Katarina, rođena je u jednom selu nedaleko Ludbrega. Još dok je bila mala, roditelji su joj se preselili u Ludbreg, gdje joj je otac mehaničar otvorio radionicu. Katarina je u Ludbregu pohađala Osnovnu školu a Gimnaziju završila u Varaždinu. Još od rane mladosti, a i kasnije kao mlada djevojka, Katarina se izdvajala od svojih vršnjaka. Bila je veoma stidljiva i povučena u sebe. Imala je neki čudan, neobjašnjivi osjećaj bliskosti sa prirodom i životinjama. Osjećala bi kako Božji duh »zrači« iz svega što je stvorio. Iako okružena komunističkim ateizmom i službenom teorijom »slučajnog« stvaranja svijeta, Katarina nije niti na trenutak izgubila vjeru u Boga. Posvetila se čitanju i duhovnom sazrijevanju, sve više shvaćajući da su Božja ljubav i pomoć jači od nama poznate pravde!

Po završetku Pedagoške akademije u Čakovcu, Katarina je odmah dobila svoje prvo mjesto učiteljice u malom selu nedaleko Zeline. Tamo je ostala podučavajući niže razrede punih osam godina. Još uvijek se sa ljubavlju sjeća svojih malih đaka i ljudi Hrvatskog Zagorja. Ova romantična okolina još više je poticala mladu učiteljicu na česta meditiranja i duboka razmišljanja o životu i čovjekovoj svrsi u njemu. Nastavila je konzumirati desetke novih knjiga, sa neutaženim apetitom osobe željne istine.

Godine 1976. u selo je navratio njezin otac i rekao joj, da bi se jedan naš čovjek iz Canade želio sa njom dopisivati. Mirno ga je saslušala i bez otpora pristala. Poslije devet mjeseci i nekoliko desetaka pisama, Katarina je u ljeti 1977. odletjela za Toronto. Došla je u privatnu posjetu svom budućem suprugu, kako bi bolje upoznala i njega i njegovu teško bolesnu majku sa kojom je tamo živio. Samo tri tjedna kasnije, Katarina se u tridesetoj godini udala.

Shvativši da se njezin sin napokon usrećio, presretna svekrva je blaženo preminula deset mjeseci kasnije. I te noći počinje u stvari, povijest Katarininih nevjerojatnih »izleta iz tijela«. Do tada potpuno normalna osoba, bez ikakvih primjetnih znakova bilo kakvih paranormalnih osobina ili talenata, Katarina se preobrazila doslovno - preko noći!

Oko četiri sata prije zore 13. svibnja 1978., Katarina je doživjela svoj prvi susret sa »onom stranom«. Ležeći na krevetu na leđima, odjednom je otvorila oči i zagledala se u luster na stropu. Dok je tako razmišljala tko ga je i zašto upalio iz hodnika je začula karakteristične udarce štapa, kojim se njezina svekrva obično služila za hodanje po stanu. Iznenađena, Katarina se uspravila u sjedeći položaj. Na vratima spavaće sobe pojavila se stara žena. To je bilo posve nelogično, jer su bolesnicu odvozili dva puta tjedno na dijalizu kolima hitne pomoći. Kako je odjednom mogla prohodati? Sa štapom u jednoj ruci a buketom cvijeća u drugoj, njezina nasmijana svekrva priđe krevetu.
Rekla joj je da joj je donijela ovo cvijeće jer dobro zna koliko ga voli i također iz zahvalnosti što se nesebično brinula o njoj.

Katarina ju je upitala zar ne bi trebala biti na dijalizi i kako to da može hodati, kad je jedva mogla sjediti. Njezina svekrva položi buket ruža na krevet, pa se i sama lagano spusti na njegov rub. Svekrva joj je objasnila da ona više nije među živima. Upravno je izdahnula u bolnici, inače ju ne bi mogla posjetiti. Katarinu oblio hladan znoj. Ona spusti pogled na onaj buket u koji se pažljivije zagleda. Primijetila je kako prekrasne ruže »zrače« najljepšim bojama, koje kao da su »isijavale« iznutra. Ona ih se nije usudila dodirnuti.

Svekrva joj je zahvalila još jednom na svemu, na njenim čitanjima i pričanjem o drugom svijetu. Osjećala je da će ubrzo umrijeti i počela je sumnjati u bilo što poslije smrti. Ali zahvaljujući Katarininim riječima utjehe i njenim savjetima, odmah se snašla i shvatila da je umrla. A puno joj je i pomogao njen muž koju ju je dočekao. Bolesnica ustane i krene natrag k vratima u kojima se još jednom okrenula i rekla daće doći po nju i pokazati joj mnoge zanimljive stvari.

