Divlji zapad, naziv koji podrazumijeva predio današnjeg SAD-a zapadno od Mississippija u vremenskom periodu između Građanskog rata i kasnog 19. stoljeća. Njime su obuhvaćeni mitovi, legende, pripovijesti i vjerovanja (mnoga od kojih su istinita) skupljena po zapadnim Sjedinjenim državama od 1865. do 1890. godine.

Kao okruženje u brojnim književnim i filmskim djelima, to razdoblje i područje ubrzo su postali toliko popularni da su doveli do razvoja vlastitog žanra zvanog "Western", u kojima je često predstavljena romantična slika ere koju karakteriziraju izolirani slučajevi nasilja, ali i koji su potaknuli interes u njegovu stvarnu povijest. Povijesna revizija primijećuje kako se određeni interesi (najznačajnije kauboji, Indijanci, poslovni ljudi i vlada Sjedinjenih Država) stalno sukobljavaju, te kako ih nekoliko izvora naziva i "zapadnim građanskim ratom za pripajanje" koji je ustanovio vlast Sjedinjenih država nad tim područjem. Iako je stari zapad često viđen kao neobično nasilan, neki prosuđuju da je on bio "daleko civiliziraniji, mirniji i sigurniji od današnjeg američkog društva".

Divlji zapad: 1865.-1889.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Željeznica prema divljem zapadu, 1860.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kauboji, jedan od simbola divljeg zapada

Dok je u istočnim Sjedinjenim Državama počinjala druga industrijska revolucija koja je počela oko 1871., zapadna granica počela se sve gušće naseljavati. U ranim danima divljeg zapada, velik dio zemlje bio je u javnom vlasništvu, otvorena za iskorištavanje i u stočarstvu i u ratarstvu. U većem dijelu divljeg zapada bilo je malo ili nimalo mjesnog provođenja zakona, a vojska je samo na nekim mjestima imala koncentriranu prisutnost. Američki lovci na bizone, radnici na željeznici, lutalice i vojnici sukobljavali su se oko sitnica, koja su često završavala pucnjavama gdje su ljudi ginuli "sa čizmama na nogama" (izraz koji označava aktivnu smrt, za razliku od smrti od starosti u krevetu, ili "s papučama na nogama").

U gradovima, državne ustanove, plesne sale i saluni zadovoljavali su potrebe teksaške trgovine stokom. Povijesni Put Chisholm bio je korišten za gonjenje stoke. Put je bio dug oko 1300 kilometara, od južnog Teksasa to grada Abilene u Kansasu, i bio je u uporabi od 1867. do 1887. za gonjenje stoke prema Kanzaškoj tihooceanskoj željeznici gdje su morskim putovima isporučavani prema istoku.

Krađa stoke (cattle rustling) bila je ponekad smatrana teškim zločinom i za goničke ekspedicije uvijek je predstavljala rizik, a koja je mogla završavati linčovanjem kradljivaca stoke (iako je većina ovakvih priča samo u fikciji). Pogotovo su meksički kradljivci stoke predstavljali velik problem tijekom Američkog građanskog rata kada su meksičku vladu optuživali da tu naviku podupire. Na isti način su Teksašani krali stoku iz Meksika, plivajući preko Rio Grandea.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dodge City

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mirovno povjerenstvo za Dodge City. Wyatt Earp je drugi s lijeve strane, u sjedećem položaju.

Utvrda Dodge u Kanzasu ustanovljena je 1859. i otvorena 1865. godine na stočnom putu Santa Fe u blizini današnjeg grada Dodge Cityja u Kanzasu. Utvrda je pružala nešto zaštite poštanskim i civilnim vozilima, a služila je kao logistička baza za trupe u Indijanskim ratovima. Do kraja 1872. željeznica je prošla kroz Kansas. Dodge city je stekao utvrdinu ostavštinu bezakonja i revolveraških obračuna, kao i zloglasno groblje Boot Hill. Utvrda je korištena do 1878. godine.

Dodge City je bio glavni grad lova na bizone sve dok masovni pokolj nije uništio ogromna stada i ostavio preriju zagađenu raspadajućim lešinama. Zakon i red stigli su u Dodge City s provoditeljima zakona kao što su W. B. 'Bat' Masterson, Ed Masterson, Wyatt Earp, Bill Tilghman, H. B. 'Ham' Bell and Charlie Bassett. Grad je uveo propis prema kojemu je zabranjeno nositi vatreno oružje sjeverno od željezničke pruge. Južna strana nije bila tako dobro zakonski uređena. Utvrda Dodge zatvorena je 1882. godine, a mećava u siječnju 1886. dovela je do prestanka gonjenja stoke u tom području.

Divlji Bill Hickok i Calamity Jane

[You must be registered and logged in to see this image.]

S lijeva na desno: Divlji Bill, Texas Jack Omhundro, i Buffalo Bill Cody

Nakon Građanskog rata, Divlji Bill Hickok postao je vojni izviđač i profesionalni kockar. Hickokovo ubojstvo puškom Whistlera Mirotvorca imalo je utjecaja u onemogućavanju ujedinjenja Indijanaca iz plemena Sioux kako bi se oduprli doseljeničkim upadima u područje Black Hills (Crna brda). 1876. godine Calamity Jane naselila se u području gradića Deadwood u Južnoj Dakoti, u području Black Hills gdje je nakon zajedničkog putovanja prijateljevala s Divljim Billom Hickokom i Charlijem Utterom. Jane je kasnije tvrdila da je s Hickokom bila u braku i da je on otac njezinog djeteta, ali na to se gleda sa skepsom.

2. kolovoza 1876. godine, dok je igrao poker u Deadwoodu (koji je onda bio dio teritorija Dakote, ali na indijanskoj zemlji), Hickok nije uspio naći slobodno mjesto u kutu u kojem je uvijek sjedio kako bi se zaštitio od napada s leđa, te je sjeo s leđima okrenutim prema vratima. Na nesreću, njegova prethodna predostrožnost pokazala se mudrom jer ga je revolverom kalibra .45 iza leđa upucao Jack McCall. O motivu ubojstva još se raspravlja. U trenutku smrti, Hickok je u ruci držao par asova i par osmica, sve u crnoj boji, što se od onda naziva "mrtvačevim kartama" (dead man's hand).

1876. godine, Calamity Jane je u području Deadwooda njegovala žrtve epidemije boginja. 1891. se udala za Clintona Burkea nakon što su nekoliko godina živjeli zajedno.

Rat u okrugu Lincoln

[You must be registered and logged in to see this image.]

Billy the Kid

Rat u okrugu Lincoln između dvije utvrđene strane dogodio se 1877. godine. Ovaj "rat" vodili su bogati rančeri s jedne i posjednici trgovačkog monopola u okrugu Lincoln u Novom Meksiku. Istaknut borac na strani rančera bio je Billy the Kid, zloglasni pogranični odmetnik i ubojica. Uživao je glas kao ubojica 21 čovjeka, jedan za svaku godinu svog života, ali je taj iznos vjerojatno bliži broju 9 (četvero osobno i 5 uz pomoć drugih).

