Blues

Blues je vokalno-instrumentalni oblik muzike koji se zasniva na upotrebi "plavih nota" i strukturi od najčešće 12 taktova koji se ponavljaju. Pojavio se u afroameričkim zajednicama SAD-a, a korene vuče iz duhovne muzike i himni, radnih i žetvenih pesama sa plantaža pamuka, improvizovanog pevanja na radu umjesto razgovora koji je robovima bio zabranjen, kao i napeva. Upotreba "plavih nota" i učestalost pevačkog obrasca poziv-odgovor u muzici i tekstovima ukazuju na zapadnoafričke korene bluesa. Blues je imao znatan uticaj na kasniju američku i zapadnu popularnu muziku, a postao je i delom žanrova kao što su ragtime, jazz, bluegrass, rhithm and blues, rock and roll, hip-hop i pop.


Glavne funkcije

Stilsko i kulturno poreklo

Postoji nekoliko funkcija koje pripadaju svoj blues muzici, jer taj žanr uzima oblik osebujnosti svakog pojedinog izvođača. No neke je blues dugo imao pre stvaranja modernog bluesa. Rani oblik muzike nalik bluesu bili su uzvici poziva i odgovora u kojima se viđa "funkcionalna izražajnost ... stil bez pratnje harmonije i neobuzdan formalnostima bilo koje pojedine muzičke strukture." Oblik ovog "predbluesa" mogao se čuti u radnim pesmama i povicima robova, proširen u "jednostavne solo pjesme krcate emocionalnim sadržajem". Blues kakav je sada, može se percipirati kao muzički stil zasnovan na evropskoj harmonijskoj strukturi, sa tradicijom zapadnoafričke tradicije poziva i odgovora, preoblikovan u međuigru vokala i gitare.

Mnogi elementi bluesa, kao što je oblik poziva i odgovora i upotreba plavih nota mogu se naći u afričkoj muzici. Silviane Diouf ukazala je na nekoliko specifičnih funkcija kao što su melizmatika, talasasta, nazalna intonacija koja sugeriše vezu između bluesa i muzike zapadne i centralne Afrike. Etnomuzikolog Gerhard Kubik verovatno je prvi koji je primetio kako određeni elementi bluesa vuku korene iz muslimanske muzike zapadne i centralne Afrike.



Žičani instrumenti (koje su preferirali ljudi porobljeni iz muslimanskih regija Afrike ...) su generalno bili dopušteni jer su ih robovlasnici smatrali bliskima evropskim instrumentima kao što je violina. Tako su porobljeni ljudi koji su uspevali sklepati bendžo ili kakav drugi instrument mogli više svirati javno. Ova solistički orijentisana "robovska muzika" imala je elemente arapsko-muslimanskog pjevačkog stila koji je vekovima bio utisnut muslimanskom prisutnošću u zapadnoj Africi, kaže Gerhard Kubik.

Kubik je takođe napomenuo kako je tehnika sviranja gitare u Misisipiju uključivala korišćenje oštrice noža, što je u svojoj autobiografiji zabeležio VC Handi, te da i to korespondira sa sličnim sviračkim tehnikama u kulturama zapadne i centralne Afrike. Diddleijev luk je jednožičani instrument kućne izrade za koje se tvrdi da je bio uobičajen na američkom Jugu u ranom dvadesetom veku, a napravljen je po uzoru na afrički instrument, što je pomoglo Prenašanje afričke tehnike muziciranja u rani instrumentalni vokabular bluesa.

Kasnije je blues "etiopskih arija", minstrelskih predstava, crnačke duhovne muzike, uključujući i instrumentalnu i harmonijsku pratnju. Stil je takođe vrlo blizak ragtimeu koji se razvio u otprilike isto vreme, iako je blues bolje očuvao "originalnu melodijsku strukturu afričke muzike".

Pjesme bluesa iz tog perioda, kao što su snimke Leadbellija i Henrija Tomasa pokazuju mnoge različite strukture. Oblici od 12 taktova (12-bar), 08:16 taktova koje su bazirane na tonici, subdominantnom i dominantnom akordu postale su na kraju najčešće. Ono što se danas prepoznaje kao 12-taktni blues zapisano je u usmenoj istoriji i notnim zapisima, a pojavljuje se u afroameričkim zajednicama u području oko reke Misisipi, u Memfisu u Tenesiju, kao i bjelački muzičkim grupama u Nev Orleansu.


Tekstovi

Prvobitna lirska forma bluesa je verovatno bio jedan stih ponovljen tri puta. Tek kasnije je današnja, i najčešća struktura od jednog stiha ponovljenog dvaput, nakon čega sledi zaključni stih, postala standardna. Ovi stihovi najčešće su pevani uz ritmičan govor, nego uz melodiju.

Rani blues često je uzimao oblik slobodnog pripovijedanja. Pevač je često glasom izražavao svoje "lične jade u svetu surove zbilje: izgubljena ljubav, okrutnost policajaca, ugnjetavanje od strane belaca i uopšteno teška vremena". Mnogi od najstarijih snimaka bluesa sadrže odlučne, realistične stihove koji su bili u kontrastu s većim delom muzike snimane u to doba. Npr, pesma "Dovn in the Allei" Memphis Minnie govori o prostitutkinu seksu s muškarcem u mračnoj ulici.

Takva muzika nazivana je "gut-bucket" blues, pojam koji se odnosi na vrstu bas instrumenta kućne izrade napravljene od metalne kante u kojoj su se čistila svinjska creva - hrana koju se veže uz ropstvo. Pjesme "gut-bucket" bluesa u pravilu su prizemljene, o teškim i uzavrelim odnosima između muškarca i žene, lošoj sreći i teškim vremenima. Zbog toga, i zbog mesta na kojima se izvodila takva muzika - u prljavim barovima s grubijanima i ostalim gostima sumnjivog morala, blues muzika je zadobila nemio ugled; vernici su je se klonili, a propovednici ju proklinjali.

Iako je blues zadobio reputaciju muzike povezane sa jadom i ugnjetavanjem, on takođe može biti i humorističan:

"Rebecca, Rebecca, get iour big legs off of me,
Rebecca, Rebecca, get iour big legs off of me,
It mai be sending iou babi, but it 's vorriing the hell out of me. "

Preciznije, "Hokum blues" slavio je komične tekstove i farsične, često grube izvedbe. Klasik Tampa Reda "Tight Like That" lukava je igra reči dvostrukog značenja gde "tight" (tesan) može značiti izrazito blizak odnos, kao i odnos koji je malo pohotljiviji.

Inače bluzom dominira ljubavna tematika pisana u muzičkoj formi od 12 taktova i prema tekstu podeljenom na strofe od po tri stiha, pri čemu je drugi identičan s prvim poput:

Voke up this morning vith the blues dovn in mi soul
Voke up this morning vith the blues dovn in mi soul
Saiing "Mi babi gone and left me, got a heart as black as coal"

U bluesu se retko peva o sreći i zadovoljstvu, on je poezija čežnje, rastanaka i očekivanja, ličnih katastrofa i padova. Govori o ljubavi zrelih ljudi, čija je ljubav ili jednostavna privrženost nastala s godinama, ili probuđena strast muškarca i žene. Ženska nevera u bluesu vrlo je često prihvaćena kao nužnost i neizbežnost o kojoj se uz igru reči peva na sasvim pomirljiv način.

Blues pesme govore o ljudima koji se ne mogu zadržati na jednom mestu, već stalno negdje odlaze, beže od svega i svačega. Tako su zahvaljujući migracijama crnačkog stanovništva bluzom opevana putovanja vozom, drumovima, brodovima. Čiste socijalne teme vrlo su retke u bluesu, ali io njima se peva kao io svim sitnim realnostima svakodnevnice. Istaknuti je primer politički vrlo angažovanog bluesa pevač JB Lenoir, koji je pevao o nepravdi, rasizmu i vojnicima u vijetnamskom ratu:

I never vill go back to Alabama, that is not the place for me (2k)
Iou knov thei killed mi sister and mi brother,
and the vhole vorld let them peoples go dovn there free

ili deprimirajući Born Dead:

Everi black child born in Mississippi,
Iou knov that poor child vas born dead.

A njegovu je smrt pak opjevao John Maiall u pesmi Death of JB Lenoir.

Uz sve nevolje koje je blues opisivao i silne neprilike u koje su dolazili njegovi likovi na svojim besciljnim putovanjima, naravno da se razvio i takozvani zatvorski bluz. Jailhouse Blues mogao bi se čak smatrati podvrstom bluesa kojeg nalazimo kod mnogih izvođača. Blues predstavlja neizbežnost i nužnost, on nikada ne gubi vezu sa životom i uvek govori o pojedinačnom iskustvu ili doživljaju.

Lirski sadržaj je u poslijeratnom bluesu postao nešto jednostavniji, a fokusira se često uz pevačeve seksualne brige. Mnoge teme koje su se pre Prvog svetskog rata često pojavljivale, kao što su ekonomska depresija, transport, tehnologija, konji, krave, vragovi, kockanje, magija, poplave i suše, jednostavno su nestale.



Muzički stil

Tokom prvih decenija dvadesetog veka, progresija akorda u blues muzici nije bila jasno definisana. Bilo je mnogo pesama u 8-taktnoj formi kao npr "Hov Long Blues", "Trouble in Mind" i pesma Big Billa Broonzija "Kei to the Highvai". Takođe postoje i primeri 16-taktnog bluesa, kao u instrumentalu Raia Charlesa "Sveet 16 bars" i "Vatermelon Man" Herbieja Hancocka. Ličniji forme kao npr progresija od 9 taktova susreću se ređe, npr "Sitting on top of the vorld" Hovlin 'Volfa.

Osnovna forma tekstova sa 12 taktova muzike odražava standard iste harmonijske progresije, u meri 4 / 4 ili ređe 2 / 4. Slov blues često se izvodi u meri 12 / 8 (4 dobe po taktu s 3 po uzrastu).

Do 1930.-ih je 12-taktni blues postao standardniji. Muzika povezana s takvim oblikom obično se sastoji od grupa tri različita akorda svirana u taktova 12:

gde rimski brojevi označavaju ljestvični stepen akorda. To znači, ako sviramo u tonalitetu C, akordi bi bili sledeći:

(Kada se akord IV svira u 2. taktu, blues se zove "Kuick-Change blues"). U ovom primeru, C je tonika, F subdominanta. Treba uočiti kako se akordi većinom sviraju u septakordnoj formi. Često je poslednji akord dominantni (V, u ovom slučaju G) preokret (turnaround) koji služi kao prelaz na početak iduće progresije.

Tekst uopšteno završava na desetom taktu, ili prvoj dobi jedanaestog takta, a zadnja dva takta služe instrumentalistu kao kratki odmor; harmonija tog preokreta može biti izrazito kompleksna, ponekad se sastoje od tonova koji prkose svakoj harmonijskoj analizi. Posljednja doba, gotovo uvek čvrste dominantni septakord, pruža napetost pri prelazu u sledeću strofu.


Melodijski, blues karakteriše upotreba snižene terce, kvinte i male septime (tzv. "plave note" ili "savijene note" - bent ili blue notes) dotične dur ljestvice.Ti tonovi mogu zameniti prirodne ljestvičine tonove ili biti dodani lestvici, kao što je primer u pentatonskoj mol blues lestvici, gde snižena terca zamenjuje prirodnu, snižena septima prirodnu septime, a snižena kvinta dodaje se između prirodne kvarte i prirodne kvinte. Iako se 12-taktna harmonijska progresija neprekidno koristila vekovima, revolucionaran aspekt bluesa bio je u čestoj upotrebi sniženih terce, septime, a katkad i snižene kvinte u melodiji, zajedno sa sviranjem susednih nota istovremeno, npr ukrasnim notama.

Dok klasični muzičar uopšteno svira ukrasnu notu odvojeno, blues pevač ili svirač će izvesti glissando, spajajući dva tona i zatim otpuštajući ukrasni. U progresijama u bluesu, tonieki, subdominanti i dominantni akordi često se sviraju u dominantnim septakord jer je snižena septima važna komponenta blues lestvice. Blues se takođe povremeno izvodi u molskom tonalitetu. Tabela se ne razlikuje puno od tradicionalnog mola, osim po povremenoj upotrebi snižene kvinte u tonici koja se često peva ili svira zajedno sa čistom Kvintom u harmoniji.

* Izvođenje pesme "Ball and Chain" Janis Joplin uz pratnju Big Brother and the Holding Compani primer je te tehnike.
* Molski blues često je strukturiran u 16 ​​taktova, pre nego 12, u stilu gospel muzike, kao npr u pesmama "St James Infirmari Blues" i "Mi Man Rocks Me" Trikie Smith.
* Ponekad se u blues tonalitetu koristi i dorski lestvica sa sniženim tercom i septime, ali velikom seksti.

"Shuffle ritam" (ritamske sredstvo u kome je prva nota u paru naglašena, a druga nenaglašena, bilo trajanjem, melodijom i sl) pojačava transni ritam poziva i odgovora, i stvara ponavljajući efekat zvan "groove". Najjednostavniji takvi primeri često se koriste u poslijeratnom električnom bluesu, rock 'n' rollu i ranom Bebop s niskim gitarskim rifovima od tri tona, koji zajedno sa basom i bubnjevima stvara ugođaj "groove". "Valking bass" ("hodajući bas") je drugo sredstvo koje pomaže stvoriti "groove". Posljednji takt akordne progresije obično prati preokret koji čini prelaz na početak iduće.