Pošto se utvara ponovno izgubila u mračnom hodniku, Katarini se pričinilo da je za trenutak »izgubila svijest«. Pala je iz sjedećeg položaja natrag na jastuk na kojem se istodobno »probudila«! Širom otvorenih očiju, zagledala se u strop osvijetljene sobe, pa potom spustila pogled na širom otvorena vrata hodnika. Ovo joj je bilo dovoljno. Ispustila je prigušeni krik i uplakana počela tresti za rame svog usnulog supruga. Ispričala mu je o svom čudnom »snu«. Odmah su provjerili vrijeme na satu, bilo je pet sati i pet minuta ujutro. Ostali su sjedeći u krevetu, razgovarajući i nagađajući što bi to moglo značiti i tko je to mogao otvoriti vrata i popaliti svijetla. Onog buketa ruža, naravno, više nije bilo na krevetu. Sjedili su tako sve do šest, kada ih iz razgovora trgne reski zvuk telefona na noćnom ormariću. Bila je to dežurna bolničarka, koja im je tužnim glasom priopćila, da je njihova majka i svekrva izdahnula toga jutra točno u pet sati!

Apsolutno ništa neobično se nije dogodilo punih godinu i nešto dana. Katarina nije čak niti jednom usnula svoju pokojnu svekrvu. Već je bila spremna povjerovati, da je to ipak bio samo živi san, iako joj nije išlo u glavu »tko« je otvorio te noći vrata hodnika i upalio svjetlost.

U proljeće 1979. Katarina i njezin suprug, došli su sa malom kćerkicom na odmor i u posjetu njezinim roditeljima u Hrvatsku. Odsjeli su u kući njezinih roditelja u Ludbregu. Jedne, od tih toplih ljetnih noći, Katarina je doživjela svoj, drugi po redu, izlet iz tijela, a koji ju je prilično »potresao«. Usred noći, točnije poslije ponoći, odjednom ju je spopao čudan osjećaj »bestežinskog stanja«. Pričinilo joj se kao da »lebdi« iznad samog kreveta. A onda, prije no što se snašla i shvatila o čemu se radi, »proletjela« je najprije kroz strop sobe, a zatim i kroz krov kuće, kao izbačena nekakvim snažnim katapultom. Odjednom je jasno vidjela sjaj zvijezda i mjeseca, a po licu je osjetila strujanje ledenog zraka. Onako sa visine okrenula se licem prema dolje, i sa užasom zagledala u ulične svjetiljke malog grada duboko ispod sebe.

Brzo i uplašeno je razmišljala, da nije i to jedan od onih košmarnih snova? Ali kao da ju je »netko« želio razuvjeriti u to, ponovno je snažno poletjela naviše. Ponovno se zaustavila, tek kada je ugledala niz nekakvih malih svjetala ispred sebe. Kada joj se vid malo izoštrio, počela ju je hvatati panika. Lebdjela je pokraj niza zrakoplovnih prozora! »Netko« ju je gurnuo još bliže, tako da je jasno vidjela jednu stariju damu, kako pokraj prozora čita knjigu. Pogledala je naviše, ali je umjesto naziva kompanije uspjela vidjeti samo krak nekog velikog plavog slova. Uto primijeti kako se ona putnica uznemirila i prinijela lice prozoru. Uplašena da je žena ne primijeti, Katarina je »poželjela « da se vrati natrag. Istog se trenutka sunovratila strelovitom brzinom natrag u smjeru zemlje…

Probudila se i skočila u krevetu, sva se tresući od silnog uzbuđenja. Njezin je vrisak probudio i supruga. Bez riječi pojašnjenja, zgrabila mu je obje ruke i pritisnula ih uz svoje »ledeno« lice. A noć je bila ljetna i veoma topla! Suprug ju je zabrinuto upitao što joj se dogodio. Drhtavim glasom mu je rekla da je ovog trenutka „pala s neba“. Bila je na visini od nekoliko tisuća metara i lebdjela pokraj osvijetljenih prozora nekog putničkog zrakoplova. Kada se jedna putnica zagledala u nju kroz staklo, uplašila se i sjurila natrag. Zbog prevelike brzine pada i hladnoće zraka, lice joj se gotovo zaledilo.

