Klavir je instrument sa tipkama koji proizvodi ton udarom batića, koji je povezan sa tipkom, u žicu. Opseg mu je od subkontra A (2A) do c5. Literatura se piše u dva linijska sistema, gornji svira desna ruka i piše se uglavnom u violinskom ključu, donji linijski sistem svira lijeva ruka i piše se većinom u bas ključu. Izvođač na klaviru se zove pijanist. Zbog svojih velikih tehničkih i muzičkih mogućnosti je jedan od instrumenata sa vrlo bogatom muzičkom literaturom.

Klavir se razvio iz čembala, klavikorda i drugih srodnih instrumenata sa tipkama. Opće prihvaćeno mišljenje je da je klavir izumio Bartolomeo Cristofori oko 1720. godine, tako što je upotrijebio mehanizam sa batićima koji udaraju o žicu, umjesto dotada korštenih mehanizama u instrumentima sa tipkama. Na taj način je postigao da jačina tona ovisi o jačini udara prsta na tipku. Zato su se ti prvi klaviri nazivali piano e forte ( ital. tiho i glasno). Piano e forte je prvi počeo graditi Gottfried Silbermann njemački graditelj instrumenata sa tipkama. Njegovi učenici su te klavire nastavili proizvoditi i usavršaviti u Engleskoj i Beču, te su mehanizmi nastali tamo dobili svoja imena po tim pojmovima. Građenje klavira sa bečkom mehanikom je bilo najmasovnije na prelazu iz 19. u 20. vijek, ali tokom prošlog vijeka potisnula je engleska mehanika, te se takvi grade i danas.


1. Rezonator i okvir

Vanjski dio klavira čini drveni sanduk ili rezonator koji ima oblik polegnute harfe ili krila. Na njemu je poklopac koji se može otvoriti. Sanduk je postavljen na tri noge, a između prednje dvije se nalazi pedaliter. Klavijatura je smještena na prednjem, najširem dijelu sanduka. Na dnu se nalazi drveni rezonator sa poprečnim rebrima koji građen od jelovine. Unutar sanduka se nalazi okvir koji od čelika ili lijevanog željeza. Na njemu su nategnute žice koje stvaraju vrlo veliku napetost, te je zato okvir od tako čvrstih materijala. Na žicama za najdublje tonove (od 2A do 1Fis) je dodatni namotaj bakrenih niti da bi se dobila bolja zvučnost. Po dvije žice ima svaki ton od 1G do Ais, a po tri sve ostale (H do c5). Žice su pričvršćene za metalne čivije, čijim se zatezanjem i otpuštanjem štima klavir.


2. Klavijatura i mehanizam

Klavirska klavijatura ima 88 tipki - po jednu za svaki ton. Bijele tipke su prekrivene slojem slonovače, a danas je moguće i plastikom. Na njima se sviraju dijatonski tonovi. Na crnim tipkama se sviraju alterirani tonovi i građene su od ebanovine. Pritiskom prsta na tipku pokreće se mehanizam koji gurne batić koji je obložen filcom i udara o žicu te zazvuči ton. U istom trenu pada prigušivač na žicu ne dozvoljavajući joj da slobodno titra, a batić se spušta u prvobitini položaj.


3. Pedale

Pedalama se proširuju zvukovne mogućnosti klavira. Najčešće se koristi desna pedala. Njena funkcija je da odiže prigušivače, pa žice mogu slobodno titrati. Tako se produžuje trajanje tonova, povezuju tonovi ili se postižu neki zvukovni efekti. Lijeva pedala (Una corda) se koristi za postizanje mehkog i baršunastog zvuka. Njenim pritiskanjem se klavijatura pomjera malo u desno zajedno sa cijelim mehanizmom, pa batić umjesto u tri udara u dvije žice, ili umjesto u dvije u jednu. Srednja pedala se rijetko koristi i klavir može biti bez nje. Njome se postiže prigušeni zvuk, a odiže i pojedine prigušivače te se može postići posebna boja zvuka.


4. Graditelji klavira

Klavire su kroz historiju gradili brojni graditelji. Kako se klavir usavršavao tako su brojni graditelji nestajali a pojavljivali se novi. Ipak postoje neke fabrike klavira koje su se održale, a ovo su neke od svjetski poznatih: Steinway & Sohn, Bosendorfer, Forster, Petrof, Grotrian-Steinweg, Yamaha.


5. Pianino

Pianino je mali oblik klavira razvio se radi ekonomičnosti prostora. Njegov rezonator je okomit i manji nego kod klavira, zato su mu žice savijene više puta da bi se smjestile u njega. Pianino ima zvuk kao i klavir, samo što zbog manjeg razonatora nema isti kvalitet.

Violina je žičani gudački instrument koji ima četiri žice, koje se štimuju u intervalu čiste kvinte. Žice se, počev od najdublje, štimuju na visine sledećih tonova: ge (g), de1 (d1), a1 (a1), e2 (e2). Violina je najmanji instrument u porodici gudačkih instrumenata, u koje, pored violine, spadaju i viola, violončelo i kontrabas.

U kom trenutku je violina napustila porodicu „viole de bračo“, to je teško reći. Terminologija je dugo bila sumnjiva, a naziv „viola” se dugo koristio i za sopran, kao i za alt. U Italiji su pronađeni izrazi poput „viola con tre corde senza tasti” ili „viola da braccio senza tasti”; u Nemačkoj „geige”, u Francuskoj „vuolon“ i „violin“. Sam naziv „violino“ se pojavljuje u Italiji 1538, a u Engleskoj tek 1572. kao „violin“. Imena najstarijih proizvođača violina su najvećim delom nepoznata. Interesantno je da su mnogi muzičari, manje-više, pravili sami za sebe svoje žičane instrumente. Violina je dostigla svoj definitivni oblik između 1520. i 1550. godine, u severnoj Italiji, u centru sa Milanom. Prvi stvaralac violina iz te regije bio je Đovani Đakomo Dala Korna (1484-1580), a zatim Zaneto di Mišela da Montekjaro (1488-1562), i obojica su pored violina pravili i laute, lire i ostale slične instrumente. Od instrumenata tog vremena ostalo je nekoliko violina čuvenog stvaraoca Andrea Amatija (rođen između 1500 i 1505, a preminuo 1570 u Kremoni). Najviše je stvarao između 1542. i 1546. godine, a tadašnje violine su imale po tri žice i još uvek su sadržale po nekoliko delova primitivne forme. Ali već od 1550. godine postoji nekoliko svedočanstava o postojanju violine sa četiri žice. Nekoliko Amatijevih violina je ostalo do današnjeg dana, stvorenih 1555. godine. Karls IX, kralj Francuske je 1560. godine tražio od Amatija da mu napravi 38 gudačkih instrumenata, od njih je bilo, 24 violine, 6 viole, 8 violončela. Dva Amatijeva gudačka instrumenta su i danas sačuvana u Oksfordskom muzeju. Osim porodice Amati čuvene po stvaranju dobrih violina su i porodice Antonija Stradivarija, i Đuzepa Gvarnerija, takođe poreklom iz severne Italije, iz Kremone.


Violina se sastoji iz dva osnovna dela: gudala i violine.

1. Gudalo - Dužina violinskog gudala iznosi 73 centimetara, a težina varira između 55 i 65 grama, a uglavnom je oko 60 grama. Osnovni delovi su:

* štap- uglavnom pravljen od drveta nazvanog pernabuko, jer potiče iz istoimene oblasti iz Brazila. To drvo je čvrsto i fleksibilno istovremeno, što predstavlja glavnu osobinu za stvaranje dobrog gudala. Prvi koji je počeo koristiti to drvo za gudalo, bio je stvaralac Tourte, na kraju 18. veka.

* strune - napravljene od prerađenih konjskih dlaka, pričvršćene za oba kraja gudala, gornji – vrh, i donji – tzv. žabicu. Jedno gudalo sadrži otprilike oko 150 konjskih dlaka. Žabica se kontroliše zavrtnjem, napravljenim od metala, koje zateže i otpušta strune. Potrebno je spomenuti i kalafonijum, sredstvo za podmazivanje gudala da bi se ostvario bolji kontakt gudala i žica. To sredstvo se proizvodi od smole.


2. Violina - Violina se sastoji iz kutije (rezonatora), koja pojačava zvuk žica. Njena gornja daska je od smrekovog drveta, sa izrezanim otvorima u obliku latiničnog slova f, pa se s toga nazivaju f-otvori. Donja daska- dno, je napravljena od javorovog drveta. Stranice kutije su sastavljene od šest dužica, na čijim sastavima sa godnjom i donjom daskom iz unutrašnje strane stoje crveni čepovi. Na kutiju se nastavlja vrat s gornje strane zaobljen. Izmađu vrata i glave se nalazi pražić, daščica od tvrdog drveta (abonos). U glavu su usađene četiri čivije, a glava se završava pužem. Na kutiji se nalazi mostić (kobilica) - tanka drvena pločica, čija je funkcija da prenosi treperenje žica na kutiju, a zaobljenost gornje strane omogućava sviranje na svakoj žici posebno. Na donjem kraju kutije žice su pričvršćene za kordar. Kordar je petljom koja prelazi preko donjeg pražića pričvršćen za dugme.


Violina se drži ispod brade, a iznad levog ramena. Desna ruka najšešće prevlači gudalo preko jedne ili više žica. Nekad se (znatno ređe), umesto toga, žice okidaju desnom rukom. Prsti leve ruke padaju na hvatnik, i tako skraćuju dužinu žice koja treperi, na taj način proizvodeći različite visine zvuka. Ukoliko leva ruka ne pritiska žicu, kažemo da se tada svira „prazna“ žica.


Tehnika desne ruke

Desna ruka je odgovorna za kvalitet tona, ritam, dinamiku, artikulaciju i za izvesne (ali ne sve) promene boje zvuka. Različiti načini sviranja desnom rukom često se nazivju načini ili potezi.

1. Detaše (détaché) - „razdvojeno“, primenjuje se na note koje nisu povezane lukom.
2. Martele (martelé) - doslovno: „čekićem“, vrsta detašea sa izrazito jakim akcentima.
3. Legato (legato) - „povezano“, primenjuje se na note povezane lukom.
4. Kon lenjo (con legno) - „drvetom“, sviranje drugom stranom gudala, to jest, udaranje po žicama drvenim delom gudala, štapom. Koristi se za specijalne efekte.
5. Spikato (spiccato) - „skačući“ potez, izvodi se na sredini gudala.
6. Sotije (sautillé) - donekle sličan spikatu, samo brži. Kod sotijea se koriste elastičnost
7. Oznaka „pizz.“ (skraćeno od pizzicato), označava okidanje žice prstima desne ruke, umesto sviranja gudalom.
8. Sordina je mali predmet koji se može prikačiti na kobilicu. Tada zvuk postaje malo tiši, i, što je još važnije, prigušenije boje. Ovaj efekat se često koristi u orkestru.


Tehnika leve ruke

Na violini ne postoje pragovi, tako da svirač mora da spusti prst leve ruke veoma precizno, inače će ton zvučati nečisto. (Reč „nečisto“ muzičari koriste kada ton nije odgovarajuće frekvencije. Sinonim je reč „falš“.) Da ne bi svirali nečisto, to jest, da bi postigli dobru intonaciju, violinisti moraju da vežbaju da čuju kada je ton nečist, i da vežbaju svoju sposobnost da što brže, za vreme sviranja, pomere prst na pravo mesto toliko brzo da to ne utiče na kvalitet sviranja. „Pevanje u sebi“ pomaže violinistima, kao i drugim muzičarima, da sviraju, ne samo čisto, nego i izražajno. Iako je popravka položaja na koji je prst pao moguća, do toga retko dolazi, jer violinisti vežbom postižu da prsti padaju gde treba.

Prsti se označavaju brojevima 1 (kažiprst) do 4 (mali prst). Broj 0 označava praznu žicu. Slika sa desne strane prikazuje položaj prstiju u prvoj poziciji, i tonove koje je u njoj moguće odsvirati. Položaj na koji padaju prsti leve ruke određuje violinista „intuitivno“, koristeći „pevanje u sebi“ i osećaj naučen tokom vežbanja. Nije moguće svirati čisto, tako što se položaj određuje gledanjem u hvatnik. Razmak između dva prsta koji predstavlja jedan polustepen postaje sve manji kako se prsti pomeraju „gore“ (izraženo u frekfenciji) na istoj žici. Ovo je posledica fizičkih svojstava visine tona koji proizvodi žica koja treperi. (Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom izrade slike sa desne strane - ova slika je samo shema.)

