Glava bika u levom gornjem uglu slike nesumnjivo pripada Minotauru, koji oličava zlo i razaranje.Iako nema središnje mesto u kompoziciji on ipak pretenduje na glavni položaj.Jedino njegova figura ne izražava patnju, dok su sva ostala lica ožalošćena okrenuta ka njemu.U središtu kompozicije prikazani su žena koja beži, ranjeni konj i poginuli ratnik.U ruci palog je polomljeni mač, simbol poraza.Svetlost koja dopire iz električne svetiljke spokojna je i ujednačena - simbol nade. Usred dana, 26.aprila 1937 ,u jeku građanskog rata u Španiji, bombarderi vazdušne legije "Kondor" uništili su grad Gerniku, istorijsku prestonicu Baskije. Pikaso je taj akt doživeo kao ličnu tragediju i stvorio jedno od svojih najemocionalnijih dela.
Izložba “Remek-djela iz Muzeja Picasso” snažan je prikaz stvaralaštva velikog španjolskog umjetnika.
Ni jedna soba od dvanaest u kojoj su Picassova djela nije kompromis, ni jedna nije manje važna: dijalog između slika, skulptura i dokumentarnih fotografija iz umjetnikova privatnog života pruža punu sliku velikog umjetnika.
Ključ za razumijevanje
Ne, nije riječ o “Guernici” ni o “Gospođicama iz Avignona” (na izložbi su samo skice za ovu kompoziciju), no riječ je o iznimno važnim slikama u stvaralaštvu Pabla Picassa. Upravo kako je tumači i ravnateljica Muzeja Picasso koja je izložbu i postavila, Anne Baldassari: izložba je ključ za razumijevanje Picassa.
Osim prve sobe, u kojoj se kroz tri različita portreta muškarca tumači prvih iznimno važnih dvadeset godina umjetnikova razvoja, od akademskog portreta naslonjenog na tradiciju španjolskog slikarstva, preko plave faze do kubističkog portreta, sve su ostale sobe postavljene kronološki. Valjda ni jedan umjetnik nije imao toliko promjena u svojem stvaralaštvu koliko ih je imao Pablo Picasso. Pa je tako nevjerojatno da je prizor “Povratka s krštenja” iz 1917. godine naslikao u pointilističkoj tehnici, nakon jednog desetljeća beskompromisnog istraživnja kubizma. Tu je sliku na prvu uopće teško povezati s ovim umjetnikom.
Nekoliko godina kasnije, 1922., nastaje slika “Obitelj na plaži”: otac se odmara, majka i dijete se igraju, slika monumentalnog izričaja, krupnih, klasicističkih figura, no u stvarnosti nevjerojatno sitna: samo 17 puta 20 centimetara. U istom je razdoblju naslikana i snažna, socijalna slika “Čitanje pisma”, koja nije bila poznata za Picassova života već je otkrivena nakon smrti u njegovu ateljeu: riječ je o prizoru dvojice muškaraca koji zabrinuto čitaju pismo.
To je, dakle, razdoblje građenja, opisivanja, ponekad čak i uljepšavanja stvarnosti, a nakon toga ponovno slijedi razaranje figure i razaranje stvarnosti. Slika “Kipar” sklapa sva iskustva prethodnih razdoblja, i klasicističkog i kubističkog. Pisali smo već kako je izložba iz njegove osobne kolekcije, jer upravo je na temelju tih djela i nastao pariški muzej, pa ima portreta i njemu bliskih ljudi, životnih ljubavi Dore Maar, Marie Therese Walter, Francoise Gilot, zatim i djece Paula, Claudea, Palome.
Picasso je živio 93 godine, neprekidno je slikao, mijenjao je lice slikarstva. Ipak, slike u zadnjoj sobi na izložbi, nastale posljednjih godina njegova života, kad je već prešao devedesetu, nježnije su, iako se ona njegova razarajuća energija i dalje naslućuje. Među najjačim slikama je “Starac koji sjedi”. Naziv slike govori jedno, boje posve drugo: ovo je jedna od slika s najjačim koloritom na izložbi, nadmeću se crvena, plava, zelena boja...
