, Kron pojeo je svu svoju djecu osim Zeusa kojeg je spasila majka. Zeus je natjerao oca da ispljune natrag njegovu braću i sestre te su se oni zajedno borili protiv titana.



Glavno obilježje grčke religije je dvanaest glavnih bogova živi na najvišoj grčkoj planini, Olimpu. Bogovi žive kao obitelj pod vlašću Zeusa, vladara neba. Zeusova žena Hera je božica braka i sa Zeusom ima mnogobrojnu djecu. Ostali glavni bogovi na Olimpu su Atena (božica mudrosti, umjetnosti i znanosti), Apolon (bog sunca), Afrodita (božica ljubavi), Ares (bog rata), Artemida (božica lova) i Hermes koji je bio glasnik bogova.

Religija starih Grka sastoji se od običaja i obreda koje prate sve važne trenutke u javnom i privatnom životu. Molitve, žrtveni darovi, žrtvovanje životinja, procesije, sportska ili umjetnička natjecanja za Grke su bili načini za zadobivanje pomoći bogova.



Svaki grad štuje svog boga zaštitnika kojem je posvećen jedan hram. Građani koji su izabrani glasovanjem ili ždrijebom obavljaju dužnost svećenika. Svećenik je zadužen za javno štovanje bogova te organizira ceremonije i svetkovine koje se održavaju na otvorenom u blizini hrama. Svećenik žrtvuje životinje na oltaru, a u obitelji svako jutro otac prinosi žrtve.

U početku su svetišta bila mali hramovi, ali zahvaljujući darovima vjernika građevni su rasle, a gradila su se i kazališta u kojima su se prikazivale predstave bogovima u čast. Svetkovine su se odvijale u svetištima na točno određen datum i ondje su se skupljali Grci iz različitih gradova-država. Iz svih pokrajina dolazili su u Olimpiju štovati Zeusa, u Delfe slaviti Apolona. Za vrijeme svetkovine odvijala su se natjecanja u pjesništvu, ali i sportska natjecanja.



Od 776. g. pr. Kr. u Olimpiji su se počela održavati športska natjecanja koja su trajala tjedan dana, a održavala su se svake četri godine u čast Zeusa i njegove supruge. U staroj grčkoj bogovi su uistinu prožimali sve sfere ljudskog života.

Literatura

Larousse, Religije svijeta, Enciklopedija za mlade

Religije svijeta

U drugom dijelu upoznavanja s religijama svijeta predstaviti ćemo vam još tri preostale iščezle religije: religiju Rimljana, religije nomadskih naroda Europe te religije Maja, Asteka i Inka.

Religija Rimljana



Od svog osnutka u VIII. st. pr. Kr. Rim je bio obično mjesto. Moćan grad postao je kad je, od II. do I. st. pr. Kr., osvojio Grčku, Malu Aziju, Judeju, Španjolsku i Galiju. Rim je tada postao nepregledno carstvo, koje je trajalo sve do invazije barbara u V. st. pr. Kr. Rimska se religija širila među osvojenim narodima, ali je i od religije osvojenih naroda preuzimala određene karakteristike. Tako su se tijekom osvajanja vjerovanja mijenjala i obogaćivala novim utjecajima.

Religija Rimljana ponajprije je usredotočena na obitelj i štovanje predaka. Prvi bogovi koji su Rimljani štovali bili su oni koji štite obitelj. Svaka je obitelj štovala kućne bogove, a otac obitelji je obavljao mnoge obrede pred kućnim oltarom, lararijem. Svakodnevno su se na lararij stavljali žrtveni darovi (vino, kruh, voće) Laru, bogu zaštitniku kućnog ognjišta. Štovali su se i Penati koji bdiju nad pokućstvom i ostavom za hranu, a štovale su se i sjene mrtvih, koje predstavljaju duhove predaka.

Rimljani su veoma rano prihvatili grčke bogove, pridajući im ponekad drugačije ovlasti i atribute. U isto vrijeme nastavili su štovati neke vrlo stare rimske bogove. Tako su štovali Janusa, koji je bio stari rimski bog svih početaka i završetaka te zaštitnik vrata i ulaza.



Neki od najvažnijih rimskih bogova:

Jupiter - koji je odgovarao Zeusu u grčkoj religiji te je preuzeo sve njegove uloge, a uz to je bio i zaštitnik grada Rima,
Junona - Hera kod Grka, božica je porođaja i zaštitnica svake žene,
Neptun - Posejdon kod Grka, bog oceana koji se prikazuje s trozubcem u ruci,
Mars - bog rata, važniji nego što je to Ares u Grčkoj,
Vesta - odgovara božici Hestiji u Grčkoj, a najljepša je i najpoštovanija od svih Rimskih božica,
Saturn - bog vinograda i seljaka, a bio je poistovjećen s grčkim Kronom. Još svakako treba spomenuti kao vrlo važne bogove Veneru, Minervu, Merkura, Cereru i Dijanu.

U I. st. pr. Kr. za vladavine cara Augusta, carska je osoba postala sveta i štovala se u cijelom Rimskom carstvu. Mjesec kolovoz bio je posvećen caru i prvog dana tog mjeseca počinjale su velike svetkovine. Cara se slavilo tako da su se gradili hramovi i klesali kipovi njegovog lika. U času njegove smrti rimski senat bi ga proglasio božanstvom. Od tada, njegovom bi se imenu pridruživalo ime Jupiter.

Zanimljivo je da je od vremena Augusta i uloga vrhovnog svećenika bila rezervirana za cara, a svi svećenici u Rimu spadali su pod njegovu upravu. Doživotno izabran, on je odredio kalendar svetkovina za vrijeme kojih su se odvijale utrke kola ili borbe gladijatora.

Od druge polovice I. st. pr. Kr. carevi su i za života željeli da ih se smatra bogovima. Tako se Neron poistovjetio s Apolonom, a Komod se poistovjetio s Herkulom.


U rimskoj religiji žene su imale važnu ulogu, bile su vestalke. Birane su u dobi od 10 godina, a obvezivale su se na trogodišnju službu, u hramu posvećenom božici Vesti, tijekom koje su bile zadužene za održavanje svete vatre.

Uloga bogova u Rimu je bila izuzetno velika. Prije nego što bi poduzeli bilo što važno, Rimljani su nastojali saznati volju bogova. Vračevi su gatali promatrajući unutarnje organe žrtvovanih životinjama, a svećenici i proroci su promatrali let ptica na nebu kako bi saznali volju bogova i udobrovoljili ih.
Nomadski narodi Europe

Mnogi ratnički narodi živjeli su u vrijeme Grka i Rimljana. Bili su to Skiti, Kelti, Germani i Slaveni. Informacije o njima upoznali smo kroz grčke i rimske zapise te preko kršćanskih pisaca srednjeg vijeka. Ti nam narodi nisu ostavili pisana svjedočanstva jer se njihova kultura prenosila usmeno.


Skiti



Smatra se da narod Skita potječe s područja između Dunava i Dona, na jugu današnje Rusije, iz vremena XII. st. pr. Kr. Tijekom III. st. Skiti su se smjestili na obali Crnog mora. Bili su nomadi, konjanici i opasni ratnici koji su se sa svojim stadima selili u potrazi za boljim pašnjacima. Nisu imali hramove, oltare ni kipove za štovanje bogova. Glavni bogovi su im bili otac-nebo, zvan Papa i njegova supruga, majka-zemlja, zvana Api. Štovali su također božicu vatre Tabiti i boga rata, koji je bio prikazan kao mač zaboden u trnje. Skiti su vjerovali da ljudi imaju dušu koja nastavlja živjeti nakon što oni umru.


Kelti



Osnovno mjesto podrijetla Kelta je jug Njemačke, ali su se nastanili po cijeloj zapadnoj Europi tijekom I. tisućljeća pr. Kr. te na Balkanu i u Maloj Aziji.
No, od III. st. do I. st. pr. Kr. Germani i Romani natjerali su ih na povlačenje, a ostala su jedino kraljevstva Irske, gdje su Kelti nastanjeni od V. st. pr. Kr.

Kelti su vjerovali u mnogobrojne bogove koji su često činili obitelj. Bogovi galskih i irskih Kelta su slični, ali ponekad nose različite imena. Tako se bog koji predstavlja svjetlost, zrak, život i smrt u Galiji zove Taran, a u Irskoj Dagda. Na kraju, posebna mjesta zauzimaju Lug, vrhovi bog i Cernunnos, bog koji nosi jelensko rogovlje, simbol plodnosti. Za vjerske obrede brinu se druidi, koji su u isto vrijeme svećenici, učenjaci, liječnici, učitelji i vračevi.

Germani



Krenuvši s juga Skandinavije, Germani su se u I. i II. st. pr. Kr. smjestili u srednjoj i sjevernoj Europi. Njihova vjerovanja poznata su nam zahvaljujući rimskom povjesničaru Tacitu (I. st.) i kroz legende srednjeg vijeka. Skandinavci ili Vikinzi, potomci Germana sa sjevera Europe, vjerovali su u iste bogove. Njihovi bogovi imaju dosta zajedničkog s keltskim bogovima. Germanski narodi razlikuju dvije grupe božanstava: Ase, bogove vladare i ratnike i Vane bogove plodnosti i stvaranja. Najmoćniji je bog Odin, bog rata i poezije. Bog Thor ili Donar je bog munje dok bog Tyr predstavlja pravdu. Odinova supruga je božica braka i porođaja. Svi bogovi žive na planini Asgard u središtu svemira.



Za vrijeme svetkovina germani su slavili svoje bogove velikim gozbama i žrtvenim darovima. Nemaju svećenika, ali vođa plemena preuzima njegovu ulogu.

