Klasična patristika se pojavljuje u drugoj polovini IV i do prve trećine V vijeka. Formirala je hrišćanske standarde srednjeg vijeka u domenu onoga što se smatra svetovnim i svjetovnim. Za razliku od apologeta koji su isključivo bili bazirani na tome da osvjedoče vlastitu povezanost sa tekstovima Svetog Pisma, oni potonji, koji su se na Istoku javljali sve do VIII vijeka mnogo više vremena su posvećivali ukazivanju veza i razlika između antičkog i hrišćanskog svijeta.

Oštro determinišući razliku između prirodnog kosmosa i logosa sa jedne, te iznadrazumskog hrišćanstva i nadosjetilnog i nespoznatljivog (u potpunosti) Boga s druge strane, hrišćanstvo je izgradilo fundamente koji će se provlačiti kroz cijeli srednjovjekovni razvoj.

Srednjovjekovna filozofija, to jest teologija imaju sljedeća svojstva:

• Bog je izvor svake dobrote, ljepote, ali i svakog bića (Bog koji nema u sebi ništa što se eventualno može protumatičiti drugom stranom - nije osvetnik ili ljubomoran, kako to direktno govori Stari Zavjet) - služiti Bogu je osnov morala, a izjednačavanje s njim - poenta života - teocentrizam
  
• Suprotnost antičkom vjerovanju da je ovaj svijet stvoren iz postojećeg materijala, haosa, te je doveden red, kosmos; te se vjerovalo da je svijet stvoren iz ničega, pa na osnovu tadašnje logike i stremi svome tvorcu - kreacionizam
  
• Bog permanentno upravlja svijetom - postoji puna harmonija i smisao svakog događaja - providencijalizam
  
• Bog je jedan ali on je trojstvo - Otac, Sin i Duh Sveti - ova misterija se ne može dokučiti razumom; takođe, svaki pojedinac je neponovljiva individua, a društvo sveukupnost zasebnih ličnosti objedinjenih opštim ciljevima - personalizam
  
• Ukupno neophodno znanje postoji samo na jednom mjestu, dok ostala znanja nisu nemoguća, ali su potpuno nevažna - neophodna se nalaze u hrišćanskim svetim spisima - specifičnom božanskom otkrovenju - revelacionizam
  

Neophodno je prokomentarisati kreacionizam, jer ostali dijelovi su za razradu ove teme dovoljno jasni; naime, ako je Bog stvorio svijet iz ničega, znači da je on tvorac materije - sve zlo postoji samo kroz materijalni segment, a to je njemu totalna suprotnost, jer je Bog čisto Dobro.

Ovdje su hrišćani sami sebe doveli u nerješivi problem. Ako je Bog stvorio materiju od koje je nastao svijet, zašto ju je onda stvorio tako da je nesavršena, ili ako je njegov proizvod, kako onda može posjedovati nešto strano Tvorcu?
Platon je daleko lakše riješio ovaj problem - demijurg je gradio od postojećeg i za klicu zla u postojećem haosu koji on pretvara u kosmos nije kriv, jer je to naprosto "zatečeno stanje" (to je klasično antičko poimanje i Platon ga ne mijenja).

Bog ovdje čini nešto nejasno - on stvara nesavršeno - a sam je savršen.

Upravo u ovom periodu živi i "Posljednji Rimljanin", Boetije (aproksimativno 480 - 524). Svoj nadimak je dobio zbog izuzetne privrženosti antici, te dok je hrišćanstvo dobijalo svoje ezoterično tumačenje, on se posvetio izučavanju i nadovezivanju na Platonovu ideju dobra i stoički pojam prirode i sudbine. Neki su ga smatrali i ocem skolastike, zbog podjele znanja koju je stvorio.

Ovaj filozof - državnik, to jest konzul i ministar, bio je važan i za latinsku skolastiku, jer je prevodio Aristotelove logičke spise, ali i davao vlastite komentare o istim. Pored toga ostavio je i sistematizirana znanja o muzici i aritmetici. Preveo je i Profilijev uvod u Aristotelove "Kategorije", čime je direktno započeta rasprava o univerzalijama.

Njegovo najpoznatije djelo, istovremeno i najčitanije djelo srednjeg vijeka, u kojem ni na jednom mjestu nije pomenut ni Hrist, ni Biblija, ni šta se sa dušom dešava nakon smrti (Raj, Pakao, ili Čistilište - opaska autora), je "Utjeha filozofije", svojevrsna teodiceja - to jest odbrana Boga i njegove dobrote.
Naime, Boetije je osuđen na smrt - osudio ga je rimski paganski poglavar Teodorik Ostrogotski, te je u tamnici čekao svoje pogubljenje.