Jamesova banda

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jesse (lijevo) i Frank James

Kriminalac Jesse James bio je na zlu glasu zbog svojih djela na divljem zapadu, iako ga senzacionalistički mediji tog vremena oslikavaju kao suvremenog Robina Hooda. James i njegovi zemljaci su svojim putem po zapadnoj granici pljačkali banke, vlakove, poštanske kočije i prodavaonice od Iowe do Teksasa. Izbjegavajući čak i Nacionalnu detektivsku agenciju Pinkerton, banda je opljačkala na tisuće dolara. Vjeruje se da je James svoju prvu pljačku po danu izveo u doba mira, ukravši 60 tisuća dolara iz banke u mjestu Liberty u Missouriju. Iako je James zlostavljao rukovoditelje izgradnje željeznice, koji su nepravedno prisvajali privatna zemljišta, moderni biografi bilježe da je to činio radi vlastite koristi - njegova humanitarna djela više su fikcija nego činjenica.

Indijanski ratovi na zapadu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poglavica Bik Koji Sjedi (Ta-Tanka I-Yotank)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poglavica Apača Geronimo (skroz desno) i njegovi ratnici, 1886. godine

U ratovima protiv Apača i Navaho Indijanaca pukovnik Christopher "Kit" Carson borio se protiv Apača oko rezervatâ 1862. godine. Okršaji između SAD-a i Apača nastavljaju se do 1886. godine kada se Geronimo predaje američkim snagama. Kit Carson je u tim bitkama provodio politiku spaljene zemlje, paleći polja i domove Navaha, kradući i ubijajući njihovu stoku. U tome su mu pomagali druga Indijanska plemena koja su s plemenom Navaho bila u dugotrajnom neprijateljstvu, prvenstveno Ute. Kasnije se borio protiv zajedničkih snaga plemena Kiowa, Komanča i Čejena, što je završilo pat pozicijom u Prvoj bitci kod zida od nepečene cigle, ali i uništenim indijanskim selom i zimskim zalihama. 27. lipnja 1874. 'Bat' Masterson i manja skupina lovaca na bizone borila se protiv puno većih indijanskih snaga u Drugoj bitci kod zida od nepečene cigle.

Rat Crvenog Oblaka vodio je poglavica plemena Lakota, (Lakotanski: Makpija Luta, Crveni Oblak) i to je bio najuspješniji rat protiv SAD-a tijekom Indijanskih ratova. 1868. je postignut Sporazum Fort Laramiea u kojemu SAD plemenu Lakota daje velik rezervat bez vojne prisutnosti ili nadzora, naselja i bez prava na izgradnju cesta. Rezervat je obuhvaćao cijelo područje Black Hills.

Kapetan Jack bio je poglavica indijanskog plemena Modoc u Kaliforniji i Oregonu i njihov vođa u Modoškom ratu. Sa 53 modoška ratnika, Kapetan Jack zadržavao je oko tisuću američkih vojnika punih 7 mjeseci. Ubio ga je Edward Canby.

Rat Black Hillsa vodili su Lakote pod vodstvom Bika Koji Sjedi i Ludog Konja. Ovaj sukob počeo je nakon neprestanog kršenja Sporazuma Fort Laramie nakon što je u brdima otkriveno zlato. Jedna od najpoznatijih bitaka od svih Indijanskih ratova bila je bitka kod Little Bighorna u kojoj su ujedinjene snage Sijuksa i Čejena porazile 7. konjicu generala Georgea Armstronga Custera.

Masakr kod Wounded Kneeja (Ranjenog Koljena) 28. prosinca 1890. u kojemu je Američka 7. konjička regimenta poubijala oko 200 Sijuksa i polubrata Bika Koji Sjedi imena Veliko Stopalo. Samo trinaest dana prije toga, samog Bika Koji Sjedi i njegovog sina Vranino Stopalo u borbi protiv Indijanske policije koju je radi njihovog uhićenja poslala vlada SAD-a.
Obračun kod O.K. korala [uredi]

Obračun kod O.K. korala bio je na divljem zapadu događaj legendarnih proporcija. 'Bat' Masterson je u Tombstoneu u Arizonu posjetio Wyatta Earpa i otišao kratko prije njega. Obračun se dogodio u srijedu popodne 26. listopada 1881. na praznoj parceli pod imenim 'parcela br. 2', u bloku kuća br. 17 iza korala u Tombstoneu. U samo 30 sekundi ispaljeno je 30 metaka. Wyatt Earp, Doc Holliday, Virgil Earp i Morgan Earp borili su se protiv Billyja Claibornea, Franka McLauryja, Toma McLauryja, Billyja Clantona i Ikea Clantona. Oba McLauryja i Billy Clanton bili su ubijeni.

Predstave o divljem zapadu Buffalo Billa

[You must be registered and logged in to see this image.]

Buffalo Bill Cody

Graničar i šoumen Buffalo Bill (William Cody) putovao je po Sjedinjenim Državama glumeći u predstavama koje su djelomično vezane uz njegove pustolovine na Zapadu. Njegove uloge u pravilu su uključivale događaj na Warbonnet Creeku 1876. gdje je skalpirao čejenskog ratnika, navodno kao odmazda za smrt Georgea Armstronga Custera. U Omahi u Nebraski 1883. je osnovao "Buffalo Bill Wild West Show", atrakciju nalik cirkusu koja je jednom godišnje pravila turneje. U njemu se pojavljuju Annie Oakley i Bik Koji Sjedi. 1887. je svoju predstavu izveo u Londonu kao dio proslave jubileja kraljice Viktorije, te na turneji po Europi 1889.

Pucnjava u gradiću Frisco

[You must be registered and logged in to see this image.]

Elfego Baca postao je pri kraju divljeg zapada legendaran predstavnik zakona. 1. prosinca 1884. godine u gradiću Frisco (sada Reserve, Novi Meksiko), Baca je uhitio skupinu kauboja koji su nasumce pucali po gradi i prema samom Baci. Nakon prijetnji prijatelja uhićenika, Baca se sklanja u jednoj kući. Uslijedio je obračun s kaubojima, banda od 80 pomoćnih farmera napalo je kuću.

Prema opće prihvaćenoj priči, u kuću je ispaljeno preko 4000 hitaca - od kojih Bacu nije pogodio nijedan. Tijekom opsade Baca je ubio četvero napadača i ozlijedio još osam. Nakon 36 sati, napad je završio kada su kauboji ostali bez streljiva, a Baca išetao iz kuće neozlijeđen. U svibnju 1885. godine Baca je optužen za ubojstvo jednog od kauboja koji je sudjelovao u napadu. U kolovozu 1885. oslobođen je optužbe nakon što su vrata te kuće prihvaćena kao dokaz - u njima je bilo preko 400 metaka.