Slaveni



Slaveni su se raširili istočnom Europom u I. st. p. Kr. Slavenska religija ima čvrsto određene bogove. Svantevida je bog zapadnih Slavena, a posebno je bio štovan kod Slavena na otoku Rujnu. Izvori kažu da su proricanja ovog boga bila najizvjesnija i da su drugi bogovi pored njega bili samo polubogovi.



Najmračniji bog u slavenskom panteonu bio je Crnobog, što svjedoći i samo njegovo ime. Crnobog je bio bog podzemlja i zagrobnog života, kao Had. Zanimlljiva Perun je bog grmljavine i munja kod Rusa. No, nisu samo bogovi igrali veliku ulogu u njihovom religijskom životu, već i mnoga druga bića i pojave. Vjerovalo se da ne svim dijelovima svijeta , a pogotovo u mračnim i mističnim šumama, žive razni duhovi i demoni koji su mogli biti loše ili pozitivne naravi. Svaka rijeka, potok ili izvor imao je svog duha koji je u stvari personifikacija tog mjesta u prirodi. Najpopularnije među tim bićima su, dakako, vile za koje se vjerovalo da su lijepe, mlade djevojke duge, raspušten kose koje žive u šumama i planinama. Dakle, prema Slavenima, priroda je nastanjena mnogobrojnim duhovima koji interveniraju u svakodnevan život, stoga je u njihovoj religiji kult prirode izraziti važan.

Maje, Asteci i Inke

Civilizacije koje su u Americi postojale daleko prije dolaska Kristofora Kolumba 1492. g. nazivaju se pretkolumbovksim.

Najznačajnije među njima, po svojima bogatstvima i širini svojih znanja, razvile su u Srednjoj Americi i na Andama. Glavna carstva su carstva Maja, Asteka i Inka. U XVI. st. te su civilizacije tijekom španjolskog osvajanja nestale. Običaji i vjerovanja tih naroda koji su živjeli od ratarstva, imaju zajednički karakter. Štuju glavne prirodne sile, kao što su Sunce, Mjesec, kiša i gromovi. Svećenici su vrlo moćni i imaju važnu ulogu jer posjeduju znanje. Svećenicu su poznavali matematiku, astronomiju, astrologiju i medicinu, a napravili su vrlo precizne kalendare. Vodili su ceremonije u hramovima koji su se uzdizali u gradovima-državama. Sva tri naroda vjerovala su da duša nastavlja živjeti i nakon smrti te su prema mrtvima osjećali strahopoštovanje.


Maje



Najstarija pretkolumbovska civilizacija je civilizacija Maja, od III. do X. st. p. Kr. Njihov se teritorij u početku prostirao velikim dijelom srednje Amerike: otprilike područjem današnjeg Yucatana, Gvatemale i Hondurasa.



Maje su bila organizirani u nezavisne gradove-države i nisu, kako Asteci i Inke osnovali veliko carstvo. Njihova je religija slabo poznata. Ipak, znamo da su bogovi Maja bili mnogobrojni i povezani sa svim prirodnim pojavama. Prikazani su kao pola ljudi pola životinje, a bili su ili dobri ili zli. Glavna su božanstva bila Hunab Ku, otac bogova; Itzamna, kralj neba, glavni bog svećenik koji je ljudima dao pismo i kalendar te njegova družica Ix Chel, božica mora.


Asteci



Asteci su stari nomadi koji su došli s meksičkog sjeverozapada. U XII. st. smjestili su se u dolini Meksika gdje su XIV. st. osnovali svoju prijestolnicu na mjestu današnjeg Meksika. Pokorili su susjedne narode i osnovali veliko carstvo.



Glavni astečki bogovi su Quetzalcoatl, bog svjetla, koji je ljudima donio civilizaciju; zatim Tezcatlipoca, bog noći, zime i smrti; bog-sunce Huitzilopochtli, bog rata; Tlaloc, bog kiše i grmljavine; Chicomecoatl, božica kukuruza; Talzolteotl, božica ljubavi.
Asteci su vjerovali da su bogovi stvorili svemir koji se malo-pomalo uništava. Kako bi spriječili da svijet ponovno nestane i kako bi se Sunce svakog jutra ponovno pojavilo, smatrali su da je Bogovima potrebno žrtvovati ljudsku krv.

Inke



U XIII. st. u Južnoj Americi na visoravnima Perua narod Inka pokorio je susjedne narode i vladao ogromnim teritorijem. Početkom XVI. st. Carstvo Inka bilo je jako dobro organizirana država sa svemogućim vladarom, carem zvanim Inka, koji je bio smatran sinom boga-Sunca Intija i samim bogom. Božanstvo Sunca, Inti, imalo je stoga središnji položaj u službenoj religiji carstva. Njemu je bila posvećena svetkovina intiraymi.



Svetkovina se odvijala u lipnju, što na južnoj hemisferi odgovara zimskom solsticiju. Car i cijeli narod čekali su izlazak novog Sunca, a onda bi sam Inka u hramu, pomoću udubljenog zrcala, sunčevim zrakama upalio novu vatru.



Krunidba i smrt vladara bile su također važne ceremonije koje su sadržavale prinošenje žrtvenih darova. Kult Intija bio je nametnut i pokorenim narodima. Inke su pridavale i veliku važnost kultu predaka.

Literatura

Larousse, Religije svijeta, Enciklopedija za mlade

U trećem dijelu predstavit ćemo vam židovstvo, kršćanstvo i islam, tri velike monoteističke religije današnjeg svijeta čiji vjernici vjeruju u jednog Boga.

Tri monoteističke religije pojavile su se u različitim epohama na starom Srednjem istoku: židovstvo s Abrahamom, Izakom i Jakovom u XIX. st. pr. Kr. u zemlji kanaanskoj; kršćanstvo s Isusom Kristom u I. st. kršćanske ere u Judeji i Galileji; te islam s poslanikom Muhamedom 622. g. p. Kr. u Arabiji.
Slijedi upoznavanje…

Židovstvo



Židovstvo je religija židovskog naroda. To je također njihova povijest, kultura, njihov način života, a ujedno je to i prva religija koja je potvrdila postojanje jednog jedinog Boga.

Povijest

Povijest Židova, onako kako je ispričana u Bibliji, počinje kad je Abraham (1700. g. pr. Kr.) napustio Ur u Kaldeji, današnjem Iraku, i krenu u zemlju Kanaan koju je Bog obećao darovati njegovim potomcima. Abraham se obvezao na poslušnost jednom, jedinom Bogu i sklopio s njim savez. Znak tog saveza je obrezivanje. Abrahamova vjera rasla je kroz kušnje koje mu je Bog slao, kao što je bilo žrtvovanje njegova sina Izaka. Jakov, Izakov sin, primio je ime Izrael. Velika glad prisilila je Abrahamove potomke da odu u Egipat gdje su četiri stoljeća ostali u ropstvu.

Bog je izabrao Mojsija da izvede Hebrejski narod iz egipatskog ropstva i da ih vodi kroz pustinju do Obećane zemlje (Kanaan). Oni su u tom izlasku upoznali Boga kao dobrostiva pomoćnika i zaštitnika te osjetili duboku zahvalnost prema njemu. Na brdu Sinaju Mojsije je primio od Boga deset zapovijedi koje su bile uklesane na dvjema kamenim pločama, „Pločama zakona“. Cijeli hebrejski narod obvezao se na savez s Bogom i prihvatio deset božjih zapovijedi. Zahvaljujući tomu Mojsije je od dvanaest plamena stvorio jedan narod koji je tijekom četrdeset godina u pustinji preživio zahvaljujući Božjoj zaštiti. S Jošuom, Mojsijevim nasljednikom započeli su osvajanje Obećane zemlje.

U početku dolaska u Kanaan za židovski narod su od velike važnosti bili suci i proroci, no krajem II. tisućljeća pr. Kr. hebrejski narod je odlučio imati kralja kao i okolni narodi. Tako je prorok Samuel izabrao Šaula za kralja, a kad je on razočarao Boga, Šaul je izabrao Davida. David (1015-975 g. pr. Kr.) je od Jeruzalema napravio glavi grad kraljevstva, a njegov sin Salomon u Jeruzalemu je izgradio Sveti hram u koji je sklonio Zavjetnu škrinju. Hram je postao središte religioznog života Izraela.

Kraljevstvo je potom podijeljeno na sjeverni, Izrael i južni dio, Judeju. To je vrijeme proroka, često običnih pastira ili ratara, nadahnutih Bogom, koji su poticali vladare i narod na poštivanje Božjih zapovijedi i upozoravali na posljedice ponašanje koje nije bilo u skladu s božjim zapovijedima.

Progonstvo u Babilon i povratak

Kraljevstvo izraelsko nije se obranilo od napadača koji su ga pokorili 722. g. pr. Kr.
587. g. pr. Kr. babilonski kralj Nabukodnosor poharao je kraljevstvo Judeje uništio sveti Hram i odveo u Babilon veliki dio stanovnika Judeje, koji se od tada zovu Židovi. Oko 538. g. pr. Kr. perzijski kralj Kir posebnim ediktom odobrava Izraelcima povratak u domovinu. Oni su se vratili u svoju zemlju, izgradili Hram i ponovno organizirali vjerski život. No, to su područje uskoro osvojili Grci, a zatim i Rimljani.

Dijaspora

70.g. pr. Kr. nakon jedne židovske pobune, Rimljani su zapalili Jeruzalem. Od svetog Hrama ostao je samo Zapadni zid ili Zid plača. Uništenje Hrama smatra se početkom dijaspore. Mnogi su Židovi otišli u Egipat, Europu ili Babilon.

