Dante Alighieri

Dante Alighieri



   Talijanski pjesnik porijeklom iz patricijske fiorentinske obitelji rođen u Firenzi u svibnju 1256. godine.

U mladosti se družio s pjesnikom Cavalcantijem kome je posvetio svoje prvo značajno djelo “La vita nuova”. Smatra se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke.

U gradskoj općini služio je kao konjanički glasnik. U službi općine borio se kod Campaldina (1289.), a upolitičkom životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine. Jedno je vrijeme bio i jedan od gradskih priora. Za Firenzu je obnašao razne diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih pružao je otpor papinim nastojanjima da podvrgne Toscanu crkvenoj državi. Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.) osuđen je na progonstvo, a presudom od 10. ožujka iste godine zaprijećeno mu je lomačom ukoliko se zatekne na teritoriju općine.

Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neke vrijeme čini se i u Parizu. Obijajući tuđe pragove i kušajući gorki okus tuđeg kruha Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u Firenzu. Ipak 1315. ponuđeno mu je da se vrati pod određenim uvjetima, ali Dante je to odbio smatrajući uvjete ponižavajućima. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike prisiljavale su ga da traži utjecajne saveznike, a sa smrću Henrika VII izgubio je sve izgleda da bi neka vanjska intervencija mogla izmijeniti političko stanje u gradu.

Razočaran, udaljavao se od ranijih pristaša i istomišljenika. Od 1318. trajno se nastanio u Ravenni, gdje je predavao retoriku. Godinu dana prije smrti u Veroni je napisao na latinskom raspravu: “Quaestio de aqua et terra”. Razbolio se putujući u Veneciju i po povratku u Ravennu 1321. u noći s 13. na 14. rujna umro. Firenza koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti, poziva jednog drugog pisca – Boccaccia – da drži javna predavanja o značenju Danteove “Komedije”. Prvo Danteovo pjesničko djelo bilo je “La vita nuova” (pisano: 1292.-1293.) inspirirano ljubavlju prema Beatrici Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaranju.

Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole dolce stilo nuovo Beatrice je udzignuta do nadzemaljskog simbola: “Beato, anima bella, chi te vede!”. Djelo “La vita nuova “obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima. Ostali pjesnički sastavi obuhvaćeni su zbirkom “Rime”. Filozofsko djelo “Convivio” pisano je u izgnanstvu i zamišljeno je kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata. Djelo nije dovršeno, ali i ovako krnje daje uvid u Danteove moralne i političke preokupacije. Zamišljeno kao enciklopedijski pregled dotadanje znanosti te kao filozofskih komentar kanconama nadahnutim ljubavlju i vrlinom, “Convivio” je pohvala narodnom jeziku i gradu Rimu, po Danteu voljom providnosti određenom središtu izabranog naroda. O potrebi da se u raznolikostima 14 talijanskih dijalekata pronađe ono što je zajedničko, takav lingivistički tip koji bi harmonizirao sve ono što je dotad bilo regionalno, da jedinstven narodni jezik postupno ali neizbježno dođe na mjesto latinskog izjasnio se u spisu “De vulgari eloquentia”. U traktatu “De Monarchia” zalaže se za monarhistički oblik poltičkog uređenja, ističući uzjamnu nezavisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve.

Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije “Božanske komedije”, ono nije suma već prije nagoviještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komentatore bilo vječna muzika, čudo, široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci, sistem moralnih istina i glas nakon deset stoljeća šutnje. Dante je djelo zamislio nakon Beatricine smrti, započeto je 1307. (neki smatraju i 1313.), a dovršeno one iste godine u kojoj Dante umire. “Božanstvena komedija” sastoji se od tri djela (inferno, purgatorio, paradiso tj. pakao, čistilište i raj) te obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U alegorijskoj formi vizije zagrobnog života dana je slika jedne epohe u njenim socijalnim, političkim i moralnim stremljenjima. Iskreno tendeciozan u ovom djelu Dante razotkriva ljudske strasti i poroke vremena, ne štedeći ni Crkvu ni njezine predstavnike. Daje nepreglednu galeriju mitoloških i povijesnih ličnosti, no najvažniji su likovi pjesnikovih suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svog burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji lako mijenja zakone i principe.