Tu je i napisao pomenuto djelo. Filozofija se pojavljuje u obliku žene, te govori u stihovima, a zatvorenik (logično da misli na sebe), govori u prozi. Raspravljaju o blaženstvu i sudbini (tipični Platonovi i stoički elementi). Cilj filozofije jeste potvrda uvjerenja da svijetom upravlja Bog, koji je čovjeku podario besmrtnu dušu (dalje od ovoga, Boetije ne raspravlja - on u svom djelu ne pominje šta se dešava ili bi se moglo desiti nakon smrti sa besmrtnom čovječijom dušom).

"Očevidno je, dakle, kako je bijedna sreća, koja se zasniva na smrtničkim stvarima. Ona ni kod ravnodušnih ne traje neprekidno niti tjeskobne potpuno veseli. Čemu onda, smrtnici, tražite vani sreću, koja se nalazi u vama? Smućuje vas zabluda i neznanje. Pokazat ću ti ukratko osnov najveće sreće. Da li je za tebe išta dragocjenije od tebe samoga? Ništa, odgovorit ćeš. Stoga, ako budeš vladao sobom, posjedovat ćeš ono, što ni sam nikada ne bi želio izgubiti niti bi ti sudbina mogla oduzeti. A da spoznaš, da se sreća ne može sastojati od tih udesu podvrgnutih stvri, ovako razmotri:

Ako je sreća najveće dobro bića, koje živi po razumu, i ako je ono, što se na bilo koji način može oduzeti, nije najveće dobro, jer se pred njim ističe ono, što se ne može ugrabiti, očito je da nestalnost udesa ne može potpomagati stjecanje sreće. K tome onaj, kojega vuče ta nepostojana sreća, ili zna da je ona nepromjenljiva, ili ne zna. Ako ne zna, kako li može biti sretan udes zasnovan na zaslijepljenosti neznanja? Ako pak zna, nužno je da se boji, da ne bi izgubio ono, za što ne sumnja da se može izgubiti, pa mu zato neprekidan strah ne dopušta, da bude sretan. Ili pak, ako to izgubi, drži da ne mora za to mariti? I po tome je ono dobro, kojega se gubitak može ravnodušno podnositi, doista vrlo neznatno (124 - 125)"

Boetije brani Boga i njegovu dobrotu - upros logičnom postojanju zla u svijetu (nepravde takođe). Zao čovjek je uvijek, tvrdi on, nemiran i podložan različitim slabostima zbog vlastite nepravednosti, a dobar čovjek je jak i sretan, jer zna šta je pravedno te su njegove akcije u skladu s tim. Tako dostiže i blaženstvo.

Čovjek ima slobodu da čini dobro, što znači da može biti slobodan čak ako je i okovan. Slobodan je sigurno i srećan.
Sloboda bi prema ovoj interpretaciji nadalje bila bliska duhovnosti - što duh manje ili nimalo ne teži materijalnom, čulnom svijetu to je slobodniji, bliži dobru i istini, to jest Bogu.

Ovakvo odricanje materijalnog, te objašnjenje kako se samo u duhovnoj sferi može pronaći sreća, uistinu je kontradiktorno po svojoj prirodi - dok su se ljudi tog perioda grčevito borili prikazati kako je baš Bog tvorac materijalnog svijeta nastalog ni iz čega, toliko su tu istu božiju tvorevinu pokušali prikazati uzrokom sveg zla. U osnovi, ako je tvorevina zla, kako je moguće da onda to nije i njezin tvorac - to jest kako joj je odredio ono što sam ne posjeduje ili još zanimljivije - ono što ni sam ne zna šta je? (prema Avgustinu).

Uz pojam skolastike, koji je opšte ime za srednjovjekovnu hrišćansku filozofiju na Zapadu, najviše vezujemo školski pojam podučavanja, ne neko istraživanje. Sada je filozofija oruđe teologije, te čak i njena sluga. Filozofija više ne teži pronalaziti istinu, jer je ona već božanskom milošću objavljena, već istu shvatiti i opravdati. Različiti autori različito dijele ovaj period, na dva ili tri dijela, takođe postoji i spor o vremenu u kojem ona postoji, ali bez obzira na to može se govoriti o tri problema o kojima skolastika raspravlja, te na osnovu toga, moramo pomenuti neka zanimljiva shvatanja koja imaju bitnu ulogu za ovu temu.

Problemi su :

1. hrišćanski neoplatonizam;
   
2. spor oko univerzalija;
   
3. hrišćanski aristotelizam.
   

Skolastički sporovi su okončani u vremenu engleskih franjevaca.