Wikipedia

Legende Divljeg Zapada: Butch Cassidy i Sundance Kid

[You must be registered and logged in to see this image.]


Butch Cassidy Butch Cassidy je rođen kao Robert Leroy Parker 1866. u mormonskoj obitelji u državi Utah. Tokom svojih tinejdžerskih godina sprijateljio se sa konjokradicom Mikeom Cassidyjem. Mladić je toliko uživao u odmetničkom životu da je pratio svog učitelja u Kolorado 1884. godine.

Robert, kasnije Butch, je radio dvije godine za rudarsku kompaniju u Telluridi u Coloradu. Nakon kraćeg vremena Butch je počeo sudjelovati u pljačkama sa bandom McCarthy, koja je djelovala u Coloradu. Banda je pljačkala i banke i vlakove, a najznačajnije banke koje su opljačkali su bile Prva nacionalna banka Denvera i banka San Miguel u Telluridi.
Njegov nadimak Butch potječe iz perioda kad je radio kao mesar (butcher) u radionici u Rock Springsu u Wyomingu 1892. godine. Svom je nadimku dodao prezime Cassidy u znak počasti prema svom starom učitelju i mentoru i nakon nekog vremena i sam je počeo krasti konje. Zbog toga je bio uhićen u Wyomingu i odgulio je dvije godine, nakon čega je pušten na slobodu 1896. godine.
Nakon puštanja iz zatvora Cassidy odlazi u Brown´s Hole, poznato okupljalište odmetnika i također je viđen u Hole in the Wallu. Na ova dva mjesta je osnovao odmetničku skupinu poznatu pod nazivom Divlja horda. Istaknutije članove skupine su činili Kid Curry, Harry Longbaugh, poznatiji pod nadimkom "The Sundance Kid," i Tom "Black Jack" Ketchum.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sundance Kid i Etta Place Harry Alonzo Longbaugh se rodio 1867. u Mont Clareu u Pennsylvaniji. 1887. je bio osuđen zbog krađe konja i proveo je 18 mjeseci u zatvoru Sundance u Wyomingu i odatle potječe njegov nadimak Sundance Kid. Butch Cassidy i Sundance Kid su se vjerojatno upoznali nakon Cassidyjevog puštanja iz zatvora 1896. godine. Zajedno su osnovali Divlju hordu i s ostalim članovima skupine izveli su najdužu seriju uspješnih pljački vlakova i banaka u povijesti Amerike.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prije nego što se priključio Divljoj hordi, Sundance je radio na ranču Bar U u Alberti u Kanadi 1891. godine. Iako je bio poznat kao brz na pištolju i znan kao revolveraš, nije poznato da je ubio ikoga prije obračuna s vojskom u Boliviji, gdje su navodno on i Cassidy ubijeni. Odmetnička je skupina bila poznata po nenasilju tijekom svojih pljački, oslanjajući se više na zastrašivanje i pregovaranje. No ovakav prikaz je više posljedica Hollywoodske interpretacije, dok je u stvarnosti nekoliko ljudi ipak ubijeno u okršaju s bandom, uključujući i petoricu predstavnika zakona.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Divlja horda

Čitava je zemlja bila oblijepljena potjernicama za bandom s natpisom ˝Traže se živi ili mrtvi˝, a za informaciju koja bi dovela do njihovog uhićenja ili ubojstva nudila se nagrada od 30 000 dolara. Pinkertonovi agenti su nekoliko godina bezuspješno tragali za članovima bande, koja se uspješno skrivala u Hall in the wallu.
Cassidy i Sundance su, želeći da se malo primire i da pronađu svježa mjesta za pljačku, skupa sa Ettom Place 1901. godine brodom napustili Sjedinjene Države i otputovali u Buenos Aires u Argentini. Neko su vrijeme radili u rudniku u Brazilu, ali nisu mogli dugo mirovati i ponovo su se posvetili pljačkanju. Nakon serije pljački banaka i vlakova u Brazilu, otišli su u Boliviju.

1908. godine dva su maskirana Amerikanca opljačkala kurira koji je prenosio plaće rudara, nakon čega je rudar Bonifacio Casasola dojavio vojsci da se Butch i Sundance nalaze u njegovoj kolibi. Vojska je okružila kolibu i nakon puškaranja dva su odmetnika pronađena mrtva u kolibi. U pratećoj istrazi dvojica su bandita bila prepoznata kao oni koji su opljačkali rudarski novac, ali bolivijske vlasti nisu znale njihova prava imena, pa ih nisu mogle identificirati i ovo je kasnije ostavilo otvoren prostor za nagađanja o sudbini Butcha Cassidyja i Sundance Kida.  Tijela dvojice Amerikanaca sahranjena su na malom groblju u mjestu San Vicente.
Prema njihovim obiteljima, Cassidy i Sundance su uspjeli pobjeći iz Bolivije i vratili su se u Sjedinjene Države, gdje su nastavili živjeti mirnim životom. Cassidy je po njihovim riječima umro u državi Washington 1937. godine, a Sundance se navodno oženio s Ettom Place i umro 1957. godine u Wyomingu.

Iako je po stilu njihovog života teško za povjerovati da bi oni mogli nastaviti mirno živjeti u Americi bez pljački i veća je vjerojatnost da su zaista ubijeni u Boliviji, nedavna iskapanja leševa u San Vicenteu i pokušaji da se metodom testiranja DNK ustanovi identitet ubijenih Amerikanaca, nisu urodila plodom.

Z+

[You must be registered and logged in to see this image.]

Wyatt Berry Stapp Earp (19. mart 1848–13. januar 1929) je bio američki farmer, vozač kočija, lovac na bufale, policajac u mnogim gradovima na granici američkog Divljeg Zapada, kockar, vlasnik saluna, rudar i boksački sudac. Najpoznatiji je po tome što je, zajedno s Docom Hollidayem i svoja dva brata - Virgilom i Morganom Earpom - sudjelovao u znamenitom obračunu kod O.K. Corrala kao i u potonjoj Earpovoj vendetti.

Wyatt Earp je nakon toga postao jedna od ikona američke historije i popularne kulture. Život mu je predmet brojnih knjiga, filmova, stripova i TV-serija.

