Pet najvažnijih kraljevskih brakova

Pet najvažnijih kraljevskih brakova


Vjenčanja lako mogu krojiti povijest, čak mogu imati i dalekosežne posljedice – dakako, ako se radi o onim kraljevskim brakovima. Takvi su tijekom povijesti bili dogovarani između dviju zemalja kako bi se osiguralo savezništvo, stoga su često bili vezani uz sklapanje mira ili su pak bili povodom za izbijanje rata. No čak i unutar granica jedne monarhije kakve su bile Engleska, Škotska, Velika Britanija i danas Ujedinjeno Kraljevstvo, neki su kraljevski brakovi uistinu u velikoj mjeri utjecali na budućnost monarhije. Evo njih pet čija je povijesna važnost i danas neupitna, a posljedice itekako vidljive.

Poznavatelji britanske povijesti teško će u sljedećih pet kraljevskih brakova koji su bitno utjecali na razvoj monarhije naletjeti na bilo kakvo neočekivano iznenađenje; moglo bi se možda tu i tamo raspravljati oko redoslijeda, ali u slučaju prva tri braka – čak niti oko toga. Odakle počinjemo? Pa, početak 16. stoljeća čini se kao dobar prijelomni trenutak…

1. Henry VIII. & Anne Boleyn

• Ukratko: Henry VIII. raskida s katoličkom crkvom koja mu odbija dati razvod od Katarine Aragonske kako bi mogao oženiti Anne Boleyn. Anne je odriješita: "nema seksa prije braka”, a Henry strašno želi sina.
  

[You must be registered and logged in to see this image.]

Henry VIII. upoznaje Anne Boleyn koja će mu postati druga žena. Ilustracija iz kasnijih stoljeća.

Henry VIII. i Anne Boleyn

– potpuna opčinjenost kralja lijepom Anne koja je za posljedicu imala ne samo njihov brak, već i potpuni razlaz Engleske i Katoličke crkve, poznata je priča. Pet stoljeća kasnije – a to je direktna posljedica želje ovog kralja da razvrgne svoj prijašnji brak s Katarinom Aragonskom kako bi mogao oženiti Anne – Ujedinjeno kraljevstvo i dalje ima svoju vlastitu crkvu čiji je vrhovni poglavar upravo monarh. Unatoč nekim recentnim približavanjima i produbljavanju komunikacije anglikanske
crkve i one katoličke, prilično je nevjerojatno da bi se moglo dogoditi išta što bi preokrenulo ovu odluku iz 1533.
Henryjev potez imao je tako dalekosežne posljedice ne samo za razvoj crkve u Engleskoj tijekom sljedećih pola tisućljeća, već i na razvoj britanske ustavnosti zbog njegovog polazišta da kraljevo pravo da vlada na zemlji predstavlja njegovo božansko pravo, odnosno da između njega i Boga – nema nikoga.

Kraljevski je moto Henryja V. iz 15. stoljeća, dieu et mon droit (“Bog i moje pravo”), time uzdignut na jednu posve novu razinu. Bilo tko tko bi se usudio pobuniti protiv toga da je kralj vrhovni poglavar crkve u Engleskoj bio bi optužen za veleizdaju u skladu sa zakonom iz 1534. Nisu zanemarivi niti dramaturški potencijali cijele ove priče oko Henryja i Anne Boleyn, a koji se vuku i do današnjih dana .

Nakon što Anne nije Henryju uspjela roditi toliko željenog sina, optužena je u montiranom procesu za veleizdaju i pogubljena u Toweru, a Henry je sreću pronašao sa trećom ženom, Jane Seymour. Ona će mu ujedno roditi i prvog zakonitog sina, Edwarda VI, iako ironijom sudbine nije on bio taj koji će ostaviti dubljeg traga u engleskoj povijesti – već upravo Anneina kći, Elizabeta I.

2. Edward VIII. & Wallis Simpson

• Ukratko: Edward VIII. napušta prijestolje kako bi se mogao oženiti s Wallis Simpson. Da, došli su i na naš Rab tijekom te politički “vruće” 1936., no bilo bi bolje da prije toga nisu Britaniju doveli do faze ustavne krize.
  

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bivši kralj Edward VIII. i Wallis Simpson na vjenčanju 1937. Prethodne je godine cijela situacija oko mogućeg braka kralja i dvaput razvedene Amerikanke dovela Ujedinjeno Kraljevstvo do ustavne krize pa je Edwardova abdikacija bila jedino rješenje.

Manje od jedanaest mjeseci vladao je Edward VIII. Ujedinjenim Kraljevstvom: od 20. siječnja 1936. do 10. prosinca te iste godine. Čak i ako dosad niste znali za ovu priču, ona vam je vjerojatno poznata nakon velikog ovogodišnjeg filmskog hita, "Kraljevskog govora" : Edward VIII. zaključio je da toliko voli već dvaput razvedenu Amerikanku Wallis Simpson da se jednostavno mora oženiti njome, čak i po cijenu odlaska s britanskog prijestolja.

Na prvi pogled romantičan zaplet (kralj bira ženu svog života umjesto prijestolja jedne od najmoćnijih zemalja na svijetu) u stvarnosti je bio mnogo manje idiličan: parlament ne bi mogao odobriti brak kralja s razvedenom ženom, Engleska crkva također nije zagovarala ponovnu udaju žena nakon prvog braka (osim u slučaju smrti prethodnog supruga), a niti narod nije obožavao Wallis Simpson te ju nije mogao zamisliti kao svoju kraljicu. Mišljenje crkve bilo je u direktnoj suprotnosti s kraljem
koji je njezin glavni poglavar (vidi pod: Henry VIII. i Anne Boleyn), a čak i kada to ne bi bilo dovoljno, protivljenje parlamenta kraljevom braku dovelo bi do ozbiljne ustavne krize.
Nikakvi alternativni načini rješavanja ovog problema nisu bili mogući (Edward VIII. predložio je čak i da Wallis službeno ne postane kraljicom, kao što je to običaj kod supruga monarha, pa da niti njihova djeca nemaju pravo naslijediti prijestolje) pa je abdiciranje i prepuštanje prijestolja sljedećemu u nizu bilo jedino rješenje. Edwarda VIII. naslijedio je na prijestolju George VI., otac današnje kraljice Elizabete II. Da se Edward VIII. kojim slučajem uspio održati na prijestolju ili da je odustao od braka s Wallis Simpson i oženio se nekom drugom djevojkom, sva je prilika da niti Elizabeta II. danas ne bi bila na britanskom prijestolju.