Položaj leve ruke određen je pozicijama. U svakom trenutku, leva ruka se nalazi tačno u jednoj poziciji. Prva pozicija je ona koja je najbliža čivijama. Na primer, na e žici, u prvoj poziciji, prvim prstom se svira ton ef (f) ili fis (fis), drugim ge (g) ili gis (gis) itd. Na e žici, u drugoj poziciji, prvim prstom se svira ton ge (g) ili gis (gis), drugim a ili ais (ais) itd. Violinisti često menjaju pozicije. Ovo se često radi jer je na taj način lakše odsvirati određenu muzičku figuru. Takođe, razlog za ovo može biti i to što isto ton (ton iste visine) odsviran na različitim žicama ima različitu boju. Nekada kompozitor u notama upisuje oznaku, na primer „sul G“ ili „G saite“ ili „G corde“ za ge (g) žicu. Nekada ovakav izbor može napraviti dirigent ili violinista sam.


Ako violinista povlači gudalom preko jedne od žica, a da je pri tom ne pritiska prstima leve ruke, tada on svira praznu žicu. Prazna žica ima posebnu boju, koju iskusan slušalac može lako razlikovati od boje zvuka koju violina ima kada se isti ton dobija uz pomoć pritiska prsta leve ruke (kada se ne svira prazna žica). Ukoliko violinista istovremeno svira dve susedne žice gudalom, tada on svira dvozvuk. Prsti leve ruke moraju da padnu na odgovarajuća mesta na tim žicama. Sviranje dvozvuka je teže nego sviranje jednozvuka, kako zbog toga što prsti leve ruke moraju da padaju na obe žice, tako i zbog toga što je teže desnom rukom proizvesti kvalitetan ton. Na violini je moguće, sa izvesnim ograničenjima, svirati i tri, pa i četiri žice istovremeno.


Vibrato je tehnika pomeranja prsta leve ruke tako da se visina tona gotovo neznatno menja. Vibratom se ne izvodi da bi se „maskirao“ nečisto odsviran ton. Svrha vibrata je najčešće da se dobije „emotivan“ prizvuk. Postoji nekoliko vrsta vibrata. Tehnički, one zavise od toga da li violinista koristi samo prste, šaku, ili celu ruku. Vrstu vibrata violinista odabira prema stilu, dinamici i drugim komponentama muzičkog dela. Ukoliko nema oznake u notama, vibrato se podrazumeva. Zato postoji oznaka „non vibrato“, kojom se označava da određeni deo kompozicije treba odsvirati bez vibrata.


Na violini postoje prirodni i veštački flažoleti.

Ukoliko violinista samo dodirne (a ne i pritisne do hvatnika) žicu na odgovarajućem mestu (na polovini, trećini, dve trećine, četvrtini, tri četvrtine, petini... žice), tako dobijen ton naziva se prirodni flažolet. Ukoliko je žica dodirnuta na polovini, čuje se ton koji odgovara polovini žice (ton za oktavu viši), ukoliko je žica dodirnuta na trećini ili na dve trećine žice, čuje se ton koji odgovara trećini žice (viši za oktavu + kvintu), itd. Ovo je zbog toga što žica uvek treperi svojom celom dužinom, svojim polovinama, svojim trećinama, itd. Kada žica treperi celom dužinom, tonovi koji odgovaraju polovini, trećini... žice se ne čuju zato što je njihova jačina znatno manja od jačine osnovnog tona. Ovi tonovi nazivaju se alikvotni i utiču na boju zvuka.

Boja zvuka je ono po čemu se razlikuje zvuk violine i oboe. Kada violinista, „blokira“ treperenje cele i polovine žice tako što je dodirne na trećini, zvuk koji odgovara trećini žice se čuje kao osnovni zvuk. Ovaj zvuk ima drugačiju boju nego osnovni zvuk violine (jer je promenjen odnos jačina kojima se čuju njegovi alikvotni tonovi).


Neka je violinista pritisnuo prvim prstom žicu. Žica je na taj način skraćena, odnosno dobijena je „nova“ žica koja ima manju dužinu. Ako violinista čvrsto pritisne prvi prst, a istovremeno žicu samo dodirne četvrtim prstom, on je tako postigao da „nova“ žica treperi u četvrtinama (i proizvodi ton za dve oktave viši od „novog“ osnovnog tona). Ovako dobijen ton naziva se veštački flažolet. Flažoleti (a posebno, veštački flažoleti) su veoma složeni za izvođenje. Često se koriste za specijalne efekte, jer imaju neuobičajenu boju zvuka.

Viola (francuski: alto; njemački: Bratsche) je gudački instrument oblikom jednak violini ali nešto većih dimenzija. U orkestralnoj glazbi, tonovi viole viši su od onih violončela, a niži od tonova koje daje violina. Osoba koja svira violu naziva se violistom ili violisticom.

Viola je na prvi pogled vrlo slična violini - veličina joj je tek nešto veća, njihov tonski razmak iznosi samo jednu kvintu, a sviraju se na isti način (obje na lijevom ramenu). No razdvaja ih boja zvuka: violin je puniji, tamniji i prizemljeniji od zvuka violine. Violin meki zvuk često se koristi za popunjavanje unutrašnjih harmonija i ona ne uživa toliki solo repertoar ili slavu kao violina.

Po materijalu i građi, viola je slična violini, ali nešto veća i različitijih proporcija. U prosjeku, tijelo najveće standardne viole je 3 do 10 centimetara duže od violine, a dužina joj u prosjeku iznosi oko 40 centimetara. Tijela malih viola proizvedenih za djecu obično su duge do svega tridesetak centimetara što je jednako violini prepolovljene dužine, no često se na violinu stavljaju žice namijenjene violi (C, G, D i A) jer neka djeca ne bi mogla rukovati violama većih dimenzija. Za razliku od violine, viola nema jednu standardnu veličinu. Tijelo viole trebalo bi biti dugo oko 53 centimetra kako bi akustički bilo identično violini, no zbog tih velikih dimenzija bilo bi ju nepraktično svirati na način sviranja violine. Violisti su stoljećima eksperimentirali veličinom i oblikom viole, kao i vrstom žica i gradivnog drveta kako bi proizveli violi osebujan zvuk.

Veći pokusi s veličinom viole obično su se njenim zvukom bavili povećavanjem dimenzija. Viola alta namijenjena Wagnerovim operama djelo je Hermanna Rittera, a bila je duga 48 centimetara. Model Lionela Tertisa ima šire tijelo i dublja rebra kako bi glazbenik mogao istaknuti specifičan zvuk viole. No svi eksperimenti s produžavanjem tijela viole rezultiraju puno dubljim tonom, sličnim zvuku violončela, tako da skladbe koje su skladane za violu tradicionalne veličine mogu proizvesti neželjene posljedice u zvukovnoj ravnoteži orkestara.

Novije (i radikalnije oblikovane) inovacije bave se ergonomskim problemima pri sviranju viole - ona se skraćuje i čini lakšom dok se istovremeno nalaze načini održavanja tradicionalnog zvuka. To uključuje "odrezanu" violu Otta Erdesza koja ima jedan izrezan kut radi lakšeg rukovanja, zatim viole oblikovane kao glazbalo viol (također s pomičnim vratom i javorovim drvetom, sa furnirom od grafitnih vlakana koji smanjuje težinu); viole koje se sviraju kao violončelo (vertikalna viola), kao i viole Bernarda Sabatiera, nalik motivima iz slika Salvadora Dalíja: razlomljenih dimenzija i oblikom kojim daju dojam da se glazbalo topi. Vrijedan spomena je i model Davida Rivinusa, "Pellegrina".

Bilo je i drugih pokusa osim onih koji se tiču ergonomije i zvuka. Američki skladatelj Harry Partch na tijelo viole ugradio je vrat violončela kako bi omogućio intoniranje svoje 43-tonske ljestvice. Nekoliko graditelja glazbala proizvelo je viole s pet žica koje omogućuju veći raspon tonova. Na tim instrumentima svira se moderna glazba, ali može se svirati i glazba skladana za viol.


Vještina potrebna za sviranje viole, naizgled je slična tehnici violine, no od nje se u mnogo čemu razlikuje. Nazivi za razne pokrete gudalom i dinamičke oznake u notaciji na papiru izgledaju isto, ali najveće razlike dolaze iz violine veličine, jer je zbog toga zahtjevnije glazbalo od malene i lagane violine. (Postoje anegdotalni dokazi u kojima violinisti koji nekoliko mjeseci sviraju violu, na sviranje violine vraćaju se sa poboljšanom vještinom).


1. Djeca najčešće ne uče svirati violu, nego violinu, da bi tek kasnije (nakon što im sama veličina viole ne predstavlja problem) eventualno prešli na violu.

2. Kada svirač prijeđe s violine na violu (ili obratno), viola će općenito imati vidno veće tijelo kao i dužinu žica. Prve najuočljivije prilagodbe kroz koje svirač mora proći su uporaba šireg prstohvata, širi i intenzivniji vibrato lijeve ruke i držanje gudala i desne ruke dalje od vlastitog tijela. Svirač mora također pružati lakat dalje, ili u većem luku, kako bi gudalom dohvatio najdublju žicu. To prstima omogućava veću čvrstoću i čišći ton. Osim ako je violist obdaren osobito velikim dlanovima, koristi se drugačiji prstomet koji je karakterističan za često korištenje polupozicije ili mijenjanje pozicije, dok je na violini dovoljna samo jedna.

3. Na violi su obično ugrađene deblje žice nego na violini. U kombinaciji sa njenom veličinom, to daje niži raspon tonova i boja zvuka postaje tamnija, dublja i nježnija. No ta debljina također znači da viola "govori" sporije od svoje rođakinje-soprana. Praktično govoreći, ako violist i violinist sviraju zajedno, violist mora početi pomicati gudalo djelić sekunde ranije nego violinist kako bi proizveo zvuk koji počinje u istom trenutku kao i zvuk violine. Deblje žice također zahtijevaju primjenu većeg pritiska gudalom.

4. Zbog debljih i dužih žica violist koristi jagodice prstiju, a ne vrhove, što je pomak prema tehnici sviranja violončela.

5. Violino gudalo je malo kraće od violininog, sa širom vrpcom načinjenom od konjske dlake što je pogotovo vidljivo u modernim gudalima. Gudala za violu (70 do 74 grama) teža su od gudala za violinu (58 do 61 grama).


Violine četiri žice ugođene su u kvintama: C3 je najniži ton, a iznad njega su G, D i A. Ovo ugađanje je točno za jednu kvintu ispod onoga od violine, tako da njihove tri žice daju tonove zajedničke visine (G, D i A), a jednu oktavu je ispod violončela. Usprkos tome, kakvoća tona i boja zvuka razlikuju se, iako ih neki glazbenici i ljudi koji ne sviraju gudačke instrumente teško razaznaju.

Viole se ugađaju okretanjem vijaka oko kojih su omotane žice. Povećanje napetosti žice povećava visinu i oštrinu tona, a otpuštanje ga snižava. Prvo se ugađa žica A, obično na 440 Hz, a ostale se usklađuju prema njoj, svaka za kvintu više, gudeći istovremeno dvije žice, koristeći koju spravu za ugađanje (klavijatura, vilica) ili metodom koja se najčešće koristi u orkestrima: uspoređujući tonove s već ugođenim instrumentima.

Ugađanje C-G-D-A koristi se u velikoj većini cjelokupne glazbe za violu, no i drugi načini ugađanja povremeno se koriste u europskoj klasičnoj glazbi (scordatura) i u nekim stilovima narodne glazbe. Mozart u svom djelu Sinfonia Concertante za violinu, violu i orkestar, koji je skladan u Es-duru, skladao je violsku dionicu u D-duru i naznačio da žice viole moraju biti dignute za jedan polustupanj; namjera mu je vjerojatno bila dati violi svjetliji ton kako bi izbjegao da bude pretiha u odnosu na ostatak orkestra. Lionel Tertis je u jednoj svojoj transkripciji Elgarovog koncerta za violončelo napisao polagani stavak sa C žicom sniženom na B (H sniženo za polustupanj), čime je omogućio da viola jedan odlomak svira za oktavu niže. Tu i tamo, žica C može biti ugođena na ton D.

U povijesti se viola rjeđe koristila za solo koncerte i sonate nego violina i violončelo. To se često pripisivalo njenom zvuku koji je nježniji i nešto manje oštar nego zvuk violine i govorilo se da je manje primjeren za prikazivanje virtuozne vještine sviranja.