Prvo pomenimo Johanesa Skotusa Eriugenu, veoma liberalnog mislioca koji nije dozvolio da filozofija bude potpuno podređena teologiji. On je predpostavio saglasnost uma i vjere, te je tvrdio da pravi autoritet ne sprečava pravi um, niti pravi um pravi autoritet. Prema njegovom mišljenju, i jedno i drugo proističu iz istog izvora, to jest božanskog znanja. Ako bi došlo do razmimoilaženja autoriteta vjere i crkvenih dogmi, neophodno je izvršiti istraživanja zasnovana na razumu. Tako je filozofiji dao važnu ulogu, te ona nije bila, prema njemu podređena teologiji.

U odnosu na noeplatonističku orijentaciju Eriugena je stepenovao prirodu. Iz tog aspekta proizilazi i ono što se može interpretirati kao njegovo shvatanje Jednog, tim i zla. Četiri su stepena i to:

• Prvi, priroda koja stvara ali nije stvorena - Bog;
  
• Drugi, priroda koja je stvorena i koja stvara - realno postojeće ideje kao uzroci u Božjem umu;
  
• Treći stepen se odnosi na prirodu koja je stvorena, ali ne stvara - naš svijet;
  
• Četvrti stepen je priroda koja nije ni stvorena, niti stvara, jer se u nju sve vraća (ovo može biti metafora na učenje o uskrsnuću, ali i platonovsko vrhunsko Dobro, aristotelova svrha ili Plotinovo Jedno).
  

Na osnovu ovoga se možemo upitati šta bi bilo ili bi trebalo biti sa nagradama, kaznama, paklom ili vječnim mukama? Eriugenin odgovor je - ništa. Sve na kraju postaje Jedno, jer iz Boga sve proističe i u njega se sve vraća. Bog može kažnjavati samo ono što nije stvorio, jer se njegovo djelo ne može upropastiti.

U njegovom djelu "O podjeli prirode" čitamo:

"Stoga ne smijemo smatrati da su Bog i stvorenje dvije stvari, različite jedne od druge, nego da su jedno te isto. Jer i stvorenje postoji u Bogu, a Bog se na neobičan i neizreciv način stvara u stvorenju, otkrivajući samog sebe, nevidljiv čineći sebe vidljivim, neshvatljiv čineći sebe shvatljivim, skriven otvorenim, nepoznat poznatim, bez oblika i lika čineći sebe lijepim i pristalim, nadbitno bitnim, natprirodan prirodnim, jednostavan složenim, slobodan od slučaja podložan slučaju i slučajnim, beskonačan konačim, neomeđen omeđenim, nadvremenski vremenskim, nadprostoran prostornim, stvoritelj svega stvorenim u svemu i tvorac svega učinjenim u svemu; on vječan počinje postojati i nepomičan kreće se u svemu i postaje u svemu sve. A to ne govorim o utjelovljenju Riječi i njenu postajanju čovjekom, nego o tome kako se najviša dobrota, koja je jedinstvo i trojstvo, na neizreciv način spušta u ono što jest da bi to bilo - štoviše, da bi sama bila u svemu od najvišeg do najnižeg, uvijek vječna, uvijek nastala, od same sebe, u samoj sebi, vječna od same sebe, nastala u samoj sebi, i, dok je vječna, ne prestaje biti stvorena, a stvorena ne prestaje biti vječna, te od same sebe stvara samu sebe. NJoj naime ne treba druga tvar (materija) u koju pretvara samu sebe, a da to ne bila ona sama.

Inače bi se Bog činio nemoćnim i u sebi samom nesavršenim kad bi od drugog dobivao pomoć za svoje pojavljivanje i usavršavanje. Od samog sebe prima dakle Bog prilike za svoje teofanije, tj. za svoje božansko pojavljivanje, jer sve je iz njega, preko njega, u njemu i za njega. (III 17) "

Ovo bi se moglo tumačiti već viđenim - Bog je Jedan - te je on uzrok svemu - i zlu i dobru. Eriugena (ne)svjesno priznaje i drugu božiju stranu, a samim tim i čovjek kao stvoreni nije kriv za to što je posjeduje. Da li je to svojevrsno opravdanje zlih postupaka čovjeka, ili njih kao sastavni dio i božanskog i ljudskog bića ne treba odvojeno ni posmatrati?

Eriugena nam je pružio još jedan inventivan stav dostojan analize. Koliko god hrišćanstvo pokušalo sputati filozofiju, zapravo je čineći to otvorilo nova polja filozofskog djelovanja...