Biografija

Mnoge priče i glasine koje su se ispreplele oko ličnosti ovog najpoznatijeg revoloveraša zapada bacile su i nemalo sjene na njegov karakter i postupke. No uprkos svemu Vajat Erp preživio je bezbroj okršaja i dočekao duboku starost i umro u svom rodnom domu u Kaliforniji 13.janura 1929 u 83 godini. Pisac i novinar Stjuart N. Leik proveo je s njim skoro dvije godine zapisujući njegova sjećanja, obilazeći s njim mjesta gdje Vajat sudjelovao u stvaranju istorije Americkog Zapada. Bez sumnje Vajat je bio ono sto se danas podrazumjeva pod revolverašem. No za razliku od drugih kao što su bili braća Masterson, Divlji Bil Hikok, Roj Ben, Dzon Vesli Hardin i drugih koji su bili na strani zakona, a ponekad i sami prelazili s one strane zakona, Vajat Erp je bio čovjek čvrstih načela kojih se držao bez obzira na posljedice. To nije bilo nimalo lako u to divlje doba kad je svako postavljao svoje zakone, onoliko čvrste i vrijedne koliko ih je mogao poduprijeti snagom vlastite volje, mišića i metaka. Gdje počinje i završava poštenje nije bilo uvjek lako ocjeniti u doba kad su se ljudi od zakona kartali sa ubicama, razbojnici poslje pljačke dolazili u grad da potroše plijena, domaćice držale uvjek spremnu dvocjevku. Vajat čini se nikad se nije dvoumio koja je strana prava. Zato je zaslužan najviše njegov otac Nikolas. On je hrabrošću, čvrstinom i poštenjem predstavljao uzor kojeg su se Vajat i njegova braća držali cijelog života. Erpovi su bili porijeklom iz Škotske, ali su bili već šesta generacija koja je živjela u americi kad su Nikolas Erp i njegova žena Virginia kupili farmu na kojoj su se rodili dva njihova najstarija sina Džeims i Virdžil i kćerka Marta. Nikolas, koji je uskoro bio poznat po cijelom okolnom području po hrabrosti kojom se suprostavljao bezakonju, bio je izabran za šerifa i bez ikakve nadoknade stavljao život na kocku. Kada je 1845. buknuo rat između SAD-a i Meksika, Nikolas smjesta prodaje farmu, smješta porodicu na sigurno i dobrovoljno se javlja u konjicu. Godinu dana kasnije vratio se kući kao kapetan i invalid. Naredne godine rodio se i treći dječak kojem su dali ime Vajat Beri Stap. Slijedili su ga još dva dječaka, Morgan i Varen i jedna djevojčica Adelija. Svih šest sinova Nikolasa Erpa prošlo je najopasnija područja Zapada i svagdje ostavila svoj trag a posebno borbena trojka Vajat, Virdžil i Morgan.
Posto je Vajat Erp dugo vremena bio mitska ličnost red je da se kaže da ova biografija nije nikakva mitska priča. Predjene su hiljade kilometara da bi se došlo do istine. Obavljeni su razgovori sa mnogim svjedocima i pročitane stotine starih novina i dokumenata. Hiljade malih epizoda stvorile su još za života mit oko njega i okružile njegov hrabar i surov život legendom. Bio je izvanredan čovjek i kao takav stekao je među svojim savremenicima mnoge prijatelje, ali i neprijatelje. Nisu ga svi isto razumjeli i voljeli. Bio je čovjek djela. Živio je u vremenu u kome se život mogao mogao spasiti samo ličnom energijom. Bio je više posljedica nego uzrok. Put koji ga je vodio iz tame i zbrke onog vremena tražio je od njega strogost, neumoljivost, sigurnu ruku i onakvo držanje, kakvo je jedino u to vrijeme bilo shvatljivo. Svoje bezbrojne borbe vodio je oštroumno, hladnokrvno i nepogrešivo. U svojoj zemlji je stekao najveće priznanje kao jedan od najvećih revolveraša za pravdu i kao jedan od najvećih službenika mira koje je zapad uopšte poznavao. Na svu sreću živio je dovoljno dugo da bi sa visokog položaja mogao prihvatiti još veće počasti, u izvjesnom smislu mali znak zahvalnosti amerike za herojski život koji je posvetio izgradnji i miru svoje domovine. Tako on danas nije poznat samo kao hrabar i energičan čovjek američkog pionirskog vremena koji je magičnom snagom svoje ličnosti i apsolutnim vladanjem revolverom kalibra 45 ukrotio niz gradova, goniča stoke i rudarskih logora već i o čovjeku koji je imao velik uticaj na svoje sugrađane, svoju okolinu i vrijeme. Njegove borbe nisu malog uticaja na dolazak zakona na zapad.




Dok Holidej

[You must be registered and logged in to see this image.]


Nasuprot sjajnom Vajatu Erpu, Dok Holidej je bio nesretan covjek.Bio je covjek dobrog izgleda,pepeljastoplave kose i brkova studirao je i stekao titulu doktora za bolesti zuba i vilica na univerzitetu u Baltimoru.U Bostonu je bio ugledan odjeljenski ljekar na svoju nesrecu od jednog je pacijenta dobio opasnu i tad ne izljecivu bolest tuberkolozu.Kolege ljekari su mu savjetovali da se odseli na jug gdje je suvlji zrak jer bi to bolje odgovaralo njegovim plucima.Njegova slava uglednog Bostonskog zubara pocela je naglo da pada da bi se na Zapadu digla kao zla kob u liku legendarnog revolverasa i kockara po tome poznatog. U Teksasu je upoznao Vajata Erpa i postali su prijatelji ,zajedno sa Vajatom Erpom ucesnik je cuvenog OBRACUNA KOD OK KORALA.Bio je cak veliki kockar i danas mnogi zive od kocke i niko ih zbog toga ne proganja. Dok Holidej je umro 8 Novembra 1887 godine u Glenvud Spiringsu u 36 godini od tuberkoloze.Jedna je od najvecih legendi starog zapada.Bio je ledeno hladan kao gvozdje ali Vajat Erp je uspio da promjeni pisalo je u jednim Denverskim novinama.On mu je savjetovao da kad god je to bilo moguce svoje protivnike samo ranjava.Bat Masterson koji je inace zastupao misljenje da bi on trebao biti prijatelj cuvenog Vajata Erpa smatrao je da je kod Vajata bila rijec o trpljenju kad je bila rijec o Doku ali da je bila rijec o pravom prijateljstvu shvati je tek kasnije i to je bio razlog koji ga je godinama razdvajao od Vajata.U Americi je tad vladalo misljenje "S kim si taki si - znacili to da je i Vajat Erp bio kao Dok Holidej covjek koji je cesto bio na granici zakona kockar ,pustolov i revolveras bila je jedina stvar bacila nemalo sjene na njegov karakter i postupke.Poslje smrti Doka jedne Njuorske novine su napisale"Ne znamo da li je bio posten ali zbog toga jos vise cijenimo njegovog prijatelja Vajata Erpa".

Net

Calamity Jane - legenda Divljeg zapada

[You must be registered and logged in to see this image.]

U zvaničnoj povijesti, kao i u urbanim legendama, i danas su živi likovi brojnih žena koje su, rame uz rame sa muškarcima, učestvovale u ratovanju, odbrani, ali i u pljačkama, ubistvima i zločinima. RadioSarajevo u seriji tekstova pod nazivom 'Zločinke i/ili heroine predstavit će vam neke od njih. Neke su od njih heroine, koje hodaju po samoj crti između dobra i zla, dok kod drugih nema sumnje da su odavno prekoračile liniju i prešle na tamnu stranu. Otkrivamo vam kako im je sudio život, a kako sudovi i vlasti doba i prostora u kojem su živjele.