Uzgred, Edward VIII. i odabranica njegovog srca ljetovali su i na našem Rabu prije braka, baš tijekom 1936. – odatle i želje i nade turističkih djelatnika s Raba u posljednje vrijeme oko toga da bi ih i princ William i njegova Kate također mogli jednom posjetiti.

3. James IV. Škotski & Margaret Tudor

• Ukratko: Njihov praunuk, škotski kralj, zasjeda i na englesko prijestolje kada loza Tudora više nije imala daljnjih vlastitih nasljednika nakon smrti Elizabete I., stvarajući efektivno takvom “unijom kruna” ujedinjeno kraljevstvo Engleske i Škotske.
  

[You must be registered and logged in to see this image.]

Brak Jamesa IV. Škotskog i sestre Henryja VIII., Margaret Tudor, nije u svoje vrijeme uspio ostvariti cilj prvog Tudora, Henryja VII., oko stabilizacije sjeverne engleske granice, ali se kasnije pokazao krucijalnim: iz ove je loze potekao prvi zajednički monarh Engleske i Škotske čime je 1603. efektivno stvoreno kraljevstvo Velike Britanije sa zajedničkim monarhom.

Brak koji se razlikuje od prethodna dva po tome što supružnici u trenutku vjenčanja nisu mogli biti svjesni dalekosežnih posljedica koje će njihov brak imati na budući razvoj monarhije; Henry VIII. znao je što znači raskid s Katoličkom crkvom, baš kao što je i Edward VIII. u konačnici bio svjestan brojnih ustavno-pravnih problema koje bi donio njegov brak s gospođicom Simpson.

James IV. Škotski bio je suvremenik Henryja VIII. te se 1503. u Edinburgu oženio starijom sestrom tog engleskog kralja. Taj je brak dogovorio njezin otac, Henry VII, ne bi li na taj način pokušao povezati Englesku i Škotsku barem do one razine stabilnosti uz koju ne bi bilo stalnih izbijanja ratova i pograničnih sukoba. Škotska kao takva nije ga zanimala, ali čvrstoća sjeverne engleske granice itekako mu je bla važna.

Škotska je već stoljećima imala potpisano savezništvo s Francuskom – poznati Auld Alliance vuče svoje korijene još iz 1295. – pa je i Engleska morala biti u dobrim odnosima sa svojim istočnim susjedima ukoliko je željela mir na svom
sjeveru. Cijela ta priča zapravo je pala u vodu ubrzo nakon smrti prvog Tudora, Henryja VII., i dolaska njegovog sina Henryja VIII. na vlast.
Njega niti činjenica da mu je sestra bila udana za Jamesa IV. Škotskog nije spriječila da krene u potpuni rat na sjeveru otoka 1513.No ovaj se kraljevski brak ipak pokazuje važnim na samom kraju tudorskog perioda: kako Elizabeta I– dijete proizašlo iz prvog braka na ovom popisu – nije imala nasljednika, nakon njezine smrti nasljednik se tražio u kraljevskoj lozi koja proistječe iz braka Jamesa IV. Škotskog i Margaret Tudor. Njihovi su potomci, sukladno sporazumu, imali pravo naslijediti prijestolja obaju kraljevstava – Engleske i Škotske. Tako je 1603. praunuk Margaret Tudor, James VI. Škotski, ujedno zasjeo i na upražnjeno englesko prijestolje te vladao kao James I.Tom je personalnom unijom – takozvanom “unijom kruna” (Union of the Crowns) – efektivno formirana Velika Britanija kao jedno kraljevstvo, iako će Engleska i Škotska službeno biti ujedinjene tek nešto više od jednog stoljeća kasnije, 1707.

4. Viktorija & Albert

• Ukratko: Jedan od omiljenih kraljevskih parova u Britaniji, s princom koji je uvelike bio odgovoran za vodeću industrijsku poziciju zemlje u 19. stoljeću i kraljicom koja ostatak života nije mogla skinuti crninu od tuge za prerano preminulim Albertom.
  

[You must be registered and logged in to see this image.]

Slika Georgea Haytera koja prikazuje vjenčanje kraljice Viktorije i princa Alberta, 10. veljače 1840. Kliknite za veću sliku.

Kraljica Viktorija i princ Albert još za života imali su u britanskoj javnosti imidž savršenog kraljevskog para, a njihova se ostavština pobrinula za to da taj romantičan imidž niti do današnjeg dana ne izblijedi. Premda su je već pokušali spojiti s mnogim drugim europskim prinčevima, Viktorija se zaljubila u njemačkog princa Alberta i njegovu viziju socijalne, pravedne i industrijski snažne Britanije. Ako ste itko može prozvati kreatorom i idejnim začetnikom Viktorijanskog doba, svakako jednog od zlatnih doba Britanije, tada je to bio upravo princ Albert – projekt “Velike izložbe” (Great Exhibition) održane 1851. u Kristalnoj palačiu velikoj je mjeri bio njegova zasluga, baš kao što će se to nasljeđe ogledati i u drugim institucijama koje su imenovane njemu u čast, poput Victoria & Albert Museuma.