Kratko su se bez riječi promatrali, onda njezin suprug ustane i priđe otvorenom prozoru spavaće sobe. Blagi vjetrić je njihao zavjese. Promolivši glavu, on pogleda visoko u smjeru, mjesečinom osvijetljenog neba. Visoko na nebu, još se bijelila tanka pruga kondenziranog kerozina, kakve ostavljaju iza svojih motora transkontinentalni zrakoplovi. Više nisu mogli te noći zaspati.

Pošto je slijedećeg jutra trebao otići do Zagreba, njezin muž odluči provesti malu, privatnu istragu. Poslije obavljenog posla, nazvao je telefonom zračnu luku Zagreb i raspitao se kod dežurnog dispečera o noćašnjim preletima domaćih i stranih zrakoplova iznad područja grada Ludbrega. Dispečer je prelistavao neke papire i rekao da noćas nitko nije letio iznad tog područja. No nakon par minuta, rekao je da je oko ponoći tuda mogao preletjeti jumbo jet njemačke kompanije „Lufthansa“. Svake srijede polijeće iz Frankfurta za gradove Srednjeg istoka.


izvor:mysterywithus.com

Naučnici otključali tajnu vantelesnih iskustava poznatih kao ,,ASTRALNA PUTOVANJA”



Neki ljudi tvrde da su doživeli vantelesna iskustva poznata kao ,,astralni izleti“ lebdeći van svog tela i gledajući sebe spolja . Tim naučnika našao je nekoga ko kaže da može voljno to da uradi i skenirali su joj mozak. Ono što su otkrili je iznenađujuće čudno.

Andra M. Smith i Claude Messierwer sa Univerziteta u Otavi opisali su sposobnosti ove ispitanice u svom radu, koji je objavljen u Frontiers of Human Neuroscience:

-Ona je bila u stanju da vidi sebe kako rotira u vazduhu iznad svog tela, leži ravno, i valja se u horizontalnoj ravni. Rekla je da ponekad gleda sebe odozgo kako se kreće, ali je ostala svesna svog nepokretnog ,,pravog“ tela. Nije navela nikakve posebne emocije vezane za iskustvo.

Kako je ovo moguće? Može li to biti stvarno? Istraživači su otkrili da se nešto dramatično, a u skladu sa njenim iskazom, dešava u njenom mozgu: fMRI je pokazao jaku ,,deaktivaciju vizuelnog korteksa“ , i ,,aktiviranje leve strane nekoliko oblasti koje su u vezi sa kinestetičkim slikama“, što uključuje mentalnu sliku telesnih pokreta. To je deo mozga koji nam omogućava da komuniciramo sa svetom. To je ono što čini da osećate gde je vaše telo u odnosu na svet.

Ovo je prvi put da je ovakva vrsta iskustva analizirana i dokumentovana naučno. Istraživači znaju da vantelesna iskustva mogu biti indukovana “moždanim traumama, iskustvima bliske smrti, disocijativnim i psihodeličnim drogama, dehidracijom, spavanjem, i električnom stimulacijom mozga, između ostalog. Ona takođe moze biti namerno izazvana kod nekih, ali ovo može biti i prvi dokumentovani slučaj nekoga ko se može voljno dovesti u opisano stanje.

Dakle, stvarno ili ne?

To je realno u smislu da ona u stvari to doživljava. Skeniranje mozga pokazuje da ona prolazi kroz ono što ona tvrdi. Ali, to ne znači da njena ,,duša“ izlazi iz njenog tela. Ovo nije astralno putovanje, poput onih opisanih u mistici. Nema paranormalne aktivnosti bilo koje vrste .

Činjenica je da, čak iako ne postoji mnogo čvrstih eksperimenata na ovu temu osim ovog istraživačkog rada i nekoliko drugih, naučnici veruju da su ova vantelesna iskustva vrsta halucinacije izazvane nekim neurološkim mehanizmom. Istraživači ovog rada spekulišu da ovaj neurološki mehanizam može biti prisutan i kod drugih ljudi i da se neki ljudi – kao ova žena – mogu istrenirati da bi ga aktivirali. Ona im je rekla da je prvi put primetila da se ovo dešava kada je bila mala, prilikom dnevnog spavanja.