Calamity Jane - legenda Divljeg zapada

Martha Jane Canary rođena je 1. maja 1852. u okolini Princetona, i mnogo je poznatija kao western legenda Calamity Jane.

Između legende i stvarnosti, tkale su se brojne priče o njenim doživljajima, o njenoj stvarnoj ličnosti, o njenim moralnim principima, ali je priča o njoj uvijek izazivala određenu dozu divljenja, pogotovo kod savremenih obožavalaca western priča kojima je i koncept ženske emancipacije itekako poznat, a koji ga isključivo vezuju za savremeno doba.

Zbog njenog čudnog i burnog života, ekstravagantnih životnih izbora čak i za današnje doba, i ne čudi što je Calamity Jane postala legenda, simbol žene „koja se ne plaši piti i nositi pušku“.

I dok smo skloni ostale revolveraše Divljega zapada, na kojoj god strani se borili, bili izopćenici društva, kauboji, vojnici ili kockari, proglasiti „zločestim momcima“, Jane je mahom shvaćana kao hrabra heroina, nipošto kao zločesta djevojka. Razlog je tome, moguće, njena biografija, koja je pokazuje kao beskompromisnu, hrabru i prilično samodestruktivnu – sve obilježja romantičarskoga koncepta heroja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Doris Day u filmy Calamity Jane (1953), redatelja Davida Butlera

Do četrnaeste godine, Jane je izgubila majku, oca i braću, te ostala prepuštena sama sebi. Da je u stanju brinuti se o sebi i parirati usamljenim jahačima, vojnicima i odmetnicima Divljeg zapada, nesumnjivo je dokazala svojim umijećem baratanja vatrenim oružjem, a naročito jahanjem, u kojem je bila apsolutna majstorica.

Priče kažu da je Jane svoj nadimak Calamity (nevolja, nepogoda, propast) dobila kada su indijanci napali trupe kapetana Eagana. Kada su Indijanci otvorili vatru, otrgnula je kapetana sa njegovoga konja, dok se ljuljao u sedlu, popela ga na svog, i odjahala natrag na sigurno. On ju je prozvao Calamty Jane, heroinom ravnice.

Za vrijeme Zlatne groznice, preselila se u Deadwood u Dakoti. Godine 1876. upoznala je Billyja Hockoka, sa kojim je neko vrijeme drugovala. U mnogim pričama, filmovima, knjigama, njen je odnos sa odmetnikom bio romantiziran. Neki izvori, sa druge strane, tvrde da je bilo kakva dublja veza među njima bila nemoguća, jer su se poznavali kratko vrijeme. No, kao da je Jane ikada živjela polako, i kao da joj je i za šta trebalo previše vremena.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Wild Bill Hickok

Nakon njegove smrti, priča se da je rekla kako je za njega bila udata, kako mu je rodila dijete, koje je potom dala na usvajanje.

Liječila je oboljele od velikih boginja, za vrijeme epidemije 1878. godine. Njena eskcentričnost nije se ogledala u nošenju samo i isključivo muške odječe, i muškom načinu jahanja. Priča se da su je Sioux Indijanci nekoliko puta poštedjeli, iz poštovanja, uprkos tome što se nikada nije borila na njihovoj strani.

Udala se za Clintona Burkea 1891. godine, nakon šest godina zajedničkog života. Imali su jednu kćer. Napustila ga je nekoliko godina poslije.

Nakon toga, Janein život se dosta promijenio. Učestvovala je u brojnim Wild West Shows, uključujući i onaj Buffalo Billa, pokazujući svoje vještine u pucanju i jahanju. No, njen samodestruktivni način života uskoro je došao po naplatu.

Jane je bila velika ljubiteljica alkohola, kojeg je uživala u mnogo većim količinama nego neki od njenih muških prijatelja, koji su bili osobito poznati kao „ljubitelji dobre kapi“. Njeno je eksplozivno ponašanje postalo nepodnošljivo, te je 1901. izbačena iz showa, nakon čega se vratila u Darkwood. Mnogi tvrde da je umrla sama, u maloj sobi u Calloway hotelu, nakon teške upale pluća, 1903. Ono što je sigurno, jeste da je sahranjena uz Bila Hickoka. To joj je bila posljednja želja.

Priča se da je njena sahrana bila jedna od najvećih i najposjećenijih u okolici. Kovčeg joj je nosio čovjek kojeg je kao dječaka njegovala za vrijeme epidemije boginja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Calamity Jane, možemo pomisliti na kraju ove priče, bila je heroina najviše zbog beskompromisnog načina življenja, zbog vijernosti sebi, uprkos svoj boli koju je, moguće, nanosila drugima. Uspjela je, međutim, uhvatiti onu divlju i neobuzdanu strast za životom i osvajanjem, koja je bila istinski duh njenog vremena. Sve to svjesna da je, kako bi to ostvarila, potrebno da se ponaša kao muškarac. U svjetlu legende, Jane je vjerovatno mogla postati sve što je željela. I kao mnoge legende Divljeg zapada, voljela je piti, pucati i voljeti. Koliko je zaista bila sretna i koliko je cijenila svoj životni izbor, to zna samo Martha Jane.

Calamity Jane nije bila zločinka, i živjela je život u skladu sa svojim vremenom, što je rijetko koja žena Divljeg zapada mogla - možda jedini život koji se mogao živjeti slobodno. Njena je (samo)destruktivnost, međutim, odraz činjenice da je mrzila ono na što je bila osuđena, i da je svako vezivanje, pa i ljubav prema muškarcu ili vlastitoj djeci, shvatala kao plod te osuđenosti. Zbog toga je iza sebe ostavila brojne žrtve, a najviše ih je bilo među onima koji su je voljeli.

dijala, radiosarajevo.ba

Annie Oakley

Da li ste čuli za Eni Oukli (Phoebe Ann Moses)? A, za Kalamiti Džejn (Martha Jane Canary)? Eto nepravde. Ako se ispitaju poduhvati Kalamiti Džejn naći će se divljačnost jedne pustolovke. Sa druge strane, Eni Oukli bila je pravi šampion. Najbolji strelac Divljeg Zapada.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Eni Oukli mlada zvezda i poster za nastup

Šta je to u stvari Divlji Zapad?

Kad su Evropljani naselili novi kontinent, svaka evropska sila imala je svoj stil kolonizacije. Holanđani i Francuzi težili su da osnuju trgovačke ispostave, da u novi svet dovedu krupne zemljoposednike, ali nisu žurili da otkrivaju nove horizonte. Sličan je bio i stil Španaca, premda odvažniji i potaknut potragom za zlatom. Britanci su Ameriku videli kao raj za pojedinca. Mesto na kome ima toliko prostora da svako može dobiti komad zemlje. Stoga već od 18. veka Britanci postepeno osvajaju prostor u dubini kontinenta i neprestano pomeraju granicu ka zapadu.