Par je za sobom ostavio devetoro potomaka koji su bili pripadnici kraljevskih obitelji mnogih europskih zemalja a njihovo se obiteljsko stablo, osim u Britaniji, može pratiti i do mnogih drugih zemalja (uključujući i kraljevske obitelji Španjolske, Njemačke, Švedske, Norveške, Rusije, Grčke, Rumunjske pa i Jugoslavije). Da se ponajmanje radilo o “dogovorenom” braku kakav je ipak u svojoj srži bio, već da je
ovdje ponajviše bila riječ o ljubavi na kraljevskoj razini kakvu Britanija dotad – a zapravo niti kasnije – nije doživjela, najbolje pokazuju povijesne činjenice.
Nakon dvadeset godina vladavine, Albert umire od tifusa mlad, u 42. godini, a Viktorija se gotovo posve povlači iz javnosti, do te mjere da nekoć omiljena kraljica počinje doživljavati ozbiljne kritike javnosti zbog zatvaranja u zidove palača i izbjegavanja javnog života. Do kraja života Viktorija je nosila isključivo crninu, a sve do njezine smrti u 81. godini u kraljevskoj se palači i dalje svakoga dana pripremala
odjeća namijenjena nikad zaboravljenom princu Albertu.

Kao i u slučaju mnogih drugih britanskih kraljevskih priča, i ova je prošle godine ekranizirana –film " Viktorija: Život mlade kraljice " govori o početku ove kraljevske romanse i predstavlja solidnu podlogu za razumijevanje zašto je upravo ovaj brak bitno odredio razvoj Velike Britanije u 19. stoljeću.

5. Princ Charles & Diana Spencer

• Ukratko: Prvi par iz kraljevske obitelji koji se suočio s neviđeno velikom pažnjom medija i bitno drugačijim medijskim tretmanom od ijednoga ranije. Budući britanski kraljevski parovi – a naročito princeze – uvijek će se morati suočiti s nepravednim pokušajima da ih se smjesti u Dijanine cipele te će aktivno morati formirati vlastiti, individualni imidž.
  

[You must be registered and logged in to see this image.]
Charles i Diana tijekom posjete Bijeloj kući, s Ronaldom i Nancy Reagan, 1985.

Prije gotovo punih trideset godina, 29. srpnja 1981., u Katedrali sv. Pavla u Londonu vjenčali su se Charles, prince of Walesa, i Diana Spencer, buduća princeza od Walesa, odnosno – kako su je posvuda u svijetu jednostavno voljeli zvati – Lady Di. Ovaj je suvremeni brak mnogo toga u britanskoj monarhiji redefinirao praktički iznova, ali je najdubljeg traga ostavio upravo u načinu na koji su Charles i Diana praćeni u samim medijima.

Nikada dotad jedno kraljevsko vjenčanje u svijetu nije gledalo tako mnogo ljudi – konačne procjene govorile su o oko 750 milijuna – pri čemu se ono za mnoge po baš svemu potpuno uklopilo u pomalo bajkovitu sliku o tome kako bi jedno kraljevsko vjenčanje trebalo izgledati. Nisu samo televizijske postaje bile prepune materijala o Charlesu i Dijani, već se i britanski tabloidni tisak o ovom vjenčanju raspisao nadugačko i naširoko. Slična se priča, barem u Britaniji, ponovila s vjenčanjem princa Andrewa i Sarah Ferguson, a globalni interes za ovogodišnje venčanje princa Wiliama i Kate Middleton, procjenjuje se, mogao bi biti i tri puta veći nego za ono njegovih roditelja.

Medijska pozornost koju su za trajanja braka i nakon njega dobivali Charles i Diana bila je naročito za princezu dodatni teret s kojim se morala nositi svakoga dana; nije isključeno da je želja da umaknu novinarima, u kombinaciji s ostalim nesretnim okolnostima te večeri, predstavljala jedan od faktora koji su doveli do stravične nesreće u pariškom tunelu i Dijanine smrti 31. kolovoza 1997. Ipak, s druge je
strane ta silna medijska pažnja uvelike pomagala tome da humanitarni rad princeze Dijane bude globalno prepoznat i da se neke od tema za koje se zalagala nađu na svjetskoj agendi.
Diana je ostala upamćena kao “Princeza naroda”, što je nadimak koji joj je u jednom govoru nadjenuo Tony Blair (premda se vjeruje kako je tu omiljenu konstrukciju zapravo skovao njegov komunikacijski savjetnik Alastair Campbell),a medijsko se praćenje kraljevske obitelji nakon toga trenutka ipak promijenilo. Medijski interes za kraljevsku tematiku, dakako,ne jenjava, a svaki se korak Kate Middleton također sa zanimanjem prati u medijima. Možemo se nadati kako su neke lekcije o odnosu princeza i medija naučene u Dijaninom slučaju, da je Catherine mnogo bolje pripremljena za medijsku pozornost koja je očekuje te da će se s njome i mnogo bolje nositi. Bilo kako bilo, peti brak na ovoj listi uvelike je zaslužan za medijsku pozornost pod kojom se od tada nalazi britanska kraljevska obitelj i svaki njezin potez.

William i Kate

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jednom kada William postane kralj - a zvat će se William V. odluči li koristiti svoje prvo ime kao kraljevsko - Kate će se službeno moći zvati kraljicom Catherine.

Teško je predvidjeti budućnost, ali princ William i Kate Middleton djeluju kao prvi uistinu sretan kraljevski par još od 1947. kada su se vjenčali Elizabeta II i princ Philip naovamo; mnogo toga što se u međuvremenu događalo nije, nažalost, imalo sretne završetke, poput braka Charlesa i Dijane, načina na koji je službena monarhija u prvim danima izgubljeno reagirala na Dijaninu smrt, pa do niske razine podrške za Charlesov brak s Camillom Parker Bowles ili pak drugih razvoda koji su se zaredali u kraljevskoj obitelji (princ Andrew i Sarah Ferguson, primjerice).