Možda vantelesna iskustva mogu završiti kao sinestezija, neurološki fenomen koji je uglavnom bio ignorisan tokom sredine 20. veka. Sinestezija, koja čini da neki ljudi automatski vide boje u njihovom mozgu kada su pročitali ili čuli slova, brojeve i reči, je sada prihvaćena, proučena i shvaćena.

balkankomuna

"Astralna ravan" teozofije



Teozofija XIX i XX veka, koja zapravo predstavlja mešavinu istočnjačkih i zapadnjačkih okultnih ideja, podrobno govori o vazdušnom carstvu za koje smatra da se sastoji iz niza "astralnih ravni" ("Astralni" znači "zvezdani". To je izmišljeni termin koji označava "nadzemaljsku" realnost).

Prema jednoj teoriji ovog učenja "astralne" ravni "predstavljaju mesto prebivanja svih natprirodnih bića, obitavalište bogova i demona, pustoš u kojoj prebivaju misaone forme, oblast nastanjena duhovima vazduha i drugih stihija, kao i različita nebesa i paklovi s mnoštvima anđela i demona...". Za to pripremljene osobe, smatra se, mogu uz pomoć obreda da se "uzdižu na ove ravni i u potpunosti se upoznaju sa ovim oblastima".

Prema ovom učenju, u "astralnu ravan" (ili ravni, u zavisnosti od toga kako se posmatra to carstvo - kao celo ili razdeljeno na različite "slojeve" (ulazi se posle smrti i, kao i u učenju Svedenborga, nema iznenadne promene stanja i nema suda - čovek produžava da živi, kao i pre, samo van tela, i počinje da "prolazi kroz sve podnivoe astralne ravni na svome putu ka nebeskom carstvu". Svaki podnivo je sve finiji i sve više "okrenut unutarnjem", a prolaženje kroz njih, za razliku od straha i nespokojstva koje bude hrišćanska "mitarstva", jeste period zadovoljstva i radosti: "Radost prebivanja na astralnoj ravni je tako velika, da se fizički život u poređenju s tim uopšte ne čini kao život, . . Devet od deset osoba osećaju veliku odbojnost prema povratku u svoje telo" (A. Pauel, "Astralno telo", 1972).

Kao izum Ruskinje - medijuma, Jelene Blavacke, teozofija je krajem XIX veka bila pokušaj da se da sistematično objašnjenje medijumskih kontakata s "mrtvima", koji su se u zapadnom svetu množili od vremena razbuktavanja spiritističkih javljanja u Americi 1848. godine.

Sve do danas njeno učenje o "astralnoj ravni" (mada često i nazvanoj po imenu) predstavlja merilo kojim se koriste medijumi i drugi ljubitelji okultnog radi objašnjenja pojava iz sveta duhova. Iako su teozofske knjige o "astralnoj ravni" prepune one "neprijatne praznine i banalnosti", koje, po Jungovom mišljenju, karakterišu svu spiritističku literaturu, i pored toga, iza te trivijalnosti stoji filozofija realnosti onostranog sveta, koja kod savremenih istraživača nailazi na odziv.

Savremeni humanistički pogled na svet sa veoma mnogo simpatije gleda na takav onostrani svet koji je prijatan, a ne mučan, koji dopušta lagani "rast" i "evoluciju", a ne konačnost suda, koji daje "još jednu šansu" da bi se pripremilo za višu realnost, a ne određuje večni udeo prema vladanju tokom zemaljskog života. Teozofsko učenje pruža baš ono što i traži savremena duša, i tvrdi da je zasnovano na iskustvu.

Da bi se dali pravoslavni hrišćanski odgovor na ovo učenje moramo pažljivo osmotriti šta se to zaista zbiva na "astralnoj ravni". Ali, gde da gledamo? Saopštenja medijuma žalosno su poznata po svojoj rasplinutosti i neodređenosti, a u nekim slučajevima, kontakt sa "svetom duhova" kroz medijume previše je sumnjiv i varljiv da bi poslužio kao ubedljiv dokaz o prirodi toga sveta. S druge strane, savremena "posmrtna" iskustva suviše su kratka i neubedljiva da bi poslužila istoj svrsi.