Novo lice Zagreba Postavilo se na otvorenju i pitanje je li nam bio potreban ovaj rizik s Picassovom izložbom? Da! Navikli smo na guranja po londonskim ili pariškim muzejima. A Zagreb je preksinoć dobio posve novo lice.
Valja se složiti s ravnateljicom Klovićevih dvora Marinom Viculin da je ovo prilika da nas izložba, barem nakratko, “ponese u više sfere razmišljanja, izvuče iz blatnjave svakodnevice”.
Treba svakako ponoviti da je riječ o dosad najvećoj izložbi stranog umjetnika tog kalibra kod nas.
jutarnjilist.hr
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Pablo Picasso Čet 28 Mar - 20:44
Pikasova najerotičnija slika, "San", prodata za rekordnih 155 miliona dolara
Pikasova slika „San” (Le Rêve) postala je najskuplje delo ovog umetnika pošto je prodata finansijskom gigantu Stivenu Koenu za 155 miliona dolara. To je ujedno i najviša cena koju je jedan američki kolekcionar platio za neko umetničko delo.
San” je naslikan 1932. godine i predstavlja Pikasovu tada 22-godišnju ljubavnicu Mari-Teres Volter. Poznat je kao jedno od najerotičnijih dela jer je na licu figure naslikan penis u erekciji.
Koen je sliku kupio od vlasnika kazina Stiva Vina, šest godina nakon što ju je Vin slučajno probušio laktom. On ima bolest koja utiče na njegov periferni vid i 2006. je probio laktom platno dok ga je pokazivao prijateljima navodno dan nakon što je dogovorio da je proda Koenu za 139 miliona.
Slika je tada „zaradila” poderotinu od 15 cm, ali okrpljena je za 90.000 dolara i sada se golim okom ništa ne vidi.
„San” je tako postao najskuplje Pikasovo delo a zahvaljujući stalnim kupovinama velikih galerija cene Špančevih dela neprekidno rastu.
Druge dve njegove sllike takođe su dostigle sumu preko 100 miliona: još jedan portret Volterove „Akt, zeleno lišće i bista” prodat je maja 2010. za 106,5 miliona a „Dečak sa lulom” 2004. godine za 104,2 miliona dolara.
Koen i Vin, obojica milijarderi, poznati su umetnički kolekcionari. Koenova zbirka navodno vredi milijardu dolara i u njoj su dela De Kuniga, Džaspera Džonsa, Bejkona, Kunsa, Van Goga i Manea. On je vlasnik i ajkule u formaldehidu Dejmijena Hersta.
blic.rs 27.03.2013.
Abu Dabi
MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
Naslov: Re: Pablo Picasso Pon 8 Apr - 16:47
Picasso je već s osam godina bio genije svjetskog slikarstva
U njegovoj rodnoj Malagi, u muzeju koji nosi njegovo ime, priređena je izložba "Picasso i Malaga". Izloženi su dječji i mladenački radovi velikog umjetnika koji je kao malo dijete volio crtati u pijesku pred svojom kućom na trgu La Merced
"Suton u luci Malage" naslikao je Picassov otac 1897, a Picasso ju kopirao dvije godine kasnije
”Pijte za mene, pijte za moje zdravlje. Znate da ja više ne mogu”, posljednje su riječi Pabla Picassa koje je izgovorio obraćajući se gostima večere što ju je priredio u svojoj vili u Mouginsu 8. travnja 1973. godine. Te noći umro je u dobi od devedeset i jedne godine. ”Uzrok smrti je edem pluća. Bio je bolestan zadnjih nekoliko mjeseci.”, rekao je lokalni liječnik koji je bio pozvan u Picassovu francusku rezidenciju od 35 soba u blizini Cannesa. Uz slikara je bila njegova žena Jacqueline Roque, sa kojom se vjenčao 1961. godine. Posljednjih godina života Picasso je rijetko napuštao svoje velebno izdanje okruženo žicom, no samo desetak dana pred smrt pomagao je postaviti izložbu u Papinskoj palači u Avignonu, za koju je pripremio dvjestotinjak radova. Glavni motivi tih slika bila su djeca, majke, glazbeni instrumenti i, kako je svojedobno izjavio kustos izložbe "jedan doista prekrasan pejzaž, neobičan za njega". U trenutku smrti, Picasso je bio najbogatiji umjetnik na svijetu.