Notni zapis napisan za violu razlikuje se od zapisa za ostale instrumente prvenstveno u tome što se koristi alt ključ, koji se osim u glazbi za violu rijetko viđa. Note za violu također koriste violinski ključ kada postoje znatniji odlomci napisani u višim registrima.

Linije u notnom zapisu za violu označavaju sljedeće tonove (od dna prema vrhu): F, A, C, E, G Praznine označavaju ove tonove: G, H, D i F.



U ranoj orkestralnoj glazbi dionica za violu vrlo je često ograničena na popunjavanje harmonija s malo melodijskog materijala. Kada je violi u tom razdoblju dana melodijska dionica, najčešće je to bilo unisono ili oktavu razlike u odnosu na druge gudačke instrumente. Uočljiva iznimka je Brandenburški koncert br. 6 Johanna Sebastiana Bacha koji dvjema violama daje glavnu melodijsku ulogu (koncert je skladan za dvije viole, violončelo, dvije viole da gamba i kontinuo).

Primjer glazbenog djela skladanog prije 20. stoljeća sa solo dionicom za violu je skladba Hectora Berlioza "Harold u Italiji", no postoji i nekoliko koncerata iz baroknog i klasičnog razdoblja kao najraniji poznati koncert za violu Georga Telemanna, te koncerti Franza Antona Hoffmeistera i Carla Stamitza.

Viola igra važnu ulogu u komornoj glazbi. Wolfgang Amadeus Mozart je ponešto uspio u oslobađanju viole kada je skladao šest gudačkih kvinteta za koje se smatra da uključuju neka od njegovih najvećih djela. Kvinteti koriste dvije viole, što oslobađa instrumente (pogotovo prvu violu) solo odlomcima i povećava zvukovnu punoću ansambla. Mozart je također skladao za violu u svojim Simfonijama concertante u kojima među solistima viola ima jednaku važnost kao i violina. Među ranim radovima Johannesa Brahmsa uloga viole je značajna. Njegovo prvo objavljeno djelo za komornu glazbu, Sekstet za gudače op. 18 sadrži dionicu koja u svom trajanju postaje pravi solo za violu. Kasnije u životu napisao je dvije vrlo cijenjene sonate za klavir i klarinet koje je transkribirao za violu. Također je skladao Dvije pjesme za alt s violom i klavirom (Zwei Gesänge für eine Altstimme mit Bratsche und Pianoforte), op. 91 te brojne druge. Antonin Dvořák svirao je violu i govorio je da mu je to omiljeno glazbalo; njegova komorna glazba puna je važnih dijelova za violu. Drugi češki skladatelj Bedřich Smetana u svom Kvartetu za gudače br. 1 još zvanom "Iz mog života" znatnu dionicu uključuje i strastven uvod koji se izvodi na violi.

Povremeno je viola imala veliku ulogu i u orkestralnoj glazbi. Npr. u šestoj varijaciji iz serije Enigma variations Edwarda Elgara zvanoj "Ysobel".

Dok je repertoar za violu prilično velik, količina skladana prije 20. stoljeća relativno je malena. Violisti su stoga često primorani svirati aranžmane skladane za violinu, violončelo ili druga glazbala.


Početkom 20. stoljeća mnogi skladatelji počeli su stvarati djela za violu, na što ih je potaknuo dolazak solista na violi kao što su Lionel Tertis. Za njega su komornu glazbu skladali Englezi Arthur Bliss, York Bowen, Benjamin Dale i Ralph Vaughan Williams. William Walton i Béla Bartók skladali su poznate koncerte za violu. Jedan od rijetkih skladatelja koji su ostavili znatnu glazbu baš za violu je Paul Hindemith koji je i sam bio violist i često svoja djela izvodio na premijerama. Debussyjeva Sonata za flautu, violu i harfu nadahnula je mnoge druge skladatelje na stvaranje djela s istim instrumentima. Elliot Carter je također skladao za violu. Njegova Elegija jedna je od poznatijih djela za violu koja je kasnije prilagođena klarinetu. Ernst Toch skladao je Impromtu (op. 90b) za solo violu. Ernest Bloch koji je poznat po skladbama nadahnutima židovskom glazbom, napisao je skladbu "Suite Hebraique" za solo violu i orkestar. Skladateljica Rebecca Helferich Clarke također je svirala violu i za nju skladala glazbu.


Viola se ponekad koristi i u suvremenoj, većinom avangardnoj popularnoj glazbi. Utjecajni sastav Velvet underground poznat je po korištenju viole kao i novije skupine 10,000 maniacs, "Defiance, Ohio", The funetics i drugi. I u jazz glazbi bilo je violista, od gudačkih sekcija s početka 20. stoljeća do nekolicine solista i kvarteta od 60-ih na dalje. No u suvremenoj popularnoj glazbi vrlo je neuobičajeno vidjeti uporabu pojedinačnih gudačkih glazbala - pretpostavljeni izbor obično su instrumenti poput flaute ili cijeli orkestri nego gudački solisti, jer njihove više tonove često nadglasaju drugi instrumenti, pogotovo ako su električni, pa i pjevači.


Iako se ne koristi tako često kao violina, viola ima svoju ulogu i u narodnoj glazbi širom svijeta. Istraživanje o uprabi viole u narodnoj glazbi koje je provela dr. Lindsay Aitkenhead navodi sljedeće glazbenike na violi: Cath James, David Lasserson, Eliza Carthy, Mary Ramsey, Ben Ivitsky, Gina Le Faux, Helen Bell, Jayne Coyle, Jim O'Neill, Jim Wainwright, Lindsay Aitkenhead, Mark Emerson, Miranda Rutter, Nancy Kerr, Pete Cooper i Susan Heeley.

Viola je važan prateći instrument u mađarskim i rumunjskim orkestrima narodne glazbe, pogotovo u Transilvaniji. Tamo viola obično ima tri žice: G, D i A, gdje je A oktavu niži nego na klasičnoj violi, most je polegnut i glazbalo se obično koristi u ritmičnom sviranju trozvuka.

Violončelo (violoncello, cello, čelo) je gudački instrument, mnogo veći od violine i viole.

Pri sviranju se drži među koljenima. Na kraju trupa ima šiljasti klin (nogu) kojim ga svirač oslanja o pod. Note za violončelo najčešće se pišu u F-ključu, ali se upotrebljavaju još dva ključa, G i C (tenor ključevi).

Najsavršenija gudačka glazbala izrađivali su u XVII. stoljeću talijanski majstori Stradivari, Guarneri i Amati. Gudački instrumenti mogu sačinjavati i manje (komorne) sastave, kao što su gudački trio, gudački kvartet i komorni gudački orkestar.

Najznačajniji skladatelji za violončelo su bili: Johann Sebastian Bach, Antonio Vivaldi, Luigi Boccherini, Joseph Haydn, Antonin Dvorak, Robert Schumann, J.- B. Breval.

Među najvećim violončelistima svakako su Pablo Casals, Mstislav Rostropovič, Antonio Janigro, Pierre Fournier, Grigorij Pjatigorski, Paul Tortelier, Enrico Mainardi, Jaquline du Pre, Mischa Maisky, Yo-Yo Ma.


Gudalo ima strune napravljene od dlake iz konjskog repa. Da bi mogle proizvoditi zvuk strune se mažu kalafonijem. Kalafonij je stvrdnuti prah. Čelo ima četiri žice : C, G, D, A. C je najdublja, a A najviša. Na čelu postoje čivije, (one su na vrhu violončela i izgledaju kao vijci) pomoću kojih zatežemo žice. Tim zatezanjem štimamo čelo i žicu tako da bi imali odgovarajući zvuk. Kada gudalo stavimo na žicu, i povučemo žica proizvodi vibracije, a zvuk izlazi kroz otvore na čelu koji liče malom slovu f. Hvataljka je mjesto iznad kojeg stoje žice. Kada se prst stavi na žicu i pritisne, žica dobije obostrani pritisak i proizvodi odgovarajući zvuk. Kobilica je jedan od dijelova čela koji kad se pomakne malo više, čelo se raspada. Malo ispod nje se nalaze i druga četiri vijka koji služe za štimanje.

Kontrabas je najveći i po registru najdublji gudački instrument sa četiri žice (nekada je imao tri). Pripada grupi gudačkih instrumenata kao i violina, viola, violončelo i begeš. Gudalo za kontrabas je najkraće i najteže, u odnosu na ostala. Svira se stojeći ili sedeći na visokoj stolici. Dva su se oblika kontrabasa zadržala do danas. Nemački model i zastupljeniji italijanski. Razlikuju se i načini držanja gudala. Šakom odozdo je danas već ustaljen način držanja, nasuprot ređem držanju gudala kao što je šakom odozgo, poput onog na violini ili violončelu. Registar kontrabasa je u kvartnom razmaku od 1E,1A, D, G.

Kontrabas je solističku ulogu u orkestru stekao tek u malim sastavima džez muzičara. Džez kontrabasisti značajno obogaćuju sviračku tehniku i poziciju kontrabasa u porodici tradicionalno solističkih instrumenata. Značajni inovatori na instrumentu su Oskar Petiford (Oscar Pettiford), koji proglašava kontrabas najvažnijim instrumentom u orkestru; Rej Braun (Ray Brown), koji je u način okidanja žice uneo odmerenost i finoću zvuka; Pol Čejmbers (Paul Chambers) koji se odlikovao veštim solo deonicama gudalom, za razliku od najčešćeg sviranja okidanjem žice; Čarls Mingus (Charles Mingus), koji uvodi treći prst u sviranju leve ruke (na vratu instrumenta).

Gitara je žičani instrument s tipično 6 žica, zvuk se proizvodi okidanjem žica desnom rukom dok se pritiskanjem žica uz vrat gitare lijevom rukom mijenja visina tona. Glazbalo vuče antičke korijene i koristi se u gotovo svim glazbenim stilovima. Najčešći oblici gitare su sa šest žica, međutim također postoje i sa četiri, sedam, osam, deset i dvanaest žica.

Gitara je prepoznata kao jedna od primarnih instrumenata u bluesu, countryu, flamencu, rocku i mnogim oblicima pop glazbe. Također se koristi i kao klasični solo instrument. Sviranjem akustične gitare, ton se dobiva vibracijom žice i moduliranjem od šupljine tijela ili se može koristiti pickup i pojačalo gdje se tonom manipulira elektronički. Akustična se gitara nije pretjerano mijenjala do 20. stoljeća, kada se za potrebe plesnih skupina počinju upotrebljavati metalne žice po uzoru na banjo. To je početak uzdizanja gitare na vodeće mjesto u popularnoj glazbi, što s vremenom dovodi do izuma polu-akustične gitare, kao i verzije potpune električne gitare. Kasnije u 20. stoljeću, električne gitare imaju potpuni utjecaj u popularnoj glazbenoj kulturi.


Gitara kao glazbalo postoji još od starog vijeka, no prvi pravi pisani spomen o gitari potječe iz 14. stoljeća. U Europu su je donijeli Arapi za vrijeme njihovih osvajanja od 8. do 13. stoljeća, a u današnjem obliku vjerojatno je nastala u Španjolskoj gdje je od 16. stoljeća pandan među srednjom i nižom klasom aristokracije. Instrument u obliku broja 8 u Europi se prvi put pojavio u Španjolskoj.

Hrvatska riječ gitara, engleski oblik guitar, njemački gitarre, francuski guitare kao i brojne druge europske izvedenice temelje se na španjolskoj riječi guitarra koja potječe od andaluzijskog arapskog pojma qitara (قيثارةر), dok podrijetlo te riječi mnogo dublje u stari vijek: latinski oblik cithara na kojoj se temelji arapska riječ proizišao je iz starogrčkog oblika kithara (κιθάρα), dok se ta riječ konačno temelji na perzijskoj riječi tar što znači „žica”.

Klasična gitara se najčešće povezuje sa Španjolskom pa se zbog toga i naziva španjolskom gitarom. U 17. stoljeću gitara se svirala po čitavoj Europi, a današnje akustične i električne gitare proširile su se čitavim svijetom. Gitare su se tradicionalno obično izrađivale od drveta i žicama od životinjskog crijeva, a u novije vrijeme od najlona ili čelika. Glazbalo su izrađivali i popravljali luthieri (netko tko izrađuje ili popravlja instrumente sa žicama. Riječ 'luthier' dolazi od francuske riječi za lutnja, "luth").


