August Ivan Napomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 14. studenog 1838. – Zagreb, 13. prosinca 1881.), hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist. Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti – dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo Petra Zoranića, Planine, samo uvjetno možemo nazvati romanom), autor opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca).

Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se Šenoino doba. August Šenoa umro je od posljedica upale pluća koju je zaradio dok je kao gradski senator skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. Velik je uspjeh postigao i svojim povjesticama – pripovjednim djelima u stihu s motivima iz povijesti (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta klijet, Mile Gojslavica). Karakterizira ih lakoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i, često, humoristički ton. Namjera im je ista kao i kod povijesnih romana: da budu sredstvo nacionalnog odgoja i prava škola rodoljublja.

Crne oči
Featon
Hoće li mi drag doć´?
Hrvatulje
Labud
Oko djevičino
Proljeće
Putnik
Požar
Ruža
Suze nad grobom Gustava Magjara
Sniježnik
Stari plemić
Školjka
Trojedini barjak naš
Tatar-kan
Zvijezda stado
Zavist
Zlatna riba

Crne oči


Titra svijeća, amo-tamo skače,
Svjetlomrca po jesenskoj noći,
Vabi putna čarobnom si moći,
Za njome će – svjećica izmače.
Zavela ga u tamne dumače,
Kud će jadan mrklim mrakom poći,
Hman nazire spasa u samoći,
Zaman zove i zaman se plače.
Tako, djevo, crne oči tvoje
Sad zamame ognjem srce moje,
Sad me iz njih mrkla bije tmina.
Posvijetli mi okom – do srca si,
A tad, dušo, svjećicu ugasi,
Nek me krije sretna pomrčina!

Hoće li mi drag doć'?

Tiha noć;
Pod prozorom mile stojim,
Sitne zvijezde nebom brojim,
Samo jedne zvijezde nije
Najsjajnije, najmilije.
Hoće li mi draga doć’?
Tiha noć;
I po noći lud se tucam,
Sjetan tanke žice kucam,
Al’ sve pjesme žarke moje
Samo ozivlju glase svoje:
Hoće li mi draga doć’?
Tiha noć;
Ah ta crna noć je nijema,
Moje drage ne i nema;
Pa se nadam, pa se mutim,
Sada planem, na zlo slutim;
Hoće li mi draga doć’?
Tiha noć;
A za noći zora rana,
A za nadom gora rana;
O drugom je draga snila,
Drugomu se zavjerila:
Ne će draga, ne će doć’!

Labud

Na jezeru jasnom svuda vlada
Tihe noći milena tišina,
Voda sjajuć puna svih milina,
Snijeg cjeliva od labuda mlada;
Labud bijeli zaronio tada,
Pijev ga zove do dvora vilina;
Što l’ ga čeka, dolje je dubinâ,
Blagog mira zavijek blaga nada.
Oko kad se u oko zadubi,
U snivanje blaženo se gubi
Blago roni blagoj mirnoj duši;
Oko kad mi u tve zaronilo
Srce kad je s tvojim srcem bilo,
U tvom miru nemir se uguši.

Oko djevičino


Gle danica, zvijezda krasna,
Kako trepti u pô neba,
Pod danicom voda jasna
Od radosti se koleba.
Raduje se, širi krila,
Slatko pljuska, tiho šušta,
Kad se zvijezde svjetlost mila
U krioce bistro spušta.
Gle djevicu crnooku,
Kadno svati pogled smjeli
Nebu jasnu i visoku,
Sve se nebo razveseli.
I vidiku na beskrajnom
Zvijezda ljubve se upali,
U tom žaru divnom, sjajnom
Djeve oko se zrcali.
Drago svijetu nizokomu
Gledat lice daničino,
Draže nebu visokomu
Motrit oko djevičino.

Proljeće


Već se zemlji zimsko ruho tali,
A iz zemlje mlada narav viri,
Blag vjetarčić po dolini piri,
Prosto vriju srebropjeni vali;
Svi smo s nova sada procvjetali,
A s radosti svakom grud se širi,
Što li tebe jadna uznemiri,
Koja l’ žalost srce ti ražali?
Ah uz radost svega živog stvora
Nij’ radosti niti razgovora,
Usrijed raja suze bi prolijevo;
Bura bije, polje se zeleni,
Klas se zlati, grožđe se rumeni,
Srce plače; pitaš, zašto, djevo?

Požar

“Gori, gori!” “Zaboga, gdje, ljudi?”
“Amo vode, amoder pomoći”.
Ah, ostan’te, nemojte mi doći
Gasit vatru, zaman su vam trudi!
Ta kušo sam da taj plamen gasim
Bistrom suzom, jer mi hara grudi;
Al sve zaman, s nova oganj hudi
Buknu srcu, probuđen uzdasim.
Neka gori vijekom vatra ova.
Dušo, gasi vatrom ju cjelovâ,
Manje nije, sa mnom se ne šali!
Nećeš? E, pa ja na sudnji danak
Tužit ću te da mi mirni sanak
Srce žarkim očima upali.

Zavist

Zaviđam ga, tko ti gledat’ smije
Ono oko divno, suncoliko;
Zaviđam ga, mila moja diko,
Komu uho glas tvoj rajski pije.
Zaviđam ga, komu lice grije
Lahor laki milog daha tvoga;
Zaviđam ga, kao vraga svoga,
Tko o tebi, dušo, sanak snije.
Pa se lakom molim kasno, rano,
Samo meni dat’ je slušat dano,
Samo mojim gledat te očima,
Poljupcem ti sklopih oči, usta:
Nek ne sanja svijetom čeljad pusta,
Da u mene takav biser ima.