Četrdeset godina poslije u njegovoj rodnoj Malagi, u muzeju koji nosi njegovo ime, priređena je izložba "Picasso i Malaga" kojom se obilježava okrugla obljetnica. Izloženi su dječji i mladenački radovi velikog umjetnika koji pokazuju da je Picasso bio genije i s osam godina. Kao malo dijete volio je crtati u pijesku pred svojom kućom na trgu La Merced. Njegova ljubav prema umjetnosti dolazila je od njegovog oca, koji je bio slikar i učitelj slikanja, Josea Ruiz Blasca. Picasso je kao dijete kopirao očeva djela i djela drugih umjetnika, a kretao se stalno u očevim umjetničkim krugovima. ”To je aspekt koji se često zaboravlja, da je rođen u okruženju u kojem je mogao razvijati svoj talent”, kaže Xavier Vilato, unuk Dolores Ruiz Picasso, sestre velikog umjetnika.
Četrdeset godina poslije u njegovoj rodnoj Malagi, u muzeju koji ove godine slavi deseti rođendan, posuđena su djela od članova obitelji njegove sestre i drugih koji su bili povezani sa Ruiz Picassovima te nekih muzejskih zbirki. Izložba dočarava Picassovo djetinjstvo, a tada se potpisivao Pablo Ruiz ili Pablo R. Picasso, da bi kasnije izostavio očevo prezime i koristio samo majčino. Zanimljiva je slika ”Suton u luci Malage”, koju je naslikao Picassov otac 1887. a mladi Picasso je kopirao dvije godine kasnije, kada je imao svega osam godina! Picassov otac često je slikao golubove, koji će imati i veliko simbolično značenje za Picassa te će i svoju kćer nazvati Paloma. Na izložbi u Malagi izloženo je i dosta slika koje prikazuju borbe sa bikovima, na koje je Picassa vodio njegov ujak u Malagi. Kao dijete Picasso je za svoje motive birao ribare, dadilje, vojnike. Portret ribara kojeg je naslikao sa četrnaest godina i portret njegove tete Pepe su impresivni, kao i slika na kojoj je Picasso portretirao prodavača ribe nastale 1899. godine kada je imao osamnaest godina. Tada se već odmakao od očevog utjecaja i pokazivao svoj osebujni stil. Nakon djetinjstva provedenog u Malagi Picasso se odselio u Barcelonu, a 1901. bio je posljednji put u gradu gdje je rođen. Legenda govori da je njegov otac prestao slikati kada je vidio kako mu je talentiran sin.
Jedan od najvećih umetnika dvadesetog veka, Pablo Pikaso je u svakom pogledu bio neobična ličnost. Naročito kada u kreativnom zanosu stvara remek dela koja su obeležila istoriju likovne umetnosti.
Kako su nastajale Pikasove neobične slike koje su pomerile granice umetnosti? O čemu je umetnik razmišljao dok je stajao pred platnom?
Delimične odgovore na ta pitanja daje i priloženi video koji nam otkriva kako su nastajala Pikasova dela. Dvominutni snimak zapravo je zbir fotografija koje prikazuju Pikasa na delu, uz detaljno dočaravanje nastanka njegovih slika.
Video je služio kao trejler za dokumentarac “The Mistery of Picasso” koji je 1956. godine snimio francuski filmadžija Anri-Žorž Kluzo. Ostvarenje je iste godine nagrađeno specijalnim priznanjem žirija na prestižnom Filmskom festivalu u Kanu.