1. Tijelo gitare

Jedno je od najbitnijih dijelova gitare i naziva se "glasnjača". Napravljena je iz dva dijela od materijala smreke, omorike, cedrovine ili mamutovca, koji se režu te na kraju lijepe i oblikuju. Kako bi se tijelo glasnjače ojačalo u unutrašnjost se lijepe letvice u posebne položaje koji su vrlo bitni za zvuk gitare. Obod gitare radi se od drveta trešnje, oraha, mahagonija, javora ili platine, koji se reže na trake te se savijaju prema kalupu. Čitavom dužinom oboda s gornje i donje strane lijepe se drvene trokutaste letvice kako bi se što bolje povezala glasnjača s ostalim dijelovima. Dno tijela gitare izrađuje se najčešće od istog drveta kao i obod. Kvaliteta drveta ne mora biti ista kao i za glasnjaču. Na prednjoj strani glasnjače nalazi se okrugla rupa, te most i hvataljka za žice. Ukrasni detalji od drveta ili plastike koriste se kako bi se zaštitili zaobljeni dijelovi tijela.


2. Vrat

Vrat se najčešće izrađuje od mahagonija ili cedrovine. Kako bi se pojačao, dužinom vrata umeće se traka od tvrdog drveta. Na prednjoj strani nalazi se dvadeset pragova i njihove oznake. Na kraju vrata nalazi se glava gitare i kobilica. Gitara se ugađa pomoću pužnih vijaka, pomoću kojih se mijenja napetost žica. Vrat se spaja s tijelom gitare pomoću lepezastog spoja te se potom lijepi.


3. Žice

U samome početku žice za gitaru tradicionalno su se izrađivale od životinjskog crijeva, a u novije vrijeme od najlona i čelika. Žice od najlona upotrebljavaju se u klasičnoj glazbi, dok se žice od čelika najčešće koriste u popularnoj glazbi. Kako bi svirali, glazbenici se služe prstima ili noktima za trzanje žica, dok neki također koriste i trzalicu.


Vrste gitara

1. Klasična gitara (6 žica) - poznata i kao španjolska gitara. Prve su tri žice od najlona, dok su tri zadnje od najlona omotanog tankom metalnom žicom (bronca, srebro). Vibriranje žica se pojačava u rezonantnom šupljem tijelu gitare. Popularna za klasičnu, narodnu i flamenco glazbu.





2. Akustična gitara (6 ili 12 žica) - slična klasičnoj, ali s čeličnim žicama. Popularna za blues, narodnu i rock glazbu.





3. Elektroakustična gitara - akustična gitare sa šupljim tijelom i pridodanim piezoelektričnim elementom (češće) ili mikrofonom (rjeđe) koji služi za stvaranje elekričnog signala.





4. Poluakustična gitara (obično 6 žica) - hibrid izmedju akustične i električne gitare. Tijelo je šuplje i posjeduje elektromagnete. Proizvodi karakterističan topli, meki zvuk. Popularna za jazz i rock glazbu.





5. Električna gitara (6, 7, 8 ili 12 žica) - zvuk se pojačava električnim putem pomoću elektromagneta (pickupa), tako da električna gitara za razliku od akustične ima tijelo načinjeno od punog drva. Razvila se u 20. stoljeću i popularizirala kroz blues, rock i heavy metal glazbu.





6. Električna bas gitara (4, 5, 6, 8 ili vise žica) - niži raspon frekvencija od električne gitare, u bendu uz bubnjeve stvara ritamsku strukturu glazbe, iako se ponekad koristi kao i solo instrument.

Tambura je narodni trzalački instrument. Ona je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda u jugoistočnoj Europi, kako su je donijeli Turci u XIV. i XV stoljeću. Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Jugoistočne Europe gdje se najviše i udomila na tlu bivše Jugoslavije, prvenstveno kod muslimana; u Makedoniji, na Kosovu te osobito u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u XVIII. i XIX. stoljeća postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija sačuvana tambura je iz XIX. stoljeća. Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti na početku XX. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je "mala Bečka gitara". Stare tambure su bile dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja, i što su imale samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnima kao violina i gitara. Tako je nastala cijela porodica glazbala,sa četiri žice i kvartnim načinom ugodbe. Jedan od tih graditelja violina Janoš Toth, je bio učitelj Lajoša Bocana. Tamburaška glazba je bila jako popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću ali je potisnuta zbog neprilika kojima je rezultirao I. svjetski rat. Kako je u Budimpešti tambura "nestala iz mode" tako se pojavila u Vojvodini [od tuda naziv vojvođanski štim]. Bocan je preselivši se u Sentu [Vojvodina], i ponijevši sa sobom mjere i oblike svojih tambura, otvorio radionicu i postao prvi zvanični i najpoznatiji graditelj tambura na ovim prostorima.


Građa

1. Trup je izdubljen iz javora, kruškova, jablanova, lipova drva, a ponekad se nađe i od kornjačine kore. U novije se vrijeme tambure ne izrađuju od jednog komada drveta nego od tankih savijenih dasaka. Trup je prekriven tankom daskom od meka drva (smrekovine, jelovine, čama) koja se zove glasnjača (tahta). Gornji je dio glasnjače od tvrdog drva da se trzalicom ne bi oštetio. Na njoj su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa (odušak, negdje jasnica), a ima ih katkad od 8 da 24; na novijim je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure (držak, ručica, divčak) u pravilu je dug. Duž njegove gornje strane, prekrivene obično tamnijim tankim slojem daščice, pričvršćena je hvataljka; na njoj su poprijeko pribijena prečnice.

2. Prečnice su od čelične žice, koje označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva određen ton. Na pučkim tamburama prečnice su poredane po netemperiranoj ugodbi, a na novijima prema tempiranoj, obično kromatskoj, rjeđe dijatonskoj ( u ovom slučaju prečnice ne idu preko cijele širine vrata, nego do polovice širine s donje stane za cijele stupnjeve, a s gornje za polstupnjeve). Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije.

3. Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica, prilagođen pužolikoj glavi. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinu za svaku žicu. Žice idu od čivije preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa ozdo za zapinjače. Tambure su najčešće dugačke 70 do 95 centimetar i to su u većini slučajeva basprimovi i kontre, ali postoje i potpuno male (prim) od 37 cm, dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure (Bas) od 140 pa do 200 cm. Trzalice su rađene od kosti (rog krave ili bika, od višnjine kore ili od orlova, paunova pera), a u novije vrijeme od celuloidnih ili plastičnih tvari. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, ponekad i sa srednjakom.


Tambura najčešće ima 4, 5 i 6 žica no broj varira. Obično su prve dvije ugođene unisono i na njima se izvodi melodija. Tambure su jednoglasne, dvoglasne i troglasne. Razmak u tonovima koje daju prazne žice katkad je sekunda (Banja Luka), češće terca (bugarije), na najviže kvarta (bačko-srijemske tambure) ili kvinta. Za muziciranje na tamburi narodni je izraz udariti u tamburu, tamburati, rjeđe kucati u tamburu. No, sve više se koristi izraz svirati u tamburu. Trzalicom, koja se već na spomenuti način drži među prstima, se udara u žice kako bi se dobili kratki tonovi ili trže kako bi se dobili dulji tonovi.

Tamburaški zbor je skupina tamburaša koji zajedniči muziciraju na tamburama različitih veličina. Zajedničko tamburanje može biti u tercetu, kvartetu, kvintetu i sekstetu tambura, ali i u većim sastavima. Tamburaški anasmbl do 15 svirača je tamburaški zbor koji pretežno samo prati pjevanje. Veća se skupina naziva tamburaški orkestar i najčešće se bavi koncertnim muziciranjem. Manjim zborovim ravna primaš, a većima dirigent. S obzirom na način ugodbe tambura postoji nekoliko sistema tamburaških zborova, od kojih su osnovna dva kvartni i kvintni. Nekad se muziciralo na jednoglasno-dvoglasnim tamburama, a kasnije i na troglasnim i četveroglasnim. Prema tome se i tamb. zborovi dijele na dvoglasne, troglasne i četveroglasne. Svi su oni ugođeni temperirano.

Mandolina je trzalački instrument. Najpoznatija je kao glazbalo koje nikad nije palo u zaborav. Ime je dobila po svojem obliku jer na talijanskom mandolino znači "mali badem".

Hvataljka mandoline ima pragove kao i gitara, a ugađa se poput violine. Žice su od metala i poredane u četiri para, od kojih je svaki ugođen na istu notu. To omogućuje jednu od najsvojstvenijih značajki sviranja na mandolini i najučinkovitiji način održavanja zvuka, brzi tremolo između dvije note iste visine.


Povijest mandoline usko je povezana s već opisanom poviješću lutnje. U 16. stoljeću nastaje MANDORA s 4 jednostruke ili dvostruke žice. Pojavljuje se u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Talijanski oblik je MANDOLA s 5 ili 6 jednostrukih ili dvostrukih žica ugođenih u kvartama s jednom tercom. Naziv MANDOLA prvi put se koristi 1589. godine u Firenci. Naziv MANDOLINA prvi koristi Stradivari za umanjenu mandolu. Od sredine 18. stoljeća pojavljuje se NAPOLITANSKA (NAPULJSKA) MANDOLINA koja ima 4 dvostruke metalne žice ugođene u kvintama kao kod violine i ton se proizvodi perom ili trzalicom od kornjačevine. Na vratu su usađeni metalni pragovi, konjić je pomičan, a žice se vezuju na kraju tijela na usađene klinove.

Uz ovaj oblik postoje i MILANSKA, ĐENOVSKA, LOMBARDIJSKA, VENECIJANSKA i SICILIJANSKA. One se bitno razlikuju od napolitanske mandoline jer imaju oblik male lutnje pa je ponekad nazivaju "Liuto piccolo" ili "Liuto soprano".

Milanska, đenovska i lombardijska imaju po 6 dvostrukih struna od crijeva ugođenih u kvartama s jednom tercom, venecijanska je ista kao lombardijska bez 6. para struna i sve imaju crijevnate strune i crijevnate pragove na vratu, a brešanska ima 4 jednostruke žice. Talijani su prenosili ove instrumente uglavnom podučavajući bečku i parišku aristokraciju.

Mandolina je često privlačila pozornost skladatelja. Vivaldi je napisao dva koncerta za dvije te jedan za jednu mandolinu, sve to u pratnji gudačkog orkestra i čembala. Mozart je koristio u dvije pjesme iz 1781. godine – Die Zufriedenheit (K349) i Komm, liebe Zither (K351). Njegova najpoznatija uporaba mandoline je pratnja Don Giovannijeve serenade Deh, vieni alla finestra iz istoimene opere (1787.), slikovita vrsta koja se pojavljuje i u drugome Seviljskom brijaču (1782.), onome Giovannija Paisiella. Čak je i Beethoven kao mladić skladao dvije sonate i varijacije za mandolinu. Mandolina je također bila glazbalo koje je mladi Paganini učio svirati od svog oca prije nego što je naučio svirati violinu. Od ostalih skladatelja za mandolinu treba istaknuti slijedeće: Haendel, Scarlatti, Salieri, Paisiello, Bizet, Paganini, Verdi, Mahler, Prokofiev, Henze, Chailly i mnogi drugi. Od poznatijih graditelja bili su Stradivari, Vinaccia, Calace, Embergher itd.

U romantizmu se usavršava gradnja mandoline, produžuje se hvataljka, povećava se broj polja, a tijelo je veće i dublje. U Italiji je postala vrlo popularna i bila je svirana u svim socijalnim skupinama - od najnižeg staleža do kraljice. Na poznatoj slici našeg slikara Karasa "Rimljanka s lutnjom" zapravo je naslikana napuljska mandolina. Zbog kulturne povezanosti s Italijom mandolina je u Dalmaciji stekla veliku popularnost, ali joj tijekom druge polovice 19. stoljeća ona opada zbog političkih razloga. Naime, uslijed sukoba između autonomaša i narodnjaka mandolina se proglašava autonomaškim instrumentom i stoga je narodnjaci zanemaruju i odbacuju.

Od 19. stoljeća, zbog potrebe da se stvori jedna obitelj trzalačkih instrumenata koji bi oformili kvartet ili orkestar poput gudačkog, MANDOLA postaje naziv za instrument po obliku sličan napolitanskoj mandolini, samo većih dimenzija i s dubljim žicama.

