Vojo Stanic

Vojo Stanic



[You must be registered and logged in to see this image.]


Rođen je 1924. godine u Podgorici. Diplomirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu, 1951.godine. Par godina kasnije odlazi u Herceg Novi, gde i danas živi, i potpuno se posvećuje slikarstvu. U mnogome na to je uticao njegov put u Pariz 1958. godine kada se upoznaje sa nasleđem nadrealista, kao i boravak u Rimu 1973. i 1974. godine, gde će na svoj način doživeti metafizičke slike De Kirika.

Član je Crnogorske akademije nauke i umetnosti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj slikarski rad. Pored samostalnih izložbi u Beogradu, Podgorici, Oslu, Rimu, Novom Sadu, Cetinju, Motuvanu, Herceg Novom, Bolcanu, Somboru, Svetom Stefanu, Berlinu, Zagrebu, svojim radovima predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu 1996. godine

"Vojo Stanić je slikar vedrog, veselog, razdraganog temperamenta, sa akcentom na ovo posljednje. Bez obzira na to koliko su elaborirane ili bogate maštom i imaginacijom njegove slike, ipak ne stvaraju velike probleme oko njihovog tumačenja, niti doprinose rastu onoga što bi se moglo nazvati “umjetnost dosade”.
Naprotiv, bude u nama ugodne osjećaje, koji stimulišu na igru i smijeh, dobro raspoloženje, radost življenja, ezgistencijalnu sreću.

Vojo Stanić ima sopstveni stil, pravi originalne slike, posjeduje sopstvenu viziju svijeta: to je vizija cirkuskog mađioničara, virtuoza, karikature, komedijaša, scenografa, sineaste."

( deo teksta Konstanca Konstantinia o Voji Stanicu  povodom izlozbe u Rimu )


[You must be registered and logged in to see this image.]
 
'Igrac"


[You must be registered and logged in to see this image.]

"Slikar"



[You must be registered and logged in to see this image.]

"Jugo"



[You must be registered and logged in to see this image.]

"Jahta"

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na obali , 1983.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ulica, 1992.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Cekaonica, 1956.

Vojo Stanić: Duže sam uživao u neznanju


Po svemu sudeći, mogao bi biti i svojevrstan medicinski fenomen u 88. Proljetos je, pod hitno, prebačen u KBC Podgorica i, nakon veoma složenog, pa i rizičnog hirurškog zahvata, već ovog ljeta svakodnevno slika kao i ranije, uz ritualnu večernju šetnju Škverom i čašu dobrog „vranca“. A, dok je bio u bolesničkoj postelji, sudbinski valjda, preminula je i njegova životna družbenica Nada, plemenita dama, umjetnica i slikareva sjenka. Mada za života i nije preveć ljubila ovu „funkciju“ i poređenje sa sjenom. I to što Stanić sada slika, možda i više no ranije, kako svjedoči i njegov sin Toma, moguće je i iskonska unutarnja potreba da se i time, makar prividno, potisne razložan ljudski bol i omelemi još svježa rana.
Bard crnogorskog slikarstva, akademik Vojo Stanić, mada veoma susretljiv i druželjubiv, urijetko i nerado pristaje na intervjue i slične medijske nastupe. „…Radije bih ti nacijepao tri tovara drva za zimu, mada više nijesam i za tu rabotu, nego sad stao pred kameru“, kazao je davno jednom, uz samozatajan smiješak koleginici, nakon jedne izložbe malih formata u novskoj galeriji „Mračević- Spinaker“. A, ukoliko bi katkad pristao na razgovor za štampane medije, (prema „Pobjedi“ je, istina, uvijek bio popustljiv) novinarska znatiželja morala je da se zadovolji tek kratkim i, počesto, gotovo „telegramskim“ odgovorima! Baš kao da je i njegova „mantra“ upravo, ona andrićevska ; „Neka je riječima tijesno, a mislima široko.“

Istina, besjedili smo počesto tokom minulih decenija, mahom u njegovom domu uz novski Škver. Tako je bilo i uoči one već znamenite Stanićeve izložbe u prestižnoj galeriji zagrebačkog muzeja „Mimara“, gdje je postavku činilo 40 slika, od čega 25 iz njegovog legata koji je svojevremeno zavještao cetinjskom muzeju. U to oktobarsko predvečerje, koliko me sjećanje služi, kod dobrodušnog domaćina i supruge Nade i kroz magličast dim slikareve nezaobilazne lule, provijavala je, razumljivo, i blaga nervoza uoči leta za Zagreb. Jer, Vojo se inače nerado odvaja od Škvera i ne voli česta, a pogotovo duža izbivanja iz svog znanog mediteranskog ambijenta… Tad i veoma inspirisan svježom i veoma luksuznom foto-monografijom od tristotinak stranica; „Vojo Stanić – Jedrenje na snovima“, u izdanju čuvene galerije „Gajo“ i štampane u Italiji, načeo sam poduži razgovor. Prvo činjenicom da su, tokom minule dvije decenije, na ovim trusnim balkanskim prostorima u širem pa i simboličnom smislu porušeni mnogi mostovi, kako među narodima, tako i novostvorenim državama. I Stanićevu izložbu u Zagrebu, mada prvenstveno kao izuzetan i reprezentativan likovnu događaj, ipak, mnogi su doživjeli i kao doprinos obnovi tih „mostova“, te umjetnikov nesebičan prilog poželjnom, pa i primjernom dobrosusjedstvu…