Unatoč dogmatskim uvjerenjima pokazao je široko razumijevanje za ljudsku slabost i veličinu. Razmještajući grešnike prema prirodi i težini njihova grijeha nije dao samo upečatljive slike paklenskih muka već i svu dubinu ljudskog očajanja, osjećaja promašenosti i ništavila. U pratnji rimskog pjesnika Vergilija Dante sagledava tajnu bola, govori o varljivosti zemaljske slave te žigoše svoje političke protivnike.

Videći u čistilištu put iskupljenja, oslobođenje od materijalnih zavisnosti i mogućnost usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i svemira, misterij one ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde. U Danteovu djelo odrazio se cijeli život srednjevjekovnog svijeta.



Božanstvena komedija
Guidu Cavalcantiju
Otmjenom srcu
Sonet
Sonet o pravdi
Vi što idete…


Izvor:Wikipedia

Božanstvena komedija

PAKAO
PRVO PJEVANJE
Napola našeg životnoga puta
U mračnoj mi se šumi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvši zaluta.
Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
Kad je se sjetim, još me strava mori.
Čemernija ni samrt mnogo nije;
al’ da bih kazo, što tu dobro nađoh,
ispričat mi je druge zgode prije.
Ja ne znam pravo, kako tamo zađoh
tako sam bio snom omamljen, kadno,
zalutavši, sa prave staze sađoh.
Al’ kad sam stigo jednom brijegu na dno,
tamo, gdje kraj je onoj bio draži,
što nagna stravu u srce mi jadno,
pogledah uvis te mu leđa spazih
već odjevena zrakama planeta,
što pravo vodi svijet po svakoj stazi.
Tada presta malo strava da mi smeta
što svu noć nije srcu mira dala,
noć provedenu u toliko sjeta.
I kao čovjek, koji je iz vala
bez daha na kraj isplivo, pa gleda
natrag na vodu opasnu sa žala,
tako i duh moj, jošte sklon da preda,
na ono se je osvrtao ždrijelo,
što živu proći nikome još ne da.
Odmoriv malo utruđeno tijelo,
uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
na donjoj nozi težište je cijelo.
Al’ istom da ću uzbrdo, kad eno
odnekud panter brz i gibak pao,
s krznom, što bješe od pjega šareno;
i nije mi se više s oka dao,
vec me u hodu priječio sve jače,
pa sam se vraćat više puta stao.
Bijaše jutrom, te se sunce zače
da diže s istim zvjezdama ko tada,
Kad božja ljubav po prvi put mače
te stvari divne; pa mi tako sada
to nježno doba i taj čas o zori
probude nadu, da je dobru rada
i ona zvjerka u svijetloj odori,
al’ tol’ko ne, da ne bih premro cio,
kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.
Taj kao da je na me doći htio
od gladi bijesan, podigavši šiju,
reko bi: i zrak uplašen je bio;
i vučica, što izgledaše sviju
požuda sita u svojoj suhoci,
i zbog koje već mnogi suze liju.
Strah s njena lika s toliko mi moći
na dušu pade, te mi nadu ubi,
da ću vrhunca ikad se domaći.
Ko što su onom, što dobitak ljubi,
na misli samo plač i jadi ljuti,
kad dođe vrijeme gdje mora da gubi,
tako i mene zvijer nemirna smuti,
što prilazeci stade da me ganja
