Običan mali prst bio je dovoljan da potpuno promeni naš pogled na razvoj Homo sapiensa
i njegov život sa bliskim rođacima, poput Neandertalaca.

Nakon što je dve godine stajao zaboravljen, mali prst šestogodišnje devojčice otkrio je
dugo čuvanu tajnu - DNA dosad nepoznate vrste čoveka. Nova vrsta bila je srodnija
Neandertalcima nego Homo-sapiensu i postojala je paralelno s njima. Tokom razdoblja u
kojem su te vrste zajedno postojale, dolazilo je i do međusobnog mešanja, pa se deo
njihovog genetskog nasleđa integrisao u naš DNA.

Prst je star 30.000-50.000 godina, a otkriven je u jednoj pećini u južnom Sibiru. Vrsta je
nazvana Denisovanci, prema pećini Denisova, u kojoj je prst i pronađen. Pretpostavlja se
da su dve vrste došle u kontakt nakon što je Homo sapiens započeo naseljavanje tog
dela Azije, a stanovnici Papue Nove Gvineje i raznih južnopacifičkih ostrva nasledili su i
do 5% njihove DNA.

DNA izumrle vrste pronađen u današnjim ljudima

Istraživanje genoma Denisovanaca izvršeno je u Institutu Maks Plank, u Lajpcigu.
Neandertalci su se takođe mešali sa Homo sapiensom, a deo njihove DNA u nekim
pripadnicima Homo sapiensa iznosi od 1% do 4%.

Ovim otkrićem zaključeno je da su, u vreme kad je Homo sapiens napustio Afriku, na
svetu postojale četiri različite vrste čovjeka - Homo sapiens, Nenadertalci, Denisovanci i
"Hobiti", odnosno patuljasta vrsta Homo floresiensis.

Denisovanci su očito živeli u tom delu Azije, jer su njihovi geni dospeli od Sibira sve do
Melanezije. Za spomenuti udeo u DNA od oko 5% bilo je dovoljno i samo nekoliko
desetina parova koji su se ukrštali, a zasad nije poznato zašto je tako raširena grupa
jednostavno izumrla. Najverovatniji uzrok je opet Homo sapiens, koji je stupanjem na
scenu nagovestio slabljenje i izumiranje ostalih vrsta čoveka.

Poslednjih nekoliko desetine hiljada godina, kao moderna vrsta čoveka, sami smo na
Zemlji. Naših najbližih rođaka više nema, ali ovo otkriće čini se da pokazuje da nisu
potpuno izumrli i da i dalje žive u nama.

O Denisovancima

Prije dvije godine otkrivena u špilji u južnom Sibiru, 30.000 godina stara kost iz prsta potječe od mlade djevojke koja nije bila pripadnik ranih suvremenih ljudi niti neandertalaca, već je pripadala do sada nepoznatoj skupini ljudskih rođaka koji su vjerojatno živjeli na većem dijelu Azije tijekom kasnog pleistocena. Tko su to denisovanci, doznajte u nastavku...


Iako se fosilni ostaci sastoje od samo jednog fragmenta kosti i jednoga zuba, DNK izolirana iz kosti je bila dovoljna za sekvenciranje genoma, na temelju kojeg su znanstvenici došli do zapanjujućih zaključaka o ovoj izumrloj grani ljudskog rodoslovnog stabla nazvanoj denisovanci, prema špilji gdje su fosilne kosti pronađene. Otkriće je u časopisu Nature objavio međunarodni tim znanstvenika, od kojih je većina sudjelovala u projektu „Neandertalski genom". Suautor Richard Green sa Sveučilišta u Kaliforniji (Santa Cruz) imao je glavnu ulogu u analizi sekvenciranih podataka, za što je dizajniran poseban portal na UCSC pretraživaču genoma (UCSC Genome Browser). Skupinu znanstvenika je vodio poznati autoritet na ovome polju - Svante Pääbo s Max Planck Instituta za evolucijsku antropologiju u Leipzigu (Njemačka).
Uspoređujući genom denisovanaca s genomima suvremenih ljudi i neandertalaca, znanstvenici su odredili da su denisovanci sestrinska skupina neandertalaca, tj. da potječu od iste ancestralne populacije koja se odvojila ranije od predaka današnjih ljudi. Također, istraživanjima su pronađeni iznenađujući dokazi o prisutnosti dijela genoma denisovanaca kod suvremenih Melanežana*, što znači da je postojao kontakt između denisovanaca i predaka Melanežana, isto kao što su se neandertalci vjerojatno križali sa precima svih suvremenih ne-Afrikanaca.
„Priča sada postaje malo kompliciranija", kaže docent Green. „Umjesto jednostavne priče o suvremenim ljudima koji migriraju iz Afrike i zamjenjuju neandertalce, na koju smo navikli, sada vidimo ove veoma ispremiješane priče s više sudionika i interakcija nego što smo ranije smatrali."
Čini se da su denisovanci bili veoma drugačiji, i genetski i morfološki, od neandertalaca i suvremenih ljudi. Zub pronađen u istoj špilji kao i kost iz prsta morfološki se razlikuju od neandertalaca i suvremenih ljudi te više sliče na ostatke mnogo starijih ljudskih predaka kao što su Homo habilis i Homo erectus. DNK analiza je pokazala da zub i kost iz prsta dolaze od različitih jedinki iz iste populacije.
Kost iz prsta je 2008. godine pronašao ruski znanstvenik u špilji Denisova (fotografija desno) koja je arheološko nalazište u južnom Sibiru. Svante Pääbo, koji je prije radio s ruskim znanstvenicima, dobio je kost za istraživanja na drevnoj DNK.