Međutim, postoji iskustvo "astralne ravni", koje je moguće podrobnije istražiti. Na jeziku teozofije to se zove "astralnom projekcijom" ili "projekcijom astralnog tela". Usavršavajući određene medijumske metode, moguće je ne samo stupiti u kontakt s bestelesnim duhovima, kako to čine obični medijumi (kada njihove seanse nisu lažne), nego i zaista ući u njihovu oblast postojanja i "putovati" među njima. Može neko biti i veoma skeptičan slušajući o takvim slučajevima koji su se desili u davna vremena, ali, pokazalo se da su ovakva iskustva postala gotovo uobičajena u naše vreme - i to ne samo među okultistima -a već postoji i brojna literatura koja iz prve ruke pripoveda o iskustvima dodira sa ovom sferom.

svetosavlje

"Astralna projekcija"


Pravoslavnim hrišćanima je dobro poznato da čovek uistinu može da bude uzdignut iznad granica svoje telesne prirode i stupi u nevidljive svetove. Sam apostol Pavle nije znao je li bio "u telu... ili izvan tela, kada bi uznesen na treće nebo" (II Kor., 12: 2), a za nas nema potrebe da premišljamo o tome na koji način telo može postati toliko prefinjeno da bi ušlo na Nebo (ukoliko se njegov doživljaj zaista zbio "u telu"), ili u kakvo je "tanano telo" mogla biti obučena duša za vreme prebivanja "van tela". Nama je dovoljno da znamo da duša (u izvesnom "telu") po Božjoj milosti zaista može biti uzneta i Sagledati (sazercavati) raj, a takođe i vazdušno carstvo podnebesnih duhova.

U pravoslavnoj literaturi takvo se stanje često opisuje kao nalaženje izvan "tela", kao što je to bilo sa svetim Antonijem, koji je, kako je to ranije opisano, video "mitarstva" stojeći na molitvi.

Episkop Ignjatije (Brjančaninov) podseća nas na dvojicu podvižnika XIX veka, čije su duše u vreme molitve napuštale tela - starca Vasiliska Sibirskog, čiji je učenik bio poznati Zosima, i starca shimnika Ignjatija (Isaiju), ličnog druga ep. Ignjatija (t. III, str. 75).

Najupečatljiviji slučaj izlaska "iz tela" u pravoslavnim žitijima verovatno je slučaj sv. Andreja Hrista radi jurodivog Konstantinopoljskog (X v.), koji je za vreme dok mu je telo vidljivo ležalo na snegom zavejanoj gradskoj ulici, bio uznesen u duhu i sazrcavao raj i treće nebo, a zatim jedan deo viđenog ispričao svome učeniku, koji je i zapisao šta se desilo (Žitija Svetih, 2. okt.).

Tako nešto daje se po Božjoj milosti i sasvim nezavisno od čovečije želje ili volje.

Ali "astralna projekcija" - to je "vantelesno iskustvo" koje je moguće postići i izazvati uz pomoć određenih tehnika. Ona predstavlja jedan vid onoga što je Vladika Ignjatije opisao kao "otvaranje čula", i jasno je da (s obzirom da je kontakt s duhovima, osim neposrednog delovanja Božjeg, ljudima zabranjen), tim sredstvima dostignuto carstvo nisu Nebesa, već samo podnebesno vazdušno prostranstvo nastanjeno palim duhovima.

Teozofski tekstovi, koji podrobno opisuju ovo iskustvo, do te mere su ispunjeni okultnim shvatanjima i tumačenjima, da je iz njih gotovo nemoguće shvatiti šta zapravo predstavlja iskustvo toga carstva. Isto tako, u XX veku pojavljuje se literatura druge vrste posvećena istom pitanju. Paralelno sa širenjem istraživanja i eksperimentisanja u oblasti "parapsihologije", pojavili su se ljudi koji su objavili da su sposobni za "astralnu projekciju" (koja im se dogodila slučajno ili kao posledica eksperimenta) i napisali knjige u kojima opisuju svoje iskustvo, a neki istraživači sakupili su i proučili priče o iskustvu prebivanja "izvan tela" i pisali o tome naučnim, a ne okultnim jezikom. Razmotrimo ovde neke od tih knjiga.

"Zemaljska" strana "izlaska iz tela" dobro je opisana u knjizi direktora Instituta za psihofizička istraživanja u Oksfordu (Engleska) Selija Grina "Izlazak iz tela" (Njujork, 1975). Kao odgovor na obraćanje putem britanske štampe i radija, oktobra 1966. G., Institut je dobio oko 400 odgovora od ljudi koji su tvrdili da su oni lično izlazili iz tela. Takva reakcija svedoči o tome da slična iskustva u današnje vreme ni u kom slučaju nisu retkost, i da oni koji su takva iskustva imali sada mnogo spremnije nego ranije govore o tome, ne plašeći se da će ih proglasiti za "ćaknute". Isto važi i za "posmrtna" iskustva, kako primećuju dr Mudi i drugi istraživači. Pomenutih 400 ljudi dobili su po dva upitnika, a knjiga je rezultat upoređivanja i analize odgovora.