polako tamo, gdjeno sunce šuti.
Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja
iskrsne netko ispred očiju mojih,
na oko slab od preduga ćutanja.
U pustoši kad vidjeh kako stoji:
»Smiluj se« — viknuh — »na nevolje moje,
tko bio, sjena il živ čovjek koji!«
»Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,
a roditelji, lombardajsko pleme,
iz Mantove mi bjehu obadvoje.
Sub Julio, al’ kasno, rodiše me;
Rim me za dobrog Augusta znade,
kad bogova je lažnih bilo vrijeme.
Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade
Eneji, što iz trojskog dođe grada,
Ilion gordi pošto spaljen pade.
Al’ kud ćeš natrag ti do onih jada?
I zašto me ceš uz brijeg ljupki smjelo,
što svih je izvor i uzrok naslada?«
»Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,
gdje rječitosti ključa rijeka prava?«
odvratih prignuv zastiđeno čelo.
»Ti, što si svjetlost pjesnika i glava,
nagradi ljubav, koju za te gojih,
i koja tvoj mi spjev u ruke dava!
Ja poklonik sam remek-djela tvojih,
i lijep stil, što na me pažnju svrnu,
samo iz djela tvojega usvojih.
Pogledaj skota, što me natrag vrnu!
Mudrace slavni, ne daj mi podleći;
sve žile mi i bila pred njim trnu!«
Vidjev gdje plačem, on će nato reći:
»Stazama drugim poci ti je sada,
s tog divljeg mjesta želiš li uteći;
jer zvijer, što daje toliko ti jada,
tim putem ne da da se kreću ljudi,
već dotle smeta, dok im smrt ne zada;
a tako zle i divljačne je čudi,
da uvijek žudnjom nezasitnom diše
i jelo u njoj glad još veći budi.
S mnogo se zvijeri pari, i s još više
njih će se parit, dok Hrt ne pohiti
i dok joj bolnom smrću ne kidiše.
Taj ne će zemljom, novcem da se siti,
već mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
međ Feltrom će mu dom i Feltrom biti.
Italiju će spasti od zlih dana,
za koju pade djevica Kamila,
Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.
Tu zvijer će svuda gonit njegova sila,
dokle je opet ne vrati u pako,
otkle je zavist prvi vođ joj bila.
Stog držim, da je dobro za te, ako
za mnome pođeš, a ja vođom ću ti
biti, i proći ćeš vječnim mjestom tako,
gdje uzvike ćeš očajanja čuti
duhova drevnih, što se bolom guše,
kličući drugoj smrti, da ih sputi.
Vidjet ćeš: neki u ognju se skruše
zadovoljni, jer nadaju se stići,
ma kada bilo, međ blažene duše;
a k potonjima htjedneš li se dići
dostojnija će duša doci tada,
s njom ću te pustit, kad mi bude ići,
jer onaj car, što tamo gore vlada,
zato, što njegove nisam znao vjere,
ne pušta sa mnom do svojega grada.
Njegovo se carstvo na sve strane stere,
al’ ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
o sretan li je, koga odabere!«
»Pjesniče«, rekoh, »čuj, što glas moj zbori:
tako ti boga, kojeg nisi znao,
da bi me jad taj minuo, i gori,
vodi me, kud si maločas me zvao,
pa da pred vrata svetog Petra dođem
i gdje je, veliš, jad na duše pao.«
I on se krene, a za njim pođem.