"Shuffle ritam" često se vokalizira kao "dam, da, dam, da dam, da", budući da se sastoji od nejednakih, tzv. "Svung" osminke. Na gitari se to može izvesti kao jednostavan odmjeren bas, ili, uz praćenje ritma, kretanje od kvinte do sekste pojedinog akorda i nazad. Primer se nalazi niže na tablaturi prvih nekoliko taktova blues progresije u E tonalitetu:

Blues u jazzu bitno je različit od bluesa u drugim vrstama muzike, kao što su rock, R'n'B, soul, funk i blues kao zaseban žanr. Jazz blues u pravilu pri 9. i 10. taktu svoje forme ostaje u dominantnom (V) akordu, naglašavajući rezoluciju dominanta - tonika, za razliku od one subdominanta - tonika tradicionalne strukture bluesa. Ova završna kadenca VI prolazi kroz mnogo varijacija, najosnovnija od kojih je progresija ii-VI u taktovima 9, 10 i 11. Od te tačke i progresija sa dominantom (ii-V) i resolucija (I) mogu se izmeniti ili zameniti gotovo u beskraj, uključujući i varijaciju bez korišćenja tonike uopšte (taktovi 9-12: ii | V | ii, iv | ii, V |). U ovom slučaju, taktovi 11:12
funkcionišu kao prošireni preokret prema sledećem refrenu.

Istorija

Prvi opisi bluza mogu se pronaći tek u tekstovima putopisaca, koji su na putovanjima američkim jugom opisivali pesme Afroamerikanaca, koji su uz tu ritmičku muziku sebi olakšavali rad na plantažama.

Među prvim objavljenim bluz kompozicijama s fiksiranim tekstom i potpisom autora smatra se kompozicija "Memphis Blues" od Vilijama Kristofera Handija kojeg su nazivali i "ocem bluza" iz 1912. godine. Sledeće je godine ponovo objavljena, u novoj verziji is novim tekstom bliža tradicionalnom obliku bluza u formi od 12 taktova. Prava na tu pesmu prodao je za 100 dolara, a iste godine sklada "St Louis Blues" i zatim "Hesitation Blues". Nakon što je objavio "Beale Street Blues", (1916.) G. seli se u Nev Iork gde se nadao da će imati bolje uslove za rad iu kojem je otvorio sopstvenu izdavačku kuću (Handi Record Compani). Godine 1926. objavio je blues antologiju "Blues: An Anthologi: Complete Vords and Music of 53 Great Songs", verovatno prvi pokušaj opsežnog dokumentovanja bluesa.

Blues je preko Handijevih kompozicija stigao i do Evrope i to zahvaljujući američkim vojnim orkestrima, koji su pratili američke vojnike za vreme prvih meseci Prvog svetskog rata. Tako se u Evropi počeo razvijati stilizirani blues, a među prvima su ga prihvatili francuski kompozitori Darius Milhaud i Maurice Ravel.

Godine 1920. izdata je ploča sa Mamie Smith, koja je prvi gramofonski snimak crnog izvođača bluza. Prve su pesme postigle relativan uspeh pa se snimaju i druge dve "Crazi Blues" i "It 's Right Here For Iou, If Iou Don't Get It,' Tain't No Fault of Mine", koje su postigle opšti uspeh is time započinje era "klasičnog bluza", karakteristična po pjevačima bluesa koje prate jazz muzičari poput Kinga Olivera, Louis Armstrong Louisa Armstronga, Sidneija Bechet, Charliea Greena. Urbani velegradski bluz razvija se u crnačkim zajednicama posle Drugog svetskog rata kao manje više samostalna bluz umetnost, koja u početku nije imala nikakve veze s džezom ili zabavnom muzikom i da bi umesto "Race Records" s vremenom postala "Rhithm and Blues" (RnB) i podloga za novi muzički žanr 1950.ih "Rock and roll" (rock 'n' roll).



Za talas oduševljena prema bluesu zaslužni su The Blues Brothers, Rhitm and Blues bend koji su vodila dva komičara Džon Beluši i Dan Aikroid. Oni su bili članovi originalnog sastava televizijskog NBC šoua Saturdai Night Live, na kojem su kasnije i prvi puta nastupili pod imenom Blues Brothersa 1977. godine. Sa svojim konceptom imali su toliko uspeha i zadovoljstva, da su počeli nastupati i izvan emisije, a na kraju su snimili i istoimeni film. Uprkos imenu, većina pesama Blues Brothersa su bili soul i R & B klasici.

Nastanak

Blues se razvio od vokalne muzike bez pratnje među siromašnim crnačkim radnicima u širok raspon stilova i podžanrova s regionalnim varijacijama širom SAD-a, a kasnije i Evrope i Afrike. Muzički oblici i stilovi koji se sada smatraju bluesom, kao i moderna countri muzika nastale su u istim oblastima tokom 19. veka u južnjačkim državama SAD-a.

Snimke blues i countri muzike mogu se naći i do 1920-ih godina, kada se počela razvijati industrija muzičkih snimaka, te stvorene marketinške kategorije kao što su rasna muzika i hillbilli muzika kojom se crnačka muzika prodavala crncima, a belačka belcima.

U to vreme nije bilo jasne muzičke podele između bluesa i countrija, osim po rasi izvođača koju su katkad izdavačke kuće pogrešno zapisivale. Istraživanja su smestila poreklo "crnačke" duhovne muzike u izloženost porobljenih ljudi hebridskim tradicijama njihovih "gospodara". Afroamerički ekonomista i istoričar Tomas Sovell takođe uočava kako je južnjačka crna populacija bivših robova prilično široko prihvatila kulturu svojih "redneck" suseda (reč "redneck" označava stanovnike američkog Juga koji su škotsko-irskog porekla). No otkrića Kubika i ostalih jasno pokazuju afričko poreklo najvažnijih aspekata izražavanja bluzom.

Društveni i ekonomski razlozi pojavljivanja blusa još nisu sasvim poznati. Prvo pojavljivanje bluesa nije dobro određeno i često datira između 1870. i 1900., periodom koji se poklapa sa emancipacijom bivših robova i tranzicijom iz ropstva prema deljenju useva i maloj poljoprivrednoj proizvodnji južnih Sjedinjenih Država.

Nekoliko stručnjaka karakteriše razvoj bluesa na samom početku 20. veka kao pomak od grupne muzičke izvedbe prema individualnije stilu i tvrde kako je razvoj bluesa stigao zajedno sa novostečenom slobodom porobljenih ljudi. Prema Lavrenceu Levineu, "postojala je direktna veza između nacionalno naglašivane ideologije pojedinca (npr. učenje Bookera T. Vashingtona) i popularnosti bluesa. Levine smatra da psihološki, društveno i ekonomski, crnci su bili kultivisani na način koji bi za vreme ropstva bio nemoguć, i nije iznenađujuće da je njihova sekularna muzika to odražavala isto kao i religiozna.


Istorija različitih žanrova bluesa


Predratni blues

Američka industrija izdavanja notnih zapisa proizvela je veliku količinu ragtime muzike. Do 1912. godine izdali su tri popularne kompozicije nalik bluesu, predskazujući njegovu popularnost: "Dallas Blues" Harta Vanda, kao i "Babi Seals 'Blues" i "Memphis Blues" VC Handija.

Handi je bio akademski muzičar, kompozitori i aranžer koji je pomogao popularizaciji bluesa transkribirajući i orkestrirajući blues muziku u gotovo simfonijskom stilu. Postao je popularan i plodan kompozitor i reklamirao se titulom "oca bluesa"; no njegove kompozicije mogu se opisati kao fuzija bluesa, ragtimea i jazza, spoj stvoren i upotrebom kubanskog ritma zvanog habanera koji je dugo bio delom ragtimea; Handijevo najpoznatije delo bio je " St Louis Blues ".

U 20-im godinama 20. veka blues je postao jedan od glavnih elemenata afroameričke i američke popularne muzike, preko Handijevih aranžmana i klasičnih izvođačica bluesa dosežući i do "bele" publike. Blues je od opuštenih varijanata u barovima širio i na druga mesta, kao što su pozorišta i noćni klubovi kao što je Cotton Club. To je dovelo do stvaranja uočljive raznolikosti stilova i jasnije podele između bluesa i jazza. Nekoliko izdavača muzike kao što su American Record Corporation, Okeh Records, i Paramount Records, počele su snimati afroamerički muziku.

Kako je muzička industrija rasla, izvođači countri bluesa kao što su Čarli Paton, Blind Lemon Jefferson, Lonnie Johnson, Son House i Blind Blake postali u popularniji u afroameričkoj zajednici. Jefferson je bio jedan od retkih izvođača tog žanra koji su često snimali muziku, i moguće je bio prvi koji je snimio sviranje slide stilom, u kome se žice pritiskaju nožem ili odrezanim vratom staklene boce. Taj izvođački stil postao je važnim delom delta bluesa. Prve snimke blusa iz 20-ih svrstavaju se u dve kategorije: tradicionalni ruralni countri blues i uglađeniji gradski, ili urbani bluz.

Izvođači countri bluesa često su improvizovala, bilo bez pratnje ili samo uz pratnju bendža ili gitare. Postojalo je mnogo regionalnih stilova u bluesu u ranom 20. veku. Delta blues (blues sa područja delte reke Misisipi u Luizijani) stilski je bio blizak korenima i nenakićen, izvođen strastvenim vokalom uz pratnju slide gitare. Robert Johnson, koji je snimao jako malo, kombinovao je elemente urbanog i ruralnog bluesa. Zajedno s Robertom Džonsonom, uticajni izvođači ovog stila bili su njegovi prethodnici Charlie Patton i Son House. Pevači kao što su Blind Villie McTell i Blind Boi Fuller izvodili su blues u jugoistočnom "delikatnoj i lirskoj" tradiciji piedmontskog bluesa, koja je koristila razrađenu tehniku trzanja žica. Stil slide gitare bio je pristuan i u
Džordžiji.

Na živahni stil memfiskog bluesa koji se razvio u 20-im i 30-im godinama, oko Memfisa u Tenesiju imali su uticaj jug bandovi - grupe koje su koristile improvizovane muzičke instrumente kućne izrade. Izvođači kao Frank Stokes, Sleepi John Estes, Robert Vilkins, Joe McCoi i Memphis Minnie rabili su razna neuobičajena glazbala kao što su kazoo, violina ili mandolina, kao i prilagođene kućne predmete poput dasaka za pranje veša. Memphis Minnie bila je poznata po virtuoznosti na gitari. Pijanist Memphis Slim započeo je karijeru u Memfisu, ali njegov osebujan stil bio je mekši i sadržavao je više elemenata svinga. Mnogi blues muzičari iz Memfisa u 30-ima ili ranim 40-ima odselili su u Chicago i postali dijelom urbanog blues pokreta koji je spajao countri muziku i električni blues.

Gradski ili urbani stilovi bluesa bili su određeniji i razrađeniji. Klasične blues urbane pevačice ili pevačice vodviljskog bluesa bile su popularne u 20-ima, među njima Mamie Smith, Gertrude "Ma" Rainei, Besi Smit i Victoria Spivei. Mamie Smith, pre vodviljski nego blues izvođačica bila je prva Afroamerikanka koja je 1920. godine snimila blues ploču; njen "Crazi Blues" u prvom mesecu prodao se u 75.000 primeraka.

Ma Rainei, poznata i kao "majka bluesa", kao i Besi Smit, pevale su ... svaku pesmu oko centralnih tonova, možda zato da bi lakše projicirale svoj glas u dubinu prostorije. Smith bi ... pevala pesmu u neuobičajenom tonalitetu, a njena veština savijanja i širenja tonova svojim predivnim, snažnim interpretativnim kontraltom bila je nenadmašena. Urbani izvođači bluesa bili su popularni muzičari te ere, kao što su Tampa Red, Big Bill Broonzi i Leroi Carr. Pre Drugog svetskog rata, Tampa Reda su ponekad zvali "čarobnjakom gitare". Kar je tada učinio neobičan izbor prateći svoje pesme na klaviru.
Tipičan boogie-voogie bas:


Boogie-voogie je u urbanom bluesu bio još jedan važan stil 1930-ih i 1940-ih. Iako se stil obično veže sa solo klavir, boogie-voogie je takođe bio korišćen kao pratnja pevačima ostinato, rifovima i promenama visine levom rukom, dok bi se desna ruka bavila razrađivanjem trilera i ukrasa. Pionir boogie-voogieja bili su Džimi Iancei i boogie-voogie trio Albert Ammons, Pete Johnson i Meade Luk Levis). Čikaški izvođači boogie-voogieja bili su Klarens "Pine Top" Smith i Ear Hines, koji su "povezali propulzivne ritmove na levoj ruci ragtime pijanista i melodijske figure slične onima Armstrongove trube na desnoj".

U 40-ima se razvio jump blues, koji je bio pod uticajem muzike big banda, a koristio je saksofon ili koji limeni Puhaći instrument, kao i gitaru u ritamskoj sekciji radi stvaranja bržeg jazz tempa s deklamatornim vokalima. Melodije jump bluesa autora Louisa Jordana i Big Džoa Tarnera iz Kanzas Sitija u Misuriju uticale su na razvoj kasniji stilova kao što su rock and roll i rhithm and blues. Meki lujzijanski zvuk Professora Longhair i kasnije Dr Džona meša klasični rhithm and blues sa stilovima bluesa.

Rani posleratni blues

Nakon Drugog svetskog rata iu 50-ima, kako su se afroamerikanci selili u severne američke gradove, u gradovima kao što su Chicago, Detroit i Kansas Citi (Misuri) postali su popularni novi stilovi električnog bluesa. Električni blues koristio je električne gitare, električni bas, bubnjeve i usnu harmoniku. Chicago je postao centrom električnog bluesa u ranim 50-ima.