Međutim, imidž britanske monarhije u međuvremenu se potpuno oporavio, kraljica uživa ugled u javnosti na jednako visokoj razini kao i tijekom većine svoje vladavine – uz izuzetak kratkih perioda u osamdesetima i devedesetima kada je pitanje financiranja kraljevske kuće bilo dovođeno u pitanje – a i Camilla više nije na listi onih koje javnost ne voli.Pred Britanijom i svijetom tako je mlad, lijep i uspješan kraljevski par – ona povjesničarka umjetnosti a on, osim što je princ, usto i pilot u RAF-u, u helikopterskoj postrojbi za pronalaženje i spašavanje unesrećenih. Premda će percepcija u javnosti ponajviše ovisiti o njihovim daljnjim službenim dužnostima kao i aktivnostima kojima će se Kate posvetiti najpre kao vojvotkinja , kasnije kao princeza i u konačnici kao kraljica morat će pronaći neku vlastitu agendu), teško se oteti dojmu da zasad sve, jednostavno, izgleda – savršeno.

velikabritanija.net

Politički brakovi kroz povijest



Tokom srednjeg veka, a i dobrim delom kroz savremenu istoriju često su brakovi odlučivali o sudbini države, o prestanku rata ili učvršćivanju mira, menjajući tako bezbroj puta tok istorije. Devojke s kraljevskih dvorova, često jedva stasale za udaju, stavljane su na vagu kao ulog u složenim i čudnovatim političkim previranjima. Otpremane su u tuđinu kao garancija kratkotrajnih saveza gde su se našle pod pritiskom da nekoj suparničkoj lozi podare naslednika. Pre nego što je politika postala malo manje lična i racionalnija, istorija diplomatije pisala se bukvalno kroz brakove.

Ana Bolen i Henri VIII


[You must be registered and logged in to see this image.]

Kralj Henri VIII i Ana Bolen u lovu na jelene u Vindzoru

Henri VIII, koji je vladao Engleskom od 1509. do 1547. godine, uneo je važne promene u državno uređenje i uvećao granice države. Ali ono što ga je najviše proslavilo bio je njegov ljubavni život kroz koji su prošle mnoge žene i šest zakonitih supruga, sve u potrazi za muškim naslednikom. Došao je na vlast oženjen Katarinom Aragonskom, kćerkom Izabele I od Kastilje i Ferdinanda II od Aragona. To je bio brak sklopljen radi saveza sa Španijom protiv Francuske. Katarina, koja je već bila udata za Henrijevog starijeg brata Artura (preminulog ubrzo nakon venčanja), morala je da se zakune kako nije spavala s mužem da bi izbegli optužbe za incest. Tokom narednih dvadeset godina zatrudnela je sedam puta, ali su sva deca umrla osim Meri. Henri je krivio suprugu za ovu nesreću i odlučio je da se razvede, pošto je već odabrao Anu Bolen, sestru jedne svoje ljubavnice. U to vreme dešavalo se da papa dozvoli poništavanje braka, ali se kralj Karlo V, Katarinin rođak, izjasnio protiv ovog čina. Papa Klement VII naredio je da se Ana Bolen udalji s dvora. Razljućeni Henri proglasio je sebe poglavarom engleske crkve i oženio se Anom Boeln 1533. godine. Henri VII je eskomuniciran, ali je njegova crkva ostala samostalna do danas. Brak s Anom završio se loše. Ni ona nije uspela da mu podari sina. Jedino njihovo dete bila je Elizabeta, buduća kraljica. Nakon tri godine braka, Henri se rešio i druge supruge. Optužio ju je za veštičarenje, za preljubu s pet drugih muškaraca i ljubavnu vezu s bratom. Dokazi su bili lažni, ali je Ana ipak obezglavljena.

Brakovi srpskih princeza i potomci – 51 brak 158 potomaka 87 zakonitih sinova i 71 kćeri

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kneginja Milica Hrebljanović

Kako su nastajali brakovi srpskih princeza. Za koga su se i kada udavale srpske princeze i njihovi potomci
Pred Bogom 51 brak ćerki Srpskih vladara – brakovi i potomci

Četrdeset osam srpskih vladara iz deset dinastija od XII do XX veka (Nemanjići, Kotromanići, Mrnjavčevići, Lazarevići, Brankovići, Balšići, Crnojevići, Petrovići-Njegoši, Obrenovići i Karađorđevići), koji su vladali različitim srpskim državama, imali su 158 potomaka – zakonitih sinova i kćeri. Od toga je 45% , odnosno 71 kćer. Imena mnogih vladarskih ćerki od XII do XV veka, ostala su nam nepoznata. Poznata su nam samo imena njihovih muževa.

Istoriji je poznat 51 brak ćerki srpskih vladara. Njih 13 bilo je udato za vladare ili za plemiće koji su kasnije postali vladari. Ostale su bile udate za plemiće, a u XIX i XX veku stupale su u brakove i sa građanima – osobama bez plemićkog porekla.

Srpski „krunski“ zetovi bili su različitih nacionalnosti. Među njima je bilo najviše Srba (25), Italijana (5), Hrvata (4), Bugara, Slovenaca i Rusa po trojica, Mađara, Arbanaških plemića i Osmanlija po dvojica, i po jedan Grk i Nemac.

Jedna od kćeri velikog župana Stefana Nemanje udala se (oko 1216.) za Manojla Anđela, epirskog despota, kasnije i solunskog cara. Ovaj brak bio je potvrda mira između Srbije i epirske države kojom je tada vladao Manojlov stariji brat, Teodor I Anđeo. Nažalost, Manojlova žena je ubrzo nakon sklapanja braka preminula.