Kako se navodi na kraju snimka, slike na kojima je Pikaso radio tokom snimanja ne mogu se danas nigde videti. Sve su nastale za potrebe filma, i odmah po završetku snimanja, na zahtev Pikasa, bile su uništene.
Francuska vlada proglasila je 1984. godine film “The Mistery of Picasso” nacionalnim blagom.
U ranoj, analitičkoj fazi kubizma Pablo Pikaso je razgrađivao na geometrijske projekcije lice čoveka, što je vidljivo i u Portretu Ambroaza Volara iz 1910. godine. Portret je geometrizovan i veoma malo govori o izgledu same osobe, ali ga je sam Pikaso smatrao mnogo istinitijim od drugih portreta. Slika se danas nalazi u Puškinovom muzeju u Moskvi.
Slika prikazuje Ambroaza Volara, jednog od najvećih kolekcionara i galeriste XX veka. Ambroaz Volar je bio jedna od istaknutih figura u svetu francuske umetnosti. Opisivan je kao "grub, neotesan čovek", sa "oborenim pogledom". Bio je mecena Žoržu Ruou, Andre Derenu, Anriju Rusou. 1901. godine je otvorio prvu parisku izložbu mladog i tada nepoznatog Pabla Pikasa, koji će mu zauvek ostati prijatelj i posvetiti mu nekoliko portreta. O svom portretu iz 1910. godine Pikaso je jednom rekao: "Najlepša žena koja je ikada živela nikada nije bila toliko portretisana, nacrtana ili urezana kao što je bio Volar - od Sezana, Renoara, Rusoa, Bonara... Ali moj kubistički portret je najbolji od svih."
Portret Ambroaza Volara je tipičan za analitički kubizam, slomljen u aspektima, a torzo i pozadina se stapaju. To je još jedan upečatljiv primer portreta čoveka u ontološkom raspadanju. Mada Volarove crte lica još uvek mogu da se prepoznaju, njegova glava izgleda, kao da se polako raspada u gomilu kristalnih fragmenata u procesu koji je već uništio njegovo celo telo. Bleda boja naglašava glavu i stvara jak kontrast prema monohromatskom rastvorenom i marginalizovanom telu. Glava sa prevelikim čelom je detaljnije naslikana i očigledno je fokus slike. Telo se uklapa u pozadinu i jedva se razlikuje od nje. Zatvoreni očni kapci i statičnost funkcija tela pretvara portret u sliku leša. Ovim portretom Pikaso pokazuje posmatraču mnogo više, nego što je to fizička pojava njegovog subjekta.
Na slici dominiraju geometrijski oblici nad malobrojnim realističkim fragmentima i potpuno razaraju konturu. Ravni su male i precizne, sličnije prizmama. Linije su nejasne i opisuju oblik preklopa odela, džepne naramenice ili pokret ruke. Kontrasti boja i fakture su svedeni na minimum. Prigušeni tonalitet slike približava se monohromiji da se ne bi nadmetao sa kompozicijom.
Portret Ambroaza Volara nosi misteriju kubističkog portreta. Prikaz modela portreta je nematerijalan i sa naglašenim akcentom na apstrakciju. Lice modela "utisnuto u prizme" se pojavljuje sa izrazito dramatičnom snagom.
Na specifičan način Pikaso je slikao žene. Ove slike su plod njegovog promišljanja o mogućim načinima prikazivanja ljudskog lika. Ta djela počivaju na saznanjima do kojih su umjetnika dovela dva pravca istraživanja: kubističko razlaganje oblika posmatranih iz više uglova i dječiji crteži kojima je svojstvena velika sloboda. Na slici "Tuga" prikazano je jadom izobličeno lice žene koje kao da je nastalo od djelova lica koji su najprije rastavljeni, pa ponovo sklopljeni u cjelinu.