Otkriće zlata u Kaliforniji 1849. godine, kao i želja naseljenika da stignu do bogatih obalskih prostora, pokrenule su lavinu doseljenika. No, bez obzira na to što je gotovo milion ljudi našao put do zapada, prostor je bio toliko ogroman da su zlatne teritorije i dalje bile retko naseljene. Građanski rat privremeno je zaustavio seobu na zapad, koja je nastavljena uz podršku Kongresa i novih zakona koji su pružali pogodnosti onima koji se odvaže da se otisnu u nepoznato.

Razdoblje Divljeg Zapada nestalo je negde sa iščezavanjem kauboja, posle 1890. godine. Ne samo da je bilo veoma teško naći dobru i jeftinu zemlju, već je i promenjen način uzgajanja stoke, zbog čega je smanjena potreba za profesionalnim goničima. Dolazak tehnologije, automobila ubrzao je nastup civlizacije, pa je divljine bilo sve manje.

Život u divljini bio je veoma težak. Posao kauboja bio je neizmerno dosadan. Farmerima je bilo još teže. Mnoge opasnosti su vrebale, rad iscrpljujuće naporan, a razbojništvo rasprostranjeno. Pa ipak, još od početka zlatne groznice razvijao se mit o Divljem Zapadu. Počelo je “kaubojskim” pesmama koje su slavile život u slobodi i nezavisnost. Nastavilo se jeftinim romanima o Divljem Zapadu, zatim pričama o istaknutim pustolovima, sve do predsednika Teodora Ruzvelta (Theodore Roosevelt) koji je najviše popularizovao svetli primer kauboja kao odvažnog pojedinca, pravog muškarca i uveo predstavu o bahatom Amerikancu kao “kauboju”.

Za širenje mita o Divljem Zapadu, a posebno izvan Amerike, najviše je uticao “Wild West Show” Bafalo Bila (William Frederick Cody). Posredi je bio svojevrstan cirkus u kome su se prikazivale kaubojske veštine (jahanje, bacanje lasa, brzinsko i precizno pucanje), pripovedale priče o osvajanju Zapada (jedno vreme nastupala je i Kalamiti Džejn), prikazivali indijanci, te igrokazi o velikim bitkama, značajnim događajima. Bila je to neverovatna mešavina patriotizma, istorije, cirkusa i zabave, koja je najviše doprinela da nastanu vestern-filmovi i uopšte opčinjenost kaubojima i indijancima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tu u priču vraćamo Eni Oukli. Eni je bila prva američka superzvezda, najbolji strelac Divljeg Zapada.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Eni, najbolji strelac Divljeg Zapada

Rođena je u porodici koja je rano ostala bez oca. Premda se majka preudala i drugi muž je umro, što je za porodicu značilo pad u najveće siromaštvo. Eni je završila u sirotištu, a odatle u ropstvu kod užasnih usvojitelja koji su je zlostavljali i izrabljivali. Da bi prehranila osmoro braće i sestara, te majku počela je da lovi. Hotelima i restoranima prodavala je divljač i do petnaeste godine uspela da sakupi dovoljno novca da otkupi porodičnu farmu.

Eni se pročula kao sjajan strelac, pa je bogati hotelijer pozvao da se takmiči protiv izvesnog hvalisavca Frensisa Batlera (Francis E. Butler). Batler je tvrdio da niko ne može da ga porazi i kladio se u $100 (danas bi to bilo oko $2,000). Zapanjio se kad je video da mu je protivnik lepuškasta devojčica po imenu Eni. Naravno, izgubio je opkladu i počeo da se udvara dami s kojom se i venčao 23. avgusta 1876. godine.

Počela je da nastupa pod imenom Eni Oukli i vrlo brzo se priključila cirkusu Bafalo Bila. Nije bila jedina žena-strelac koja je nastupala. Imala je žestokog rivala u Lilijen Smit (Lillian Smith). Lilijen je bila veoma otrovna i zavidna. Hvalisanje ju je skupo koštalo. Na velikom takmičenju podbacila je i uskoro je slava Eni Oukli počela da sija sjajnije. Osim toga publika je više volela Ouklijevu jer je bila pristojna devojka, za razliku od Lili koja se oblačila nedolično, te bila besramna koketa.

Eni je postala zvezda cirkusa, stekla nadimak “Little Sure Shoot”, nastupala je pred kraljicom Viktorijom (Queen Victoria), kraljem Umbertom (Umberto Ranieri Carlo Emanuele Giovanni Maria Ferdinando Eugenio di Savoia) vladarem Italije. Bila je toliko dobar strelac da je pogodila pepeo zapaljene cigarete koju je držao tek krunisani nemački car Vilhelm II (Friedrich Wilhelm Viktor Albert). Kada je izbio Prvi svetski rat, proneo se glas da je Eni tražila da puca još jednom, te da je mogla da spreči rat atentatom na Kajzera.

Eni je verovala da oružje može da pruži ženama fizičku i mentalnu vežbu, te alat za samoodbranu. “Želela bih da sve žene nauče da barataju oružjem isto tako prirodno kao što umeju s bebama”. Predsedniku Amerike ponudila je uslugu čete od pedeset naoružanih žena koje bi bile ono što se danas naziva – snajperista. Premda ponuda nije prihvaćena, Eni je za života obučila više od 15,000 devojaka kako da pucaju i brinu se o oružju.

Posle nesreće u kojoj je povredila kičmu, napustila je cirkus i nastavila da nastupa u pozorištu. Igrala je u predstavi skrojenoj baš za nju, koja priča o pustolovinama dame koja pištoljem, puškom i lasom nadmudruje grupu odmetnika. Osim nastupa, takmičila se na turnirima i postavljala rekorde. Bavila se i borbom za ženska prava neposrednim aktivizmom i pomaganjem devojkama. Bila je neverovatan strelac. Pomoćnik bi bacio kartu iz špila, koju bi Eni presekla nekoliko puta i izbušila pre nego što padne na tlo. Sve to pucanjem iz puške i to sa 30 metara daljine. Na takmičenju 1922. godine, šezdesetdvogodišna Eni pogodila je 100 glinenih golubova zaredom sa 15 metara daljine. Kasnije te godine pretrpela je tešku saobraćajku zbog čega je morala da nosi čeličnu protezu na desnoj nozi. Čim je stala na noge nastavila je da se takmiči, ali zdravlje joj je bilo ozbiljno narušeno.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gospođa Oukli, osvajala je takmičenja sve do kraja života

Umrla je 3. novembra 1926. godine. Muž, Batler, bio je toliko ožalošćen da je prestao da jede i umro od tuge 18 dana kasnije. Iza nje ostali su nedovršeni memoari. Sve svoje bogatstvo ostavila je dobrotvornim ustanovama i porodici.

Eni je bila prva dama koja je doživela veliku slavu u celoj Americi, a i svetu. Bila je veoma omiljena, a bušne karte koje su se delile uvaženim zvanicama imale su nadimak “Eni Oukli”, stoga što su podsećale na Enine trikove s kratama. Zahvaljujući Bilovom prijateljstvu sa Edisonom, Eni je ovekovečena u filmu na kojem je zabeležena njena neverovatna veština.