Na čikaški bluz je u velikoj meri uticao misisipijevski delta blues, budući da su mnogi izvođači doselili iz tog područja. Hovlin 'Volf, Muddi Vaters, Villie Dikon i Jimmi Reed su svi bili rođeni u Misisipiju i tokom velike migracije doselili u Chicago. Njihov stil karakteriše upotreba električne gitare, ponekad slide gitare, usne harmonike i ritamske sekcije basova i bubnjeva. JT Brovn, koji je svirao u bendovima Elmorea Džejmsa i JB Lenoir su takođe koristili saksofone, ali češće kao pratnju ili ritam nego kao solo instrumente. Little Valter i Sonni Boi Villiamson II bili su poznati svirači usne harmonike (koju su u bluesu nazivali "harp", tj harfa) rane čikaške blues scene. Drugi, kao Big Valter Horton, bili su takođe uticajni. Muddi Vaters i Elmore James bili su poznati po inovativnoj upotrebi električne slide gitare. BB King i Freddie King (nisu u rodu), koji nisu koristili slide gitaru, bili su uticajni gitaristi stila električnog bluesa, iako nisu bili iz Chicaga. Hovlin 'Volf i Muddi Vaters bili su poznati po svojim dubokim, hrapavim glasovima.

Basista i kompozitor Vili Dikson igrao je važnu ulogu na čikaškoj sceni. Komponovao je i napisao mnoge blues standarde perioda kao npr "Hoochie Coochie Man", "I Just Vant to Make Love to Iou" (obe za Muddija Vatersa) i "Vand Dang Doodle", kao i "Back Door Man" za Hovlin ' Volfa. Većina izvođača iz čikaške blues scene snimala je za lokalnu kuću Chess Records, a ostale važnije producentske kuće bile su JOB Records i Vee-Jai Records.

U 50-ima je blues imao golem uticaj na mainstream američke popularne muzike, a specifično u razvoju rockabillija. Iako su popularni muzičari kao Bo Diddlei i Chuck Berri bili pod uticajem čikaškog bluesa, njihovi entuzijastični stilovi odvajali su se od melankoličnih aspekata bluesa, što je bio jedan od faktora koji su uticali na prelaz sa bluesa u rock 'n' roll. Elvis Preslei i Bill Halei više su bili pod uticajem jump bluesa i boogie-voogieja, i kod bjelačkog stanovništva su popularizovali rock and roll. Čikaški bluz je takođe uticao na lujzijansku zideco muziku, kao u primeru Cliftona Chenier, koji koristi naglaske bluesa; muzičari tog stila takođe su koristili električnu solo gitaru i kajunske aranžmane blues standarda.

Drugi izvođači bluesa, kao što su T-Bone Valker, Michael Valton i John Lee Hooker imali su uticaj indirektno vezan za čikaški bluz stil. T-Bone Valker, rođen u Dalasu u Teksasu često se spominje u vezi s kalifornijskim bluzom, koji je mekšeg zvuka od čikaškog, i prelaz je uzmeđu čikaškog bluesa, jump bluesa i svinga sa elementima jazz gitare. Blues John Lee Hooker "ličniji" je, utemeljen na njegovom dubokom, grubom glasu uz pratnju jedne električne gitare. Iako nije direktno povezan s boogie-voogiejem, njegov "groovi" stil ponekad se naziva "gitarskim boogiejem". Njegov prvi hit "Boogie Chillen" 1949. je dospeo na prvo mesto R & B lestvica.

Do kraja 50-ih, žanr zvan svamp blues (močvarni blues) razvio se blizu Baton Rougea u Luizijani, s izvođačima kao što su Slim Harpo, Sam Miers i Džeri Mekejn. Taj blues bio je sporijeg ritma i jednostavnijeg korišćenja usne harmonike nego čikaški stil. Pjesme iz ovog žanra uključuju "Scratch mi Back", "She 's Tough" i "King Bee".

Blues muzičari


Rani countri blues

* Barbecue Bob (1902.-1931.)
* Blind Blake (1893.-1933.)
* Big Bill Broonzi (1893./1898.-1958.)
* Ida Koks (1896.-1967.)
* Gari Davis (1896.-1972.)
* Sleepi John Estes (1904.-1977.)
* Blind Boi Fuller (1908.-1941.)
* Jesse Fuller (1896.-1976.)
* Son House (1886./1902.-1988.)
* Alberta Hunter (1895.-1984.)
* Misisipi John Hurt (1893.-1966.)
* Skip James (1902.-1969.)
* Blind Lemon Jefferson (1893.-1929.)
* Blind Villie Johnson (1902.-1945.)
* Lonnie Johnson (1894.-1970.)
* Robert Johnson (1909./1912.-1938)
* Tommi Johnson (1896.-1956.)
* Louis Jordan (1908.-1975)
* Leadbelli (1885.-1949.)
* Furri Levis (1899.-1981.)
* Mance Lipscomb (1895.-1976.)
* Cripple Clarence Lofton
* Fred McDovell (1904.-1972.)
* Brovnie McGhee (1915.-1996.)
* Blind Villie McTell (1901.-1959.)
* Memphis Blues Band
* The Memphis Jug Band
* Big Maceo Merriveather
* Memphis Minnie (1897.-1973.)
* Charlie Patton (1893.-1934.)
* Ma Rainei (1886.-1939)
* Tampa Red (1904.-1981.)
* Besi Smit (1894.-1937.)
* Mamie Smith (1883.-1946)
* Viktorija Spivei
* Frank Stokes (1888.-1955.)
* Sonni Terri (1911-1986.)
* Bessie Tucker
* Sippie Vallace (1898-1986)
* Vashboard Sam
* Peetie Vheatstrav (1902.-1941)
* Bukka Vhite (1909.-1977.)
* Josh Vhite (1914. Ili 1915.-1969.)
* Sonni Boi Villiamson I (1914.-1948.)



Rani urbani blues

* Gladis Bentlei (1907.-1960.)
* Lusil Bogan (1897.-1948.)
* Thomas A. Dorsei (1899.-2099.)
* Lil Green (1919.-1954.)
* Lusil Hegamin (1894.-1970.)
* Alberta Hunter (1895.-1984.)
* Ma Rainei (1886.-1939.)
* Clara Smith (1894.-1935.)
* Mamie Smith (1883.-1946)
* Besi Smit (1894.-1937.)
* Ethel Vaters (1896-1977.)



Jazz blues pre Drugog svetskog rata

* Albert Ammons (1907.-1949.)
* Louis Armstrong (1901.-1971.)
* Sidnei Bechet (1897.-1959.)
* Leroi Carr (1905.-1935.)
* Floid Dikon
* Johnni Dodds (1892.-1940.)
* Champion Jack Dupree (1909.-1992.)
* Ivori Joe Hunter
* St Louis Jimmi Oden (1903.-1977)
* Little Brother Montgomeri (1906.-1985.)
* Joe McCoi (1905.-1950.)
* Papa Charlie McCoi (1909.-1950.)
* Jai McShann
* Jelli Roll Morton (1890.-1941.)
* Jimmi Rushing (1902.-1972.)
* Roosevelt Sikes (1906.-1983.)
* Big Joe Turner (1911.-1985.)
* Sam Tailor
* T-bone Valker (1910.-1975.)


Moderni blues nakon 1950-e godine

* Lonnie Brooks
* Clarence Gatemouth Brovn (1924.-2005.)
* Eric Clapton (rođen 1945.)
* Albert Kolins (1932.-1993.)
* Robert Crai (rođen 1953.)
* Fabulous Thunderbirds
* Ted Hokins
* John Lee Hooker (1917.-2001.)
* Colin James (rođen 1964.)
* Etta James (rođena 1938.)
* B. B. King (rođen 1925.)
* Freddie King (1934.-1976.)
* John Maiall (rođen 1933.)
* Keb 'Mo' (rođen 1951.)
* Rufus Thomas (1917.-2001.)
* Stevie Rai Vaughan (1954.-1990.)
* Kazumi Vatanabe (rođen 1953.)
* Johnni Vinter (rođen 1944.)


Blues u rock muzici kasnih 1960-ih

* Allman Brothers Band
* The Animals
* Captain Beefheart
* Canned Heat
* Cream
* Creedence Clearvater Revival
* Fleetvood Mac
* Free
* Hot Tuna
* Jimi Hendrik
* Johnni Vinter
* Humble Pie
* Janis Joplin (1943.-1970.)
* Alekis Korner
* Led Zeppelin
* John Maiall & the Bluesbreakers
* The Rolling Stones
* The Fabulous Thunderbirds
* Santana
* Taste i Rori Gallagher
* Ten Iears After




wikipedija/net

Iskoristimo ovu temu da nešto i napišemo o Bluesu. O našim omiljenim izvođačima, predstavimo koju novu ploču, jednostavno da izmjenjujemo misli o ovoj divnoj muzici.
Napišite pokoju o svojim favoritima, možda nam učinite uslugu i obogatite nas novim vrelom užitka.

Chick Willis - "Let The Blues Speak For Itself"



Chick Willis je blues glazbenik koji snima albume još tamo od 1972. godine. Prošlo je punih 39 godina, Chick Willis iza sebe ima 20 albuma, a 18.listopada 2011. godine izdavačka kuća Benevolent Blues, u suradnji s CDS Records, objavljuje album Let The Blues Speak For Itself, gdje mu se pridružuje specijalni gost, jednako tako odlični blues glazbenik Travis Haddix. I ovaj puta globalnu promociju na sebe je preuzeo Frank Roszak i njegova promotivna kuća FRRP (Frank Roszak Radio Promotions).


Robert 'Chick' Willis rođen je 24. rujna 1934. godine u Cabiness, Georgia i rođak je blues legende Chuck Willisa s kojim je nastupao tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća. Kada je legendarni Chuck Willis umro 1958. godine Chick je svirao slide gitaru u bendu velikog Elmorea Jamesa. Sve tamo do sedamdesetih godina prošlog stoljeća Chick naporno radi i gradi svoju karijeru glazbenika, da bi 1972. godine objavio svoj nastupni album Stoop Down Baby... Let Your Daddy See (La Val, 1972.). Ovaj nastupni album prodao se u ravnih 3 milijuna primjeraka, da čovjek ne povjeruje, ali tako stvari stoje. Pored toga, tijekom svoje glazbene karijere Chick je postao multi-instrumentalista koji pjeva i doslovno svira sve: gitaru, klavijature, bas, bubnjeve, usnu harmoniku. Doista sjajan nadareni glazbenik, koji iz albuma u album biva sve zreliji i iskusniji, dok mu albumi bivaju sve bolji i bolji.

Kako vrijeme prolazi, tako i taj njegov neosporni talent dobiva sve više i više na snazi i on postaje sve uvaženiji blues čimbenik pa samim time oko sebe okuplja odlične kolege glazbenike s kojima radi, snima i nastupa.

Za album Let The Blues Speak For Itself, okupljaju se sljedeći glazbenici:

Chick Willis – vokali, gitara, orgulje, bas (11)
Travis 'Moonchild' Haddix – vokali (5,9), gitara (6)
'Louisiana Dan' Pino – harp
Rick Hinkle- ritam gitara
Steve Cranford – piano
Big Royal Joiner Jr - orgulje
Marion McFarland, John Haamid – bubnjevi
Pondexter Evans – bas gitara

Ova ekipa odlično izvodi ritam i blues, blues i boogie pa dobivate dojam da im apsolutno ništa nije strano, čak i kada se zezaju da su nešto pomalo i zaboravili, a onda, samo par taktova i vidi vraga… praše ko' ludi!!

Naime, ovih novih 13 pjesama doista su pravi pokazatelj kako to rade glazbenici koji blues jednostavno nose u sebi i samo traže priliku da vam prezentiraju na koji način to oni doživljavaju i osjećaju. Od prve uvodne: Intro (Let Me Play My Blues) i zadnje Let Me Play My Blues; Chick jasno svima pokazuje koliko je duboko u svemu tome, koliko je predan tom i takvom stvarnom i životnom bluesu. Njegova instrumentalna vještina ostavlja svakog bez daha, a svi pridruženi glazbenici dišu ko' jedan i praše - sviraju ko' jedan, odnosno svi točno znaju što žele i nama slušateljima samo to i prenose. Namjerno neću izdvajati niti jednu pjesmu, namjerno, jer doista sve zaslužuju našu pozornost i traže da budu slušane.

PREPORUKA:
Pred Vama je, poštovani čitatelju, album koji će pomaknuti neke granice i otvoriti neka nova poglavlja u prezentaciji bluesa, a vjerujte mi to je stvarno istina. Album Let The Blues Speak For Itself odličnog Roberta 'Chick' Willisa zaslužuje biti uvršten u neku od kategorija kada je u pitanju prestižna BMA. Osobno držim da tu jednostavno ne bi trebalo biti spora, ali, naravno, puno toga ne ovisi o meni. Želio bih da ljudi prepoznaju vrijednost i kvalitetu ovog sjajnog blues glazbenika.

Scott Ellison - "Walkin' Through The Fire"


Poznati bijeli blues gitarista Scott Ellison snimio je novi studijski album, Walkin' Through The Fire za izdavačku kuću JSE Records, koja ga je službeno pustila u prodaju 27. rujna ove godine.

Sa samo devet godina gledajući the Beatles u Ed Sullivan Show upio je dovoljno da se odredi njegov životni put. Gitara je bila njegova prva ljubav i s njom je ostao do dana današnjeg. Naime, Scott je rođen i odrastao u Tulsi, gradu koji je bio 'leglo' strašnih glazbenika, bendova. ali i stvorenih i snimljenih albuma.