Hrišćanstvo je nerijetko nailazilo na velike razlike u tumačenju onih koji su se trudili da mu iskreno pripadaju. Kada god bi došlo do nekog razmimoilaženja, u pomoć je "pozivana" filozofija koja bi trebala odagnati dvojbe. Veliki autoritet do dana današnjeg na Zapadu predstavlja učenje Tome Akvinskog (u ovome sistemu mišljenja zlo se dislocira od tvorca, ali na najsuptilniji način), ali ni ono nije lako naišlo na odobravanja. Tek 1325. godine povučene su sve optužbe protiv njega, ali ni tad, kada je ono postalo nešto poput oficijelnog stava nije manjkalo onih koji su u njemu pronalazili velike propuste i koji su smatrali da se neke stvari mogu drugačije, ali i bolje riješiti.
Najpogodnije polje za takvo djelovanje je bila Engleska, koja sa papskom krunom nije bila u naročito dobrim odnosima, sve dok se nije i odvojila.

Na takvom teritoriju djeluje i Rodžer Bekon, kome moramo posvetiti nekoliko redova.

Čudesni doktor, kako su ga svojevremeno zvali u naučno istraživanje uvodi posmatranje i eksperiment, kao provjeru neprikosnovenih autoriteta. Iako je riječ o trinaestom vijeku, ovo je već ona iskra modernog i savremenog doba u kojem svako znanje može biti prihvaćeno tek onda ako je i matematički dokazano (naravno, ovo se ne odnosi na filozofiju). Njegov zahtjev je bio da se istraživački interes ne usmjerava ka knjigama - već prirodi. Takođe je isticao, ali se sa pravom možemo pitati da li je to radio da bi se zaštitio od svešteničkih autoriteta ili zato što je to uistinu mislio, da ovakvim svojim zalaganjem doprinosi jačanju vjere.

Svoju slobodoumnost u tom mračnom periodu žestoko je platio - dvadesetak godina je proveo po manastirskim zatvorima. Prije toga je uspio svu svoju naslijeđenu imovinu od oko 2000 funti da potroši na raznorazne eksperimente, što dokazuje koliko je volio i vjerovao u istraživanje prirode, što opravdava i maloprije postavljeno pitanje.

Bekon je tragao i za porijeklom zabluda u našem znanju. Vjerovao je kako postoje četiri uzroka neznanja:

• nepodesan autoritet (ovo se ne odnosi na Crkvu);
  
• uticaj običaja;
  
• uticaj mnenja neobrazovane mase, te
  
• skrivanje neznanja pod maskom mudrosti.
  

Cjelokupno ljudsko zlo proističe iz ova četiri uzroka, s tim što je posljednji zapravo i najpogubniji.


U ova četiri kratka reda izrečena je velika istina. Rodžer Bekon prepozano je uzroke zla (naravno, ne sve), koji vrijede od pamtivijeka do danas.

Ljudi su često bili pod pogrešnim autoritetom i pri tome nanijeli nevjerovatno zlo drugima, ali i samim sebi. Prisjetimo se samo nacističke Njemačke, te autoriteta koji je imao Adolf Hitler. Tim potezom, njemački narod se stavio na stranu zla i nanio ogromnu štetu drugima, ali i samom sebi. Kataklizma Drugog svjetskog rata opustošila je Evropu tako da decenijama nije mogla da se oporavi, a jevrejski narod je tako stradao da nikad i neće moći u potpunosti da se oporavi. Ovo je svakako jedan od najradiklanijih primjera. Ništa manje nije bilo ni zlo kada se u Americi desio KKK, ali i u samim redovima katoličke crke, kada su autoritet postali suci inkvizicije, poput Tomaza de Torkvemade.

U drugom segmentu, govoreći o običajima, nalazimo za shodno da se mora povući jedna sociološka razdioba, na tradiciju i tradicionalizme, a da se onda drugonavedeni mogu povezati u koncept običaja i običajnosti koji nužno ne moraju biti rđavi ili zli, ali i mogu biti. Na primjer žrtvovanja koja su postojala u ranijim zajednicama, kao i Indijska vjerovanja da treba odbaciti i prezreti one koji su rođeni kao mješanci roditelja iz dvije kaste (ovdje se radi o direktnom aspektu zlog, jer ostali nad tim ljudima, koji u osnovi nisu mogli birati to što jesu, smiju činiti baš sve što se poželi, pa otud oni služe za zadovoljenje onog bolesnog nagona u kome pojedinac iz vlastite nesamozadovoljnosti prilazi drugom da bi mu nanijeo zlo), te bezbroj drugih primjera.

Uticaj mnenja neobrazovane mase - javni linč - psihologija onih koji bivaju vođeni - pojedincem ili idejom. Zanimljivo je da se pojedinci svaki put drugačije ponašaju u masi, te da tada čine ono što samostalno nikada ne bi ni pomislili. Te akcije ne moraju nužno biti zle, ali i mogu biti - čak i Biblija, novozavjetni tekst govori o tome; kada je na javni linč izvedena žena niko se nije libio da baci kamen, ali Isus ju je zaštitio opomenuvši da prvo baci kamen onaj koji nema grijeha. Uticaj mase bukvalno baca čovjeka u kratkotrajno ludilo i on ne razmišlja o svojim postupcima, a bilo je dovoljno da Hristos na trenutak zaustavi akciju, pa da se bijes i iskaljivanje zaustave.