DRUGO PJEVANJE

Veče umiraše dan, i mrak je sinji
veče svemu živom trude ublaživo,
što god se gdje na našoj zemlji kinji,
a ja sam sam tegobe iščekivo
putovanja i učešća u jadu,
što sve će pričat pamćenje mi živo.
Nek muze mi i genij pomoć dadu!
Pamet, što pisa, kud mi noga gazi,
nek ovdje vrijednost pokaže na radu!
»Pjesniče!«, rekoh, »što me vodiš, pazi,
da li je snaga dosta jaka moja,
prije no strmoj povjeriš me stazi
Silvijev otac, prica knjiga tvoja,
u besmrtni je svijet za živućega
još tijela pošo i uz čula svoja,
pa ako mu je protivnik zla svega
sklon bio, slavno misleći na djelo
i tko će izić i kakav od njega,
to bješe pravo, kad se sudi zrelo,
jer od njeg je, po višnjoj zapovijedi,
poteko Rim i rimsko carstvo cijelo,

koji i koje, pravo reći vrijedi,
za sveto mjesto bjehu odabrati,
velikog Petra nasljednik gdje sjedi.
Na putu, kad ga tvoja hvala prati,
on o svom slavlju štošta doznat smjede,
što će i temelj papskom plaštu dati.
Kasnije tamo Sud Izbrani grede,
da jača vjeru, koja cilj imade,
da na put spasa svakoga dovede.
Al’ ja da idem? Tko da vlast mi dade?
Eneja nisam, nisam ni Pavao;
da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.
Jer strah me, kad bih na taj put se dao,
da ludo pođem; mudar si i bolje
shvaćaš no što bih ja to reći znao.«
Ko kad tko ne će, čemu se privolje,
pa s novih misli stari naum mijenja
i počinjati nema više volje,
i meni tako, dok razmišljah, jenja
na onom mračnom visu snaga živa
onoga prvog odlučnoga htjenja.
»Ako li shvatih, što u tebi biva«,
veledušnoga čuh gdje progovara,
»to ti se plahost sad u duši skriva,
što cesto takve zapreke nam stvara,
da stajemo pred časnim djelom kao
plašljiva zvjerka, kad je oko vara.
Da bi tog straha riješiti se znao,
čuj zašto dođoh i što slušah tamo
u prvi čas, kad bi mi tebe žao.
S onima bijah, što im nema kamo,
kad blažene čuh glas i lijepe žene,
takve, da željah služiti joj samo.
Od zvijezde jace sjale su joj zjene;
anđelskim glasom, nježna sva i draga,
u svom govoru prozbori spram mene:
»O mantovanska dušo svakom blaga,
što glas ti svuda traje još i neće
potamniti, dok svijetu bude traga,
moj prijatelj, al’ ne prijatelj sreće,
do zapreka u pustu stiže kraju,
tako da natrag od straha već kreće,
i, strah me, tako luta u očaju,
da kasno stiže moja pomoć spora,
po onome, što o njem čuh u raju.
Sad pođi, pa mu snagom svoga zbora
i svim pomozi, da ne trpi štete,
da utjehe i meni dođe hora.
Ja sam Beatrice, što ti dajem svjete;
sa mjesta dođoh, kud težim ponovo;
iz mene zbori ljubav, što me krete.
Pred lice kad se vratim gospodovo,
hvalit ću često pred njim čine tvoje.«
I tad zašuti, a ja rekoh ovo:
»Kreposna ženo, jedina zbog koje
od svih stvorenja ljudski rod je veći,
pod najmanjim što krugom neba stoje,
za nalog tvoj sam tako haran sreći, da
najbrži bi posluh došo kasno,
i što god želiš, dosta ti je reći.
Al’ kaži, kako bez straha i lasno,
siđe u ovo središte s visina
rajskih, kud opet natrag želiš strasno?«
»Kad želiš«, reče, »znati do tančina,
kazat ću kratko, zašto se ja amo
ne bojim zaći, sve do tih dubina.
Bojati se je one stvari samo,
što ima moc, da zlom nas kakvim mori,
od drugih zašto da se plašit damo?
A mene takvom bog milostiv stvori,
da nit sam vašoj na dohvatu bijedi,
nit za me plamen toga ognja gori.
U nebu žena plemenita sjedi,
što žali smetnju, koju ti spomenuh,
i blaži stroge božje zapovijedi.
Do Lucije sa molbom ova krenu
i rece: »Vjernog spomeni se svoga,
koji te treba baš u ovom trenu.«
Ko protivnica svega okrutnoga
došavši k mjestu, sjedjeti gdje svikoh
s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga:
»O Beatrice, prava božja diko,
pomozi onom, koji se istačče
nad mnoštvom, jer te ljubljaše toliko!
Ne čuješ li ga, gdje u jadu plače?
Zar ne vidiš, gdje sa smrću se bori
na riječi, od koje more nije jače?«
Nema ga, tko se tako brzim stvori,
da steče sreću il’ da zlu uteče,
ko ja što siđoh, kada čuh što zbori,
sa mjesta, koje svatko blažen steče,
u skladne riječi uzdajuć se tvoje,
za tebe dične i svijet gdje ih reče.«
Kad svrši ovo objašnjenje svoje,
na stranu plačuć sjajne oči svede
i tim ubrza dolaženje moje.
I dođoh, evo, kako ona htjede:
zvijeri te oteh, što ti na put pade,
kojim se pravce uz brijeg divni grede.
Al’ što je? Zašto, zašto sada stade?
Što srce misli kukavne ti plijene?
Kud muževnost i smjelost ti se dade,
kad tri se za te preblažene žene
u nebu brinu, a riječ moja gleda
k budućem dobru da ti pogled skrene?«
Kao što cvijeće klone s noćnog leda
i zatvori se, a kad sunce grane,
otvoriv čaške cvjetanju se preda,
tako se meni snaga vraćat stane,
a srce smjelost osjeti sve jaču,
pa ću ko covjek, kada dušom dane:
»O milosna, što pomože mom plaču,
a i ti, dobri, što se odmah trže,
kad njene riječi istinite začu,
toliku želju u srce mi vrže
riječima svojim, da mi poci godi
i naumu se prvom vratih brže.
Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi:
ti učitelj si, vođ i moj gospodar!«
Tako mu rekoh; i kad sta da hodi,
strmim i divljim putem pođoh bodar.