Harfa je najveći i najsloženiji savremeni intrument sa žicama koje se trzaju. Žice su razapete vertikalno u velikom trostranom okviru, koji čine uspravan stub na postolju, ukoso postavljen široki rezonator i na gornjoj strani karakteristično izvijen "vrat" instrumenta. U postolju se nalazi sedam pedala, koji preko poluga u stubu dejstvuju na mehanizam pokretnih točkića na vratu i preštimavaju žice, skraćujući ili produžavajući njihovu dužinu. Sa svojih 46 do 48 žica, harfa zahvata (posle orgulja i klavira najveći) tonski raspon od šest i po oktava. Žice se trzaju prstima obe ruke, dok se rezonator naslanja na desno rame svirača, a obe noge upravljaju pedalama. Zarad lakšeg snalaženja među velikim brojem žica, svaka C-žica (Do) je crvene, a svaka F-žica (Ef) je plave ili crne boje.




Zvuk harfe je bogat i plemenit, ali nevelike snage i prodornosti, tako da dolazi do izražaja najbolje u solističkom izvođenju ili solo-epizodama u orkestru. Jedino glisando, koji je moguć brzim prevlačenjem preko većeg broja žica, često i obema rukama, može da se probije i kroz gušći zvuk orkestra. Zahvaljujući dosta dugom odzvuku žica (pretežno dužih), harfa je izuzetno pogodna kao akordski instrument, naročito za izvođenje arpeđata koji su i dobili ime po ovom instrumetnu. Sledstveno, ona se često može sresti kao pratnja nekom melodijskom instrumentu ili glasu.

Današnja harfa je proizvod dugog istorijskog razvoja. Njeni najstariji preci, u vidu luka sa zategnutim žicama, su među najstarijim muzičkim instrumentima uopšte. Antičke kulture u raznim delovima sveta poznaju brojne instrumente harfnog tipa, a i u srednjem veku oni su vrlo omiljeni i rasprostranjeni, naročito kao pratnja pevanju. U 18. veku je ukus rokokoa uticao na spoljni izgled harfe, koji je i danas često kitnjast po ugledu na stare graditelje, a u to vreme, uprkos još znatnim tehničkim ograničenostima, nastaju već i solističke i koncertantne kompozicije namenjene ovom instrumentu. Ipak je tek u 19. veku, usavršavanjem pedalnog mehanizma, harfa došla do izražaja, a takva se i do danas održala bez većih izmena.




Harfa raspolaže sa sedam nožnih pedala, pomoću kojih se svaki ton u svakoj od oktava menja za pola tona naniže (gornja pozicija pedale) ili pola tona naviše (donja pozicija pedale):




Iako su, osim ovih, mogući i međupoložaji, oni se ne koriste u orkestarskoj praksi jer su intonativno nesigurni. Iz priloženog se dâ zaključiti da je na harfi nemoguće odsvirati ton koji je dvostruko snižen (♭) ili dvostruko povišen (x), već se ovakvi tonovi moraju zapisivati kao njegov enharmonski ton (npr: umesto fisis1 treba pisati g1). Međutim, najdublja žica na harfi (Ces1) nije obuhvaćena mehanzimom za promenu visine, već se mora po potrebi zatezati posebnim ključem za štimovanje. Kod nekih starijih tipova harfe, ovim mehanizmom nisu obuhvaćene još dve žice, druga najdublja Des1 i najviša ges4. Promena položaja pedale, a pogotovo više njih zahteva određeno, iako kratko vreme, te se stoga kod komponovanja obraća pažnja da do njih ne dolazi često i, posebno bitno, da ne budu mnogobrojne i brze. Ove promene se u notama označavaju unapred, da bi bilo vremena da se pedalama promene položaji. Ovo se označava na nekoliko načina koji su ovde dati, a odnose se na isti primer postavljanja pedala:




Da li će se tonovi označavati sa povisilicama i snizilicama, ili sa punim imenima takvih tonova, je potpuno svejedno.




Isti primer kao prethodni, samo su u ovom slučaju tonovi raspoređeni tako da gornji red označava pedale desne noge, a donji pedale leve noge.




Grafički sistem obeležavanja, koji označava raspored pedala prema izvođaču. Vodoravna crta predstavlja srednji (razrešeni) položaj pedale, iznad se zapisuje podignuta pedala (sniženi ton), a ispod spuštena pedala (povišeni ton). Oznake pedala levo od vertikalne crte su pedale leve noge, a desno od nje pedale desne noge. Mnoi harfisti se služe samo ovim sistemom obeležavanja, jer je najjednostavniji i direktno pokazuje položaj pedale.

U orkestru se uglavnom nalazi jedna harfa, mada u orkestrima trostrukog ili četvorostrukog sastava postoje najčešće dve. Ređi su primeri korišćenja većeg broja harfi, mada ih Arnold Šenberg (Arnold Schönberg) u Pesmama gukanja (Gurrelieder) traži četiri, a Rihard Vagner (Richard Wagner) u Sumraku bogova (Götterdämerung) i Mikis Teodorakis (Μίκης Θεοδωράκης) u Grku Zorbi (Αλέξις Ζορμπάς) čak šest.

Bubanj, najstariji glazbeni instrument i jedan od tri predstavnika membranofonih instrumenata, kod kojih zvuk nastaje udaranjem batića po membrani od životinjske kože. Ostali predstavnici membranofona su timpan koji se sastoji od bakrenog rezonatora sa napetom kožom na otvoru, čija se visina tona mijenja s pomoću 8 zavrtanja koje pokreće mehanizam povezan s pedalom, i tamburin, posebna vrsta bubnja s kožom napetom sa jedne strane drvenog obruča u čijem su prorezu parovi metalnih pločica ili praporaca.

Bubanj je najstariji glazbeni instrument koji datira od najmanje 6,000 godina prije Krista, a koristio se u ratne i poštanske svrhe, kao i za zabavu. U početku to je bilo šuplje deblo po kojem se udaralo drvenim štapom ili komadom kostiju. Bubanj se kroz cijelu svoju povijest na mnogim mjestima u svijetu koristio za davanje signala ratnicima i vojnicima, a njegova buka tjerala je strah u kosti neprijatelju. U vrijeme mira njegova je namjena sasvim drugačija, pa su uz njegovu pratnju plesači mogli izvoditi svoje pjesme i plesove. Neki tipovi bubnjeva koristili su se i za šamanske obrede, kao što je to slučaj u Sibiru gdje je postao neophodnim dijelom šamanove opreme. Bubanj se koristio i u signalne svrhe za slanje poruka na velike daljine, afrički tam-tam bubanj, a istu ulogu imao je i balkanski dobošar, koji je lupanjem po dobošu privlačio pozornost stanovnika i čitao novosti.


Opšti nazivi bubnjeva

1. aponga, bubnjevi, Madagaskar
2. barriles (bačve), drveni bubnjevi sa kozjom kožom, slični su kubanskim conga-bubnjevima.
3. bachi, generalni naziv za bubnjarske batiće u Japanu.
4. duasi, bubanj (Mozambik).
5. gendang, bubanj, naziv u Maleziji.
6. gu, u kineskom jeziku, bubanj.
7. pustua, bubanj (Mozambik).
8. tambor, španjolski naziv za bubanj.
9. taware, oznaka za bubanj u Mozambiku.
10. wadaiko (taiko), opći naziv u Japanu.


Tipovi bubjeva su najrasprostranjeniji na Afričkom Kontinetu (čak 104 vrste).

Bubnjarski komplet je kolekcija glazbenih udaralačkih elemenata kojeg u većini slučajeva čine; doboš, činele, bas bubanj, tomovi i ostale udaraljke, a postavljen je tako da ga svira jedan glazbenik. Koristi se u većini glazbenih žanrova, a neki od njih su; pop, jazz, rock, blues, klasična glazba, hip hop i mnogi drugi glazbeni stilovi.

Bubnjarski komplet, spada u skupinu udaralačkih instrumenata, jer se po svim njegovim dijelovima udara. Bubnjar koristi palice ili metlice sa kojima udara po membrani pojedinog elementa ili činele, kako bi stvorio vibraciju, a time određeni ton. Palice za bubnjeve dolaze u različitim težinama i veličinama. U većini slučajeva izrađuju se od drveta, ali u novije vrijeme također i od plastike. Jedini element po kojem se ne udara palicom je bas bubanj, za kojeg se koristi pedala sa batićem, također pedalu ima i čarlston činela, sa kojom se vrši funkcija podizanja gornje činele i udaranja jednom o drugu.

Izraz 'bubnjarski komplet', najvjerojatnije dolazi iz Velike Britanije. Tamo je prvi puta izrađen tijekom 1700-ih godina. U Americi, tijekom prošlosti često upotrebljavan izraz 'bubnjarski set'.

Različiti glazbeni žanrovi nalagali su stilske promjene u podešavanju bubnjarskog kompleta. Na primjer u većini oblika rock glazbe doboš, čarlston činela i bas bubanj, primarni su elementi koji se koriste u glazbenoj izvedbi.




U povijesti jazz glazbe obično su činele, doboš i čarlston činele bile dovoljen da zadovolje glazbene zahtjeve izvođača.

Prvi bubnjarski kompleti pojavljuju se u teatru, gdje su bubnjari zbog okolnost bili ohrabreni prostorom u postavljanju što većeg broja udaraljki. Do tada, bubnjevi i činele svirale su se odvojeno u vojnim i orkestralnim glazbenim postavama. U ranoj povijesti glazbala, bubnjari su bas bubanj i ostale elemente svirali rukama, a tek od 1890-ih uvodi se nožna pedala za bas bubanj. William F. Ludwig 1909. godine, napravio je pedalu za bas bubanj utirući put za moderan bubnjarski komplet.

Do prvog svjetskog rata, bubnjarski kompleti bili su prepznatljivi po velikom hodajućem bas bubnju po kojemu su bile razne udaraljke i dodatne činele, a bio je središnji dio jazz glazbe. Čarlston činela pojavila se 1926. godine, dok su metalne konzole za tom-tomove i stalke za njih i činele, izradile Kinezi. 1930-ih Gene Krupa i ostali popularizirali su krivu cijev, koja je bila montirana na bas bubanj a na njoj su bili pričvršćeni tomovi.

Sve većim utjecajem rock and rolla, bubnjarski kompleti postaju sve više popularni. Najveći razvoj bubnjarskog kompleta dogodio se pojavom bubnjara Ringo Starra iz sastava Beatlesi, kada je na američkoj televizijskoj postaji svirao Ludwigov komplet i time pokrenio popularizaciju bubnjeva.

U sadašnjosti nije uobičajeno da bubnjar osim kompleta koristi dodatne udarljke kao pomoćne instrumente. U novijem vremenu vrlo su popularni elektronički bubnjarski kompleti, zvučni moduli i razne ritam mašine, koji se koriste za snimanje i osobni pojačani zvuk opreme.


Delovi

1. Doboš ili mali bubanj u glazbi ima veoma svijetli zvuk zbog toga što su mu kože od plastične materije, a i zbog pokretnih žica. U njega se udara ili palicama ili metalnim metlicama. Doboš se koristi i u vojne svrhe kao nprimjer u koračnicama. Postoji više modela različitih dimenzija: američki, engleski, francuski (35*16.5cm, 35*14cm i 35*10cm).

2. Bas bubanj ili veliki bubanj sa pedalom, uglavnom je manjih razmjera od onoga u simfonijskom orkestru. Uvijek sa "dvostrukim zatezanjem", u svim modelima imaju mjesto kože plastičnu (sintetičku) tvar. Udara se kožnom maljicom učvršćenom na pedalu koju pokreće desna noga izvođača. U ranijoj povijesti bas bubnja a pogotovo u jazz glazbi na postolje bubanj bio je postavljen jedan činel. U njega se udaralo istovremeno kada i u bubanj palicom koja je završavala metalnom glavom. Pojedini vrsni glazbenici postigli veliku virtuoznost i pedalom na bas bubnju izvode mnogo vrsta izrazito brzih ritmova. U novijim sastavima koriste se ponekad dva velika bubnja ili dvije pedale na jednom velikom bubnju.

3. "Čarlston" činela sa pedalom ili fuš ili fus (eng. hi-hat) sastoji se od dvije činele koje stoje na postolju na čijem dnu je pričvršćena pedala, koja pomoću pokretne šipke povezane s tom pedalom čini da dva činela udaraju jedan o drugi. Doljna činela je fiksna a gornja pokretna. Pedalu pokrećemo s lijevom nogom. U glazbi se naročito koristi za označavanje nenaglašenog dijela takta. Vrsni glazbenici na gornjem činelu izvode istovremeno metalnom metlicom i palicom najrazličitije vrste ritmova.