Tijekom povijesti najstravičnije progonstvo Židova bilo je za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je 6 milijuna Židova sustavno ubijeno, a organizirao ga je Hitler i nacistički režim u Njemačkoj i svim Europskim okupiranim zemljama. 1948. osnovana je država Izrael u kojoj danas živi više od 4 milijuna Židova. Gotovo 6 milijuna Židova živi u SAD-u, a oko 4,5 milijuna u Europi.

Biblija, Talmud i njihove poruke

Biblija jest zbirka knjiga nastalih od 13. st. pr. Kr. do 2. st. p. Kr., koje Hebreji i kršćani na svoja način smatraju svetim. Sastoji se od Starog i Novog zavjeta. Židovska religija počiva isključivo na Starom zavjetu te na spisima koji ga komentiraju, kao što je Talmud.

Biblija je osnova cjelokupne židovske misli. Stari Zavjet sadržava 46 knjiga, a podijeljen je u tri grupe: Tora, Neviim i Ketuvim. Tora ja nauk koji treba slijediti, a sadrži pet knjiga: Knjigu postanka, Knjigu Izkaska, Levitski zakonik, Knjigu brojeva i Ponovljeni zakon. Iz tog razloga se Tora naziva i Petoknjižje. Tu nalazimo spise o početku svijeta, o događajima osnivanja Izraela, zatim događaje koje je narod Izraela prošao pod Mojsijevim vodstvom. No, Tora je sa svojim mnogobrojnim porukama, od kojih su središnje Deset Božjih zapovijedi i pravila ljubavi prema Bogu i prema bližnjem, više od povijesti i zakona. Tora je najosnovniji dio Biblije. Čita se u sinagogi na hebrejskom, svako jutro, za vrijeme šabata i svetkovina, na rukom pisanu svitku. U dijelu Neviim predstavljaju se prvi proroci koji donose povijest Izraela od osvajanja Kanaana do uništenja prvog Hrama u Jeruzalemu i posljednji proroci ,među kojima su tri „velika“ (Izajia, Jeremija, Ezekiel) i dvanaest „malih“ (među njima Amos i Jona), koji posebno obrađuju moralni sadržaj božanske poruke. Spisi Ketuvim vrlo su raznoliki i sadrže psalme, maksime, povijesne zbirke i razmišljanja o životnim problemima.

Osnovna tvrdnja Biblije i židovstva je da je Bog jedan, milostiv i pravedan, Stvoritelj svijeta koji je djelovao u povijesti. Židovi vjeruju u dolazak Mesije od loze kralja Davida, a tada će se izraelski narod ujediniti u zemlji svojih predaka i njegove će kušnje biti završene.

Osim Biblije vrlo važnu ulogu ima Talmud (znači „poučavanje“) u kojem su formirani precizni zakoni koji omogućuju da se biblijske zapovijedi primjenjuju u svim životnim okolnostima te predstavlja enciklopediju zakona i židovske misli.

Običaji i blagdani

Židov vjernik mora se tijekom svog života ravnati prema zapovijedima Tore. Tri dnevne službe - jutarnja, poslijepodnevna i večernja - određuju dnevni ritam. Ujutro i navečer Židov izgovara Šema Jisrael (ispovijed vjere u jednog Boga), a uz to je obavezno i učenje i poučavanje svetih tekstova.

Židovski vjernici prakticiraju svoju vjeru u sinagogi (mjesto molitve i učenja) i kod kuće. Vjerski vođa je rabin te on podučava, predvodi ceremonije i savjetuje vjernike. Vjernik se također treba pridržavati određenih pravila o ishrani koji se nazivaju kašrut, a košer hrana je ona hrana koja je obredno ispravna, odnosno dozvoljena za jelo u skladu sa židovskim zakonom o hrani.

Dijelovi života

Obrezivanje dječaka u dobi od osam dana znak je Božjeg saveza s Izraelom, a kada je obrezan dječak dobiva hebrejsko ime.
Vjerska punoljetnost, bar micva za trinaestogodišnje dječake i bat micva za dvanaestogodišnje djevojčice potvrda je godina učenja Tore i tada oni postaju kćeri i sinovi Zakona. Vjenčanje se obavlja u sinagogi i kod kuće, a rabin blagoslivlja mladence.

Blagdani

Židovski kalendar započinje simboličnim datumom stvaranja svijeta (2008. tako je 5768. godina), a prvi je blagdan Nova godina - Roš Hašana. Ta svečanost govori o Božjem stvaranju svijeta i Božjem sudu, a označava dan na koji je Bog stvorio čovjeka. Na Roš hašanu u sinagogi se trubi u ovnov rog kako bi se podsjetilo ljude neka se vrate Bogu, a slijedećih deset dan nakon Nove godine je posvećeno samoispitivanju savjesti i pokajanju. Nakon toga dolazi dan Velikog oprosta - Jom kipur koji je najsvetiji dan i blagdan u židovskoj godini, a dolazi kao zaključak pokajanja koje je započelo Novom godinom. Dan je obilježen molitvom, postom i javnim priznanjem grijeha.

Pet dana poslije Jom kipura dolazi blagdan sjenica Sukot. To je blagdan koji traje tjedan dana i tijekom kojeg se Židovi prisjećaju kako se Bog pobrinuo za njihove potrebe dok su četrdeset godina lutali pustinjom. Osmi dan je blagdan Tore - Simhat Tora.

U vrijeme kada kršćani slave Božić Židovi slave Hanuku, Svečanost svjetla. Svečanost traje osam dana i mnoge židovske obitelji svaki dan pale jednu svijeću osmerokrakog svijećnjaka, menore, a obilježava ponovno posvećenje hrama u Jeruzalemu 164. g . pr. Kr.

U veljači ili ožujku dolazi Purim, blagadan u spomen spasenja Židova od njihovih neprijatelja. Pesah je najpoznatija od svih židovskih svečanosti, a vremenski se otprilike poklapa s kršćanskim Uskrsom, a oživljava uspomenu na oslobođenje židovskog naroda iz Egipatskog ropstva. Na Pesah se jedu tradicionalna jela, pjevaju pjesme i pripovijedaju priče o izbavljenju iz Egipta. Nakon Pashe dolazi razdoblje sedmotjedne žalosti koje obilježava propast židovske pobune protiv Rima u 2. st. po. Kr. Svakako treba istaknuti važnost šabata, sedmog dana u tjednu, koji počinje u petak navečer i traje do subote navečer. To je dan u spomen na stvaranje svijeta koje je Bog dovršio sedmi dan i u spomen izlaska iz Egipta kada je Bog darovao slobodu svom narodu.

Kršćanstvo



Kršćanstvo se pojavljuje početkom naše ere na području Izraela koje je tada bilo pod rimskom vlašću. Židova iz Nazareta, Isusa, njegovi učenici prepoznaju kao Mesiju koji je najavljen u Starom Zavjetu i kao Sina Božjeg. On kaže kako je bio poslan na Zemlju kako bi dao svoj život za spas čovječanstva i na cijelo čovječanstvo proširio Savez što ga je Jahve sklopio sa židovskim narodom. Bog, koji je u Starom zavjetu govorio preko proroka, odsad govori preko sina svog Isusa Krista. Vjera u Isusa je ono što odvaja kršćane od židova, koji još uvijek očekuju Mesiju. Isusov život i poučavanje poznati su nam kroz tekstove koji, za kršćane, čine drugi dio Biblije, Novi Zavjet koji sadrži 27 knjiga.

Isusov život opisan je u četiri Evanđelja (prema grčkom „dobra vijest“) koja su između 65. i 100. g. p. Kr. napisali Matej, Marko, Luka i Ivan. Prema Lukinom tekstu Anđeo Gospodnji najavio je Mariji, Josipovoj zaručnici da će po Duhu Svetom začeti i roditi dijete koje će biti Sin Božji. Isus se rodio u Betlehemu u Judeji, a odrastao je u Nazaretu u Galileji. Kada je imao 33 godine, krstio ga je Ivan Krstitelj. Zatim je Isus izabrao dvanaest apostola: Petra, Andriju, Jakova, Ivana, Petra, Filipa, Mateja, Tomu, Šimuna, Juda Iskariotskog., Alfejeva, Judu Tadejca i Bartolomeja. Tijekom tri godine apostoli su išli posvuda s Isusom naviještajući dobru vijest. Isus se približio odbačenima i siromašnima: njegove poruke ponekad praćene čudima, ljudi su prihvaćali s oduševljenjem. No, ta poruka vrijeđala je vjerske i političke vođe te je Isus uhićen na Uskrs i doveden pred sinedrij, židovski sud, a zatim predan rimskom guverneru Ponciju Pilatu.

Osuđen je na smrt na križu i položen je u grob. Nakon tri dana grob je pronađen prazan. Apostoli su potvrdili da su vidjeli Krista uskrslog te su ustvrdili da je ostao s njima 40 dana prije nego što je uzašao na nebo. Prije nego što ih je napustio Isus im je obećao dolazak Duha Svetog i poslao svoje apostole da navještaju evanđelje svim narodima.

Poruka Isusa Krista

Kristova je poruka da je Bog ljubav, da je on Otac svim ljudima koje toliko voli da je za njih dao svog sina. Isus se žrtvovao, prihvatio je da umre kako bi svi ljudi bili spašeni, tj. kako bi mogli živjeti život vječni nakon smrti. Pozvao je svakog čovjeka da ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe, kako što je on ljubio ljude. Bog traži od ljudi da se obrate i oprašta njihove grijehe, pogreške koji ljudi čine kad se ne pokoravaju Božjim zapovijedima.