Najmlađa Nemanjina kći, čije ime takođe nije zabeleženo, bila je udata za jednog od plemića bugarske loze Asena. Njihov sin, Konstantin Tih Asen, postaće bugarski car (1257-1277) upravo uz pomoć rođaka iz Srbije i tazbine sa nikejskog dvora. On je imao nesrećnu životnu sudbinu. Zbog slomljene noge, teško se kretao i u vojnim pohodima učestvovao je samo na kolima. U vreme gušenja seljačke bune 1277, vojnici su ga ostavili na kolima, te je bio zarobljen i ubijen. Srpski kralj Dragutin, koji se posle pada sa konja 1282, teško kretao, često se prisećao sudbine svog bugarskog rođaka i plašio se da ga ne zadesi slična sudbina.

Kći kralja Dragutina, Jelisaveta, udata je 1284. za najstarijeg sina bosanskog bana Prijezde I, Stjepana I Kotromanića, koji je vladao Bosnom od 1290-1310. Njihov unuk, Stefan Tvrtko I Kotromanić – bosanski ban (1353-1377) i srpski kralj (1377-1391), pozivajući se upravo na babino poreklo i primogenituru Dragutinove loze u odnosu na Milutinovu, krunisao se 1377. u manastiru Mileševa, za „kralja Srbljem, Bosni, Primorju i Zapadnim stranam“.

Jedina kći kralja Vladislava I (1234-1243) bila je supruga omiškog kneza Đure Kačića. Kačiće su kasnije Mleci svrgli s vlasti zbog gusarenja, ali su i neki drugi srpski vladari udavali ćerke za nove gospodare Omiša – Šubiće Bribirske (kasnije nazvane Zrinskim ili Zrinjskim). Kći kralja Dragutina bila je supruga Pavla Šubića (1272-1312), hrvatskog bana koji je gospodario i velikim delom Bosne. Jelena, kći Stefana Dečanskog i Marije Paleologine, a polusestra cara Dušana, udala se 1347.godine za Pavlovog unuka, Mladena III Šubića, gospodara Omiša, Skradina i Klisa. Mladen III umro je od kuge u Trogiru već naredne godine.

Vladari iz dinastije Kotromanić, koja je vladala Bosnom u srednjem veku (početak XIII do druge polovine XV veka) su i preko ženskih potomaka stupali u krvno srodstvo sa brojnim domaćim i stranim plemićkim i vladarskim kućama. Osim braka Dragutinove ćerke Jelene i bana Stjepana I, i njihova kći Katarina (Katalena) bila je udata za humskog kneza Nikolu, praunuka Nemanjinog rođenog brata, kneza Miroslava. Ćerka bana Prijezde, a sestra Stjepana I, bila je u braku sa znamenitim hrvatskim feudalcem Stefanom Vodičkim Babonićem. Mlađa kći Stjepana II Kotromanića bila je udata 1361. za čuvenog slovenačkog plemića Hermana I Celjskog. Međutim, verovatno je najznačajniji bio brak starije ćerke Stjepana II, Jelisavete, sa Lujem I Anžujskim, francuskim plemićem, a kraljem Ugarske (kao Lajoš I 1342-1382) i Poljske (kao Ludvik I 1370-1382). Bio je najmoćniji vladar svog vremena. U periodu od 1373-1382. i srpski knez Lazar bio je njegov vazal. Njihova starija kći Marija udala se 1387. za novog ugarskog kralja Sigismunda (Žigmunda) Luksemburškog (1387-1437), potonjeg kralja Češke i cara Svetog rimskog carstva. Njihova mlađa kći Jadviga bila je udata za Jagela, kralja Poljske i Litvanije i osnivača čuvene dinastije Jagelovića.

Dinastija Mrnjavčevića dala je samo dva vladara – Vukašina, kralja (1365-1371) i savladara cara Uroša, i kralja Marka (1371-1395), u narodnoj poeziji poznatog kao kraljević Marko. Vukašinova kći Olivera udala se 1364 za Đurđa I Balšića (†1378), gospodara Zete. Posle Vukašinove pogibije na Marici, smrti cara Uroša i raspada Srpskog carstva, ovaj brak više nije imao dobru političku perspektivu. Đurađ, ne samo da nije hteo da pomogne Oliverinom bratu Marku da brani udaljenu Sersku oblast, već se i proširio na račun Zeti bliskih teritorija Mrnjavčevića. Zbog toga je odagnao Oliveru 1371, a potom se oženio Teodorom, ćerkom despota Dejana.

Kćeri iz dinastije Balšić takođe su stupale u brakove sa pripadnicima poznatih plemićkih porodica. Upravo je kćer Đurđa I Balšića iz drugog braka , Jevdokija, bila supruga janjinskog despota Mihaila, iz ugledne plemićke kuće Aćajuolija.

Jelena, kći Balše III Balšića, a unuka Đurđa II i Jele Lazarević, bila je u braku sa Stefanom Vukčićem Kosačom, velikim vojvodom bosanskim i hercegom od Svetog Save, jednim od najmoćnijih bosanskih feudalaca srednjeg veka i gospodarem Zahumlja, tj. Hercegovine (1435-1466). Stefan Vukčić Kosača bio je sinovac i naslednik velikog vojvode Sandalja Hranića Kosače, inače Jelinog drugog muža.

„Munja“ od zeta
Knez Lazar je verovatno najbolje i najveštije od svih srpskih srednjovekovnih vladara koristio brakove svojih kćeri, ali i svojih sestara. Stariju sestru Draganu, Lazar je udao za čelnika Musu (1345-1388). Musina porodica gospodarila je oblašću oko reka Ibra, Raške i Labe i većim delom Kopaonika, a posle sloma župana Nikole Altomanovića, znatno se proširila na račun njegovih teritorija. Zahvaljujući braku s Draganom, Musa, bivši vojskovođa cara Dušana, priznavao je vrhovnu vlast kneza Lazara i njegove teritorije ulazile su u sastav Lazareve države. Musini i Draganini sinovi, Lazar i Stefan, hrabro su izginuli uz ujaka, kneza Lazara, u Kosovskoj bici, a najmlađi, Jovan, bio je mitropolit Toplički.