Wanabe

Prvi revolveraški obračun na Divljem zapadu (Wild Bill Hickok) - 1865.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dvoboj se održao u Springfieldu na gradskom trgu. Wild Bill Hickok (pravim imenom James Butler Hickok) i kauboj Davis Tutt obračunali su se pomoću vatrenog oružja. Njih dvojica poznavala su se iz vremena znatno prije dvoboja. Nekoć su izgleda bili prijatelji, ali su se posvađali vjerojatno oko žena.

Na današnji dan 21. srpnja, održan je prvi od slavnih revolveraških obračuna na Divljem zapadu. Ogledali su se Wild Bill Hickok (pravim imenom James Butler Hickok) i kauboj Davis Tutt. Bilo je to doba neposredno nakon završetka krvavog Američkog građanskog rata (smatra se da je posljednji metak u tom ratu ispaljen 22. lipnja te iste godine tj. samo oko mjesec dana prije ovog revolveraškog obračuna).

Dvoboj se održao u gradu Springfieldu u saveznoj državi Missouri. Na neki se način Springfield u to doba nalazio na rubu američkog teritorija organiziranog u države, jer je u susjedstvu bio indijanski teritorij (od kojeg je kasnije nastala država Oklahoma).

Wild Bill Hickok stekao je u američkoj tradiciji svojevrstan legendaran status. Bio je, po svemu sudeći, izvrstan strijelac. Za vrijeme Građanskog rata bio je na strani Sjevera (Unije). Hickok se tijekom života bavio svime i svačime – bio je kočijaš, čuvar zakona, profesionalni kockar, glumac itd.

Njegov suparnik u dvoboju - Davis Tutt – borio se za vrijeme Građanskog rata za Jug (Konfederaciju). Bio je kockar kao i Hickok, a njih dvojica poznavala su se iz vremena znatno prije dvoboja. Nekoć su izgleda bili prijatelji, ali su se posvađali vjerojatno oko žena. Naime, postojala je glasina da je Hickok učinio Tuttovu sestru trudnom, što je dovelo do rođenja nezakonitog djeteta. S druge strane, Tutt je navodno mnogo pažnje poklanjao Hickokovoj djevojci Susanni Moore.

Uoči današnjeg dana njih su se dvojica istodobno zatekla u Springfieldu. Sukob je prvo izbio pri partiji karata u kojoj su obojica sudjelovala u lokalnom hotelu. Na današnji dan oko 18.00 sati obračunali su se pomoću vatrenog oružja na gradskom trgu. Prolaznici su se sklonili kad su vidjeli da će biti pucnjave. Hickok i Tutt bili su udaljeni oko 70 metara jedan od drugog. Stali su u položaj za dvoboj (postrance, tako da predstavljaju što manju metu) i držali su ruke na oružju. Wild Bill Hickok imao je revolver Colt 1851 Navy (takav je koristio i "Doc" Holliday). Radilo se o revolveru sa šest metaka, kojeg je dizajnirao poznati Samuel Colt. Zanimljivo je da u to doba metci još nisu imali čahure, nego se pri nabijanju revolvera morao do zrna prvo staviti barut, a zatim još i kapsula za paljenje.

Prvi je za oružjem posegnuo navodno Tutt, no Hickok je bio precizniji. Tuttov metak nije pogodio Wild Billa, no ovaj je pogodio Tutta u lijevu stranu između petog i sedmog rebra. Tutt je ubrzo umro na ulici.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Buč preživeo obračun u Boliviji?

Ozloglašeni odmetnik Divljeg zapada Buč Kasidi, navodno, nije ubijen u Boliviji nego je umro prirodnom smrću u Vašingtonu. Otkriven je tekst koji je izazvao oštre polemike oko sudbine „nepobedivog bandita“.

Jedan kolekcionar starih knjiga veruje da je Buč Kasidi, odmetnik Divljeg zapada za koga mnogi istoričari veruju da je ubijen u Boliviji 1908. godine, preživeo tu bitku, doživeo duboku starost u Vašingtonu i napisao autobiografiju.

[You must be registered and logged in to see this image.]

"Divlja horda": sede sleva na desno Sandens Kid, Ben Kilpatrik, Budž Kasidi, stoje Vili Karver i Harvi Logan

Buč Kasidi

Stručnjaci se manje-više slažu da je Buč Kasidi rođen kao Robert Liroj Parker 1866. godine u Juti, kao najstarije od 13 dece u jednoj mormonskoj porodici.

Prvu banku opljačkao je 1889. godine i sa stočarima se krio u severnom Vajomingu odakle je pobegao pre rata bogatih rančera i siromašnih farmera u okrugu Džonson 1892. godine.

Zbog krađe konja proveo je godinu i po u zatvoru u Laramiju. Narednih 20 godina Buč i njegova "Divlja horda" pljačkali su banke i vozove širom Zapadne i Južne Amerike.

Kolekcionar iz Jute Brent Ešvort tvrdi da je nabavio rukopis sa dokazima koji bi mogli da potkrepe tu teoriju, preneo je AP.

Rukopis od 200 strana pod nazivom Nepobedivi bandit: Priča o Buču Kasidiju iz 1934. godine dva puta je duži od novele istog naziva koju je napisao Vilijam T. Filips koji je umro 1937. godine.

Ešvort i autor iz Montane Leri Pointer tvrde, pozivajući se na detalje koje je samo Kesidi mogao da zna, da je otkriveni tekst najbolji dokaz do sada da je Nepobedivi bandit autobiografija, a ne biografija i da je Filips u stvari legendarni odmetnik.

Drugi, međutim, nisu baš uvereni u to.

Istoričar Den Bak smatra da tekst nema nikakve veze sa stvarnim životom Buča Kasidija.

Primirje propalo zbog rukovanja

Pisac Nepobedivog bandita tvrdi da je znao Kasidija još iz detinjstva i da nikada nije upoznao „hrabrijeg i boljeg čoveka".

„Priznao je da je izmenio imena ljudi i mesta, ali se neki detalji do najsitnijih pojedinosti uklapaju u Kasidijev život da je nemoguće da ih je neko drugi naveo", smatra Ešvort.

Neki od tih detalja su susret sudije i odmetnika u zatvoru 1895. godine kada je sudija pokušao da se pomiri sa Kasidijem i zatraži pomilovanje od guvernera. Ponuda je propala jer je Buč odbio da se rukuje sa sudijom.

[You must be registered and logged in to see this image.]

„Odmah da ti kažem da ću sa tobom izravnati račune, makar mi to bilo poslednje", rekao je Kasidi, navodno, tom prilikom.

U državnim arhivima Vajominga nalazi se pismo iz 1895. godine koje je napisao sudija koji je osudio Kasidija. U pismu se navodi da je Kasidi bio ljut i da nije prihvatao „prijateljske napore" drugog sudije koji ga je posetio u zatvoru.