Crkva prvog tisućljeća

Nedugo nakon Kristova uskrsnuća Crkva prvih kršćana organizirana je u Jeruzalemu oko apostola. Nakon Duhova (silaska Duha kojeg je Isus obećao) apostoli su krenuli objavljivati vijest o uskrsnuću Kristovom. Osnovali su Crkve po cijelom mediteranskom bazenu koji je tada bio pod rimskom vlašću) – u Maloj Aziji, Grčkoj sve do Rima, te u Arabiji i Siriji.

Širenje kršćanstva

Apostol Pavao je bio Židov i čak je imao ulogu u pothvatu židovskih vlasti protiv kršćana, ali je 36. g. p. Kr. doživio obraćenje i od progonitelja postaje širitelj kršćanstva te kreće na misijska putovanja. Bio je nezaustavljiv misionar koji je kršćanstvo proširio po rimskom imperiju, a pogubljen je od rimske vlasti 67. godine.

Oko 48. g. p. Kr. pristalice nove religije prestaju s održavanjem židovskih obreda. U Antiohiji i Siriji po prvi put su nazvani „kršćanima“. Religija koja se rađa obraća se svima u skladu s Isusovim riječima „Od svih naroda učinite moje učenike“. Nakon Jeruzalema, Konstatinopola, Rima, Antiohije kršćanske se zajednice razvijaju na trgovačkim putovima mediteranskog bazena. Kršćanstvo postaje službena religija rimskog carstva 393. g. p. Kr., za vrijeme cara Teodozija.

Biskupi i poglavari Crkve počinju se sastajati na koncilima, skupštinama na kojima svako izvještava što radi u svojoj provinciji, i gotovo se svi slože oko jedne odluke koja se nametne na sveobuhvatan način. Sedam velikih koncila zauvijek su odredili vjeru Crkve, tekst koji se naziva Credo (što latinski znači „ ja vjerujem): je ono čemu se treba prikloniti ako se želi biti kršćanin. Također su se na koncilima definirale i dogme – osnovne istine vjere. Oni koji odbijaju dogme ili ih nastoje promijeniti nazvani su hereticima, što znači „oni koji su izabrali pogrešan put“. Od tog vremena kršćani štuju svece, osobe koje vode primjeren život koji je u skladu s Božjom voljom i čine dobro za ljude. Poseban autoritet uživa rimski biskup koji se smatra Petrovim nasljednikom.

Razvojem Crkve počinju se formirati blagdani i sakramenti.

Blagdani

Svake godine blagdani obnavljaju uspomene na velike događaje iz života Isusa Krista. Neki blagdani dolaze iz židovske tradicije, no imaju novi smisao. Blagdan Božića priziva u sjećanje rođenje Isusa Krista. Bogojavljanje (Sveta tri kralja) sjeća nas na tri mudraca, tri vrlo važne osobe koje su došle s istoka pokloniti se Isusu nedugo nakon njegova rođenja. Uskrs, kojem prethodi korizma (40 dana odricanja), najznačajniji je blagdan za kršćane jer slavi Kristovo uskrsnuće. Uzašašće četrdeset dana nakon Uskrsa slavi Kristovo uznesenje na nebo tj. njegov povratak Bogu Ocu. Na kraju deset dana nakon uzašašća slave se Duhovi, u spomen dana kada je Duh Sveti sišao u obliku plamenih jezika nad okupljene apostole i dao im sposobnost da razumiju sve jezike kako bi mogli širiti kršćansku vjeru.

Sakramenti

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti koji omogućavaju kršćanima da uđu u život s Bogom.

Glavni sakramenti su:

krštenje - koje uvodi novog vjernika u svetu Crkvu; on postaje „Kristov vjernik“
potvrda - Duh Sveti ulazi u dušu kršćanina, kao za Duhova i potvrđuju se krsni zavjeti
liturgija, pričest - je najvažniji trenutak života kršćanina: oni primaju Tijelo i Krv Kristovu u obliku kruha i vina
sakrament pomirenja (ispovijed) - donosi oprost svete Crkve onome koji se kaje zbog svojih grijeha
vjenčanje
sveti red - svećenicima daje ovlasti da obavljaju obrede sakramenata
bolesničko pomazanje - priprema kršćana u bolesti na smrt.

Crkva raste i dijeli se

Od V.st. barbari su međusobno dijelili zapadni dio Rimskog carstva koje je propalo 476., a kršćanstvo pod vodstvom Rimske Crkve bila je jedina veza koja ih je ujedinjavala. Jezik koji se upotrebljavao je bio latinski. No istočni dio negdašnjeg Rimskog carstva sačuvao je svoje jedinstvo sve do 1453. Nazvan je Bizantskim carstvom jer se njegov glavni grad Konstatiopolis nekad zvao Bizant. Tamo se govorilo grčki. Duga politička i religiozna evolucija dovela je do šizme koji je podijelio Crkvu. 1054. godine na suprotstavljenim stranama su se našli rimski papa Leon IX i patrijarh iz Konstatinopla što je rezultiralo raskolom. Pravoslavna crkva njeguje doktrinu sedam koncila i odbija preinake tekst Credo koje je učinila Katolička rimska crkva i ne priznaje papu kao vrhovni autoritet. Tek 1964. godine papa Pavao VI i patrijah Atenagora su uspostavili dijalog između katoličke i pravoslavne crkve.

U XII. i XII. st. civilizacija vjere širila se zapadnom Europom, a Rimska crkva je na tom području uspostavila autoritet. Svećenstvo okuplja župljane i te upravlja bolnicama i sveučilištima, a prvo sveučilište osnovano je u Bologni 1110. godine. U to vrijeme traju križarski ratovi, a pojavljuju se i crkveni redovi. Osobitu ulogu tada je imala inkvizicija i njeni sudovi koji hereticima izriču stroge kazne. Krajem XV. st. mnogi su tražili da se Crkva reformira, a među njima osobito je važnu ulogu imao Martin Luther koji postavlja osnovna pitanja o vjeri Crkva ga izopačuje, a on tada pokreće reformaciju čije su pristaše nazvane protestantima. Protestantizam se počinje širiti, a Europa je razorena vjerskim ratovima između katolika i protestanata. Katolička je crkva započela protureformaciju, osnovani su novi redovi napr. isusovci kako bi obranili katoličanstvo, a papa je u Tridentu sazvao koncili koji reformira Crkvu, ponovo potvrđuje dogme i odgovara na pitanja reformacije.
Ekumenizam

U XX. st. podijeljena kršćanska Crkva započela je dijalog zbližavanja koji se zove „ekumenski pokret“. Taj pokret osobito se razvio nakon II. vatikanskog (katoličkog koncila) koji se održavao od 1962. do 1965. Stručnjaci, ali i mnogobrojni vjernici susreli su se kako bi pronašli putove izgubljenog jedinstva.

Islam

Otprilike 1,7 milijardi ljudi u današnjem svijetu su muslimani. Zanimljivo je da islam, najmlađa od triju jednobožačkih religija poštuje Bibliju, ali sveti Kur`an smatra potpunom i konačnom objavom Jedinog Boga čovječanstva.

Povijest

U VI. st. p. Kr. stanovnici arapskog poluotoka (današnja Saudijska Arabija) uglavnom su stočari nomadi. Većinom su mnogobošci, odnosno vjeruju u više bogova, ali neki od njih ipak priznaju postojanje najvećeg božanstva. Na istom području žive male židovske i kršćanske zajednice koje vjeruju u jednog biblijskog Boga. Od toga vremena nekoliko arapskih plemena pohodi Meku više puta godišnje. Meka je veliko trgovačko središte i središte poganskih kultova u kojoj se štuje crni kamen.

Muhamed, Božji poslanik

Smatra se da je Muhamed ibn Abdulah rođen 570. godine. Odgajali su ga djed i stric jer su mu roditelji umrli dok je bio još dječak. U 25 godini vjenčao se bogato trgovkinjom Hadidžom za koju je radio kao posrednik. Muhamed se svake godine povlačio na mjesec dana u špilju na obližnjoj planini i ondje se na obronku planine Hire 610. dogodila prva objava. Začuo je glas i ukazao mu se anđeo Džibril i prenio mu riječ Božju. Druge objave slijedile su u neredovitim razmacima utvrđujući jedinstvenost Boga. Poruke koje je dobivao svakodnevno sačinjavaju Kur`an. Od objave Muhamed postaje poslanik jedinog Boga, Allaha.
Tri godine nakon prve objave Gabrijel zapovijeda Muhamedu da otvoreno pripovijeda pa on počne javno napadati mnogoboštvo. Stanovništvo u njegovoj neposrednoj blizini počinje se obraćati, ali nailazi na protivljenje stanovništva Meke.
619. umiru mu stric i supruga, godinu poslije uzima dvije žene Sevedu i mlađu Aišu. Zbog neprijateljstva svojih sugrađana, Muhamed napušta Meku i nastanjuje se u Medini 24. ruja 622. godine.

To iseljenje iz Meke (hidžra na arapskom) označuje pravi početak nove religije i početnu točku muslimanskog kalendara. Muhamed u Medini okuplja svoju prvu zajednicu vjernika-muslimana te obraća stanovništvo i dalje prima Božju poruku. Odlučuje da će se vjernici moliti krenuti prema svetištu Kai u Meki zato što mu je to otkrio božanski glas. Muhamed je umro 632. g. nakon što je hodočastio u Meku.

Odmah nakon što je Poslanik umro javljaju se nesuglasice oko njegova nasljednika. 632. g. većina smatra da ga treba naslijediti najčasniji musliman te izbor pada na Abu Bekra koji postaje prvi kalif, što znači politički i vjerski vođa. Neki pak smatraju da kalifat treba pripasti nasljedniku iz Prorokove obitelji, a iz te rasprave proizlaze dvije struje u muslimanskom svijetu: suniti koji predstavljaju ljude zajednice i tradicije i šiiti (ima ih samo 12%) po kojima su potomci Muhameda najpodobniji vođe vjerske zajednice.