Najstarija kći kneza Lazara i kneginje Milice, Mara, bila je supruga Vuka Brankovića (†1397). Tako je Lazar, sve do 1389. godine mogao da kontroliše ovog moćnog gospodara, koji je samostalno upravljao Kosovom i formalno priznavao Lazarevu vrhovnu vlast. Kasnije će Vuk biti u sukobu sa kneginjom Milicom, a njegovi sinovi sa despotom Stefanom. Sticajem okolnosti, sin Mare i Vuka Brankovića, Đurađ, ipak će postati naslednik despota Stefana.
Kći Jelena (Jela) bila je udata za Đurđa II Stracimirovića Balšića, gospodara Zete (1385-1403). On je takođe samostalno upravljao svojom oblašću a formalno priznavao Lazara za vrhovnog gospodara. Njihov sin, Balša III (1403-1421), nemajući muških potomaka, ostavio je Zetu u nasledstvo ujaku, despotu Stefanu.

Posle Đurđeve smrti, Jela će se 1411. godine udati za Sandalja Hranića Kosaču, gospodara Zahumlja (1392-1435). Ovaj brak omogućio je opstanak Zete i primirje na južnom Jadranu. Uticaj prefinjene Jele na naprasitog i alkoholu sklonog moćnog bosanskog feudalca pomogao je da se Sandalj privoli politici despota Stefana.

Treća ćerka Lazara i Milice, Teodora, bila je supruga Nikole II Gorjanskog, mačvanskog i hrvatskog bana i ugarskog palatina – kraljevskog rođaka sa visokim položajem u dvorskoj i porodičnoj hijerarhiji. Ova „veza“ na ugarskom dvoru bila je više nego korisna za Lazara, koji je u dva maha bio ugarski vazal.

Kći Dragana bila je supruga Ivana (Jovana) Šišmana, bugarskog cara (1371-1393). Ivan nije bio od velike koristi svome tastu Lazaru kao saveznik u borbi protiv osmanske najezde. Postao je turski vazal, a posle njegove smrti, potomci su mu poturčeni. Bugarske legende pripovedaju da njihov car nije umro već je nestao u oblaku dima u toku bitke kod Samokova.

Posle Lazareve smrti, njegova najmlađa kćer, Olivera, morala je biti data za ženu sultanu Bajazitu I (1389-1402). Verska tolerancija ovog sultana, po majci i babi grčkog porekla, ali i ogroman uticaj princeze Olivere, u koju je Bajazit bio ludo zaljubljen, u velikoj su meri pomagali Srbiji da stane na svoje noge u prvim decenijama posle Kosovske bitke. Bajazit I, čiji je nadimak bio Jildirim (Munja), verovatno je bio najpoznatiji i istorijski najznačajniji srpski zet u srednjem veku.

Despot Đurađ Branković nastojao je da brakovima svojih kćeri poboljša položaj Srbije. Mlađu kćer Katarinu (Kantakuzinu) udao je 1433. za grofa Ulriha II Celjskog, rođaka kralja Žigmunda i jednog od najbogatijih evropskih feudalaca tog doba. Ulrih je bio u odličnim odnosima sa tastom. Zajedno sa vojskama Janoša Hunjadija (Sibinjanin Janka iz naše narodne poezije) i despota Đurđa Brankovića, ratovao je protiv Turaka u Srbiji. Ulrih je pogubljen u Beogradu 1456. kao žrtva političkih previranja u Ugarskoj i mržnje između Celjskih i Hunjadijevih. Nije imao muških potomaka i sa njim se ova plemićka loza ugasila.

Ulrih II Celjski na filmu

Sudbina Ulriha II Celjskog inspirisala je srpske kinematografe da 1911. godine u Beogradu snime film Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi. Film je snimljen u produkciji Svetozara Botorića, režiji Čiča Ilije Stanojevića i sa glumcima Srpskog Kraljevskog narodnog pozorišta. To je drugi srpski igrani film, posle Karađorđa. Prikazivan je u Botorićevom bioskopu Grand, ali je doživeo finansijski debakl.

Stariju kćer, Maru, Đurađ je dao u harem sultana Murata II (1421-1451). Maru su do Muratovog harema u Jedrenu otpratila braća Grgur i Stefan, kao nekada Oliveru Lazarević braća Stefan i Vuk. Mara je pomagala svojoj državi i svom ocu koliko je mogla i često posredovala u pregovorima između Murata II i despota Đurđa. Njen uticaj, međutim, nije ni približno bio jednak uticaju koji je nekada imala sultanija Olivera na Bajazita I. Moguće je da njihov brak nikada nije bio „konzumiran“. Prema nekim istoričarima razlog tome mogao je biti što Mara (kao ni Olivera) nije promenila veru, a Murat II je (za razliku od Bajazita I), bio tvrdokorni muhamedanac. Drugi istoričari, međutim, tvrde da je Murat II bio „naklonjeniji“ dečacima. Umro je 1451. od srčane kapi – izazvane preterivanjem u alkoholu.

Nakon smrti Murata II, Mara se vratila u Srbiju. Njen politički uticaj osetio se tek po dolasku na vlast Muratovog sina, Mehmeda II Osvajača (1444-1481). Njega je Mara odgajila i vaspitavala, te je bio izuzetno vezan za nju, veoma ju je poštovao i nazivao je „majkom“.

Najstarija kći despota Lazara Brankovića (1456-1458), Jelena ili Jelača, udala se 1459. za sina bosanskog kralja Stefana Tomaša, Stefana Tomaševića. Stefan je tako postao poslednji srpski despot (21.03-20.06.1459), a kasnije i poslednji kralj Bosne (1461-1463). Turci su ga zarobili i pogubili u Ključu, 1463.