Skrivanje neznanja pod maskom mudrosti je nešto na što nas je već opomenuo i Heraklit, jednostavno zaključivši da mnogoznalaštvo ne uči znanju - iz toga proizilazi i da oni koji tako postupaju ne čine to iz nerazumijevanja vlastitog postupka, već iz želje za zavaravanjem. Zavaravanje može služiti različitim ciljevima, ali po prirodi nije moralno, tako da češće, ako ne uvijek, služi zlu. Hristos opominje ljude da se čuvaju lažnih proroka, jer oni zavode na krivi put, koji logično mogu voditi samo ka zlim postupcima prema sebi ili drugima.

Na kraju, Rodžer Bekon je pod tim mogao podrazumijevati i laž, koja takođe po svojoj prirodi ne može služiti dobru.
Na kraju, ako je i samo neznanje vidio kao zlo, onda ga opet možemo povezati sa Sokratom (vrlina je znanje, znanje je dobro - suprotnost neznanje).

Bekonove misli, aktuelne i danas tim su veće što su izrečene u jednom turobnom periodu Evrope, u kojem su se "plaštom mudrosti da bi prikrili vlastito neznanje" prekrivali mnogi autoriteti koji su u svojim rukama imali sudbine cijelih naroda.

Pitanje je samo da li smo i koliko mi danas otišli naprijed?

Stigli smo do perioda moderne filozofije. Iako nismo skloni postavljati filozofe i filozofska učenja u neke okvire, jer oni ih samo sputavaju, a moguće i umanjuju vrijednost, poslužit ćemo se njima samo radi lakšeg prikaza vremenske udaljenosti od našeg perioda.

Nakon antičkog i srednjovjekovnog perioda počinje period moderne filozofije i u početku ga čini renesansa i humanizam (renesansa orijentaciono započinje u XIV vijeku, mada i ovdje različiti autori imaju različite stavove).


U tome periodu došlo je i do nastanka novih nauka, a kasnije su se stvorila dva gotovo najuticajnija pravca u filozofiji, empirizam i racionalizam.

Na početku ovog perioda u humanizmu i renesansi, došlo je do pomjeranja ljudskih interesa, te ono najbitnije - religijska stega je veoma polako i uz velike probleme silazila sa svjetske pozornice. To je otvaralo nova polja djelovanja, ali je u neku ruku i zatomilo ranije filozofske probleme, mada bi bilo potpuno apsurdno tvrditi da ih je prevazišlo, ili potpuno zanemarilo.

Humanizam bi se mogao smatrati društvenim pokretom, što bi značilo da je problem politike u ovom periodu oživljen, baš prema antičkoj tradiciji, ali se otišlo i korak dalje. Razbijena je antička vizija da se čovjek politikom bavi isključivo iz moralnih pobuda, te da je ta disciplina polje onih koji se bore za zajedničko dobro. Problemi politike postali su moć, utopija, prirodno pravo. Najpoznatiji autori ovog perioda su Makijaveli, Mor i Kampanela, a zadržaćemo se kod prvonavedenog.

Nikolo Makijaveli je i dan - danas poznat kao autor rečenice: "Cilj opravdava sva sredstva", mada je u principu nikad i nije izrekao. On uistinu jeste razbio iluziju zbog čega se ljudi bave politikom, ali je smatrao da svako, pa tako i vladar ima jednu količinu moći, a cilj i jeste da se ta moć što je moguće više uveća. Pri tome vladar mora biti izvan običajnih moralnih kočnica, što znači da hrišćanski moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka. Politika je posvećena efikasnosti, te sve što uvećava moć, to jest vlast je ispravno i slobodno se smije (ili čak mora) primjenjivati. Neki Makijavelijevi savjeti se uistinu doimaju beskrupuloznim (možemo ih ponajviše pronaći u njegovom glavnom djelu "Vladar"), ali sam Makijaveli upozorava da se realno ne smije miješati sa idealnim.