Osnove muslimanske vjere



Islam na arapskom znači dobrovoljno pokoravanje „jednom sveopćem Bogu“ i opisuje stav kakav muslimanski vjernik mora zauzeti u odnosu na Allaha. Islam je religija koja se zasniva na tekstovima Kura`na i suneta. Kur`an na arapskom znači čitanje, ponavljanje naglas. Kada je anđeo Džibril Muhamedu objavio Božju riječ, naredio je da mu je ponovi, a Muhamed je te tekstove naučio napamet i diktirao svojim sljedbenicima koji su ih zapisivali. Kalif Osman nakon Poslanikove smrti prikuplja tekstove koji sačinjavaju Kur`an u kojem je sadržano 6 226 stihova. Kur`an naglašava postojanje samo jednog boga, Allaha. Bog je objavio svoju riječ raznim poslanicima, ali objava Muhamedu nadilazi sve prijašnje.

Pet glavnih dužnosti islama, odnosno zadaća svakog muslimana su: ispovijedanje vjere, obavljanje obredne molitve pet puta na dan, suzdržavanje od hrane i pića tijekom mjeseca ramazana (od izlaska do zalaska Sunca), zakonski propisana milostinja (zekat) i odlazak na veliko hodočašće u Meku, barem jednom u životu.

Islamski zakon ili šerijat sadržan je u Kur`anu i sunetu i upravlja obiteljskim i društvenim životom muslimana od rođenja do smrti. No, ne primjenjuje se u svim islamskim zemljama isto. Unatoč tome svi muslimanski vjernici na isti način označavaju važne trenutke u životu. Muslimanski dječaci se obrezuju po običaju koji je iz doba prije islama. Vjersko obrazovanje djece počinje čitanjem Kurana u kuranskoj školi. Šerijat također sadrži upute o prehrani, tako muslimani ne smiju jesti svinjetinu niti konzumirati alkohol.

Muslimanski obredi uglavnom se odvijaju u džamiji, građevini u kojoj se muslimani okupljaju radi molitve, a često je ukrašena stihovima iz Kurana, ali u njoj nema prikaza Boga jer se On u islamu ne smije prikazivati. Petak je za muslimane dan za svečanu molitvu, a osim toga vjernici trebaju moliti pet puta dnevno bez obzira gdje se nalaze.

Zanimljivo je da islam ne dozvoljava posrednika između Boga i čovjeka te ne postoji osoba koja je središnji autoritet za vjerska pitanja. Vjerske obrede pak vodi uvaženi član zajednice-imam.
Muslimanske svetkovine odvijaju se po kalendaru kojem je početna točka 622. godina kršćanskog kalendara, a taj datum odgovara odlasku Muhameda u grad Medinu.

Za vrijeme mjeseca Ramazana slavi se noć sudbine koja odgovara odlasku Muhameda u grad Medinu, a mjesec ramazan određen je za post. Ramazan završava „Blagdanom završetka posta“, a naziva se još i „Mali blagdan“ ili „Ramazanski barjam“. Posljednji mjesec muslimanske godine posvećen je hodočašću u Meku koje završava Velikom svetkovinom koja se također naziva i „Kurban bajram“, a muslimani diljem svijeta slave taj događaj.

Religije svijeta



U četvrtom dijelu upoznavanja s religijama svijeta predstavit ćemo vam orijentalne religije: hinduizam, jinizam i sikhizam, budizam, konfucijanizam i taoizam te religije Japana.

Hinduizam

Hinduizam je jedna od najstarijih religija na svijetu. Nastala je oko 2000. g. pr. Kr. u Indiji, gdje je i dalje većinska religija. Temelji se na svetim tekstovima, a njezini vjernici zovu se hinduisti.

Hinduistička religija danas u svijetu broji oko 700 milijuna vjernika. Dominantna je u jugoistočnoj Aziji, posebno u Indiji i na Baliju. Hinduizam se temelji na više kategorija tekstova. Posebno se izdvajaju Vede, koje su bile pisane od 1800. g. pr. Kr., i epopeje, pisane od 700. g. pr. Kr.

Vede donose tekstove o postanku svijeta, života i bogova i poučavaju molitve i obrede. Sastoje se od četiri zbirke: Rgvede, Samavede, Yajurvede i Atharvavede. Rgveda je najstarija zbirka i sastoji se od oko tisuću himni upućenih bogovima, a Samaveda sadrži stihove iz Rgvede prilagođene ritmičkom recitiranju pri žrtvovanju. Yajurveda napisana je u prozi i daje upute koje služe pri prinošenju žrtava. Atharvaveda sadrži magične formule, pisane u stihovima, koje pomažu u izlječenju bolesti i osiguravaju uspjeh u ratu.

Vede su komentirali brahmani i stvorili druge tekstove, od kojih izdvajamo Upanišade, Brahmasutru i Code de Manu. U zbirci Code de Manu izneseni su principi kasta i zakon reinkarnacije.

Epopeje koje su pisane kasnije od Veda uglavnom su u stihovima i donose priče o životu bogova i objašnjavaju postanak svijeta. Dvije najvažnije epopeje su Mahabharata i Ramayana. Mahabharata, najdulja poema koja je ikad bila napisana, u 200 000 stihova opisuje borbu između dviju kraljevskih obitelji, Kaurava i Pandava. U toj svađi sudjeluju i bogovi: bog Kršna staje na stranu petero braće Pandava i pomaže im da pobjede. Tijekom priče Kršna iznosi svoje poučavanje u dugoj poemi koja se zove Bahagavadgita ili Pjesma uzvišenog. Epopeja Ramayana priča o životu i doživljajima Rame, sedme inkarnacije ili avatara boga Višnue.

Upanišade datiraju iz 600. g. pr. Kr., temelje se na Vedama ali odražavaju skretanje od obreda ka filozofiji, posebno u odnosu prema doktrini o reinkarnaciji.

Mnoštvo bogova

Postoji više tisuća bogova u hinduizmu. Svi su oni prikaz jednog jedinstvenog Bića koje je postojalo prije svega i nalazi se posvuda. U razdoblju kada su bile pisane Vede, vladar neba Indra bio je jedan od glavnih bogova. Kasnije su Brahman, Višnu i Šiva postali najvažniji bogovi.

Brahman je stvorio svijet, ima četri lica i četri ruke koje mu omogućuju da vidi i djeluje posvuda. Višnu čuva svijet, a njegovi atributi su disk ( simbol božanske energije), buzdovan (simbol moći) i školjka koja predstavlja vodu, plodnost i bogatstvo. Šiva razara svijet kako bi ga promijenio, istodobno je strašan i dobar, a prikazuje se u krugu vatre s malenim bubnjem u ruci.

Vjerovanja

Hindus je monoteist u svom srcu; vjeruje u jednoga Uzvišenog Boga - Brahmana, 'Apsolutnog' - koji vlada svijetom uz pomoć mnogih manjih bogova. Obrazovanom Hindusu, manji bogovi su poput svetaca i anđela u nekim ograncima kršćanstva. Običnom vjerniku oni su mnogo važniji.

Ciklus reinkarnacije

Prema hinduizmu svaki pojedinac živi više puta, a smrt je prolaz iz jedne sudbine u druge. Nakon smrti se duša, koja je vječna, reinkarnirana u drugo tijelo prema djelima izvršenim u životu koji upravo završava. To je zakon karme.

Kaste

Hinduizam je i način života. Život hinduista je u svakom stupnju života označen obiteljskim obredima. Rođenje, inicijacija, vjenčanje i smrt - svaki pojedini događaj ima svoj obred. Pojedinca se podsjeća da je dio obitelji. Također postaje svjestan da je obitelj dio kaste, a kasta dio društvanog sloja.

Postoje četiri kaste: svećenici (brahmani), plemići (kshatriye), trgovci, seljaci (vaishyje) i obični radnici (shudre). Bog Brahman, stvoritelj svijeta uspostavio je tu društvenu organizaciju. Svaka kasta potječe iz jednog dijela njegovog tijela: iz usta je izašla kasta brahmana koji proučavaju svete tekstove, iz ruku je nastala kasta kshatriya, iz bedara je nastala kasta vaishyja, iz nogu kasta shudra. Hinduisti koji ne pripadaju ni jednoj od nabrojanih kasta smatraju se nečistim i nazivaju se „nedodirljivim“. Sustav kasta službeno je ukinut 1947. godine, no ipak u nekim regijama još uvijek postoji.

Obredi i svetkovine

Za hinduista sve što radi u životu ima sveti karakter, slobodan je obraćati se jednom bogu kojeg izabire između svih božanstava hinduizma, svakog se dana pred njim moliti, prinosit mu žrtvene darove i obavljati obredno pranje. Odlazi u hram gdje svećenici štuju kult nekog od bogova. Sudjeluje u svečanostima i hodočašćima kako bi se približio bogovima i postigao bolju reinkarnaciju u budućem postojanju.

Molitve i svečanosti

Svaka kuća ima oltar sa slikama božanstva koje štiti obitelj. Članovi obitelji mole ispred oltara dva puta dnevno, pri izlasku i zalasku Sunca.

Važni dijelovi vjerničkog života

Nakon rođenja, novorođenče se prikazuje bogu, a tom priliku guru (duhovni učitelj) dolazi u kuću obitelji i usta djeteta stavlja kašu od meda i otopljenog maslaca. Deseti dan dijete dobiva ime, a u dobi od četiri godine djetetu se obrije glava i ta kosa kao žrtveni dar prinosi obiteljskim bogovima. Nova kosa koja naraste bit će znak novog života. U obiteljima koje pripadaju jednoj od triju prvih kasta dječak u dobi između sedam i deset godina prolazi ceremoniju inicijacije kojom postaje član svoje kaste. Obredi sklapanja braka traju nekoliko dana, a supruga u svoj novi dom donosi vatru kućnog ognjišta sjeda na kožu crvenog bika i zatim gleda poklone sa suprugom.