Crnojevići, poslednji gospodari poslednje srpske srednjovekovne države, Zete, preko brakova svojih kćeri orodili su se sa kotorskim, mletačkim i ugarskim plemstvom, ali ovi plemići nisu imali veliki istorijski značaj.

„Tast Evrope“
U XIX i XX veku najmanje zetova imala je dinastija Obrenović. Ćerke kneza Miloša, Petrija i Savka, bile su udate za Srbe koji su imali austrijske i ugarske plemićke titule, ali nisu bili značajne istorijske ličnosti. U svim ostalim generacijama vladara Obrenovića, više nije bilo ženskih potomaka. Knez Milan je umro mlad, bez poroda, knez Mihailo je imao samo jednog vanbračnog sina, Velimira Teodorovića. Kralj Milan je imao dva sina, a kralj Aleksandar nije imao dece.

Crnogorsku dinastiju Petrović-Njegoš, tačnije, njen svetovni deo, koji je vladao u drugoj polovini XIX i početkom XX veka, činili su knez Danilo I i kralj Nikola I. Ime kralja Nikole I ostaće, između ostalog, upamćeno i po brakovima njegovih kćeri i zvučnim imenima njegovih zetova. Nikola je imao dvanaestoro dece – tri sina i devet ćerki. Dve ćerke bile su udate za kraljeve, a dve za bliske carske rođake. Zato, nije čudo što je istoriografija kralju Nikoli pripisala epitet „tasta Evrope“.

Najstarija Nikolina kći, Ljubica-Zorka, udala se 1883. za Petra Karađorđevića, sina bivšeg vladara kneževine Srbije, Aleksandra (1842-1858) i unuka vožda Karađorđa. Petar je od svoje četrnaeste godine, posle svrgavanja njegovog oca na Svetoandrejskoj skupštini, živeo u egzilu, svuda po Evropi. Posle ženidbe sa Zorkom, živeo je deset godina na dvoru na Cetinju. Tu mu je Zorka izrodila petoro dece. Par nedelja posle poslednjeg porođaja je preminula, u 26. godini. Zbog loših odnosa sa tastom, Petar je 1893. napustio Cetinje i sa troje preživele dece se nastanio u Ženevi. Deset godina kasnije, posle Majskog prevrata 1903, Petar će postati novi kralj Srbije, a 1. decembra 1918. godine, prvi kralj Srba, Hrvata i Slovenaca. Preminuo je u Beogradu 1921.

Dve kćeri kralja Nikole, starija Milica i mlađa Anastazija (Stana), udale su se 1889. i 1907. za braću Romanove – Milica za Petra Nikolajeviča, a Stana za Nikolaja Nikolajeviča Mlađeg. Oni su bili velike vojvode, unuci cara Nikolaja I (1831-1855). Petar i Milica su bili veoma uticajni na ruskom dvoru. Međutim, njih dvoje, kao i Nikolaj i Stana i još neki ruski plemići i intelektualci, bili su, krajem XIX i početkom XX veka povezani s grupom nazvanom „Crni beser“, koja se bavila okultnim radnjama i magijom. S tom grupom bio je povezan prvi ruski mistik tog doba Filip, a kasnije i zloglasni Raspućin. Prema nekim tvrdnjama, upravo su Milica i Stana dovele Raspućina na ruski dvor i upoznale ga sa caricom Aleksandrom. Princ Feliks Jusupov, Petrov i Miličin komšija, opisao je njihov zamak „Znamenka“, kao „centralnu tačku zlih sila“. Petar, Nikolaj, Milica i Stana uspeli su da izbegnu boljševički pokolj tokom Oktobarske revolucije. Emigrirali su u Francusku, gde su i umrli. Unuk Petra i Milice, a praunuk kralja Nikole I, Nikolaj, danas je starešina Doma Romanovih i najozbiljniji pretendent na carski presto.

Iako su Petar i Nikolaj bili u vrhu carske kuće Romanovih, ipak je najčuveniji zet kralja Nikole bio italijanski kralj Vitorio Emanuele III (1900-1946), suprug Nikoline ćerke Jelene. Ovaj, svega 153cm visok, monarh nasledio je vlast od oca Vitorija Emanuela II, ubijenog u atentatu od strane anarhista 1900. godine. I pored protivljenja naroda i skupštine, uveo je Italiju 1915. u Prvi svetski rat na strani Antante i za to, kao nadoknadu, dobio Istru i deo hrvatske obale. Bio je jedan od retkih vladara koji je sa suprugom obilazio front i negovao ranjenike, što im je podiglo ugled u narodu. Međutim, njegov politički sunovrat počinje 1922. Tada je mogao, ali nije sprečio, dolazak Musolinija i fašista na vlast. Dozvolio je uvođenje fašističke diktature u Italiji. Okupirao je Etiopiju i Albaniju. Pristao je na ulazak Italije u Drugi svetski rat na strani Nemačke i Japana. Italija je kapitulirala 1943. i bila okupirana od strane Nemaca. Vitorio je sa porodicom napustio Rim u vreme savezničkog bombardovanja, 1943. Abdicirao je 1946, u korist sina Umberta II. Mesec dana kasnije, Italija je referendumom postala republika. Vitorio je umro u egzilu u Aleksandriji, 1947.

U dinastiji Karađorđević, kao ni kod Obrenovića nije bilo puno zetova zvučnog imena. Karađorđeve ćerke bile su udate za neke znamenite vojvode iz Prvog srpskog ustanka. Ćerke kneza Aleksandra Karađorđevića bile su u braku sa uglednim građanima, koji nisu bili plemići. Starija kćer Petra I Karađorđevića, Jelena, udala se za kneza Ivana Konstantinoviča Romanova (1886-1918), rođaka ruskog cara. Ivan, koga su rođaci od milošte zvali Ivančik, bio je, prema pričanjima savremenika, tanana duša i veoma religiozna osoba. Bio je odlučan da postane monah sve dok nije upoznao Jelenu Karađorđević i oženio se njome 1911. Imali su dvoje dece, Vsevolda i Katarinu.