Gotovo sva iskustva opisana u toj knjizi bila su nevoljna, izazvana različitim fizičkim okolnostima: stresovima, umorom, bolešću, nesrećnim slučajevima, anestezijom, snom.

Gotovo sva su se odvijala u blizini tela (a ne u "carstvu duhova"), a ono što su videli veoma nalikuje na priče ljudi koji su imali posmrtno iskustvo: čovek vidi svoje sopstveno telo "spolja", vlada svim čulima (čak i ako je u telu bio gluv ili slep), nije u stanju da stupi u dodir sa svojim okruženjem i komunicira s njim, "plovi" vazduhom osećajući ogromno zadovoljstvo i lakoću, um deluje bistrije nego obično. Neki su opisivali i susret sa umrlim srodnicima ili su putovali na mesta koja, kako se činilo, nisu pripadala običnoj realnosti.

Jedan "istraživač" "vantelesnog" iskustva, engleski geolog Robert Krukel sakupio je veliki broj sličnih primera kako kod okultista i medijuma s jedne strane, tako i kod sasvim običnih ljudi, s druge. On ovako sumira ovo

iskustvo: "Telokopija" ili "dvojnik" bio je "rođen" iz fizičkog tela i smešten zajedno s njim. Kada se "dvojnik" odvojio od tela, dogodilo se "pomračenje" svesti (umnogome slično tome kada prebacivanje iz jedne brzine u drugu u automobilu izaziva kratak prekid u prenosu snage)... Česti su slučajevi pregleda proteklog života u nizu slika, a napušteno "fizičko" telo oslobođeni "dvojnik" obično je mogao da posmatra...".

Suprotno onome što bi se moglo očekivati, niko nije govorio o tome da je prilikom izlaska iz tela osećao bol ili strah - sve je izgledalo savršeno prirodno... Svest, koja je funkcionisala kroz tog odvojenog "dvojnika", bila je šira nego u običnom životu... Ponekad su se javljale sposobnosti telepatije, vidovitosti i predskazivanja.

Često su se pojavljivali "umrli" prijatelji. Mnogi od onih koji su davali izjave, izražavali su veliku odbojnost prema ponovnom ulasku u telo i povratku zemaljskom životu... Ovaj, sve do sada nepoznati, opšti tok događaja pri izlasku iz tela nije moguće u potpunosti objasniti, polazeći od hipoteze da su svi takvi slučajevi samo snovi i da su svi opisani "dvojnici" bili prosto halucinacije. Ali, s druge strane, moguće ih je lako objasniti ukoliko se prihvati da su ti slučajevi istiniti i da su viđeni "dvojnici" bili objektivna (mada ultrafizička) tela" (Robert Krukel, "Izlazak iz tela", 1970).

U suštini ovaj opis ostvaruje tačku po tačku "modele" posmrtnih iskustava koje je opisao dr Mudi ("Život posle života"). Podudarnosti su takve da su moguće samo onda kada se opisuje jedno isto iskustvo. Ako je tako, onda je, najzad, moguće odrediti iskustvo koje opisuju dr Mudi i drugi istraživači i koje evo već nekoliko godina izaziva veliki interes i brojne diskusije na Zapadu. To nije istinsko "posmrtno" iskustvo, već pre "vantelesno" iskustvo koje predstavlja samo predvorje drugog, mnogo šireg iskustva, pa bilo to iskustvo same smrti ili "astralnog putovanja" (o čemu vidi niže). Iako bi se "vantelesno" stanje moglo nazvati "prvim trenutkom" smrti -ukoliko smrt zaista nastupi - bila bi gruba greška izvoditi odatle bilo kakve zaključke o stanju posle smrti, osim gole činjenice da je duša posle smrti živa i da je očuvala svest, a to, u svakom slučaju, teško da poriče bilo ko od onih koji zaista veruju u besmrtnost duše. Dalje, ukoliko "vantelesno" stanje uopšte nije obavezno povezano sa smrću, dužni smo da budemo veoma obazrivi pri izboru svedočanstava koja se nude iz mnogobrojnih iskustava u ovoj oblasti, upravo, dužni smo da zapitamo, imaju li vizije "Nebesa" (ili "ada") koje sada obuzimaju mnoge, bilo šta zajedničko sa hrišćanskim shvatanjem Nebesa i ada, ili su one samo interpretacija nekog prosto prirodnog (ili demonskog) iskustva u "vantelesnom" carstvu.

