Ivan Generalić

Ivan Generalić

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hrvatski slikar rođen 21. prosinca 1914. u selu Hlebine 15 kilometara udaljenom od Koprivnice, u srcu Podravine. U Hlebinama završava četiri razreda osnovne škole. Kao dječak čuvao je krave i pomagao u svim poslovima vezanim uz seosko gospodarstvo. Zatim je po zanimanju bio poljoprivrednik, čime se uporedo sa slikarstvom bavio. Živio je i radio u Hlebinama, Koprivnici, Primoštenu i Sigetcu. Kao petnaestogodišnjaka (1929.) upoznaje ga Krsto Hegedušić koji je za vrijeme studija s braćom osnovano nogometni klub Lipa u Hlebinama. Jedan od bosonogih igrača u tom klubu bio je i Ivan Generalić koji je svoje slobodno vrijeme provodio crtajući. Bio je to plodonosan susret koji će idućih godina dovesti do osnutka tzv. hlebinske škole, osebujne zajednice seljaka-slikara koji su se prvo okupili oko Krste Hegedušića, a po završetku 2. svjetskog rata oko Ivana Generalića. U poratnom periodu Generalić postaje glavni predstavnik hrvatske naive.

Bio je još dječak kada je s velikim veseljem bilježio prve crte u pijesku ili šljunku ceste kojom je prolazio: "Tek sam prohodao. Našao bih kakvu šibu i njome bi šarao po susjedovim ogradama. Susjedi bi me psovali, naganjali i tukli. Bilo je još veće veselje kad sam našao očevu olovku u ormaru i čisti papir da nešto nacrtam. (...) U onom vremenu žene su po večerama izrađivale ruže iz raznobojnog papira za božićno drvce u zimskim večerima. Ja bi te otpatke razmutio u više šalica s vodom i dobio bi razne boje u vodi, i s istima bi farbao svoje crteže, ili sam našao kakve stare knjige u kojima bi bili ljudi samo ocrtani tušem, i njih bi pofarbao i postali bi mi ljepši. Za kist služio mi je tvrđi papir. (...) ****** sam četiri razreda osnovne škole u Hlebinama, i bio sam najsretniji kada je došao sat crtanja. Imali smo pastele, boje koje smo dobili u školi. (...) Bio sam najbolji u crtanju, a najslabiji u matematici. Poslije osnovne škole nosio sam u žepu olovku i papir, i kad bi mi se prohtjelo, nešto bi nacrtal. (...) U zimskim danima, kada sam imao najviše vremena za slikanje jer nije bilo poslova u polju, dolazio jedan seoski sluga k meni, gledao kako slikam, sjedio kraj mene satima i prigovarao kako ljudi nisu tako ružni i kuće se ruše na mojoj slici. No meni je to jedanput dosadilo i reako sam da ću ga naslikati i zakopati u zemlju. On je rekao da ja to ne mogu napraviti. I naslikal sam mtvaca kako leži u otvorenom lijesu, župnik nad njim moli, žene plaču, jedan čovjek drži nad mrtvacem križ. Sliku sam nazvao "Sprevod Štefa Halačeka". On se na to jako nasmijal i rekao kako su ljudi koji gledaju sliku bedasti jer vjeruju 'da sam ja mrtav, a ja sam živ'."

Kada je mladog Generalića susreo Krsto Hegedušić bio je to bez dvojbe prijelomni trenutak za hrvatsku naivnu umjetnost i za povijest hrvatske umjetnosti općenito. Hegedušić je u tim prijeratnim godinama imao vrlo jasan pedagoški program - svoju je umjetnost želio staviti na raspolaganje narodu, kako je sam rekao, izopćenom i proganjanom narodu. "Htio sam govoriti pučkim jezikom punim pučke filozofije i smisla za humor. Pokušavao sam utemljiti svoje ideje i koncepciju svoje umjetnosti na radu seljaka, radnika i djece.", reći će. Ivan Generalić odskako je od početka od ostalih. Bio je posebno nadaren i senzibilan, obdaren urođenom genijalnošću. U ranim godinama stvaralaštva on se okreće stvarnosti i biva pravi svjedok svoga doba. Slika i crta scene iz svakodnevice. To su slike ranih 1930-ih godina i oko 1940. nadhnute rukom umjetnika-kroničara koji bilježi seosku svakidašnjicu, tegoban život i nedaće svojih sumještana, nepravdu, tlačenje, jad i bol, ali i svetkovine, zabave i ples. Kada se njegova slika Sprevod Štefa Halačeka iz 1934. našla na Svjetskoj izložbi u Bruxellseu 50 godina moderne umjetnosti, na istoj razini sa slikama Braquea, Chagalla, Picassa, Matissea, Kleea i Kandnskog, a bilo je to 1958. godine to je slikarstvo priznala međunarodna kritika kao samostalnu i nadasve zanimljivu pojavu u sklopu suvremenog svjetskog slikarstva. "Zanimljiva utoliko", zapisao je Hegedušić još nakon nastupa u Sao Paolu 1955., "što je po mišljenu stranih kritičara rehabitirala figurativnost u suvremenom slikarstvu, te je donijela suvremenim likovnim jezikom, tako da je bila ravnopravna dostignućima na području apstraktne ili nefigurativne koncepcije tadašnjeg slikarstva. Pojava je bila samostalna jer su se iskazali neki elementi ili značajke specifične za podneblje s kojeg je potekla... " - u ovom slučaju radilo se o segmentu podravskog, hlebinskog bazena i o fenomenu nevjerovatnog procvata slikarstva na staklu, koje je upravo Generalić doveo do vrhunca. On je još 1927. u Parizu naslikao svoje prve slike na staklu podjsećajući se na svete slike na staklu (tzv. kipe) viđene u Podravini, koje su Podravci kupovali od putujućih slikara iz Slovenije, Štajerske i Donje Austrije, a i sami su ih kopirali.

O sebi i svom djelu Generalić je 1972. u svom djelu "Autobiografija" rekao: "U ranijim godinama išao sam u prirodu slikat kakva ona ustvari jest, no to mi nije polazilo za rukom dok se nisam preupustio više sebi i slikal kak sem znal. Sada priroda više iz mene izlazi. Kombiniram sliku doma najprije na papir s olovkom, onda metnem staklo, istu veličinu, na crtež i na staklu slikam. Ideje mi dolaze na razne načine. U sebi stvaram sliku. O njoj dulje vremena milsim, o njoj sanjarim i kad ona sazori u meni tada ju počnem raditi... " No, kako bilo neosporno je da je Generalić svijest o biću hrvatskog naroda odaslao u svijet, daleko izvan granica Hrvatske. On je to činio iskrena srca, zaljubljen u svoju zemlju, pošteno i nadahnuto, taletnom svog genija koji će ispisati najsjanije stranice povijesti umjetnosti 20. stoljeća. S njim se u skupini hrvatskih naivca ubrajaju i Mirko Virius, Franjo Mraz, Ivan Večenaj, Mijo Kovačić, Josip Generalić, Ivan Lacković - Croata, Dragan Gaži, Stjepan Večenaj, Franjo Filipović, Franjo Dugina i Martin Mehkek. Ivan Generalić umro je 27. studenog 1992. u Sigetcu gdje je i pokopan na mjesom groblju 2. prosinca iste godine.

(Biografije)

Jelen u šumi

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vinograd, 1952.