Antarktik


Antarktik je kontinent na južnom polu Zemlje. Zanimljivo je da Antarktik nema vladu i ne pripada nijednoj državi. 1959. godine, potpisan je Antarktički sporazum od strane 46 država po kojem se države obavezuju da očuvaju netaknutu prirodu, omoguće naučnicima nesmetano istraživanje i da se na ovom kontitnenti zabranjuju bilo kakvi vojni poduhvati.

Svake godine, Antarktik poseti blizu 40.000 ljudi, a to su mahom istraživači i naučnici, a često budu i ljudi željni avanture. Zvanično, nema stalnih stanivnika.


Antarktik ne potpada ni pod jednu vremensku zonu, zapravo, kada bi se bukvalno gledalo, bio bi izdeljen na 24 vremenske zone kao kada biste podelili tortu na toliko delova. Pa se vreme uzima u zavisnosti iz koje zemlje su istraživači, ili po zonama u Južnoj Americi ili Novom Zelandu, kojima je ovaj kontinent najbliži. Međutim, kada se podaci šalju ostatku svetu, koristi se vreme po Griniču.

Takođe, zabranjeno je bacanje smeća na ovom delu sveta i svaka zemlja mora da se pobrine da njeni istraživači ne ostave ništa što bi moglo da zagadi ovaj kontinent. Tako, na primer, u Ameriku se svake godine dopremi 2.000 tona smeća sa Antarktika.

Najviši vrh na Antarktiku je Karl Vinson, visok 4892 metra, i predstavlja jedan od najznačajnijih "trofeja" za alpiniste u celom svetu. Na ovom delu sveta, svake godine se održava i maratonska trka koja privuče oko 100 trkača.

Antarktik je jedini kontinent bez gmazova ili zmija.

Antarktika gubi 160 milijardi tona godišnje, duplo više nego prije




Antarktika sada gubi oko 160 milijarda tona leda godišnje što je dvostruko više nego prije, pokazalo je znanstveno istraživanje koje prenosi BBC.

Analiza podataka koje je prikupila svemirska sonda Cryosat opremljena radarskim instrumentima za mjerenje izgleda ledenog pokrova bijelog kontinenta pokazuje kako je količina leda koja se otapa proteklih nekoliko godina dovoljna da razina mora u svijetu poraste za oko 0,43 milimetra godišnje.
Rezultati su objavljeni u časopisu Geophysical Research Letters.

Novo istraživanje uključilo je podatke prikupljene trogodišnjim mjerenjima od 2010. do 2013. i podatke drugih satelita od 2005. do 2010.
Cryosat prati promjene u visini ledenog pokrova koje su rezultat snježnih padalina odnosno otapanja leda.

Sve tri regije Antarktike gube led a prosječna visina ledenog pokrova smanjuje se za gotovo dva centimetra godišnje.
Zapadno područje Antarktike uz Amundsenovo more najbrže se otapa zahvaljujući toplijim oceanskim vodama koje otapaju led s glečera i tu pojavu znanstvenici pripisuju promjeni klime. Izračuni pokazuju da bi otapanje svog leda sa šest zapadnoantarktičkih glečera podiglo razinu mora u svijetu za 1,2 metra.
Na čitavoj Antarktici je oko 26,5 milijuna prostornih kilometara leda što bi podiglo razinu mora za 58 metara.
Europska svemirska agencija lansirala je Cryosat 2010.

(Jutarnji.hr)

Zašto se Severni pol topi, a Južni pol ledi?

Na Severnom polu led se topi bukvalno pred očima što je posledica zagrevanja klime i okeana, ali na Južnom polu posledica je paradoksalno obrnuta: sve se više ledi okean oko Antarktika na kojem se međutim, led ubrzano topi kao i na Arktiku.


Ponuđeno je novo objašnjenje za širenje okeanskog leda koji odnedavno raste u nekim oblastima oko Antarktika


Kako se ta naizgled nemoguća pojava zaista dešava, objasnila je jedna holandska studija.


Po studiji objavljenoj u nedelju u časopisu "Nejčr Džiosajens" (Nature Geoscience), slatka voda od topljenja "ledenih jezika" koji se sa kontinentalnog dela Antaktika pružaju u okean, gomila se u hladan sloj na površini okeanske vode gde se ponovo ledi.


Topljenjem "ledenih jezika" Antarktik sada gubi po 250 gigatona (milijardi tona) leda godišnje pretvarajući se u sasvim dovoljnu količinu ledeno hladne vode koja zamrzava površinu okeana.