Najpoznatija slika "Gospođice iz Avinjona" prikazuje šest ženskih aktova koja su postavljena duž dijagonale koja se kreće od šake u gornjem lijevom uglu slike, a završava sa tijelom u čučećem stavu u donjem desnom uglu platna. Raspored figura, a naročito način na koji je umjetnik obradio glave, ističu podjelu slike na tri uspravna dijela. Prvi odgovara aktu na lijevoj strani platna, drugi dvijema ženama lica oktenutih ka posmatraču, treći dvijema figurama na desnoj strani.
U toku razvoja svoje umjetničke karijere Pikaso je zapamćen i po takozvanom "plavom periodu". Pune tri godine, od 1901. do 1904. godine, na njegovim slikama preovlađuju tonovi jedne boje, plave. U to doba umjetnik nalazi teme u promašenim životima ljudi sa dna društva: siromaha, bolesnika i prosjaka. Pikaso nam ih dočarava tonovima hladnoplave boje noći. Njihovo očajanje do te mjere je sveobuhvatno, da prerasta u metaforu sveopšte beznadežnosti ljudskog postojanja. Slike iz plavog perioda:
Pablo Pikaso je stvaralac koji je iz temelja preokrenuo važeća shvatanja i mjerila u umjetnosti. Istovremeno, on je oduvjek sa velikom pažnjom proučavao djela starih majstora izvlačeći iz njih pouke koje je unosio u sopstvena istraživanja i saznanja. U prvo vrijeme zanimanje za klasične velikane bilo je vezano za umjetnički postupak. I kada ih je bilo, tuđi uticaj doživljavali su na Pikasovim platnima čudesne preobaržaje.
Pikaso je stvarao sa lakoćom, laganim potezima četkice nastajala su najbolja djela svih vremena. Ovdje se mogu vidjeti ti tanani potezi koji su stvarali remek djela.
Njegovo puno ime bilo je Pablo Diego José Francisco de Paula Juan Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Martyr Patricio Clito Ruíz y Picasso, a zbog teškog poroda i slabosti babica ga je smatrala mrtvorođenim. Spasio ga je ujak doktor koji mu je u lice puhnuo dim cigare. Prva riječ koju je izgovorio navodno je bila "piz", španjolski za olovku. Bio je loš učenik, a prvi "ozbiljniji" rad naslikao je s 15 godina. Kada je 1911. iz Louvrea ukradena Da Vincijeva 'Mona Lisa', policija je na ispitivanje privela i Picassa.
U istoriji slikarstva malo je “državnih udara” koji se mogu meriti s onim što ga je Pablo Pikaso ostvario 1907. godine, kada je svojim zapanjenim prijateljima pokazao “Gospođice iz Avinjona”, sliku na kojoj je svet predstavio kao u razbijenom ogledalu.
Pikaso je bio pokretač i inspirator slikarskih smerova kao što su kubizam i sugestivni ekspresionizam koji predstavljaju pravi revolucionarni prevrat u modernoj likovnoj umetnosti. Ženio se dva puta i imao je mnogo ljubavnica. Otac je četvoro dece. Posljednje dete, Palomu, dobio je u svojoj 68. godini. Paralelno sa slikarstvom Pikaso se posvećivao i skulpturi, pre svega u godinama oko 1907. kada je stvarao pod uticajem kubizma, zatim oko 1930. godine i u drugim razdobljima njegovog stvaranja. Pikaso je napravio preko 6000 slika, skulptura i crteža. Njegove slike danas vrede milione. Umro je 1973. kada mu je otkazalo srce za vreme napada gripa.
U New Yorku je Gilot predstavila svoj novi ciklus radova, a s Picassovim biografom Johnom Richardsonom radi i na posljednjem dijelu slikarove biografije.