Freddie King, Eric Clapton i mnogi drugi engleski glazbenici katapultirani u eri britanskog Blues 'Booma', ovdje su tražili 'sound' i inspiraciju. Naravno da su samo najbolji su opstali i ostali, svi drugi otišli su u 'drugi plan'. No, upravo tu, na najboljim temeljima, Scott Ellison tražio je svoju inspiraciju i svoj put ka uspjehu.

Na tom putu najutjecajniji učitelj bio mu je legendarni i nažalost pokojni Clarence Gatemouth Brown. Njegova karizma i strahovita energija ostavila je veliki trag na gitarističkom rukopisu Ellisona. Jednostavno kao da se sva energija prenijela na Scoota od Gatemouth Browna i to je naprosto fascinantno. Ne radi se tu o nikakvom kopiranju, već se sve to najbolje ujedinilo u fenomenalnom glazbenom izričaju.

A onda tijekom devedesetih Scott je oformio svoj blues bend i krenuo je na trnovit i nimalo lak put ka uspjehu. Permanentno je nastupao kao predgrupa mnogim poznatim glazbenicima i bendovima, evo samo nekih: Joe Cocker, Roy Orbison, The Fabulous T-Birds, Leon Russell, Bobby Bland i Buddy Guy. Istovremeno non - stop nastupa i snima nekoliko zapaženih albuma, od kojih svakako moram istaknuti: Cold Hard Cash, Live At Joey's, Chains of Love i Bad Case of the Blues i Ice Storm.

Ovaj zadnji Walkin' Through The Fire je na tragu ovih prethodnih, no nekako se po meni izdvaja možda svojom većom i izražajnijom raznolikošću i utjecajima, kako samog bluesa, tako i drugih glazbenih stilova.

U svim pjesmama Scott sa svojim bendom prezentira nam svoj doživljaj bluesa, koji je izuzetno efektan i bogat. U bržim i energičnijim temama Scott i društvo praše izuzetno dobro, dok u onim sporijima vidi se i čuje zapravo sva raskoš njegova neosporna talenta. Stvarno je velika šteta što ovakvi glazbenici već nisu dosegli onu razinu afirmacije koju imaju zvijezde blues scene danas. No, jednako tako tko zna što će biti za 25 godina, možda će baš tada Scott biti zvijezda, a neki drugi glazbenici sigurno će se tek boriti da to postanu, ali jednostavno …. takav je život.

Ono što sa posebnim veseljem mogu konstatirati je istina da ako nastavi snimati albume poput ovog, Scottu je put ka potpunoj, a pri tome mislim na svjetsku afirmaciju, skroz otvoren i na kraju će mu morati donijeti toliko željenu, ali i zasluženu slavu i uspjeh.

PREPORUKA:
Scott Ellison svojim albumom Walkin' Through The Fire stvorio je izuzetno dobru podlogu i riznicu koju će vjerojatno koristiti mladi i nadolazeći glazbenici. Osim permanentne kvalitete, tu je neupitna njegova vrijednost i kvaliteta u bližoj i daljnjoj budućnosti. Album Walkin' Through The Fire svakako već je dobro prihvaćen od većeg broja ljubitelja bluesa, sada su na redu oni koji nisu imali prigode čuti ovaj album. Stoga, sve promotivne akcije treba usmjeriti samo u jednom pravcu, stvoriti uvjete da radove Scott Ellisona čuje što više ljudi, a njegova kvaliteta garantira visoku slušljivost albuma Walkin' Through The Fire. Provjerite čin prije budete u mogućnosti!

Popis pjesama:

1. Hits Like Dynamite
2. Shakin' With The Blues
3. Ain't Just Leavin' Town
4. No Way To Live
5. Big Big Love
6. You Talk Too Much
7. Driftin' Man
8. Sweet Thunder
9. Don't Wanna Need You
10. Walkin' Through The Fire
11. Trouble Times
12. The Name Of Your Game
13. All Things
14. Turn Out The Lights
15. The Man Who Shot Mustang Sally

(Soundguardian)

Matt Scholfield - "Anything But Time"





Album Anything But Time objavila je 14. lipnja 2011. izdavačka kuća Nugene Records. U svojih nepunih 50 minuta vanserijski britanski gitarist Matt Scholfield dao je snažan, nov vjetar u leđa britanskoj blues sceni.

Matt Scholfield je mladi, tridesetčetverogodišnji britanski bluesy orijentiran glazbenik, gitarist, koji svojim gitarističkim rukopisom bez daha ostavlja sve oko sebe. Na albumu Anything But Time u 49 minuta i 52 sekunde sa svojim bendom: Matt Scholfield – gitara & vokal, Jonny Henderson na Hammond C3 organ (lijeva ruka bas dionice) i elektični piano, Kevin Hayes – bubnjevi & udaraljke uz specijalnog gosta Jon Cleary – piano (2 & 9), Wurlitzer & clavinet (, te John Portera producenta, akustična gitara i udaraljke (3), donosi izuzetnu i vrhunsku svirku. Još više cijelu stvar podebljava činjenica da je cijeli album snimljen u živo bez ikakvih nadosnimavanja i šminkanja. Bend je ušao u studio i s obzirom da su dečki bili i više nego 'nabrijani'', oni su onako iz prve, sve te svoje dugo nakupljane emocije i sav taj 'mood i feeling' snimili. Rezultat: dojmljivi glazbeni uradak. BRAVO !!!

Matt Schofield rođen je u kolovozu 1977-me godine u Manchesteru. Odrastao je slušajući očeve blues ploče, a pravi šok doživio je gledajući video zapis 'jam sessiona' legendarnih majstora bluesa Alberta Collinsa, B.B.Kinga i S. R.Vaughana, tada je odlučio… bit ću blues gitarist. No, njegov zaista pravi blues guru je van serijski gitarist i glazbenik Roben Ford. Uz Robena Matt je otkrio zaista sve što se tiče prezentacije bluesa. Stoga, nije nikakvo čudo što Vas ovaj gitarist jednostavno zapljusne ogromnom količinom fantastične mješavine ritmičnog r&b i bluesa, a povrh toga sve to je još dodatno podebljano izuzetno izražajnim jazzy harmonijama protkanim dojmljivim gitarističkim pasažima i riffovima.


Album Anything But Time traži svu slušateljevu pozornost i koncentraciju. Matt i bend sve skladbe izvode nadahnuto, od njih doslovno čine 'strašne' priče. Preslušavajući album stječe se dojam da kada se dođe do kraja, vraćamo se refleksno na početak i cijela priča kreće ponovo. Zadnji studijski album Anything But Time izvrsnog Matta Schofielda, kojeg je objavila izdavačka kuća Nugene Records za mene je zaista osobito osvježenje i malo drugačiji pristup glazbi koju iznimno volim i cijenim. Doista je teško ne prepoznati ovakvu strašnu isporuku strahovitih i strelovitih gitarističkih dionica i pasaža uz vrhunski uigrane ritmičke dionice. Sve to, ovom bendu daje pravo značenje 'power' trija i shodno tome, daje im točno određeno mjesto, koje neosporno zaslužuju na današnjoj blues sceni .

Posebno ovdje želim istaknuti sljedeće kompozicije: Booker T. Jones nastrojenu i naslovnu Anything But Time, jump skladbu Don’t Know What I’d Do, izvrsnu posvetu Hendrixu Dreaming of You, tu je laganica Where Do I Have to Stand. A jednako tako Schofield ostavlja izražajan potpis u izvedbi Albert Kingove Wrapped Up in Love i Steve Winwoodove At Times We Do Forget.

Kao i svaki put, posebno mi je zadovoljstvo što imam ovakvu mogućnosti promocije blues glazbenika, koji su izuzetno kvalitetni i nadareni. Znam, teško se probiti na današnjoj blues sceni, ali ta njihova kvaliteta i neosporan talent moraju biti nagrađeni, moraju uroditi plodom, jer propustiti ovako nešto, bilo bi ravno katastrofi ili drastičnoj pogrešci. Sigurno se pitate zašto pišem baš na ovakav način? To činim iz jednostavnog razloga što moram upozoriti na ovako vrijedne materijale poput albuma Anything But Time.

PREPORUKA:
Matt Schofield je osebujan i nadasve originalan gitaristički virtuoz, on na svoj posebni način izvanredno fuzionira eksponirani blues glazbeni izričaj sa jazzom, funkom i rockom. Njegov sound je originalan i uzbuđujući, a povrh svega tu je i njegov odličan vokal. Ako tražite nešto novo i nešto što će osvježiti Vaše blues baterije, nešto što će svakako privući pozornost svih onih koji žele tzv. 'blues from another or higher level'.

Pronađite i uživajte !!!

A evo što pišu drugi: Like some of the famous British bluesmen before him, Schofield’s approach to his craft is anchored by a remarkable respect for the blues, but complemented by a brilliant sense of what the genre has to offer, which is particularly appealing to guitar players. No longer just a guitarist to keep an eye out for, Schofield has arrived, and Anything But Time cements his status as an important contemporary bluesman. - premierguitar.com


Popis pjesama:

1. Anything But Time/Schofield, Whittick/3:38
2. See Me Through/Schofield, Whittick/5:51
3. At Times We Do Forget/Schofield, Whittick/5:41
4. Shipwrecked/Godwin, Winwood/5.02
5. Dreaming Of You/Schofield, Whittick/4:52
6. Wrapped Up In Love/Schofield, Whittick/3:43
7. Where Do I Have To Stand/ 7:00
8. One Look (And I'm Hooked) /Schofield, Whittick/4:17
9. Don't Know What I'd Do/Schofield, Whittick/4:11
10. Share Our Smile Again/Schofield, Whittick/4:37


Diskografija:

Trio, Live / Nugene Records/2005
Siftin' Thru Ashes/ Phantom Import Distribution/2005
Ear to the Ground Nugene Records/2007
Heads, Tails & Aces/ Cadiz/2009
Live From The Archive/ Nugene Records/2010
Anything But Time/ Nugene Records/2010

(Soundguardian)

Layla Zoe - "Sleep Little Girl"



Njemačka diskografska kuća Cable Car Records 4. studenog 2011. godine objavljuje album Sleep Little Girl meni osobno fenomenalne kanadske blues glazbenice, pjevačice Layle Zoe.

Kada sam je otkrio prije tri godine, dugo sam i iscrpno preslušavao njene albume i tražio, uspoređivao brojne blues, ali i rock pjevačice i priznajem, ništa nije bilo niti približno njenim vokalnim, ali i svim drugim parametrima. Naime, svatko tko na ovaj ili onaj način prati neku vrstu glazbe, oduševljava se kada otkrije neko 'novo' ime na toj sceni. Upravo se to dogodilo u mom otkriću ove sjajne i nadasve jedinstvene vokalistice. Kada sam ugledao njen novi album Sleep Little Girl znao sam da ću opetovano uživati, da će me smlaviti svojim strahovito snažnim vokalom, onako sitna …ma, tko bi rekao da su u njoj krije tolika snaga, eksplozivnost i nepresušna energija.

Layla je rođena u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi, a sada živi u Torontu. Pjeva od svoje četvrte godine a sa 14. nastupa s očevim bendom. Do sada je stekla zavidan renome, afirmaciju i status. Teško je sve pratiti, pa je tako Layla do sada nastupala diljem svijeta i uvijek i ponovo osvajala publiku svojim snažnim i vrlo efektnim vokalom.

Nije nikakvo čudo što ju nazivaju 'reinkarnacijom legendarne Janis Joplin'. Sjećam se, kada sam ju prvi puta čuo ostao sam sjediti ne vjerujući tome što čujem. Janis je oživjela, ponovo se rodila, što se dogodilo, ustajem iz fotelje, uzimam album u ruke, gledam i ne vjerujem… tome što čujem. Danas je situacija potpuno drugačija, nisam više siguran da želim reinkarnaciju legendarne Janis, draže mi je da je Layla iz albuma u album razvila svoju vokalnu formu i svom glasu dala toliko nužnu originalnost i nevjerojatnu svježinu.

To uspijeva samo najboljima, teško je odolijevati čarima biti kao legendarna prethodnica, a još veća draž je biti potpuno svoja…a vjerujte mi Layla je upravo to…potpuno svoja, jedinstvena i nevjerojatno osebujna.



Album Sleep Little Girl donosi 10 skladbi, koje vrlo jasno pokazuju kako je velika njezina glazbena širina i sposobnost, te kako to ona zanosno prezentira i tom svojom originalnom prezentacijom osvaja brojnu publiku diljem svijeta. Ta i takva prezentacija bluesa kod Layle je prizemno jednostavna, ali strahovito efektna i šarmantna. Layla jednostavno zrači ogromnom toplinom i prisnošću. A potom tu je njen vokal, koji će Vas u potpunosti obuzeti svojom snagom, raskošnošću i ljepotom. I baš iz tog razloga svima toplo preporučam da se i sami uvjerite u to. I da, učinite to što prije!!!

Ako meni ne vjerujete pročitajte što je za Laylu izjavio nažalost, danas pokojni kanadski gitarist i glazbenik Jeff Healey u lipnju 2007. godine: "She has created probably the biggest buzz vocally of any singer I've heard about in years in Toronto. All of the comments, compliments and credos going around the city about her are not unfounded. She is wonderful."

Od ponuđenih deset pjesama ne mogu izdvojiti niti jednu posebno, jer su zapravo sve osobite, svaka pjesma na svoj način. Sve ovo ukazuje da se radi o glazbenici, vokalistici, koja svojim glasom osvaja sve one, koji zapravo imaju privilegiju čuti njezine pjesme.