Otmjenom srcu

Otmjenom srcu i ljuvena žara
prepunoj duši, kojim riječi ove —
— a na odgovor svaka od njih zove —
Amora pozdrav, njima gospodara.
Trećinu bjehu skoro prošli sati
vremena kad sja svod zvjezdani cio;
javi se Amor, a takav je bio
da na sam spomen užas mi se vrati.
Nasmijan Amor držao sred dlana
srce je moje, a spavala žena
u naručju mu, svilom omotana.
Budi je. Srce goruće joj dade;
čedna ga ona jela zaplašena,
a njega vidjeh tad da plakat stade.

Sonet

Tolike draži i sklad se u moje
Gospoje vide, kad pozdravlja koga,
Da svaki jezik nijem protrne s toga,
A oči u nju gledati se boje.
Dok joj, kad ide, svatko hvalu poje,
Nju resi krotkost i dobrota mnoga,
Pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga
Poslan, da čudo on pomaže svoje.
Tko god je gleda, tako mu se mili,
Da kroz oči mu slast u srce lije,
Koju ne pojmi, tko je kušo nije.
I s njene usne regbi duh se krili
Ljubavi slatke pun, što dušu zove
Neprestano na uzdisaje

Guidu Cavalcantiju

Guido, htio bih da ti se, Lapo i ja
ko začarani nađemo u lakom
brodiću, da po vjetru plovi ma kom
i po našoj nas volji morem njija;
i da oluja nikad ne zavija
i nemirnim ne zapriječi nas zrakom,
već jedna želja da raste u svakom:
da zajedno nam uvijek biti prija.
I gospe Vannu i Lagiu i s njima
onu što trideseta je po redu
da taj čarobnjak dobri kraj nas stvori,
i samo da se o ljubavi zbori,
da im je lijepo u svakom pogledu,
kao što mislim bilo bi nam svima.

Sonet o pravdi

Ako li vidiš da me u plač vodi
nevolja nova što mi dušu bije,
rad pravde koja vazda pri tebi je,
Gospode, tih me suza oslobodi:

onoga kazni svojom rukom svetom
koji ubija pravdu, dok ga brani
tiranin, čijim otrovom se hrani,
otrovom što ga rasu cijelim svijetom.

I takav leden strah on eto zada
vjernima tvojim te ni riječ ne zbore,
a ti, iz kojeg sjaj i ljubav sije,

tu krepost, koja gola leži sada,
ovitu svojim velom digni gore,
jer bez nje mira na zemlji nam nije.

Božanstvena komedija-Pakao
odlomak-3. pjevanje




"...Dante i Vergilije uđu u predvorje pakla gdje Dante spazi iznad vrata natpis:

"Kroz nas se ide u grad sviju muka,
kroz nas se ide gdje se vječno plače,
kroz nas se ide do propala puka.

Pravda nam tvorca višnjega potače;
božanska svemoć, mudrost, sve što znade,
i prva ljubav graditi nas zače.

Što god stvorenja prije nas imade,
vječno je, pa smo i mi vječna vijeka;
tko uđe, nek se kani svake nade..."

Dante Alighieri: najveći genij u povijesti talijanske književnosti











[justify]Dante Alighieri u progonstvu je proveo cijeli život. Taj ponosni i nepokolebljivi kritičar ljudskog grijeha, a i strogi sudac Crkve, nije se dao povinovati poremećenom redu stvari trenutka u kojem je živio. Do kraja je isticao dostojanstvo čovjeka, potrebu traženja istine, vrijednost govorenja „biranim pučkim jezikom“ i neupitnu potragu za znanjem. Po povratku u Ravennu 1321. godine, razbolio se i umro u noći s 13. na 14. rujan. Pedesetak godina nakon Danteove smrti, Giovanni Boccaccio naziva Danteovu Komediju „Božanstvenom“. Djelo je prvi put tiskano pod nazivom „La Divina Commedia“ 1555. godine i od tada je postalo temelj svjetske kulture: „široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci“, „sustav moralnih istina“ i „glas nakon deset stoljeća šutnje“.