I nakon više od 60 godina otkako su se razišli, kad govori o njemu, zove ga imenom, za razliku od ostatka svijeta. Jednostavno Pablo. Jer, za nju je prije svega otac njezine djece, a tek onda najveći umjetnik 20. stoljeća. Život s njim neminovno ju je odredio kao osobu, no unatoč tomu što je najpoznatija kao Picassova životna družica, Francoise Gilot bila je cijeli život umjetnica. Ta danas devedesetdvogodišnjakinja još stvara jednakom energijom kao nekad, svaki dan i bez iznimke, a jedino što je možda drugačije u odnosu na vrijeme dok je Picasso bio živ je to da povremeno, istina na kapaljku, medijima zna ispričati i neku epizodu iz života sa slavnim umjetnikom. Učinila je to ovih dana u povodu svoje najnovije izložbe radova u jednoj njujorškoj galeriji na aveniji Madison.
Rijetko u medijima Gotovo u svakom svom, doduše vrlo rijetkom, medijskom istupu ova, kako je opisuju oni koji su je imali priliku upoznati, unatoč poznim godinama vrlo atraktivna i karizmatična žena voli naglasiti da o Picassu više ne namjerava govoriti i da je svoju dužnost kad je riječ o sjećanjima na njega obavila davno. Pa iako o Picassu, na kraju, nešto i kaže, njezin njujorški dom, gdje živi zadnjih 20 godina, smješten u zgradi sagrađenoj samo za umjetnike u kojoj su stanari bili, među ostalim, Marcel Duchamp i George Balanchine, govori više od riječi. Nema niti jedne Picassove slike na zidovima. To svakako ne čudi ako se zna da tu živi jedina žena koja se usudila ostaviti Picassa nakon veze koja je trajala deset godina i u kojoj je rođeno dvoje djece, Claude i Paloma. Sreli su se u okupiranom Parizu 1943., kada joj je bila 21 godina, a njemu 62. “Da smo se sreli u vrijeme kad nije bilo rata, ne vjerujem da bi se među nama išta dogodilo”, izjavila je jednom prigodom. Ubrzo nakon susreta postala mu je ljubavnica i muza, koju je naslikao mnogo puta. Upravo je ona bila model za njegovu čuvenu seriju “La Femme Fleur” iz 1946., gdje ju je prikazao kao cvijet. Gilot je bliska suradnica i Picassova biografa Johna Richardsona koji se ove godine sprema izdati i posljednji dio biografije poznatog slikara. Richardsonu je pomogla i kod postava izložbe “Picasso i Francoise Gilot (1943. - 1953.)” koja je prvi put sučelila njezin i Picassov rad, održanoj prije dvije godine u galeriji Gagosian u New Yorku. Izložba je bila pravi blockbuster, a Gilot je pristala sudjelovati samo iz jednog razloga - što je pokrivala razdoblje kada su njih dvoje bili zajedno te joj se to činilo “interesantnim kao ideja”. O svom životu s Picassom sada već prije pedeset godina i sama je napisala knjigu, koja je dragocjeno svjedočanstvo o njemu kao čovjeku, ali i umjetniku. U knjizi je, među ostalim, napisala da je veza s Picassom bila “katastrofa koju nije htjela izbjeći”.
Na meti kritike Objavu knjige Picasso je pokušao spriječiti, a kad mu to nije uspjelo, odbio je viđati nju i djecu. U vremenu nakon razlaza bila je na meti mnogih, od prijatelja do likovnih kritičara. Zanimljivo je da je upravo John Richardson, s kojim sada blisko surađuje, bio najveći kritičar te knjige. Na pitanje kako su izgladili odnos odgovara da je Picassov biograf unatoč prvim osudama njezinih memoara postupno mijenjao mišljenje. “U prvom dijelu biografije napisao je da sve što sam napisala laž, u drugom pak da je sve ipak istina, ali da je nebitno, a u trećem da je sve što sam napisala iznimno važno. Promijenio je mišljenje o meni i mislim da je to jako lijepo od njega.” A o tome koliko je turbulentna bila njezina veza s Picassom govori i jedna epizoda iz rane faze njihova zajedničkog života - Gilot je živjela u Golfe-Juanu na jugu Francuske i planirala posjet ateljeu Pierrea Bonnarda u Le Cannetu. Kada je Picasso čuo za to, izazvao je svađu. “Pablo je rekao da mrzi Bonnarda i nije htio da ga posjetim, a ja sam mu odgovorila da mogu raditi što hoću bez njegove dozvole. Na kraju ipak nisam otišla. No, kada je shvatio koliko je bilo iracionalno njegovo ponašanje, rekao je da će me odvesti da posjetimo njegova prijatelja Matissea - čiji sam rad još više voljela nego Bonnardov - a koji je živio u Villi le Reve u Venceu, nedaleko od nas. Znala sam da se time na neki način htio iskupti. Ja sam to prihvatila.”