4. Tomovi ili tom-tom ili prijelazi sastoje se od drvenog suda prekrivenog kožom koja je po ivicama namotana na drveni i metalni obruč. Stezanje se može regulirati zavrtnjima pričvršćenim na stranama suda. Mogu se uglasiti kao mali timpani, ili dati različite dublje ili više tonove. Proizvođači su napravili čitavu skalu modela različitih dimenzija tomova, a vrsni glazbenici ih koriste za razne prijelaze ritma i čitavoj sekciji daju jednu ritmičku popunjenost.

5. Činele:

* Orkestarski čineli suvremenog doba sastoje se iz dva tasa od metala (bakra ili bronce), čije je konkavno središte izbušeno u sredini da bi se provukle kožne drške. Da bi se dobio zvuk treba udarati vertikalno ili, točnije, trljati vertikalno jedan o drugi odozgo naniže ili obratno. Postoji više načina udaranja: široko (da se omogući duže vibriranje tona); odsječno (da bi se prigušio ton); brzo sa malog rastojanja, a ponekad se može i kružno trljati tas o tas. Na njima kompozitori postižu izvrsne efekte i imaju veliki značaj u djelima suvrmenih kompozitora.

* Viseći čineli su sastavni dio bubnja da bi se dobili drukčiji efekti nego na ručnim tasovima (krešenda, diminuenda, posebni ritmovi i akcenti, dobovaje itd.), jedan tas se pričvrsti na vrh metalnog štapa (pričvršćenog na postolju), čija se visina može regulirati.U ovakav činel se udara malim palicama, palicama sa glavom od filca, palicama za doboš, ali i metalnim metlicama, da bi se dobili različiti ritmovi suvremenog stila.

Triangl je idiofoni muzički instrument u porodici udaraljki. Sastoji se od jedne, obično čelične metalne šipke koja je savijena u obliku trougla.

Jedan od uglova trougla ostavljen je otvorenim - krajevi šipke ne dotiču se, što ton koji on proizvodi čini neodredivim. Instrument visi na jednom od druga dva ugla, obješen tankom žicom ili kožom kako bi slobodno vibrirao. Udara se metalnim udaračem pri čemu daje visok, zvonak ton.

Tačno porijeklo muzičkog trougla nije poznato, ali brojne zapadnoevropske umjetničke slike iz srednjeg vijeka na kojima ga sviraju anđeli navodi na vjerovanje da je imao određenu ulogu u crkvenim obredima toga vremena. Druga umjetnička djela prikazuju ga u upotrebi u narodnoj muzici.


U latinoameričkoj, narodnoj i rock muzici, triangl se najčešće koristi obuhvaćanjem rukom tako da se jedna njegova strana može lakše dotaknuti radi prigušivanja i prilagođavanja tona. Također se visina tona može za nijansu prilagoditi udaranjem različitih dijelova trougla i finim prigušivanjem tona.

U evropskoj klasičnoj muzici trougao je u upotrebi u orkestrima od sredine 18. vijeka. Iako rijetko, koristili su ga Wolfgang Amadeus Mozart, Joseph Haydn i Ludwig van Beethoven, obično u oponašanju janjičarske muzike. Prvi kompozitor koji je počeo znatno koristiti trougao bio je Franz Liszt, u Koncertu za klavir i orkestar br. 1, gdje se u drugom stavku koristi kao solo instrument. U 19. vijeku koristi ga i Richard Wagner, najuočljivije u operi Lohengrin i djelu Svadbeni zbor.

Kada nije potrebna kontrola prigušivanja i visine tona, trougao naizgled ne zahtijeva veliku muzikalnu sposobnost i često se kao motiv koristi u kratkim vicevima o instrumentu koji i idiot može svirati. No dionice za trougao u klasičnoj muzici mogu biti vrlo zahtjevne. Tako James Blades u svojoj knjizi "Grove Dictionary of Music and Musicians" piše da "trougao za sviranje nije ni na koji način jednostavan instrument". U rukama majstora zvuk trougla može biti iznenađujuće suptilan i izražajan.

Do najvećih poteškoća u sviranju trougla dolazi se pri sviranju kompleksnijih ritmova, koji su ponekad i skladani baš za njega usprkos tome što kontrola glasnoće može biti izrazito teško ostvariva. Vrlo tihi tonovi stvaraju se puno lakšim udaračima - za najtiše tonove koriste se igle za pletenje. Kompozitori ponekad traže upotrebu drvenih udarača koji stvaraju tuplji i tiši ton.

Kastanjete, iako vezane prvenstveno za španski folklor, su odomaćene i na širem mediteranskom prostoru, a u daljem poreklu su, takođe, sa istoka. Dva izdubljena komada (kestenovog) drveta, školjkastog oblika, vezuju se uzicom jedan za drugi i za prste svirača (često - igrača), koji ih pokretom šake ritmično udara jedan o drugi. Oštar i suv zvuk koji tako nastaje obogaćen je prizvukom vazduha sabijenog u šupljinu unutar školjke.

U orkestarskoj primeni školjke su zakačene za dršku, po nekad na oba kraja po par, pa se udar postiže trešenjem drške. Umetak između školjki povećava rezonantnu šupljinu i čini zvučnost punijom.

U folkloru vezane za igru (u svakoj ruci po par, razne veličine), kastanjete se i u umetničkoj, orkestarskoj primeni najčešće javljaju u trenucima radosne razigranosti i poleta, razume se, prvenstveno kao činilac lokalnog kolorita.

Flauta je glazbeni instrument koji spada u porodicu drvenih puhačkih instrumenata, ujedno je i najpokretniji instrument u toj skupini.

Razlikujemo uzdužnu i poprečnu flautu, kod oba instrumenta je jedna dimenzija bitno veća od druge dvije, no razlikuju se u tome što se u uzdužnu flautu zrak upuhuje na vrhu instrumenta, tako da se instrument nalazi ravno ispred nas i sviramo ga držeći ruke ispred sebe, dok se kod poprečne flaute zrak također upuhuje na vrhu instrumenta, ali sa strane, i instrument držimo s jedne strane lica i sviramo ga držeći ruke na strani, ne videći ih.

Postojala je još u prapovijesti, te spada u najstarije instrumente zbog jednostavnog principa stvaranja zvuka. Najstarije flaute gradile su se od kosti (Oyana Indijanci), bambusa, metala i gline. Početkom 19. st. flauta se našla u kritičnoj situaciji zbog promjene zvučnog ideala kojem je bio bliži klarinet. Jačina njenog zvuka nije bila dorasla novim koncertnim dvoranama, a skala je bila još uvijek tonski neujednačena i nečista. Taj problem 1847. riješava Theobald Böhm (1794-1881), konstruiravši flautu koja je odgovarala tadašnjim zahtjevima, sa zvukovno i intonativno ujednačenom kromatskom ljestvicom (skalom) i pojačanim zvukom. Gradio je flaute od srebra i drva. Izuzevši neznatne promjene, instrument do danas ostaje isti. Današnje flaute mogu biti građene od metala (bakar, nikal, cink), od srebra, zlata, platine, stakla i sintetskih materijala. Njezin trooktavni raspon obuhvaća tonove c1(h)-c4(f4). Svira se s 9 prstiju. sastoji se od 3 dijela (glava flaute, srednji dio ili tijelo i donji dio ili noga). Na flauti je moguće izvoditi vrlo brze pasaže, skokove, trilere, staccato, dvostruki i trostruki jezik i legato, te mnoge druge tehnike sviranja vezane isključivo za glazbu 20. st. Boja tona u donjem registru je tamna, u srednjem mekana, a u visokom svijetla i reska. U suvremenoj literaturi upotrebljavaju se osim piccola, flaute altovskog, baritonskog i basovskog registra.

Najstariju flautu i glazbeni instrument, otkrila je skupina arheologa na čelu sa profesorom Nicholasom Conardom sa sveučilišta u Tübingenu, čija se starost procjenjuje na 35000 godina. Pronađena je u špilji Hohle Fels, a izrađena je od ptičjih kostiju.


Idilično pastoralni izražaj u duhu je ovoga instrumenta, najviše zbog jednostavnog i slobodnog melodijskog tijeka. Najprirodnija mu je piano dinamika. Od vremena romantizma a naročito u impresionizmu taj se registar koristi zbog izražajnih i kolorističkih odlika. Do romantizma (vjerojatno zbog tehničkih problema) kretala se u srednjem i donjem dijelu visokog registra. Srednji registar omogućava dinamičke stupnjeve i nijanse ali ograničenu zvučnu prodornost, a visoki postaje pištav i nemoguće je dobiti piano dinamiku a tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem:

* duboki - c1-c2
* srednji - c2-c3 (u novijoj praksi uzima šire: od g1-c3)
* visoki - c3-d4


Flažolet tonovi prvi se puta koriste kod impresionista, a označavaju se isto kao kod gudača (iznad tona se piše kružić). Moguće je izvesti sve vrste ljestvica od "arpeggia" do "staccata", a kao i kod drugih puhačkih instrumenata i flauta prepuhuje u oktavu. Zbog slobodnih usta flautom se postiže najbrži "staccato".



Flauta se sastoji od 3 ili rjeđih 4 dijela, koji se na spojevima uvlače jedan u drugi i time se kontrolira štimanje. Čitav instrument je dugačak oko 67cm. Ulaz za zrak postavljen je bočno i okružen plosnatom usnom, koja je oblikovana tako da na nju naliježe donja usna svirača. Glava se nalazi naprijed i zatvorena je. Glavni mehanizam nalazi se na srednjem dijelu koji služi za otvaranje i zatvaranje rupica. To je i najvažniji dio instrumenta jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, 16-18 poklopaca i veliki broj poluga kojima se oni pokreću. Na završnom dijelu koji je otvoren nalaze se dvije do tri rupice.

Oboa je drveni puhaći instrument s dvostrukim jezičkom od trske. Na prvi pogled najsličniji klarinetu, ali se na početnom dijelu cijevi nalazi i kratka metalna cjevčica u koju je udjenut jezičak, dok je ljevkasto proširenje na kraju cijevi vidljivo manje nego na klarinetu. Zvuk koji proizlazi iz dvostrukog jezička pomalo je nazalan i oštar, a srazmjerno i prodoran, zbog čega se oboa katkad naziva i truba drvenih glazbenih instrumemata. Međutim, ovaj instrument može zvučati i nježno i toplo, idilično i dirljivo, a to je i uloga koja joj se tipično dodeljuje u klasičnoj glazbi. Također, tipična je za nju i melodika orijentalnog prizvuka (scena u hramu u operi Aida Giuseppea Verdija, zbog asocijalcije s instrumentima slične vrste (zurle i dr.)).

Oboa je melodijski instrument i u orkestru često ima vodeće teme, a njen jasan, čujan i intonativno precizаn zvuk uzima se i kao mjerodavna intonacija za ugađanje orkestra, kada se prvo čuje oboa prema kojoj se ugađaju i ostali instrumenti. Virtuozno-tehničke bravure, koje se često dodjeljuju klarinetu i flauti, oboi manje odgovaraju, a i njen tonski obim je kraći.

Oboa je nastala od jedne vrste srednjovjekovnih šalmaja koji su se po Europi širili pod utjecajem Arapa u Španjolskoj počevši оd 8. stoljeća. Napuštanje nausnika, u koji se kod tih instrumenata, kao u čašicu, smještao trščani jezičak označilo je bitnu promjenu u mogućnosti finijeg nijansiranja zvuka i njegove izražajnosti. Oboa je tijekom 19. stoljeća usavršena dodavanjem mehanizama poluga i poklopaca.

Kod Egipćana i Grka prethodnik oboe se naziva aulos (grč. frula). To je bio najpoznatiji instrument stare Helade. Za izvođenje glavnih tonaliteta Grci su imali 6 vrsta jednostrukih i dvostrukih aulosa.Rimljani taj instrument nazivaju tibia.

Ime oboa je vjerojatno poteklo od francuskog hautbois (fr. haut = visok, glasan, fr. bois = drvo), budući da je zvuk oboje istaknut među drvenim puhaćim glazbalima, a za tu riječ se u 18. stoljeću u više zemalja uvriježilo pisanje sukladno vlastitim pravopisima, tako da hrvatski naziv oboa, suvremeni talijanski oboe, engleski oboe i slično.


Oboa se javlja u još nekoliko registarskih varijanti i to kao oboa d'amore sa pisanim rasponom od b do e3 (f3), i dvije u slaboj uporabi, sopran oboa pisanog raspona od bes do f3 (zvuči malu tercu niže) i bariton oboa raspona od b do e3 (zvuči oktavu niže). Ipak, od svih registarskih varijanti, najznačajniji je engleski rog.