Makijavelijevo bavljenje moći i vlašću u jednom svom segmentu može biti zanimljivo i za našu temu - on na jedan način korespondira sa zlim - to jest pomjera granice onog što bi se moglo smatrati zlim. O ljudima nema visoko mišljenje - pronalazi da su puni negativnih osobina, koje ih, logično vežu za zlu stranu. U "Vladaru" kaže:

"Tu se sad postavlja pitanje: da li je bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor je, da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je sigurnije, da te se ljudi boje, negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o ljudima se općenito može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni, izbjegavaju opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv, imutak, žene i djecu, kako sam vam već prije kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, okreću se. Propada vladar, koji se posve oslonio na njihove riječi, pa se nije ni na šta pripravio; jer prijateljstva, koje se dobivaju za plaću, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju se, a ne posjeduju, te se u pravo vrijeme ne mogu upotrijebiti. Osim toga, ljudi se manje ustručavaju da uvrijede nekoga, koji želi da ga ljube, nego li nekoga, koji im je ulijevao strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, budući da su opaki (markirano od strane autora teksta), tu vezu raskidaju, kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom prijetnjom kazne."

Makijaveli iako predstavlja uslovno govoreći političku filozofiju, ipak je, na individualnom planu, dobar psiholog. Njegovo objašnjenje zla i čovjekove vezanosti sa istim ne staje na navedenom primjeru. Njih ima mnogo.

Makijaveli raspravlja o najboljoj vojsci, nalazi da je najbolja ona sastavljena od domaćeg stanovništva, jer takva vojska se može ubijediti da sve što radi radi za boljitak svoje djece, pa prema tome ni njihova smrt na bojišnici nije tragična u domenu onog što se iz tog dobijenog rata može dobiti - cilj uvećanja vladareve moći se i ne pominje, iako zapravo sve se odvija upravo radi toga. Zanimljiv je i njegov prijedlog šta reći narodu na novoosvojenoj teritoriji - njima se treba predstaviti kao oslobodilac od ranije tlačiteljske vlasti, a cilj uvećanja vlastite teritorije, moći i bogastva treba ostati prikriven iako je zapravo prioritet.

Makijaveli smatra laž neophodnom, pa prema tome o njenom moralnom kvalitetu u domenu politike on i ne postavlja pitanje. Odmah uviđamo da je ovo u potpunoj suprotnosti onoga što smo ranije vidjeli, a naročito prema Rodžeru Bekonu, koji je, kako smo to vidjeli, laž posmatrao kao nešto po prirodi suprotno dobru. Pomjeranje granica dobrog neminovno mijenja i shvatanje zla.

Makijaveli govori i o "neophodnim" ubistvima - na primjer stare vladarske loze novoosvojene teritorije kako se ondašnji narod ne bi imao kome obratiti kada postane nezadovoljan novom vlašću, pa poželi da se pobuni, a ovako je to nemoguće.

Nikolo nije smatrao da hrišćanski moral i politika imaju nešto zajedničko - on se bazirao na vlast i na moć. Neizostavno - on nije izmislio ništa novo - samo je na jednom mjestu opisao sve što se u politici primjenjivalo i hiljadu godina prije njega. Zlo o kojem govori - te pomjerena granica dobrog i nisu stavovi koje je sam konstruisao - to je sve ono što je svijet već dugo prije njega doživljavao. On je to samo prisvojio. Paradoksalno, ne možemo ga optužiti za "makijavelizam", ali možemo još jednom uvidjeti relaciju čovjek - zlo.

U ovome pregledu došli smo i do perioda empirizma i racionalizma. Pažnju ćemo posvetiti Baruhu de Spinozi.

Navedeni nije napisao neko direktno djelo samo o zlu, ali gotovo i da nije napisao djelo koje nije u doticaju sa njim.
Ne postoji filozof i njegov sistem koji nije u neposrednoj vezi sa onim što je predstavljalo to vrijeme i prostor na kojem je dotični živio. Ne postoji filozofija odjeljena od biografije filozofa, jer ona uvijek i nastaje kao odraz života kao takvog. Ipak, kada je riječ o Baruhu, ta veza je daleko jača, teža i presudnija nego kod većine drugih autora. Baruhov život je njegova filozofija, njegova filozofija je njegov spas i jedina utješiteljica u dugom periodu velike samoće i siromaštva, izazvanih samo toliko koliko je on vjerovao u ono što govori, pri tome ne dozvoljavajući da mu bilo ko postavlja ili predstavlja krajnja riješenja. Po tome je prirodni nasljednik Rene Dekarta, čiju filozofiju i jeste veoma cijenio (kada je jedne zime jednom studentu teologije trebao držati instrukcije iz filozofije, on ga i nije učio svojoj, već Dekartovoj filozofiji - tako je i nastalo njegovo prvo djelo "Principi Dekartove filozofije".

Iako nije usko vezano za našu analizu, naglasimo da su izvori njegove filozofije daleko više nego samo Dekartova filozofija, te da tu ima mnogo jevrejskog uticaja uopšte, kao i klasične rabinske nauke, stoicizma koji je tad bio bitan za cijelu epohu, te direktnog i gotovo apsolutnog poznavanja starozavjetnog teksta, mada su istoričari filozofije skloni da kažu kako su Lajbnicovi izvori daleko bogatiji i raznovrsniji od Spinozinih. Spinozini izvori nisu jednoobrazni, a pored toga predstaljaju i ogromno istorijsko naslijeđe jednog uistinu posebnog naroda.