Matisse je bio jedan od mnogih Picassovih suvremenika koje je Gilot upoznala i s kojima se družila. Odmah su se svidjeli jedno drugom. Picasso je, međutim, pobjesnio od ljubomore kad je Matisse predložio da naslika njezin portret sa zelenom kosom i plavom puti. “Bilo mi je zanimljivo gledati kako kritičari vole pisati o njima kao o neprijateljima, a bili su zapravo najbolji prijatelji”, kaže Gilot o dvojici najvećih umjetnika 20. stoljeća o kojima je napisala i knjigu “Matisse i Picasso: Prijateljstvo u umjetnosti” 1990. godine. Život u SAD-u “Istina, bili su suparnici u umjetnosti, ali prijatelji u životu. Isto tako je činjenica da je Matisse bio 12 godina stariji, imao je neku vrstu roditeljskog garda prema Pablu - uvijek sam bila dirnuta time - izgledalo je kao da je Picasso dječak, a Matisse stariji rođak.” Kada je Gilot 1953. napustila Picassa, protiv njegove volje, morala je nastaviti umjetničku karijeru negdje drugdje. “Znala sam da Pariz više nije bio centar, ali dvoumila sam se između Londona i New Yorka. Surađivala sam u to vrijeme s dvije londonske galerije jer je u Francuskoj za mene bilo teško opstati - to što sam ostavila Picassa gledalo se kao zločin i nisam bila dobrodošla. Tijekom 60-ih imala sam atelje u Sydney Closeu u Chelseaju, koji sam dobila na preporuku ravnatelja Tatea, ali uvijek sam imala više kolekcionara mojih radova u Americi, nego bilo gdje drugdje, pa sam se zbog toga preselila u New York.” Nakon braka s umjetnikom Lucom Simonom s kojim je 1970. dobila kćer Aureliju, udala se za dr. Jonasa Salka, znanstvenika koji je razvio cjepivo protiv dječje paralize, i živjela na relaciji Kalifornija - Pariz. Cijelo je vrijeme bila posvećena svom umjetničkom radu. “Oduvijek sam znala da sam umjetnica, od djetinjstva, čak i onda kad je moj otac htio da postanem odvjetnica. Morate se roditi kao slikar i zatim nakon dosta rada to morate i postati. Kada sam bila mlada, uvijek sam imala jednog likovnog kritičara koji mi je sjedio na ramenu i šaptao u uho, a ja bih svirala glazbu kako bih ga ometala.”
Svjedok vremena Gilot i danas slika svaki dan i radit će to, kaže, dok god diše. Živi u sadašnjosti, a ne u prošlosti, reći će oni koji je znaju. Kao i da je sav taj trud urodio plodom, jer njezina su djela danas u zbirkama MoMA-e u New Yorku i Muzeja moderne umjetnosti u Parizu. Prije četiri godine odlikovana je i ordenom Legije časti. Sve to upućuje da je prepoznata i kao umjetnica, a ne samo Picassova muza. Osim toga, ona je jedan od rijetkih živućih svjedoka jednog od najuzbudljivijih razdoblja moderne umjetnosti i spona s vremenom koje je dalo neke od najvećih umjetnika svih vremena.
Pon 18 Mar - 22:29