(Biro24/7)

Dante i Beatrice

»Od prvoga dana kad ugledah njezino lice, o njemu sam pjevao.« Firentinac Dante Alilghieri sreo je Beatrice Portinari kad je imao devet godina. No ona se udala za drugoga i umrla kao sasvim mlada djevojka. Dante je postao pisac.
Slavio je onu koju je volio u mnogobrojnim pjesmama i da bi o njoj rekao »ono što nikad ni o jednoj ženi nije rečeno«, napisao je veliku poemu od 100 pjevanja, veliku priču u stihovima kojom je želio »opisati svemir od vrha do dna«: Božanstvenu komediju (1321). U djelu je opisan put od Pakla, kroz Čistilište, do Raja. Dantea, izgubljenoga u »tamnoj šumi« grijeha, na početku vodi Vergilije, antički pjesnik koji utjelovljuje razum.
Dante prolazi kroz Pakao, gdje mu grešnici opisuju kazne koje trpe. Zatim se uspne na planinu u Čistilište, gdje se nauči mudrosti kroz vjeru i nadu. Na kraju ga vodi Beatrice i on se uzdiže kroz devet neba do Raja, sve do empireja, gdje je Bog. »Pred mojim očima ona je svijetlila kao munja« – Beatrice, blistava od svjetlosti, kao svetica, najavila je viziju istine koju je odaslao Bog i koja treba biti prenesena ljudima.

Devet krugova Pakla

Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha – što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.
Prvi Krug
U prvom krugu – Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije…
Drugi krug
U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.
Treći krug
U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.
Četvrti krug
U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.
Peti krug
Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.
Šesti krug
To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.
Sedmi krug
Sedmi krug je podjeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.
Osmi krug
Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti – ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.
Deveti krug
U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podjeljen na četri zone; Kain – zona izdajica rođaka, Antenori – zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja – zona izdajica gostiju, Guidecca – zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije. Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

Bolno je sjećati se sretnih dana.


Ljubav! Ta riječ mi zvuči tako čudesno, da mislim, sve što izvire iz ljubavi mora biti isto tako čudesno.



Ljubav ima dvije pratilje: dobrotu i strpljivost.



Put koji vodi ka slavi nikada nije posut cvijećem.

Poema,Božanstvena komedija, se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama,
koje su lancano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao,
Cistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time sto prvi dio odnosno
Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset cetiri pjesme odnosno ukupno
sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i
savrsenom broju deset. Simetricna je i unutrasnja podjela: Pakao ima
devet krugova i predvorje, sto cini deset dijelova. Cistiliste ima devet
dijelova (plaza, Predcistiliste i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj,
sto takodje daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, sto opet
cini deset. Svaki od tri dijela poeme zavrsava rijecju zvijezda. Svaka
sesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve sirem
smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duse gresnika razvrstane
su u tri grupe, kao i duse pokajnika i duse blazenih. Tri zvijeri
ometaju pjesnika na pocetku puta. Tri vodica ga vode na njegovom putu.

Divan opis zore u prvom i drugom pevanju na početku svog Čistilišta:

Dolce color d'oriental zaffiro,                  Preblaga boja istočnog safira
che s'accoglieva nel sereno aspetto          kojom je u tom času bio krcat
del mezzo, puro infino al primo giro,        vrh svoda, zatim i područja šira,

a li occhi miei ricominciò diletto                U očima mi radosno zazrca
tosto ch'io usci' fuor de l'aura morta          Kad napustih mrtvi vazduh uprav
che m'avea contristati li occhi e 'l petto      što bi mi oko očiju i srca.

Lo bel pianeto che d'amar conforta           Lepa planeta što budi tek ljubav
faceva tutto rider l'oriente,                         već rasu smešak čitavim Istokom
velando i Pesci ch'erano in sua scorta.        spustiv na Ribe svoj veo lelujav.

I' mi volsi a man destra, e puosi mente      Okrenut desno u luku širokom
a l'altro polo, e vidi quattro stelle              drugi pol videh i dva para zvezda
non viste mai fuor ch'a la prima gente.       viđenih tek praroditeljskim okom.

Goder pareva 'l ciel di lor fiammelle:         Lepo su sjale vrh nebesnog bezdna:
oh settentrional vedovo sito,                     oh, severnjačka tužna zemljo gola
poi che privato se' di mirar quelle!            gde njihov blesak više niko ne zna!