Svetkovine

Svetkovine imaju različite oblike u različitim regijama Indije. Često podsjećaju na epizode velikih epopeja Mahabharate i Ramayane. U studenom-prosincu se slavi Diwali, svetkovina Svjetla koja označava novu godinu. Tisuću malih svjetiljki svijetli na prozorima kuća, oko hramova i u podnožju kipova bogova, a održavaju se i vatrometi u čast Višnua. U veljači-ožujku slavi se Holi, dolazak proljeća. Ta vesela svetkovina posvećena je Kamiju, bogu ljubavi. Na ulicama se pale krjesovi, a za vrijeme hodanja u procesiji vjernici se posipaju crvenom prašinom i obojanom vodom koja predstavlja znak obnove.

U različitim mjestima slavi se Devi ili Kali, božica s deset ruku i Gangeša, bog s glavom slona, Rama, junak Ramayane.

Jinizam i sikhizam

Jinizam i sikhizam dvije su religije koje u Indiji prakticira manje od 3% stanovništva, a rođene su kao reakcija na hinduizam i njegov sustav kasti. Jinizam je u V. st. osnovao Mahavira, zvan Jina, pobjednik, dok je sikhizam rođen znatno kasnije, krajem XV. st., na poticaj gurua Nanaka.

Jinizam

Oko 540. g. pr. Kr. u dobi od 28. godina Mahavira je napustio svoju obitelj i dvanaest godina živio životom isposnika, a u dobi od 40 godina doživio je posvemašnje shvaćanje ljudske duše i svijeta - iluminaciju. Od tada je svoj život posvetio poučavanju naučavajući da je svatko odgovoran za svoje spasenja i da može prekinuti ciklus reinkarnacije. Osnovni princip jinizma je nenasilje koje se očituje poštivanjem svakog života (ljudskog, životinjskog i biljnog). Neki redovnici nose veo ispred usta, drugi ispred sebe metu pod po kojem hodaju ili mjesto na koje će sjesti da slučaju ne bi ubili ni najmanju životinju. Svi jinisti su vegetarijanci.

Sikhizam

Krajem XV. st., kada je rođen sikhizam, turska je vojska dominirala Indijom već dva stojeća i nastojala nametnuti islam pa je tako i sikhizam inspiriran muslimanskom religijom i vjerovanjem u jednog svemogućeg Boga. Osnivač sikhizma je guru Nank koji je rođen 1496. g., a nakon više godina meditacija i lutajućeg života postiže iluminaciju.

Tada počinje propovijedati svoju vjeru vrhovnog boga i poučavati put kojim se može izbjeći zakon karme. Njegovi su se učenici nazivali „sikhi“ što znači „oni koji su naučili“. Četiri glavna obreda u životu sikha su: odabir imena, inicijacija u mladenaštvu, brak te nakon smrti kremiranje.

Budizam

Budizam je danas jedna od triju dominantnih svjetskih religija. Broji između 300 i 400 milijuna vjernika koji žive najviše u jugoistočnoj Aziji.

Buddha



Osnivač budizma je Siddharta Gautama – Buddha, rođen u Indiji krajem VI. st. pr. Kr. U to su vrijeme Indijci prakticirali hinduizam te je Buddha oslanjajući se na tu religiju počeo poučavati novu doktrinu koja je mudrost bez boga i svetih tekstova.

Princ Sidartha Gautama rodio se oko 533. g. pr. Kr. u gradu Kapilavastu u podnožju himalaje, u današnjem Nepalu. U djetinjstvu ga je otac nastojao sačuvati od nedaća ovoga svijeta. Bio je odgajan u prekrasnim palačama, obrazovan u kraljevskim umjetnostima, oženio je prekrasnu kneginju koja mu je rodila sina. Dok mu je sin još bio mali, Gautamu je počeo uznemiravati problem patnji. U dobi od 29 godina četiri su susreta potpuno promijenila njegov život: susreo je jednog starog čovjeka, jednog bolesnog čovjeka, mrtvaca te redovnika koji je prosio kako bi se mogao prehraniti. Otkrivši tako starost, bol, smrt i siromaštvo zapitao se o smislu postojanja te je odlučio voditi život kakav vode redovnici, prosjaci i meditari. Odlazi od kuće te prvo boravi kod hinduističkih isposnika koji su ga naučili postiti i koncentrirati se da bi mogao meditirati. Ne našavši odgovore odlučio je u sebi samom pronaći put koji vodi k istini i njegovom vlastitom oslobođenju. Legenda priča kako je u mjestu Bodhgaya, sjedeći ispod smokve doživio iluminaciju. Tako je postao Buddha što znači „prosvijetljeni“. U Barnesu je održao svoj prvi govor, a zatim je sa svojim učenicima otišao na sjever Indije. Nakon dugih godina putovanja Buddha je umro u dubokoj starosti.

Buddhina poruka

Pred svojim učenicima za vrijeme propovijedi u Barnesu Buddha je iznio četri plemenite istine:

plemenita istina o patnji - svako smrtno postojanje označeno je patnjom.
plemenita istina o podrijetlu patnje - patnja nastaje zbog žudnji i želja.
plemenita istina o prestanku želja - ukinuti želju znači ukinuti patnju
plemenita istina o putu do ukinuća želja - želje se mogu ukinuti vodeći primjeren život

U posljednjoj istina Buddha otkriva put koji čovjek treba poduzeti kako bi prepoznao bol i spoznao nirvanu, stanje vječnog blaženstva u kojem je želja, neznanje, vrijeme i patnja više ne postoje. S nirvanom prestaju reinkarnacije koje slijede jedna za drugom.
Da bi se dosegnula mudrost, svaki dan treba meditirati nad četiri istine i slijediti moralne principe koje je odredio Buddha. Budizam se obraća svima, bez obzira kojeg su spola i društvenog podrijetla.

Struje i svetkovine budizma

Od III. st. budizam se podijelio u dvije glavne struje: hinajana ili “malo vozilo“ i mahajana ili „veliko vozilo“. Riječ vozilo u nazivu simbolizira vozilo, splav ili brod koji nas nosi preko oceana odnosno svijeta patnji u spasenje, blaženstvo.

Hinajana struju budizma danas prakticira 30% budista, a glavna je religija u Širi Lanki, Burmi, Tajlandu, Kambodži i Laosu. Vjernici strogo primjenjuju Buddhino pravilo života te nastoje naći utočište u dharmama (Buddhinim propovijedima) i sanghama (zajednici). Hinajana-budizam ponajprije je pravilo samostanskog života, bez vrhovnog božanstvo. Vjernici poštuju zabrane: zabranjeno je ubiti, krasti, počiniti preljub, lagati i konzumirati pića koja opijaju. Povlače se iz društava da bi meditirali i okupljaju se u zajednicu, jedu samo jednom na dan i žive od milostinje. Ti redovnici-prosjaci osiguravaju obrazovanje djeci, svečano slave obrede rođenja, sklapanja brakova i pokapanja.

Mahajana-budizam prakticira 60 % budista, a najviše se prakticira u Kini, Koreji, Japanu, Nepalu, Mongoliji i Vijetnamu. Oni Buddhinu poruku tumače u puno širem smislu tako u isto vrijeme štuju hinduistička božanstva i božanstva neke druge religije. Osobito štuju različite kipove Buddhe od kojeg su napravili boga, a stvorili su i kult bodhisattva odnosno ljudi koji su ispunjeni mudrošću, a svoj život su odlučili posvetiti spasenju drugih. Najobožavaniji među njima je Avalokitešvara, koji ima nekoliko ruku i mnogobrojne glave koje simboliziraju njegovu svesrdnu pomoć ljudima.

Svi budisti slave svetkovine koje podsjećaju na velike događaje iz Buddhinog života, tako se u travnju slavi Buddhino rođenje, a u srpnju njegova smrt. Za vrijeme svetkovina održavaju se priredbe i ponavljaju mnogobrojne legendarne priče koje je stvorio Buddha. Vjernici periodično hodočaste u mjesta u kojima je živio Buddha kakao bi se molili u tamo sagrađenim hramovima te se ničice bacaju pred Buddhinim likovima. U nekim se zemljama napr. podiže oltar od cvijeća, na koji se postavlja kip djeteta Buddhe koji se polijeva slatkim čajem.

Sveti spisi

Učenje budizma se nalazi u zbiru svetih pisma nazvanih “tri košare“ ili Tripitaka, a također i u knjigama različitih škola budizma. Tripitaka Vinaya Pitaka govori o redovničkoj disciplini, Dharma Pitaka govori o doktrini, povijesti Buddhe, teoriji osobnosti i ponovnom rađanju,
a Abhidharma Pitaka sadrži naprednu doktrinu i filozofiju. Dhammapada ili „Staza prirode“ je najstariji budistički tekst. Dosta je kratak, ali od velike važnosti jer sadrži četiri plemenite istine.

Konfucijanizam i taoizam

Prije pojave konfucijanizma i taoizam u VI. st. pr. Kr. u Kini su postojala i druga vjerovanja. Tako je u Kini u razdoblju od XXIII. i III. st. pr. Kr. prevladavao kult predaka. Svaka je kinesk obitelj štovala svoje pretke, a u kući su na malom oltaru bile postavljene pločice na koje su bila upisana imena mrtvih.