Ovaj novi album doslovno je prošao kroz moje biće, a osvojio me svojom snagom, uvjerljivošću, iskrenom prezentacijom i nadasve čudnim i narastajućim feelingom, koji se pojačava iz pjesme u pjesmu. Layla Zoe je pjevačica koja je svojom mladošću, ali najprije svojim originalnim vokalom osvojila brojno slušateljstvo diljem svijeta. Pored toga Layla se bori da i dalje ostane svoja, samostalna i da ne bude pod ničijim patronatom. To je danas vrlo teško, protiv toga se vrlo teško bore i odupiru brojni znatno veći, jači i poznatiji glazbenici. Layla kao žensko i sa nedovoljno iskustva u cijeloj priči bori se kao prava i iskusna lavica, zaista svaka joj čast. No, ona jednostavno želi snimati samo ono što osjeća i što ju zadovoljava. U današnjem komercijaliziranom i potrošačkom društvu teško opstaju glazbenici koji snimaju pjesme poput Hippie Chick. No, nitko, apsolutno nitko, ne može ostati imun i po strani kada čuje kako Layla pjeva… to je nevjerojatno!

PREPORUKA:
Nakon što poslušate svih deset pjesama sa albuma Sleep Little Girl jednostavno nećete vjerovati da se čuli, to što izvodi apsolutno zadivljujuća Layla Zoe. Ma, nikako nemojte propustiti ovaj album!!

Evo još nekih razmišljanja kada je u pitanju Layla Zoe: Powerful voice, clean recording, great playing, great songs, strong emotion...what else is there? - RICHARD SALES/guitarist for Hayley Sales/Glasswing Studios.

Layla convinced me she was a great musician the first time I heard her sing. It took all of 15 seconds. I remain her devoted fan. I hope the rest of the world catches on soon. - BILL JOHNSON/the Bill Johnson Band:

Layla Zoe has a voice thats powerful and edgy and a presence that rocks the soul. The first time I heard her I got goosebumps before she'd finished singing her first line! She'll go far...just watch her - DAWN TYLER WATSON/ singer

Na kraju sama Layla kaže: I can say with the new album I am the proudest I have ever been with the music. I wrote all the songs and the music is great. I feel like I have done a 360 and have come around full circle. I love all the songs on the album but Sleep Little Girl is one of my favourites.It seemed to make sense because I am always travelling and busy and my mind is always going. I am a Gemini woman and sometimes the little girl in me just needs to go to sleep.

Omar & The Howlers - "Essential Collection"



Još jedan odličan kompilacijski album, pod nazivom Essential Collection dolazi nam iz sjajne Njemačke diskografske kuće Ruf Records, ona je tijekom listopada prošle godine objavila ovu dvostruku kompilaciju, a izvođač se zove Omar & The Howlers.

Dva diska pod nazivom Best of & Omar's Picks čine ovu odličnu i raskošnu ediciju, koja kreće s live snimkama, a već prva Magic Man posvećena je nikom drugom do legendarnom Bou Diddleyju. Inače, izvrsni glazbenik iz Austina, TX, Omar Kent Dykes vodeća je zvjerka benda, koji nastupa pod imenom Omar & The Howlers.

Ako možda Omar & The Howlers i nisu poznati široj populaciji blues poklonika, osobito u Hrvatskoj, no to nikako nije i ne može biti mjerilo popularnosti ovog, već debelo afirmiranog modernog blues/rock gitariste. Omar & The Howlers uostalom dijelu Europe i svijeta su itekako poznati i imaju zaista puno svojih odanih fanova. Osim izražajne glazbe, oni se ističu svojim izgledom, osobito sam Omar koji izgleda kao pravi kauboj, osim što ne nosi pištolj već svoje najjače oružje – gitaru, a pored toga tu je njegov izrazito snažan i opor vokal. Taj njegov izgled ''grubijana'' zapravo totalno je suprotan njegovom stvarno izuzetno senzibilnom i osebujnom biću.

Omar Kent Dykes rođen je 1950. godine u McCombu, MS. Njegova glazbena influencija nepobitno podsjeća na legendarnog Boa Diddleya, a, naravno, čim netko dolazi iz Austina, Teksas teško da se neće spomenuti legendarni i nikad prežaljeni i one & only Stevie Ray Vaughan.

Stoga, ovaj bend koji je kompiliran od strane Njemačke blues diskografske kuće Ruf Records jasno prezentira zaista ono što najviše zna, a to je izvrstan r & b, boogie i blues. Svekolike pažnje vrijedna je Omarova prezentacijska snaga i izražajnost, bilo da se radi o njegovoj vokalnoj modulaciji, bilo da se radi o njegovom sjajnom gitarisitčkom rukopisu. Pored svega, taj jedinstveni ugođaj stvara zaista posebno talentirane i osebujne trojke i to:

1991. godina:

Omar - gitara,vokal
Bruce Jones – bas gitara
Gene Brandon – bubnnjevi

2006. godina:
Omar - gitara,vokal
Barry Bihm – bas gitara
Jon Hahn – bubnnjevi

Bend:
2002.godina:
Omar - gitara,vokal
Roscoe Beck – bas gitara
Malcolm 'Papa mali' Welbourne – gitara, električni sitar
B.E.'Frosty' Smith – bubnjevi

A pored njih, tu su još i druge postave, no bilo bi predugo da ih sada sve navodim budući da se radi o kompiliranim materijalima u razdoblju od 1991. - 2008. godine, doista solidan i koncizan presjek raznih faza, ali i prikaza odlučne namjere da se ostane na onome što je primarno, a to je r & b i rock n' blues.

S druge pak strane, tu je činjenica da svakim danom Ruf Records postiže sve jači i dominantniji status među vodećim europskim blues izdavačkim kućama i čini ostale nervoznijim ili, bolje napisati nesigurnijim, baš kada je u pitanju objavljivanje atraktivnih izdanja. Naime, današnja blues scena traži što atraktivnije albume, raritete ili pak neobične kolaboracije, zapravo, što privlačnije i neobičnije to bolje. Stoga, prezentacijska forma Omara i njegovih The Howlersa doista je pravi način da Omar i njegov bend svima pokaže kako to zvuči s njihove strane gledišta.

Sve ostalo prepušteno je velikom broju poklonika bluesa koji znaju cijeniti upravo takva izdanja. Što se mene osobno tiče, nakon informacije o albumu, najprije se kod mene javlja nevjerica, zatim traženje potvrde informacije i naravno slušanje samog albuma. Da se razumijemo, svaka i najmanja informacija odnosno mogućnost da se dođe do materijala kod audiofila izaziva nervozu i traži brzo rješavanje problema. Tu je bolje napisati da slijedi nabava materijala, a tada nastupa 'break' i akumuliraju se dojmovi. Nakon toga, jednostavno sama od sebe dolazi potreba da se to podijeli s ostalima, da se razmijene mišljenja i da se eventualno dođe do zajedničkih zaključaka. Oni koji se time bave, jako dobro znaju o čemu se ovdje radi, to je začaran krug iz kojeg jednostavno izlaza nema.

Sve to na kraju krajeva ima samo jedan cilj, što prije preslušati ono što vrijedi, što je kvalitetno i što zaslužuje našu pozornost i promociju, i sve to što prije podijeliti sa što više ljudi. Ovaj kompilacijski album Essential Collection je upravo takav materijal i tu nema ama baš nikakve dileme ili dvojbe. To je dvostruki album koji u sebi ima pregršt izvrsnog r&b, boogiea i rock 'n' bluesa. Veliko je obrađeno razdoblje kompilacije, ali s druge strane istina je sljedeća. Doista toplo Vam preporučam ovaj dvostruki album, osobito svima vama koji volite Texas rock n' blues.

Namjerno ne bih izdvojio niti jednu skladbu jer kompletan album sa svim skladbama daje onu pravu i potpunu sliku rada i djelovanja prvenstveno Omara, a tek onda i njegovih The Howlersa. Kroz gotovo dva desetljeća svjedoci smo kako nam ovaj bend permanentno nudi i isporučuje jedinstveni ugođaj kojeg će prepoznati svi oni koji naprosto vole modernu glazbu.

PREPORUKA:
Samu preporuku ostavio sam neka Vam preporuči sam Omar, koji kaže: The Essential Omar & The Howlers Collection includes songs that are considired my biggest hits combined with songs that I believe to be some of my best work. The collection compiles my entire life's work in the music industry: writing, recording, touring and making the Blues rock for over five decades. I hope you enjoy the music as much as I enjoyed selecting the material.


Sadržaj edicije:

Disk 1
(Best Of)

01.Magic Man
02.East Side Blues
03.Border Girl
04.Hard Times In The Land Of Plenty
05.Bad Seed
06.Wall Of Pride
07.Mississippi Hoo Doo Man
08.Big Chief Pontiac
09.Tears Like Rain
10.Monkey Land
11.Snake Oil Doctor
12.Muddy Springs Road
13.Boogie Man
14.You Made Me Laugh
15.Jimmy Reed Highway

Disk 2
(Omar's Picks)

01.I Want You
02.Snake Rhythm Rock
03.Burn It To The Ground
04,Got My Heart Set On You
05.Work Song
06.Alligator Wine
07.Do It For Daddy
08.I'm Wild About You
09.That's Your Daddy Yaddy Yo
10.Stone Cold Blues
11.Girl's Got Rhythm
12.Life Without You
13.World Of Trouble
14.Sugar Ditch
15.Built For Comfort

(Ruf Records)

John Pippus - "Wrapped Up In The Blues"



John Pippus je snimio album Wrapped Up In The Blues, kojeg je 31. kolovoza prošle godine i objavio u vlastitom aranžmanu.
Poštovani posjetitelji Blues Cornera, pred Vama je odličan album akustičnog bluesa, kojeg vrijedi nabaviti, poslušati i imati u svojoj fonoteci.

Naime, diljem svijeta svakog dana izlazi poneki album s blues tematikom, s glazbom koja će prije ili kasnije svojom osobnošću i atraktivnošću osvojiti srca slušatelja, bez obzira gdje obitavaju, kakvog su imovinskog stanja i stupnja obrazovanja. Sigurno se pitate čemu sada ovakav tekst? Pa evo, i sam nisam siguran zašto, ali nekako me vuče ona davno provučena teza da ama baš svatko može biti blues glazbenik i ama baš svi mogu biti njegovi konzumenti i slušatelji. Pitanje koje se provlači automatizmom, koliko je taj glazbenik i svaki taj pojedini slušatelj u to uvučen i upleten? Da li taj osjećaj i ugođaj je dio njih samih ili je to nešto što se samo čini da je tako? Teško je o svemu tome razmišljati, pisati, teško je sve to uopće racionalno komparirati.



Zapravo stvari stoje ovako. John Pippus, za mene osobno bio je nepoznanica na koju me uputio Bryon Tosoff (Voodoohead Productions) i nakon što sam poslušao samo nekoliko pjesama bilo mi je jasno da se radi o doista zanimljivom, osebujnom i kvalitetnom glazbeniku, koji stvarno izvrsno radi. A potom, nakon nekoliko tjedana, stigla je pošiljka i u njoj album Wrapped Up In The Blues. Da, priznajem prošlo je dosta vremena dok nije došao na red. Nakon prvih preslušavanja doista mi je bilo žao što ga nisam prije obradio, ali obzirom da u Hrvatskoj John nije toliko afirmiran, još uvijek nije kasno. Dapače, tek sada doista sam uvjeren da preko Bit By Bit Productions možete doći do svog primjerka ovog nevjerojatno zanimljivog, raspojasanog i kvalitetnog albuma. Na njemu doista možete naći glazbu, naći blues koji će Vas, uvjeren sam, osupnuti svojom probojnošću, snagom i nepobitnom kvalitetom. Kao primjer navesti ću Vam samo neke od pjesama koje će svakako vrlo često biti dio mojih playlista, one su redom: Airplane Woman, Tell Me Why, Walk Away, I Dreamed About Muddy Waters Last Night, Hard Headed Woman, Son's House i Preachin' Blues (koja jedina nije njegova pjesma, nju je skladao Eddie 'Son' House Jr., op.a.)

Bez obzira što je njegova glazbena inficiranost, svima nama poznatim glazbenim utjecajima John Hiatta, Tom Waitsa i Kris Kristophersona, ovaj pjevač i skladatelj iz Vancouvera naprosto osvaja sve one koji dođu u priliku da slušaju ono što on stvara. Album Wrapped Up In The Blues upravo je to! John se u bluesu ponaša ko' da je kod kuće, on cijeloj toj priči daje neki novi smisao. I pored toga John svira world music – blues, new age, on se ide dalje igra brojnim tehničkim pomagalima, osobito u zadnjoj pjesmi Preachin' Blues – stvorio je potpuno novi ugođaj bluesa, bluesa za 21. stoljeće. Pjesmu Son's House napisao je nakon što je posjetio kuću gdje je ovaj legendarni glazbenik živio. Potpomognut odličnim glazbenicima: Tim Proznick – bubnjevi, Darren Parris – bas, Ronii Wata – udaraljke, slide gitara (4), vokal (5,7), John Pippus – vokal, akustične i električne gitare, harmonika, snimio je album koji će biti rado viđen gost mojih uređaja. Osobno se nadam i vaših. Kako ne bi samo ja bio taj koji upućuje sve pohvale na račun John Pippusovog novog albuma Wrapped Up In The Blues, evo što i drugi pišu: If John Pippus’s Wrapped Up in the Blues does one thing brilliantly, it’s to fully live up to its name. The Vancouver bluesman lives and breathes his musical muse. - The Vancouver Sun's Francois Marchand

He has a gift for making us believe that he's been down the road and around the block, and is still kickin' it. - Shelley Gummeson, Earshot Magazine,

PREPORUKA:
Uvjeravam Vas da svakako potražite i ostale albume Johna Pippusa s težištem i fokusiranim interesom upravo na ovaj zadnji album Wrapped Up In The Blues, koji će Vam sa svojih deset odličnih pjesama prirediti definitivno ugodne gotovo 44 minute. Potražite i poslušajte!