Ružin san

Pade sunce zlatno na zapadu,
Rujna ruža nijedra zatvorila,
Nebom plovi zvijezda zlatna sila,
plovi mesec sveća noćnom hladu:

Zovu zvezde jasne ružu mladu:
"Ah cjelovu otvaraj nam krila!"
Zaman zovu, ruža dalje snila,
Sunce čeka u ljubavnom jadu.

A kad planu jutrom blaga svijeća,
raskrilila grud cjelovu ruža:
" Sunce! Ti si mi jedina sreća."

Tek zatvori srce, ljubo krasna,
Svijeta žamor prazni kad te kruža,
Meni cvati samo, djevo jasna!

Leptir1862.

Ribareva Jana

Po cijelom kraju na sto milja,
ljepote takve nij,
što lijepa Jana pokraj Save,
ribara starog kći.

Ko drijenak su joj pune usne,
ko trska vitka stas,
ko riba ima bistre oči,
ko ševa milen glas.

A vesela je - cijeli vrbnik
od jedne pjesme pun,
kad starcu ocu mreže plete,
il tjera uz kraj čun.

I pjeva Jana: "Lude ribe!
Ah, u vas mozga nij,
ne boji vam se muške mreže
ribara starog kći."

I starac otac ribe lovi,
al lijepa Jana,da,
mladića trista nehotice
ulovit za čas zna.

Al Jana pjeva: " Lude ribe!
Ah, u vas mozga nij,
ne boji vam se muške mreže
ribara starog kći."

I minu vrijeme - tihom noći
na brijeg se tisnu čun,
i nešto šapće - tužno dršće
nad vrbljem mjesec pun.

Iz grada ribe lovit došo
gospodin lijep i mlad,
poljubio je - ostavio;
Oj Jano, što ćeš sad?

Ko trnule su sad joj usne,
ko vrbi zguren stas,
ko zimsko nebo mutne oči,
ko kukavici glas.

Do Save sjedeć Jana tepa:
"Oj sretne ribe vi!
U vama nema vrele krvi,
a ja sam, ljudska kći."

Moj ribar teško mrežu vuče,
ne to ti riba nij:
" U mreži blijeda, mrtva leži
ribara lijepa kći."

Lovro je sin iz slabo imućne slovenske obitelji. Roditelji su željeli da
im se bar jedno dijete digne na imućan položaj, a pošto je Lovro bio od
malih nogu jako inteligentan i željan znanja roditelj su odlučili da on
bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika, ali on se zaljubio i
shvatio da kao svećenik neće moći nikad imati voljenu osobu pokraj sebe i
on je odustao od svećeničkih studija. Taj je događaj jako povrijedio
njegovu obitelj, jer je njegova majka samo željela da ga vidi u odori
svećenika. Kad je odlučio odustati od svećeničkog reda pozvao ga je
predsjednik k sebi da uči njegova sina i Lovro pristane. Neko je vrijeme
on tako učio njegova sina, ali njemu je bilo neugodno da je on na teret
tuđoj obitelji i on je odlučio da okuša sreću tako da se upiše u
orijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnu
akademiju putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno
kandidata i Lovro nije uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u
ministarstvo da postane učitelj, ali i tu je bio razočaran jer ga nisu
ga primili.
Kada je njegov otac pročitao to pismo on je odlučio da će Lovri pomoći i
da će mu dati sav novac samo da ostvari svoje želje i da otiđe u Beč.

Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon toga zapao u velike
dugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka mu je savjetovao
da ide u Hrvatsku raditi kao učitelj a Lovro to prihvat. Nakon završenog
trećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag. Lovro je u
Pragu upoznao djevojku po imenu Minka, kroz razgovor je doznao da je ona
bogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbaviti
njegove roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tom
djevojkom sve dok mu Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to stara
usidjelica koja neće donijeti miraz udajom jer njen otac ima još šestero
djece na koje treba podijeliti svoje bogatstvo. Poslije tog saznanja
Lovro je odustao od nje.

Nakon završenih svih ispita Lovro je čekao samo da mu dodjele mjesto u
jednoj od hrvatskih gimnazija. I dok su jednog dana Lovro i Šenoa bili u
jednoj kavani priđe im jedan debeli čovjek kojega su trebali podučiti,
on je savjetovao Lovri nakon što je čuo njegovu priču da traži bogatu
djevojku da se oženi, i on mu savjetova neka ide u Split jer on pozna
jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a bogata je. I tako Lovro
otiđe u Split i tamo upzna tu djevojku po imenu Anđelika u koju se on i
zaljubio, a nije bio samo novac u interesu. Anđelika se zaljubila u
njega i odlučili su tu vezu okruniti brakom. U međuvremenu njen je stric
doznao da je Lovro potekao iz siromašne obitelji i zabranio Anđeliki
vjenčanje s Lovrom.

Kad je Lovro to doznao on se ubio u stanu u kojem je živio tako da si je
britvom prerezao grkljan. I tako završava životna priča mladog,
inteligentnog, učenog čovjeka koji je imao znanja za velike uspjehe ali
nije imao ono najvažnije – novac. I sad nakon tog pročitanog djela
postavljam si pitanje da li je bolje biti glup i bogat ili pametan i
siromašan!?

August Šenoa – “Prijan Lovro”

„Al čovjek snuje, a bog boguje.“
Prijan Lovro

„Iz mlade zelene gore proviru srebropjene žice preko mekanog maha u dol, kao stidne djevice provirivahu glavice miloduhog cvijeća u svijet, vesela jata ptica pršahu sa živice na živicu, sa grma na grm, a gorska šuma toli je živa, toli zelena, a sunčano zlato dršće od milote po vršcima starih dubova, zapliće svoje čarobne zrake u pomlađelo granje.“
Seljačka buna/XLIV.

„Kiša pljuštila, vjetar hujao da je strahota.“

Zlatarevo zlato/XXIII