Dr Krukel, koji se do sada pokazao kao najtemeljniji istraživač u ovoj oblasti, pristupajući s jednakom pažnjom i opreznošću svakoj sitnici, što je osobina i njegovih ranijih radova o biljnim fosilima u Velikoj Britaniji, sakupio je veliki materijal o iskustvu "raja" i "ada".

On smatra da su to prirodna i u suštini univerzalna iskustva, i razlikuje ih na sledeći način: "Oni koji su svoja tela napustili prirodnim putem bili su skloni tome da vide nešto jarko i spokojno ("Raj"), nešto tipa prekrasne Zemlje, a (oni koji su bili) istrgnuti silom... bili su skloni da zapadaju u relativno mračno, konfuzno i slično snu okruženje, što odgovara drevnom "adu". Prvi su sretali mnogobrojne pomoćnike (uključujući već pomenute ranije "umrle" rođake i prijatelje), a drugi su se ponekad susretali s nekakvim bestelesnim "preprekama".

Ljudi koji poseduju ono što dr Krukel naziva "medijumskom telesnom konstitucijom" obavezno prvo prolaze kroz tamnu, maglovitu oblast "ada", a zatim ulaze u predeo blještave svetlosti koja se čini nalik Raju.

Taj "Raj" opisuju različito (i medijumi i nemedijumi) kao "najdivniji od ikada viđenih pejsaža", "predeo prekrasne lepote - prostran vrt sličan parku, a svetlost je tamo takva kakva nikada nije viđena ni na moru ni na kopnu", "divan pejzaž" sa "ljudima u beloj odeći", "svetlost je postala silna", "čitava je zemlja sijala".

Da bi objasnio ova iskustva, dr Krukel postavlja hipotezu da postoji "totalna zemlja" koja se sastoji, na nižem nivou, od one fizičke zemlje koja je nama poznata iz svakodnevnog života, okružena sveprožimajućom nefizičkom sferom na čijim se nižim i višim granicama nlaze sfere "ada" i "raja".

Ovo je zapravo grub opis onoga što se pravoslavnom terminologijom naziva vazdušnim podnebesnim carstvom palih duhova, ili "astralna ravan" u teozofiji.

Međutim, pravoslavni opisi ove sfere ne prave razliku između "višeg" i "nižeg", već naglasak stavljaju na demonske obmane koje čine sastavni deo toga carstva. Budući da je svetovni istraživač, dr Krukel ne zna ništa o tom aspektu vazdušnog carstva, već sa svoje "naučne" tačke gledišta potvrđuje neobično važnu činjenicu za shvatanje "posmrtnih" i "vantelesnih" iskustava:

"Nebesa" i "ad", viđeni u tim stanjima čine samo deo (ili pojave) vazdušnog carstva duhova, i nemaju ničeg zajedničkog istinskim Nebesima i adom hrišćanskog učenja koji predstavljaju mesta večnog prebivanja ljudskih duša (i vaskrslih tela), a takođe i bestelesnih duhova. Ljudima u "vantelesnom" stanju nije dopušteno da dospeju na prava Nebesa ili u ad, koji se dušama otkrivaju samo po naročitoj volji Božjoj.

Ako neki "hrišćani" i počnu da u trenutku "smrti" istog časa gledaju, vide "nebeski grad" s "dijamantskim vratima" i "Anđele", to samo ukazuje na to da ono što su ugledali u vazdušnom carstvu u nekoj meri zavisi od njihovih prethodnih iskustava i očekivanja, slično tome kada umirući Indusi vide svoje induske hramove i "bogove".

Istinsko hrišćansko iskustvo Nebesa i ada, kao što ćemo videti u narednom poglavlju, pripada sasvim drugoj dimenziji.

Astralna Projekcija-Tehnike i iskustva


Za sve astralne putnike i one koji će to tek postati.
Tehnike su vrlo jednostavne,a vi odaberite koja vam najbolje odgovara
Bez previše filozofiranja, neke od tehnika za iskustvo AP...
Naglašavam, svi se mogu okušati uz malo volje.

Najbolje vrijeme za vježbu:

Jutro je najpovoljnije,ali odgovoara bilo koje doba dana kad vam je um odmoran i svjež.