(Soundguardian)

---

Joe Louis Walker - "Hellfire"



Kada sam prije otprilike 2 mjeseca dobio informaciju da je, meni osobno jedan od najdražih blues gitarista i glazbenika, zadivljujući Joe Louis Walker potpisao za jednu od najvećih i najpoznatijih svjetskih blues diskografskih kuća, sjajnu Alligator Records, znao sam da ću novi studijski album dobiti čim se za to stvore uvjeti. I naravno, već početkom ove godine stigao je novi glazbeni uradak Joea Louisa Walkera – Hellfire, kojeg je objavila ova nevjerojatna izdavačka kuća iz Chicagoa, koju već 40 godina vodi agilni, nepredvidljivi i nadasve inventini Bruce Iglauer. Upravo danas, 31. siječnja 2012. godine u svim bolje opskrbljenim CD – Shopovima možete naći i kupiti ovaj briljantni album!

Inače, malo tko zna da je radijska emisija BLUES ZA VAS jedna od rijetkih emisija specijaliziranog sadržaja koja je u svakoj emisiji obilježavala tih njihovih prvih, sjajnih i blistavih 40 godina. Nisam propustio niti jednu emisiju da ne obilježim taj značajni jubilej Alligator Recordsa. Bruce Iglauer, alfa i omega ove izdavačke kuće znao je jako dobro što činim te je poštivao i uvažavao moj trud i nastojanje da promoviram Alligator Records, ali i njihove izvođače i albume koji su prošle godine gotovo bombardirali svojim blistavim izdanjima brojne blues poklonike diljem svijeta.

Što se tiče odonosa između Bruce Iglauera i radijske emisije BLUES ZA VAS i BLUES CORNERA na glazbenom portalu SoundGuardian.com, on se upravo i zasniva na obostranom poštovanju i uvažavanju. Stoga, iako većinu novih albuma dobijem i mjesec dana unaprijed, nikada nisam objavio svoj tekstualni osvrt niti emitirao niti jednu pjesmu prije datuma službene objave albuma. To je svakako vrlo bitno, jer na taj određeni datum kreće globalna promotivna aktivnost kako bi se dala zajednička potpora nekom glazbeniku i njegovom novom albumu, pa doista u najmanju ruku nije fer ići sa promocijom prije tog nekog određenog roka ili datuma.

Nakon brojnih neprospavanih noći, nakon sati i sati provedenih uz album Hellfire sada, s dostatne vremenske distance slobodno mogu iznositi svoje utiske. Itekako dobro poznavajući dosadašnji glazbeni opus J.L. Walkera pomalo se pitam, što bi moglo biti sljedeće? Nakon albuma Hellfire opet sam na početku i ponovo se slobodno mogu pitati: Wow…. što će stvarno biti sljedeće?! Albumom Hellfire, J.L. Walker ponovo je pomaknuo granice prezentacijske forme. Da li je za to zasužan, po tko zna koji puta, briljantni producentski rad apsolutno fantastičnog Toma Hambridgea uz izvršne producente samog J.L. Walkera, Tom Hambridgea i David L. Jonesa? Kroz jedanaest ponuđenih pjesama kao da svima struji jedna nova vibra, slušajući studijske i live snimke (albume) J.L. Walkera nisam očekivao nikakva iznenađenja, kad ono paf, boom i tres. Udario sam nosom o pod, srećom krvi nema, ali tijelom struji snažna vibra koja dominira albumom. Sigurno će se mnogi pitati što je kvazi pisac htio reći? No, samo ću upozoriti, ljudi dragi, poslušajte What's It Worth i to vam je to, nema se što objašnajvati! Tko je sužanj i tko ima ključeve? Odmah potom preslušajte barem 5 puta Soldier For Jesus i sljedeću I Know Why i zant ćete da ste se susreli s čovjekom koji je duboko odan vjeri. Što zapravo za J.L. Walkera nije nikakvo čudo (od 1975. godine J.L. Walker punih 10 godina nastupa u gospel grupi, potpuno okrenut i posvećen vjeri, no 1985. na New Orleans Jazz & Heritage Festivalu Joe se ponovo vraća bluesu i od tada zapravo kreće njegov apsolutno nezaustavljivi profesionalni uspjeh op.a.)

S druge strane J.L. Walker je jedan od najuzbudljivijih, najtalentiranijih i najkreativnijih blues glazbenika svoje generacije. No, kao i svi imao je svojih boljih i lošijih godina, osobito kada se sredinom sedamdesetih totalno razočarao u glazbenu industriju, u 'show – biz', okrenuo leđa svemu i krenuo potpuno drugim putem. Moralo je proći punih 10 godina i potom se Joe ponovo vraća bluesu i od tada, zapravo kreće njegov apsolutno nezaustavljivi profesionalni uspjeh. Sa svojim bendom, the Boss Talkers reda fantastične albume, od nastupnog Cold Is the Night pa do ovog zadnjeg albuma Hellfire, kojeg je snimila i objavila jedna od najvećih svjetskih blues izdavačkih kuća, van serijska Alligator Records. Malo tko ne bi bio sretan i zadovoljan da u svojoj glazbenoj obitelji ima glazbenika, ali i čovjeka poput J.L. Walkera.



Budući da osobno vrlo dobro poznajem njegovu diskografiju, mira srca mogu konstatirati i napisati da je album Hellfire naprosto 'strašan' album, možda čak i ponajbolji u njegovoj dojmljivoj diskografiji. Naravno, tu je svoj veliki doprinos dao Tom Hambridge, a rezultat je izuzetan hard rock n' blues album. Ukoliko mislite da preuveličavam stvari samo poslušajte: Too Drunk Too Drive Drunk, otvarajuću i naslovnu Hellfire, I'm On To You, I Won't Do That, Black Girls, Don't Cry i totalno razbacanu i razuzdanu Movin' On.

Ovaj puta na snimanju albuma udružili su se:

Joe Louis Walker: gitare, slide gitara, vokali, harmonika
Tom Hambridge: bubnjevi, udaraljke
Reese Wynans: piano, B3 orgulje
Rob McNelley: električna gitara
Tommy MacDonald: bas
John D'Amato: 2nd gitara - solo u 'Movin' On'
Wendy Moten: back vokali u 'Black Girls' & 'Ride All Night'
The Jordanaires: back vokali u 'Soldier For Jesus' & 'Don't Cry'
Matt White: truba u 'I Know Why' & 'Too Drunk To Drive Drunk'
Roy Agee: trombon u 'I Know Why' & 'Too Drunk To Drive Drunk'
Max Abrams: sax u 'I Know Why' & 'Too Drunk To Drive Drunk'

Odličan međusobni fluid rezultirao je ovako sjajnim albumom, kojeg će svaki blues fan diljem globusa poželjeti u svojoj fonoteci.

Joe Lewis Walker moj je posebno omiljen blues glazbenik, prvenstveno stoga što kod njega ama baš ništa nije standardizirano. Joe se jednako dobro snalazi u rocku, r&b, soulu, gospelu i bluesu. Na ovom tonskom zapisu osjeća se sva Walkerova snaga, prilagodljivost i spremnost na različite suradnje, a s druge strane blues je uvijek bio plodno tlo za one glazbenike koji žele neprestano istraživati. A J.L. Walker stalno istražuje i takav pristup čini njegove albume pravim biserima i svi su apsolutno ujednačene gotovo vrhunske kvalitete.

Joe Louis Walker je rođen 25. prosinca 1949. u San Franciscu, CA, dakle još nije napunio 63 godine života, i kada se radi o relacijama u bluesu, karijera je tek pred njim. Do sada je snimio 23 albuma, a ta respektabilna diskografija izgleda ovako:

Diskografija:

1. Cold Is the Night/ Hightone/1986
2. The Gift/ Hightone/1988
3. Blue Soul/ Hightone/1989
4. Live at Slim's/ Hightone/1991
5. Live at Slim's, Vol. 1/ Hightone/1991
6. Live at Slim's, Vol. 2/ Hightone/1992
7. Blues Survivor/Verve/1993
8. J.L.W/Polygram/1994
9. Blues of the Month Club/ Verve/1995
10. Hello Everybody/ Verve/1995
11. Great Guitars/ Polygram/1997
12. Preacher & The President/ Verve/1998
13. Silvertone Blues/ Verve/1999
14. Guitar Brothers/JSP/2002
15. In the Morning/Telarc/2002
16. Pasa Tiempo/Evidence/2002
17. She's My Money Maker/JSP/2003
18. New Direction/ Blues Bureau Int'l/2004
19. Playin Dirty/ JSP/2006
20. Witness to the Blues/Stony Plain Rec./2008
21. Between a Rock and the Blues/ Stony Plain Rec./2009
22.Live On The Legendary Rhythm & Blues Cruise /Stony Plain Rec./2010
23.Hellfire/Alligator Rec./2012

Zašto nabrajanja? Naime, ovi albumi čine jednu bogatu i raskošnu blues priču, predstavljaju možda i ponajbolji blues opus kada se raspravlja o inovativnosti, o stalnoj potrazi za nečim novim i drugačijim.

Da Joe Lewis Walker nije ništa drugo snimio osim opusa, ili albuma poput Live at Slim's, učinio bi zaista jako puno. J.L. Walker svojim raskošnim gitarističkim rukopisom naprosto pali i žari blues scenom danas. Stalni nastupi i studijski sessioni jednostavno rezultiraju unikatnim albumima i osobitim i jedinstvenim blues izričajem. Sve to nikako ne može proći nezapaženo od njegove brojne publike, ali i službene kritike. S druge pak strane, J.L. Walker svojom svirkom doslovno otpuhuje sve pred sobom, a tom ogromnom količinom isporučenih plavičastih tonova zorno pokazuje da mu jednostavno premca nema. Svojom reprezentativnom fuzijom soula, gospela i R&B, unikatnom svirkom gitare te, nadasve, osebujnim vokalom, Joe Lewis pruža nam neopisivo zadovoljstvo i osobiti glazbeni užitak.

PREPORUKA:
Albumi poput Hellfire, Joea Louisa Walkera, snažne su poruke blues fanovima diljem globusa i one glase: Dok imamo glazbenike poput J.L. Walkera nema brige za budućnost bluesa. Pored toga, osjeća se veća koncentracija odličnih blues glazbenika koji svojim učešćem daju uvijek blistave rezultate i stvaraju ovako sjajne i impresivne albume.

Albume poput Hellfire preporučam onima koji poznaju i vole blues, i to onaj na 'višoj razini'. Prezentacijska ekspresivnost Joea Lewisa Walkera je nadasve osebujna i jedinstvena. PROVJERITE OBAVEZNO!!!

Za sam kraj evo što i drugi kažu o svemu ovome: The blistering Alligator debut from a certified blues legend, Hellfire breathes fiery new life into guitar-stoked houserockin' blues. Overflowing with vibrant, perceptive new songs delivered with passion and urgency, this is simple one of the best, brightest blues releases in ages.Clenched-fist blues passion, searing guitar and powerful, soulful vocals. - Washington Post

For decades, blues fans worldwide have recognized him as one of the true masters. With this recording, the time has come for Joe Louis Walker to take his rightful place as one of today's musical giants. - Bruce Iglauer, President and founder, Alligator Records

The Chicago Kingsnakes - "Blue Mosaic"





1. rujna 2011. godine, preko izdavačke kuće MusicKing Records pušten je u slobodnu prodaju album Blue Mosaic odličnog blues benda The Chicago Kingsnakes. Zahvaljujući alfi i omegi benda, Jamesu 'Ang' Andersonu i njegovom interesu za ovo što radim, imamo prigodu svi zajedno doznati nešto više o bendu koji stvara i radi već više od 28 godina, a ovaj novi album ima, ili nosi, redni broj 10.

Uvijek s velikim entuzijazmom promoviram ovako već izgrađene i velike bendove, koji iza sebe imaju već zapaženu karijeru, koji iza sebe imaju sjajne albume, bezbrojne koncerte, odrađene festivale, ali i male klupske svirke, jer tu se zapravo teše i brusi zanat. Za one koji ne znaju, The Chicago Kingsnakes čine:

James' Ang' Anderson- gitara & vokal
Nelson Keaton – harp & vokal
Gus Gotsis – bubnjevi & vokal
Mike Bailey – bas & vokal

uz
Ron Berry – bas & vokal ( 1,4,5,7,8,9 & 10)

Od osnutka benda 1983. do 2011. godine, i zadnjeg studijskog albuma Blue Mosaic bilo je uglavnom razvojne konstante uz iznimno male turbulencije i zastoje, što je zapravo rijetkost kod ovako dugovječnih bendova. No, zahvaljujući Jamesu 'Ang' Andersonu, The Chicago Kingsnakes imali su svoj izraziti razvojni put, svirajući s doista velikim glazbenicima, od legendarnih Juniora Wellsa i Jimmya Witherspoona do sjajnog Bythera Smitha. To sve jasno ukazuje da bend teži onom glazbenom izričaju kojeg mnogi vole titulirati kao "blues 21.stoljeća". No, taj i takav blues, odnosno glazbeni izričaj, sastavni je dio onoga što je blues bio, što je i što će svakako biti. Takva formulacija glazbenog izričaja nepobitno određuje svu izražajnu snagu tog i takvog bluesa, on jednostavno samo izvire i preplavljuje vaše biće.