Spinoza je od najranijih godina vidno bio drugačji od svojih vršnjaka. Vidjelo se da veoma lako uči i da je jako raspoložen za izučavanje starozavjetnih tekstova. Otac ga je poslao u školu za rabina, jer je to velika čast za svaku jevrejsku porodicu, a iz porodice de Spinoza dugo nije bilo rabina. U školi se mladi Baruh ističe lakoćom pamćenja, ali i pronicljivim pitanjima koje postavlja najpoštovanijim rabinima, kao i mogućnošću da sa njima raspravlja, te da im bude gotovo ravnopravan partner. Stari Zavjet kao da zna na pamet. Pri tome, nije sklon da vjeruje njegovim inetpretacijama, već sam donosi svoje zaključke.

Uskoro, stvara takve stavove sa kojima jevrejska zajednica nipošto ne može da se pomiri. Prvo ga mole, a zatim mu naređuju da se tih stvova javno odrekne. Odbija, te od vijeća staraca biva proklet i protjeran iz zajednice. Svi ga se odriču, a najteže mu pada odvajanje od starije sestre Rebeke, koja je u njegovim najranijim danima i stvorila ljubav ka učenju i izučavanju.

Spinozini dobropoznati stavovi su:

• Bog ima tijelo;
  
• Stari zavjet ne govori o besmrtnosti;
  
• Predanje o anđelima je lažno.
  

Za nas je trenutno najzanimljiviji trećenavedeni stav. Ako je predanje o anđelima lažno, onda klasično vjerovanje o Sotoni i tome da on uopšte i postoji padaju u vodu. Naime, prema legendi, Sotona je pali anđeo, koji se odlučio suprostaviti Bogu, te mu "dokazati" da bez njega može, prema nekim tumačenjima čak i da mu je jednakovrijedan. Bog ga kažnjava vječnim izopštenjem iz Carstva Nebeskog, te Sotonin pad postaje i njegovo prokletstvo. Tu se više ništa ne može promijeniti, niti bilo ko od njih dvojice to i želi. Sotona postaje "princ tame" i bukvalno okuplja svoju vojsku demona koji su takođe stvreni od Boga, ali su se stavili na njegovu stranu. Bog nije odmah uništio Sotonu, već je pustio da vrijeme pokaže kako je nemoguće da bilo koje biće postoji i opstoji bez njega. Apsurdno za jedan racionalni um sa današnjeg aspekta je to što se glavna borba tih duhovnih i nevjerovatno moćnih bića vodi preko ljudi, to jest za njihovu naklonost. Ponekad je nevjerovatno koliko je čovjek u stanju da sebe postavlja u centar svega. Dva bića nevjerovatnih moći ne znaju šta bi drugo činila, već se bore za i preko čovjeka. Tako je čovjek i centar te priče, iako je njegova intelektualna snaga nemjerljivo mala, a on sam malo bitan u cijelom ustroju Univerzuma. (Nevezano za Spinozu, kako je uopšte moguće da u Edenskom vrtu, čistoj Jahvinoj kreaciji stvorenoj za potpuni užitak prvih ljudi i može egzistirati Sotona, kao suprotnost tome svemu? Kako je Jahve stvorio raj na zemlji, a da je dozvolio da u njega kao obitavalište njegove djece može doći njegova suprotnost, te čak im se može i obraćati i nagovarati ih, a on kao sveprisutni da to uopšte ne primijeti? Bez obzira što legenda kaže da je Sotona uzeo oblik zmije, kako Bog kao tvorac te životnje može ostaviti "slobodan prostor" da se to dogodi? Na kraju, zašto proklinje zmiju, niskointelektualno biće, kao da je ono što je bilo "opsjednuto"?

Baruhova intarpretacija, zasnovana na tekstu Starog Zavjeta, cijelu ovu priču baca u vodu. Ako je predanje o anđelima lažno, te oni ne postoje, već ono što se naziva "anđelom" u Starom zavjetu nije zasebni živi entitet već forma koju uzima Bog, onda Sotona i ne postoji, jer logično, nije imao od čega i da nastane. Baruh će kasnije biti još decidniji. U tom djelu, koje je zapravo prednacrt za njegovo kapitalno djelo "Etika", postoji jedan dio koji je izostavio u "Etici". Djelo je inače, što je veoma neobično, napisano na holandskom, ne latinskom jeziku, te Baruh i nije koristio svoj kontraverzni geometrijski metod (objašnjeno detaljnije u autorovom ranijem djelu - O Spinozinoj metodologiji). Riječ je o "Kratkoj raspravi o Bogu, čovjeku i njegovoj sreći".