Nekoliko metoda za isprobati:

Probudi se, ustani pa se vrati u krevet

Ovo znači da treba podesiti sat nešto ranije od uobičajenog, ustati i zabaviti se s nečim oko pola sata do sat vremena, najbolje čitajući o AP što će ubaciti ideju u podsvijest, a zatim se vrati u krevet i pokušaj bilo koju tehniku AP koja ti odgovara.

Ostani budan

Jednostavno lezi u krevet kad si pospan otvorenih očiju. Možeš, naravno, treptati. Primjećuj sve oko sebe, obrati pažnju na detalje, nastoj ih upisati u svoj um. Prije ili poslije utonut ćeš u san ali može se dogoditi da zaspe samo tvoje tijelo a um ostane budan. Pomaže da dok promatraš sobu ujedno ponavljaš «Kad moje tijelo zaspe, ja ću ostati budan i krenuti na astralno putovanje.»

Samosugestija

Ponavljaj si «mantru» poput «Ja ću uspješno otići na astralno putovanje.» ili nešto slično, što god ti odgovara.

Imaj sliku mjesta gdje želiš projicirati

Jednostavno lezi u krevet, i zamišljaj mjesto na koje želiš sebe astralno projicirati. Vizualiziraj mjesto, ne mora biti nešto egzotično, za početak, to može biti i drugi kut tvoje sobe. Fokusiraj se na to mjesto. Zamišljaj kako uspješno vršiš AP. Koncentriraj se. Osjetiš li nešto kao da vibriraš ili lebdiš, fokusiraj se na taj osjećaj i pokušaj ga pojačati, sve dok se ne odvojiš i AP započne. I ovdje su samosugestije korisne.

Lucidno sanjanje

Ako već imaš sposobnost lucidnog sanjanja (snovi u kojima si svjestan da sanjaš) možeš lako iz takvog sna otići u AP. Samo se skoncentriraj na svoju želju da to učiniš i vlastitom voljom se usmjeri na izlazak iz tijela.

Svjesnost o tijelu

Pokušaj poslati svoju svjesnost izvan svog tijela i premještati ju. Npr. ležiš u krevetu, zamišljaj i osjeti sebe kako lebdiš prema najbližem zidu, zatim kako se odbijaš nazad u tijelo, kroz tijelo, pa na drugu stranu itd. Miči svoju svjesnost naokolo nekoliko minuta, a onda se skoncentriraj na to da «vadiš» sebe iz svog tijela prema stropu pa nazad dolje, kroz tijelo, do poda. Nakon nekoliko minuta vježbaj izlazak svoje svjesnosti prema stopalima i van iz tijela, zatim nazad kroz tijelo prema glavi i van.
Kad svladaš ove vježbe, zamisli sebe kako te nose i ljuljaju morski valovi, u svim smjerovima. Ako se dovoljno uživiš, već same ove vježbe mogu te izbaciti u AP.

Zatraži pomoć

Možeš zatražiti pomoć svojih duhovnih vodiča ili anđela čuvara. Kad si u stanju pred AP jednostavno u svom umu reci nešto poput «Molim pomoć da izađem na pravu AP.» ili «Molim vas, dragi anđeli, pomozite mi da izađem iz tijela.» i slično.
Pomoć tvojih vodiča/čuvara možda ćeš osjetiti doslovno, kao da te primaju za ruku ili dižu cijelo tvoje astralno tijelo.

Metoda «rasta»

Neki ljudi koriste metodu «rasta», tj. umjesto izlaska u jednom smjeru oni ekspandiraju svoju svjesnost izvan tijela. Jednom kad si u astralu, možeš manipulirati svoju veličinu po želji, usput rečeno.
Dakle, ovdje započinješ AP tako da vizualiziraš kako postaješ sve veći i veći, prerastaš svoje tijelo, pa sobu, kuću, planet...


Osim rasprave, dobrodošla su i iskustva članova.
Nije loše zatražiti pomoć svog duhovnog vodiča ili anđela za zaštitu. Iskreno zatražite pomoć pri putu i bit će vam pružena.
Kada vam je duša odvojena od tijela i kada kročite u astral postajete ujedno magnet za niža biće(entitet). Njih je moguće prenijeti iz astrala natrag, a to ne bi željeli jer entitet može biti jako naporna stvar.Osobno se volim zaštiti običnim kvarcom,ovisno o veličini,njegove vibracije mogu biti vrlo jak štit.

themajka