Konfucijanizam

U VI. st. pr. Kr. mudrac imenom Konfucije poučavao je novu doktrinu koja nije prava religija nego je više moralna pouka koja treba pomoći čovjeku u njegovu usavršavanju. Njegove su riječi skupljene u „Pet klasika“ i u „Raspravama“ koje su napisali njegovi učenici. Konfucije poučava poštivanje obreda i sinovsku ljubav tj. apsolutnu poslušnost prema ocu koji je vrhovni autoritet. Konfucijanizam je ustanovio pravila društvenog života i nema ni svećenike, ni bogove, ni hramove. Jedini kult koji poznaje je kult predaka. Ideje konfucijanizma posebno se primjenjuju između cara i njegovih podređenih i između države i naroda. Kao što propisuje sinu da poštuje oca konfucijanizam propisuje poslušnost caru. Tako Mandarini koji pomažu caru moraju dobro poznavati Konfucijeve tekstove.Usprkos tome što je za vrijeme komunističke vladavine Mao Tse-tung konfucijanizam bio zatrt mnogi ga Kinezi nastavljaju prakticirati.

Taoizam

Taoizam je u VI. st. pr. Kr. osnovao filozof Lao Tse što znači „stari učitelj“ koji u knjizi o putu i njegovoj kreposti iznosi doktrinu taoizma. Dvije snage se suprotstavljaju i određuju ritam života: yin koji je hladan, mutan i ženski i Yang koji je topao, svijetao i muški. Te dvije snage su u ravnoteži. Čovjek tako mora pronaći svoj tao, ravnotežu i ne uništavati sklad koji u svemiru vlada. U II. st. taoizam postaje prava religija s spisima, kultnim mjestima i svećenicima.

Religije Japana

Šintoizam i budizam dvije su glavne religije u Japanu. Šintoizam je rođen u Japanu, dok je budizam u Japan stigao u VI. st i tu se razvio u posebnim oblicima. Šintoizam je najstarija japanska religija, a povezuje kult predaka i štovanje prirode. Božanstva šintoizma su duhovi ili kamiji. U VI. st. budizam se proširio u visokom japanskom društvu. No, carevi su nastavili prakticirati šintoističke obrede; nisu željeli uvrijediti narod koji je u velikoj mjeri ostao vjeran tradicionalnim vjerovanjima. U XIX. st. šintoizam je proglašen nacionalnom religijom. Danas Japanci miješaju običaje tih dviju religija.

Šintoizam

Riječ šinto znači „put kamija“. U početku su kamji bili duše pokojnih predaka koji su se povukle u prirodu (vodopade, valove, oceane ili kratere vulkana) Zatim su označavali elemente koji posjeduju izvanrednu snagu (Sunce, Mjesec) te mogu biti blagonakloni ili zlokobni.

Legende pisane u VII. st. govore o stvaranju kamija u Japanu i postanku svijeta. Kamiji imaju svoje glasnike, tako je lisica glasnik kamija Inarija koja štiti od nesreće i donosi bogatstvo. Običaj je da se ljudi kamijima obraćaju u svim prilikama.

Šintoistički kult i svetišta

U kući, ispred malenog oltara koji je posvećen obiteljskom kamiju, polažu se amuleti.To su najčešće strelice od drveta ili papirnate trake s imenom poznatog svetišta. Svetište je obitavalište više kamija nekog mjesta. Vjernik koji ide zazvati nekog duha, prvo prolazi velikim trijemom koji se zove torii i koji označava ulaz u sveti prostor. Zatim se čisti ispirući usta i perući ruke u bazenu ili prirodnom izvor koji se nalazi unutar svetišta. Ulazi u prostoriju u kojoj se obavlja kult, ali ne može ući u glavnu prostoriju jer je to obitavalište kamija. Nako što baci novčić u kutiju za žrtvene darove, zazvoni zvoncem i tri puta pljesne kako bi obavijestio kamija o svojoj prisutnosti te se nakloni i izgovori svoju molitvu.

Amidizam i zen-budizam

Budizam je u Japan stigao krajem VI. st. iz Kine te otvorio put razvitku različitih škola proizašlih iz struje Mahajana, a najpopularnija budistička struja u Japanu je amidizam kojim se štuje Buddha Amida koji je Buddha neizmjernog sjaja. Vrlo je utjecajan i zen-budizam koji teži iluminaciji kroz intenzivnu koncentraciju i strogu psihičku disciplinu.

Budizam i šintoizam usko su povezani tako da su pod utjecajem budizma kamiji postali bogovi zaštitnici hrama, a budistički redovnici sudjeluju u šintoističkim svečanostima.


Skole.hr

Afričke religije

U zemljama crne Afrike žive različita plemena. U središnjoj i južnoj Africi živi pleme Bantu koje ima 60 milijuna pripadnika. Na zapadu sudanska se grupa sastoji, između ostalih, od Bambara i Dogona. U središnjoj su Africi narodi koji žive izolirano: Pigmeji u gustim šumama i Bušmani koji žive u pustinjama na sjeveru južne Afrike. Vjerovanja nabrojenih plemena su različita.

Za narode koji se bave lovom, važno je da budu bliski s bogovima-životinjama, za koje smatraju da su njihovi daleki preci i koji im pomažu u lovu. Narodi koji se bave ratarstvom imaju sve vrste bogova koji im pomažu u sjetvi, žetvi itd. No, iako nisu posve identične, afričke religije imaju i nekolicinu dodirnih točaka. Tako su sve afričke religije bliske s prirodom i karakterizira ih animizam, vjerovanje koje pripisuje dušu životinjama, pojavama i stvarima iz prirode.

Jedan bog stvoritelj i božanstva

Najviše religija južne Afrike potvrđuje da je svijet stvorio jedan daleki bog koji se vrlo malo brine o ljudima i rijetko pojavljuje. Dogoni tog boga stvoritelja nazivaju Amma. Kod Bambara, bog stvoritelj stvara junaka koji ljude poučava svim vještinama.

Afrikanci često smatraju da su božanstva zapravo njihovi preci ili kraljevi koji su prije smrti postali bogovi, a nastanjuju šikare i šume u kojima žive sve vrste duhova. Svi su prikazani kipovima i maskama. Povijest bogova i vjerovanja pričaju, a ponekad i pjevaju lutajući pjesnici, grioti, čuvari narodne tradicije. Te priče nikada nisu bile zapisane u knjigama.

Žrtve bogovima

Religija je prisutna u svim trenucima života naroda Afrike, budući da cijela priroda posjeduje božansku dušu. Ceremonije povezuju vjernike s božanstvima i s precima koji ljudima pomažu u važnim trenutcima njihova života: pri rođenju, vjenčanju, smrti, žetvi, odlasku u lov... Za vrijeme tih ceremonija prinose se žrtve koje koriste bogovima i ljudima. Onaj koji prinosi žrtvu prolijeva prosenu kašu po tlu ili ubije malu životinju čija krv hrani bogove. Jedući ono što je ostalo od prosene kaše ili meso životinje, ljudi primaju novu snagu od bogova i to iz njihova život udaljava nesreću i bolest.

Inicijacija

Inicijacija je obred kojim pojedinac postaje član neke grupe. Na primjer, u pubertetu dječaci moraju dokazati da su se sposobni ponašati kao odrasli, što uključuje to da su se sposobni pobrinuti se sami za sebe u šikari ili šumi te da mogu izdržati bol prilikom obrezivanja.

Mladim djevojkama nakon inicijacije zrele žene otkrivaju tajne materinstva.
Kraj svakog obreda se obilježava velikim svečanostima tijekom kojih se komunicira s precima preko njihovih maski i kipova.

Magija i trans



Afrikanci smatraju da ljudi mogu primorati sile prirode da se pokoravaju njihovoj volji, a kako bi im to uspjelo trebaju poznavati posebne formule ili imati predmete koji onima koji ih upotrebljavaju daju moći jednake moćima božanstva. Ti predmeti, fetiši, su kipovi koji predstavljaju mrtve ili kipovi koji u sebi sadrže misteriozne tvari, a mogu biti i maske bogova ili predaka koje daju magične moći onima koji ih nose. Afrikanci smatraju da ljudi mogu izravno komunicirati s bogovima. No, da bi to postigli moraju prestati biti obična ljudska bića, a to postižu na način da izađu iz sebe samih zanosom koji se smatra natprirodnim i zove se trans. Božanstvo zavlada osobom koja je u transu te osoba postaje „obuzeta“ i njeno je ponašanje čudesno. Trans mogu postići vračevi, osobe čija je uloga da se ujedine s bogovima, ili grupe, pa čak i cijela sela.
Religije Oceanije

Oceanija je smještena na jugu Tihog oceana, a sastoji se od samo jednog velikog otoka, Australije, i više arhipelaga, skupina različitih otoka, koji čine Polineziju i Milaneziju.

Australski domoroci, Aboridžini



Aboridžini koji su Australiju naseljavali prije dolaska Europljana živjeli su od lova, ribolova i sakupljanja plodova. Usprkos razlikama vjerovanja različitih plemena Oceanije ona imaju i zajedničkih karakteristika.

Vrijeme sna, Alcheringa, početak je vremena; to je vrijeme stvaranja, kada su rođena velika božanstva i junaci mitova. Bogovi, muškarci ili žene svojim su rukama oblikovali izgled Australije i stvorili ljudsku vrstu. Nakon toga su umorni nestali, bogovi su se vratili na svoje nebo koje čovjek ne može dosegnuti, a neki i dalje žive na izvjesnim mjestima na Zemlji, koja su tajna. Ta sveta mjesta su zabranjena, ona su tabui. Najvažnije među njima je brdo Ayers Rock, obitavalište pokojnih predaka. Aboridžini vjeruju da su u Vremenu sna bogova bogovi poučavali ljude obredima, koji im omogućavaju da danas ožive to prekrasno razdoblje i da obnove svoju životnu energiju.