Vođeni tom idejom The Chicago Kingsnakes su za vlastitu izdavačku kuću MusicKing Records snimili deset albuma i, naravno, nisu se morali nikom dodvoravati ili pak raditi kompromise koje možda ne bi htjeli. To je skuplje, to je kompliciranije, ali tu ste svoji, tu snimate onako kako to vi čujete i kako vi samo želite da to zvuči. To je velika prednost, to je doista velika stvar, na taj način ostajete duboko svoji i predani onome što volite. No, da ne duljim, evo kako je to ispalo. Blues The Chicago Kingsnakesa je izraziti, tipični i iznenađujući Chicago blues. Njega čujemo i polaganim, ali i brzim i žestokim temama od otvarajuće Take Your Time, preko razigrane Blues Gone Uptown, Lefty do smirujuće So Cold in Chicago. No, da se razumijemo ni ostale pjesme na albumu nisu nimalo lošije ili manje atraktivne, dapače. Hip The Gip, Mary Jane (acoustic & electric), Come Back Home, Sick And Tired Tell The Truth, Stop Drop and Roll (My Baby - Little Waltera) te You Don't Want My Lovin' vrijedne su naše pozornosti.
Na kraju krajeva to se i očekuje od ovakvog benda koji je svirao s velikom većinom svima nama poznatih i legendarnih blues glazbenika, od Buddya Guyja i Alberta Kinga do Sona Sealsa, Jamesa Cottona i Koko Taylor.

Zaista nemam previše informacija koliko su Hrvatskoj ljudi upoznati s radom i djelovanjem ovog benda, osobno sam preslušao nekoliko pjesama do ovog albuma koji je, moram to priznati i napisati, otvorio jednu novu stranicu u mom odnosu spram bluesa. Ono što je bitno je da nikada ne možete čuti sve, niti imati sve. Možete možda imati samo jedan mali dijelić i tek kada počnete sakupljati male i nove frgmente za vaš mozaik, svaki novi dan otvaraju vam se novi i novi komadići koji će vaš mozaik činiti još boljim, još zvučnijim i raskošnijim. Eto, u tome je poanta cijele priče.

PREPORUKA:
Dragi moji 'bluzoljupci' - 'blues lovers' svaki novi dan je bogatstvo, svaki novi dan donosi jedan novi fragment, donosi jedan potpuno novi, sjajniji i ljepši komadić koji samo čeka da ga položimo u taj čudesni mozaik blues glazbe. To je ono što se ne može kupiti, to je zapravo onaj čudesni dar koji dobivamo albumima, odnosno materijalima poput ovog albuma Blue Mosaic odličnih The Chicago Kingsnakes. ODLIČNO!!

Mislite da pretjerujem? Pročitajte što drugi pišu:

There are mixed influences in the album, from soul to R&B, but on Blue Mosiac, the Kingsnakes are largely doing what they’ve done best for over two decades: Chicago Blues. By Matt Marshall– September 17, 2011 - American Blues Scene

The Chicago Kingsnakes are some of the best and most respected blues players around.That’s certainly the impression I get from listening to “Blue Mosaic”. Their style, unsurprisingly, is Chicago blues, and they play it slow and heavy, and tight and upbeat, and whatever way they play it, they play it well.
By Simon M. - Leicester Bangs.com

Debbie Bond - "Hearts Are Wild"



Nakon što sam preslušao album Hearts Are Wild, pjevačice i gitaristice Debbie Bond, isključio sam sve uređaje i ostao sjediti u sobi razmišljajući što sam to čuo. Glavom su mi odzvanjali strašni soul, r & b i blues tonovi, a još uvijek nisam došao k sebi. Betsie Brown iz Blind Raccoon promotivne kuće iz Memphisa ponovo me doslovno satrla. Ponovo mi je pokazala koliko još ima dobrih, odličnih i izvrsnih albuma, glazbenika koje uopće do sada nisam čuo. Blues Root Productions iz Northporta, AL, 8. studenog prošle godine pustili su u opticaj ovaj van serijski album.

Sjedeći tako u tihoj sobi, po tko zna koji puta uvjeravajući sam sebe da sa svoje 52 godine još puno toga ne znam, još puno toga nisam čuo i još sam zapravo jako mali i nisam čak došao do osnovne škole.
Album Hearts Are Wild egzaktan je primjer kako smo svi mi zajedno samo mali kotačići, koji se lagano okreću u velikom mehanizmu i bez pravim mehaničara teško da bi funkcionirali. S druge pak strane, smiješni su oni koji misle da svojim gomilanjem svega i svačega imaju neki značaj i važnost. Što će mi svi ti silni albumi ako ih ne slušam, ako u njima ne uživam i ne podijelim sa drugima? Kako vrijeme prolazi tako sve više uviđam da sam uvijek postupao ispravno. Od svoje 13 godine, kada sam počeo slušati i polako formirati svoju fonoteku, pa do danas, uvijek sam svaki album držao dijelom sebe, nikada nisam ništa prodavao, radije sam poklanjao, duboko vjerujući u ono da se dobro uvijek dobrim vraća.

A Debbie Bond djeluje već više od 30 godina na sceni, mnogi je uspoređuju sa legendarnom Janis i fenomenalnom Bonnie Riatt. Ma nije nikakvo čudo, njihova glazba dosta je utjecala na glazbeni izričaj Debbie Bond i ona to uopće ne skriva, dapače! Glazba koju tako iskreno i nadahnuto prezentira Debbie je nevjerojatno originalna, dinamična, osjećajna i apsolutno atraktivna.



Tijekom svoje bogate profesionalne karijere surađivala je s brojnim poznatim blues glazbenicima. Izdvojio bih tu samo one koji dolaze i potječu iz Alabame i nažalost ni jedan više nije među nama: John Ned Shines aka Johnny Shines (26.04.1915. Frayser, TN -20.4.1992. Tuscaloosa, AL), Eddie Kirkland (16.08.1928, Jamaica - Feb 27, 2011 Crystal River, FL), George 'Wild Child' Butler (01.10.1936. Autaugville, AL - 01.03.2005. Windsor, Ontario, Canada) i Willie King (08.03.1943. Prairie Point, MS - 08.03.2009. Old Memphis, AL). Ta suradnja rezultirala je izuzetnom tehnikom sviranja gitare, osjećajnim vokalom i nadasve ekspresivnom prezentacijskom formom glazbe koju izvodi. Pored nje tu je i odlični prateći bend kojeg predvodi njen partner Rick Asherson – klavijature, James 'Mr.B.' Brown – bas, ritam i solo gitara (1., 9.), back vokali, Dave Crenshaw - bubnjevi, udaraljke, Brad Guin - sax, Chad Fisher – trombon, Rob Alley - truba, Brice Miller - truba (4., 9.). Debbie i bend doista moćno zvuče i osobno se jako sramim priznati da je do sada nisam slušao, ali jednostavno tako je, i to je istina.

Sjedeći u fotelji u sobi, pred očima su mi prolazile razne slike, glazba me obavijala svojim izuzetnim moćima i nosila čas slike iz mladosti, čas iz zrelih godina, a spoj svih tih slika značio je samo jedno, pred očima prolazio je moj život koji je na ovaj ili onaj način u velikoj svojoj trajnosti bio sretan. Čovjek može biti zadovoljan ako ima ono što želi i voli, ili pak može biti jako nesretan ako ima sve, a on, sam nije sretan. E to je onda veliki problem, tu onda pomoći nema. Osobno, čista srca i mirne savjesti mogu ustvrditi da sam neobično zadovoljan svojim životom, svojim zanimanjem i interesom za glazbu, za blues, koji mi je otvorio mnoga vrata. Napokon, nakon puno godina rada, sada se sve polako vraća i postaje stvarnost, a osobno, konačno radim isključivo ono što volim i to me doista ispunjava. Uvijek kada nailazim na teškoće, one nekako budu prevladane upravo tom mojom dubokom vjerom da radim ono što je ispravno i da sve ono što imam, uspijem kako-tako podijeliti s drugima.

Dvanaest pjesama, koliko nam nudi album Hearts Are Wild, svrstao bih u dvije grupacije i to:

TOP PJESME: Dead Zone Blues, Hearts Are Wild, You're the Kind of Trouble, Nothing But the Blues, Falling te I Like It Like That i

ODLIČNE PJESME: My Time, Drama Mama, Still Missing You, Rick's Boogie, Baby I Love You i Since I Found Love.

Možda mislite da sam malo pretjerao, kao potvrdu svojih doživljajva ovog albuma navesti ću i neke druge i njihova razmišljanja o istom albumu, evo nekih: Hearts Are Wild is an inviting listen that I think you’ll enjoy. - Melissa Martinez, reviewer, Rock Over America, 14. 12. 2011.

Her immersion in the blues has deeply flavored her guitar playing, soulful voice and original song writing, yet her sound is contemporary and original, incorporating soul, blues, rock, jazz and even country influences. This unique musical synthesis can be heard on her latest album, 2011's Hearts Are Wild. - Weekly Blues News, Blues Festival Guide, 13. 1. 2012.

PREPORUKA:
Glazba Debbie Bond nikako ne može biti drugačija od onog što je godinama razvijala radeći s brojim glazbenicima Alabame: Jerry 'Boogie' McCain - 18.06.1930. Gadsden, AL, The Butler Twins (Clarence and Curtis Butler), Little Whitt and Big Bo Mcgee (Jolly Wells, 19.02. 1931.) i Big Bo McGee (Bo McGee, 09.10. 1928) i Sam Lay - 20.03.1935. Birmingham, Alabama, a tu su i poznate blues umjetnice poput Carroline Shines (kćeri Johnny Shinesa), Shar Baby, Rachel Edwards, Sweet Claudette i B.J. Miller. Shodno tome ima tu svega, ta njena glazba sadrži moderni, urbani 'sound' isčupan iz korijena tradicionalne glazbe. Ta glazba je originalna, a u sebi spaja soul, blues, rock, jazz pa čak i country tonove. I na kraju, taj unikatni i izuzetno originalni glazbeni izričaj možete čuti na ovom njenom zadnjem albumu Hearts Are Wild.

A njega bih preporučio svima koji vole nepredvidljivost, strastvenost i iskrenost. Za potpun doživljaj treba:

1. Odvojite malo vremena
2. Topla soba
3. Udobno se smjestite
4. Natočite čašu vina
5. Pustite glazbu: Debbie Bond – Hearts Are Wild i … doživjeti ćete neponovljiv doživljaj i ugođaj. UŽIVAJTE!!

Više o svemu potražite na:
Debiebond.com

Pristine - "Detoxing"





Heidi Solheim je bezuvjetno jedna od najprestižnijih rock/blues vokalistica danas. Prije nepunih 7 mjeseci objavila je svoj prvi solo album Found (2011, izdavačka kuća Finito Bacalao, EDR u veljači 2012 op.a.) a evo, sada objavljuje svoj nastupni album Detoxing s bendom Pristine za izdavačku kuću Bluesnews. Nadnevak objave albuma je 31. siječnja ove godine, a album je snimljen početkom kolovoza prošle godine. Distribucija opetovano ide preko CDBaby.com, dok se za globalnu promociju i dalje skrbi sjajna Betsie Brown iz promotivne kuće Blind Raccoona iz Memphisa, TN.

Kada sam prvi puta preslušao ovaj album, jednostavno su navirala sjećanja na velika imena rock glazbe poput Jimia Hendrixa, Grand Funk Railroada, Led Zeppelina, odnosno utjecaja bendova poput The Faces, The Allman Brothers bend, The Black Keys, Cream.. Sve to je onaj znakoviti dio što se tiče benda Pristine. Dok pjevačica ovog benda Heidi Solheim (rođena je 28.travnja 1982.godine op.a.) neodoljivo podsjeća, i u svom grlu spaja velike Arethu Frenaklin, Sharon Jones, ali i neponovljivu drugu ženu velikog i legendarnog Milesa Davisa, nevjerojatno zadivljujuću i naprosto fantastičnu Betty Davis. Naravno, kada sve ovo pomiješamo i spojimo dobivamo fenomenalnu glazbenu asocijaciju koja svoju glazbenu širinu titulira i određuje u sljedećem rasponu: psihodelični rock blues bend. E sad smo došli do onog dijela kada svaki od ovih atributa jednostavno treba elaborirati. To nije nimalo jednostavno niti lako, zašto? Prvotno iz razloga što se njihov zajednički glazbeni interes proteže tako velikom i nevjerojatno opširnom glazbenom duljinom. Psihodelija, već sama ta riječ u mnogima izaziva zaziranje i predaju prije samog početka slušanja. Tu bi se odmah trebalo razjasniti da psihodelija nije istoznačna s imenom velikih Pink Floyda. Oni su ipak samo jedan bend koji je bezuvjetno jako puno učinio na afirmaciji i popularizaciji ovog glazbenog pravca. U cijeloj toj filozofiji bitno se odrediti da je to ipak neka viša razina, 'state of mind', neki veći nivo poimanja glazbenih previranja i varijacija na, kako se ono kaže, zadanu temu.

No, dosta o psihodeliji, rock/blues bend je sinonim za nešto jednostavno, ritmično, snažno, energično i neobično slušljivo. Čim je nešto takvog karaktera odmah je tu negdje i plesni podij na kojem će se sve prije nabrojano potvrditi. Pristine je bend koji u sebi utjelovljuje svu tu silnu energiju i složenu glazbenu strukturu ispred koje doslovno blista vokal, nepobitno sjajne pjevačice Heidi Solheim.




U samo 4 dana (od 24. do 28. svibnja prošle godine, op.a.) u Juke Joint Studiu u norveškom gradu Notoddenu (u kojem se već tradicionalno održava svake godine poznati Notodden Blues Festival op.a), snimljen je uživo ovaj album Detoxing. Producent Andreas Mjøs itekako je dobro znao što će raditi i na koji način će u potpunosti opravdati svoju duboku vjeru i nesagledivu viziju koju tako jednostavno i osebujno glazbeno ispunjava ovaj bend.