Ivan se u toku Prvog svetskog rata istakao hrabrošču na frontu, za šta je i odlikovan. Godine 1917. boljševici su ga uhapsili zajedno sa braćom i rođacima i odveli u Alapajevsk u Sibiru. Sve vreme ga je pratila supruga Jelena. Ivan je ubijen 1918. u Alapajevsku i telo mu je bačeno u obližnji rudnik. Kasnije je njegovo telo sahranjeno na ruskom pravoslavnom groblju u Pekingu, koje je oskrnavljeno i prekopano u vreme Kulturne revolucije, a na tom mestu napravljen javni park.

Posle Petra I, ostali vladari iz dinastije Karađorđević nisu imali ženskih potomaka.

Politički brakovi

„Kada se čita istorija srednjega veka, vidi se da su ženidbe i udaje neprestano upotrebljavane da politici posluže stišavajući, odlažući i ublažavajući krize, predupredujući i otklanjajući tegobe, delujući kao kopča i zalog interesima. Pri čisto ličnoj upravi onovremene politike, ovim se sredstvom težilo da se glavne ličnosti, od kojih politika zavisi, stišaju, ublaže i kako god za povoljnije suđenje pridobiju.“ (Stojan Novaković, 1893)

(Bašta Balkana)

Marija od Burgundije i Maksimilijan Habzburški




Burgindija, područje poznato po vinu, deo današnje Francuske, bila je u 15. veku jedna od najbolgatijih oblasti u Evropi. Njene vojvode uzaludno su pokušavale da je pretvore u veliku državu koja bi bila treća sila na karti Evrope, zajedno s Francuskom i Nemačkom. Namera nije uspela zbog iznenadne smrti poslednjeg vojvode Karla Smelog, koji je već obećao ruku svoje jedine kćeri Marije budućem habzburškom caru Maksimilijanu. Kad je Karlo umro, 5. januara 1477. godine, Francuzi su pokušali da se domognu njegovih poseda. Kako bi ih spasla, Marija se udala za Maksimilijana čija je vojska odvratila napadače. Područje Burgundije koje je Marija donela u miraz u narednim vekovima postaće značajan ulog u mnogim političkim cenkanjima evropskih vladara. Iz ruku Habzburgovaca pripala je Španiji, pa Austriji, a s Napoleonom i Francuskoj. Ugovoreni brak koji je doveo do svega ovoga pokazao se kao pun ljubavi. "Imam lepu, privrženu i marljivu ženu, s kojom sam srećan i zahvaljujem Bogu na tome", tako je pisao Maksimilijan o svojoj supruzi. Nažalost, ova ljubavna priča nije imala srećan kraj. Marija je za vreme lova pala s konja i umrla. Imala je svega dvadeset četiri godine.


(Wikipedija)

70 godina braka palo u senku zbog glasina o neverstvu britanskog princa: Ovo su poznate dame s kojima se priča da je VARAO KRALJICU

Tokom 70 godina braka britanske kraljice Elizabete i princa Filipa isplivalo je mnogo glasina o njegovim navodnim aferama.

Čak i danas, mnogi se pitaju kako je napustio suprugu i dvoje male dece - Čarlsa i Anu, zbog navodnog izleta van Komonvelta 1956. godine. Put je trajao više od četiri meseca, a postoje tračevi o divljim zabavama u kojima je učestvovao.

Naredne godine, novinar iz Londona tvrdio je da postoji više glasina o Filipovom interesovanju za nepoznatu ženu, koju je navodno upoznao u stanu jednog fotografa na Vest Endu.

Trač je podgrejan činjenicom da je prinčev privatni sekretar Majk Parker odabrao upravo taj momenat da podnese ostavku. To je shvaćeno kao znak da je morao da ide jer je Filipa vodio pogrešnim putem. Zapravo, Parker je osetio da mora da podnese ostavku jer je njegova žena podnela zahtev za razvod braka. Po njegovim rečima, "princ je bio uznemiren (zbog članaka).

- Bio je veoma, veoma ljut. I duboko povređen - rekao je.

Iako Palata zvanično nikada nije komentarisala glasine, kraljica je dozvozila svojoj pres službi da objavi:

- Netačno je da između kraljice i vojvode postoje bilo kakve nesuglasice.

Kao ime devojke koja je opčinila princa pominjala se Pat Kirkvud, atraktivna zvezda muzičkih komedija.
Pat je negirala takve navode i kazala da je princa samo jednom srela i to u pozorištu. Nakon što je 2007. godine umrla, njen suprug je najavio da će jednog dana "prepisku" između Pat i vojvode od Edinburga uručiti njegovom zvaničnom biografu. Kazao je i da će ti papiri pokazati da između njih nije bilo ništa nedopušteno.

Princa su povezivali i sa Helen Korde, nekada Helen Fofuni. Sprijateljili su se kao deca, kada su u Francuskoj zajedno provodili vikende u vili njenih roditelja. Helen je kasnije postala voditeljka na BBC-u, i dobila dvoje dece. Odbila je da otkrije ime oca svoje dece, tako da je Filip odabran da bude njihov kum.

Osim Pat i Helen, ime princa je povezivano sa još nekoliko žena.
Kako se kraljica oseća povodom svih ovih glasina, neće se nikada saznati.

Filip je oduvek voleo da flertuje i komentariše, a kraljica bi se prva našalila sa njegovom lascivnom prirodom. Srećom po princa Filipa, kraljica ima, kako su mnogi okarakterisali, staromodniji pogled na brak.

U svojim ranim 30-im je izjavila: "Ništa gore nego kad ograničiš muškarca i ne dozvoljavaš mu da radi ono što želi."