Ubrzano topljenje leda na kopnu Antarktika, tako vodi do sada neobjašnjenom zamrzavanju okeana oko tog kontinenta.


"Za razliku od okeanskog leda na Arktiku, morski led oko Antarktika raste, sve od 2010. godine", pišu istraživači Kraljevskog meteorološkog instituta Holandije. Oni su analizirali satelitske podatke i podatke za plutača o temperaturi i salinitetu okeana još od 1985. godine.


Ova pojava koju je jedna studija, objavljena 2012. godine, pripisala kretanju vetra, zapravo za čitavu južnu hemisferu Zemlje znači "moćnu negativnu posledicu" zagrevanja klime, kažu naučnici.


"Ovaj rad je važan i nov, on nudi novo objašnjenje za širenje okeanskog leda koji odnedavno raste u nekim oblastima oko Antarktika", rekla je za AFP francuski paleoklimatolog Valeri Mason Delmot, iz Laboratorije za klimatologiju i okolinu (LSCE).


Ta studija "ima važne implikacije za kretanje bilansa mase Antarktika narednih decenija", rekla je ona, podsetivši da topljenje ledenih kapa na Grenlandu i Antarktiku doprinosi jednoj trećini rasta nivo okeana i mora. Druga trećina dolazi od termičkog širenja okeana, a poslednja trećina od topljenja planinskih glečera.


Za Pola Holanda, polarnog okeanografa Britanskog antarktičkog društva, novo istraživanje, međutim, ne pokazuje postojanje čvrste povezanosti topljenje leda na "jezicima antarktičkog ledenog pokrivača" i širenja okeanskog leda oko Južnog pola.


"Ima i drugih objašnjenja za povećanje antarktičkog leda", napisao je u komentaru taj istraživač, koautor studije iz 2012. godine o mogućoj ulozi vetra u nastanku te pojave.


"Promene vetra menjaju ledeni pokrivač direktno rasterujući ili gomilajući led na okeanu, a menjaju ga i tako što, zavisno od toga da li je vazdušna masa nad okeanom toplija ili hladnija, dolazi do manjeg ili do većeg zamrzavanja", rekao je on.


Vesti online.

Bitka za blago Arktika


"Tisuću opasnosti vreba na onoga tko želi da nešto stekne".
Japanska narodna poslovica

Daleko na sjeveru, u ledenim bespućima polarnih noći i dana, skriveno je veliko bogatstvo. Okovano ledom leži oko četvrtina svjetskih zaliha nafte i plina, velika mineralna i rudna bogatstva, važni trgovački putovi te strateške vojno-političke pozicije. Zajedno s tim bogatstvom, pod tim istim ledom, leži i tisuću opasnosti i nevolja. Sada, kada se led počeo topiti i otkrivati svoje tajne, svatko želi vidjeti što to tamo ima i uzeti sebi dio koji misli da mu pripada. Svatko želi svoj dio te, do sada, ničije zemlje - počela je bitka za Arktik.

Još od davnina sjever je ljudima bio nepoznanica. Zemlja okovana vječnim ledom, šibana snažnim hladnim vjetrovima i obasjana lijepim i tajanstvenim polarnim svjetlom... Zemlja gdje dan i noć traju po šest mjeseci očaravala je, ali i plašila ljude. Vikinzi su prvi istražili rubove tog ledenog carstva, ali se dalje od toga nisu usudili. Tek u 19. stoljeću brodovi hrabrih pustolova probijali su se kroz led sve više prema polu, magičnom krovu svijeta, mjestu sjecišta svih meridijana.

Priče pomoraca govorile su razna čudesa o neobičnim životinjama i ljudima, ali i dugim danima i noćima koje su obasjane magičnim svjetlom. Osim čudesnih, bilo je i strašnih priča o tragedijama i nesrećama koje su zatekle nespremne ili preodvažne mornare. Brodovi okovani ledom ili progutani od istog, ljudi prisiljeni na kanibalizam i slične grozote ne bi li dočekali spas popuštanja ledenog stiska ili slučajnog nailaska još pokojeg hrabrog istraživača ili spasioca.