Živeći tako ponovno Vrijeme sna, ljudi ostvaruju kontakt s bogovima stvoriteljima i precima koji žive na mjestima i u stvarima koji su tabui: predmeti od slame, kipićima, stupovima. Obredi, u kojima sudjeluju samo posebne grupe, obuhvaćaju pjesme, plesove i upotrebu svetih predmeta. Obredi kojima prisustvuju muškarci, tabui su za žene i obrnuto.

Aboridžinski vračevi prakticiraju magije koje pomažu ljudima u važnim trenucima njihova života: rođenju, pubertetu, smrti.



Polinezija

Polinezija obuhvaća Havaje, Uskršnje otoke, Novi Zeland, Tahiti… Tu skupinu otoka naseljava otprilike 500 000 stanovnika, koji su tamo stigli tijekom manje od 10 000 godina. Svi Polinežani vjeruju u jednog vrhovnog boga, kojeg zovu Tangaloa ili Taaroa, koji je stvorio svijet. Priče o stvaranju svijeta različite su u različitim područjima. Tako da se na jednom području priča da je bog upecao otoke iz mora, na drugom da ih je stvorio iz školjke. On je također stvorio i druge bogove, kao što su Tane, bog svjetla i građenja malih piroga (malenih čamaca izudbljenih u jednom komadu drveta), i Rongi, bog mira pjesništva i ratarstva.

Zanimljivo je da je svijet živih uvijek u kontaktu sa svijetom mrtvih. Smatra se da mrtvi vrše svoju volju tijekom cijelog svog postojanja, te da mogu biti prijateljski ili neprijateljski raspoloženi, ovisno o tome jesu li zadovoljni ili ljuti. Kad ih se slavi, mrtve se prikazuje slikama, maskama, ukrasima od školjaka. Svećenici paze kako se odvijaju ceremonije tako da se poštuju tabui. Kultna mjesta su Kuća muškarca, određena za neke obrede; Kuća predaka u kojoj se nalaze statue tiki i Kuća piroge, tabu-mjesto u prirodi.

Melanezija

Melanezija je najrasprostranjenija cjelina Oceanije (4 milijuna stanovnika). Obuhvaća otoke Fidži, Novu Kaledoniju, Papuu, Novu Gvineju. U Melaneziji su bogovi stvoritelji malo važni jer uopće ne brinu za one koje su stvorili. Zato je vrlo važan kult junaka, koji su ljudima donijeli umjetnost i tehnička znanja. To su često dva brata, koja se ne slažu i koji su osnovali protivničke klanove; to su bogovi blizanci koji odražavaju suprotnosti: toplo i hladno, muško i žensko, suho i vlažno. Štuju se također duhovi koji se mogu pojaviti u ljudskom ili životinjskom obliku. Cilj melanezijskih svetkovina je obnavljanje životne energije, mane.

Religije američkih Indijanaca



Vjerovanja različitih indijanskih naroda koji danas žive u Sjevernoj i Južnoj Americi vrlo su bliska prirodi i njihovi obredi nastoje održati skladne odnose s duhovima koji u prirodi žive. U dolinama Sjeverne Amerike i u amazonskim šumama ti su narodi ostali polunomadi, lovci i ribari, ponekad i zemljoradnici, dok su oni koji žive u srednjoj Americi i na visoravnima Anda, nenomadski ratari. Za Indijance religija njihovih predaka je sredstvo kojim se potvrđuje i čuva tradicija u vrijeme dolaska Europljana u XVI. st.

Božanstva sjevernoameričkih Indijanaca

Različite religije sjevernoameričkih Indijanaca prihvaćaju jednog vrhovnog boga, Nebo, kojeg Naskapi-Indijanci iz Kanade nazivaju Tchementu (Veliki Duh), Micmac-Indijanci iz Nove Zemlje Nesulk (On nas je stvorio), a Sijuksi iz dolinaWakan-tanka (Veliki Tajanstveni). Velik je Duh usko vezan sa suncem i u svom bijesu može izazvati oluju, bacajući munje iz očiju. Indijanci su također povezani s Majkom Zemljom, hraniteljicom, od koje su nastali i koja čuva kosti njihovih predaka. Ta povezanost sa zemljom je vrlo jaka: za Indijance, čovjek je ništavan ako ne živi na svojoj zemlji, u skladu s mijenama njenog svemira. Zbog toga se ti narodi osjećaju veoma bliski životinjama koje love, s kojima ih totemi usko povezuju. Totemi su magični prikazi tih životinja. Najbliskijom se životinjom smatra medvjed, koji jede sve i može hodati na stražnjim nogama. On je veza između čovjeka i prirode. Navajo-Indijanci pak štuju Baku Pauku, majku svijeta, koja je stvorila muškarca i ženu od malo gline.

Mitovi govore o tome kako su bogovi podučili ljude lovu, tkanju, umjetnosti proizvodnje košara, zemljanog posuđa, sadnji kukuruza, gradnji kuća itd. Najviše poslova iz svakodnevnog života religiozno je obilježeno, jer su sve te vještine donijeli bogovi i jer je ljudima potrebna božanska pomoć da bi se služili tim vještinama.

Različiti narodi različito gledaju na smrt: za Indijance sjevera to je prirodna pojava, dok se Pueblo-Indijanci s juga SAD-a boje duhova pokojnika i moraju ostvariti sklad koji duhovi pokojnika pokušavaju razrušiti. Navajo-Indijanci moraju napustiti kuću u kojoj je bio leš.

Obredi i običaji



Zlo i patnja se pojavljuju kad se naruši sklad između čovjeka i prirode. Tada taj sklad treba ponovno uspostaviti, učvrstiti ga obredima čiji je cilj poticanje susreta čovjeka i božanstva. Tako na primjer kišni ples dopušta čovjeku da se sjedini s duhovima koji su sposobni prekinuti sušu. Kod Pueblo-Indijanaca, duhovi su prisutni u svakodnevnom životu. Djeca dobivaju lutku kachina koja ih štiti. Da bi se ostvario kontakt sa svetim mjestom, Navajo-Indijanci slave glasove. To su obredi koji se sastoje od pjesama, riječi i slika na pjesku. Za vrijeme obreda inicijacije mladići prolaze kušnje za vrijeme kojih trpe, a cilj tih kušnji je da se dokaže njihova hrabrost i njihova muškost.

Zatim primaju malu kožnu torbu u kojoj su lijekovi i amuleti koji štite od nevolja. Vračevi, zvani šamani, smatraju se sposobnima izliječiti najteže bolesti, protjerujući zle duhove.



Religije Latinske Amerike

U Latinskoj Americi, Indijanci su i dalje vjerni nekim obredima koje su naslijedili od vremena carstva Inka, prije nego što su to carstvo, tijekom XVI. st., uništili Europljani. Tradicionalne su se religije vrlo često miješale s kršćanstvom, sačuvavši svoje osobitosti, pogotovo važnu ulogu koja je pridavana prirodi.

Indijanci s visoravni

U planinskim lancima Anda, svetkovine i vjerovanja Quechua i Amras-Indijanaca iz Perua, Bolivije i Ekvadora, označeni su kultom vladara Inka. Tako u pokrajini Ayacucho seljaci potvrđuju da će se raščetvoreno tijelo vladara Inka ponovo spojiti i doći pobijediti neprijatelja. Mnogobrojni Indijanci preobraćeni na kršćanstvu uveli su u kršćansku religiju elemente svojih starih vjerovanja. Oni ostaju uvjereni da je tijekom da je tijekom povijesti svijeta uzastopno postojalo više čovječanstava koja su, jedno za drugim, uništavala vatra, poplava i potres. U nekim područjima Indijanci objašnjavaju da su Bog Otac i Adaneva (Adam i Eva od čijeg su imena napravili jednu osobu) praoci svih ljudi. Adanevi je Djevica Marija rodila dijete, Oca Manuela koji je stvorio novo čovječanstvo i uzašao na nebo, gdje i danas živi. On umire svake godine na Veliki petak, ali svaki put uskrsne. Za te narode koji teško žive, obrađujući zemlju u terasastim poljima obronaka planina, zemlja hraniteljica je veoma važna.

Oni još uvijek štuju božanstvo Pachmama, koje je starije i od carstva Inka. To je majka zemlja koja im daje ono od čega žive i u svoja njedra prima mrtve. Ona je glavno božanstvo u zajednici koju čine bogovi prirode i izvora.

Hodočašća i žrtvovanja

Štujući kult Pachmame, u neopisivo velikim hodočašćima, Indijanci Anda poistovjećuju Majku Zemlju s Djevicom Marijom.

U čast bogovima organiziraju se također i borbe, koje mogu imati smrtni ishod, te tako postaju prava žrtvovanja, kojima je cilj da poteče krv kao hrana božanstva.

Indijanci Amazonije

U ekvatorskim šumama živi otprilike milijun i pol Indijanaca koji su podijeljeni u više stotina plemena. Oni i danas žive od lova i ubiranja plodova i prakticiraju tradicionalnu religiju, koja sadrži obrede inicijacije. Mnogi mitovi koji se prenose usmeno, tumače svijet. Neki Indijanci, kao Tupis-Guaranis, misle da su natprirodna bića stvorila svijet, da je postojalo nekoliko čovječanstava jedno za drugim, i da im je junak prosvjetitelj, prije nego što se povukao donio vještine. Oni misle da taj junak živi u „Zemlji bez zla“ koja je slična zemaljskom raju iz Biblije. U toj Zemlji predaka, kukuruz raste sam od sebe, a smrt ne postoji. Kako bi naslutili prema Zemlji bez zla šamani padaju u trans.


skole.