Heckelphon je baritonska varijanta oboe koja ima za oktavu dublji zvuk što se postiže dvostruko duljom cijevi. Cijev hecklephona ima na donjem kraju proširenje u obliku kugle. Izrađen je na molbu R. Straussa koji ga je prvi put upotrijebio u svojoj operi "Saloma" 1905.god.

Engleski rog (skraćeno C.i.), spada u skupinu drvenih puhaćkih instrumenata. Nastaje 1725.g. u Italiji, usavršavanjem puno starijeg instrumenta zvanog oboa da caccia.

Opseg mu je isti kao u oboe sa zvukom dubljim za kvintu. U tehničkom smislu je podudaran s njom i mogu ga svirati oboisti. Zvuk engleskog roga je vrlo srodan zvuku oboe, samo je nešto mukliji i tamniji, tako da mu naročito odgovaraju melodije mirnijeg toka i sjetnog ili tužnog izraza. Melodijski registar najpovoljniji mu je između "a" i "c2", u tom opsegu ton mu je vrlo snažan, a opet mek i izražajan.




Po izgledu se razlikuje od oboe ne samo dužinom nego i kruškastim proširenjem cijevi pri kraju, kao i povišenom metalnom cjevčicom na početku, koja nosi dvostruki jezičak od trske. Kruškasto proširenje koje se ponovo sužava kod izlaza, uzrokuje zatvoreniji i malo prigušeniji ton engleskog roga za razliku od oboe. Instrument zauzima mjesto u molskim temama gdje najviše do izražaja dolazi njegov čežnjiv i sanjarski karakter. Zbog toga se često u glazbi koristi kao instrument tužnog izražaja s puno čežnje i usamljenosti, poput pastoralne glazbe ili pastirske svirke.

Klarinet (it. clarinetto; njem. Klarinette; fr. clarinette; en. clarinet; rus. кларинет), skraćeno Cl., drveni je puhački instrument sa јednostrukim јezičkom od trske. Početni dio mu јe usnik, kljunastog oblika, na čiјu se ravnu stranu, preko ulaznog otvora cijevi, naliježe јezičak, učvršćen na donjem kraјu obručem sa zavrtnjem ligatura ili obujmica. Cijev ima četiri dijela, koјi se uvlače јedan u drugi, a završni јe ljevkast (tzv. korpus) i po rubu optočen metalnim prstenom. Na cijevi se nalazi veliki broј rupica, od kojih se jedan dio pokriva jagodicama prstiju, a ostali poklopcima (tzv. klapnama) koje se pokreću složenim sustavom poluga. Mehanizam suvremenog klarineta je vrlo usavršen, kao i izvođačka tehnika, tako da on spada među najvirtuoznije instrumente po lakoći s kojom se mogu izvoditi i krajnje brzi i složeni tonski pokreti. Raspon izvodljivih tonova mu je najveći od svih puhačkih instrumenata, a sam ton je bogat i izražajan, pogodan za vrlo različite glazbene karaktere. Posebna odlika klarineta je širok raspon tonova i glasnoće – od skoro jedva čujnog zvuka do vrlo prodornog, naročito u visokim tonovima. Najdublji registar, tzv. šalmajski, vrlo je osoben po tamnoj i dramatičnoj zvučnosti. S obzirom na sve ovo, klarinet je među duhačkim instrumentima najsvestraniji, pa mu se i u orkestru često dodjeljuјu istaknute uloge, solistička literatura je dosta bogata, nalazi mjesta u komornim asamblima, vodeći јe melodiјski instrument u duhačkim orkestrima, a posebno značaјnu ulogu ima u jazzu.

Najdalje porijeklo klarineta seže do instrumenata s trščanim jezičkom – u staroj Grčkoj (aulos), pa i ranije, u Egiptu i drugdje. Suvremeni klarinet je kreirao J. C. Denner 14.01.1690. g., usavršavanjem јedne vrste šalmaja. Već u 18. stoljeću јe (npr. kod Mozarta bogato korišten, a ušao јe u klasičan orkestralni sastav. Tehnički јe usavršen tokom 19. stoljeća, kada su ga rado koristili skladatelji romantičari.

Klarinet se gradi u tri osnovna registarska oblika: B Klarinet (Clarinetto in Sib) koji zvuči veliku sekundu niže od zapisanog, A Klarinet (Clarinetto in A) koji zvuči malu tercu niže od zapisanog, i rjeđe korišteni C Klarinet (Clarinetto in Do) koji zvuči kako je zapisano.

Razlog zbog kojeg se dionice za klarinet u orkestralnom notnom zapisu pišu u netransponiranom obliku, a praktički izvode u transponiranom je u tome što se razni tipovi klarineta sviraju na isti način. Klarinetist koristi iste prstohvate za sve tipove klarineta, čime se znatno olakšava izvođenje notnih zapisa.




Osim osnovna tri oblika, klarinet se javlja i u obliku malih klarineta koji se grade u više registarskih oblika: in Eb koji zvuči malu tercu više od napisanog, in Ab koјi zvuči malu sekstu više, in F koјi zvuči kvartu više i in Db koјi zvuči malu sekundu više. Svi ovi klarineti su česti u proširenoj obitelji klarineta, kao što je slučaј u voјnim orkestrima, a rjeđi u klasičnoј glazbi (ipak, Richard Strauss u operi Electra traži sljedeće klarinete: 1 Cl. in Eb, 4 Cl. in B, 2 Cl. contralti (basethorn), 1 Cl. basso).

Јoš јedan oblik klarineta јe i basetni rog ili alt-klarineta (it. clarinetto contralto ili corno di bassetto, njem. Bassetthorn, fr. cor de basset, en. bassethorn, rus. baset-horn) koјi јe rijetko u upotrebi, ali se ipak može naći kod Mozarta, Beethovena, Richarda Straussa i drugih.

Najveći u porodici klarineta je bas klarinet. Ugođen je in B, a zvuči za veliku nonu dublje od notnog teksta napisanog u violinskom ključu. U 19. stoljeću usavršio ga je Adolphe Sax, izumitelj saksofona.

Ipak, naјčešći registarski oblici klarineta koјi se nalaze u klasičnom orkestru su A i B klarinet.

italijanski - clarinetto basso
njemacki - Bassklarinette
francuski - clarinette basse
engleski - bass clarinet
ruski - бас-кларинет


Skraćeno Cl.B. (ne miješati sa Cl. in B), drveni puhački instrument, registarska varijanta klarineta sa zvukom dubljim za oktavu. Zbog znatne dužine cijevi, samo ce njen srednji dio prav i drven (kao kod klarineta, dok su početni i završni dio od metala i povišeni, a izlazni lijevak okrenut je naviše, nalik na saksofon. Zvuk bas klarineta je u dubini izrazito taman, a po karakteru često tajanstven ili dramatičan, pa se na taj način vrlо rado koristi, naročito u muzičko-scenskim djelima. Izvođačka tehnika je istovjetna kao na klarinetu, tako da u orkestru bas klarinet svira jedan od klarinetista.

Saksofon (skraćeno "Sax") je glazbalo izrađeno od metala, no uvrštava se među drvene puhačke instrumente zbog svoje mehanike (čunjasta cijev i tehnika su slične oboi) i originatora tj. faktora koji proizvodi ton (jednostrukog jezička koji je sličan klarinetovom). Sastoji se od jezička, usnika, lulice i samog tijela glazbala.

Saksofon je izumio 1840.g. Antoine Joseph Sax, poznati tvorac limenih puhačkih glazbala te ga prijavljuje 1846.g. kao patent od 7 glazbala. Saksofon je jedan od rijetkih instrumenata koji je nazvan po svom izumitelju.

Antoine Joseph Sax vodio se iskustvima dotadašnjih instrumenata, pa saksofon ima usnik sličan klarinetu, mehanizam i prstna tehnika najsličniji su mu oboi.

U početku se saksofon koristi samo u vojnim orkestrima i to najviše u Francuskoj, Belgiji, Engleskoj i SAD-u. U simfonijskim orkestrima upotrebljava se vrlo rijetko, uglavnom za izvođenje solo dionica. Veliki glazbenici poput Hector Berlioza, Gioachino Rossinia i Straussa ubrzo zapažaju zvučne sposobnosti ovog novog instrumenta i počinju ga koristiti u svojim glazbenim kompozicijama.

Saksofon svoju slavu steče tek krajem 20-tih kada se njegova primjena i afirmacija pronalazi u jazz glazbi. U tom periodu u Americi se proizvodi više od 100.000 saksofona, a do kraja desetljeća svira ga milijun i pol Amerikanaca, neki bolje a neki lošije. Postaje jedan od najviše upotrebljavanih i najomiljenijih instrumenata širom svijeta, sinonim u jazz glazbi 20. stoljeća. Danas se sax često pojavljuje u rock i pop glazbi kao i u jazzu i to u solističkim dionicama.




Porodica saksofona obuhvaća sedam instrumenata od alta do basa. Najviše se upotrebljavaju sopran, alt, tenor i bariton, dok se za početak učenja koristi najčešće alt saksofon.
Kada se prvi put sretnete sa saksofonom najduže se radi na samom upoznavanju instrumenta, postavi usnica i disanju. Saksofon je instrument lijepog i toplog tona i velikih tehničkih mogućnosti.


Osnovne registarske varijante:

* Sopranino
* Sopran
* Alt
* Tenor
* Bariton
* Bas
* Kontrabas


Transponiraju naizmjenično još u "Es" (ili "F") i "B" (ili "C", tj. bez transpozicije), pomičući se još – ovisno od registara – za jednu, dvije ili tri oktave naniže.

Fagot (fag. ili fg.) je puhačko glazbalo koje spada u porodicu drvenih puhačkih instrumenata. Ima dvostruki jezičak pa se tonovi artikuliraju kao i kod oboe, izgovorom sloga ti. Današnji oblik i tehnička obilježja fagot dobiva krajem 19.st. Izrađuje se od javorova drva. Pripada glazbalima u položini tenora, ugođen je in C, a opseg mu je 1B-es2. Odlikuje ga iznimno velika izražajnost pa može izraziti gotovo sve - od humora do hladnoće ili groteske. U orkestru odlično podržava gudačku dionicu basa.

Za poduku djece izrađuje se fagottino, dvostruko manjih dimenzija. Ugođen je in F i zvuči za kvartu više od uobičajenog fagota.

Kontrafagot (cfag. ili kfg.) izvodi napisane tonove za oktavu dublje, odnoseći se prema fagotu kao kontrabas prema violončelu. Može imati ugrađenu "nogu", slično flauti, čime se opseg spušta do 2A.

Truba, skraćeno Trb. (može se još i sresti (često u rukopisnim primerima) skraćenica Trp. prema engleskom nazivu), je registarski najviši limeni duvački instrument, svetlog i prodornog zvuka, koji je od davnina korišten za vojničke signale i svečane fanfare, pa je to ostavilo bitan trag na njegovom osnovnom karakteru i tipičnim načinima upotrebe u muzici. Ipak, truba je i izražajni melodijski instrument, a uahvaljujući usavršenom mehanizmu ventila i u izvođačkoj tehnici dostiže zavidan virtuozitet, koja se posebno ističe u džez-muzici. Tu je naročito česta, iako i drugde uobičajena, upotreba sordine (vidi: limeni duvački instrumenti).

U svojoj veoma dugoj istoriji, koja zalazi daleko u antičko doba, instrumenti tipa trube zadugo su mogli da izvode tonovo samo jednog alikvotnog niza (tzv. prirodna truba), pa su građene u različitim registarskim varijantama i veličinama. Tek izum i primena ventilnog mehanizma, početkom 19. veka, omogućila je slobodno i lako izvođenje svih tonova i bitno unapredila izvođačku tehniku, kao i upotrebne mogućnosti trube.

Truba koja se u 18. veku označavala kao truba in S imala je stvarni zvučni obim (zavisno od veličine) za oktavu dublji od obima današnje trube in S, odnosno isti obim kao današnja horna in S (corno alto). S obzirom da se pedalni ton nije mogao dobiti, a da je drugi ton alikvotnog niza bio intonativno nesiguran, praktični obim trube iz klasičnog perioda svodio sa uglavnom na dobijanje tonova od 3. do 12. alikvotnog niza.




Ovaj pisani obim je dat prema mogućnostima savremene trube sa ventilima (odnosno pistonima). Truba in S zvuči kako je napisano, a najčešće upotrebljavana truba in B zvuči veliku sekundu niže nego što je zapisano, pa je prema tome njen realni zvučni obim od e do c3.