Heidi Solheim – vokal
Espen Elverum Jakobsen - gitara
Åsmund Wilter Eriksson Ericsson- bas
Kristian S.Olstad – Hammond & klavinet
Kim Karlsen – bubnjevi i udaraljke

Uz pridružene im specijalne gostujuće glazbenike:
Knut Reirsrud – gitara (7 & 9)
Andreas Mjøs – udaraljke
Petter Marius Gundersen - truba

Njihova glazbena misija zasniva se doista na ponajboljim temeljima glazbe koja izrasta iz sredine šezdesetih pa sve do sredine sedamdesetih, što samo podebljava njihovu strast, a njihove pjesme zapravo ukratko možemo nazvati fusion.

Tu bih svakako izdvojio Damned If I Do, strašnu kombinaciju heavy jazza s elementima bluesa. Da, znam kada ju čujete kazati ćete izrazite darkerske klavijature, no sve to zajedno dovodi nas do svojevrsnog klimaksa u raspojasanoj kombinaciji vokala i gitare. Tu je odmah i pjesma You Don’t Know, nakon nekoliko uzastopnih preslušavanja bez ikakvog posebnog razmišljanja dodao sam im atribut BRILJANTNO!

Breaking Bad, Damage Is Done ( nevjerojatan vokal Heidi) , prekrasna balada The Last Day te snažna razvaljujuća naslovna Detoxing razvidno ukazuje kako se dojmljivo da usuglasiti glazba velikog Jimia Hendrixa i Led Zeppelina. SJAJNO!

Kao potencijalni veliki hit odskače Breaking Bad, koja doslovno plijeni svojom jednostavnošću i energijom, kojom samo udara i udara. Bio bih bezobrazan kada ne bih spomenuo njihovu obradu legendarne Whipping Post Grega Allmana. Posebna, maštovita i zarazno pulsirajuća izvedba vokala i gitare. JOŠ JEDNOM BRAVO!

PREPORUKA:
Album Detoxing inovativnog benda Pristine (polufinalisti ovogodišnjeg 28. po redu IBC op.a.); otkrit će Vam sve svoje bogatstvo i raskoš, onako, odmah na prvu i svi vi koji volite modernu glazbu, a ne samo blues, vjerojatno ćete zastati i osjetiti da vašim tijelom struje neke čudne i pozitivne vibre i potom ćete jednostavno znati da ste na pravom putu. Ukoliko meni ne vjerujete, pročitajte što kažu drugi:

Heidi Solheim has one of the best and most diverse voices in Norway today. - Christer Pedersen

A very convincing debut (album). - Dagbladet

Pristine is so self-confident that it borders on arrogance, Detoxing is a record that is both true to the genre and innovative enough to rejuvenate a genre that can be experienced as rigid and old-fashioned. - iTromso.no

Više o svemu možete saznati na:
Pristine-music.com
Facebook.com/pristineband
Myspace.com/pristinemusic
Knutreirsrud.no


[center]
Popis pjesama:

1. Damned If I Do/ 9:17
2. You Don't Know /4:39
3. Breaking Bad /3:41
4. Whipping Post/ 5:32
5. The Countdown /3:40
6. Damage Is Done/ 2:12
7. The Last Day /8:20
8. Detoxing /11:17
9. The Blind/ 5:24

(Bluesnews / Blind Racoon)

Bluz – muzika plavih demona



Bluz je vokalno instrumentalna muzička forma koja koristi tzv. „blue notes“ – u prevodu: „plave note“ koje se izvode za oktavu niče na skali.

Nastao je u afro-američkim zajednicama od duhovne muzike, muzike uz rad i usmenih balada. Bluz je, kao i dčez, muzika koja se izvodi po principu call-and-response, dakle poziv i odgovor - deonica u muzici koja je jača i „tvrđa“ i daje odgovor na prethodnu deonicu.

Reč bluz je nastala kao značenje ovog pravca, odnosno „The Blues“ je skraćenica pojma „blue devils“ što znači plavi demoni, a simboliše duhove depresije i tuge.

Pre-bluz

Preteča bluza je bila muzika čiji je izraz bio bez formalnih muzičkih struktura. Prebluz forma je bila muzika afričkih robova, sa plantača na kojima su se pevale jednostavne solo pesme sa emocionalnim kontekstom.

Instrument koji je pratio izvođenja ovih pesama zove se didli bou, to je čičani instrument, afričkog porekla, koji je imao samo jednu čicu.

Bluz je, dok se nije utemeljio kao pravac prepoznatljive forme, prolazio kroz određene instrumentalne i formalne promene.

Tekst

Reči su obavezne u bluz pesmama i one su nešto što najviše podseća na afričku tradiciju.

Osnovnu formu bluz tekstova činio je samo jedan stih koji se ponavljao četiri puta. Nešto kasnije ona se razvija u više stihova koje uvek prati jedan stih – zaključak. Ova razvijenija forma se kasnije utemeljila kao osnovna forma teksta u bluz pesmama.

Tekst je prezentovan delom pevanjem, a delom naracijom gde je često pevač ugrađivao lična osećanja i utiske. U ranim bluz pesmama česte teme su bile: nesrećna ljubav, okrutnost milicije, teška vremena, klonulost... Dakle, teme baladičnog karaktera...

Mnoge bluz balade su imale i socijalni karakter, što je bio kontrast popularnoj muzici s početka XX veka. Međutim, bluz pesme nisu isključivo balade, postoje i one koje imaju duhovitu i pozitivnu tematiku.

Poreklo i nastanak bluza...

Bluz nastaje krajem XIX veka na jugu SAD, a prve snimljene ploče datiraju iz 1920 g. Iz predratnog perioda potiču i pesme „Baby Seals' Blues” - Bejbi F. Sils-a , „Dallas Blues“ - Harta Vanda, "Memphis Blues" - V. C. Hendija, kojeg mnogi smatraju ocem bluza i predstavnikom prve generacije “Misisipi bluza”.

Dugo nije pravljena razlika između kantri muzike i bluza.

Kao i dčez, i bluz se na početku izvodio isključivo po noćnim klubovima i pozorištima, i to u arančmanu V.C. Hendija koji je prvi uspeo da popularizuje bluz i van krugova Afro-amerikanaca. Tome je umnogome doprinela i „Rapsodija u plavom“ Dčordča Geršvina.

Kasnije se ističu muzičari Čarli Paton i Son Hause, kao i pevači Blajnd Villie Mekrwl i Blajnd Boj Fuler. Nakon “Misisipi bluza” u okviru bluza se razvilo još mnogo struja kao što su: Memfis bluz, Siti ili Urban bluz, Bugi Vugi…

U doba renesanse oko 1600. godine napisana je prva opera odnosno širi se popularnost muzike pisane za više glasova.


Razvoj bluza nakon II svetskog rata

Centri bluza bili su Detroit, Čikago, Sent Luis, da bi se kasnije on raširio na celu Ameriku. Bluz muzičari sve više počinju da koriste električne instrumente (gitaru, bas gitaru, bubnjeve i harmoniku). Čikago se sada ponovo izdvaja, ovog puta kao centar “električnog“ bluza.

Najpoznatiji predstavnici čikaškog bluza su Haolin Vulf, Madi Voters, Vili Dikson, i mnogi drugi. Njihova dela utiču na pojavu Rokabilija, a muzičari kao Čak Beri i Bo Didli doprinose konačnoj tranziciji bluza u rokenrol pravac. Ti Bon Voker, Majkl Wolton i Dčon Li Huker su sa druge strane muzičari koji su izvodili sasvim drugačiju vrstu bluza, koji je zvučao mnogo “mekše” .

Bluz u Evropi...

Šezdesetih godina bluz dopire i do zapadne Evrope, zahvaljujući sve većim uticajima koje ima na rok muziku, a njeni izvodjači postaju sve brojniji.

Kralj bluza

Sa svakim izvodjačem se pojavljuje i posban, novi stil bluza. Tada na scenu stupa i B. B. King koji maestralnim izvođenjem na svojoj gitari, nazvanoj Lusil, postaje kralj bluza.

U svom daljem razvoju ovaj muzički pravac zajedno sa dzezom i duhovnom muzikom Afro-amerikanaca, jedno je od osnovnih muzičkih usmerenja, koje otvara put nastanku popa, r.n.b-ja, regea .

topshop

Badi Gaj: Puštajte bluz barem dva tri puta nedjeljno



ATLANTA - Premda svjestan da bluz nije po ukusu današnje omladine, Badi Gaj svojim novim albumom pokušava da pokaže da je ova muzika i dalje živa i vrijedna slušanja.

"Ne kažem da treba svaki dan puštati bluz. Ali, barem dva tri puta nedjeljno. S tim bih bio sasvim zadovoljan", poručio je radio stanicama legenda čikaške bluz scene.

Novi album "Rhythm & Blues", na kojem gostuju rok i kantri zvijezde poput Kida Roka, ***** Urbana i Stivena Tajlera, Gaj je predstavio danas, na svoj 77. rođendan.

Slavni gitarista, koji je pratio "Rolingstonse" na turnejama tokom 1960-ih, smatra da su bluzu potrebni novi mladi muzičari kao što su Geri Klark i 14-ogodišnji gitarista Kvin Saliven.

Gaj, naime, smatra da bi oni mogli da budu ti koji će ponovo oživjeti ovaj muzički žanr.

"Tokom 1950-ih i 1960-ih ljudi u Americi su ignorisali ljude poput B.B. Kinga i Ti Boun Vokera. Ali, kada su Britanci počeli da sviraju bluz, ljudi su pomislili da je to nešto novo, što je bluzu dalo zalet. Nadam se da će se to isto desiti sa mladim muzičarima", objasnio je Gaj.

nezavisne

Ritam i bluz: Američka muzika koja prevazilazi jezičke barijere i starosnu dob

To je sada široki naziv za svu muziku koja ima ritam, stihove i melodiju uz koju ljudi plešu. Mnogi kažu da će ta vrsta muzike i dalje dobijati na popularnosti, jer ona prevazilazi rasu, društvenu klasu i starosnu dob.


Ritam i bluz muzika je žanr afričko američke muzike koji posljednih 70 godina zauzima posebno mjesto u pop kulturi. Ta vrsta muzike je izvezena u svijet i prevazišla je jezičke barijere kada su umjetnici koji su je izvodili postali slavni. U muzejskoj instituciji Smithsonian u Washingtonu se sada slavi ritam i bluz muzika, njen razvoj i umjetnici koji su je promovirali širom svijeta.

Ritam i bluz je američko blago koje je imalo jak utjecaj na pop kulturu. The Funk Brothers, poznata grupa iz 60-ih godina, je izvela neke od klasika ritma i bluza tokom folk festivala u centru Washingtona. Ritam i bluz su izmislili Amerikanci afričkog porijekla prije više od 70 godina. To ime je bilo samo u svrhu marketinga, ali se odnosilo na različite muzičke stilove, uključujući gospel, kao i električni bluz, kojeg je popularnim učinio BB King.

70 godina poslije, ritam i bluz je još uvijek popularan. Na festivalu su se okupili i mladi i stari kako bi slušali i plesali uz ritmove te muzike. Neki su se prisjetili plesnih koraka iz popularne televizijske serije Soul Train koja se prikazivala punih 35 godina. Lonnie Bunch je direktor Nacionalnog muzeja afro američke istorije.

Shvatio sam da je ovo muzika koja nam je dala toliko detalja o Americi, to je muzika koja je govorila o bolu, o ustrajnosti. Na neki način je postala univerzalna muzika, muzika koja zna da zarazi. Možete biti bilo gdje u svijetu i vidjeti ljude kako nogama prate melodije ritma i bluza, jer je to doista osobita vrsta muzike, kaže gospodin Bunch.


Ritam i bluz muzika, jedan od elemenata folk festivala u Washingtonu

Dugogodišnji pjevač ritma i bluza Jerry Williams, poznat kao Swamp Dogg, također je bio jedan od učesnika festivala. On kaže da su na njega i članove njegove grupe utjecale legende 40-ih godina prošlog vijeka.

Ritam i bluz je za mene dobra muzika za ples....

50-ih i 60-ih godina, James Brown je oduševljavao publiku novim bržim ritmom, što je stil koji će kasnije uobličiti rock and roll. Ubrzo nakon toga pjevačice kao Diana Ross i grupa the Supremes su pobrale uspjeh ritma i bluza. Na festival je došla i Mable John, koja je bila prva pjevačica koja je potpisala ugovor sa muzičkom kompanijom Motown. Ona je bila i jedan od pratećih vokala Raya Charlesa. Ona kaže da je ritam i bluz umjetnički oblik kojeg svako razumije.

Ritam i bluz je ritam i poruka iz srca. Ako vam je srce žalosno, to muzika zna izraziti. Ako vam je srce sretno, i to muzika izražava. Ako želite samo prenijeti poruku, to opet možete uraditi kroz muziku. Muzika je duša, kaže Mable John.

70-ih godina, grupe kao što je Temptations, a nešto kasnije i Michael Jackson, su pomogli da se ritam i bluz raširi svijetom.

Danas, ritam i bluz se i dalje razvija. Sa muzičkim oblicima kao što su boogie i doo wo, ta muzika i dalje ima jake korijene u afro- američkoj kulturi. Ali to je sada široki naziv za svu muziku koja ima ritam, stihove i melodiju uz koju ljudi plešu. Mnogi kažu da će ta vrsta muzike i dalje dobijati na popularnosti, jer ona prevazilazi rasu, društvenu klasu i starosnu dob.

voanews