Nesreća ekspedicije kapetana Johna Franklina pokazala je sve opasnosti
i strahote Arktika. Izvor: Gazelle Book Services

Priče o čudesima sjevera i želja za osvajanjem pola privlačili su mnoštvo istraživača. Čast osvojiti sjeverni pol, iako su mu neki često i osporavali, pripala je 06. travnja 1909. američkom istraživaču Robertu Pearyu. Nakon njega mnogi su dosegli pol, mnoga su istraživanja poduzeta i otkrivene mnoge tajne skrivene ispod leda. Međutim, oštra zima i debeli led otežavali su i onemogućavali bilo kakvo trajnije naseljavanje ili istraživanje tog područja. Sve donedavno.

No prije nego što krenemo tragom leda koji nestaje, red je da objasnimo što je to Arktik i što sve obuhvaća. Arktik je područje oko Sjevernog pola našeg planeta. Ime mu potječe od grčke riječi arktos što znači medvjed. Razlog tome je zviježđe Velikog medvjeda koje je najbolje vidljivo nad tim područjem. Površina Arktika, zajedno sa subarktičkim predjelima, iznosi oko 26,4 mil. km2, od čega je 18,5 mil. km2 more, a 7,9 mil. km2 kopno. Kopno Arktika čine brojni otoci Arktičkog arhipelaga (Kanada), Grenland (Danska), Svalbard (Norveška) te brojni otoci uz obalu Sibira (Rusija). Subarktičko područje obuhvaća sjever Sibira, Aljaske, Norveške i Kanade.


Arktik pod ledom – danas je, na žalost, velik dio tog ledenog pokrivača nestao u nepovrat.
Izvor: United Nations Environment Programme

Arktika je većinskim dijelom veliko zaleđeno more koje se ponekad smatra produžetkom Atlantskog oceana, a ponekad zasebnim oceanom. Glavni dijelovi tog mora su dvije kotline - Kanadsko-sibirska od oko 4000 m dubine i Grenlandsko-norveška od oko 4846 m dubine. Kotline su odvojene hrptom Lomonosov, koji je trenutno sporna točka po pitanju pripadnosti jer ga za sebe žele i Rusija i Danska.

Uobičajeno se, po definiciji, Arktikom smatra područje sjeverno od Arktičkog kruga (66°33"N). Postoji definicija srpanjske izoterme (10°C) koja odgovara i vegetacijskoj liniji rasta drveća i ona kulturološka koja obuhvaća države koje graniče s Arktičkim morem, uključujući i Laponiju. Kopno Arktika čine brojni otoci Arktičkog arhipelaga (Kanada), Grenland (Danska), Svalbard (Norveška) te brojni otoci uz obalu Sibira (Rusija).


Kratko arktičko ljeto oboji jednoličan krajolik u mnoštvo živih boja.
Izvor: Travel Photos of Galen R Frysinger

Područje Arktika jedinstven je ekosistem. Flora obuhvaća, gdje to još uvjeti dozvoljavaju, tundru - zajednicu lišajeva, mahovina i kržljavog bilja. Ta naizgled sumorna i škrta biljna zajednica za kratkog arktičkog ljeta procvjeta i ukrasi krajolik mnoštvom boja. Drveće na Arktiku ne raste u vis, već šibano jakim vjetrom i oštrim uvjetima, raste po tlu pripijeno uz kamen.


Drveće na Arktiku raste po tlu, a ne u vis kao drugdje u svijetu.
Izvor: Teachers Experiencing Antarctica and the Arctic

Fauna tog kraja iznimno je bogata. Brojne riblje vrste i kitovi nastanjuju ta hladna mora čija je posebnost i jedinstvena vrsta *****, vjerojatno izvor legende o jednorogu – čudesni narval. Obale tog mora zaposjedaju nepregledne kolonije tuljana, morskih lavova i morževa. Njima društvo prave polarni zečevi, lisice, lasice, moškatni bivoli, vukovi te najveći grabežljivci tog kraja – polarni medvjedi. Svemu tome se svake godine pridruži nepregledno mnoštvo ptica koje tamo odlaze radi parenja.



zvjezdarnica.

U tom nepristupačnom krajoliku i čovjek je našao svoje mjesto. U arktičkom i subarktičkom području žive Neneci, Ostjaci, Jakuti, Tunguzi, Čukči, Eskimi i brojne druge manjinske zajednice sjevera. Eskimi su najsjevernija zajednica i odavno su se prilagodili surovim uvjetima i teškom životu na krajnjem sjeveru. Njihove priče nadahnjivale su legende i mitove, a znanje i vještina savladavanja arktičke zime pomogla je hrabrim istraživačima prilikom osvajanja pola.