L'alba vinceva l'ora mattutina                    Jutarnji vazduh terala je zora
che fuggia innanzi, sì che di lontano           što bežaše pred njom, a iz daljine
conobbi il tremolar de la marina.               naslutio sam treperenje mora

Quando noi fummo là 've la rugiada          Stigavši tamo gde se kapi rose
pugna col sole, per essere in parte            bore sa suncem, i opstaje svaka
dove, ad orezza, poco si dirada,               jer im vetrići svežeg daha nose,

Già era 'l sole a l'orizzonte giunto              Već rub vidika sunce ticalo je
lo cui meridian cerchio coverchia              podnevnik čiji pokriva u luku
Ierusalèm col suo più alto punto;               Jerusalem, sa najviše tačke svoje;

e la notte, che opposita a lui cerchia,         a noć. dok sile nasuprot je vuku,
uscia di Gange fuor con le Bilance,            skupa iz Ganga izlazaše s Vagom
che le caggion di man quando soverchia;   što, kad je moćna, pada joj iz ruku;

sì che le bianche e le vermiglie guance,      Tako da na rumenome i blagom,
là dov'i' era, de la bella Aurora                  tamo gde ja beh, liku lepe Zore
per troppa etate divenivan rance.               već žuteli su obrazi svom snagom.

Noi eravam lunghesso mare ancora,          Još nalazili smo se tu uz more,
come gente che pensa a suo cammino,       k'o ljudi koji, pre neg na put krenu,
che va col cuore e col corpo dimora.         idu u duhu, a noge su spore.

Ed ecco, qual, sorpreso dal mattino,          I gle, kao kad, u jutarnjem trenu
per li grossi vapor Marte rosseggia            kroz gustu maglu Mars se zarumeni,
giù nel ponente sovra 'l suol marino,           nadlećuć morsku, sa zapada, penu,

ovim izuzetnim opisom zore nad bregom Čistilišta Dante odaje počast trubadurima (to će direktno učiniti dalje u Čistilištu). U nedelju na Uskrs, 10. aprila 1300 godine, Dante je izašao iz Pakla da bi ga dočekala zora. Lepa planeta koja budi ljubav je naravno Venera, zvezda Danica, koja se u to vreme nalazila u sasvežđu Riba. Pesnik je ugledao zvezde koje tvore Južni krst, najblistavije sasvežđe. One označavaju četiri vrline: Mudrost, Pravednost, Snagu i Umerenost. Neke od tih zvezda, kako dalje kaže, su mogli da vide samo praroditelji, Adam i Eva, iz zemaljskog raja. Noć koja izlazi iz Ganga je zapravo mala Danteova astrološka pesma: Dante se nalazi pod otvorenim prostorom pod nebom, a ne u paklu, pod zemljom, pa se vide svi nebeski znaci koje on koristi da bi se orijentisao. Smisao ovih stihova je sledeći: sunce se u Jerusalimu spuštalo, dok se u Čistilištu dizalo; na Gangu je u to vreme bila ponoć; noć drži u svojim rukama Vagu, onu istu koja joj odmiče kad je moćna, od 21. septembra, do 21. oktobra, kad je noć duža od dana i kada to sazvežđe nije vidljivo. U Gozbi Dante piše: Vreli Mars ima boju vatre.

Boecije

Božanstvena komedija – Dante Aligijeri


Autor: Mateja Panović
Komedija, počinje tužno, a ima srećan kraj.

Struktura

14230 stihova u 100 pevanja:

1 uvodno pevanje
33 „Pakao“
33 „Čistilište“
33 „Raj“
Kroz „Pakao“ i „Čistilište“ je vodič antički pesnik Vergilije, dok je kroz „Raj“ vodič Beatriče.

IX krugova pakla:

Ulaz – „Neka ostave svaku nadu svi koji ulaze“.
Predvorje – strašljivci
Reka Aheront
I Krug – Limb (nekrštene duše)
II Krug – bludnici
III Krug – proždrljivac
IV Krug – tvrdice i rasipnici
V Krug – lenjivci i prosnici
Reka Stiks
VI Krug – jeretici
Reka Flegetont
VII Krug – 1) nasilnici protiv bližnjih; 2) nasilnici protiv sebe samih (samoubice); 3) Bogohulici i zelenaši;
Ponor
VIII Krug – Lažljivci, krug koji je podeljen u 10 jaruga u koje spadaju: zavodnici, laskavci, podmitljivci, vračevi i čarobnjaci, varalice, licemeri, lopovi, podli savetnici (Odisej), sejači nesloge, falsifikatori.
IX Krug – Izdajnici koji su podeljeni u četiri zone, Kainovu zonu (izdajnici rodbine), Antenorovu (izdajnici otadžbine), Tolomeovu zonu (izdajnici gostiju i prijatelja) i Judekovu zonu (izdajnici dobrotvora). Na dnu ovog kruga nalazi se Lucifer, koji ima 3 glave i troja usta. 1. usta – Juda; 2. usta – Brut; 3. usta – Kasija.
Analiza pevanja u Božanstvenoj komediji