DNK iz kosti te sekvencirali mitohondrijski genom, tj. manju DNK sekvencu odvojenu od kromosomske DNK, koju je lakše dobiti iz starih uzoraka. Rezultati koji su objavljeni prošle godine pokazali su iznenađujuću divergenciju u odnosu na mitohondrijske genome neandertalaca i suvremenih ljudi, te su znanstvenici ubrzo počeli raditi na sekvenciranju jezgrinog genoma.
„Sreća je bila što je ovo otkriće došlo ubrzo nakon projekta neandertalskog genoma, budući da smo već imali okupljen tim spreman za sličnu analizu", navodi Green te nastavlja: „ovo je nevjerojatno dobro sačuvan uzorak te je bio užitak raditi s tako dobrim podacima. Ne znamo sve razloge zašto, ali gotovo je čudesno koliko je dobro očuvana ova DNK."
Prema njegovim riječima, veza između denisovanaca i današnjih Melanežana je bila u potpunosti neočekivano otkriće. Komparativna analiza, koja je uključivala genome osoba s Nove Gvineje i i otoka Bougainville, pokazuje da genetski materijal koji dolazi od denisovanaca čini od 4 do 6% genoma nekih populacija Melanežana. „Činjenica da su denisovanci otkriveni u južnom Sibiru, ali su doprinijeli genetskom materijalu populacija suvremenih ljudi u jugoistočnoj Aziji sugerira da je njihova populacija možda bila raširena u Aziji tijekom kasnog pleistocena", smatra David Reich (Harvard Medical School) koji je vodio analizu populacijske genetike.
Nije jasno zašto fosilni dokazi nisu do sada otkrili postojanje ove grupe drevnih ljudskih rođaka. Međutim, Green dodaje kako se za kost iz prsta prvotno smatralo da pripada ranom suvremenom čovjeku, a da su zubi slični drevnim ljudskim precima. „Moguće je da su drugi uzorci krivo određeni, no sada, analizirajući DNK, možemo točnije odrediti što oni zapravo jesu. Tehnički to postaje jednostavnije napraviti i to je odličan nov način za izvlačenje informacija iz fosilnih ostataka."
U svjetlu genoma neandertalaca i denisovanaca, javlja se nova, kompleksnija slika evolucijske povijesti suvremenih ljudi i naših izumrlih rođaka. Green smatra da je vjerojatno postojala ancestralna skupina koja je napustila Afriku prije otprilike 300.000 do 400.000 godina, te je brzo divergirala. Jedna grana su postali neandertalci, koji su se proširili po Europi, a druga grana je otišla na istok te su postali denisovanci. Kada su suvremeni ljudi napustili Afriku prije otprilike 70.000 do 80.000 godina, prvo su susreli neandertalce. Taj susret je ostavio tragove nenadertalskog genoma raspršenog kroz genome svih ne - Afrikanaca. Jedna skupina ljudi kasnije je došla u kontakt s denisovancima te je ostavila tragove njihovog genoma u genomima ljudi koji su se smjestili na području Melanezije.
„Ovo istraživanje nam je donijelo nekoliko zanimljivih informacija, no voljeli bismo znati mnogo više o denisovancima i njihovim interakcijama s ljudskim populacijama", navodi Green i dodaje: „morate se pitati postoje li druge populacije koje tek trebaju biti otkrivene. Postoji li četvrti sudionik u ovoj priči?"