Ko bi se još sećao takvih detalja - o rukovanju u zatvoru u Vajomingu 1895. godine?

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kako bi pokušali da utvrde istinu o dešavanjima u Boliviji, istoričar Den Bak i njegova supruga En Medovs pomogli su 1991. godine u iskopavanju groba u San Visenteu gde je navodno pokopan Buč i njegov prijatelj Sandens Kid.

DNK analizom je utvrđeno da pronađene kosti ne pripadaju odmetnicima.

Bak, međutim veruje da su dvojica odmetnika zaista poginula u sukobu sa bolivijskom konjicom 1908. godine.

Kraj Filipsove biografije Kasidija dostojan je holivudskog hita. Opkoljeni, Buč i Sandens se brane sakriveni u vozu. Sandens gine ali Buč beži u Evropu. U Francuskoj menja lični opis i planira povratak u SAD gde bi se sreo sa starom devojkom iz Vajominga.

Autor knjige Filips se prvi put pominje 1908. godine kada se venčao sa Gertrudom Lajvsej u Mičigenu, nekoliko meseci pre puškaranja u Boliviji.

Par se potom seli u Skopejn gde Filips svojim najbližim prijateljima otkriva da je on u stvari poznati odmetnik. Filipsov usvojeni sin Vilijam Filips verovao je da je njegov očuh bio Buč Kasidi.

Posle smrti svog muža 1938. godine, Gertruda Filips je rekla da su ona i njen suprug poznavali Kasidija, ali da Filips nije bio on. Budući da je Filips kremiran, nemoguće je DNK analizom utvrditi da li je bio ozloglašeni odmetnik ili ne.

rts

Буфало Бил


Вилијам Фредерик Коди (енгл. William Frederick Cody; код Ле Клера, 26. фебруар 1846 — Денвер, 10. јануар 1917), познат као Буфало Бил (енгл. Buffalo Bill), био је поштански јахач „Пони експреса“, водич и трагач у америчкој војсци, плаћени борац против Индијанаца и професионални ловац на бизоне.

Године 1883. организовао је ревију каубојских вештина „Ревија дивљег запада“, у којој је наступао као главна звезда. У периоду од 1884. до 1907. наступа и по Европи, а гостовао је и у Србији 1906. године у бројним српским градовима од којих потврде и сећања постоје за Београд, Панчево, Зрењанин и Смедерево. Године 1887. Буфало Бил са својом трупом је у Лондону наступао и пред краљицом Викторијом.

На основу његових стварних, али и измишљених доживљаја написано је доста књига и објављен велики број стрипова а касније су снимани филмови и ТВ серије.

I Bufalo Bil je jahao Srbijom


Ikona Divljeg zapada Vilijam Frederik Kodi, poznatiji kao Bufalo Bil, jahao je i Srbijom.

Njegov šou „Divlji zapad“ - jedna vrsta cirkusa u kojem su se prikazivale kaubojske veštine, život Indijanaca, igrokazi velikih bitaka - u okviru evropske turneje u julu 1906. godine svratio je i u naše krajeve.
Priča se da je posetio Beograd, Smederevo, Pančevo, ali postoji nepobitan dokaz da je trupa jednog od najpoznatijih američkih kauboja gostovala u Velikom Bečkereku, današnjem Zrenjaninu!
Razglednica koja se čuva u zrenjaninskom istorijskom arhivu s jedne strane prikazuje članove ovog putujućeg cirkusa, dok na drugoj strani Ivan Manojlović piše svom bratu, poznatom književniku Todoru Manojloviću, u Temišvar o događaju kojem je prisustvovao:


„Slatki Todoš! Danas je kod nas bio Bufalo. Vredno je da se pogleda. Daklem, idi na mesto od jedne forinte, jer tu se najbolje vidi. Kad je kod vas u Temišvaru?...“


A šta je sve imalo da se vidi, iscrpno je izvestio novinar dnevnog lista na mađarskom jeziku „Torontal“ od 7. jula 1906. On piše da je šator u kojem se odigravala predstava bukvalno bio okupiran masom i da se tamo uputilo toliko ljudi da je sve ličilo na veliku migraciju! Bila je vrućina i dizala se ogromna prašina, a ljudi su stizali što peške, što kočijama: pešaci su psovali prašinu koja im se lepila za oznojena lica i tela, a kočijaši loše puteve.



Gužva je bila i u šatoru, ljudi su sedeli na drvenim daskama, ali većina je uglavnom čučala i negodovala zbog skupe ulaznice i gužve. A samu predstavu je opisao ovako:



„Čovek ne vidi ništa posebno neobično, ali vidi mnogo toga!“. A to su bili u raznim cirkuskim tačkama živopisno obučeni kauboji, polunagi Indijanci išarani ratničkim bojama, bilo je tu i Engleza, Kozaka, Kineza, Japanaca, da bi se na kraju pojavio lično Bufalo Bil i izazvao ovacije.


List još beleži da je predstava ponovljena uveče u osam sati, ali s mnogo manje publike ,i da su gosti iste noći napustili grad.


Glavni junak ovog spektakla Vilijam Kodi bio je najpoznatiji Amerikanac svoga vremena i njegov život bio je najbolja inspiracija za šou koji će ga proslaviti širom Amerike i Evrope. Rođen je sredinom 19. veka u blizini Le Klera u Ajovi kao dete graničara, a surovost života je upoznao već kao jedanaestogodišnjak, kada je ostao bez oca. Već sa četrnaest godina radio je kao kurir čuvenog „Poni ekspresa“, bio je tragač za zlatom, vojnik u američkom građanskom ratu, izviđač konjice, ratovao je protiv Indijanaca... Svoj čuveni nadimak Bufalo Bil duguje karijeri lovca na američke bizone (bufale). Kažu da je za godinu i po dana ubio 4.282 bufala.


„Mlade dane sam proveo između civilizacije i divljaštva“, reći će u jednoj od brojnih biografija koje su o njemu objavljene. Sa 23 godine postao je junak petparačkih romana, sa 26 već je igrao samog sebe u pozorišnim predstavama, a 1883. godine osnovao je cirkusku atrakciju „Divlji zapad Bufalo Bila“.


Bufalo Bil je život započeo kao avanturista, a završio kao biznismen - kupio je veliki ranč u Nebraski, imao je i hotel, a umro je u Denveru 1917. godine. Međutim, pre svega ostao je upamćen kao legenda mita o američkom Divljem zapadu.

blic.

Bio i Bik koji sedi


Najpoznatije ličnosti trupe Bufala Bila bile su čuveni poglavica Sijuksa Bik Koji Sedi, Kalamiti Džejn, a atrakcija spektakla je bila i En Oukli, jedan od najboljih strelaca Divljeg zapada. Istina ili legenda, tek priča kaže da je ova dama u jednoj od tih predstava u Evropi metkom svog „kolta“ otresla pepeo s cigarete koju je u ustima držao tek krunisani nemački car Vilhelm Drugi.