Truba se javlja i u još nekim registarskim varijantama, i to su dve najčešće registarske varijante male trube (it. trombetta ili tromba piccola nem. kleine Trompete, fr. petite trompette, en. small trumpet, rus. malaя truba), koja se retko nalazi u orkestru, ali se koristi pri izvođenju tzv. klarino partije (tehnika izvođenja vrlo visokih tonova alikvotnog niza, čak do 21. tona) u delima npr. J. S. Baha. Obim zvučnosti joj je od f do s3, a javlja se u dve registarske varijante in D (zvuči veliku sekstu više) i in Eb (zvuči malu tercu više).

Postoje još i tzv. visoke trube u registarskim varijantama in F, in G i in B (tzv. sopranino) koja je najviša. Osim toga, postoje i alt-truba in F, koja zvuči kvintu niže od obima trube i bas-truba in Eb (zvuči veliku sekstu niže), in D (zvuči malu septimu niže), in C (zvuči oktavu niže) i in B (zvuči nonu niže).

Trombon, skraćeno -{Trbn.}- (može se još i sresti (često u rukopisnim primerima) skraćenica -{Trb.}- prema engleskom nazivu), kod nas još poznat i pod nemačkim imenom pozauna, je limeni duvački instrument, srednjeg i dubokog registra, po zvuku najsrodniji trubi. Zbog srazmerno uzane cevi i čašičastog usnika taj je zvuk masivan, prodoran i blistav, jedan od najmoćnijih u orkestru, premda može da bude i zaobljen i melodijski izražajan. Iako ima i trombona sa ventilima (upotrebljavaju se uglavnom u duvačkim orkestrima), osnovni tip ovog instrumenta ima naročitu građu cevi sa tzv. povlačkom, pokretnim, klizajućim delom, čijim se izvlačenjem ukupna dužina povećava i dobijaju se dublji tonovi, a uvlačenjem smanjuje i tonska osnova povišava. Razume se da to omogućuje i [[-{glissando}-]], koji je ovde, zbog snage zvuka, žestokog i često grotesknog dejstva. Tri trombona, koliko ih najčešće ima u orkestru, zajedno sa tubom često izvode akorde punog i upečatljivog zvučanja (početak uvertire za operu Nabuko Đuzepea Verdija).

Ne računajući ranije pretke, porodicu trombona su do pred kraj 19. veka sačinjavala tri člana: alt-trombon (čiji je pedalni ton bio -{E♭}-, odnosno drugi alikvotni ton -{eѕ}- sa daljim nizom), tenor-trombon (sa pedalnim tonom -{B1}-, drugi alikvotni ton -{B}- sa daljim nizom) i bas-trombon (pedalni ton -{F1}-, drugi alikvotni ton -{F}- sa daljim nizom). Kasnije su se samo druga dva ustalila kao stalni instrumenti simfonijskog orkestra, jer se umesto alt-trombona, uzimao još jedan tenor-trombon u grupi od tri trombona.

Bas-trombon ima obim od -{C}- (-{H1}-) do -{g1}-. Na njemu, zbog dužine cevi povlačka ne može da se dovede u -{VII}- poziciju (vidi: limeni duvački instrumenti), tako da ima samo šest pozicija (od tona -{F}- u prvoj poziciji naniže po pola stepena). Danas je za ovu vrstu truombona najrasprostranjeniji tenor-bas trombon (kombinacija oba trombona ujedno), odnosno tenor-trombon koji je snabdeven tzv. kvartnim- ili -{F}--ventilom. Ovaj ventil omogućava sniženje obima tenor-trombona naniže do -{C}-, a sa uključivanjem još i specijalnog polukružnog dela cevi, mogućno je dobiti i ton -{H1}- (koji ipak nije preporučljiv za čestu upotrebu). Na taj način se dobijaju svi polustepeni između pedalnih tonova u kontra-oktavi i tona -{E}-, koji je najniži ton u obim tenor-trombona. Pedalne tonove od -{B1}- naniže teško je dobiti dublje od trećeg (-{A♭1}-) ili četvrtog (-{G1}-) tona.

Kad se danas govori o orkestarskoj grupi od tri trombona (ako nije izričito naglašeno drugačije), podrazumevaju se dva tenor-trombona i jedan bas- (odnosno tenor-bas) trombon.

Kao još jednu vrstu trombona treba pomenuti i kontrabas-trombon (obim za oktavu niže od tenor-trombona), koji se više ne koristi, jer je njegovu ulogu preuzela tuba.

Tuba, skraćeno -{Tb.}-, je limeni duvački instrument, najvećih dimenzija i najdubljeg zvuka. Uočljiva je po vrlo širokom završnom delu cevi i levku okrenutom u vis. Ima četiri ventila, ali neke varijante imaju i pet ili čak šest. Četvrti ventil snižava ceo alikvotni niz tonova za dva i po stepena (čista kvarta), a kombinovana upotreba svih ventila postepeno snižava ceo alikvotni niz do petog i po stepena (velika septima). Ovim je omogućeno dobijanje svih polustepena između pedalnog tona i drugog alikvotnog tona. Pošto je tuba konstruisana tek u prvoj polovini 19. veka, kao zamena za neke manje zadovoljavajuće instrumente dubokog registra (kao što je npr. ofikleida, čimbaso i drugi), na njoj je ventilni mehanizam primenjen od početka. Srazmerno široka cev i dubok usnik čine da je zvuk tube pun, ali zaobljen, najsrodniji zvučanju horne ili krilnice (varijanta trube). Iako se često slaže u akorde sa trombonima, ne doseže snagu i blistavost njihovog zvuka, ali im čini dodatni, masivni bas. Za svoju veličinu i zvučnu dubinu, tuba je srazmerno pokretljiv instrument. Ipak, registar i karakter njenog zvuka čine da je solistička upotreba tube, pa čak i samo istaknutija uloga u orkestru, sasvim retka.


Tuba u osnovi pripada porodici horne, ali se sa nekoliko srodnih instrumenata izdvojila u posebnu grupu. U duvačkim orkestrima, koristi se ceo niz varijanata ovog instrumenta – eufonijum, helikon, suzafon i drugi, sa izvesnim razlikama u obliku, ali i u registru koji često zalazi u tenorsko područje.

Osnovne varijante tuba su:

* tenor-tuba (već navedeni eufonijum) obima od -{B}-1 (pedalni ton) do -{b}-1
* bas-tuba sa pedalnim tonom -{Es}-1, odnosno najčešće -{F}-1
* kontrabas-tuba sa pedalnim tonom -{C}-1 koji je teško dobiti, pa se uzima da je pedalni ton isti kao kod bas-tube, ali je obim manji i ide do -{d}-1 i kontrabas-tuba pedalnog tona -{B}-2 sa rasponom do -{b}-


Bas-tuba i dve kontrabas-trube se sreću pod imenom bombardon i grade se u dve registarske varijante -{in E♭}- i -{in B}-.

Nemački kompozitor Rihard Vagner (-{Richard Wagner}-) je u cilju kompletiranja porodice tube bio inicijator gradnje tzv. Vagnerovih tuba sa pedalnim tonovima -{B}-1 (kao kod eufonijuma) i -{F}-1 (kao kod bas-tuba), koje su po obliku sličnije hornama, čak su i sa istim usnikom, ali imaju četiri ventila i drugačiji zvuk. Iako su osim samog Vagnera, i drugi koristili ove tube (Anton Brukner (-{Anton Bruckner}-) u VII i IX simfoniji, Rihard Štraus (-{Richard Strauss}-) u Elektri), one su nestale iz orkestarske prakse i ne proizvode se više.U novije vreme firme Alexander i Engelbert Schmit ponovo proizvode Wagner-tube: B/F kompenzaciona tenor-tuba,B/F dvojna tuba i F/bas tuba. Notacija je bila raznolika, jer je i sam Vagner menjao način notiranja (u početku je pisao kao za alt-hornu -{in B}- i hornu -{in F}-, a kasnije za iste instrumente pisao je -{in E♭}-, odnosno tenor-tuba je zvučala veliku sekstu niže, i -{in B}-, odnosno, bas-tuba je zvučala veliku nonu niže). Kod Bruknera i Štrausa, ista tenor-tuba zvuči veliku nonu niže od zapisanog, a bas-tuba veliku duodecimu niže (oktava+kvinta).Savremena notacija je kao za dvojnu F/B hornu i obicnu F/hornu, zvuci cistu kvintu nize u violinskom i bas-kljucu.

Orgulje su jedno od najsloženijih glazbala s tipkama. Imaju, ovisno o veličini, od jedne do čak pet ili šest klavijatura po kojima se svira rukama (manuali) i klavijaturu na kojoj se svira nogama (pedal). Broj manuala ovisi o veličini orgulja, odnosno o broju registara, tj. svirala, a mogu ih imati od jednog do sedam. Registar je niz svirala iste boje i jačine zvuka. Glavni registri orgulja jesu Principali 8-stopni, dok se orgulje udešavaju prema registru Oktava 4 koji spada u registar Principal, samo zvuči za oktavu više. Temeljni zvuk orguljama također daju poklopljenice Bordoni (Gedackti). Postoje u orguljama registri tamnih, tiših tonova, oni prodornijeg, reskijeg i glasnijeg zvuka koji oponašaju razne glazbene instrumente. Svirale su onaj dio orgulja u kojima titra stupac zgusnutog zraka i time proizvodi zvukove različitih boja i visina. Zvuk se na orguljama proizvodi tako da se pritiskom tipke na klavijaturi dovodi zrak iz mijeha u svirale, koje su različite građe i veličine.

Poznate su, naime, starokineske usne orgulje, a hidraulične ili vodene bile su raširene u antičkoj Grčkoj. U starome Rimu spominju se jednostavnije građene pneumatske orgulje.Posredovanjem Bizanta, orgulje se u VIII. st. uvode u kršćanske crkve, a njihovo zlatno doba svakako je razdoblje XVII.-XVIII. st., kad su građene iznimno složene mehaničke barokne orgulje. U XIX. se pak stoljeću uvodi pneumatska i električna traktura, što posljeduje orkestralnijim zvukom, ali i ubrzanim stradavanjem starijih povijeskih orgulja koje se zamjenjuju novima, pretežito mehaničkim, poglavito na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Primjenom registara orgulje mogu oponašati sve boje orkestralnih glazbala i ljudskih glasova, zato se simbolički nazivaju kraljicom instrumenata. One nisu stalno orkestralno glazbalo, nego se najčešće primjenjuju kao solistički instrument, posebice tijekom bogoslužja. Nalaze se gotovo i u svim ozbiljnijim koncertnim dvoranama, kako starijim tako i onima nastalim posljednjih desetljeća.

Harmonika je polifoni i aerofonski muzički instrument sa klavijaturom ili dugmadima. Muzičar na harmonici (harmonikaš) rukama širi i skuplja meh čija vazdušna struja prolazi kroz ventile. Ove ventile kontolišu harmonikaševi prsti pritiskom na dirke.

Telo harmonike se sastoji iz dve drvene kutije povezane mehom. Veličina i težina harmonike varira u zavisnosti od njenog tipa, broja registara i basova. Sam pritisak na dirke se ne koristi kao izražajno sredstvo, niti se njime kontroliše jačina zvuka, već se za to koristi isključivo pumpanje meha. Razlikuju se tri osnovne vrste harmonika: klavirska harmonika, hromatska sa dugmetima i dijatonska harmonika.

Smatra se da je prvu harmoniku konstruisao Kristijan Fridrih Ludvig Bušman 1822. u Berlinu. Harmoniku je patentirao Ciril Demian 1829. u Beču. Njegova harmonika je imala tastere samo na jednoj strani, dok je druga služila samo za razvlačenje.

Harmonika je folklorni instrument popularan širom sveta (Francuska, Italija, Centralna i Istočna Evropa, Latinska Amerika). Veoma je prisutna u tradicionalnoj i novokomponovanoj muzici Srbije. Harmonika se ređe koristi kao instrument u zabavnoj i ozbiljnoj muzici, ali se koristi i u klasičnoj muzici, naročito od druge polovine 20. veka. Veliki doprinos razvoju harmonike i literaturi za harmoniku dali su ruski kompozitori.

Harmonika se u Srbiji izučava u preko 50 muzičkih škola, koje u svom sastavu neguju obrazovanje na ovom instrumentu. Nažalost i pored velikog broja školovanih muzičara i rasprostranjenosti harmonike i u Srbiji, na muzičkoj akademiji u Beogradu ne postoji odsek harmonike.