Tu možemo čitati:

"Shvatimo đavola, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopšte ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprostavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati đavo, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa Bogom. Pošto je u đavolu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji."

Na osnovu iznešenog, može se donijeti nekoliko zaključaka.

Prvo, Baruh je tvrdio da Sotona ne postoji, ali to nije predrasuda, već zaključak. Zaključak je tim postojaniji ako se uzme u obzir ogromno znanje o Starom Zavjetu koje posjeduje, kao i vrijeme koje je posvetio tom djelu.

Drugo, Baruh je siguran, kako smo već vidjeli, da anđeli ne postoje, dakle ni uslov za postojanje Sotone nije ostvaren.

Treće, pominjući da kvantitet dobra determiniše dužinu postojanja bića, Baruh prešutno priznaje i onu drugu stranu koja se očigledno pronalazi u sve i jednom biću, jer ne postoji ništa treće što bi biće oblikovalo do kraja, a dobro nije u cijelosti zastupljeno. Zlo pri tome može dolaziti samo od Tvorca - ovo bi možda mogao biti zaključak koji se pojavljivao, od predsokratskog vremena, pa nadalje. Nalazimo da to ne bi bio kompletan zaključak kada je Baruh u pitanju.

Naime, ovdje se moramo posvetiti njegovom panteizmu, odnosno božijoj imanenciji. Prema njegovom shvatanju, koje je vrlo dugo izgrađivao dok ga nije doveo u konačan nivo, Bog ili Priroda jesu jedno te isto. Stav se oslanja na njegov rani stav da Bog ima tijelo, ali nije nipošto identičan. Na kraju, priroda jeste božije tijelo, odnosno Bog sam. Bog ili priroda jedno je te isto. Svako biće ili stvar, dio je Boga, Bog sam.

Prema tome i zlo ne dolazi od Boga, nego je korak dalje, dio Boga. Još jedno detaljno objašnjenje je neophodno. Baruhovo shvatanje prirode je posebno. Kaže:

"Ako ima ljudi koji na osnovu "Teološko - političke rasprave" smatraju da su Bog i priroda jedno te isto, onda su potpuno u zabludi."

Ovo je i razlog zašto inače ne možemo prihvatiti Maunterov stav iznešen u njegovoj knjizi "Istorija ateizma" da je prva redakcija "Etike", na holandskom, umjesto riječi "Bog" imala riječ "priroda", a da je kasnija redakcija na latinski jezik, izvedena od liječniika Mejera, a uz Spinozinu saglasnost, zamjenjena jedna drugom.

Kakva je to onda Baruhova "priroda"?

Ona je ne samo masa, tjelesnost, već zbir svih akcija, procesa, nastanka i nestanka - sve je to objektivno, normalno, nužno i, na kraju, prirodno.

Njegova "priroda" bi se morala pisati velikim slovom. Na kraju, to je Bog.

Je li Spinoza umišljeno smatrao da ima potpunu predstavu o Bogu?


Sam je odgovorio:

"Na Vaše pitanje da li o Bogu imam tako jasnu ideju kao o trouglu - odgovaram: da. Ali ako me pitate, da li o Bogu imam tako jasnu prestavu kao o trouglu, onda ja odgovaram: ne, nemam."

Spinoza, kao i Ksenofan, ali još oštrije, negira antropomorfizam.

Sinozino Božanstvo nije ličnost, što i jeste osnovna razlika njega i većine drugih autora, koji su djelovali na ovome polju. Bog nema osjećanje razuma, volje ili moralnih kvaliteta. Spinoza je moralista. Moral stavlja ljudima na raspolaganje. Moral nije nametnut, on je u čovjeku.

Ako Bog nema moralne kvalitete onda znači nema ni pitanja da li je zlo dio Boga i da li proističe od njega.
Pitanja nema jer je suvišno.

Bog nije čovjek i ne treba mu pripisivati ljudske osobine. Njegovi postupci samo ljudima iz njihove ograničene perspektive mogu izgledati takvim, ali Bog ih naprosto ima i normalno je da ih ima jer je Bog. Zlo ne nastaje po nekom drugom biću nego po Bogu, te je dio njega - ovo je ljudski sud, iz te perspektive realan - iz perspektive Prirode ne... jer iz te perspektive ne postoji ni ono što čovjek imenuje dobrim. Osobina bezgraničnog koju Bog posjeduje po svim svojim atributima uklapa i ovo. Bog je sve. Zato ni njegova suprotnost ne postoji - jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe...



filozofija.net