Saglasio se da obojica dijelimo i takav utisak, uz opasku da će to gostovanje veoma obradovati i veći broj njegovih tamošnjih prijatelja, među kojima su Arsen Dedić, Tonko Maroević, Goran Matović i niz drugih. S nekima je, poput Arsena, decenijama već veoma blizak i takvo iskreno drugovanje ništa nije uspjelo da pomuti. Niti tragičan plimni val, gotovo „cunami“ sveopšte međunacionalne mržnje i rat na ovim prostorima gdje govorimo istim ili sličnim jezicima.

„… Poremetili su se odnosi između ljudi da se neko, kao ja, u tom veoma teško snalazi. Ljudi su se podijelili i ne znaš kako da se ponašaš. Moraš nekoga da mrziš da bi te neko volio i ako nikoga ne mrziš riskiraš da te mrze svi…“, kazao mi je tad i to Stanić, priznajući da i neke od njegovih slika iz tih devedesetih, možda čak i čitav ciklus, čini se, nijesu mogle bez oslikavanja sveopšte zapadnobalkanske destrukcije.

Dakle, okrutni ratnici pod šljemovima i sa oružjem, a naspram njih „nabrušenih“ i ona lako čitljiva tjeskoba, očaj i zebnja civila u ratnohuškačkom okruženju „uramljeni“ su takođe na slikama iz tog doba – veljeg zla. I na svom kućnom pragu Stanići su tih olovnih godina imali, najblaže rečeno, neugodnosti zbog Vojovog javno izrečenog stava, zbilja kuražnog krika zbog razaranja Dubrovnika 1991. Mada se i sad nerado prisjeća tog ružnog perioda „razljuđa“, kazao je; „ To je bio šok koji je proizveo mržnju, tu duševnu bolest koju susrećeš svuda, a najviše u medijima koji je, nažalost, i dalje proizvode…“

..........................



[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]


Podsjetili smo se u tom kontekstu i davne, treće samostalne izložbe, sad već daleke 1965, koja je održana u dubrovačkoj galeriji „Sponza“. Kao i na brojne znance, prijatelje, te istinske poklonike Stanićevog slikarstva u drevnom susjednom gradu, gdje je opet i među prvima „probio led“ veoma zapaženom izložbom u Dubrovniku, prije knekoliko godina. I taj čin mnogi su opet doživjeli i kao nešto više od likovne manifestacije, odnosno; dobar znak i poruku o nužnosti upućenosti jednih na druge, pogotovo u najbližem susjedstvu?

„… Sjećam se da je tad „Dubrovački vjesnik“ preko čitave stranice objavio naslov; „Dobro došao u Dubrovnik, Staniću!“… Inače, još pedesetih godina ja sam tad mojom trošnom jedrilicom stigao u grad podno Srđa, gdje sam na samom trotoaru, pored Kneževog dvora, priredio i svoju prvu samostalnu izložbu. Iako je moja jedrilica puštala vodu, slike sam neoštećene i suve vratio doma… Simbolično, toj prvoj barci nadjenuo sam ime „Titanik“, pa je i ona ubrzo završila na morskom dnu! No, moje nove barke bile su sve duže i brže, a negdje sedamdesetih u Rimu sam nabavio sadašnju jedrilicu i dao joj ime „Jugo“. Obavio sam i prepravke, kako bih je osposobio za svoj način jedrenja, jer inače jedrim solitudo. Zato za mene neki i govore – Vojo jedreći slika, a u svom ateljeu slikajući jedri…. Inače, umjetnost je sredstvo komunikacije koje oplemenjuje. To približava ljude i podsjeća ih da je život interesantan… A, slikarstvo je najjednostavnija i najpristupačnija umjetnost, bliska svakome, pa i najnaivnijem čovjeku. Rekao sam, u jednoj prilici, da i u slikama najvećih umjetnika ima određeni postotak naivnosti, pa je možda baš to ono što sliku i čini dobrom. Tu, naravno, mislim na onu određenu duhovnu svježinu koju neki sačuvaju i čitavog života…“

Rijetko koji susret sa Stanićem protekao bi a da se ne dotaknemo i njegovog pedagoškog rada u čuvenoj Umjetničkoj školi u Novom, a potom i uz pitanje što je presudno uticalo da, otprilike sredinom šezdesetih, konačno kaže „zbogom“ skulpturi, za koju se i školovao, te se potpuno posveti slikarstvu? Na to bi Vojo obično uzvratio:

„… Kad se kaže umjetnost, obično se misli na slikarstvo. To je umjetnost koja je neograničena u mogućnosti izražavanja…. Kazao sam, opet u nekom razgovoru, da se slikarstvo bavi i trajnijim stvarima, s obzirom da ono polaganije djeluje i nikad nijesam doživio, niti čuo, da neko baš padne u sevdah gledajući sliku kao kad, na primjer, sluša muziku! Dakle, a često i to ponavljam; slikarstvo ima sporiji efekat, pošto je ono umjetnost koja ima podosta vremena, a mi ga, nažalost, nemamo…“
A, na opasku kako njegovim djelima dominira Mediteran, istovremeno i „kolijevka civilizacije“, te nepresušne raskošne ljepote, ali i specifične ciklične okrutnosti kroz istoriju, Vojo smatra da to nije samo onaj uski pojas kopna pored mora. Zapisao sam potom i njegovu rečenicu:

„… Sve velike civilizacije nastale su na ovom prostoru Mediterana – tu su se rodili bogovi i nastale sve religije. Koje su prisutne i u Crnoj Gori, a koja je toliko mala da je svaki čovjek upadljiv… Crnogorci su hrabri ljudi, a neki je engleski filozof davno ustvrdio da samo hrabri narodi stvaraju kulturu…“

Konačno, i o tom; koliko je istine u onoj tvrdnji da svaki slikar čitavog života slika samo jednu sliku, decidno je i u znanom stilu uzvratio;

„… U početku mi je smetalo ono što nijesam znao, a sad mi još više smeta ono što znam! Srećom sam se vrlo sporo razvijao, te sam duže uživao u neznanju…“

Slikam da ne bih pričao

„… Ne mislim da slika može da promijeni svijet. Prvo se promijeni svijet, pa se to tek onda vidi i u slikarstvu. Individualisti kroz slikarstvo daju svoju ličnu predstavu“, kaže i to umjetnik kome pripisuju i titulu mediteranskog Jeronimusa Boša. Istini za volju i, blaže rečeno, veoma je štedljiv na riječima, jer:

„ … Počesto mi se dešavalo da ono što kažem, već sjutra dobije i sasvim drugi smisao u nekoj novinarskoj interpretaciji“, pojašnjava razložno, dok je na pitanje da li duboko u devetoj deceniji života smatra i da je dobro odigrao svoju životnu ulogu, uzvratio:

„… Nijesam toliko pametan da odgovorim na to pitanje. I, ne znam što bih rekao!? Ne volim mnogo da pričam, jer ja i slikam zato da ne bih pričao!“



[You must be registered and logged in to see this image.]


Izložba je moj govor

Dakle, ne voli Stanić ni duža izbivanja iz ambijenta svoje svakodnevice koja se svodi na uobičajenu jutarnju kavu sa susjedima i namjernicima u Škveru, te, eventualno, večernje druženje između uobičajenog i danas otprilike desetočasovnog bdijenja nad štafelajem u „šufitu“ porodičnog doma. A, na često i gotovo neizostavno pitanje koje mu često serviraju – kako razumjeti njegovu sliku, pojednostavljeno i veli:

„Onda kad osjetimo sliku, tad smo je i shvatili. Drukčijeg razumijevanja slike i nema!“

Izlagao je širom svijeta, u najprestižnijim galerijama, a na pitanje što bi kazao kad bi bio u prilici da sam otvori svoju izložbu, uzvraća:

,,… Vjerovanto bih ćutao, pošto ne volim da govorim o sebi, čak ni o svom radu. I sama izložba je – kao da sam održao neki govor !?


Skica za portret

Vojo Stanić rođen je 3. februara 1924. u Podgorici. Otac Tomo, majka Danica (rođena Ivanović). Odrastao u Nikšiću i Šavniku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Nikšiću, gdje se već kao srednjoškolac divio „nekim kipovima”, očaran mogućnostima čovjekove ruke. Od 1944. sudjeluje u NOR-u, u sastavu Šeste crnogorske udarne brigade. Povremeno radi portrete svojih suboraca, koji tad opažaju da „što očima vidi, to rukom naslika“. Potom počinje kao ilustrator u novoosnovanom listu… Na ALU u Beogradu diplomirao je 1951. kiparski odsjek u klasi profesora Alojza Dolinara. Nakon Beograda, stiže u Herceg Novi, gdje počinje raditi i kao profesor u Umjetničkoj školi, a 1952. postaje član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Studijski boravak i parisko iskustvo 1958. doprinijeli su spoznaji mnogih umjetničkih tajni. U Parizu se upoznaje s nasljeđem nadrealista i s djelima velikih majstora, a najviše vremena provodi u Luvru. Od 1965. živi i radi kao slobodni umjetnik. Član je CANU, Matice crnogorske i crnogorskog PEN centra. Na 47. Venecijanskom bijenalu 1997. predstavljao je Crnu Goru, što smatra i svojim najvećim uspjehom.

Minja Bojanić

pobjeda.me
2.09.2012.