Uvodno pevanje

Počinje 25. Aprila 1300. godine (datum je izabrao zato što je na taj dan Hrist razapet, a papa Bonifacije VIII je tada dao „oprost grehova“). Sredina životnog puta 33. godine (Hrist razapet).
Cela radnja Božanstvene komedije odvija se u njegovom snu.
Na putu sreće pantera (pohotost), lava (oholost) i vučicu (pohlepa i lukavstvo). I onda sreće Vergilija.
II Pevanje – Uvod u Pakao

Dante se koleba i razmišlja o tome da nije dostojan kao Eneja i sveti Pavle i ne usuđuje se da uđe u pakao.
Vergilije ga ohrabruje time što govori o Beatričinoj ljubavi prema njemu i kaže da je ona izašla iz raja da bi mu pomogla.
Odlučuje da krene u pakao.
III Pevanje – pred vratima „Pakla“

Dante se plaši ulaska u Pakao, a strah se pojačava pri pogledu na natpis koji se nalazi na vratima.
U predvorju su nekrštene duše i osuđene na fizičke i duhovne muke (pčele i insekti ih ujedaju), čeznu za odlaskom u raj, a znaju da se to ne može dogoditi. On pada u nesvest. Tu se nalazi Aheront.
Karon odbija da preveze Dantea, ali Vergilije uspeva da ga na to nagovori.
IV Pevanje – I krug pakla (nekrštene duše)

Večna magla i tama, pucanje gromova, sa svih strana se čuju vapaji, uzdisaji i krici bola svih duša koje su rođene pre Hrista.
Dante sreće i čuvene pesnike Homera, Horacija i druge istorijske ličnosti poput Cezara, Bruta… i heroje poput Hektora, Eneja, Elektre i dr.
V Pevanje – II krug (bludnici)

Kazna je oluja koja vitla njihove duše i udara ih o ivice drugog kruga. Čuju se vapaji i plač koji izaziva jezu.
Dante sreće poznate grešne ljubavnike: Kleopatru, lepu Jelenu, Parisa, Tristana ali i dvoje običnih ljudi Paola i Frančesku.
Čitajući ljubavni roman o Lanselotu oni su se prepustili osećanjima i počinili preljubu (snaja je postala ljubavnica svom deveru). Paolov brat je otkrio i ubio rođenog brata i svoju ženu.
XXXII pevanje – IX Krug

U prvomi pojasu su izdajnici rodbine.
U drugom pojasu su izdajnici otadžbine.

Kazna je večiti led jer je izdaja „hladan“ čin tj. suprotna ljubavi. U prvom nalaze se duše onih koji su izdali svoje rođake uglavnom zbog imovine.
Dante i Vergilije hodaju po ledu pazeći da ne zgaze u neku od glava koje su okovane ledom.
Dante je ipak slučajno jako udario nogom jednu glavu koja je počela da plače. Dante želi da zna ko je on i zašto se tu našao, ali ne dobija odgovor zato što duša ne želi da razgovara sa živim čovekom.
Dante saznaje da je Boka izdao domovinu tako što je odsekao ruku vojniku koji je nosio zastavu, čim je ona pala vojnici su izgubili bitku.
Na kraju Dante nailazi na Tideja i Menalipa koji su se međusobno poubijali želeći da osvoje Tebu. Osuđeni su na jednu od najstrašnijih kazni. Tidej grize glavu Menalipu.
XXXIII Pevanje – IX krug

Grof Ugolino, bogati gospodar poseda iz Pize, je prvo pripadao Gibelinima, ali se onda priklonio Gvelfima i tako postao poglavar grada. Kada su Pizu napali vojnici Firence, Luke i Đenove grof im je poklonio utvrđenja. Nadbiskup Lućeri posle toga podiže narod na pobu i optužuje grofa za izdaju Lućeri.
Poziva grofa da sa porodicom dođe u njegovu kulu u goste.
Kad su stigli tamo patio je jer gleda unuke i sinove kako se muče i grize sopstvene ruke od jada jer ne može da im pomogne, oni u očajanju misle da je njihov otac to učinio zbog gladi pa mu se nude. Grof umire poslednji, ali je čitava njegova loza ugašena.
Kazna u paklu je da grof večno grize Lućerijevu glavu.